SVEUČILIŠTE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTET MAJA RUKAVINA PRISTUPANJE REPUBLIKE HRVATSKE EUROPSKOJ MONETARNOJ UNIJI DIPLOMSKI RAD Rijeka, 2013.

SVEUČILIŠTE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTET MAJA RUKAVINA PRISTUPANJE REPUBLIKE HRVATSKE EUROPSKOJ MONETARNOJ UNIJI DIPLOMSKI RAD Rijeka, 2013.

SVEUČILIŠTE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTET PRISTUPANJE REPUBLIKE HRVATSKE EUROPSKOJ MONETARNOJ UNIJI DIPLOMSKI RAD Predmet: Međunarodne financije Voditelj: Prof.dr.sc. Dragoljub Stojanov Student: Maja Rukavina Studijski smjer: Međunarodno poslovanje Matični broj: 27942 Rijeka, ožujak 2013.

Sadržaj 1. UVOD... 1 1.1. PROBLEM, PREDMET I OBJEKT ISTRAŽIVANJA... 1 1.2. RADNA HIPOTEZA... 1 1.3. SVRHA I CILJEVI ISTRAŽIVANJA... 2 1.4. ZNANSTVENE METODE... 2 1.5. STRUKTURA RADA... 3 2. RAZVOJ EUROPSKOG MONETARNOG SUSTAVA... 4 2.1. NASTANAK EKONOMSKE I MONETARNE UNIJE... 4 2.1.1. Stupnjevi razvoja EMU-a... 7 2.1.2. Maastrichtski kriteriji kriteriji konvergencije... 9 2.1.3. Monetarni agregati europske monetarne unije... 11 2.1.4. Teorija optimalnog valutnog područja... 14 2.1.5. Koristi i troškovi ekonomske i monetarne unije... 17 2.1.6. Budućnost EMU-a... 18 2.2. EUROPSKA CENTRALNA BANKA (ECB)... 20 2.2.1. Organizacijska struktura Europske centralne banke... 20 2.2.2. Monetarna politika ECB-a... 22 2.2.3. Institucionalna neovisnost Europske centarlne banke... 25 2.3. EUROPSKI MONETARNI SUSTAV (ERM I) ZASNOVAN NA ECU... 26 2.4. ERM II U EUROPSKOJ MONETARNOJ UNIJI ZASNOVAN NA EURU... 27 3. EURO ZAJEDNIČKA VALUTA ZEMALJA EUROPSKE MONETARNE UNIJE... 30 3.1. POVIJESNI PREGLED NASTANKA EURA... 30 3.1.1. Uvođenje eura... 31 3.1.2. Euro kovanice i novčanice... 32

3.1.3. Zamjena nacionalne valute eurom u članicama EMU-a... 32 3.2. ULOGA EURA KAO MEĐUNARODNE VALUTE... 34 3.3. EUROZONA I EURO U UVJETIMA RECESIJE... 35 3.3.1. Zahvaćenost eurozone financijskom krizom... 36 3.3.2. Budućnost eura... 37 4. PRISTUPANJE REPUBLIKE HRVATSKE EUROPSKOJ MONETARNOJ UNIJI.. 39 4.1. PROCES INTEGRACIJE HRVATSKE U EUROPSKU UNIJU... 40 4.1.1. Tijek pregovora Republike Hrvatske s Europskom unijom... 41 4.1.2. Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju... 43 4.2. ISPUNJENJE KRITERIJA ZA ČLANSTVO U EUROPSKOJ MONETARNOJ UNIJI... 44 4.2.1. Javni dug Hrvatske... 46 4.2.2. Stabilnost cijena... 47 4.2.3. Deficit proračuna... 47 4.2.4. Dugoročne nominalne kamatne stope... 48 4.2.5. Stabilnost tečaja... 49 4.3. PREDNOSTI I IZAZOVI HRVATSKE GLEDE ULASKA U EMU... 50 4.4. UVOĐENJE EURA U REPUBLIKU HRVATSKU... 51 4.4.1. Efekti eura na bankarski sektor Republike Hrvatske... 52 4.4.2. Učinci eura na poduzetništvo... 53 4.4.3. Učinci eura na građane... 55 5. ZAKLJUČAK... 56 LITERATURA... 59 POPIS TABLICA... 63 POPIS GRAFIKONA... 63 POPIS SHEMA... 63 POPIS GRAFOVA... 63

1. UVOD Ovaj diplomski rad nosi naziv Pristupanje Hrvatske Europskoj monetarnoj uniji. U ovom dijelu rada se obrazlažu međusobno povezani dijelovi uvoda: 1) problem, predmet i objekt istraživanja, 2) radna hipoteza, 3) svrha i ciljevi istraživanja, 4) znanstvene metode i 5) struktura rada. 1.1. PROBLEM, PREDMET I OBJEKT ISTRAŽIVANJA Problem istraživanja od kojeg se polazi u ovom diplomskom radu je ulazak Hrvatske u Europsku monetarnu uniju, kada bi se euro mogao uvesti u Republiku Hrvatsku kao nacionalna valuta i zamijeniti hrvatsku kunu te kako će to utjecati na već uzdrmano hrvatsko gospodarstvo. Predmet istraživanja je istražiti i odrediti relevantne povijesne, gospodarske i političke okolnosti koje su dovele do formiranja Europske monetarne unije te prednosti i nedostaci uvođenja zajedničke valute, eura te u konačnici perspektiva pristupanja Hrvatske toj ekonomsko monetarnoj uniji. Objekti istraživanja su: europski monetarni sustav, euro, eurozona 1.2. RADNA HIPOTEZA Na temelju već definiranog problema i predmeta istraživanja postavljena je radna hipoteza. Iako je pristupanje Europskoj monetarnoj uniji te uvođenje eura u nekim zemljama EMU-a pridonijelo gospodarskom razvoju, u onim zemljama koje su najbliže Hrvatskoj dovelo je od raspada cjelokupnog financijskog ustroja. Postavlja se pitanje treba li slijediti njihov primjer? Konzistentnim spoznajama o stanju na području Republike Hrvatske, pristupanje Europskoj monetarnoj uniji neće riješiti aktualnu krizu u državi.

1.3. SVRHA I CILJEVI ISTRAŽIVANJA Svrha i ciljevi istraživanja ovog diplomskog rada jest kronološki prikazati razvoj europskog monetarnog sustava, razvojne procese uvođenja eura, prednosti i nedostatke koje pruža Europska monetarna unija, ukazati na poziciju koju euru zauzima na svjetskom tržištu, kako protječu pregovori Hrvatske s EMU te kada bi se moglo očekivati uvođenje eura, a shodno tome koji su pretpostavljeni učinci, tj. opasnosti zamjene nacionalne valute s eurom. Za rješavanje problema i predmeta istraživanja, dokazivanja postavljene hipoteze i ostvarivanje svrhe i ciljeva istraživanja, potrebno je odgovoriti na sljedeća pitanja: Kako je nastala Europska monetarna unija, koji su stupnjevi razvoja EMU-a? Kako funkcionira Europska centralna banka? Kako je tekao proces stvaranja eura? Kako se Hrvatska priprema za ulazak u Europsku monetarnu uniju? Koji su pretpostavljeni pozitivni ili negativni učinci zamjene nacionalne valute eurom? 1.4. ZNANSTVENE METODE U pisanju diplomskog rada, istraživanju i formuliranju rezultata istraživanja korištena je odgovarajuća kombinacija znanstvenih metoda: metoda analize i sinteze, induktivna i deduktivna metoda, komparativna metoda, empirijska metoda, deskriptivna metoda te metoda kompilacije.

1.5. STRUKTURA RADA Rezultati istraživanja predočeni su u pet međusobno povezanih dijelova. U prvom dijelu, UVODU, navode se problem, predmet i objekt istraživanja, radna hipoteza, svrha i ciljevi istraživanja, znanstvene metode i obrazlaže se struktura rada. U drugom dijelu pod nazivom, RAZVOJ EUROPSKOG MONETARNOG SUSTAVA, opisuje se nastanak Europske monetarne unije, funkcioniranje Europske središnje banke te europski monetarni sustavi (ERM I i ERM II). Treći dio, EURO ZAJEDNIČKA VALUTA ZEMALJA EUROPSKE MONETARNE UNIJE, obrazlaže povijest nastanka eura, opisuje eurozonu i euro u uvjetima financijske krize, te važnost eura kao međunarodne valute. Pretposljednji, četvrti dio naziva se PRISTUPANJE REPUBLIKE HRVATSKE EUROPSKOJ MONETARNOJ UNIJI. U tom dijelu se opisuje proces integracije Hrvatske u Europsku uniju, kako se odvijali pregovori za članstvo te Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. Nadalje su istraženi i obrađeni kriteriji koje je potrebno zadovoljiti prije ulaska u Europsku monetarnu zajednicu te kako se Hrvatska snalazi u zadovoljavanju tih uvjeta. Prednosti i izazovi ulaska Hrvatske u Europsku monetarnu uniju te koje će efekte imati uvođenje eura u Hrvatsku su također opisani u ovom dijelu rada. Posljednji dio ZAKLJUČAK, predstavlja sintezu rezultata istraživanja kojima je dokazana radna hipoteza.

2. RAZVOJ EUROPSKOG MONETARNOG SUSTAVA Eurozona prokušan je novi međunarodni okvir, originalan u svakom slučaju, mora se održavati na životu i koji mora evoluirati, nadjačati tenzije, konflikte i ekonomske perturbacije s kojima će se neminovno sukobiti, jer nepoznanice su mnogobrojne. Ekonomska i monetarna unija napredniji je stupanj ekonomske integracije Europske unije koji implicira zajedničku monetarnu politiku i usko koordinirane ekonomske politike zemalja članica ( Host, Kandžija, 2001, str.1263). U nastavku rada se pobliže opisuje: 1) nastanak ekonomske i monetarne unije, 2) funkcioniranje Europske centralne banke, 3) Europski monetarni sustav (ERM I) zasnovan na ECU i 4) ERM II u Europskoj monetarnoj uniji zasnovan na EURU. 2.1. NASTANAK EKONOMSKE I MONETARNE UNIJE Europska ekonomska i monetarna unija (EMU) sporazum je između europskih narodasudionika o zajedničkom korištenju jedne valute, eura, i jednog ekonomskog skupa pravila s postavljenim uvjetima o fiskalnoj odgovornosti. EMU se zasniva na zajedničkom tržištu proizvoda i usluga koje je potrebno za njegovo dobro funkcioniranje, jer variranje tečaja između valuta zemalja članica sputava međuutjecaj tržišta kapitala, perturbaciju tržišta poljoprivrednih proizvoda i sprječava zajedničko industrijsko tržište da potpuno objedini unutrašnje tržište (Host, Kandžija, 2001, p.1263). Trenutačno postoji 27 zemalja članica s različitim stupnjevima integracije u EMU. Šesnaest članica usvojilo je euro: Austrija, Belgija, Finska, Francuska, Njemačka, Grčka, Irska, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Portugal, Slovenija, Španjolska, od 1. siječnja 2008. Cipar i Malta i od 1. siječnja 2009. Slovačka. Tri zemlje članice Velika Britanija, Danska i Švedska, trenutačno nemaju planove o uvođenju eura. Ostale zemlje članice nalaze se u različitim fazama prihvaćanja eura i očekuje se da će se pridružiti Eurozoni u narednih 10 godina (Povijest: uvođenje eura, 2011). Tablica 1. prikazuje sadašnje članice EMU-a kroz osnovne pokazatelje iz 2012. godine.

