4. PROCES PROIZVODNJE U SISTEMU ROBNE PRIVREDE 4.1. OPŠTE KARAKTERISTIKE PROIZVODNOG PROCESA U PREDUZEĆU U toku društveno istorijskog razvoja i tehničko-tehnoloških usavršavanja, roizvodna jedinica mjenjala je i usavršavala sve svoje osnovne elemente, dok se nije pojavila u svom savremenom obliku: robnog proizvođaća, s mašinskom tehničkom osnovicom proizvodnje. Upravo od tog oblika i stepena rdazvojda proizvodne jedinice treba poći kada se daju opšte karakteristike proizvodnog procesa u preduzeću. Ljudski rad koji predstavlja supstancu vrijednosti i ćija količina određuje njenu velićinu, pojavljuje se u konkretnom procesu proizvodnje u preduzeću u 2 različita stanja: jednim dijelom kao materijalni rad (u obliku oruđa za rad, raznih sirovina i pomočnih materijala) i drugim dijelom kao živi rad (tj. kao korištenje radne sposobnosti neposrednih proizvođaća). 4.1.1. Radna snaga kao roba njena upotrebna vrijednost i vrijednost Pod ovim pojmom se podrazumijeva skup fizičkih i psihičkih sposobnosti čovjeka koje se koriste u proizvodnom procesu. Ovako shvačena radna snaga predmet je kupovine ili prodaje kao i svih ostalih roba. Kao roba, radna snaga zadržava sva svojstva robe, tj. upotrebnu i prometnu vrijednost. a) Upotrebna vrijednost radne snage Upotrebna vrijednost kao svojstvo robe, predstavlja onu njenu karakteristiku da može neka roba (dobro) zadovoljiti ljudsku potrebu. Pri tome nije bitno da li potreba potjeće "iz glave ili stomaka", da li se radi o fizičkoj ili psihičkoj potrebi Provjera upotrebnog svojstva neke robe, korištenja, kada se radi o upotrebnom svojstvu radne snage, nameće se pitanje šta je to što obilježava to njeno svojstvo? Pošto upotrebna virijednost kod ostalih roba provjera korištenjem ili trošenjem nekog dobra, to je korištenje radne snage način provjere njenog upotrebnog svojstva. Kad je riječ o korištenju radne snage to podrazumijeva njenu sposobnost da radi u procesu proizvodnje, što znaći korištenje njenog rada. Specifičnost upotrebnog svojstva radne snage kao robe je u sposobnosti da se njenim trošenjem stvara nova vrijednost. To trošenje, stvranje nove vrijednosti dovodi do toga da se njenim trošenjem stvara veća vrijednost od njene sopstvene. b) Vrijednost radne snage Vrijednost radne snage određuje se načelno kao i kod drugih roba društveno-potrebnim radnim vremenom neophodnim za njenu reprodukciju. Normalna reprodukcija radne snage predstavlja održvanje čovjeka kao psihičkog i fizičkog bića u normalnom stanju. Reprodukcija ljudske ličnosti osigurava se trošenjem određene količine sredstava neophodnih za život. Društveno potrebno radno vrijeme koje se upotrijebi za proizvodnju sredstava za život, nužnih u potrošnji radnika određuje veličinu vrijednosti radne snage kao robe. Faktori koji utiću na količinu i strukturu dobara koje radnik troši, zavisi od nekoliko činilaca: 1. Prirodni uslovi podneblja u kojima radnik živi, što znaći jedni su uslovi u hladnim, drugi u toplim mediteranskim predjelima. 2. Društvena klima sredine u kojoj radnik živi, pod kojim pojmom se podrazumijeva nadgradnja ili kultura (školstvo, zdravstvo, pozorište, knjige). 3. U reprodukciju radne snage ulazi dodatna količina dobara neophodnih za podmirivanje (potrošnju) potreba članova porodice radnika. Da bi se rad i radna snaga mogli trajno reprodukovati potrebno je obezbjediti dobra za svakodnevno preživljavanje tako i sredstava za novu radnu snagu stvaranje novog života. Jednom dati uslovi za reprodukciju 1 / 18
radne snage nisu zauvijek određeni. Oni se kroz vrijeme stalno koriguju, pri čemu porast životnog standarda neprestano poboljšava uslove reprodukovanja radne snage. 4.2. AKUMULACIJA KAPITALA 4.2.1. Akumulacija i organski sastav kapitala Pod pojmom kapital podrazumijevamo sredstva angažovana u procesu reprodukcije. Ta sredstva mogu se nalaziti u više oblika: sredstava za rad: mašine halati i građevinski objekti. predmeti rada sirovine i poluproizvodi, gotovi proizvodi: roba i novac (efektivima ili potraživanjima). Cilj angažovanja kapitala je oplodnja kroz angažovanje proizvodnje pa se tako taj kapital zove proizvodni ili industrijski, trgovinski, pozajmljivanje novca (kupovina novca) finansijski kapital. Ovdje se razmatra problem ulaganja kapitala u proizvodnju, a kad se radi o angažovanju kapitala u procesu proizvodnje, taj kapital može da ima karakter stalnog i opticajnog, u kojem slučaju se govori o vrijednosnom sastavu kapitala koji pokazuje odnose između količine (iznosa) angažovanih sredstava u procesu proizvodnje koji imaju karakter sredstava za proizvodnju, s jedne strane, i s druge strane, broj ljudi koji je uključen u proces proizvodnje. Tehnički sastav kapitala pokazuje odnose između angažovanih sredstava za proizvodnju i angažovane radne snage. Vrijednosni sastav kapitala iskazuje nivo tehničkog sastava kapitala. Tu neposrednu vezu i sadržinu vrijednosnog i tehničkog, odnosno vezu angažovanih u jednu i drugu kategoriju (sredstva za proizvodnju, rad. s.) zovemo organskim sastavom kapitala. Privredni subjekti su zainteresovani da pri istom broju uposlenih povečavaju ulaganja u sredstva za proizvodnju, pošto takav način ulaganja osigurava veću produktivnost. Ulaganje sredstava za proizvodnju, mijenja tehnički sastav kapitala, što automatski znaći promjenu vrijednosti sastava kapitala. Ove promjene vode nužno promjenama organskog sastava kapitala. Kad je riječ o ovim promjenama, to vodi tehničkom progresu. Posljedica toga je automatski rast produktivnosti rada što je cilj svakog subjekta. Veze između organskog sastava kapitala i produktivnosti rada trajan su motiv za promjene u sastavu kapitala. Organski sastav kapitala pokazuje tehnički nivo opremljenosti, ne samo privrednih subjekata, več i čitavih grana, pa i same privrede u cjelini. a) Akumulacija uz nepromjenjeni organski sastav kapitalda Ukoliko je neki subjekt akumulirao dovoljno kapitala, isti može uložiti u proces proizvodnje, tako je šireći, ali da to ulaganje bude bez promjena organskog sastava kapitala, odnosno organski sastav kapitala iz prethodnog procesa reprodukcije bit će uvečan s tim se neće uvečavati (narušavati) proporcije u organskom sastavu kapitala. Predujmljeni Organski sastav kapitala Akumulacija kapital (višak vrijedn. m''=100%) K1 10.000 8.000c+2.000v+2.000m 1.000 1.000 800c+ 200v -K2 2 / 18
