Albert Camus NESPORAZUM
Albert Camus Nesporazum Naslov originala: Le Malentendu Redatelj:Dario Harjaček Igraju: Majka - Milka Podrug Kokotović Martha - Glorija Šoletić Jan - Frane Perišin Maria - Nika Burđelez Stari sluga - Boris Matić Autor glazbe: Ivan Končić Scenografkinja: Vesna Režić Kostimografkinja: Dubravka Skvrce Jezična savjetnica: Katja Bakija Inspicijentica / šaptačica: Ivana Ljepotica Premijera: 23. svibnja 2014. Praizvedba: 1944. u Théâtre des Mathurins u Parizu
Albert Camus (1913-1960) Albert Camus rođen je 7. studenog 1913. u gradu Mondovi u Alžiru. Otac mu je poginuo na samome početku Prvoga svjetskog rata. Odrastao je u Alžiru uz nepismenu i nagluhu majku španjolskog podrijetla, koja je postala matricom jednoj od najdirljivijih tema mnogih njegovih knjiga. Studirao je čistu filozofiju, književnost mu je postala osnovnom vokacijom, strasno je bio privržen i kazalištu, te nogometu. Godine 1940. kao već formiran filozof i književnik stiže u Francusku, gdje je tijekom Drugog svjetskog rata sudjelovao u Pokretu otpora, a nakon rata aktivno se angažira u nizu društvenih i političkih pitanja. Pogiba u automobilskoj nereći nedaleko od Pariza, u siječnju 1960, jedva navršivši četrdeset i šestu godinu života, u trenutku kad piše svoje, možda najambicioznije djelo, jednu vrstu romansirane autobiografije, koju je najvaljivao od početka pedestih godina, a u trenutku piščeve smrti sadrži trećinu (320 stranica) planirane građe. Naslov joj je Prvi čovjek. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1957. godine. Kritika ga je držala jednim od glavnih predstavnika egzistencijalizma, dok se u kasnijoj fazi zalagao za svojevrsni politički angažirani humanizam. Proslavio se već kratkim romanom Stranac (L Étranger, 1942), kojim je ostvario reprezentativan primjer egzistencijalističke proze o čovjeku svjesnom apsurda ljudskog položaja u svijetu, te raspravom Mit o Sizifu (Le Mythe de Sisyphe, 1942) kojom je obrazložio pojam apsurda i lik mitskog Sizifa učinio simbolom suvremena čovjeka.
U kasnijim romanima Pad (La Chute, 1956) a, osobito u opsežnijem Kuga (La Peste, 1947), razvija ponešto drugačiju viziju ljudske sudbine, naglašavajući razočaranje suvremenom kulturom i potrebu za istinskim razumijevanjem među ljudima zasnovanom na sućuti. U tim se romanima već nazire svojevrsna pobuna, zamisao koju je razradio u velikom eseju Pobunjeni čovjek (L Homme révolté, 1951) gdje u širem obzoru analize prevladavajućih ideja europske povijesti odlučno zahtijeva osudu totalitarizma i nasilja. I u brojnim dramama, od kojih su iz egzistencijalističke faze najpoznatije Nesporazum (Le Malentendu, 1944) i Kaligula (Caligula, 1944), a iz kasnije faze Opsadno stanje (L État de siège, 1948) i Pravednici (Les Justes, 1950), ostvario je primjere određenog tipa dramaturgije gdje su ključne teze one o mogućim idejnim, životnim i ideološkim stajalištima, te dijalozi u kojima se sukobljavaju akteri kao protagonisti pojedinih pogleda na svijet. Prema: Milivoj Solar: Književni leksikon, Matica Hrvatska, Zagreb, 2007. Romanopisac, filozof, dramatičar Camusov književni rad usko je vezan sa filozofskim pogledima i dijeli se na fazu apusrda, u kojoj je blizak egzistencijalizmu, i fazu pobune, koja predstavlja njegov raskid s egzistencijalističkim taborom, prvenstveno sa Sartreom. Htijući naglasiti kako ga je od samog početka zanimalo da svoji spisateljskim pothvatom što koherentnije izrazi pobunu onako kako je on poima, to jest ne samo kao gestu odbijanja ili negacije nego i kao prihvaćanje ili obranu određenih vrijednosti, Camus je i na jedan i na drugi način naglašavao kako je taj stav stalno prisutan u njegovu opusu. Nije naime htio da se njegovim knjigama pristupa kao odvojenim i u sebe zatvorenim cjelinama, već je tvrdio da on spada u one pisce čija se djela uzajamno osvjetljavaju i promatraju. Camusa čak zabavlja da u Strancu najavi temu Nesporazuma, a u Kugi podsjeti na temu Stranca-iako iz djela u djelo ne prati iste likove. U Kaliguli također najavljuje temu Kuge i Opsadnog stanja.
