ORIGINAL ARTICLE Prediktori mjera psiholoških stanja u kontekstu transakcijske teorije stresa i načina suočavanja Transactional stress and coping theo

ORIGINAL ARTICLE Prediktori mjera psiholoških stanja u kontekstu transakcijske teorije stresa i načina suočavanja Transactional stress and coping theory in accounting for psychological states measures V. Buško Odsjek za psihologiju, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatska SAŽETAK U radu se analizira relativna važnost nekih razmjerno stabilnih individualnih svojstava te procesa kognitivnih procjena i suočavanja sa stresom u predviđanju rezultata na mjerama specifičnih komponenata stanja anksioznosti. Na uzorku od 449 muškaraca, polaznika temeljne vojne obuke, u dobi od 18 do 27 godina, primijenjeni su mjerni instrumenti za samoprocjenu odabranih psiholoških konstrukata: percepcije vlastite (ne)kompetentnosti, eksternalnosti, intenziteta i trajanja doživljenog stresa, mjere situacijski specifičnih strategija suočavanja sa stresom, te skala za procjenu komponenata stanja anksioznosti. Hijerarhijske višestruke regresijske analize pokazale su da upotrijebljeni skup prediktora uspijeva objasniti statistički, ali i teorijski i praktički značajan dio varijabiliteta rezultata na komponenti kognitivne zabrinutosti (45,5%), kao i na autonomno-emocionalnoj komponenti (32,2%) stanja anksioznosti. Intenzitetu anksioznih simptoma procijenjenih na temelju obje korištene skale, u prvom redu doprinosi izraženiji opći doživljaj vlastite nekompetentnosti kao relativno trajne dimenzije opće slike koju pojedinac ima o sebi. Od ispitanih načina suočavanja, jedino pokušaji reinterpretacije stresnog događaja doprinose nižoj, a strategije pasivizacije, maštanja i traženja socijalne podrške nešto višoj razini anksioznosti, odmjerenoj na temelju obje subskale. Rezultati daju djelomičnu potporu temeljnim teorijskim pretpostavkama o posredujućoj ulozi načina suočavanja u odnosima između pojedinih komponenata modela stresa i suočavanja. Ključne riječi: teorija stresa i suočavanja, psihološka prilagodba, stanje anksioznosti ABSTRACT The paper examines a relative predictive value of some stable individual attributes and the processes of cognitive appraisals and coping with stress in accounting for specific components of anxiety state measures. Self-report instruments for the measurement of selected psychological constructs, i.e. perceived incompetence, externality, stress intensity and duration, situation-specific coping strategies, and the two anxiety state components, were taken in a sample of 449 male military basics trainees, ranging in age from 18-27. Hierarchical multiple regression analyses showed that the set of predictors employed could account for statistically, as well as theoretically and practically a significant part of variance in cognitive anxiety component (45,5%), and in visceral-emotional component (32,2%) of the anxiety state. The extent of anxiety reactions assessed by both scales could primarily be explained by general perception of personal incompetence, as a relatively stable dimension of general selfconcept. Of the ways of coping examined, reinterpretation of stressful events was the only strategy contributing to low level, whereas passivization, wishful thinking, and seeking social support contributed to higher levels of anxiety measured by both scales. The results give partial support to the basic hypotheses on the mediating role of coping in the relationships among particular components of the stress and coping models. Keywords: stress and coping theory, psychological adjustment, state anxiety Corresponding author: V. Buško, Odsjek za psihologiju, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Ivana Lučića 3, 10000 Zagreb, Hrvatska; Tel.: ++385 1 61 20 192; Fax: ++385 1 61 20 037; E-mail: vesna.busko@ffzg.hr 63