11.000 8.800c 2.200v+2.200m 1.100 1.100 880c 220v K3 12.100 9.680c+2.420v Iz ovog primjera vidimo da nema promjena u organskom sastavu kapitala iako je kroz ulaganje ukupni kapital povečan. Dodatnim kapitalom kupovano je dodatnih sredstava za rad u istom omjeru kao i ranije. Ekonomska posljedica ovakvog stanja je obezbjeđivanje rasta proizvodnje uz rast zaposlenosti. Ukoliko postoji i "armija neuposlenih" doći će do promjena ponude i tražnje na tržištu rada. ponuda i tražnja utiću na kretanje najamnina, pa ukoliko dođe do rasta najamnina, smanjit će se višak vrijednosti, a s tim smanjit će se nivo akumulacije. Posljedica toga je nedovoljnost sredstava za ulaganje u proširenu reprodukciju. b) Akumulacija uz porast organskog sastava kapitala Akumulacija uz porast organskog sastava kapitala, ne samo što je opšte-važeći zakon proširene reprodukcije, več i prirodna težnja svakog preduzeća. Težnja svakog privrednog subjekta je povečanje produktivnosti rada, budući da je rast produktivnosti osnovna pretpostavka da se pri istom broju zaposlenih ostvare veći rezultati. Potreba da se radno vrijeme po jedinici proizvoda snižava, ili da se individualno vrijeme svede ispod društveno potrebnog radnog vremena stalan su motiv promjena organskog sastava kapitala. Novu akumulaciju privredni subjekti nastoje da ulože na naćin, što će najveći dio tih sredstava uložiti u kupovinu mašina i savremene tehnologije, i na taj način pokušati da izmjene organski sastav kapitala. Rast organskog sastava kapitala podstiće rast akumulacije, a povečana akumulacija obezbjeđuje stalne tehničke promjene u organskom sastavu kapitala. Posljedice akumulacije uz stalni porast sastava kapitala su: snižavanje troškova po jedinici vremena i postepeno smanjivanje broja zaposlenih. c) Koncentracija i centralizacija kapitala Velki projekti (firme) ne mogu se zamisliti bez velikog kapitala. Do kapitala se dolazi na više načina: (akumulacija), korištenjem kredita, akcionarska i dioničarska društva itd. Kad je riječ o koncentraciji kapitala tada se pod tim pojmom podrazumijeva okupljanje kapitala večeg broja različitih privrednih subjekata i njegovo ulaganje u određene projekte. Centralizacija je spajanje 2 ili više srodnih preduzeća ili fizičko spajanje preduzeća koja su okupljena na stvaranju jedinstvenog proizvoda (ekstrakcija, prerađevina, finalizacija). Posebno značajna aktivnost je organizacija stvaranja tipa trustova. Postoje 2 tipa: Fuzija i Holding Pod fuzijom podrazumijevamo fizičko spajanje velikog broja preduzeća i objedinajavnje kapitala. Holding jedno preduzeće kontroliše rad drugog preduzeća zahvaljujući činjenici da posjeduje veliki broj akcija preko kojih utiće na odluke. Ova preduzeća imaju samostalnost, fizički su odvojena od trusta sve važnije odluke su ipak pod uticajem trusta (vjerovanje kompanija objedinjava i po horizontalnoj i vertikalnoj osnovi, skup udružeih kompanija. Objedinjeni kapital, osim što je sposoban da učestvuje u velikim nacionalnim i svjetskim programima, njegova mu veličina obezbjeđuje prednosti nad ostalim firmama. (U SAD udruživanje u trustove je zakonom zabranjeno, jer oni utiču na rast cijena, stvaraju probleme u privredi i sl., pa je donesen zakon u borbi protiv trustova). 4.3. OBRT KAPITALA 4.3.1. Pojam i obrt kapitala U procesu reprodukcije kapital se nalazi u više različitih oblika. Kad obavlja svoju funkciju kupovine i prodaje, tada se nalazi u robno-novčani oblik. Kad je u fazi proizvodnje tada se nalazi u oblik sirovina, mašina, halata. U fazi realizacije gotovih 3 / 18
roba robni oblik. Neprekidan tok reprodukcije zahtjeva da se kapital rasporedi po pojedinim fazama procesa reprodukcije na način da se osigura njen nesmetan tok. Neprekidno kretanje kapitala zove se kružno kretanje (kružni tok). Kružni tok se Novac Sp R Roba N -R... P... R'' -N'' itd. Sp-Sredstva za rad Rs Rs-Radna snaga PProizvodna.funk.kapitala R''-Gorova roba sa p.. vrijedn. N''-Novac sa početnom vrijedn. Ovakvo kretanje (obrt) kapitala nameće potrebu njegovog pračenja u cjelini, ali i pračenja pojedinih dijelova u okviru kompletnog toka društvene reprodukcije. Od posebnog je značaja vrijeme zadržavanja kapitala u pojedinim fazama reprodukcije, odnosno, u pojedinim oblicima. 4.3.2. Vrijeme obrta kapitala Vrijeme obrta je onaj dio vremena u kom kapital pređe sve faze da bi došao u prvobitno stanje. Dijeli se na: vrijeme proizvodnje i vrijema prometa. Vrijeme proizvodnje je onaj dio vremena u kome se kapital nalazi u proizvodnji (vrijeme neposrednog procesa rada vrijeme u kojem je radna snaga neposredno spojena sa sredstvima za proizvodnju). Vrijeme dok se iz tehničkih ili tehnoloških razloga prekida proces rada. Slučaj u poljoprivredi kad se čeka rast i sazrijevanje usjeva. Zalihe sirovina pripremljene za neposredni proces rada. Nužne rezerve kojim se osigurava kontinuitet proizvodnje Vrijeme prometa je onaj dio kapitala angažovan u prometnoj sferi. Sastoji se od: vremena kupovine gdje se vrši nabavka Rs i Sp i vremena prodaje od gotovih roba obezbjediti novac. Zajedničko im je obilježje da se kapital nalazi izvan proizvodne funkcije. Dužina vremena obrta utiće na veličinu kapitala angažovanog u procesu reprodukcije. Što je faza duža, potrebno je više kapitala i obratno. kupovina proizvodnja prodaja Sp N R P... R1 N1 Rs Za jedan proces proizvodnje potrebno je 10.000 $. Ukupan proces traje 10 nedjelja, za svaku nedjelju po 1.000 $. I primjer: kupovina proizvodnja prodaja -------------------------------Sp 4 / 18