Filozofija apsurda u književnosti i kulturi dvadesetog stoljeća Apsurd je naziv kojim egzistencijalizam u filozofiji i književnosti označuje temeljni, nerješivi nesklad i sukob između čovjeka kao svjesnog bića i njemu neobjašnjivog i neshvatljivog svijeta. U širu uporabu uveo ga je Albert Camus u eseju Mit o Sizifu, u kojem ga shvaća kao svijest o nesavladivom raskoraku između ljudske potrebe za smislom i stvarne besmislenosti života i svijeta. Antičkog Sizifa, u Hadu osuđenog da na brdo gura kamen koji se uvijek nanovo strovaljuje u podnožje, učinio je tako simbolom ljudske sudbine. Takvu spoznaju, međutim, Camus ne drži razlogom beznađa-kako je ona ponekad u popularnom egzistencijalizmu tumačena-nego uvjetom humanističke etike koja odbacuje svaki transcedentni smisao, ali je zato u njoj očuvan prkos, pobuna, pa čak i uzvišenost. Prema pogovoru Milivoja Solara u: Albert Camus: Mit o Sizifu, Matica Hrvatska, Zagreb, 1998. Sreća i apsurd Apsurd se ne može otkriti a da se ne osjeti poticaj za pisanje priručnika o sreći. No, samo je jedan svijet. Sreća i apsurd dva su djeteta jedne te iste zemlje. Oni su neraskidivi. Pogrešno bi bilo kazati da se sreća nužno rađa iz apsurdnog otkrića. Događa se, također, da se osjećaj apsurda rađa iz sreće. (...) Nema sunca bez sjene i valja upoznati noć. Apsurdni čovjek veli da, i njegov napor bit će neprekidan. Postoji li osobna sudba, nema nadmoćnije sudbe ili bar postoji samo jedna koju on drži kobnom i dostojnom prezira. Glede ostaloga, on zna da je gospodar vlastita života. U tom istančanom trenu, kada se čovjek obazire na vlastiti život, Sizif, vraćajući se svojoj stijeni, razmišlja o slijedu nevezanih poslova što postaju njegovom sudbom, sudbom koju je stvorio baš on, ujedinio pod pogledom svoga pamćenja i naskoro potvrdio vlastitom smrću. Tako, uvjeren u posve ljudsko podrijetlo svega što pripada
čovjeku, kao slijepac koji kani vidjeti a zna da je noć beskrajna, uvijek je u pokretu. A stijena se još kotrlja. Ostavljam Sizifa u podnožju planine! Uvijek se pronađe vlastito breme. Ali, Sizif nas poučava višoj vjernosti što niječe bogove i podiže stijene. I on drži da je sve dobro. Ovaj svijet, od sada bez gospodara, ne čini mu se ni jalovim ni ništavnim. Svako zrnce toga kamena, svaki mineralni bljesak te planine pune noći, za njega su zaseban svijet. Sama bitka da se dospije do vrhunca dostatna je da ispuni ljudsko srce. Sizifa treba zamisliti sretnim. Albert Camus, ulomci iz Mita o Sizifu
Nesporazum Radnja nesporazuma podijeljena je u tri čina. Likova nema puno: Majka, Martha- njena kći, Jan, sin koji ih je napustio prije 20 godina, Maria, njegova supruga, te stari sluga, gluhi, gotovo nijemi starac koji osim završne replike (u kojoj odgovara sa kratkim, jednostavnim i rezolutnim: Ne! na Marijine molbe) i ne govori. Radnja se događa u malome, nedefiniranome mjestu negdje u Čehoslovačkoj, u malome svratištu koje vode Majka i njena kći Martha. One, da bi osigurale materijalna sredstva za odlazak iz te zemlje i tog malog, hladnog mjesta bez sunca u kojemu nisu sretne, ubijaju svoje goste- uspavljuju ih i potom utapaju u obližnjoj rijeci. Nakon 20 godina, Majka ne prepoznaje svoga sina, kao ni sestra (bila je malo dijete kad je otišao), te shvativši na kraju koga su, kao posljednju žrtvu prije odlaska, ubile, Majka se objesi, već i sama umorna od ubijanja i nastojanja na sreći koju nikako da dosegne. Martha, nalazeći više opravdanja za svoje postupke, jer je gotovo na početku života a sreću nikada nije iskusila, shvaća da je ostala potpuno sama, da ju je napustila i izdala vlastita Majka, sudionica u zločinu i životu koji su