Buško Psihološka stanja, stres i suočavanje UVOD Empirijski je dobro dokumentirano stajalište da su značajne promjene u životu pojedinca povezane s doživljajem stresa i ulaganjem napora s ciljem prilagodbe na nove okolnosti. Zbog uočenih povezanosti s načinima funkcioniranja i prilagodbe ljudi, istraživanje stresnih životnih iskustava jedna je od najčešćih tema u domeni proučavanja osnovnih odrednica psihološkog i tjelesnog zdravlja (1,2,3). Suvremeni teorijski pristupi izučavanju stresa i njegovih posljedica središnji značaj pridaju pojmu suočavanja. U posljednjih tridesetak godina proveden je ogroman broj istraživanja unutar različitih područja psihologije i srodnih disciplina nastojeći utvrditi temeljne dimenzije suočavanja, odrednice izbora ili djelotvornost različitih strategija ili suočavanja općenito u konkretnim stresnim situacijama (1,3,4,5,6,7). Suočavanje je shvaćeno kao stabilizirajući činitelj koji doprinosi održavanju psihosocijalne prilagodbe tijekom stresnih razdoblja (2,3,8). U ovom području nesumnjivo najutjecajniji, transakcijski model Lazarusa i suradnika, suočavanje opisuje kao dinamički proces koji varira u funkciji promjena u zahtjevima i osobnim procjenama situacije (2,8,9). Prema definiciji autora, pojam suočavanja uključuje kognitivne i ponašajne napore usmjerene na svladavanje specifičnih vanjskih - okolinskih i/ili unutrašnjih zahtjeva, kao i sukoba među njima, koje osoba procjenjuje prevelikim za svoje sposobnosti ili resurse kojima raspolaže. Ta se ponašanja i misli ili kognicije neprestano mijenjaju, ovisno o tome kako pojedinac procjenjuje prirodu svog odnosa s okolinom u kojoj se nalazi. Ovi procesi procjene čine drugi središnji element Lazarusove teorije (8,9). Prema autorima, moguće je predvidjeti kako će netko izaći nakraj s konkretnim stresnim okolnostima jedino uz poznavanje specifičnih adaptivnih zahtjeva situacije i upravo spomenutih procesa kognitivnih procjena putem kojih pojedinac interpretira ili vrednuje značaj tih zahtjeva za njegovu osobnu dobrobit. Tri su široke kategorije činitelja uz pomoć kojih Lazarus i suradnici tumače prirodu psihološkog stresa i procesa prilagodbe. Uz koginitivne procjene i načine suočavanja kao glavne posredujuće konstrukte, teorija uključuje još dvije važne komponente. Prvu čine obilježja pojedinca i okolinski uvjeti svrstani u kategoriju tzv. antecedentnih činitelja, dok se druga odnosi na neposredne i dugoročne ishode ili posljedice stresnih događaja. Većina istraživača prihvaća kontekstualno i procesno određenje konstrukata kognitivnih procjena i suočavanja, kao i pretpostavke o posredujućoj ulozi ovih mehanizama u odnosu između stresnih događaja i njihovih posljedica (3,7,8,9). Međutim, korišteni istraživački nacrti u velikom dijelu provedenih istraživanja nisu omogućavali izravnu provjeru ovih hipoteza (4,6,7). Još uvijek je nedovoljno jasna priroda odnosa između suočavanja i pojedinih antecedentnih činitelja ili utjecaja situacijskih faktora na ulogu suočavanja u procesu stresa. Osobito su sporna, čini se, pitanja odnosa stabilnih individualnih dispozicija i suočavanja u konkretnim stresnim situacijama (7,10,11,12,13). Valjano zaključivanje o odnosu suočavanja i pojedinih obilježja obuhvaćenih ostalim elementima modela, kao što su stabilna svojstva ličnosti ili mjere adaptacijskih ishoda, nužno podrazumijeva odgovarajuću kontrolu situacijskih činitelja, to jest, izvora stresa. Polazeći od glavnih pretpostavki transakcijskog modela stresa i suočavanja, u ovom radu analizira se relativna važnost nekih razmjerno stabilnih individualnih svojstava te procesa kognitivnih procjena i suočavanja sa stresom u predviđanju rezultata na mjerama specifičnih komponenata stanja anksioznosti. Kao situacijski okvir istraživanja odabrane su kategorije stresora vezanih uz boravak na odsluženju redovitog vojnog roka. Ova vrsta stresora čini se prikladnom u kontekstu empirijskih provjera teorije stresa i suočavanja zbog nekoliko značajki: (a) kao što ilustriraju mnogi podaci iz literature, adaptivni zahtjevi situacija s kojima su ročnici suočeni, naročito tijekom temeljne vojne obuke, mogu biti izrazito visoki (14,15, 16); (b) mogući izvori stresa u visokostrukturiranom i stabilnom okruženju vojne institucije objektivno su vrlo slični ili identični za sve ročnike; (c) stresnim situacijama u vojnom okružju svojstvena je tipično slaba mogućnost utjecaja kako na događaje tako i na njihove ishode, što omogućuje usporedbu dobivenih rezultata s drugim, ne osobito brojnim empirijskim nalazima o procesima suočavanja i prilagodbe u uvjetima niske kontrolabilnosti stresnih događaja (5,17,18,19). ISPITANICI I METODE Istraživanje je provedeno na uzorku od 449 klinički zdravih muškaraca u dobi od 18 do 27 godina, koji su se u vrijeme ispitivanja nalazili na redovitom služenju vojnog roka u jednoj od vojarni za temeljnu vojnu obuku u Republici Hrvatskoj. Dominantna razina naobrazbe u uzorku je završena srednja škola (78%). Sud- 64

