KMD_Prikazanje muke Isusove_programska knjizica.indd

Транскрипт

1

2

3 Ivan Antun Nenadić PRIKAZANJE MUKE ISUSOVE Dramaturg i prilagodba teksta: Tomislav Zajec Redatelj: Ivan Leo Lemo IGRAJU: Isus - Mijo Jurišić Marija - Jasna Jukić Pilat - Branimir Vidić Ivan - Zdeslav Čotić Petar - Belmondo Miliša Kaifa - Hrvoje Sebastijan Abiud - Edi Jertec Nikodem - Boris Matić Juda - Marjan Nejašmić Banić Veronika - Nika Burđelez Pilatova sluškinja - Anita Bubalo Anđeo - Gracija Filipović Vojnici - Ivan Perić, Joško Gverović Kor Židova - Igor Knezović, Igor Ivkić, Hrvoje Sebastijan, Edi Jertec, Belmondo Miliša, Zdeslav Čotić, Nika Burđelez, Marjan Nejašmić Banić, Jasna Jukić Scenografkinja: Vesna Režić Kostimografkinja: Mirjana Zagorec Skladateljica: Paola Dražić Zekić Oblikovatelj videa: Dejan Flajšman U predstavi korištene liturgijske skladbe koje se pjevaju u Velikom Tjednu. Za potrebe predstave, skladbe snimili članovi klape Kaše Inspicijentica / šaptačica: Anita Bubalo Premijera: 3. listopada 2014.

4 IVAN ANTUN NENADIĆ ( ) je bio katolički svećenik i hrvatski književnik iz Boke kotorske, a neki izvori ga smatraju i crnogorskim književnikom (publicist i književnik R. Cerović). Pisao je poeziju, drame i vjerska djela. Jedno od poznatijih djela mu je crkvena drama Bogoljubno prikazanje muke Jezusove. Novak i Lisac su ju stilski okarakterizirali kao racionalističku i postbaroknu. Jedan je od značajnijih pisaca iz tog razdoblja sa područja današnje Crne Gore. Hrvatskoj književnosti je doprinio uvođenjem osmeračkog dvostiha bez sroka i još nekih elemenata. Preveo je sakralnu dramu Isacco, Figura del Redentore od Metastasia. Naslov prijevoda je glasio Izak, prilika našeg Odkupljenja. Objavljena djela: Drame, 1996.

5

6 TOMISLAV ZAJEC Diplomirao dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu godine. Apsolvirao filozofiju i kroatologiju na Hrvatskim studijima. Prvo zapaženije javno djelovanje zabilježio je objavljivanjem poetskih ciklusa u časopisima Vrijesak i Forum godine, nakon što je godinu dana ranije prvi puta dobio nagradu Goran na Goranovom proljeću. Godine objavljuje prvu zbirku poezije; Natanijelov dnevnik u zborniku U trenutku kao u divljini s koautorima Vlatkom Grgurićem i Romanom Simićem. Osim poezije piše i romane, te drame. Do sada je tako objavio romane Soba za razbijanje (1998.), Ulaz u crnu kutiju (2001.), Ljudožderi (2005.) i Lunapark (2009.); tri zbirke poezije Natanijelov dnevnik (1996.), Sjever zlatni šut (1996.), Rupa njegova imena (2000.); te knjigu drama Odlasci (2013.). Kao dramatičar debitira godine predstavom John Smith, princeza od Walesa u režiji Dražena Ferenčine i izvedbi kazališta ZKM. Drama je potom postavljena i u Sarajevu(Akademija dramske umjetnosti & Kamerni teatar), Glasgowu (The Arches Theatre), Bradfordu (Theatre in the Mill), Varaždinu (HNK Varaždin), Bukureštu (Teatrul de Comedie) i Brailiu (Teatrul Maria Filotti). Za istu dramu dobio je i dekanovu nagradu. Četverostruki je dobitnik nagrade za dramsko djelo Marin Držić za djela Atentatori, Dorothy Gale, Spašeni i Trebalo bi prošetati psa. Tekst Trebalo bi prošetati psa praizveden je svega nekoliko mjeseci nakon dodjele nagrade za dramsko djelo Marin Držić u produkciji Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, na pomoćnoj pozornici u Zagrebačkom plesnom centru, a u režiji Franke Perković. Dramski tekstovi prevedeni su mu na engleski, španjolski, mađarski, poljski, slovenski i ruski jezik. Piše i za djecu i mlade. Živi i radi u Zagrebu.