zajedno vodile, te suočena s bratovom suprugom, koja ga prati u svratište i od početka komada moli da ne narušava njihovu sreću jer predosjeća da bi se nešto loše moglo dogoditi, najavaljuje svoj trajni odlazak s ovoga svijeta, duboko uvjerena da je njen brat dobio što je zaslužio, u svijetu u kojemu nema nikakve pravde. Savjetuje i Mariji da postane poput kamena, i da se moli svome Bogu za to. Puno se dramaturških, idejnih i tematskih niti može naći u ovome komadu i tako on postaje jedna gotovo otvorena struktura za interpretaciju. Prva bi mogla biti i autobiografska, obiteljska situacija šutnje (Camusova je majka bila nagluha), odsutstvo oca, sin koji je otišao, boravak u nekoj hladnoj i dalekoj zemlji bez sunca, dok oni koji su ostali-martha i Majka žude za tim istim suncem čitavoga života do te mjere da su spremne počiniti ne jedno, nego niz ubojstava da bi ga se domogli. Situacija neznanja, tragične zabune i krivnje, zbog koje apsurdne protagonistice klasično strukturirane drame, u idejnom smislu antijunakinje, zločinke, vođene vlastitim ciljevima i potragom za srećom i boljim životom počinjuju niz ubojstava, bliska je situaciji klasične
aristotelovske tragedije, što je i bila jedna od osnovnih Camusovih namjera pri pisanju ovog komada- stvoriti modernu tragediju. Drama ima i aristotelovska jedinstva mjesta, vremena i radnje, kao i elemente theatruma mundi, preuzimanja uloga, glumljenja situacija unutar samog komada. Jan, glavni lik, premda zna zašto je došao u malo svratište u njemu dalekoj i hladnoj Čehoslovačkoj, u potrazi za domom i obitelji koje je davno napustio, namjerno se ne otkriva, i glumi situaciju nekog drugog-slučajnog putnika, stranca. Upravo zato zadesit će ga tragična sudbina uzrokovana nesporazumom. Glume i Majka i Martha, jer se iza njihovih uloga običnih voditeljica svratišta krije nešto sasvim drugo. Nesporazum na razini sudbine, odnosno apsurdnog mehanizma života koji pokreće junake, kao i na komunikacijskoj, jezičnoj razini, uvjetovat će pravu tragediju. Dakle, neznanje, iz kojeg se rađa tragična zabuna. Bitna je tematska linija i ljubav, njen nedostatak (Jan je imao svoju zemlju punu sunca, život i suprugu koju voli; ipak, potraga za obitelji i za Majčinom ljubavi dovela ga je u tragičnu sitauciju nesporazuma; njegova sestra je nikada nije iskusila, a o majčinoj sudbini ne znamo puno, premda je vjerojatno puna nedostatka ljubavi-oca nema a sin je otišao prije 20 godina), kao i prisutnost-jan i njegova supruga Maria se vole, i sretni su, do trenutka kobne i naposlijetku tragične Janove odluke za povratkom svojoj primarnoj, davno napuštenoj obitelji. Smatrao je naime da mu je to dužnost, s obzirom da sreću već