Tablica 1. Članice EMU-a Površina (km2) Broj stanovnika (2012.) Udio stanovništa u EU27 (%) Prosjek BDP (EU25=100), 2011. AUSTRIJA 83 855 8 443 018 1,7 129 BELGIJA 30 520 11 094 850 2,2 119 CIPAR 9 251 862 011 0,2 94 FINSKA 338 145 5 401 267 1,1 114 FRANCUSKA 543 965 65 327 724 13,0 108 GRČKA 131 957 11 290 067 2,2 79 IRSKA 70 282 4 582 769 0,9 129 ITALIJA 301 245 60 820 696 12,1 100 LUKSEMBURG 2 586 524 853 0,1 271 MALTA 316 417 520 0,1 85 NIZOZEMSKA 41 526 16 730 348 3,3 131 NJEMAČKA 357 868 81 843 743 16,2 121 PORTUGAL 88 940 10 541 840 2,1 77 SLOVAČKA 49 035 5 404 322 1,1 73 SLOVENIJA 20 251 2 055 496 0,4 84 ŠPANJOLSKA 504 782 46 196 276 9,2 98 UKUPNO EMU 2 525 489 331 536 800 65,8 - Izvor: Izrada autora prema podacima preuzetima sa Eurostata, 2013. Iz tablice 1. je vidljivo kako je EMU prilično raznoliko područje u kojem najveća članica, Njemačka, ima 200-tinjak puta više stanovnika od najmanje Malte, a ta ista Malta je površinom manja od Francuske 1720 puta. Vrlo je bitno da se zemlje članice međusobno razlikuju i po stupnju gospodarskog razvoja; tako je Luksemburg oko 150% iznad prosjeka EU-a po BDP-u po glavi stanovnika, dok Malta i Portugal zaostaju za tim prosjekom oko 30%. Stvaranje europske Ekonomske i monetarne unije (EMU) utemeljeno je na idejama o povezivanju i suradnji europskih zemalja, čiji se suvremeni počeci pojavljuju poslije

okončanja Drugog svjetskog rata. Jedan od začetnika ideje o ujedinjenju Europe, britanski premijer Winston Churchill, svojom je vizijom državnika, sudionika Drugog svjetskog rata, uvidio značenje europskog zajedništva u okvirima novih svjetskih odnosa. Prvi značajan dogvor i formalne naznake jačeg ekonomskog povezivanja europskih zemalja nalaze se u Schumanovoj deklaraciji iz 1950. godine. Robert Schuman, francuski ministar vanjskih poslova, predložio je povezivanje Francuske i Njemačke u području industrije ugljena i čelika, koje će ostati otvoreno i ostalim europskim državama. Prvi formalni oblik međudržavnog povezivanja bilo je osnivanje Europske zajednice za ugljen i čelik 1951. godine. Svaki idući sporazum bio je korak bliže ostvarenju cilja ekonomske unije, koji je tekao u nekoliko integrativnih stupnjeva. Tijekom tih stupnjeva uklanjala su se ograničenja slobodnom kretanju ljudi, robe, uluga i kapitala ( Vujčić, 2003, str.40). Kao posljedica Drugog svjetskog rata, većina valuta industrijskog svijeta bila je usko vezana uz američki dolar prema takozvanom zlatnom standardu u sustavu Bretton Woods. Osnovni principi Bretton Woodskog sustava su (Baban, Marijanović, 1998, str.391): 1. sustav fiksnih deviznih tečajeva 2. primjena odredbe rijetke valute 3. pul međunarodne likvidnosti je Međunarodni monetarni fond 4. zlatu se daje odgovarajuće mjesto u sklopu međunarodnog monetarnog sustava Nadmoćnost dolara i nasilna devalvacija nekolicine europskih valuta natjerala je europske političare da potraže rješenje za ovu nejednakost većom ekonomskom integracijom između europskih naroda. Planovi o jedinstvenoj europskoj valuti započeli su 1969. godine s Barreovim izvješćem koje je izdalo tadašnjih šest članica Europske ekonomske zajednice (EEZ). Kasnije iste godine održan je sastanak čelnika država ili vlada u Hagu kako bi se isplaniralo stvaranje ekonomske i monetarne unije. Tada je odlučeno da se Europska zajednica u uvjetima sve veće svjetske nestabilnosti mora transformirati u monetarnu uniju, čime su postavljeni prvi temelji EMU-a. Postupak je odgođen zbog propasti sustava Bretton Woods 1971. godine, nakon što je predsjednik Nixon donio odluku o

nemogućnosti konvertiranja dolara u zlato te nakon krize s naftom 1972. godine (Povijest: uvođenje eura, 2011). Sustav zmije u tunelu kreiran je 1972. godine i bilo je to operativno rješenje za održanje međusobne stabilnosti tečajeva europskih valuta. Njegovo je značenje bilo dvojako jer je osim smanjenja tečajnih fluktuacija zahtijevao i određenu stabilnost u odnosu na dolar, kako bi se prebrodila svjetska monetarna kriza. Kretanje međusobnih tečajeva valuta europskih zemalja određeno je u rasponu od 2,25% u oba smjera u odnosu na središnji paritet, a i ograničene su fluktuacije prema dolaru U međuvremenu se EEZ proširila na devet država, od kojih mnoge nisu bile spremne odreći se svojih nacionalnih valuta. Ideja o monetarnom ujedinjenju Europe napokon je ostvarena u posljednjem desetljeću 20. stoljeća. (Vujčić, 2003, str.42). 2.1.1. Stupnjevi razvoja EMU-a Prihvaćanjem Delorsova izvješća u lipnju 1989. godine na konferenciji Europskog vijeća u Madridu definirane su tri etape u procesu stvaranja Ekonomske i monetarne unije koje su u nastavku prikazane tablicom 2. Tablica 2. Stupnjevi razvoja Europske monetarne unije 1. STUPANJ 2. STUPANJ 3. STUPANJ Liberalizacija tokova kapitala Koordinacija ekonomskih, financijskih i monetarnih politika Europski monetarni institut Autonomija nacionalnih središnjih banaka Scenarij tranzicije Ime valute: euro FAZA A FAZA B FAZA C Europska Fiksirane Konverzija središnja stope novčanica banka i Početak i kovanica europski provođenja u euro sustav monetarne središnjih politike banaka Knjižni euro 1. VII. 1990. 1.I. 1994. XII. 1995. VI. 1998. 1.I. 1999. 1.I. 2002. Izvor: Vujčić, 2003, str.47 U prvoj etapi, do početka 1992. godine, trebalo je ojačati suradnju među središnjim bankama zemalja EU kako bi se u drugoj etapi mogao osnovati Europski sustav središnjih banaka (ESSB). Treći, završni stupanj razvoja monetarne unije povezan je s neopozivim fiksiranjem tečajeva nacionalnih valuta i stvaranjem nove, jedinstvene

europske valute. Tablica 2. opisuje tri stupnja razvoja Ekonomske i monetarne unije. Prvi korak u provedbi Delorsova plana učinjen je 1990. godine kada su ukinuta sva kapitalna ograničenja među zemljama članicama EU, odnosno liberalizirani tokovi kapitala. Potaknuta je i jača koordinacija međusobnih ekonomskih politika, posebno s financijskog, monetarnog i finalnog aspekta, čime i formalno započinje prvi stupanj u razvoju Europske monetarne unije (Vujčić, 2003, str.43). U Maastrichtu je odlučeno da će i drugi stupanj razvoja EMU-a započeti 1. siječnja 1994. godine te da će sve do trećega stupnja neće doći do prenošenja ovlasti iz domene monetarne politike na nadnacionalnu instituciju. Značenje drugog stupnja razvoja EMU-a je u stvaranju svih neophodnih uvjeta je jednostavan i elegantan prelazak u monetarnu uniju. U toj je pripremnoj etapi bilo potrebno osigurati temelje stabilne i neovisne središnje banke buduće unije te je stoga ojačana neovisnost nacionalnih središnjih banaka. Neovisnost se u prvom redu ogleda u zabrani financiranja proračunskih deficita iz primarne emisije i usklađenosti ciljeva nacionalnih središnjih banaka s ciljevima Europske središnje banke (ESB). Doprinos drugog stupnja je i osnivanje Europskog monetarnog instituta (EMI) koji je prethodnica ESB-a. Značajan događaj u drugom stupnju razvoja EMU-a bila je konferencija Europskog vijeća u Madridu 1995. godine. Na njoj je definiran scenarij tranzicije prema monetarnoj uniji te su određeni točni datumi početka i završetka svake od pojedinih podfaza završnog dijela stvaranja zajedničke europske valute. Odabrano je i ime novog europskog novca, određeno je da će se zvati euro te će se sastojati od sto manjih jedinica, nazvanih centi. U prvoj fazi, nazvanoj faza A, bilo je potrebno obaviti sve pripreme za uvođenje eura kao bezgotovinskog novca. Europska središnja banka stvorena je odmah nakon određivanja zemalja članica (Vujčić, 2003, str. 48-49). Početak druge faze u uspostavi zajedničke europske valute, faze B, znači i ulazak u treći stupanj razvoja EMU-a. On je započet fiksiranjem tečajeva nacionalnih valuta prema euru. Euro je pravni nasljednik ecua, europske obračunske jedinice te je određeno da će njegova vrijednost odgovarati vrijednosti ecua u odnosu 1:1. Tržišni tečaj in valuta prema ecuu na dan 31. XII. 1998. godine poslužio je za određivanje fiksnih stopa konverzije, u skladu sa zahtjevom o propisanom odnosu. 1. siječnja 1999. godine prvi je dan u životu eura jer od tog trenutka nacionalne valute postaju samo denominacije eura, u fiksnom i nepovratnom

omjeru. Početak posljednje faze, faze C, u procesu uvođenja eura, gotovinske konverzije i početka korištenja eura u gotovinskim transakcijama određen je za 1. siječnja 2002. godine (Vujčić, 2003, str. 50-52). Tablicom 3. prikazane su fiksno utvrđene konverzijske stope nacionalnih valuta prema euru. Tablica 3. Fiksni tečajevi valuta koje su zamijenjene eurom 1. siječnja 2002. godine NAZIV VALUTE SIMBOL 1 EURO VRIJEDI: AUSTRIJSKI ŠILING ATS 13.7603 BELGIJSKI FRANAK BEF 40.3399 FINSKA MARKA FIM 5.94573 FRANCUSKI FRANAK FRF 6.55957 GRČKA DRAHMA GRD 340.750 IRSKA FUNTA IEP 0.787564 TALIJANSKA LIRA ITL 1936.27 LUKSEMBURŠKI FRANAK LUF 40.3399 NIZOZEMSKI GULDEN NLG 2.20371 NJEMAČKA MARKA DEM 1.95583 PORTUGALSKI ESKUDO PTE 200.482 ŠPANJOLSKA PESETA ESP 166.386 Izvor: Euro novčanice i kovanice,2002. 2.1.2. Maastrichtski kriteriji kriteriji konvergencije Kriteriji konvergencije ili, kako se još nazivaju, kriteriji iz Maastrichta kriteriji su koje moraju zadovoljiti zemlje članice EU kako bi ušle u treću fazu Ekonomske i monetarne

unije i uvele euro. Ti su kriteriji razrađeni na osnovi odredbi članka 121 Ugovora o Europskoj uniji. Dakle, one zemlje članice koje se spremaju uvesti euro moraju zadovoljiti sva četiri sljedeća kriterija (Kesner- Škreb, 2006, p.1): 1. Inflacija - Članice EMU moraju dokazati da mogu održavati stabilnost cijena. Tijekom jedne godine prije provjere spremnosti za članstvo, inflacija ne smije prelaziti za više od 1,5 postotka prosjek inflacije u (najviše) tri postojeće članice EMU s najnižom inflacijom. Stopa inflacije mjerit će se indeksom potrošačkih cijena, a uzimat će se u obzir razlike u nacionalnim definicijama, 2. Kamatna stopa - Tijekom jedne godine prije provjere spremnosti za članstvo kandidat za EMU mora postići kamatnu stopu na dugoročne državne obveznice (ili slične vrijednosnice) koja ne prelazi više od 2 postotka odgovarajuću kamatnu stopu u (najviše) tri postojeće članice EMU s najnižom inflacijom, 3. Tečaj - Tijekom najmanje dvije godine prije provjere spremnosti za članstvo kandidat za EMU mora održavati tečaj domaće valute prema euru unutar granica od 15% iznad ili ispod srednjega tečaja po kojemu će se zemlja priključiti Tečajnome mehanizmu Europskoga monetarnog sustava. Kad je jednom unutar ERM-a, kandidat za EMU ne smije tijekom dvije godine devalvirati svoju valutu na vlastitu inicijativu, 4. Deficit proračuna opće države ne može prelaziti 3% BDP-a, ili mora biti u tendenciji znatnog opadanja, ili može samo privremeno biti iznad (ali još uvijek blizu) razine od 3% BDP-a. Razina bruto zaduženosti opće države (izražena u tržišnim cijenama) ne može prelaziti 60% BDP-a, ili mora pokazivati tendenciju dovoljno brzog opadanja prema toj razini. Potrebno je, međutim, naglasiti da te uvjete treba ispuniti tek nakon što buduće članice EU provedu određeno vrijeme - najmanje dvije godine - u Tečajnome mehanizmu (ERM) Europskoga monetarnog sustava. Iako su na prvi pogled uvjeti postavljeni vrlo precizno, u njih je ugrađena određena fleksibilnost. To se osobito odnosi na visinu javnoga duga odnosno tendenciju smanjenja duga. Austrija, Belgija, Grčka, Italija i

Nizozemska ušle su u EMU s udjelom javnog duga u BDP-u većim od 60%, a do kraja 2001. samo je Nizozemska smanjila zaduženost ispod te razine. Italija je također imala problema s ispunjavanjem kriterija proračunskog deficita, koji je od 1991. do 1996. u prosjeku iznosio 9% BDP-a. Stoga je kao kriterij za ulazak u EMU uzeto obećanje (naknadno ispunjeno) da će deficiti za 1997. i 1998. biti manji od 3%. No kada je u pitanju Hrvatska, bilo bi mudrije ispuniti sve kriterije, jer je vjerojatnost da će Europska komisija u proširenoj EU biti posebno blagonaklona prema Hrvatskoj vrlo malena (Mihaljek, 2003, p.30). 2.1.3. Monetarni agregati Europske monetarne unije Monetarni agregati predstavljaju mjerila ukupne količine novca u opticaju i najčešće se definiraju kao skup financijskih aktiva istog stepena likvidnosti. Pošto promjene u ukupnoj ponudi novca i stopa rasta ponude novca jesu povezane važnim makroekonomskim veličinama, tako je i jedan od osnovnih zadataka monetarne politike postizanje optimalne ponude novca (Monetarni agregati, 2012). Europska monetarna unija ima tri monetarna agregata čije su obveze u nastavku prikazane tablicom 4. Tablica 4. Monetarni agregati Europske monetarne unije Izvor: Monetarna politika u EU, 2010. U tablici 4. su prikazane strukture agregata M1, M2 i M3. U nastavku će se pobliže analizirati navedeni agregati.