1.) Faza reprodukcije: N -R P... R1 -N1 Rs ------------------------------- 2.) Vrijeme pojed. faza obrta: 2,5 nedj. 5 nedj. 2,5 nedj. -----------------------------Raspodjela kapit.po fazama: 2.500 5.000 2.500 ----------------------------- II primjer: Sp N -R P... R1 -N1 Rs -------------------------------1.) Vrij. pojedinih faza obrta: 2 nedj. 4 nedj. 2.nedj. -----------------------------2.) Raspodj.kapitala po 1 fazi a) 2.000 4.000 2.000 b) 2.500 5.000 2.500 Skračivanjem obrta skračuje se i vrijeme, a time daje mogučnost angažovanja manje kapitala. 4.3.3. Stajni i opticajni kapital Kada je riječ o prometnom kapitalu, bilo da se nalazi u robnom ili novčanom obliku isti se obrče što čitavom supstancom ulazi u promet N R... R N gdje u svakoj ot tih faza u potpunosti mijenja svoj oblik iz novca u robu, iz robe u novac itd. U obrt proizvodnog kapitala u spadaju: sredstva za rad (mašine, halati, zgrade, transportna sredstva), predmeti rada (sirovine i pomočni materijali) i radna snaga. Svaki od tih dijelova na različit način se obrče i učestvuje u procesu proizvodnje. Sredstva za rad kao dio kapitala u procesu proizvodnje posmatrana kroz obrt, čitavom supstancom ulaze u proces proizvodnje, ali u tom procesu ova se ne mijenjaju, ona se postepeno troše i samo mali dio prenose na proizvod. Stalnim (fiksnim) kapitalom otuda zovemo onaj dio kapitala koji je u cjelosti ulazio u proces proizvodnje, a mali dio prenosi se na novi proizvod. Prenošenje tog malog dijela vrši se njegovim ugrađivanjem u cijenu proizvoda, a sam taj proces zove se amortizacija. Sredstva koja se tako izdvajaju, drže se na posebnom računu, koji se zove amortizacioni fond, da bi se kada mašina bude istrošena i izbačena iz procesa proizvodnje, mogla nabaviti nova i otpočeti kontinuirani tok proizvodnje. Postebeno trošenje sredstava za rad i prenošenje na novi proizvod zove se rabačenje. Postoje dvije vrste rabačenja: fizičko rabačenje predstavlja postepeno trošenje i prenošenje troškova na novi proizvod, da bi se mogla obezbjediti kupovina novih mašina. moralno rabačenje podrazumijeva izbacivanje mašina iz procesa proizvodnje dok još nisu istrošena, pošto je zbog novih izuma došlo do zastarjevanja postojećih, pa je iste nužno izbaciti iz proizvodnje i zamjeniti novim. Moralno rabačenje zove se i ekonomsko zastrajavanje. Tokom vijeka mašine i halati se kvare pa ih je neophodno opravljati, podmazivati. Ako se radi o velikim opravkama koje produžuju vijek mašina i halata, kada ti izdaci uvečavaju njihovu vrijednost, pa se kao takvi uključuju u masu koja se u narednim godinama amortizuje (otpisuje). Ako su u pitanju mali troškovi (izdaci) tada oni ne uveličavaju vrijednost mašine i padaju na teret troškova poslovanja. Predmeti rada čitavom svojom supstancom ulaze u proizvodni proces. U toku procesa proizvodnje mijenjaju oblik u potpunosti, pojavljujući se u slijedečoj fazi u vidu novog proizvoda. Predmeti rada svoju kompletnu vrijednost prenose na proizvod, pa se za novi radni proces ista moraju ponovo pribavljati. Sredstva angažovana u sam rad u toku proizvodnog procesa u cjelosti ulaze u reprodukciju, mijenja oblik, pa se za novi proces moraju iznova pribavljati. Sredstva angažovana u predmete rada kao i sredstva koja se angažuju za kupovinu radne snage upotpunjavaju svoj oblik pa se otuda zovu opticajnim kapitalom. RENTABILNOST KAPITALA 4.4.1. Troškovi proizvodnje i cijene koštanja Organizovanje proizvodnje 5 / 18
podrazumijeva angažovanje kapitala u samom procesu proizvodnje. Kapital stalno prelazi iz jednog stanja u drugo. Različiti oblici kapitala angažovanih u procesu reprodukcije zovemo sredstvima u proizvodnom procesu. U tom procesu angažovana sredstva se troše prenoseći u cjelosti, ili djelimično svoju vrijednost na novi proizvod. Utrošena sredstva koja su angažovana u proizvodnom procesu zovemo troškovima proizvodnje. Kada ukupno utrošena sredstva po jednom procesu podjelimo sa brojem proizvedenih jedinica dobivamo cijenu koštanja: Predujmljeni Troškovi br.proizv. Cijena kapital proizvodnje jedinica koštanja 1.) Stalni kapital amortizacija 10% 50.000 5.000 200 25 (sredstva za rad) 2.) Opticajni kapital 30.000 30.000 200 150 (predmeti rada) 3.) Opticajni kapital 20.000 20.000 200 100 (radna snaga) 100.000 55.000 200 275 Nužnost analitičkog zaščlanjivanja troškova je očita. Ukupni utrošci moraju se pratiti po vrstama i u cilju što rentabilinijeg poslovanja pokušati da se isti smanje na najmanju mjeru. U tom smislu troškovi se dijele na fiksne i varijabilne. 4.4.2. Profitna stopa Profit je onaj dio koji ostaje preduzeću nakon podmirivanja troškova proizvodnje, Profit je naime, posmatranje ostvarenih rezultata privređivanja naspram kompletnom uloženom kapitalu. Profit se identifikuje sa ostvarenom dobiti koja se tehnički utvrđuje, na naćin što se od ukupno realizovanog iznosa (ukupno prodata roba) odbiju troškovi poslovanja. Profitna stopa se utvrđuje na način što se stavlja u odnos ostvarena dobit naspram uloženog kapitala: m m pf'' = ---- tj. pf'' = -----K'' c+v m ostvarena dobit c constantni kapital v varijabilni kapital Profitna stopa je pokazatelj oplodnje uloženog kapitala i uvijek je izraz rentabilonosti poslovanja. Završena proizvodnja P R R P m pf = ----= x 100 % = c+v 20.000 c+v=100.000 (80.000v + 20.000c) 20.000m pf = ------x 100%=20% 100.000 RASPODJELA U SISTEMU ROBNE PRIVREDE 5.1. OPŠTI POJMOVI O RASPODJELI. Raspodjela predstavlja fazu u okviru društvene reprodukcije u okviru koje se obavlja dioba onoga što je proizvedeno u prethodnoj fazi reprodukcije. U okviru problema raspodjele može se posmatrati na 2 osnovna nivoa: Raspodjela društvenog bruto-proizvoda i Raspodjela društvenog neto-proizvoda U okviru prvog nivoa gdje se razmatra pitanje raspodjele društvene proizvodnje, tu se ima na umu da je od ukupnog bruto-proizvoda neophodno obezbjediti sredstva koja su se utrošila u procesu reprodukcije. Kada se ovaj dio sredstava obezbjedi, pristupi se drugom nivou raspodjele tj. raspodjele novo-stvorene vrijednosti. U okviru raspodjele razmatraju se pitanja raspodjele novostvorene vrijednosti, kao i raspodjele onog dijela društvenog bruto-proizvoda iz kojeg se pokrivaju potrebe samog rada. Proizvodnja stvara određene međuodnose kod učesnika u procesu proizvodnje, pri čemu su određene kategorije vlasnici sredstava za proizvodnju, drugi 6 / 18