ima. Odnos majke i sina, kao i njihovo međusobno neprepoznavanje, također, kao jedna od osnovnih tematskih i strukturalnih potki, pokreću i prizivaju mehanizam klasične tragedije. Nesporazum kao jednu od najvažnijih tema otvara i pitanje nade, smisla ljudskih ciljeva i želja, te, koliko god da je to možda apsurdno spominjati u kontekstu jednog Camusovog djela, Boga, kojega, po svemu sudeći, nema, odnosno gluh je za ljudske patnje. Mnogi su ga kritičari uspoređivali sa likom starog sluge, koji je nijemi svjedok svih događanja, očito sve razumije i vidi što će se zbiti, ali ne reagira. Kako je Camusov odnos sa duhovnošću i transcedentnim kompleksan, odnosno,
u religijskom ga smislu nije priznavao, valja se, osim ove paralele, usredotočiti na problem gubitka vjere u vlastite želje i ciljeve, odnosno na problematiku koju Camus Nesporazumom potencira, a to je trenutak realizacije naših želja i ciljeva. One se same otvaraju propitivanju i ukazuju na svijet kao mjesto bez uporišta i ideala, sa stalnom težnjom prema pravdi, sreći, ispunjenome životu. Jer upravo od nedosataka svega toga boluje. Odraz je to svakodnevice poraća u kojoj je drama nastala, ali i danas, više nego ikad nakon praizvedbe djela u Parizu, potrebno je postavljati pitanja smisla u svijetu bez jasnih vrijednosnih uporišta, gdje smo upravo ostavljeni na milost i nemilost takozvanoj neograničenoj slobodi izbora, koja je vrlo često dvostruka, ako ne i lažna, a samim time i manipulativna kategorija u kojoj se pojedinac može vrlo lako izgubiti. Dovesti se u situacije nesporazuma, kako sa samim sobom, tako i sa svijetom. U današnjem trenutku propitivanje smisla vlastitih želja i ciljeva postaje potrebnije nego ikad, jer, kako nam pokazuje Camus, opasnost leži upravo u trenutku realizacije. Nakon toga, ako nekog strukturiranog uporišta nema, zaista može uslijediti apsurd, i to ne svjesni, odgovorni, camusovki odabir načela apsurda, nego gubitak smisla i smjera vlastitog života. Ipak, i sam je Camus, postavivši temelje svoje filozofije u apsurdu, i u ovoj fazi, pišući Nesporazum, bio u nekim dionicama pun upravo vitalističkog zanosa, odnosno duboke prisutnosti, uronjenosti u život sam, čak i u Strancu. Svjetlo i sjena obilježavaju svaki život. Neka onda Nepsorazum bude bavljenje sjenom koje će donijeti sunce, jednu zemlju punu sunčanog života. Petra Jelača
Camus i kazalište- zaljubljenički odnos Camus je inače bio svestrani kazališni čovjek: glumac, redatelj, dramatičar, prevoditelj i adaptator. Kao dvadesetogodišnjak osnovao je u Alžiru vlastito kazalište ( Théâtre de l Équipe) a Kaligulu je pisao s namjerom da odigra naslovnu ulogu. Kasnije, u Parizu, znao je uskočiti u neku predstavu ako bi se glumac razbolio. glavlje posvećeno glumcu u Mitu Po- o Sizifu svjedoči o oj fasciniranosti tom pro- njegovfesijom. Divio se tom biću što u prolaznosti trenutka pijeva proživjeti toliko us- mnoštvo jednako vrijednih iskustava. Apusrdnost ljudske sudbine poprima u liku ca zanosno obličje. Kad su pi- glumtali Camusa zašto se bavi zalištem, odgovarao je da je ka- to stoga što je kazališna zornica jedno od onih mjesta po- na svijetu gdje se on osjeća sretnim.