Medicinski glasnik, Volume 4, Number 2, August 2007 jelovanje u istraživanju bilo je dobrovoljno, a prikupljanje podataka obavljeno je neposredno po dolasku sudionika na odsluženje vojnog roka (unutar 7-12 dana boravka u vojarni). Ispitivanje je provedeno metodom grupno vođenog rada s većim skupinama ročnika (60-80 ispitanika po grupi), u terminima i prostorijama predviđenim za redovitu nastavu. Odabrane varijable individualnih obilježja, kognitivnih procjena, suočavanja i psiholoških stanja, odmjerene su instrumentarijem koji je sadržavao ljestvice za samoprocjenu odgovarajućih psiholoških konstrukata. Ispitane su dvije osobine iz šireg područja ličnosti: Skalom percipirane (ne)kompetentnosti odmjerena je subjektivna percepcija pojedinca o vlastitoj kompetentnosti koja se smatra temeljnom dimenzijom samopoimanja (20). Primijenjen je instrument sastavljen od 12 čestica procjenjivanih na skali od 1 (potpuno netočno) do 4 (potpuno točno), a ukupni rezultat određen je jednostavnom sumacijom odgovora na svim tvrdnjama; Skalom eksternalnosti, namijenjenoj procjeni fatalističke orijentacije, ispitana je tendencija u percepciji pojedinca po kojoj sudbina, sreća i slučajnosti određuju što će se pojedincu dogoditi, odnosno, kakvi će biti ishodi njegovog ponašanja (20). Skala obuhvaća 10 tvrdnji procjenjivanih na skali od 1 (potpuno netočno) do 4 (potpuno točno), uz ukupni rezultat također formiran kao linearna kombinacija procjena na svim česticama. Pouzdanosti ovih skala, određene Cronbachovim alfa (21) koeficijentom unutrašnje konzistencije, dobivene na ispitanom uzorku iznose 0,80 za Skalu percipirane nekompetentnosti i 0,85 za Skalu eksternalnosti. Kognitivna procjena važnosti situacije ili primarna procjena (8, 9) određena je kao procijenjeni intenzitet doživljenog stresa u vezi s deklariranim izvorima problema (na skali od 0 - uopće me nije uznemirilo, do 3 - veoma me je uznemirilo), te na temelju procjene trajanja istih stresnih događaja (0 uglavnom su prošli, 1 još uvijek traju). U svrhu procjene načina suočavanja sa stresnim situacijama konstruiran je instrument namijenjen mjerenju sljedećih 11 situacijski specifičnih strategija suočavanja opisanih sa po 4 čestice (Cronbachovi alfa koeficijenti pouzdanosti navedeni su u zagradama) (5, 6): Pregovaranje (0,42) - uključuje aktivne strategije usmjerene na druge osobe vezane uz situaciju ili problem, traženje savjeta, ali i suprotstavljanje; Planiranje (0,60) - opisuje većinom kognitivne napore usmjerene na iznalaženje rješenja problema; Aktivno prilagođavanje (0,60) - uključuje poduzimanje konkretnih, praktičnih akcija usmjerenih na bolje snalaženje u situaciji; Izbjegavanje (0,44) - odnosi se na kognitivne i bihevioralne pokušaje izbjegavanja ili bijega iz situacije; Pasivizacija (0,41) - opisuje odustajanje od pokušaja direktnog rješavanja problema, mirenje sa sudbinom i prihvaćanje situacije; Fatalizam i religija (0,57) - okretanje religiji, pouzdavanje u Božju pomoć, višu silu ili sreću; Reinterpretacija (0,62) - opisuje pokušaje drugačijeg sagledavanja situacije, pridavanje pozitivnog značenja stresnom događaju; Izražavanje emocija (0,57) - odnosi se na otvoreno iskazivanje osjećaja; Maštanje (0,65) - opisuje želje, maštanja i priželjkivanja promjene ili nestanka stresne situacije ili izvora stresa; Korištenje humora (0,78) - unošenje humora i sagledavanje smiješnih strana situacije; Socijalna podrška (0,48) - okretanje drugim ljudima i bliskim osobama, traženje emocionalne podrške. Sadržaj i formulacije tvrdnji prilagođene su populaciji kojoj je skala namijenjena, kontekstu ispitivanja, odnosno situacijski specifičnom načinu odgovaranja. Tvrdnje su procjenjivane na skali od četiri stupnja, s obzirom na čestinu korištenja predložene strategije (1 - uopće ne, 4 - često) u razdoblju od početka služenja vojnog roka. Ukupni rezultati na svakoj od 11 subskala suočavanja određeni su jednostavnom sumacijom procjena na česticama koje ih