upravljaći, treći su radnici, gdje svaki od položaja određuje status pojedinaca pri raspodjeli. Raspodjela kroz historiju u različitim društveno-ekonomskim formacijama je imala različite oblike, odnose pa i položaj pojedinaca u okviru jednog društva. Pod problemom raspodjele treba razmatrati i one momente koji nam stvaraju različiti tipovi organizacija kao što su: multinacionalne kompanije, dioničarska društva i akcionarstvo. U okviru ove teme poseban je značaj raspodjele u mikro-sistemu pitanje najamnina. 5.2. NAJAMNINA PLATA RADNIKA Pod pojmom najamnine podrazumijevamo nadoknadu koja se isplačuje radniku za iznajmljenu radnu snagu. Riječ je o učešću kategorije neposrednih proizvođaća naspram društvenog proizvoda. Radna snaga je roba, ovdje imamo da je najamnina samo način izražavanja vrijednosti. Najamnina je mjera vrijednosti radne snage. Kao mjera vrijednosti radne snage ona iskazuje vrijednost rada ili radne snage u određenom vremenskom periodu ili pak vrijednost rada ili radne snage za obavlje ni posao. 5.2.1. Visina najamnine S obzirom da je najamnina novčani izraz vrijednosti radne snage, odnosno cijena rada, njena veličina, kao i promjene u skladu su sa promjenama vrijednosti radne snage. Pored toga na promjenu najamnine utiće i promjena vrijednosti novca, padom (rastom) vrijednosti novca preko kretanja cijena ovih roba koji ulazi u osiguranje reprodukcije radne snage mijenjat će se i najamnina. Na visinu najamnine mugu uticati monetarne promejene. Ponuda i tražnja na tržištu radne snage jedna je od odrednica stanja i kretanja najamnina. Ovaj činilac ima poseban značaj i on je temeljni regulator visine najamnina. 5.2.2. Način utvrđivanja najamnine Cijenu rada (najamninu) u nerazvijenim društvima, u sredinama gdje su se počeli stvarati uslovi za korištenje tuđeg rada određivali su poslodavci. To je karakterisalo najamninu u formacijama do pojave kapitalizma kao i period ranog kapitalizma. Kriterij utvrđivanja visine najamnina bio je i ostao minimum životnih namirnica za osiguranje egzistencije radnika i porodice. Jačanjem radničkih pokreta sindikata najamnina se određuje putem pregovora sa poslodavcima. Danas su kolektivni ugovori temelji stanja i kretanja najamnina u savremenim društvima. Država je zainteresovana za rješenje problema najamnina pa je ona sve ćešće posrednik prilikom dogovora radnika i poslodavca u određivanju visine najamnina. Zato je država zainteresovana za rješenje ovog problema. Prije svega, nesporazumi između zainteresovanih strana vode obustavi proizvodnje, štrajkovima i drugim socijalnim kretanjima u društvu, što sve zajedno destabilizira vlast državu. Savremena država želi da uzme pod zaštitu određene kategorije stanovništva, pa je i to jedan od razloga njenog posredovanja i miješanje u dogovore radnika i poslodavaca. Miješanje države u probleme regulisanja najamnine vrši se sa instrumentima koji joj stoje na raspolaganju. U tom smislu država osigurava naknade nezaposlenim, čime ona smanjuje pritisak na tržištu radne snage. Zato država propisuje i druge vidove socijalne zaštite koje su dužni da isplačuju poslodavci. To su: zdravstveno, invalidsko i penziono osiguranje. 5.2.3 Oblici plačanja radne snage Ako se historijski posmatra, radna snaga je u početku plačana u naturi kasnije od naturalnog oblika 7 / 18
prešlo se na novčano plačanje. Novčani oblik plačanja pojavljuje se u 2 vida koji predstavljaju osnovu gotovo svih drugih oblika: kao najamnina od vremena i najamnina od komada. a) Najamnina od vremena Riječ je o plačanju radne snage prema vremenu koje se provede na radu Tehnički se rješava na način kada se cijena jednog radnog sata pomnoži sa brojem odrađenih u toku dana, nedjelje, mjeseca, godine itd. Najamnina od vremena podrazumjeva strogu kontrolu kako vremena na radu tako i kontrolu da li se radnik u toku radnog vremena dovoljno angažuje. Ona podrazumjeva raspodjelu dnevnih dužnosti, kontrolu izvršavanja poslova itd. Pojedine zemlje imaju različit pristup u pogledu utvrđivanja vrednovanja i kontrole najamnina koje se isplačuju po vremenu. Dva su zanimljiva iskustva: američko i japansko. Američko iskustvo i pristup polazi od toga da je svaki radnik odgovoran za svoj posao. Japansko iskustvo i pristup je grupni rad i grupna odgovornost. Polazi se od toda da u grupi niko neće da dozvoli manje angažovanje od ostalih. Uz to oni koji prihvataju ovakav oblik rada i nagrađivanja znaju da ukoliko grupa nekog odbaci, neće biti u stanju da se zaposli negdje drugo i da obezbjedi egzistenciju. Istraživanja koja su vršena (iz 80-ih godina) polazila su od toga da je grupa radnika u Americi u stanju da jedan automobil sklope za 13 a japanci za 8 sati. b) Najamnina po komadu Ova najamnina se utvrđuje prema broju proizvedenih jedinica (komada). Kod ovog sistema kontrola vremena provedenog na radu i toga je li radnik zaista angažovan nije nužno. Broj proizvodnih jedinica pomnoži se sa cijenom po jedinici i dobije se vrijednost najamnine. Ovdje je nužna kontrola kvaliteta proizvoda. c) Najamnina po normi To je kombinacija prethodna dva tipa najamnine. U određenom vremenu radnik je dužan da proizvede određenu količinu jedinica. Ako to ne uspijeva, najamnina se smanji i obratno. Uz ovo imamo da se u okviru najamnina pokušaju riješiti problemi smanjenja škarta, gdje se svaka ušteda nagrađuje, radnici kroz najamninu odviknuti od pušenja. (koji puše imaju manji učinak) Radnici se takođe pokušavaju stimulisat na veće zalaganje kroz učešće zaposlenih u profitu, kao i dodjeljivanje akcija radnicima u preduzećima, čime oni postaju suvlasnici firme. 5.2.4. Analitičke kategorije najamnine a) Nominalna najamnina (suma novca) Pod pojmom nominalna najamnina podrazumijevamo onaj dio koji se isplačuje radniku za njegov učinak. Nominalna najaminina pokazuje koliko je radnik primio za svoj rad. Pri tom nije bitno kako se najamnina isplačivala, po vremenu ili komadu, tj. nominalna najamnina je pokazatelj zarade radnika, međutim, iz tog iznosa još uvijek ne znamo šta se za taj novac može dobiti. Riječ je samo o količini novca kojom se raspolaže. b) Realna najamnina Pod ovim pojmom podrazumijeva se ona kategorija koja nam pokazuje šta se za nominalnu najamninu može dobiti od roba. Realna najamnina je otuda pokazatelj da li radnik može da opstaje od svoje nominalne najamnine. Sa promjenama vrijednosti novca padom (rastom) mijenja se i nominalna najamnina. Ukoliko ne dolazi do promjena nominalne najamnine, tada nužno dolazi do pada 8 / 18