U kazalištu se osjećao istodobno zaštićenim od svijeta i u srcu svijeta. Ono mu je naime pružalo dragocjen prostor ljudske solidarnosti i topline. Bilo je blagotvoran korektiv samotničkom spisateljskom poslu. A njemu je trebalo i jedno i drugo. Na dan Camusove smrti- 4.siječnja 1960. - André Malraux, tada francuski ministar kulture, trebao je službeno obznaniti ime pariškog kazališta koje mu država stavlja na raspolaganje i koje je Camus namjeravao voditi kao ravnatelj, redatelj i dramaturg. Neizmjerno se radovao tom danu. Neprestano traganje za srećom Znam da je moj izvor u Licu i naličju, u svijetu siromaštva i svjetlosti u kojemu sam živio. Bio sam postavljen na pola puta između bijede i sunca. Bijeda mi nije dopuštala da povjerujem kako je sve dobro pod suncem i u povijesti; sunce me naučilo da povijest nije sve. Promijeniti život, da, ali ne i svijet-svijet je bio moje božanstvo. Čitav Camus je sadržan u blistavoj jednostavnosti ovih neko- liko rečenica. I čitateljsko iskustvo o srodnosti prve i posl- jednje knjige i ovaj citat omogućuju nam da uočimo kako Camusov izvanredno raznolik opus posjeduje iznimnu koherentnost. Riječ je o neprestanom traganju za pozitivnim vrijednostima-u vre- menu nestanka mnogih vrijednosnih uporišta. To traganje zasni- va se na iskustvima siromaštva, bolesti, rata te na osjećanju ljepote i tragike života, a konkretizira se u djelima, kako fikcionalnim tako i esejističkim. Prema tekstu Jere Tarle Mjesto dramske književnosti u opusu Alberta Camusa u: Albert Camus: Drame, Vrhovi svjetske književnosti, Zagreb, 1999.
Dario Harjaček gura svoj sizifovski kamen već punih trideset i pet godina preko brijega besmisla. U toj ga suhoj i mračnoj zemlji tješi ljubav njegove obitelji i oslobađajuća spoznaja da odgovora nema. Član društva dramskih umjetnika. Zaljubljenik u planinarenje. Druga strana apsurda prisutnost i humanost Razgovor s redateljem Dariom Harjačekom vodila Petra Jelača Kakav je Vaš odnos prema Camusovom djelu, i naročito njegovom kazalištu? Albert Camus je pisac kojem sam se u različitim fazama života nekako uvijek spontano vraćao. Uvijek sam tražio mogu li iščitati nešto novo iz njegovog djela. Kada se čovjek kao srednjoškolac susretne sa Strancem obuzima te neki čudan osjećaj nedorečenosti, suočavanje sa tijelom besmisla življenja. Životno iskustvo taj osjećaj apsurdnosti postojanja s godinama upisuje u sebe i pokušava ga probaviti na različite načine. No za mene je Camusov pesimizam uvijek na neki način kretanje prema pobjedi ljudskog duha, ljudske riječi, ulazak u suptilnost koja balansira između tjeskobe koja nas obuzima radi nemoći upravljanja vlastitom sudbinom i s druge strane smijehom koji nekako pomirljivo lebdi oko naših pokušaja da definiramo vlastiti život, da mu damo puni smisao. Ja kod Camusa, kao i kod većine svojih omiljenih pisaca kao što su Kafka, Dostojevski, Bernhardt ili pak Herta Müller uvijek vidim taj sveprisnuti smijeh ili možda bolje reći smješak. Taj smješak je u prvom redu smješak empatije prema čovjeku, prema slabostima koje neprestano izlaze iz nas u tako neobičnim formama. Rekla bi Vesna Režić, scenografkinja ove predstave: Što li je sladak taj ljudski rod.
Što se tiče Camusovog teatra, on je za mene izuzetan poligon za otvaranje pitanja scenskog definiranja nekih izuzetno kompleksnih ljudskih stanja i osjećaja. On je put prema mogućnosti definiranja ljudske nemoći, ljudske borbe, ulazak u prostor nedorecivih misli, a to su upravo one misli koje mene u teatru zanimaju. Ne postoji odgovor, postoji samo sadašnji trenutak koji nas uvijek drži u nedoumici i očekivanju, postoje želje koje ne vidimo u njihovom beskraju. Kod Camusa se u teatru uvijek otvaraju neke hamletovske dvojbe, čovjek je raspet između dva zla od kojih često jedno čak ni ne vidi kao zlo. Ući u taj prostor teatarski je vrlo teško i neizvjesno jer zahtijeva potpuni intelektualni, emocionalni i ljudski angažman glumaca. To je konstantna borba da se daju obrisi nečem neuhvatljivom. Paradoks. Vječita pomirba sa paradoksom. 