M1-gotov novac, sredstva koja se mogu odmah pretvoriti u gotov novac ili iskoristiti za bezgotovinsko plaćanje, kao npr. prekonoćni depoziti (Monetarna politika u EU, 2010). Grafikonom 1. je prikazana struktura agregata M1 u Europskoj monetarnoj uniji. Grafikon 1: Struktura M1 u EMU Izvor: Monetarna politika u EMU, 2010. Grafikon 1. prikazuje strukturu agregata M1 i vidljivo je da se taj agregat sastoji od novca u opticaju i zauzima udio od 18% dok prekonoćni depoziti zauzimaju udio od 82%. M2 (prijelazni novac) - M1 uvećano za depozite s dospijećem do dvije godine i depozite koji se mogu podignuti u roku tri mjeseca od trenutka najave. Ovisno o stupnju unovčivosti takvi depoziti mogu biti zamijenjeni za neku komponentu iz agregata M1. U nekim slučajevima mogu se pojaviti određena ograničenja, kao što je npr. potreba za najavom povlačenja uz prethodnu predbilježbu, kašnjenja i odgode, naknade i penali. Ovaj monetarni agregat zaslužuje posebnu pozornost kako analitičara tako i regulatora monetarnih agregata, jer osim gotovine sadrži veoma likvidne depozite (Monetarna politika u EU, 2010). Grafikonom 2. u nastavku se prikazuje struktura agregata M2 u Europskoj monetarnoj uniji.

Grafikon 2. Struktura M2 u EMU Izvor: Monetarna politika u EU, 2010. Grafikon 2. prikazuje strukturu agregata M2 iz koje je vidljivo da najveći udio zauzimaju prekonoćni depoziti sa 41%, depoziti s rokom dospijeća do 2 godine su drugi po udjelu u strukturi sa 31%, depoziti koji se mogu povući uz prethodnu najavu u roku od 3 mjeseca imaju udio 19% dok novac u optjecaju zauzima najmanji udio od 9%. M3 predstavlja najširi monetarni agregat u Eurozoni koji obuhvaća sredstva koja se nalaze u M2 i utržive financijske instrumente koje emitiraju monetarne institucije i njegova struktura je prikazana grafikonom 3 u nastavku. Određeni instrumenti novčanog tržišta s rokom dospijeća do godine dana, a posebice udjeli u fondovima novčanog tržišta i ugovori o ponovnom otkupu (repo ugovori) uključeni su u ovaj agregat. Kao rezultat njihovog uključivanja M3 je manje podložan zamjenama između različitih oblika likvidnih sredstava negoli uže definicije novca, pa je zbog toga mnogo stabilniji (Monetarna politika u EU, 2010).

Grafikon 3. Struktura M3 u EMU Izvor: Monetarna politika u EU, 2010. Struktura agregata M3 se sastoji od sedam dijelova kao što je vidljivo iz grafikona 3. Najveći udio zauzimaju prekonoćni depoziti, 35,18%. Depoziti s rokom dospijeća do 2 godine zauzimaju 26,53% dok depoziti koji se mogu povući uz prethodnu najavu u roku od 3 mjeseca imaju udio 16,59%, najmanji udio ima novac u optjecaju i to 2,85%. 2.1.4. Teorija optimalnog valutnog područja Teorija optimalnog valutnog područja pruža teorijsku podlogu za donošenje odluke o optimalnome režimu deviznoga tečaja za određenu zemlju, razmatra ulogu tečajnog prilagođavanja neravnoteže bilance plaćanja te daje temelje za formiranje novih ili proširenje postojećih monetarnih unija. Optimalno valutno područje formira skupina zemalja koja pomoću jedinstvene valute i zajedničke monetarne politike može najdjelotvornije postići maksimalno društveno blagostanje, odnosno koja ispunjava sve kriterije optimalnosti područja te postiže tri makroekonomska cilja: punu zaposlenost, stabilnu razinu cijena i uravnoteženu bilancu plaćanja. Temelje ove teorije postavili su R.A. Mundell, R.I. McKinnon i P.B. Kenen (Cvečić, Kandžija, 2008, str.179). Optimalnost se definira kriterijima teorije optimalnog valutnog područja koji uključuju

mobilnost rada i drugih faktora proizvodnje, fleksibilnost cijena i nadnica, ekonomsku otvorenost, diversifikaciju u proizvodnji i potrošnji, sličnost inflacijskih stopa te fiskalnu i političku integraciju. Teorija optimalnog valutnog područja može se razmatrati kao dio problematike vezane uz izbor optimalnog deviznog režima. Ona se bavi uglavnom izborom između čistog fluktuirajućeg i fiksnog deviznog tečaja, ne uzimajući u obzir moguća intermedijarna rješenja (Bilas, 2005, str. 39). Graf 1. prikazuje dva kriterija koja se navode ključnima u ostvarivanju neto koristi od formiranja valutne unije: međusobna trgovina zemalja članica i korelacija među njihovim dohocima. Zemljama koje imaju slične dohotke i visok stupanj međusobne trgovine isplati se formiranje valutne unije. Graf 1. Ključni kriteriji za formiranje monetarne unije Izvor: Izrada studenta prema Mongelli, 2002, str. 38 Iz grafa 1. je vidljivo to da što je veća korelacija dohodaka među potencijalnim članicama unije, odnosno što imaju sličnije dohotke i što je njihova međusobna trgovina intenzivnija odnosno stupanj otvorenosti veći, prednosti uvođenja zajedničke valute dominiraju, odnosno uvođenje zajedničke valute je optimalno za navedenu grupu zemalja. Što je manji stupanj međusobne trgovine među članicama i što su razlike u dohocima veće, to nedostaci uvođenja zajedničke valute dominiraju.

Vezano uz ključne kriterije za formiranje monetarne unije postoje dva suprotna stajališta (Bilas, 2005, str:47-48): hipoteza o specijalizaciji i hipoteza o endogenosti optimalnog valutnog područja. Hipoteza o specijalizaciji vuče korijene iz teorije vanjske trgovine i tvrdi: kako zemlje postaju više integrirane i njihova recipročna otvorenost raste, rast će i specijalizacija u proizvodnji onih dobara i usluga u kojima određena zemlja ima komparativne prednosti. To će dovesti do toga da će članice unije biti manje diversificirane i ranjivije na šokove ponude. Hipoteza o endogenosti optimalnog valutnog područja tvrdi kako postoji pozitivna veza između korelacije dohotka i trgovinske integracije. Glavni je argument kako monetarna integracija smanjuje trgovinske troškove zbog eliminacije troškova od volatilnosti deviznog tečaja. Uvođenje zajedničke valute uklanja mogućnost budućih kompetitivnih devalvacija, potiče strane direktne investicije i građenje dugoročnih veza čak i političkih. To povećava i potiče recipročnu trgovinu, ekonomsku i financijsku integraciju te sinkronizaciju poslovnih ciklusa među tim zemljama. Ozbiljan problem kod formiranja monetarnih unija je nedovoljna konvergencija, što čini tranziciju k monetarnoj uniji mnogo rizičnijom za same zemlje. Što zemlja dosegne viši stupanj konvergencije, više će koristi imati od same integracije, više će joj odgovarati zajednička politika i manje će biti podložna nepovoljnim utjecajima zajedničke politike, kao i eventualnim vanjskim šokovima. Od nastanka Europske monetarne unije često se testiraju kriteriji teorije optimalnog valutnog područja kako bi se ustanovilo da li ih EMU ispunjava, a posebno se poklanja pažnja novim članicama EU i potencijalnim kandidatkinjama. Ti kriteriji uključeni su u mnogo šire postavljene kriterije realne, nominalne i strukturne konvergencije. Neke zemlje su na zavidnoj razini konvergencije, dok druge opet zaostaju, no kako bi se smanjili troškovi i rizici formiranja monetarne unije te osigurala stabilnost jedne takve unije,potrebno je postići visok i održiv stupanj konvergencije (Bilas, 2005, str.48).

2.1.5. Koristi i troškovi ekonomske i monetarne unije Jedan od temeljnih poticaja stvaranju jedinstvene monetarne politike bila je tvrdnja da će koristi od zajedničke valute nadmašiti eventualne troškove. U ovome poglavlju se opisuju koristi,a samim time i troškovi ulaska u ekonomsku i monetarnu uniju. Koristi od ulaska u EMU (EU prednost ili propast, 2011): 1. smanjeni transakcijski troškovi - Europska komisija procjenjuje :1/4-1/2% GDP, 2. povećava se transparentnost cijena što smanjuje diskriminaciju cijenama i time segmentaciju tržišta, a sve to utječe na povećanje konkurentnosti na tržištu. Međutim, potpuno izjednačavanje cijena na različitim tržištima malo vjerojatno zbog PDV-a i barijera za arbitražu i price to market, 3. Eliminiran rizik promjene nominalnog deviznog tečaja (smanjena varijabilnost i realnog deviznog tečaja). Ali, koliko je to poželjno? Moguće povećanje trgovine i tijekova kapitala (efikasnija alokacija resursa) između EM U zemalja zbog smanjenog rizika, 4. Kako nema više monetarnih vlasti već samo jedna postoje potencijalni dobici zbog nepostojanja loše koordinacije monetarnih politika. 5. Zemlje sa lošom inflacijskom reputacijom mogu tu lošu reputaciju izgubiti kada uđu u monetarnu uniju sa stabilnom inflacijom ( primjer Italije), 6. Šira upotreba zajedničke valute kao svjetske rezerve likvidnosti povećava inflacijski porez za EMU. Troškovi ulaska u EMU (EU prednost ili propast, 2011): 1. Mikroekonomski troškovi uzrokovani administrativnim i pravnim troškovima zbog potrebe da se svi ugovori prevedu na novu novčanu jedinicu. Troškovi zamjene valuta i financiranja nove supranacionalne organizacije (ECB), 2. Gubitak monetarne nezavisnosti/deviznog tečaja kao sredstva makroekonomske prilagodbe na asimetrične šokove (nagle promjene u ekonomskim uvjetima koje imaju različiti utjecaj na različite zemlje- npr. Istovremeni porast potražnje za Francuskim automobilima i pad potražnje za Njemačkim automobilima). Zbog toga bi trebalo ući u monetarnu uniju samo ako je vjerojatnost asimetričnih

šokova mala ili fleksibilnost nadnica i cijena velika ( u potonjem slučaju monetarna politika samo može utjecati na nominalni tečaj, a ne i na realni pa nije ni važna). Vjerojatnost asimetričnih šokova je veća za zemlje čije se gospodarske strukture značajno razlikuju. Međutim, ako zbog ulaska u EMU gospodarske strukture zemalja članica postaju sličnije (Frankel i Rose) to znači da će vjerojatnost asimetričnih troškova biti manja, a time i troškovi ulaska u EMU. Ako pak s prihvaćanjem zajedničke valute zemlje teže ka specijalizaciji u proizvodnji onih dobara kod kojih imaju komparativne prednosti učestalost asimetričnih šokova će se povećati, a time i troškovi ulaska u EMU, 3. Gubitak seignioraga zbog gubitka vlastite monetarne politike, 4. Potencijalni troškovi uzrokovani neodgovornim ponašanjem drugih vlada koje akumuliraju neodržive javne dugove i time potencijalno dovode do financijske krize koja može pogoditi sve zemlje članice unije, ili pak do povećanja kamatnih stopa na vrijednosne papire denominirane u eurima. U zaključku valja znati da koristi ulaska u EMU rastu što je trgovina zemlje sa tom regijom veća (što je veći udio međunarodne razmjene u GDP) i troškovi ulaska padaju kao raste otvorenost zemlje međunarodnoj trgovini. 2.1.6. Budućnost EMU-a Glavni problem EMU-a u nadolazećim godinama, što se tiče Unije kao cjeline, bit će europski u usporedbi s nacionalnim interesima. U siječnju 2007. Financial Times objavio je da većina građana Francuske, Italije i Njemačke smatra da je euro naštetio njihovim nacionalnim ekonomijama, dok je imao pozitivan utjecaj na ekonomiju EU u cjelini. Za razliku od toga, jedna druga anketa, provedena za International Herald Tribune, pokazala je povjerenje u euro. U skladu s anketom provedenom u ožujku 2007. godine, 89% osoba u Francuskoj i Italiji, 93% u Španjolskoj i 83% u Njemačkoj smatra da će euro biti standardna valuta u Europi 2057. godine (Ekonomska i monetarna unija, 2012). Međutim, u današnje doba se postavlja pitanje je li euro vrijedan spašavanja i koliko se to uopće isplati? Čak i najtvrdokorniji zagovaratelji jedinstvene valute sada priznaju da stvari ne stoje dobro te da situacija s eurom postaje sve gora. Grčka nikad nije smjela