(rasta) realne najamnine. Ako cijene životnih namirnica porastu a nominalna najamnina ostaje ista, padaće vrijednost realne najamnine. Ako pad vrijednosti novca vodi rastu nominalne najamnine što je logično, i ako su proporcije pada i rasta identične, u tom slučaju realna najamnina ostaje ista. c) Relativna najamnina Ona pokazuje odnos onoga što svaki zaposleni prima naspram višku vrijednosti. Kaže se da je to pokazatelj produktivnosti rada, Nivo izdvajanja rada za potrebe društva je odnos stanja razvijenosti i nerazvijenosti. Najamnina i višak vrijednosti nalaze se u određenom međusobnom odnosu. Taj odnos najamnine prema višku vrijednosti, naziva se raltivnom najamninom. To znaći da ona predstavlja odnos raspodjele novostvorene vrijednosti, koji mođe biti različit: Novostvorena veijednost 2.000 Najamnina 1.000 1:1 Višak vrijednosti 1.000 Ukoliko se zbog povečane mase viška vrijednosti na 1.200, smanji suma najamnina na 800, tada će relativna najamnina opasti, jer će biti izražena kao odnos 300:700=2:3 Novostvorena veijednost 2.000 Najamnina 800 2:3 Višak vrijednosti 1.200 5.3. INDUSTRIJSKI KAPITAL I PROFIT Kad je riječ o industrijskom kapitalu, onda to nije kapital uložen u trgovinu ili banku, več se radi o proizvodnom kapitalu. Proizvodni kapital imamo na umu organski sastav što zaći odnos između stalnog i konstantnog kapitala, pri čemu promjena te strukture uvijek vodi ostvarivanju viših profitnih stopa. Kapital uložen u industriju kao proizvodni kapital može da se plasira u veliki broj grana privređivanja u kojima je po prirodi različit organski sastav kapitala. Kapital uložen u industriju, obezbjeđuje mogučnost povečanja profita uz stalna istraživanja i inoviranja koja mogu da budu u sferi tehnologije ćime se smanjuju troškovi i povečava efikasnost uopšte, u domenu proizvoda ćime se povećava broj kupaca, odnosno, proširuje tržište. Sve te karakteristike vezane za ulaganje kapitala u industriju, razlikuju ulaganje od kapitala koji se ulaže u trgovinu i banke. Kapital uložen u industriju donosi vlasniku kapitala profit. 5.3.1. Prosječna profitna stopa Kao dio novostvorene vrijednosti, profit pripada preduzeću, pa se otuda problemi vezani za profite posmatraju u okviru poglavlja raspodjele. Profit je glavni cilj ulaganja. Da bi se profit maksimizirao, nastoji se da se društveno potrebno radno vrijeme dovede do onog nivoa na kome se ostvaruju najpovoljniji rezultati. Različiti prizvođaći kao i različite grane imaju različite profitne stope. Visina profitne stope je različita, a ona zavisi od 3 činioca: organskog sastava kapitala, stope viška vrijednosti i brzine obrta kapitala. Budući da različite profitne stope u pojedinim granama podstiću veće ili manje privlačenje kapitala u određene grane, nameće se pitanje da li to važi da su one grane sa nanjižim profitom apsolutno neinteresantne za ulagaće. U principu važi pravilo da jednako uloženi kapital mora da donosi isti profit. U granama gdje to nije slučaj dolazi do "seobe kapitala", pa se otuda u istim smanjuje obim proizvodnje i ponude. Smanjivanjem obima proizvodnje i ponude dovodi do stanja da se u tim granama ostvaruje veći profit. Obrnuta je situacija sa granama gdje se kapital doselio. Dolaskom novog kapitala rastu obimi proizvodnje. Nužno vodi smanjivanju društveno potrebnog rada u toj grani, čime dolazi do pada cijena koje vode padu profita. Seljenje kapitala ne ide bukvalno, več se obično sprovodi na način što privredni subjekti na djelu istih mašina počinju da 9 / 18
proizvode drugu vrstu proizvoda, iz one grane za čijom robom postoji tražnja. Kada je riječ o ulaganju potpuno novog kapitala, tada se on plasira na one grane u kojima su profitne stope maksimalne. Seoba kapitala posmatrano dugoročno vodi prosječivanju profitnih stopa, tj. formiranju opšte profitne stope za privredu kao cjelinu. a) Opšta profitna stopa Opšta profitna stopa podrazumijeva utvrđivanje profitne stope na nivou jedne zemlje. Utvrđujemo je zato što profitne stope pojedinačnih subjekata preko prosječnih stopa grana teži ka izjednačavanju. U praksi se to dešava kroz seobu kapitala iz manje profitnih grana u veće. M PF = ----C+V M višak vrijednosti (ostvorena dobit) C konstantni kapital V varijabilni kapital Visina profitne stope zavisi od: stope viška vrijednosti, uloženog kapitala C+V (organskog sastava kapitala) i brzine obrta uloženog kapitala. Pošto je riječ o opštoj profitnoj stopi, ova 3 faktora utiču preko prosječnih visina što znaći: da se radi o prosjeku vrijednosti koji se ostvaruju u različitim privrednim granama. Profit koji se ostvaruje na nivou jedne zamlje, zaključujemo, da njen opšti nivo zavisi od raspodjele kapitala u pojedine grane. Ako je kapital uložen u grane sa visokim organskim sastavom kapitala (informatiku, elektroniku, biogenetiku) profitne stope će biti relativno visoke. Obratno, ako se kapital uloži u grane (tekstilna, obučarska) profitne stope su niske. Veći tehnički progres je podsticaj rastu organskog sastava kapitala a njen rast vodi i rastu profitnih stopa. 5.4 CIJENA PROIZVODNJE 5.4.1. Sličnosti i razlike između vrijednosti robe i cijene proizvodnje a) Vrijednost robe i cijene proizvodnje Da bismo mogli da razumijemo neke kategorije, neophodno je napraviti upoređivanja između struktura koje su sadržane u vrijednosti robe i cijeni proizvodnje. Šta je vrijednost robe? Strukturu vrijednosti robe čini sadržina utrošenog konstantnog varijabilnog kapitala uvečanog za višak vrijednosti: VR = C + V + M Cijena proizvodnje predstavlja cijenu koštanja iza koje stoji. C+V uvečava za prosječni profit. Cp = C + V + Pf Cp i VR jednaki su u onim granama u kojim se organski sastav kapitala, brzina obrta, stopa viška vrijednosti u nivou njihovih vrijednosti. U granama gdje su organski sastav kapitala, stopa viška vrijednosti, brzina obrta viši ili niži od prosjeka privrede kao cjeline. CP = VR Cp bit če veča od vrijednosti robe gdje su organski sastav kapitala veći i gdje je brzina obrta i stopa viška vrijednosti veća u odnosu na prosjek. Razlike u veličini VR i Cp tih istih roba ne proistiću samo iz činjenice što se elementi njihove strukture međusobno razlikuju. Ne razlikuju se samo zato što prosječni profit sadržan u Cp može biti veći ili manji od viška vrijednosti iste robe. Oni mogu biti dvije različite veličine zato što se međusobno razlikuju cijene koštanja koje čine sadržaj, odnosno, dio njihove strukture. Kada su izjednačene profitne stope kada se formira prosječna stopa za privredu u cjelini, tada se robe svih grana prodaju po njihovim cijenama proizvodnje. U cijenu koštanja koja ulazi u strukturu vrijednosti robe, elementi postojanog kapitala (C) i elementi varijabilnog kapitala (V) izraženi su po svojoj vrijednosti a cijena koštanja koja ćini sastavni dio Cp izražava se kroz svoju Cp. b) Raspodjela između različitih grana Formiranjem opšte profitne stope vrši se transformacija robe u njenu cijenu proizvodnje. Razlike u organskom sastavu kapitala dovode do prelijevanja viška vrijednosti iz grana sa nižim organskim sastavom kapitala u grane sa višim. Prelijevanje iz jednih grana u druge obezbjeđuje da kapital svih grana preko cijene 10 / 18