definiraju i variraju u teoretskom rasponu od 4-16. Konačno, primijenjena je Endlerova skala za procjenu stanja anksioznosti (EMAS-S) razvijena u sklopu interakcionističkog modela anksioznosti Endlera i suradnika (22). EMAS-S sadrži dvije subskale od po 10 čestica namijenjenih procjeni komponente kognitivne zabrinutosti te komponente autonomno-emocionalnih reakcija u pojedinim vrstama prijetećih situacija. Pojedini simptomi ili doživljaji opisani česticama EMAS- S, procjenjivani su na skali frekvencije od četiri stupnja (1-uopće ne, do 4-često). Ukupni rezultati izraženi su kao jednostavan zbroj odgovora po subskalama. Dobiveni Cronbachov-alfa koeficijenti pouzdanosti skala iznose 0,89 za kognitivnu komponentu i 0,85 za autonomno-emocionalnu komponentu. REZULTATI Tablica 1 sadrži osnovne deskriptivno-statističke pokazatelje distribucija rezultata za varijable analizirane u ovom istraživanju. Sve analize podataka opisane 65

Tablica 1. Osnovni deskriptivno-statistički pokazatelji distribucija primijenjenih varijabli (N=449) Buško Psihološka stanja, stres i suočavanje VARIJABLA M SD Min Max z P Varijable ličnosti Percipirana nekompetentnost Eksternalnost Kognitivne procjene Intenzitet doživljenog stresa Trajanje događaja Načini suočavanja Pregovaranje Planiranje Aktivno prilagođavanje Izbjegavanje Pasivizacija Fatalizam i religija Reinterpretacija Izražavanje emocija Maštanje Korištenje humora Socijalna podrška M, aritmetička sredina; SD, standardna devijacija; Min, opaženi rezultat; Max, maksimalni opaženi rezultat; z, Kolmogorov-Smirnovljeva z-vrijednost testa normaliteta distribucija; p, vjerojatnost slučajnog pojavljivanja z; 20,78 21,78 1,89 0,58 7,20 8,95 12,25 8,04 11,90 7,56 10,95 5,96 9,08 10,77 10,61 5,053 5,539 0,73 0,49 2,095 2,655 2,502 2,461 2,585 2,876 2,776 2,037 2,918 3,211 2,262 12,00 10,00 0 0 42,00 38,00 3 1 1 15,00 1 1,431 1,221 2,789 1,870 2,953 2,374 2,760 2,551 2,307 4,367 1,637 1,914 2,080 0,033 0,101 0,002 0,009 0,001 u ovom radu provedene su uz programsku podršku statističkog paketa SPSS PC+, V.14 (23). Relacije opisanih mjera samopoimanja, kognitivnih procjena i suočavanja s dvjema komponentama stanja anksioznosti, upotrijebljenima kao kriterij prilagodbe ročnika, analizirane su višestrukim regresijskim postupcima (24). Analize su provedene pod hijerarhijskim modelom koji omogućuje izravnu usporedbu prediktivne «snage» pojedinih skupova varijabli. Skupovi prediktorskih varijabli uvođeni su u regresijsku jednadžbu u sukcesivnim koracima prema unaprijed određenom redoslijedu na temelju pretpostavljenog statusa tih varijabli unutar modela stresa i suočavanja. Unutar svakog koraka, varijable prediktori uvode se u analizu simultano, što omogućuje kontrolu njihovih interkorelacija. Analize su provedene u tri koraka, pri čemu su u svakom izračunati standardizirani parcijalni regresijski koeficijenti (β) za svaku od varijabli uvedenih u analizu, koeficijenti multiple korelacije (R) i promjene u količini objašnjene kriterijske varijance zbog uvođenja novih prediktorskih varijabli u regresijsku jednadžbu ( R 2 ), te provedeni testovi značajnosti za doprinose pojedinih varijabli i regresijsku jednadžbu u cjelini. U prvom koraku analize procijenjena je multipla povezanost dvaju mjera samopoimanja s odgovarajućom komponentom Tablica 2a. Odrednice stanja anksioznosti: višestruka hijerarhijska regresijska analiza za kriterij komponenta kognitivne zabrinutosti Prediktorski skupovi varijabli ß r ß 1 1. korak: varijable ličnosti Percipirana nekompetentnost Eksternalnost 0.485*** 0.093* 0.522*** 0.285*** 0.415*** 0.015 R = 0.528 R 2 = 0.279*** 2. korak: kognitivne procjene Intenzitet doživljenog stresa Trajanje događaja R = 0.603 R 2 = 0.085*** 3. korak: načini suočavanja Pregovaranje Planiranje Aktivno prilagođavanje Izbjegavanje Pasivizacija Fatalizam i religija Reinterpretacija Izražavanje emocija Maštanje Korištenje humora Socijalna podrška R = 0.688 R 2 = 0.109*** 0.194*** 0.187*** 0.072 0.097* -0.112* -0.014 0.137** 0.058-0.102** 0.053 0.112** -0.020 0.110** 0.321*** 0.213*** 0.195*** 0.185*** -0.100* 0.267*** 0.123** 0.306*** -0.147** 0.356*** 0.411*** -0.047 0.257*** 0.091* 0.136*** 0.072 0.097* -0.112* -0.014 0.137** 0.058-0.102** 0.053 0.112** -0.020 0.110** 66