ući u eurozonu. Francuska i Njemačka jurile su poput kočije s konjima kroz pravila koja su dizajnirana kako zaduživanje europskih vlada ne bi izmaklo kontroli. Eurozona bi se, ako ne želi doživjeti potpuni krah, morala osloniti na zajedničke resurse i to pomoću svojih velikih banaka te kroz izdavanje euroobveznica radi raspodjele tereta duga. Tvrdokorni zagovaratelji eura nisu uspjeli shvatiti da, iako su Irska i Španjolska poštivala fiskalna pravila u vezi s eurom, te su zemlje naprosto bile preranjive kad su u pitanju nekretnine, dok su Italija i Portugal uhvaćeni u zamku sporog rasta i padajuće konkurentnosti. Mnogi smatraju kako bi raspad mogao omogućiti pojedinim zemljama da vrate kontrolu nad vlastitom monetarnom politikom, a jeftinija će im valuta omogućiti da usklade nadnice sa produktivnošću radnika, barem na neko vrijeme. Zagovaratelji raspada zamislili su jedan vrlo optimističan scenarij, odnosno prijateljsko razdvajanje. Svaka bi vlada proglasila da se svi domaći ugovori koji se tiču depozita, kredita, plaća i cijena trebaju promijeniti u novu valutu. Sve to donekle dobro zvuči na papiru, no da bi se postiglo takvo stanje potrebni su ogromni troškovi. Čak i da cijeli proces s raspadom bude besprijekorno izveden, banke i poduzeća diljem kontinenta bi se raspala jer im se stanja u domaćoj i inozemnoj bilanci više naprosto ne bi poklapala. To bi pokrenulo tužbe, a vlade s deficitom bile bi prisiljene na brutalno smanjenje potrošnje ili tiskanje većih količina gotovine. I to je optimističan scenarij. No vjerojatnije je da će do raspada doći zbog poniranja cijena globalnih dionica, pada kvalitete, bijega banaka i kolapsa u proizvodnji. Devalvacija valute u slabim ekonomijama te aprecijacija u snažnim uništiti će bogate zemlje proizvođače. Kontrola kapitala nije dopuštena u Europskoj uniji a ukidanje eura je nezakonito, pa bi cijela unija zapala u pravni pakao. Neke bogatije zemlje mogle bi kroz obustavu jedinstvenih tržišta zaštiti svoje proizvođače te pokušati odvratiti ekonomske migrante ograničavanjem slobode kretanja. Prema tome, bez protoka ljudi, dobara i kapitala, malo bi toga ostalo od Europske monetarne unije (Budućnost Europske unije - raspad ili super država?, 2012).

2.2. EUROPSKA CENTRALNA BANKA (ECB) Europska središnja banka (European Central Bank - ECB) monetarna je vlast europske monetarne unije. Preteča ECB-a bio je Europski monetarni institut (EMI) osnovan 1994. godine sa zadaćom stvaranja preduvjeta za ulazak u treći stupanj razvoja EMU-a i uvođenje zajedničke valute. Njegovi su se zadaci odnosili na poboljšanje suradnje između nacionalnih središnjih banaka i koordinaciju monetarnih politika kako bi se stvorio okvir za provođenje jedinstvene monetarne politike. S uvođenjem eura, EMI je bio zamijenjen Europskom centralnom bankom ( Vujčić, 2003, p.56). Osnutak ECB-a bio je predviđen Ugovorom iz Maastrichta, kojim je pokrenut projekt stvaranja monetarne unije kao nadogradnje unutarnjeg tržišta EU. Svečano je osnovana 30. lipnja 1998. Odgovornost za provedbu europske monetarne politike preuzela je 1. siječnja 1999. Sjedište joj je u Frankfurtu. Glavni razlog njenog osnutka bilo je stvaranje monetarne unije s jedinstvenom valutom - eurom. Kako bi provodila svoju ulogu, ECB radi s "Europskim sustavom središnjih banaka" (ESCB) koji pokriva svih 27 zemalja Europske unije. Međutim, samo 17 od njih je dosad usvojilo euro. Tih 17 zemalja sačinjavaju "euro područje", a njihove središnje banke, zajedno s Europskom središnjom bankom, čine tzv. "Eurosustav" (Europska središnja banka, 2013). 2.2.1. Organizacijska struktura Europske centralne banke Što se tiče tijela koji donose odluke, Europska se centralna banka sastoji od Upravnog vijeća Izvršnog odbora i Općeg vijeća. Navedena struktura je prikazana shemom 1. u daljnjem tekstu.

Shema 1. Organizacijska struktura Europske centralne banke Izvor: Izrada studenta prema podacima Europske centralne banke, 2013. Iz sheme 1. vidljivo je da se Upravno vijeće sastoji od predsjednika, potpredsjednika, 4 člana Izvršnog odbora i guvernera nacionalnih centralnih banaka članica EMU. Glavne zadaće Upravnog vijeća predstavljaju: donošenje odluka potrebnih kako bi se osiguralo izvođenje zadataka koji su postavljeni Eurosustavu, formuliranje monetarne politike područja EMU i uspostavljanje smjernica za implementaciju. Izvršni odbor se sastoji od predsjednika, potpredsjednika i druga 4 člana Izvršnog odbora. Glavnim odgovornostima Izvršnog odbora smatraju se: implementacija monetarne politike u skladu sa smjernicama i odlukama Upravnog vijeća i davanje potrebnih instrukcija

nacionalnim centralnim bankama, odgovornost za tekuće poslove Europske centralne banke i izvršavanje određenih zadataka ili moći koje su mu delegirane od strane Upravnog vijeća (uključuju regulacijske moći). Opće vijeće se sastoji od predsjednika, potpredsjednika i guvernera svih nacionalnih banaka članica EU. Opće vijeće doprinosi radu ECB-a na slijedeće načine: kroz jačanje koordinacije između ECB-e i nacionalnih centralnih banaka, ima savjetodavnu funkciju, skuplja statističke informacije i izrađuje godišnje izvještaje, obavlja potrebne pripreme za fiksiranje tečajeva u zemljama članicama koje još nisu prihvatile euro, donoseći odluke i propise o zapošljavanju u ECB (Bilas, Grgić, Šimović, 2006, str.12). Vođenje politike je u početku otežano jer još uvijek ne postoji pouzdan skup agregatnih ekonomskih pokazatelja za područje EMU. To je u prvom redu zbog problema konzistentnosti pojedinih nacionalnih statističkih podataka, ali i zbog nepostojanja zajedničke povijesti i kritične mase istraživanja koja počivaju na zajedničkim agregatima (Bilas, Grgić, Šimović, 2006, str.12). 2.2.2. Monetarna politika ECB-a Monetarnu politiku za članice Europske ekonomske i monetarne unije provodi Europska centralna banka (ECB). Poj edine zemlje članice ne mogu voditi vlastitu monetarnu politiku. Osnovni cilj monetarne politike ECB je stabilnost cijena. Ugovorom iz Maastrichta se traži od centralnih banaka zemalja članica E(M)U da prethodno postignu visok stupanj neovisnosti kako bi mogle ući u Europski sustav centralnih banaka, odnosno kako bi država mogla ući u EMU. Centralna banka može biti neovisna sa stajališta korištenja instrumenata centralne banke i sa stajališta svojih preferencija. Europska centralna banka ne smije davati zajmove zemljama članicama. Što se tiče preferencija, centralna banka ima moć birati različite makroekonomske ciljeve koji se razlikuju od vladinih. Tako, cilj ECB ne mora nužno biti isti kao i onaj Vijeća ministara. ECB stavlja naglasak više na stabilnost cijena nego na output. Jedini cilj politike ECB je nulta inflacija. Ona sama definira koncept stabilnosti cijena. Političke odluke ECB utječu na živote i blagostanje preko 300

milijuna ljudi u EMU. Kapital Europske centralne banke iznosi negdje oko 5 bilijuna eura. Zemlje članice su davale iznose ovisno o njihovom BDP-u. Devizne rezerve iznose oko 40 bilijuna, zemlje su davale 15% u zlatu, 85% u dolarima i jenima. Odluke unutar ECB donose se većinski po pravilu jedan čovjek-jedan glas. Članovi upravljačkog vijeća ECB nisu predstavnici svojih zemalja i centralnih banaka, već se biraju kao individue. Neovisnost ECB implicira da ne postoji direktan utjecaj eksternih činitelja u procesu donošenja odluka. Bitna je jako i transparentnost, dostupnost podataka javnosti. ECB ima na raspolaganju brojne monetarne instrumente, posebno moć da određuje kratkoročne kamatne stope. To utječe na realne ekonomske agregate kao što su ekonomski rast, investicije i zaposlenost. ECB mora biti transparentna kako bi dobila kredibilitet u monetarnim odlukama i povjerenje koje je potrebno u EMU. Statutom ECB je utvrđeno da predsjednik mora prezentirati godišnje izvješća o aktivnostima ESCB i monetarne politike Europskom parlamentu. Primarni cilj ECB predstavlja održavanje stabilnosti cijena. Ostvarivanje toga krajnjeg cilja Europska središnja banka postiže prvenstveno određivanjem minimalnog kamatnjaka na glavne operacije refinanciranja komercijalnih banaka kod središnje banke, ali i kontrolom rasta monetarnog agregata M3. Stabilnost cijena je definirana kao godišnji porast harmoniziranog indeksa potrošačkih cijena (HICP3) za ispod 2%4, dok donja granica nije eksplicitno navedena mada se i deflacija smatra kao odstupanje od cilja stabilnosti cijena. Strategija Eurosustava orijentirana je na srednji rok. Objašnjenja i makroekonomski argumenti na kojima se bazira ovaj cilj je činjenica da i inflacija i deflacija uzrokuju troškove u obliku smanjenja općeg ekonomskog blagostanja. Ostali ciljevi su podupiranje općih ekonomskih politika unije, održivi rast i visoka razina zaposlenosti. Referentnim agregatom, proglašen je monetarni agregat M3 (Ivanov, Lovrinović, 2003, str.32). Kao glavni zadaci Eurosustava (ECB i centralne banke zemalja članica EU) se navode slijedeći (Bilas, Grgić, Šimović, 2006, str. 11): 1. definiranje i implementacija monetarne politike na području EMU, 2. vođenje operacija konverzije,

3. držanje i upravljanje službenim rezervama zemalja članica, 4. promocija operacija finog prilagođavanja. Glavni instrumenti monetarne politike kojima se služi ECB (Bilas, Grgić, Šimović, 2006, str. 11): 1. operacije na otvorenom tržištu u što spadaju: - glavne operacije refinanciranja (imaju glavnu ulogu, izvode se svaka dva tjedna sa rokom dospijeća od dva tjedna), - dugoročnije operacije refinanciranja (izvode se svaki mjesec s rokom dospijeća tri mjeseca), - operacije finog prilagođavanja (brze i pravovremene akcije koje usmjeravaju trend tržišta u željenom smjeru), - strukturalne operacije (emisije zadužnica, reversne transakcije, izravne transakcije), 2. ustaljene pogodnosti kreditiranja banaka od strane ECB, 3. politika rezervi likvidnosti. Za provođenje jedinstvene monetarne politike u EMU od strane ECB potreban je značajan stupanj konvergencije zemalja članica kako bi se monetarna politika mogla uspješno provoditi. Pogotovo se to odnosi na buduće članice EMU. Deka Convergence European Indicator (DCEI) kao indikator stupnja konvergencije uzima u obzir četiri vrste konvergencije: monetarnu, fiskalnu, realnu i institucionalnu. Maksimalna vrijednost DCEI je 100 i ona predstavlja prosječnu vrijednost određenog indikatora za EU. Bitno je napomenuti da se u sklopu monetarne konvergencije promatra stopa inflacije, kamatna stopa, devizni tečaj te stopa rasta kredita. U sklopu fiskalne konvergencije promatra se udjel proračunskog salda u BDP-u, udjel privatne potrošnje u BDP-u, udjel javnog duga u BDP-u te udjel vanjskog duga u BDP-u. U sklopu realne konvergencije promatra se BDP per capita, udjel poljoprivrede u BDP-u, stopa nezaposlenosti te udjel trgovine s EU u ukupnoj trgovini. U sklopu institucionalne konvergencije promatra se uspješnost politike, institucije bankarskog sektora, uspostava pravne države te razina pregovora s EU na koju je neka zemlja došla. Ovdje ćemo se primarno bazirati na monetarnoj konvergenciji (Bilas, Grgić, Šimović, 2006, str. 11-12).