2. Kako se odnosite prema problemu egzistencijalnog apsurda? Egzistencijalistička filozofija mi je je po senzibilitetu vrlo bliska. U prvom redu elementarnost ljudskog postojanja. Pakao sadašnjeg, to je njegovo kraljevstvo, reći će Camus na jednom mjestu u Mitu o Sizifu. Pitanje ljudskog angažmana jest uvijek na neki način pitanje slike, pitanje glume, sudjelovanja u predstavi koja je izgubila formu predstave i pretvorila se u sam život. I sam nekako vječito osjećam tu prisutnost predstave u životu koji me okružuje i kao da se vječito borim s mogućnošću da se ta predstava dokine, da se u pokušaju kretanja prema istini, prema slobodi zagledam ispod površine vlastitih želja. Da, polje apsurda je neuništivo, mi živimo u kući u kojoj se hrane slijepe životinje kako bi rekao jedan lik iz Nesporazuma i u toj kući se neprestano vraćamo onom poznatom osjećaju vječne samoće, strahu da odgovora nema, kako bi rekao jedan drugi lik u istom komadu. No moja je misao u odnosu prema Camusovoj uvijek nekako više usmjerena prema tome da nasuprot tog osjećaja postoji i onaj drugi neshvatljivi i neuhvatljivi osjećaj prisutnosti milosti, čovjeku nerazložna otvorenost prema ljubavi, prema prihvaćanju, prema oprostu, neosuđivanju. Dopustiti da nas obuzme taj osjećaj milosti, otvara put prema izlasku iz pakla sadašnjeg. No i Camus je u evoluciji svog rada pred kraj života kretao prema prostoru ljubavi kao prostoru mogućeg djelovanja.
3. Kako bi vlastiti stav doveli u korelaciju sa sadašnjim trenutkom? Živimo u vremenu koje je devastirano inflacijom ljudskih želja. Taj mehanizam koji vječito pobuđuje sebičnost u nama, postao je legitimna doktrina. Mi smo izgubljeni u svijetu želja i u tom prebučnom svijetu teško pronalazimo putokaze prema sreći. Camus u Nesporazumu govori upravo o tome. Govori o sljepoći koja, vođena nekim idealističkim vizijama, potpuno nesvjesno srlja u propast. Plaća se cijena nevinosti, kako kaže Camus u svojem komadu. Mislim da danas svi na neki način plaćamo cijenu vlastite nevinosti. Zavedeni ovim blještećim svijetom, pred nama se svako malo ukazuje određeni cilj u kojem vidimo mogućnost gotovo fatalnog okretanja vlastite sudbine prema sreći. No osjećaj nedovoljnosti, nezasitnosti nikako ne uspjevamo ostaviti za sobom. To je prostor u kojem Camus vidi jednu univerzalnu tragediju, koja, nažalost, iz dana u dan postaje tragedija našeg vremena. Pogledamo li oko sebe, vidjet ćemo samo nezadovoljne ljude, razočarane, pune bijesa i potrebe da na nekoga prebace krivnju za vlastitu nesreću. No sve je to samo privid. Nažalost, kao da smo osuđeni živjeti taj privid. 4. Mislite li da je za kazališno bavljenje temom egzistencijalnog apsurda danas, naročito u slučaju Nesporazuma, potrebna motivacija, opravdanje, ili neka konkretnija aktualizacija? Govori li autorstvo samo po sebi dovoljno? Kao što sam u prethodnom pitanju pokušao objasniti, aktualnost proizlazi iz vrlo složenog mehanizma, gotovo bih rekao dijagnoze vremena koja se u komadu upisuje u tijela glumaca. Moja je ideja s Nesporazumom u startu bila pomaknuti ga u neko prošlo, svršeno vrijeme, dati mu distancu. Taj je tekst pisan kao suvremeni tekst i bez nekog posebnog napora mogao bi ga se inscenirati kao da se događa danas. No ja sam vrijeme radnje pomaknuo u jedno ranije, viktorijansko vrijeme. Prostor igre je jedan neutralni prostor dugačkog hodnika. Želio sam time stvoriti distancu od priče, ne prikazati je kao događaj, već usmjeriti fokus na samo stanje. Viktorijansko doba mi se učinilo idealno jer vizualno stvara osjećaj inhibicije, zatvorenosti, što bi trebalo biti temeljno stanje za sve likove. Najvažnije mi je da se to stanje, taj osjećaj prepozna u predstavi, jer je on živi osjećaj našeg vremena.