proizvodnje uprkos razlika u organskom sastavu kapitala prisvoji profit srazmjeran svojoj velićini. Time se ispunjava princip, po kojem jednak profit posmatran dugoročno ostvaruju svi koji imaju ista ulaganja. Veća količina uloženog kapitala donosi veću masu profita i obratno. c) Raspodjela unutar jedne grane proizvodnje (ekstra profit) Iste robe na tržištu imaju jedinstvene cijene. Prodajom po istim cijenama preduzeća će ostvariti razlićite profitne stope, zbog toga što su njihovi individualni uslovi proizvođenja viši ili niži od prosječnih uslova privređivanja ili društveno potrebnog radnog vremena. Ovo se može predstaviti kroz cijene. Cijena koštanja pojedinih proizvođaća mogu biti niže ili više od prosječnih cijena koštanja. Kad je individualna cijana koštanja niža od prosječnih cijena, tada ostvaruju veće profitne stope. Tako ostvareni profit koji se posmatra na nivou grane zove se ekstra profit. Težnje za ostvarivanjem ekstra-profita podstiću proizvođaće da unapređuju tehniku, tehnologiju, organizaciju i mijenjaju organski sastav kapitala, što sve zajedno podstiće rast i razvoj privrede u jednoj zemlji. 6. TRGOVAČKI KAPITAL I TRGOVAČKI PROFIT 6.1. POJAM I FUNKCIJA TRGOVAČKOG KAPITALA U okviru društvene podjele rada koja je u funkciji pospješivanja društvene reprodukcije, bilo je normalno formirati posebne organizacije koje se bave sferom prometa tj. formiranjem trgovine. Formiranjem ove institucije formirala se i pravila njena aktivnost, a samim tim bilo je neophodno da se odredi kapital koji će pratiti ovu djelatnost. Na koji način je formiran trgovački kapital? U okviru procesa društvene reprodukcije nužna je faza raspodjele. Da bi se obezbijedila prodaja bilo je neophodno da u okviru proizvodnje egzistira služba prodaje. Izdvojena funkcija prodaje u okviru proizvodnog subjekta kao samostalne institucije formirala se trgovina. Uz ovu instituciju izdvojen je dio kapitala koji je kao i proizvodni kapital trebao da podstiće, omogučava i olakšava reprodukciju. Osamostaljivanjem trgovine proizvodnja se mogla više posvetiti svojoj sferi tj. obezbjeđivanju što veće količine proizvoda, smanjivanju troškova proizvodnje uz rast broja proizvoda. Problemi prodaje su preneseni u trgovinu koja se isključivo bavila odnosom sa potrošačima. 6.2. TRGOVAČKI PROFIT Trgovački profit je rezultat ulaganja kapitala u trgovinu. Motiv ulaganja u trgovinu je isto kao u proizvodnji maksimizacija profita u toj sferi društvene reprodukcije. Mehanizam posredstvom kojeg se obezbjeđuje učešće u raspodjeli profita trgovine nije isti kao kod proizvodnog kapitala. Trgovački kapital ne učestvuje u stvaranju vrijednosti a time ni viška vrijednost tj. ne može se govoriti o trgovačkom kapitalu kao stvaraocu nove vrijednosti. Trgovina je samo u ulozi osiguranja toka društvene reprodukcije. Ona vrši usluge proizvodnji. Otuda joj za njen rad može da pripada dio vrijednosti, odnosno dio profita koji se stvara u proizvodnji. Profit trgovine dolazi kao rezultat preraspodjele profita koji se stvara u proizvodnji. Industrijski kapital = 50.000 (40.000c + 10.000v)m''=100% Masa viška vrijednosti = 10.000 Vrijednost robe = 40.000c+10.000v+10.000m= 60.000 Trgovački kapital = 10.000 m 10.000 pf''= ------= --------------= 16,67 % IK+TK 50.000 + 10.000 m = masa viška vrijednosti Učešće ovih dvaju kapitala u raspodjeli mase viška vrijednosti (10.000) odtvaruje se na slijedeći način: Troškovi proizvodnje industrijskog kapitala 50.000 + 16,67 % profita na 50.000 8.335 ------Prodajna cijena industrijskog preduzeća 58.335 + 16,67 % profita na 10.000 1.665 ------Prodajna cijena trgovine 60.000 Profit industrije 8.335 Profit trgovine 1.665 ------Masa viška vrijednosti 10.000 11 / 18
6.3. TROŠKOVI PROMETA (TRGOVINE) Trgovina je posrednik u prodaji, spona između proizvodnje i potrošnje tj. između proizvođača i potrošača. Da bi mogla da obavlja tu funkciju trgovina mora da ima odgovarajuće troškove. Ona mora lagerovati robu, transportovati je, pakovati, izdavati, naplačivati, imati objekte za prodaju i sl. Pošto se radi o grupi različitih troškova, nužno je troškove klasificirati. Da bi se izvršila klasifikacija u ovim prilikama trgovina se posmatra kao faza procesa ukupne društvene reprodukcije. A kada troškove u trgovini posmatramo sa tog aspekta uočićemo da oni mogu imati dva karaktera: Proizvodni troškovi i Prometni troškovi (čisti troškovi prometa) 6.3.1. Proizvodni troškovi Troškovi prometa predstavljaju one troškove koje bi trebala da ima proizvodnja ukoliko bi se bavila problemom prometa. Proizvodnja mora isporučiti robu do potrošaća, transportni troškovi su proizvodnog karaktera troškovi pakovanja su proizvodnog karaktera, jer je proizvođać dužan spakovati robu (čuvanje rezervi i sl.). Pošto ovi troškovi imaju proizvodni karakter a da se u izvjesnim slučajevima stvaraju u trgovini, oni stvaraju novu vrijednost, pa kao takvi i višak vrijednosti. Kod ovih proizvodnih troškova priznaje se i minuli i novododati rad. Kod minulog rada (amortizacija transportnih sredstava, skladišta). Slična je situacija i sa novododatim radom (varijabilni kapital). Ti troškovi su proizvodnog karaktera jer su izazvani sa ciljem da se olakša obavljanje procesa reprodukcije. Otuda sve te troškove nadoknađuje sama proizvodnja njihovim uvečavanjem u cijenu koštanja. 6.3.2. Čisti troškovi prometa (prometni troškovi) Riječ je troškovima koji nastaju u procesu prodaje i vezuju se za transakciju robe u novac i novca u robu. Susretanje proizvođaća i potrošaća posredstvom trgovine zahtjeva postojanje: 1. Izgradnja i održavanje mreže prodavnica, 2. Plate radnika uposlenih u trgovini, 3. Troškovi evidentiranja, 4. Knjigovodstveni troškovi, 5. Reklame za robu. Da bi se mogao obezbijediti normalan rad i pokriće ovih troškova, trgovina mora da ima angažovan poseban kapital. Kapital trgovine angažovan je u okviru dvije forme, odnosno dva dijela. Prvi dio služi za nabavku roba u trgovini. Taj kapital nema karakter troškova jer se ne troši. On se samo transformira iz jednog oblika tj. iz oblika novca u oblik roba da bi se kroz prodaju isti vratio u trgovinu. N R i R N Drugi dio kapitala angažuje se da bi se organizovala poslovna aktivnost. To je onaj dio kapitala koji stvara troškove kao što su izgradnja i održavanje prodavnica, plate uposlenih radnika i sl. Ovdje nema transformacije kapitala, već njegovo trošenje. U pitanju su ćisti troškovi trgovine koji se ne mogu nadoknađivati iz proizvodnje, što je slućaj sa proizvodnim troškovima. Nadoknada ćistih prometnih troškova obavlja se na specifičan način. 