2.2.3. Institucionalna neovisnost Europske centralne banke Europska centralna banka predstavlja nezavisnu instituciju, i ova institucija funkcionira po pravilima koja su propisana Statutom ECB-a i sporazumom iz Maastrichta. Ova pravila govore o tome da nitko ne može utjecati na rad ECB. U odnosu na zakonodavnu vlast ECB ima najviši stupanj nezavisnosti. Neovisnost Europske centralne banke se temelji na (Bilas, Grgić, Šimović, 2006, str. 11-12): institucionalnoj neovisnosti nacionalne centralne banke u Upravnom vijeću ECB same moraju imati visok stupanj neovisnosti, operativnoj neovisnosti ECB je potpuno slobodna u odabiru i provedbi monetarnih instrumenata, osobnoj neovisnosti članovi Upravnog vijeća imaju duge i neopozive mandate, financijskoj neovisnosti neovisne nacionalne centralne banke su jedine upisale kapital ECB. Sporazum iz Maastrichta nameće ECB-u minimalnu obavezu u smislu izvještavanja, oni imaju obavezu da podnose godišnji izvještaj Europskom parlamentu. Visok stupanj institucionalne nezavisnosti ECB-a je posebno potenciran propisanom zabranom odobravanja direktnih pozajmica državnim i javnim institucijama i direktnih kupovina instrumenata duga. Statut ESCB-a i ECB-a izričito zabranjuje ECB-u u nacionalnim centralnim bankama da odobravaju kredite ili bilo koji drugi tip pozajmice institucijama i tijelima EZ-a, centralnim vladama, regionalnim, lokalnim i drugim javnim organima vlasti, također im je zabranjeno da direktno kupuju instrumente duga od navedenih subjekata. Regulativom predviđeno korištenje operacija na otvorenom tržištu predstavlja dodatnu garanciju za institucionalnu nezavisnost Europske centralne banke. Još jedna od karakteristika koje govore o institucionalnoj nezavisnosti ECB je to što ECB sama određuje svoj budžet (Evropska centralna banka, 2007).

2.3. EUROPSKI MONETARNI SUSTAV (ERM I) ZASNOVAN NA ECU ECU je povijesno gledano treća po redu valutna jedinica na prostoru Zajednice koja je iz prakse potisnula dotadašnju valutu - EUA (Europsku obračunsku jedinicu) i Eurco, pa je za razliku od nje postao i sredstvo rezervi i plaćanja središnjih banaka, te kao standard za potraživanja i obveze unutar EMS-a. Kao EUA i Eurco, i ECU je zapravo predstavljao košaricu valuta, ili cocktail valuta, koju su činile valute zemalja članica Zajednice, a vrijednost ECU-a izračunavala se svakodnevno na temelju deviznih tečajeva valuta u košarici. Tako je npr. u siječnju 1984.g. 1 ECU vrijedio 0,79$. Najznačajniju ulogu u toj košarici imala je i ima njemačka marka (oko 30%), a revizija strukture košarice provodila se svakih pet godina. Tako uspostavljen mehanizam deviznih tečajeva imao je prvenstveni cilj monetarnu stabilnost, ili drugačije rečeno to je bio mehanizam obrane od politike deviznog tečaja dolara koja je štetila Europi i ostalom svijetu (Europska monetarna unija, 2010). ECU je dakle, vršila četiri glavne funkcije (Borchardt, 1999, str.34): 1. referentna jedinica za tečajne mehanizme 2. djeluje kao indikator kojim se određuje kad se neka valuta odvoji od ostalih 3. služi kao obračunska jedinica za transakcije intervencijskih i kreditnih mehanizama 4. koristi se za rješavanje dugova između nacionalnih monetarnih vlasti Tablicom 5. se prikazuje kompozicija košare valuta koje čine europsku valutnu jedinicu.

Tablica 5. Kompozicija košare valuta koje čine ECU u razdoblju 1979. 1990. godine Izvor: Europska monetarna unija, 2010. Iz prethodne je tablice vidljivo da se tijekom vremena utjecaj njemačke marke povećavao, dok je slabio utjecaj lire i funte. Također je važno naglasiti da je u sustavu EMS-a povremeno dolazilo do izlaska i ulaska pojedinih valuta. Početkom 1999.g. 12 od 15 članica Europske unije prihvaćaju jedinstvenu valutu euro i u prijelaznom razdoblju do 2002.g. neopozivo fiksiraju devizne tečajeve svojih valuta prema euru. U tom razdoblju na sceni je još uvijek svojevrsni paralelizam valuta, pri čemu je istovremeno u optjecaju nacionalna valuta u gotovini i depozitnom obliku, dok je euro u optjecaju samo u depozitnom obliku (knjižni novac). 2.4. ERM II U EUROPSKOJ MONETARNOJ UNIJI ZASNOVAN NA EURU Novi mehanizam tečaja (ERM II) regulira odnos valuta zemalja članica EU-a koje još nisu uvele zajedničku valutu s eurom. U tome mehanizmu valute pojedinih zemalja povezane su s eurom, ali njihov tečaj nije fiksiran. Članstvo u ERM II nužno je za procjenu zadovoljavanja kriterija stabilnosti tečaja nacionalne valute prije uvođenja eura. Nasuprot ERM-u, koji je bio multilateralni sustav deviznih tečajeva između svakoga para uključenih valuta, novi mehanizam je bilateralan sustav između pojedinih valuta i eura. Središnju ulogu u mehanizmu vodi Europska središnja banka. Tablicom 6. se prikazuju službeni pariteti nacionalnih valuta članica ERM II.

Tablica 6. Službeni pariteti nacionalnih valuta članica ERM II Datum ulaska u Službeni paritet u mehanizam odnosu na 1 euro Utvrđeni raspon devijacije DANSKA Siječanj 1999. 7,460 danske krune ± 2,25% ESTONIJA Lipanj 2004. 15,644 estonske ± 15% krune LITVA Lipanj 2004. 3,452 litasa ± 15% LETONIJA Svibanj 2005. 0,7028 lata ± 15% SLOVAČKA Studeni 2005. 38,455 slovačke krune ± 15% Izvor: Cvečić, Kandžija, 2008, str.191. Tablica 6. prikazuje pet država koje se nalaze u mehanizmu ERM II. Malta i Cipar su napustile ovaj mehanizam 2008. godine, a Slovenija 2007. godine. Iz tablice vidljivo je da je Danska, od navedenih država, prva ušla u mehanizam 1999. Godine dok su se Letonija i Slovačka posljednje pridružile 2005.godine. Što se tiče raspona devijacija, za sve države je ±15%, osim za Dansku ±2,25%. Instrumenti novoga mehanizma ERM II su (Cvečić, Kandžija, 2008, str. 192): 1. fluktuacijske granice za valute članice mehanizma u odnosu na euro (± 15% ili ±2,25%), 2. nadgledanje razvoja konvergentnosti (ispunjavanje kriterija za članstvo u euro - zoni) i upravljanje deviznim rezervama, 3. mehanizmi intervencije središnjih banaka i ECB-a (u slučaju potrebe). Velika nestabilnost tečaja može štetiti izvozu, investicijama, a može potaknuti i inflaciju i smanjiti gospodarski rast. Zato je važno stabilizirati tečaj, ali prerano fiksiranje tečaja može pridonijeti slamanju inflacije i prilagođavanju očekivanja, odnosno stvaranju precijenjene valute. Ulaskom u mehanizam deviznih tečajeva nacionalna valuta se veže uz euro i utvrđuje se središnji paritet. U pravilu, središnji tečaj trebao bi biti održiv i biti odraz ravnotežnog tečaja, a to znači da valuta ne bi smjela biti ni precijenjena ni podcijenjena (Cvečić, Kandžija, 2008, str. 191).

ERM II sustav je relativno fiksnih deviznih tečajeva. Namjena mu je naučiti zemlje članice kako funkcionirati u sustavu fiksnih tečajeva prije potpunog i nepovratnog fiksiranja deviznih tečajeva, odnosno prije odricanja od vlastite nacionale valute. Ovaj mehanizam dopušta određenu razinu fleksibilnosti deviznoga tečaja. Sudjelovanje u mehanizmu pomaže provođenje potrebnih reformi za učinkovitu konvergenciju, a fleksibilnost omogućava dodatni prostor za ekonomsku politiku kako bi, u slučaju potrebe, mogla djelovati bez velikih i nepotrebnih pritisaka na gospodarstvo. Prvotno je ERM II bio zamišljen kao konzistentan sustav jednak za sve članice, s jednakim pravilima i procedurama. Međutim, koncept je naknadno proširen pa je obuhvatio više režima deviznih tečajeva prisutnih u pojedinim zemljama članicama (Cvečić, Kandžija, 2008, str. 191).

3. EURO ZAJEDNIČKA VALUTA ZEMALJA EUROPSKE MONETARNE UNIJE Euro je ime jedinstvene europske valute koja je u uporabi od 1. siječnja 1999. godine, a od siječnja 2011.godine njezina uporaba proširena je na 17 država tzv. Eurozone. U ovom poglavlju opisati će se 1) Povijesni pregled nastanka eura, 2) Uloga eura kao međunarodne valute i 3) Eurozona i euro u uvjetima recesije. 3.1. POVIJESNI PREGLED NASTANKA EURA Kao što je već ranije spomenuto u radu euro je nastao u trećem stupnju razvoja EMU-a. Taj stupanj je započet fiksiranjem tečajeva nacionalnih valuta prema euru. Euro je pravni nasljednik ecua, europske obračunske jedinice. Euro je 1. siječnja 1999. godine postao službena valuta za od više 300 milijuna ljudi u Europi. Prve tri godine, do 2002. godine, Euro je bila fiktivna valuta koja se koristila samo u računovodstvene svrhe, i u elektronskim plaćanja. Osim članica Europske unije, u Europi je i nekoliko država koje koriste Euro, ali nisu članice EMU-a. To su Crna Gora, Andora i Kosovo (Euro definicija, 2013). Stvaranje zajedničke valute u dvanaest zemalja EMU-a bilo je motivirano prije svega unutarnjim čimbenicima. No, zbog njihove veličine, euro nije jedinstven događaj samo za gospodarstvo zemalja Europske unije već i za svjetsko gospodarstvo. S obzirom na njegove razmjere, taj se događaj smatra najvažnijim u međunarodnom monetarnom i financijskom sustavu u razdoblju od raspada Brettonwoodskog sustava početkom 1970- ih (Vujčić, 2003, str.19). U nastavku će se detaljnije obraditi povijest uvođenja eura, euro novčanice i kovanice te koji je značaj eura na međunarodnim tržištima.

3.1.1. Uvođenje eura U knjižnom obliku euro je u ušao u gospodarstvo i banke zemalja članica EMU-a 1. siječnja 1999. godine ( u Grčkoj od 1.siječnja 2001.godine), kada su fiksirani tečajevi nacionalnih valuta prema euru. Od 1.siječnja 2002.godine euro ulazi u optjecaj i u gotovinskom obliku, kao jedinstveni novac 12 članica EU-a, a tada službeno počinje i zamjena postojećih valuta tih država. Od 1.ožujka 2002.godine postao je jedino sredstvo plaćanja u zemljama EMU-a. U Sloveniju se uvodi od 2007.godine, a na Maltu i Cipar od 2008.godine (Cvečić, Kandžija, 2008, str. 192). Iako je temeljni razlog nastanka EMU-a političke prirode, ekonomski učinci uvođenja zajedničke valute na već postojeće zajedničko tržište Europske unije trebali bi biti pozitivni (Vujčić, 2003, str.10): Uvođenje zajedničke valute uklonilo je transakcijske troškove zamjene valuta unutar zemalja Eurolanda. Iako najizravniji, učinak uklanjanja transakcijskih troškova sigurno će biti i najvažniji pozitivni učinak EMU na gospodarstvo Europske unije, uklanjanje tečajnih neizvjesnosti, odnosno tečajnog rizika koji je postojao između valuta koje su postale dio Europske monetarne unije, veća transparentnost na tržištu te poticanje konkurentnosti na tržištu. Učinak transparentnosti trebao bi u dugom roku europsko tržište svojom konkurentnošću približiti američkom, te potaknuti ili poreznu konkurenciju ili fiskalnu harmonizaciju. Euro potrošačima u Europi pruža značajne prednosti. Putnici su pošteđeni troškova i neugodnosti zamjene valuta. Kupci mogu izravno uspoređivati cijene u različitim zemljama. Cijene su stabilne zahvaljujući Europskoj središnjoj banci, čija je zadaća očuvati tu stabilnost. Osim toga, euro je, uz američki dolar, postao glavna valuta rezervi. Tijekom financijske krize 2008. zajednička valuta je zemlje euro-zone zaštitila od konkurentske devalvacije i napada špekulanata (Europa u 12 lekcija, 2010.)