7 IVAN LEO LEMO Rođen je u Splitu. Diplomirao kazališnu režiju i radiofoniju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. U svojih 38 godina života režirao je preko 60 predstava u Hrvatskoj, Srbiji i Makedoniji. Neke od tih predstava su uspješno gostovale po domaćim i svjetskim festivalima te bile nagrađivane. Radio je u većini hrvatskih kazališta; drame, opere, operete i predstave za djecu. Predstave u Kazalištu Marina Držića: Teštamenat Mali princ Teštamenat (druga inscenacija) Sanjari Bijelo Hasanaginica Mačak u vreći Kraljica majka

8 Kad govorimo o spisateljskom ali i prevoditeljskom korpusu kotorskog svećenika Ivana Antuna Nenadića ( ), a poglavito o njegovom kapitalnom djelu Prikazanju muke Jezusove, osobito se zanimljivima čine karakteristike njegova rukopisa koje na neki način premošćuju i ujedinjuju dva raznorodna razdoblja iz povijesti književnosti. Naime, Nenadićevo djelo nesumnjivo pripada stilskom razdoblju baroka, međutim istovremeno se u nekim svojim elementima izrazito naslanja na dugu i prilično plodnu tradiciju srednjevjekovne liturgijske forme prikazanja ili skazanja, čija se pojava na našim prostorima bilježi čak od XI stoljeća. Forma je to koja podjednako duguje liturgijskim obredima kao i pučkim pobožnostima, i koja u svom sadržaju čvrsto prati različite biblijske zapise, obzirom dakako na središnju temu koju obrađuje. Njezina pak strukturalna osobitost svakako je kvaliteta izvedbenosti, koju su ti srednjevjekovni tekstovi nužno imali, odnosno činjenica da su prikazanja pisana s namjerom izvođenja, bilo u prostoru crkve ili javnom prostoru gradskog trga. Time na dramski način obrađen liturgijski ili poluliturgijski tekst postaje sredstvom dodatnog očuđenja koje gotovo na način na koji je to činila antička drama, ujedinjuje različite slojeve tadanjeg društva u gustom religijskom iskustvu, koje za svoju posljedicu ima i razvijanje dublje vjere, što je ovakvim tekstovima i bila primarna svrha i zadaća. Tematski pak, prikazanja su ipak najčešće bila vezana za pasionski sadržaj, bilo da kroz čestu formu Gospina plača na uglavnom lirski način donose marijansko iskustvo Isusove muke, ili s druge strane, na epsko nizanje događaja iz posljednjih dana Isusova života, koji završavaju mukom i smrću na križu. Najstarija pak cjelovita pasija u obliku prikazanja zabilježena je u Tkonskom zborniku iz prve polovine XVI. stoljeća, u kojoj se nižu amblematske scene Isusove muke; od ulaska u Jeruzalem, preko Judine prodaje Isusa i Isusovog opraštanja od majke, do suđenja pred Kajfom, a onda i Pilatom, te konačnog razapinjanja na križ i Petrovog pokajanja koje ga prati. Sve su to ujedno i slike koje u svom djelu Prikazanje muke Jezusove postavlja i obrađuje Nenadić, prateći temeljne oblike srednjevjekovne liturgijske dramaturgije, ali se i vjerno naslanjajući na biblijski prikaz posljednjih dana Isusova života.