6.4. NADOKNADA ČISTIH TROŠKOVA PROMETA Kod proizvodnih troškova nadoknada se vrši na način što isti ulaze u vrijednost robe i putem obrta kapitala odnosno transformacije vraćaju se onom ko je imao izdatke. Najveći dio prizvodnih troškova u sferi prometa pokrivaju se kod proizvođača, pa se kao takvi ugrađuju u cijenu koštanja. Čisti troškovi prometa su neproizvodni troškovi budući da se u cijelosti stvaraju aktivnostima u trgovini. Otuda se u sferi trgovine mora tražiti mogučnost za nadoknadu. Pošto čisti troškovi prometa ne utiču na izbor svojstava robe, ne vode promjenama oblika niti upotrebne vrijednosti robe i kao takvi ne stvaraju višak ni višak vrijednosti robe. Ovi troškovi ne mogu se pokrivati ni iz dobiti koja se stvara u trgovini. Dobit je samo drugi naziv za profit, koji stvara trgovina i ukoliko bi se oni pokrivali iz profita, to bi u cijelosti umanjilo profit ove grane, pa bi se narušio princip po kome 12 / 18
jednako uložen kapital mora da donese jednak profit. Troškovi prometa moraju se pokrivati iz ukupnog profita koji se stvara u procesu društvene reprodukcije. Oni se odbijaju od ukupne mase viška vrijednosti i tek potom vrši se njegova raspodjela između učesnika u procesu reprodukcije. Naknada ličnih troškova prometa i utvrđivanje trgovačkog profita mođe se ilustrovati slijedećim primjerom: Proizvodni kapital 50.000 (40.000 c + 10.000 v) Stopa viška vrijednosti 100 % Masa viška vrijednosto 10.000 Vrijednost robe 40.000 c + 10.000 c + 10.000 m = 60000 Trgovački kapital: a) Za kupoprodaju: 10.000 b) Za materijalne izdatke:10.000 (amortizacija 10 %) c) Za radnu snagu: 1.000 ------21.000 m čtp 10.000 2.000 pf''= --------= --------------= 11,27 % PK + TK 50.000 + 21.000 ČISTI TROŠKOVI PROMETA = AMORTIZACIJA + TROŠKOVI RADNE SNAGE = 1000 + 1000 = 2000 Prodajna cijena: 1. Utrošeni proizvodni kapital 50.000 2. + 11,27 profita na 50.000 5.635 ------Prodajna cijena proizvođaća 55.635 3. Čisti troškovi prometa a) 10 % amortizacije na 10.000 1.000 b) Izdaci na radnu snagu 1.000 4. 11,27 % profita na 21.000 2.365 -----4.365 4.365 55.635 ------Prodajna cijena trgovine 60.000 Za pokriće troškova trgovine proizvodnja odobrava trgovini popust koji se daje na vrijednost robe i taj popust se zove RABAT. Postoji još jedan način na koji se pokrivaju troškovi trgovine. Riječ je o kategoriji MARŽA. To je sistem pokrivanja trgovine na način što se na cijene proizvođača (55.635) dodaje odgovarajući iznos koji se zove marža i on služi za pokriće troškova trgovine i ostvarivanje trgovačkog profita (dobiti). Sistem rabata koristi se uvijek kada proizvodnja želi da ima jedinstvene maloprodajne cijene na čitavom tržištu. Tada proizvođač određuje cijenu koja važi za čitavu nacionalnu trgovinu, a troškovi trgovine se pokrivaju iz rabata. Primjer: prodaja cigareta, knjiga, benzina i sl. Sistem marži koristi se u slučajevima gdje proizvođaču nije važno po kojim će se maloprodajnim cijenama roba prodavati. Proizvodnja ne kontroliše maloprodajne cijene. Visina marži je nekad propisana od strane državnih organa. 6.5. PRISVAJANJE PROSJEČNOG PROFITA U TRGOVINI 6.5.1. Obrt kapitala i profit trgovine Aktivnosti trgovine samo su jedna od faza u procesu društvene reprodukcije. Obrt kapitala u trgovini predstavlja proces ukupnog toka transformacije kapitala. Pošto se u trgovini prodaju robe različitih grana, odnosno različitih proizvođača, razumljivo je da svaka od tih roba ima različitu brzinu obrta. U prodaji namještaja, aparata za domačinstvo, hljeba, može se vidjeti različitost brzine obrta. Jedne se obrću u toku dana, dok druge jedanput godišnje (namještaj). Čak i ista roba može da ima različito vrijeme obrta, što ovisi o vrsti trgovine, položaja prodavnice, na prometnom mjestu, sposobnost prodavača i sl. Različito vrijeme obrta nameće potrebu angažovanja različitog kapitala, različite troškove i sl., što sve zajedno utiće na veličinu profita koji se ostvaruje u toj oblasti. a) Profit u raznim djelatnostima trgovine Pojedine robe se različito troše, neke svakodnevno pa se otuda iste moraju odmah kupovati, što im povečava brzinu obrta. Isti angažovani kapital u različitim djelatnostima trgovine može da stvara različit obrt. Pošto je obrt uslov rasta profita, pitanje je da li se u takvoj situaciji isplati ulagati u one grane gdje je obrt kapitala sporiji. Kod roba koje imaju sporiji obrt razlika u cijeni masi je veća pa se u ovom slućaju ostvaruje princip, bez obzira 13 / 18
u koju se djelatnost trgovački kapital ulaže, isti kapital mora da stvara isti profit. Mehanizam seljenja kapitala iz jedne u drugu djelatnost ovaj princip realizuje budući da bi u onim granama u kojima jednak uložen kapital nebi donio profit bi napustio te grane, time smanjio obim ponude, povećao cijenu i učinio tu granu ponovo atraktivnom. b) Profit u pojedinim preduzećima iste grane Dva trgovinska preduzeća koja prodaju istu robu i koja imaju isti kapital, mogu da ostvaruju različitu kolićinu profita. To če se dešavati u onim preduzećima koja imaju: bolju organizaciju rada, veću brzinu obrta, manje troškove poslovanja, veču produktivnost itd. Riječ je o stanju u kome se individualno vrijeme pokušava sniziti ispod društveno potrebnog radnog vremena, odnosno ispod prosjeka koji važi za tu granu. Kod takvih preduzeča ostvarivat će se veća masa profita ili ekstra profit. 