Medicinski glasnik, Volume 4, Number 2, August 2007 Tablica 2b. Odrednice stanja anksioznosti: višestruka hijerarhijska regresijska analiza za kriterij autonomno-emocionalne reakcije Prediktorski skupovi varijabli ß r ß 1 1. korak: varijable ličnosti Percipirana nekompetentnost Eksternalnost 0.345*** 0.155** 0.407*** 0.292*** 0.267*** 0.074 R = 0.431 R 2 = 0.186*** 2. korak: kognitivne procjene Intenzitet doživljenog stresa Trajanje događaja R = 0.485 R 2 = 0.050*** 3. korak: načini suočavanja Pregovaranje Planiranje Aktivno prilagođavanje Izbjegavanje Pasivizacija Fatalizam i religija Reinterpretacija Izražavanje emocija Maštanje Korištenje humora Socijalna podrška R = 0.587 R 2 = 0.110*** 0.165*** 0.125** 0.072 0.052-0.088 0.044 0.125** 0.103* -0.125** 0.066 0.100* -0.005 0.102** 0.265*** 0.150*** 0.182*** 0.148*** -0.079 0.260*** 0.120* 0.313*** -0.141** 0.323*** 0.367*** -0.013 0.251*** 0.063 0.075 0.072 0.052-0.088 0.044 0.125** 0.103* -0.125** 0.066 0.100* -0.005 0.102** R, koeficijenti korelacije; ß, standardizirani parcijalni regresijski koeficijenti; ß 1, vrijednosti ß koeficijenata u posljednjoj jednadžbi analize; R, koeficijent multiple korelacije; R 2, promjena koeficijenta multiple determinacije; * p < 0.05; ** p < 0.01; *** p < 0.001; stanja anksioznosti, u drugom je ispitan samostalni doprinos kognitivnih procjena povećanju objašnjene varijance kriterija, a u trećem samostalni aditivni doprinos varijabli načina suočavanja. Glavni rezultati provedenih regresijskih analiza prikazani su u tablicama 2a i 2b. Kao što se može vidjeti iz tablica 2a i 2b, odabrani skup prediktora uspijeva objasniti statistički, ali i teorijski i praktički značajan dio varijabiliteta rezultata na objema komponentama stanja anksioznosti. Pritom je ukupna proporcija objašnjene kriterijske varijance zamjetno veća kada se radi o predviđanju rezultata dobivenih na komponenti kognitivne zabrinutosti ( c R 2 =0,455, p) u odnosu na komponentu autonomno-emocionalnih reakcija ( c R 2 =0,322, p). Oznaka c R 2 odnosi se, u ovom slučaju, na kvadrat koeficijenta multiple povezanosti između kriterija i svih prediktorskih varijabli uključenih u konačnu regresijsku jednadžbu; ovaj je koeficijent korigiran s obzirom na broj stupnjeva slobode (23, 24). Podaci o bivarijatnim korelacijama (v. stupac r u tablicama 2a i 2b) govore o statistički značajnim, iako, uglavnom, niskim do srednje visokim pojedinačnim povezanostima većine prediktorskih varijabli i subdimenzija stanja anksioznosti. Usporedbom korespondentnih vrijednosti korelacija dobivenih u dvije analize, lako je uočiti da su struktura i visine ovih koeficijenata međusobno vrlo slične, što osobito vrijedi za mjere načina suočavanja. Sličnosti rezultata dviju analiza očituju se i u statistički značajnom aditivnom doprinosu multiploj povezanosti utvrđenom za svaki od blokova varijabli analiziranih u pojedinim koracima. Glavnina opaženih razlika u rezultatima dvaju analiza odnosi se na ulogu varijabli ličnosti, te, u manjoj mjeri, na doprinos kognitivnih procjena. Kao što je iz tablica vidljivo, dimenzije samopoimanja u prvom koraku analize odgovorne su za čak 27,9% (p) varijabiliteta rezultata na subskali anksioznosti opisanoj kao kognitivna zabrinutost, dok je udio ovih varijabli u predikciji komponente autonomno-emocionalnih reakcija osjetno manji (18,6%, p). Mjere kognitivnih procjena u drugom koraku analize objašnjavaju dodatnih 8,5% (p) individualnih razlika u rezultatima na skali kognitivne zabrinutosti, te 5% (p) na skali autonomno-emocionalnih reakcija. Blok varijabli suočavanja u trećem koraku analize pokazuje značajan i podjednak samostalni aditivni doprinos predikciji dvaju komponenata stanja anksioznosti (oko 11% ukupnog varijabiliteta svakog od kriterija, p). Vrijednosti prikazanih regresijskih koeficijenata (v. stupac ß u tablicama 2a i 2b) općenito pokazuju da su viši rezultati na skali percipirane vlastite nekompetentnosti i, donekle, na skali eksternalne orijentacije ili «fatalističkih» uvjerenja praćeni većom izraženošću situacijski odmjerenih anksioznih simptoma i reakcija. Višim rezultatima na ispitanim mjerama stanja anksioznosti doprinose i vrijednosti na korištenim mjerama primarne kognitivne procjene. Veći intenzitet doživljenog stresa i duže trajanje stresnih događaja značajno su, iako blago, povezani s višom razinom anksioznosti određenom na temelju i kognitivne i autonomno-emocionalne komponente. Premda su obje 67