9 Zanimljivo je pritom na mjestu ili dva usporediti Muku iz Tkonskog zbornika1 s Nenadićevim originalnim predloškom. Primjerice, Judina replika iz Tkonskog zbornika glasi: Kog ja ( ) celuju i za grlo obimlu nega jam te i svežite, to zlaminje vi primite Dok u Nenadićevom tekstu Juda kaže ovako: Teško ću ga zagrliti A pet ću mu cjelov dati, A vi ovo kad vidite Priskočite, on će biti. Ili, uzimo za primjer i kor židova, koji na suđenju kod Pilata u Tkonskom zborniku uglas izvikuju: Nega krv, ta vrh nas budi, samo nega jur pogubi! Ditca n(a)ša zlo imijte ako kriv sud sad sudite! Kod Nenadića pak, tipičan srednjevjekovni kor zamijenjen je osobito okrutnim židovom Nicekom, kroz čiju je individualizaciju svakako učinjen značajan pomak od srednjevjekovnog kanona, a koji Pilatu odgovara ovako: Neka i ta krv već njegova Svrh nas i na djecu našu. A uzmi, uzmi, propni njega. I na kraju, pogledajmo kako izgleda ulomak iz scene Petrove izdaje i konsekventnog Petrova kajanja u Tkonskom zborniku: To prosim vas razumite, ne vim ča mi govorite. Nit vim nit znam gdo j ta č(love)k nit bih ga znal vavek. Ovo j vera D(a)v(idov)a moja da učenik nis Isusa! ( ) Ojme mani, ča učinih, da ja strahom sebe hinih? Ojme tužnu vele mani, bih učenik izibrani! Nenadićev apostol Petar istu scenu kazuje na ovaj način: Ah tako mi moje duše, I živoga Boga moga, Tog čovjeka ne poznajem Niti sam njegov ja učenik. ( ) Ah, što učini! Ah, što reče! jadni Petre, što se zgodi! Toli nijesi ti Jezusov I učenik i našljednik?

10 Ono što pritom moramo prepoznati jest činjenica da sličnosti koje proizlaze iz ove komparacije svoj dug povlače kako iz liturgijskih zapisa koji su na ovom mjestu u oba slučaja, tek blago literarizirani s obzirom na biblijski predložak, kao i na podtekst utilitarne naravi, koji oba teksta jasno nose u svojoj pozadini. Međutim, ono što Nenadića i njegovo Prikazanje muke Isusove zapravo izdvaja iz srednjovjekovnih okvira i smješta u okružje baroka, svakako su razlike s obzirom na tradicijsko oblikovanje srednjevjekovnih prikazanja, koje Nenadića izdižu u prostor jasnog autorstva unutar zadanog formata. Prije svega, ono što već i u prvom čitanju mora upasti u oči, svakako je originalna i hrabra odluka kojom je Nenadić glavnog protagonista svake pasije, dakle Isusa, učinio gotovo sporednim likom, oduzevši mu sve karakteristične replike, dakle zaogrnuvši ga u potpunu šutnju. Na taj način Isus i njegov nauk zapravo dobivaju na svojevrsnoj eshatološkoj neizrecivosti, dok istovremeno okrutne događaje muke i njezine aktere, od Kajfe i Pilata do Isusovih učenika, stavlja u samo središte zbivanja, pretvarajući do tog trenutka nabožni tekst u bespoštednu političku borbu iz konkretnog vremena i konkretnog prostora. Drugi element razlike vješta je karakterizacija ostalih likova, koji su spomenutim tretmanom lika Isusa, odjednom postali istinski protagonisti. Već spomenuti i vrlo prepoznatljiv kor židova kod Nenadića također postoji kao neizbježni topos, međutim istovremeno je pojačan svojevrsnim predvodnikom Nicekom, čime je čitav tekst dobio na nedvojbenoj dramatičnosti. Dodatno otvaranje prema kompleksnijoj dramaturgiji Nenadić daje i kroz oblikovanje apostola Petra i osobito Jude. Obojica, svaki iz svog razloga dakako, imaju razloga osjećati grižnju savjesti, koju Nenadić razvija kroz odgovore koji i jednom i drugom apostolu pristižu s neba, ali ih pritom uistinu oblikuje gotovo realistično; kao razgovore koji obojica zapravo vode sami sa sobom, odnosno sa vlastitom savješću. Na taj su način svakako najuspjeliji dijelovi Nenadićevog prikazanja sasvim sigurno Judini kompleksni monolozi, u kojima vrlo vješto, gotovo u maniri psihološkog realizma Juda čak i usred iste replike mijenja svoje raspoloženje. Istovremeno, čitavo pak vrijeme izvedbe, Isus uvijek ostaje u središtu zbivanja, ali istovremeno i negdje po strani; gotovo kao ogledalo u kojem se, u određenom trenutku radnje, ogledaju sva lica ove potresne drame, pronašavši svoje mjesto unutar prispodobe čiju neumitnost odigravanja zapravo svi na ovaj ili onaj način osjećaju. Nepravedni kao krivicu, a pravedni kao odrješenje. Isusovu prisutnost Nenadić nije želio pokazati čak ni kroz didaskalije, sve što o njemu doznajemo dolazi nam iz usta likova koji ga okružuju, čime se i rakurs njegovog prepoznavanja i oblikovanja mijenja ovisno o tome tko ga i na koji način spominje. Mudra je to Nenadićeva odluka koja i danas u sebi nosi uzbudljivu notu aktualnosti. Upravo slijedom ove zadnje misli, ne možemo se na kraju ne zapitati u čemu to i na koji način s nama danas rezonira Nenadićevo Prikazanje muke Isusove, ta barokna inscenacija srednjevjekovnog prikazanja? Priča i njezini akteri dobro su nam poznati. Međutim, pravo je pitanje koliko smo mi sami spremni od tog temeljnog prepoznavanja likova i situacija koraknuti prema pravoj spoznaji o onome što stoji ispod za ovu priliku osuvremenjenog Nenadićevog teksta i izvedbe koja ga prati. Ova predstava poziva nas upravo na taj korak. Na svima je nama da svatko na svoj način i svojom slobodnom voljom, odluči želi li se odazvati i krenuti na to putovanje. Tomislav Zajec