3.1.2. Euro kovanice i novčanice Euro je ime valute koje je službeno usvojeno 1995. godine, a 1996. austrijski dizajner Robert Kalina pobjeđuje na natječaju za dizajn novih novčanica. Novčanice su jedinstvene na cijelom području EMU-a, a kovanice, uz zajedničku stranu, imaju i nacionalnu koja se razlikuje između država.. Jedinstveni europski novac dolazi u novčanicama od sedam apoena, u vrijednostima od 5 do 500 eura i osam denominacija kovanica, od 1 centa do 2 eura (Kandžija, 2003, str. 300). Svaka od sedam novčanica eura karakteristične je boje te na prednjoj strani nosi nacrte prozora i vrata, a na stražnjoj mostove. U prvotnoj verziji novčanice su nosile prikaze stvarnih mostova Europe poput Ponte Rialta ili Pont de Neuillyja. Kako ne bi došlo do nesuglasica u državama Eurozone čija će arhitektura biti na novčanicama, a čija ne, usvojena je ideja o mostovima kao pojednostavljenim prikazima razdoblja i stilova Europe. Tako je, osim simboličkom idejom koja se krije iza pojma mosta, Europa ujedinjena i ujednačenim prikazom stilskih razdoblja na novčanicama (Mostovi s novčanica Eura, 2011.) Materijalno utjelovljenje nije neophodan preduvjet postojanja valute, ona može postojati i samo u knjižnom obliku. Potrebna količina gotovine glavni je razlog zbog kojega su između uvođenja eura kao knjižnog novca i puštanja njegove gotovine u optjecaj protekle ukupno tri godine. Do početka 2002. godine za optjecaj se pripremilo 14,25 milijardi novih novčanica eura u vrijednosti od 642 milijarde eura i 50 milijardi kovanica vrijednosti 16 milijardi eura. Više od 60% novčanica i kovanica distribuirano je u tri zemlje: Njemačkoj, Francuskoj i Italiji. Međutim, nakon što kovanica jednom uđe u optjecaj, valjana je u svim zemljama članicama EMU-a i neće se morati vraćati u zemlju koja ju je izdala. Novčanice su ušle u promet 1. siječnja 2002. godine te se danas koriste u 17 zemalja članica Europske unije (Vujčić, 2003, str.51). 3.1.3. Zamjena nacionalne valute eurom u članicama EMU-a

Da bi se olakšala zamjena starog novca i puštanje većih količina eura u optjecaj, ESB je u suradnji s nacionalnim središnjim bankama razradila sve tehničke detalje konverzije. Nacionalne središnje banke i poslovne banke zadužene su za zamjenu novčanica i kovanica u unaprijed definiranim rokovima i na za to određenim mjestima,a građanstvu je na raspolaganju ostavljeno razdoblje dvojne cirkulacije gotovine nacionalnih valuta i eura. Bankama je bila dozvoljena dostava gotovine klijentima, poduzećima koja posluju s gotovinom i prije početka upotrebe eura, da bi se olakšala distribucija gotovine. Za taj aspekt distribucije banke su mogle, ili morale kao primjerice u Nizozemskoj, zahtijevati naknadu ili jamstva od klijenata koji su primili gotovinu i osigurati potreban kolateral kod nacionalne središnje banke za proslijeđeni iznos. S obzirom na to da se u zemljama u EMU-a čak oko 70% papirnih novčanica distribuira u optjecaj preko bankomata, zamjena novčanica bila je relativno jednostavna u usporedbi sa zamjenom kovanica. Da bi se stanovništvo potaklo na korištenje eura u transakcijske svrhe odmah nakon početka njegova uvođenja, javnosti su se i prije nego što je euro postao službena valuta bili raspoloživi paketići s različitim kovanicama eura (takozvani starter kitovi ). Mogući problemi oko zamjene gotovine potakli su donošenje odluke o postojanju razdoblja dvojne cirkulacije. Tijekom tog razdoblja građani su mogli koristiti nove novčanice eura, kao i stare nacionalne valute. Ukoliko kupac plaća gotovinom nacionalnih valuta, preporuka Europske komisije je da se ostatk iznosa uzvrati u eurima. Trajanje takvog razdoblja ograničeno je na dva mjeseca, u Nizozemskoj je primjerice trajalo samo četiri tjedna. Nakon isteka razdoblja dvojne cirkulacije, odnosno najkasnije do 1. ožujka 2002. godine, euro je postao jedino zakonsko sredstvo plaćanja u svim članicama EMU-a (Vujčić, 2003, 54). Dok je većina članica Europske unije zamijenila svoje nacionalne valute eurom, ima i država koje na to niti ne pomišljaju kao što je slučaj Danske i Velike Britanije, zemlje izvan eurozone koje nisu obvezne uvesti euro. Po istraživanju TNS Gallupa za Berlingske Tidende, u posljednje vrijeme došlo je do zamjetnog zaokreta u stajalištu Danaca prema euru i Europskoj uniji općenito. Samo 22% Danaca je na referendumu u listopadu 2012.godine glasalo za usvajanje eura, a još u veljači iste godine takvih je bilo 41%. Potpora zamjeni krune eurom je na najnižoj

povijesnoj razini otkad je Berlingske Tidende počeo mjeriti stajališta Danaca prema euru 1996.godine. Danski ministar europskih poslova Nicolai Wammen rekao je da je prirodno da Danci osjećaju snažan skepticizam prema euru. "S krizom u eurozoni, mogu razumijeti da Danci ne stoje u redu za prihvaćanje zajedničke valute", rekao je Wammen dodajući da ni vlada nema u planu prelazak na zajedničku valutu (Dancima uvođenje eura nije ni na kraj pameti, 2012). Osim dvije navedene zemlje i Švedska se nalazi na popisu država koje svoju valutu ne žele zamijeniti eurom. Prema anketama iz 2011.godine, više od 87% Šveđana izjasnilo se da i dalje treba zadržati nacionalnu valutu krunu i da ne treba prihvatiti euro (Danci i Šveđani nikad manje povjerenja u euro: Ne treba nam, imamo svoju valutu, 2011.) 3.2. ULOGA EURA KAO MEĐUNARODNE VALUTE Od trenutka njegova uvođenja euro zauzima značajnu ulogu na međunarodnoj sceni. Važan je i doprinos europodručja kao takvog jer se značajan udio ponude i potražnje za međunarodnim vrijednosnicama nominiranima u eurima može povezati s investitorima i pozajmljivačima iz država europodručja. S obzirom na temeljne karakteristike novca, euro u međunarodnom okružju može imati ulogu u javnom i u privatnom sektoru. Što se tiče javnog sektora, čak 50-ak zemalja u svijetu veže svoje tečajne režime uz euro. U većini tih zemalja euro je gotovo jedina valuta na koju se monetarne vlasti oslanjaju prilikom stabiliziranja tečajeva vlastitih valuta. Nadalje, u tim zemljama znatan udio u međunarodnim pričuvama čini imovina nominirana u eurima. Promatramo li privatan sektor, internacionalizacija eura najjače je vidljiva na globalnom tržištu kapitala, osobito ako se uzme u obzir uloga eura u međunarodnim financijama. Od početka treće faze EMU-a vidljivo je povećanje udjela vrijednosnih papira nominiranih u eurima na međunarodnom tržištu kapitala s 20% u 1999. godini na više od 32% na kraju 2007. godine, dok je udio vrijednosnih papira nominiranih u američkim dolarima ostao stabilan, oko 45%. Osim međunarodnih tržišta kapitala, euro je našao mjesto i u trgovini država europodručja s trećim zemljama, kao što su Velika Britanija, Švedska i Danska, pa čak i

Japan. Dakle, euro je od uvođenja do danas na međunarodnoj sceni zadržao znatan stupanj stabilnosti te je zabilježen lagani porast njegove upotrebe kao međunarodne valute. Građani europodručja također su svjesni da se euro može mjeriti s američkim dolarom i jenom što utječe i na njihovu percepciju Europe kao značajnog i utjecajnog sudionika na međunarodnim tržištima kapitala (Međunarodna suradnja, 2011). 3.3. EUROZONA I EURO U UVJETIMA RECESIJE Ključ problema za Eurozonu je izostanak fiskalne i bankarske unije, što je ilustrirao primjerom Floride prije dvije godine, koja je iskusila slične probleme prezaduženosti i jednostavno zatražila pomoć savezne vlade koju on ugrubo procjenjuje na šest% BDP-a. To je u EU nemoguće, tko bi Nijemce uvjerio da Španjolskoj ili Grčkoj pomognu sa šest% BDP-a. Grčka je specifičan slučaj, njihova kriza rezultat je čiste fiskalne neodgovornosti što se ne može primjeniti na ostale europske države, pa niti Španjolsku, trenutno središte europskog problema. Euro je, jedan od ključnih uzroka problema. Španjolci su se ulaskom u eurozonu opustili, jeftini novac i kapital počeli su utjecati u velikim količinama u zemlju i mjehur se počeo napuhavati dok nije konačno prsnuo. Osvrćući se na njemačko moraliziranje, treba imati na umu da je velik dio tog novca zapravo došao kroz međubankarsko posuđivanje, primjerice njemačka banka je posudila novac španjolskoj banci. Periferija je tako kupovala izvoz iz zemalja poput Njemačke, prvima je dug rastao, drugi su se bogatili i jačali izvoz. Upravo prodajom svog izvoza europskoj periferiji Njemačka uvelike duguje izlazak iz stagnacije 90-ih godina prošlog stoljeća. Dakle nitko nije kriv, ili su svi krivi. Cijena nadnica je rasla, ukupna proizvodna konkurentnost je padala i sada je interna devalvacija jedino dostupno rješenje. Da Španjolska ima pesos, a ne euro, mogla bi jednostavno devalvirati svoju valutu, no kako to ne može, preostaje joj u toj varijanti smanjenje nadnica, iako je bolno i upitne učinkovitosti. Dužnička kriza, pak, posljedica je, nikako uzrok kako mnogi vjeruju. Europljani su nakon Grčke zaključili kako je riječ o fiskalnom problemu koji se fiskalno i rješava, štednjom, no to nije dalo rezultate, prije svega nije urodilo povratkom povjerenja na što se računalo.

Dva su zato, moguća scenarija za Europu. Idealni je brzo kreiranje fiskalne i bankovne unije, ujedno i manje vjerojatan. Krugman je priznao kako europski lideri stalno pričaju o ta dva pojma, no praksa je upravo suprotna, bankovnu uniju ne mogu dogovoriti, a fiskalna je u praksi sasvim suprotna onome što teoretski treba biti. Druga, realnija varijanta je uspostava europskog kreditora posljednjeg spasa i tu Krugman vidi pozitivne pomake u razmišljanju Europske središnje banke i njenog šefa Marija Draghija kojeg je pohvalio. Tiskanje novaca načelno je nepopularno i opasno, ali nekada i nužno, rekao je, a euro je to onemogućio. Tu tezu potkrijepio je usporedbom Španjolske i Britanije. Njihova zaduženost načelno je ista, no Britanija posuđuje novce uz dva posto kamate, Španjolska uz šest, razlog je euro i nemogućnost tiskanja novca. Draghi se počeo u posljednje vrijeme kretati u smjeru ubrizgavanja svježeg novca u posrnule ekonomij. Određena štednja i rezanja su bili neizbježni, no sada više nemaju nikakvog ekonomskog smisla, riječ je o najobičnijem kažnjavanju navodno neodgovornih zemalja. Posuđivanje se mora pokrenuti, inflacija je nužna. Usprkos tezi o štetnosti ovako oblikovanog eura, bez fiskalne i bankarske unije, propast eura bila bi katastrofalna, više politički, nego ekonomski. To bi značilo propast europskog projekta, što nitko ne želi. Europa će se ili sabrati ili će potonuti (Krugman: Ne žurite s uvođenjem eura, 2012.) 3.3.1. Zahvaćenost Eurozone financijskom krizom Financijska kriza 2008. godine znatno je povećala javni dug u većini zemalja EU-a. Usprkos tomu, euro je zaštitio najosjetljivije ekonomije od rizika devalvacije tijekom krize i špekulantskih napada. Neke jako zadužene zemlje s pogoršanim proračunskim deficitima posebno su bile pogođene napadima tijekom zime 2009. 2010. Zbog toga su, na prijedlog Europske komisije, države članice Unije u svibnju 2010. odlučile pokrenuti mehanizam za financijsku stabilizaciju za euro-zonu. On će osigurati do 750 milijardi eura od država članica i MMF-a. Istovremeno su države članice i institucije EU-a odlučile primijeniti odredbe Lisabonskog ugovora za jačanje ekonomskog upravljanja u EU-u: prethodnu raspravu o nacionalnim proračunskim planovima; praćenje nacionalnih ekonomija i pooštravanje pravila tržišnog natjecanja; revidiranje sankcija koje se primjenjuju u slučajevima kad zemlje krše financijska pravila.