Buško Psihološka stanja, stres i suočavanje komponente stanja anksioznosti, u statistički značajnim pojedinačnim korelacijama s većinom upotrijebljenih načina suočavanja (v. stupac r), značajan parcijalni doprinos multiploj predikciji, u obje je analize utvrđen samo za skale pasivizacije, reinterpretacije, maštanja i traženja socijalne podrške. Slab, ali statistički značajan doprinos predikciji komponente kognitivne zabrinutosti imaju još skale aktivno prilagođavanje i planiranje, te skala fatalizam i religija u predviđanju rezultata na komponenti autonomno-emocionalnih reakcija. Iz podataka o regresijskim koeficijentima izačunatim u trećem, posljednjem koraku analize (stupac ß 1 ), vidljivo je da sve tri opisane grupe predikora zadržavaju značajan samostalan i izravan doprinos objašnjenju rezultata na komponenti kognitivne zabrinutosti. Analize provedene za kriterij autonomno-emocionalnih reakcija proizvele su u tom smislu ponešto drugačije rezultate. Značajan regresijski koeficijent, iako očekivano niži u odnosu na vrijednost u prvoj jednadžbi, zadržava percepcija vlastite nekompetentnosti iz bloka varijabli ličnosti, dok se uloga upotrijebljenih mjera kognitivnih procjena u predikciji stanja anksioznosti potpuno gubi nakon uvođenja bloka varijabli suočavanja. Ovakav sklop rezultata regresijske analize daje djelomičnu potporu temeljnim pretpostavkama o posredujućoj ulozi načina suočavanja u odnosima između pojedinih komponenata modela stresa i suočavanja. DISKUSIJA Osnovna je svrha ovog istraživanja bila provjeriti kakva je uloga nekih relativno stabilnih svojstava ličnosti i načina suočavanja s konkretnim stresnim okolnostima u objašnjenju individualnih razlika u pokazateljima stanja anksioznosti. U radu se pokušao demonstrirati mogući doprinos suvremenih konceptualizacija o stresu i načinima suočavanja sa stresom u tumačenju i predviđanju psihološkog i/ili tjelesnog funkcioniranja, odnosno pokazatelja prilagodbe ljudi na stresne životne okolnosti. Istraživanje je provedeno u homogenim situacijskim uvjetima tipično niske razine mogućnosti kontrole događaja. Dobiveni rezultati potvrđuju značaj obje skupine teorijski predviđenih varijabli - antecedentnih činitelja operacionaliziranih mjerama ličnosti, s jedne strane, te posredujućih procesa kognitivnih procjena i načina suočavanja, s druge, u objašnjenju varijabiliteta u odabranim mjerama psiholoških stanja. Korisno je podsjetiti da se tipično interakcionistički i kognitivistički karakter Lazarusove teorije stresa očituje upravo u isticanju važnosti konstrukta kognitivnih procjena (2,8,9). Prema tumačenju autora, niti objektivne karakteristike događaja niti specifična obilježja ličnosti pojedinca nemaju izravnog utjecaja na prilagodbu na stresne okolnosti. Naprotiv, načini na koje izlazimo nakraj sa stresnim životnim uvjetima primarno ovise o našoj interpretaciji i značaju koji pridajemo konkretnim događajima, dakle procesima teorijski obuhvaćenim pojmom kognitivnih procjena. Ovim je konstruktom, uz procese suočavanja, na taj način ponuđeno teorijsko objašnjenje za postojanje znatnih individualnih razlika u prilagodbi na objektivo slične ili iste stresne životne situacije (1,3,8). Rezultati opisani u ovom radu samo djelomično potvrđuju spomenute pretpostavke. Naime, premda je provedenim analizama potvrđen u statističkom smislu prediktivni značaj varijabli i kognitivnih procjena i suočavanja kao središnjih elemenata teorije, dobiveni rezultati govore o izravnom doprinosu i varijabli ličnosti u objašnjenju stanja anksioznosti. Ovaj zaključak proizlazi iz rezultata dobivenih za mjeru percipirane nekompetentnosti vidljivih na temelju regresijskih koeficijenata u posljednjem koraku analize (ß 1 ). Nadalje, iz dobivenih rezultata je vidljivo da je upotrebljeni skup varijabli općenito efikasniji u predviđanju rezultata na komponenti kognitivne zabrinutosti (oko 45% varijabiliteta u kriteriju) nego u predviđanju autonomnoemocionalne komponente anksioznih reakcija (oko 32% kriterijskog varijabiliteta). Pritom je za dobivene razlike najvećim dijelom