5. Nesporazum ima u sebi, kao dramska forma, donekle obrnuti, odnosno apsurdni mehanizam klasične tragedije-koliko se njime bavite u ovoj predstavi? Nesporazum u idejnom smislu ima obrazac grčke tragedije. Tragična krivnja izlazi iz ljudskog neznanja, nemogućnosti da se sagleda točka u kojoj čovjek ulazi u nemilost bogova. Od toga se u ovom komadu ne može pobjeći. No već ranije spominjani smijeh, smijeh koji se ne ruga već suosjeća s ljudskom slabošću, jedan je od osnovnih elemenata na kojima mi gradimo strukturu predstave. Jan, glavni lik komada, koji će ući u zamku smrti kroz pokušaj da vlastitoj majci i sestri donese sreću, prolazi kroz našu predstavu proces u kojem će polako u svojoj ozbiljnoj namjeri od samog sebe napraviti smiješnu pojavu. On će ispasti smiješan, on će u svojoj zbunjenosti samo sve dublje upadati u grotlo vlastite slabosti i svakim novim pokušajem sve više ostavljati dojam čudaka, ridikula. To će biti staza preko koje će ga na kraju vlastita taština odvesti u smrt. No taj se tragični element za mene mora dogoditi upravo u nekako obrnutoj formi. Likovi u početku imaju gotovo vodviljski karakter, formu koja nekako prozirno glumi. A glumi zato jer prikriva istinski sadržaj. U Nesporazumu tragedija dobiva svoj puni zamah u trenutku kada se ono odglumljeno prizove kao stvarno. 6. Kroz koje elemente i na koji način svoju redateljsku poetiku provlačite kroz tkivo Nesporazuma? Dakle, ovdje se radi o jednom transponiranju žanra, pokušaju da se dvosmislenost samog sadržaja što više formalno učvrsti. Moja se redateljska poetika uglavnom zasniva na prožimanju verbalnog i neverbalnog kontekstualiziranja. Pred glumce se uvijek u startu izlaže što zamršeniji zadatak u kojem je krajnji cilj komprimirati sve te slojeve u što sažetiji znak. No poetika je vrlo čudna riječ. Ono što bih mogao provući kao zajednički nazivnik svih mojih predstava, to je uvijek pokušaj da se artikulira jedan neuhvatljivi osjećaj, jedno neuhvatljivo stanje. A to je stanje tako blisko Camusovoj misli. Za mene je osnovna kvaliteta teatra prisutnost. Vjera s kojom se glumci izlažu pred publikom ne bi li dali impuls tog osjećaja koji zajednički pokušavamo sagraditi kroz proces rada. Ja se nadam da u tom osjećaju postoji vidljivi element humanosti. Ta se humanost pokušava provući kroz sve segmente mišljenja i rada na predstavi.
http://www.kazaliste-dubrovnik.hr/suradnici.html Vesna Režić Ivan Končić Dubravka Skvrce http://www.kazaliste-dubrovnik.hr/ansambl.html Milka Podrug Kokotović Glorija Šoletić Frane Perišin Nika Burđelez Boris Matić
Tehničko osoblje: Baldo Dužević (voditelj stolarske radionice), Jelka Grljević (voditeljica krojačke radionice), Asim Arslanagić (majstor pozornice), Mario Capursi (majstor tona), Mišo Baričević (slikar i kipar), Silvio Giron (majstor rasvjete), Manuela Kavain (šminkerica) Stela Đurović (rekviziterka), Šemsa Mrčela (frizerica) Stijepo Prčan (finalizator dekora), Dragan Pantović (tehničar tona i rasvjete), Milena Limov (garderobijerka), nakladnik Kazalište Marina Držića za nakladnika ravnateljica Jasna Jukić fotografije Željko Tutnjević urednica programske knjižice: Petra Jelača dizajn programske knjižice i tisak: ALFA-2 d.o.o. naklada: 200 primjeraka e-mail adresa: kmd@du.t-com.hr web stranica: www.kazaliste-dubrovnik.hr ulaznice: kmd.blagajna@gmail.com 020 / 321 088 Prijatelji Kazališta Marina Držića DUBROVNIK AIRPORT Krešimir Ferizović i Borivoje Ljubojević (opsluživači pozornice)
NESPORAZUM Albert Camus Kazalište Marina Držica