Dva najveća europska gospodarstva, njemačko i francusko, također su pala više nego što se očekivalo, pa je splasnula nada ulagača u oporavak eurozone u prvoj polovini ove godine. Tim više što je recesija produbljena i u rubnim gospodarstvima bloka - Italiji, Španjolskoj i Portugalu. "Podaci o BDP-u lošiji su nego što se očekivalo i iako nisu dramatični, u budućnosti bismo mogli očekivati reakciju ECB-a ako se brojke budu nastavile pogoršavati i ne budu ukazivale na poboljšanje financijskih uvjeta", kaže Paul Robson, valutni strateg u banci RBS. Na svjetskim valutnim tržištima u veljači 2013. godine najviše se špekuliralo o valutnom ratu, zbog oštrog pada tečaja japanskog jena posljednjih mjeseci, dok se euro našao pod pritiskom nakon podatka da je bruto domaći proizvod eurozone u četvrtom tromjesečju pao 0,6 posto u odnosu na prethodni kvartal, što je treće tromjesečje zaredom kako gospodarstvo tog bloka slabi. Uteg euru predstavlja i rasprava o tome je li njegov tečaj precijenjen, nakon što se nedavno, po prvi puta nakon 14 mjeseci, probio iznad razine od 1,37 dolara. Predsjednik Europske središnje banke Mario Draghi oštro se u petak usprotivio političkim pritiscima iz Francuske na ECB da uspostavi ciljani tečaj eura (Euro pod pritiskom recesije, valutni rat izbjegnut, 2013). Europska unija stoga, kao odgovor na globalne financijske i ekonomske promjene, mora poduzeti strože mjere kako bi osigurala da države članice odgovorno upravljaju svojim proračunima i financijski podupiru jedna drugu. To je jedini način da se osigura vjerodostojnost eura kao jedinstvene valute i da se zemlje članice zajednički mogu suočiti s ekonomskim izazovima globalizacije. I Komisija i Europski parlament ističu važnost koordinacije nacionalnih ekonomskih i socijalnih politika, jer zajednička europska valuta dugoročno nije održiva bez nekog oblika zajedničkog ekonomskog upravljanja (Europa u 12 lekcija, 2010.) 3.3.2. Budućnost eura Budućnost eura u velikoj mjeri ovisi o tome gdje će se povući linija između valuta koje će fluktuirati prema euru i valuta koje će vezati svoju vrijednost uz euro ili čak cirkulirati usporedno s eurom izvan EU (na način kao što su u Luksemburgu i Belgiji

usporedno cirkulirale njihove valute). Radi se o simultanom rješenju: što euro bude stabilniji u odnosu na druge slobodne valute, to će broj valuta vezanih uz euro biti veći. Pritom će odnos između američkog dolara i eura odigrati presudnu ulogu u godinama koje dolaze. Neke teze kako su priče o propasti eura nerealne ( Mintas -Hodak, 2010, str.679): 1. slabljenje tečaja u odnosu na dolar ne znači automatski propast te valute. Ako gledamo kretanje tečaja prema dolaru od osnutka eura, on je bio i na znatno nižim razinama ( od samo 0,83 dolarskih centi za euro 26.10.2000.) i nije propao, 2. činjenica je da su europski političari reagirali vrlo sporo i ponekad kontradiktorno na prve znakove nepovjerenja u euro (odnosno nepovjerenja u uredno otplaćivanje duga Grčke). To je na tržištima izazvalo veliku nervozu i poljuljalo implicitnu garanciju da će se zemlje unutar Eurozone međusobno spašavati. No, na kraju je ipak donesen pakt (Stabilizacijski fond) od 750 milijardi eura pomoći pa Eurozona ne izgleda više tako bespomoćno, 3. troškovi bi za zemlje prilikom izlaska iz Eurozone vjerovatno bili prohibitivno visoki, pa bi svako ozbiljnije promišljanje takve izlazne strategije vjerovatno završilo negativno po nju. Ne zaboravimo da iako je kriza, iako je volatilnost, posebno u Eurozoni visoka, sve prednosti jedne valute i dalje postoje, 4. volatilnost koja prati euro nije isključivo uzrokovana problemima u toj regiji. Govori se o novoj regulaciji za banke, novoj regulaciji financijskih tržišta, očito je da će se mijenjati pogled na fiskalne brojke i to značajno. To će jamačno s vremenom proći.

4. PRISTUPANJE REPUBLIKE HRVATSKE EUROPSKOJ MONETARNOJ UNIJI Nakon ulaska u Europsku uniju, trebaju proći dvije godine da bi Hrvatska mogla pristupiti Europskoj monetarnoj uniji, međutim to nije pravilo, a i najprije trebaju biti zadovoljeni kriteriji kao što su odgovarajuća stabilnost cijena, stabilan tečaj, kamatne stope, deficit proračuna te javni dug. Posebnosti Hrvatske glede pristupa EMU su (EU: prednost ili propast, 2011): 1. Hrvatska ionako ne koristi devizni tečaj kao instrument prilagodbe. HNB ima cilj stabilni tečaj i cijene, a ne korištenje tečaja kao varijable koja će osiguravati prilagodbu na promjene. Stoga, Hrvatska ne bi puno izgubila na području makroekonomske stabilnosti s ulaskom u EMU. Međutim, pravo pitanje s obzirom na potencijalne troškove ulaska ne glasi koristi li Hrvatska devizni tečaj kao sredstvo prilagodbe već bili ga trebala koristiti?; 2. Zbog niže razine razvijenosti od zemalja EMU-a očekuje se brži rast i veća stopa inflacije u Hrvatskoj nego u EMU. Veća stopa inflacije će, kod istih nominalnih kamatnih stopa koje zadaje ECB rezultirati manjim realnim stopama pa time i većoj agregatnoj potražnji i još bržim rastom. Međutim, dugoročna aprecijacija (Balassa-Samuelson) realnog tečaja smanjit će konkurentsku sposobnost hrvatskog gospodarstva; 3. Mastriški kriteriji o javnom dugu (60%) i državnom deficitu (3%) mogu biti neprihvatljivi za Hrvatsku u barem dva pogleda. Prvo kako je Hrvatska manje razvijena zemlja od EMU članica potrebne su veće stope ulaganja u javne investicije nego u EMU članicama, a 3% duga može predstavljati znatno ograničenje pri tome. Drugo, Hrvatska je mala zemlja koja kao i sve ostale manje zemlje uglavnom imaju veće oscilacije tijekom poslovnog ciklusa pa bi 3% ograničenje moglo postati neprihvatljivo jer pored gubitka monetarne politike ne bi se mogla koristiti optimalno ni fiskalna politika što bi pojačalo poslovne cikluse; 4. U Hrvatskoj već postoji visoki stupanj eurizacije što znači da nacionalna valuta (kuna) ne ispunjava sve funkcije (mjera vrijednosti) koje bi treba la već neke

funkcije ispunjava Euro. To znači da bi troškovi prelaska na euro bili manji nego u zemljama koje nisu eurizirane kao i Hrvatska; 5. Male zemlje, u koje spada i Hrvatska, uglavnom su više otvorene međunarodnoj razmijeni( što znači da su i troškovi prihvaćanja zajedničke valute manji) međutim, male zemlje su uglavnom i više specijalizirane tako da to povećavajući mogućnosti asimetričnih šokova povećava i potencijalne troškove gubitka monetarne autonomije. U ovom poglavlju pobliže ćemo se upoznati sa 1) procesom integracije Hrvatske u Europsku uniju, 2) ispunjenjem kriterija za ulazak u EMU, 3) prednostima i izazovima Hrvatske glede ulaska u EMU te 4) efektima uvođenja Eura u Hrvatsku. 4.1. PROCES INTEGRACIJE HRVATSKE U EUROPSKU UNIJU Pregovori o članstvu ( pred -pristupni pregovori ) odvijaju se između države kandidatkinje i Europske komisije koja predstavlja EU. Nakon njihovog zatvaranja odluku o pristupanju zemlje Europskoj uniji jednoglasno moraju donijeti države članice na sastanku Vijeća. Europski parlament također mora dati suglasnost što podrazumijeva da apsolutna većina zastupnika mora glasovati za pristupanje. Ugovor o pristupanju moraju zatim ratificirati države članice i država kandidatkinja svaka u skladu sa svojom ustavnom procedurom. Tijekom razdoblja pregovora zemlje kandidatkinje obično dobivaju pomoć EU-a kroz pred-pristupno partnerstvo kako bi im se pomoglo u gospodarskom napretku. Također, obično imaju sporazume o stabilizaciji i pridruživanju s Europskom unijom. U okviru tih sporazuma, EU izravno prati gospodarske i upravne reforme koje zemlje kandidatkinje moraju provesti kako bi ispunile uvjete za članstvo u Uniji (Europa u 12 lekcija, 2010.) U ovom poglavlju ukratko se razmatraju osnovne ekonomske i institucionalne odrednice koje je EU zadala budućim članicama. Ekonomski relevantni kriteriji pristupa Hrvatske EU mogu se podijeliti u dvije skupine: uvjeti koji proizlaze iz SSP-a (2001) što ga je EU razradila posebno za zemlje jugoistočne Europe i kopenhaški kriteriji, koji vrijede za sve zemlje kandidatkinje iz središnje i istočne Europe, a uključeni su i u SSP. Kriteriji iz Maastrichtskog sporazuma o EMU moraju ispuniti sve članice EU prije

prihvaćanja eura kao zajedničke valute. Okvir zadan u tim trima skupinama kriterija na određeni način čini cilj kojemu bi hrvatsko gospodarstvo i osobito javna uprava trebale težiti u gospodarskoj i makroekonomskoj sferi da bi se Hrvatska što prije priključila EU i EMU. Nasuprot učestalim interpretacijama, većina tih uvjeta nije postavljena odveć kruto, već Hrvatskoj i drugim zemljama kandidatkinjama ostavlja određenu fleksibilnost da uz dogovor s Europskom komisijom pojedine uvjete prilagode specifičnim okolnostima (Mihaljek, 2005, p.25). U nastavku se opisuje tijek pregovora s Europskom unijom te Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. 4.1.1. Tijek pregovora Republike Hrvatske s Europskom unijom Odnosi između Republike Hrvatske i Europske unije započeli su 15. siječnja 1992. godine kada je Hrvatska međunarodno priznata kao nezavisna i suverena država. Odnosi su se intenzivirali 2000. godine te doveli do etape integracijskog procesa - pregovora o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji. Tijek pregovora s Europskom unijom prikazan je tablicom 7. u nastavku teksta.

Tablica 7. Tijek pregovora Republike Hrvatske s Europskom unijom DATUM 29.10.2001. Potpisan je Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju s RH (stupio na snagu 1.veljače 2005. godine) i Privremeni sporazum (u Luxembourgu) 5. 12. 2001. Hrvatski sabor potvrdio SSP 12.12. 2001. Europski parlament potvrdio SSP 1. 01. 2002 Početak primjene Privremenog sporazuma 28.01.2002. Vijeće ministara EU potvrdilo Privremeni sporazum 1. 03. 2002. Stupio na snagu Privremeni sporazum 21.02. 2002. RH podnijela Zahtjev za članstvo u EU 20.04. 2004. Europska komisija donijela je pozitivno mišljenje o zahtjevu RH za punopravno članstvo u EU 18.06. 2004. RH dobila status kandidata za članstvo u EU 17.12. 2004. Europsko vijeće odredilo datum početka pristupnih pregovora s RH 16.03. 2005. Vijeće Europske unije usvojilo Pregovarački okvir za pregovore s RH, ali nije postiglo suglasnost oko otvaranja pristupnih pregovora 3. 10. 2005. Otvoreni pristupni pregovori između RH i EU 30.06. 2011. Pristupni pregovori formalno zaključeni 9. 12. 2011. Potpisan Ugovor o pristupanju EU 1.07. 2013. Hrvatska dobila datum ulaska u punopravno članstvo Izvor: Nastanak i razvoj EU, 2012. Tablica 7. opisuje najvažnije datume u pregovorima Hrvatske sa Europskom unijom koji su trajali dvanaest godina. Potpisivanjem SSP Hrvatska po prvi put stupa u ugovorne odnose s EU i to je najvažniji formalni korak u procesu približavanja RH EU prije podnošenja zahtjeva za punopravno članstvo, stjecanja statusa kandidata i otvaranja pristupnih pregovora.