odgovoran upravo doprinos bloka varijabli ličnosti u svakoj od analiza. Također, kao što se moglo vidjeti iz prikazanih rezultata, o pretpostavljenim posredujućim efektima mehanizama suočavanja moguće je zaključivati jedino na temelju analiza provedenih za kriterij autonomno-emocionalnih reakcija. O tome govore, u poglavlju o rezultatima, spomenuti podaci o promjenama u vrijednostima i značajnosti regresijskih koeficijenata za varijable kognitivnih procjena nakon uvođenja načina suočavanja u trećem koraku analize (tablica 2b, stupac ß 1 ). Iz ovih rezultata čini se, stoga, opravdanim zaključiti da intenzitet stresa ne doprinosi izravno izraženosti anksioznih reakcija već samo posredno, i to tako što dovodi do češćeg ili rjeđeg korištenja određenih strategija suočavanja u konkretnim stresnim uvjetima. 68

Medicinski glasnik, Volume 4, Number 2, August 2007 Na temelju izloženih rezultata, općenito se može reći da intenzitetu anksioznih simptoma i reakcija, procijenjenih na temelju obje korištene skale, u prvom redu doprinosi izraženiji opći doživljaj vlastite nekompetentnosti, kao relativno trajne dimenzije opće slike koju pojedinac ima o sebi. Od ispitanih načina suočavanja, jedino pokušaji reinterpretacije ili drugačijeg sagledavanja stresnog događaja doprinose nižoj, a strategije pasivizacije, maštanja i traženja socijalne podrške nešto višoj razini anksioznosti odmjerenoj na temelju obje subskale. Valja na kraju naglasiti da se rezultati opisani u ovom radu temelje na jednokratno prikupljenim podacima, što znači da je o smjeru empirijski dobivenih povezanosti zapravo nemoguće suditi osim na razini teorijskih očekivanja. Tako je, primjerice, podjednako prihvatljivo tvrditi kako maštanje i pasivizacija, kao načini suočavanja, povećavaju razinu anksioznosti, kao i da izraženija anksioznost dovodi do češćeg korištenja ovih oblika suočavanja. Konačno, treba reći da se ovdje prikazani nalazi u prvom redu odnose na stresne situacije vezane uz vojni kontekst, odnosno služenje vojnog roka, te na populaciju muškaraca mlađe odrasle dobi. Ipak, sličnosti nalaza ovog i drugih istraživanja čini se da opravdavaju generalizacije dobivenih rezultata na drugačije definirane populacije kao i na druge vrste izvora stresa, osobito one koji su u niskom stupnju podložni vlastitoj kontroli ili promjeni. Među tipične primjere takvih stresora spadaju i različite vrste bolesti, na čiji je nastanak, tijek ili ishod vlastitom aktivnošću teško ili nemoguće utjecati (10,17,25,26,27). Istraživanja tako potkrepljuju pretpostavke o značajnoj adaptivnoj ulozi većeg broja strategija suočavanja, korištenih u situacijama dugotrajnog ili kroničnog stresa izazvanog specifičnim zdravstvenim teškoćama ili njihovim posljedicama. Slično rezultatima ovog istraživanja, strategije reinterpretacije događaja, sagledavanja njegovih pozitivnih strana, kao i suočavanja usmjerenog na prihvaćanje situacije, prije nego pokušaji aktivnog rješavanja problema, prilično se konzistentno pojavljuju kao prediktori pozitivnih adaptacijskih ishoda. Primjerice, pozitivnijeg raspoloženja i manje intenzivnog doživljaja stresa kod žena s dijagnosticiranim karcinomom dojke (17), većeg zadovoljstva životom i vlastitim odlukama kao pokazatelja prilagodbe na pobačaj (19), pojedinih mjera prilagodbe na neupješni pokušaj in vitro oplodnje (18), itd. Također, prema nalazima istraživanja, adaptivna vrijednost pojedinih strategija suočavanja čini se da varira, ovisno o stadiju u razvoju stresnog događaja, kao i o ispitivanim kriterijima prilagodbe ljudi, što govori u prilog temeljnim pretpostavkama transakcijske teorije stresa Lazarusa i suradnika (4,6,8,9). Tako se, primjerice, pokazuje da strategije izbjegavanja, poricanja problema ili bijega iz situacije mogu biti korisne i doprinositi uspješnijoj prilagodbi na samom početku ili u ranim fazama u razvoju događaja, a sasvim nedjelotvorne i štetne u kasnijim razdobljima, odnosno, ukoliko njihovo korištenje perzistira kao dominantnan oblik suočavanja (17). ZAHVALE Članak je izrađen u sklopu znanstvenoistraživačkog projekta Mjerenje latentnih psiholoških svojstava: Dispozicije i procesi ličnosti, koji se pod brojem 130-1301683-1402, od 2007. godine realizira uz financijsku potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske. Sve istraživačke aktivnosti planirane i/ili realizirane u sklopu ovog projekta, uključujući ovdje prikazane rezultate, odobrila su Etička povjerenstva Odsjeka za psihologiju i Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. LITERATURA: 1. Thoits PA. Stress, coping, and social support processes: Where we are? What next? J Health Soc Behav 1995; (Extra Issue): 53-79. 