6.6. ZAJMOVNI (FINANSIJSKI) KAPITAL I KAMATA Kružni tok društvene reprodukcije pokazuje da se kapital može pojaviti u različitim oblicima prisutan u svim fazama društvene reprodukcije. Ako je sistem reprodukcije samo tok u kome se neposredno obavlja obnavljanje procesa proizvodnje, nameće se pitanje kako se u takvoj situaciji javlja zajmovni (finansijski) kapital? Pojava zajmovnog kapitala je posljedica samog karaktera reprodukcije. U toku reprodukcije dijelovi kapitala (amortizacija,akumulacija, obavezne rezerve i sl.) ostaju neko vrijeme na čekanju. To čekanje može se kroz poseban mehanizam iskoristiti za ubacivanje istog kroz bankarski kapital za stvaranje uslova kako bi otpočela nova reprodukcija. Kao što postoje subjekti kod kojih se stvaraju mogučnosti za privremeno oslobađanje dijelova kapitala, postoje i oni koji su spremni da taj kapital pozajme i angažuju u procesu proizvodnje. Otuda je zajmovni kapital privremeno oslobođeni proizvodni (industrijski) kapital koji se privremeno daje nakorištenje drugima uz nadoknadu profita. Zajmovni kapital donosi kamatu tj. profit koji stvara ovako angažovani kapital, jednim dijelom se izdvaja i iz njega se podmiruje kamata, (naknada) za privremeno korištenje kapitala. Treći izvor zajmovnog kapitala ćini štednja građana (potrošaća). Riječ je o dobrovoljnom odlaganju potrošnje. To odricanje nalazi mjesto kamata štednja koja se drži u bankama. Sredstva koja se drže u bankama i koja potiću od štednje mogu da imaju dva karaktera, gdje svaki od tih karaktera utiće na stanje i kretanje zajmovnog kapitala. Ti karakteri su: 1.Štednja oročena na odgovarajuće vrijeme 2.Štednja sredstava po principu viđenja. 6.6.1. Obrt zajmovnog kapitala Ako smo zajmovni kapital definisali kao novčani iznos industrijskog kapitala koji se privremeno ustupa drugima ili kao novčani kapital ustupljen posredstvom banaka na korištenje drugima u ograničenom periodu, tada bismo tu aktivnost sfere društvene reprodukcije mogli izraziti kao: novac novac uvečan (N N1). Da bi zajmovni kapital mogao vratiti oplođen, isti se mora pozajmiti tamo gdje postoje uslovi za stvaranje novih vrijednosti ili preraspodjelu. Zajmovni kapital ustupa se proizvodnim organizacijama ili trgovini tj. tamo gdje se stvara profit, odnosno vrši njegova preraspodjela. U svojoj osnovnoj funkciji zajmovni kapital se iskazuje: Sp N -N -R-... P... R1--N1--N1 Rs I II III Iz ovog algebarskog izraza vidi se da se kapital dva puta izdaje i dva puta vrača. Prvi put kao zajmovni kapital (I i III). Drugi put kao proizvodni kapital (II). Ono što je karakteristično za zajmovni kapital jeste činjenica da se mora oploditi. Oplodnja ide kod zajmoprimca tj. proizvodne ili trgovinske 14 / 18
organizacije Kod zajmovnog kapitala mogu se uočiti tri karakteristična tipa odnosa: 1. Odnos naspram vlasnicima novčanog kapitala 2. Organizatori prikupljanja i pozajmljivanja 3. Korisnici kapitala zajmoprimci. 6.6.2. Kamata i kamatna stopa Kamata je cijena korištenja zajmovnog kapitala. Osigurava se iz profita koji se ostvaruje kod proizvođača koji je pozajmio kapital. Kamata je dio profita koji korisnik kapitala tj. proizvodno preduzeče ili trgovina ustupa zajmodavcu kao naknadu za privremeno korištenje novca. U okviru ove transakcije egzistira i preduzetnička dobit koja predstavlja dio profita koji ostaje korisniku nakon podmirivanja obaveza po osnovu kamate. Preduzetnička dobit je oplođeni zajmovni kapital koja ostaje organizatoru proizvodnje. Šta utiče na visinu kamatne stope? Kamata se ugovara sa zajmoprimcem za korištenje određene sume kapitala u određenom vremenu. Kamatna stopa se obračunava u procentu od mase korištenja zajma, a njenu visinu određuje nekoliko faktora: Ovisi od profitne stope ostvarene prilikom pozajmljivanja kapitala, Od odnosa ponude i tražnje na tržištu novca, Dužine korištenja zajma, Konjukturnih kretanja i stabilnosti privrede u cjelini, Od politike države u oblasti zajmova, kamatnih stopa, pravaca razvoja itd. 1. Veličina profitne stope Profitna stopa je temeljni okvir visine kamatne stope koja nemože da bude "0", ali ni veća od ostvarenog profita. Ukoliko bi bilo drugačije, ne bi bilo motiva za korištenje kapitala. 2. Ponuda i tražnja na tržištu novca su druga odrednica određivanja kamatne stope. Pošto je novac kao i druga roba predmet trgovine, imamo da sa večom ponudom istog na tržištu kamata pada i obrnuto. Ponuda i tražnja su jedna od najvažnijih odrednica kretanja kamatnih stopa. 3. Što je vrijeme korištenja kapitala duže, kamatna stopa je niža i obrnuto. 4. Konjunkturna kretanja i stabilnost privrede Konjunkturna kretanja su stanja u privredi (rast i pad). U principu pozitivna konjuktura i stabilna privreda određuju stabilnu i nižu kamatnu stopu. Ako su konjunkturna kretanja negativna, što destabilizuje stanje u privredi tada su moguća bankrotstva i stečaji u privredi pa su pozajmljivanja novca rizična, kamatne stope su više. Teži se da se krediti odobravaju na što je moguće kraći rok. 5. Politika države Tamo gdje država želi da podupire razvoj određenih privrednih djelatnosti, ona će propisivati niže kamatne stope. To je slučaj kod podsticanja grana koje su značajne za razvoj zemlje. Država uz to može još beneficirati kamatu tj. nadoknađivati kamatu. Država je zainteresovana za kretanje kamatnih stopa kod prodaje robe na kredit, pa je i zainteresovana da te sfere svoje privrede zakonski reguliše. 6.6.3. Banke i kreditirana Funkcija novca kao platežnog sredstva bila je podsticaj stvaranju nove pojave tj. davanju i korištenju kredita. Činjenica da se roba može kupiti a poslije naplatiti (isplatiti) pokazala je kako se robe mogu davati kupcima uz odloženo plačanje, odnosno da se istom plati u određenom periodu. Što važi za robe važi i za novac tj. kao što se robe daju na kredit može se i novac davati sa vračanjem u određenom roku. Robni krediti su starija pojava od novčanih. Oni su oduvjek trebali da podstaknu prodaju, a time da ubrzaju aktivnost u procesu reprodukcije. Zajmovni kapital je omogučio pojavu davanja novca na kredit. Kredite obićno uzimaju industrija i trgovina. Industrija ih uzima za organizovanje proizvodnje tj. za proširivanje kapaciteta, a trgovina za unapređivanje i proširivanje svoje djelatnosti. Cilj kredita koji se daju u novcu je ostvarivanje profita kroz organizovanje nove proizvodnje, odnosno kroz angažovanje u trgovini. Kao reprezentant zajmovnog kapitala davanje i korištenje kredita zove se novčanim (bankarskim kreditima). a) Funkcije banaka Mogučnost izdvajanja određenih djelova kapitala u okviru reprodukcije i stvaranje zajmovnog kapitala uticalo je na osnivanje nove institucije tj. 15 / 18