4.1.2. Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju SSP između Hrvatske i EU parafiran je 29. studenog 2001. i do ljeta 2002. godine ratificirale su ga Austrija, Danska i Irska. Sporazumom se uređuje suradnja i okvir za postupno približavanje Hrvatske europskim strukturama. Odredbe Sporazuma sadrže dogovore o suradnji i međusobnim obvezama u sljedećim područjima: političkom dijalogu, regionalnoj suradnji, slobodi kretanja roba, kretanju radnika, poslovnom nastanu, pružanju usluga, tekućim plaćanjima i kretanju kapitala, usklađivanju i provedbi zakonodavstva i pravila tržišnoga natjecanja, suradnji na području pravosuđa i unutarnjih poslova, politici suradnje i financijskoj suradnji. Tako je u trgovinskom dijelu Sporazuma dogovoren prijelazni rok od tri odnosno šest godina u kojemu je Hrvatska trebala liberalizirati svoje tržište za industrijske i poljoprivredne proizvode iz EU. Naime, EU je već u studenome 2000. godine odlučila, uz određene iznimke, jednostrano liberalizirati svoje tržište za hrvatske proizvode. U odredbama o regionalnoj suradnji predviđa se sklapanje mreže dvostranih ugovora sa zemljama potpisnicama Sporazuma, ostalim zemljama obuhvaćenima procesom stabilizacije i pridruživanja te zemljama kandidatkinjama za pristup EU. Jasno se ističe da su ciljevi regionalnih odredbi uspostava političkog dijaloga, uspostava područja slobodne trgovine u regiji u skladu s odredbama WTO-a, uzajamne koncesije glede kretanja radnika, prava poslovnoga nastana, pružanja usluga, tekućih plaćanja i kretanja kapitala te drugih politika koje se odnose na kretanje osoba, kao i suradnja u pravosuđu, unutarnjim poslovima i drugim područjima. Stvaranje bilo kakvih novih državnih ili drugih struktura u regiji nije predviđeno niti se uopće spominje u Sporazumu. U političkoj preambuli te u odgovarajućim dijelovima Sporazuma utvrđen je jasan individualni karakter približavanja Hrvatske EU. Kao temelj za prelazak iz statusa potencijalnog kandidata u status punopravnog kandidata za članstvo u EU i za daljnje pregovore o punopravnom članstvu poslužila je individualna sposobnost Hrvatske da ispunjava pravne, gospodarske i političke prilagodbe te njezina spremnost da pridonosi regionalnoj suradnji i stabilnosti u jugoistočnoj Europi (Mihaljek, 2005, p.26).

4.2. ISPUNJENJE KRITERIJA ZA ČLANSTVO U EUROPSKOJ MONETARNOJ UNIJI Zemlje članice EU-a, osim Danske i Ujedinjenog Kraljevstva i Švedske, imaju obvezu stupiti u ekonomsku i monetarnu uniju (EMU), odnosno eurozonu, nakon što ispune Maastrichtske kriterije kojima su definirana precizna financijska pravila. Ti kriteriji propisuju obvezu konsolidiranja javnih financija. Pritom razina deficita ne smije prelaziti 3% BDP-a (osim privremeno i iznimno), a javni dug ne smije biti veći od 60% BDP-a ili se smanjivati prema toj razini zadovoljavajućom dinamikom. Stopa inflacije ne smije biti viša od 1,5% u odnosu na inflaciju u trima državama s najstabilnijim cijenama, a dugoročne kamatne stope ne smiju biti veće od 2% u odnosu na kamatne stope triju zemalja Unije s najnižim kamatnim stopama (Hrvatska i EU prednosti i izazovi, 2011). Kriteriji konvergencije ne bi se smjeli primjenjivati prije nego što gospodarstva kandidata dokažu sposobnost uspješna djelovanja na jedinstvenom tržištu (Nikić, Samardžija, Staničić, 2000, str.13). Nakon preuzimanja eura, članice eurozone dužne su poštovati obveze Pakta o stabilnosti i rastu kojeg je cilj osigurati provedbu kriterija iz Maastrichta te održavati fiskalnu disciplinu. Tablica 8. prikazuje kako su države članice EMU-a ispunile kriterije iz Maastrichta prilikom uvođenja eura 1. siječnja 1999. godine.

Tablica 8. Maastrichtski kriteriji konvergencije za države članice EU 1997. godine Deficit/ BDP u % Javni dug/bdp u % Inflacija Kamatne stope Referentna -3,0-60,0 2,7 7,8 vrijednost AUSTRIJA -2,5-66,1 1,1 5,6 BELGIJA -2,1-122,2 1,4 5,7 FINSKA -0,9-55,8 1,3 5,9 FRANCUSKA -3,0-58,0 1,2 5,5 NJEMAČKA -2,7-61,3 1,4 5,6 GRČKA -4,0-108,7 5,2 9,8 IRSKA 0,9-66,3 1,2 6,2 ITALIJA 2,7-121,6 1,8 6,7 LUKSEMBURG 1,7-6,7 1,4 5,6 NIZOZEMSKA -1,4-72,1 1,8 5,5 PORTUGAL -2,5-62,0 1,8 6,2 ŠPANJOLSKA -2,6-68,8 1,8 6,3 Izvor: Kaelberer, 2001, str.183 Ekonomska su pitanja smatrana pitanjima od drugorazredne važnosti u usporedbi s povijesnom i političkom važnošću činjenice da na tlu Europe nastaje monetarna unija. Zbog toga su samo tri od 11 početnih članica EMU imale javni dug manji od 60% BDPa, koliko je propisano Europskim ugovorom (Luksemburg, Finska i Francuska udovoljavale su uvjetima u trenutku nastanka eura) kao što je i vidljivo iz tablice 8. Italija i Belgija ušle su s javnim dugom većim od vrijednosti BDP-a, pa dvije godine kasnije (2001.) nije bilo čudno kada je i Grčka s omjerom javnog duga od oko 95% BDP-a postala članicom EMU. Kako Hrvatska zadovoljava kriterije koji su nužni za ulazak u EMU, opisuje se u nastavku poglavlja.

4.2.1. Javni dug Hrvatske Hrvatski je javni dug, koji obuhvaća unutarnji i inozemni dug središnje države, izvanproračunskih korisnika i lokalne države, krajem listopada 2012. godine iznosio 176,2 milijarde kuna, što je povećanje za 20,3 milijarde kuna u odnosu na kraj 2011. godine, pokazuju najnoviji podaci Ministarstva financija. Promatrano prema razinama državne vlasti najveći se dio javnog duga odnosi na dug središnje države koji je krajem listopada 2012. godine iznosio 165,8 milijardi kuna, što je za 19,7 milijardi kuna, ili 13,5% više nego krajem 2011. Od ukupnog duga središnje države od 165,8 milijardi kuna najveći se dio odnosi na zaduženje na domaćem tržištu koje je krajem listopada iznosilo 105,1 milijardu kuna, dok je inozemni dug središnje države iznosio 60,6 milijardi kuna. Ukupni je dug izvanproračunskih korisnika krajem listopada prošle godine iznosio 8,7 milijardi kuna i u odnosu na kraj 2011. porastao je za 826 milijuna kuna. Unutarnji i inozemni dug lokalne države u prvih je deset mjeseci 2012. godine smanjen za 232,3 milijuna kuna te je ukupni dug lokalne države krajem listopada iste godine iznosio 1,8 milijardi kuna (Mjesečni statistički prikaz Ministarstva financija, 2012). Grafikonom 4. prikazan je javni dug Republike Hrvatske za proteklih osam godina. Grafikon 4. Javni dug Hrvatske za razdoblje 2002. 2011. godine Izvor: Mjesečni statistički prikaz Ministarstva financija, 2012.

Dakle, prema podacima iz Mjesečnog statističkog prikaza Ministarstva financija iz 2012. godine vidljivo iz grafikona 4., udio javnog duga Hrvatske u procijenjenom BDPu porastao je sa 42% krajem 2010. na 46,7% BDP-a krajem 2011. godine. Prema kriterijima za ulazak u Europsku monetarnu uniju javni dug ne bi trebao prelaziti 60% BDP-a, Hrvatska trenutno taj kriterij zadovoljava, međutim, upitno je kakvo će stanje biti kada dođe trenutak za pristupanje EMU. 4.2.2. Stabilnost cijena Kada govorimo o stabilnosti cijena, stopa inflacije određene države članice kandidata za EMU ne smije biti za više od 1,5 postotnih bodova veća od prosječne stope inflacije tri države članice EU s najnižim ostvarenjem inflacije. Tablicom 9. prikazat će se inflacija u Hrvatskoj i odabranima članicama EMU-a za 2012. godinu. Tablica 9. Inflacija u odabranim članicama EMU-a i Republici Hrvatskoj u 2012. godini DRŽAVA STOPA INFLACIJE 2012. godine (%) FRANCUSKA 2,2 NJEMAČKA 2,1 ŠPANJOLSKA 2,4 PROSJEK 5,2 HRVATSKA 3,4 Izvor: Izrada autora prema podacima Eurostata, 2013. Tablica 9. prikazuje inflaciju mjerenu indeksom potrošačkih cijena u Republici Hrvatskoj i u trima zemljama članicama Eurozone koje imaju najmanju stopu inflacije. Prema već navedenom kriteriju za stopu inflacije iz tablice je vidljivo kako Republika Hrvatska trenutno striktno ne zadovoljava uvjet jer je prosjek stopa inflacija u tri zemlje članice EMU-a 5,2% što je za 1,8 postotnih bodova veće od stope inflacije u Hrvatskoj, ali za samo 0,3 postotna boda veće od željenog iznosa kriterija. 4.2.3. Deficit proračuna Deficit proračuna opće države ne može prelaziti 3% BDP-a, ili mora biti u tendenciji znatnog opadanja, ili može samo privremeno biti iznad (ali još uvijek blizu) razine od 3% BDP-a.

Sukladno gospodarskim okolnostima i Zakonu o fiskalnoj odgovornosti očekivani deficit državnog proračuna se s 4,3% BDP-a u 2011. snižava u 2012. na razinu od 3,4%, u 2013. na 2,3% BDP-a te u 2014. na razinu od 1,6% BDP-a. Ukoliko se projekcija proračuna za 2014. Ostvari Hrvatska će zadovoljiti i ovaj kriterij za ulazak u EMU jer joj deficit proračuna ne prelazi 3% BDP-a. No, to su samo projekcije i upitno je kakvo će stanje biti u trenutku kada Hrvatska bude pristupala Europskoj monetarnoj uniji. Opisano kretanje deficita znači da se u 2013. godini postiže primarni suficit od 0,2% BDP-a čime se omogućava zaokret u kretanju javnog duga i otpočinje postupno smanjivanje njegova udjela u BDP-u. Smanjivanje deficita u nadolazećem srednjoročnom razdoblju znači i smanjivanje potreba za financiranjem s obzirom da su ukupne potrebe za financiranjem određene kao zbroj otplata koje dospijevaju u pojedinoj godini i visine deficita u toj godini (Smjernice ekonomske i fiskalne politike za razdoblje 2012.- 2014., 2011). 4.2.4. Dugoročne nominalne kamatne stope Kriterij za kamatnu stopu jest da tijekom jedne godine prije provjere spremnosti za članstvo kandidat za EMU mora postići kamatnu stopu na dugoročne državne obveznice (ili slične vrijednosnice) koja ne prelazi više od 2 postotna boda odgovarajuću kamatnu stopu u (najviše) tri postojeće članice EMU s najnižom inflacijom. Tablica 10. prikazat će dugoročne nominalne kamatne stope u Republici Hrvatskoj i trima zemljama članicama EMU-a. Tablica 10. Kamatne stope u Hrvatskoj i odabranim članicama EMU- u 2012. godini DRŽAVA KAMATNE STOPE 2012. godine (%) FRANCUSKA 2,54 NJEMAČKA 1,5 ŠPANJOLSKA 5,85 PROSJEK 3,3 HRVATSKA 4,8 Izvor: Izrada autora prema podacima Eurostata, 2013. Prema tablici 10. Hrvatska udovoljava kriteriju kamatne stope jer je kamatna stopa u Hrvatskoj 2012. godine iznosila 4,8% što je više za 1,5 postotni bod od prosjeka članica

EMU-a sa najnižom stopom inflacije, a kao što je rečeno, uvjet je da kamatne stope nisu veće od 2 postotna boda. Sukladno maastriškim kriterijima, hrvatsko će bankarstvo morati smanjiti postojeću visinu i volatilnost kamatnih stopa i neto kamatnih marži. Ove bi promjene trebale imati pozitivan efekt na izloženosti hrvatskih banaka riziku promjene kamatne stope, posebno ako se ima u vidu da politika očekivanja hrvatskog bankarstva uključuje dugoročni pad visine kamatnih stopa (Prga, Šverko, 2005, str.161). 4.2.5. Stabilnost tečaja Tijekom najmanje dvije godine prije provjere spremnosti za članstvo kandidat za EMU mora održavati tečaj domaće valute prema euru unutar granica od 15% iznad ili ispod srednjega tečaja po kojemu će se zemlja priključiti Tečajnome mehanizmu Europskoga monetarnog sustava. Grafikonom 5. u nastavku teksta prikazuje se nominalni dnevni tečaj kune prema euru, američkom dolaru i švicarskome franku prema srednjem tečaju HNB-a. Grafikon 5. Nominalni tečaj kune prema euru, američkom dolaru i švicarskom franku u razdoblju od 2005.- 2013. godine Izvor: Mjesečni statistički prikaz Ministarstva financija, 2012. Grafikonom 5. vidljivo je da se nominalni tečaj kune prema euru prema srednjem tečaju HNB-a u razdoblju od 2005. do siječnja 2013. godine kreću u rasponu od 5,5 do 7,5. Tečaj kune prema euru mijenja se kako se mijenja stanje u Eurozoni, a s obzirom na trenutnu financijsku krizu Hrvatska će se morati svim silama boriti za održavanje stabilnosti tečaja.