2. Lazarus RS. Toward better research on stress and coping. Am Psychol 2000; 55: 665-673. 3. Moos RH, Holahan CJ. Dispositional and contextual perspectives on coping: Toward an integrative framework. J Clin Psychol 2003; 59: 1387-1403. 4. Somerfield MR, McCrae RR. Stress and coping research: Methodological challenges, theoretical advances, and clinical applications. Am Psychol 2000; 55: 620-625. 5. Buško V, Kulenović A. The structure and stability of coping with low control stressors. Rev Psychol 2003; 10: 75-83. 6. Buško V. Procesi suočavanja i kontinuirana izloženost stresorima. Filozofski fakultet, Zagreb 2000; Disertacija. 69

Buško Psihološka stanja, stres i suočavanje 7. DeLongis A, Holtzman S. Coping in context: The role of stress, social support, and personality in coping. J Pers 2005; 73: 1-24. 8. Lazarus RS, Folkman S. Stress, appraisal, and coping. New York: Springer, 1984. 9. Lazarus RS, Folkman S. Transactional theory and research on emotions and coping. Eur J Personal 1987; 1: 141-169. 10. Takaki J, Tadahiro N, Shimoyama H, Inada T, Matsuyama N, Kumano H, et al. Interactions between stressor, selfefficacy, coping with stress, depression, and anxiety in maintenance hemodialysis patients. Behav Med 2003; 29: 107-112. 11. Vickers RR Jr, Kolar DW, Hervig LK. Personality correlates of coping with military basic training (Report No. 89-3). San Diego, CA: Naval Health Research Center, 1989. 12. Kulenović A, Buško V. Structural equation analyses of personality, appraisals, and coping relationships. Rev Psychol 2006; 13: 103-112. 13. Chang EC. Dispositional optimism and primary and secondary appraisal of a stressor: Controlling for confounding influences and relations to coping and psychological and physical adjustment. J Pers Soc Psychol 1998; 74: 1109-1120. 14. Mikulincer M, Florian V. Appraisal of and coping with a real-life stressful situation: The contribution of attachment styles. Pers Soc Psychol Bull 1995; 21: 406-414. 15. Buško V, Kulenović A. Coping with stress during military basic training. U: Changing Mission for the 21st Century: Proceedings of the 36th IAMPS. MORH, Zagreb, 2001: 63-68. 16. Mehlum L. Suicidal ideation and sense of coherence in male conscripts. Acta Psychiatr Scand 1998; 98: 487-492. 17. Stanton AL, Danoff-Burg S, Huggins ME. The first year after breast cancer diagnosis: Hope and coping strategies as predictors of adjustment. Psycho-Oncol 2002; 11: 93-102. 18. Terry DJ, Hynes GJ. Adjustment to a low-control situation: Reexamining the role of coping responses. J Pers Soc Psychol 1998; 74: 1078-1092. 19. Major B, Richards C, Cooper ML, Cozarelly C, Zubek J. Personal resilience, cognitive appraisals, and coping: An integrative model of adjustment to abortion. J Pers Soc Psychol 1998; 74: 735-752. 20. Bezinović P. Percepcija vlastite kompetentnosti: moguća hijerarhijska organizacija. U: Praktikum iz kognitivne i biheviralne terapije III. Zagreb: DPH, 1990: 35-49, 147-157. 21. Nunnally JC, Bernstein IH. Psychometric theory. New York: McGraw-Hill, 1994. 22. Endler NS, Parker JDA, Bagby RM, Cox BJ. Multidimensionality of state and trait anxiety: Factor structure of the Endler Multidimensional Anxiety Scales. J Pers Soc Psychol 1991; 60: 919-926. 23. Brace N, Kemp R, Smelgar R. SPSS for psychologists: A guide to data analysis using SPSS for Windows. Mahwah: LEA, 2006. 24. Jaccard J, Turrisi R. Interaction effects in multiple regression. Thousand Oaks: Sage Publications, 2003. 25. Marlowe N. Stressful Events, Appraisal, Coping and Recurrent Headache. J Clin Psychol 2003; 59: 1107-1116. 26. Losiak W. Can patterns of coping explain more? A study of coping and emotions in surgical stress. Anxiety, Stress, and Coping 2001; 14: 213-235. 27. Beutler LE, Moos RH. Coping and coping styles in personality and treatment planning. J Clin Psychol 2003; 59: 1045-1047. 70