11

12 JA SAM JUDA Sve što se može izmjeriti i procijeniti je iluzija. Ovaj krhki materijalni svijet tek je projekcija poligona za testiranje naše slobodne volje. Trijumf slobodne volje je ljubav. Trijumf ljubavi je ljubav prema Bogu. Neizmjerljiva, neprocijenjiva, zabavna i zanosna. Sve što prodajemo, sve čime trgujemo, ne bismo li zaradili za diktat osjetilnog użivanja, samo su prolazne i potrošne igračke za iživljavanje razmažene djece. I tijelo je iluzija. Rodi se, stari, oboljeva i umire. Duśa koja je vječna, čeka u srcu pjevajući budnicu da se probudimo i da pogled sa svojih neizdrživih rana skrenemo prema Nebu, prema izvoru bezbolnog jastva. A mi kukakmo i kukamo i ogovaramo i srditi smo i zavidni i patetično požudni i preskačemo svoje bliżnje dok visimo na plastičnom križu u nekoj suvenirnici gdje se izlažu i prodaju jeftine sitnice. Loše trgujemo. Zaludu. Tako i ja. Prodajem svoju duhovnost za honorar. Zatajim svoje stavove zbog privida mira. Strah me biti duhovni ratnik pa se maskiram svakodnevno u turista koji hipnotizirano fotografira kulise iluzornog svijeta i tako odgađa Život. Prešućujem Boga i Njemu i svima i sebi. Moj Isuse ja te ranih. Svojim sam te umorio grijehom. Ja sam Juda. Kupio sam septičku jamu za trideset srebrnjaka, nazvao je bazenom pa plutam u njoj na luft madracu i pijem neki zdravi sok ne bih li živio vječno mlad i lijep. Vrijeme dano mi od Tebe i za Tebe, rasipam za lažnog sebe. Bože, vjerujem da si duhovit i da ti je to samo smiješno i da će kapljica kiše iz oblaka tvoje bezuzročne milosti oprati moj obraz, moje čelo i moje srce. Nadam se da taj dan neću otvarati kišobran. Ivan Leo Lemo

13

14 VESNA REŽIĆ MIRJANA ZAGOREC PAOLA DRAŽIĆ - ZEKIĆ DEJAN FLAJŠMAN

15 ... Ivan: Juda! Juda: Ivane Ivan: Ne tražim osvetu za tebe Istina je, jadni Juda, Da si teško sagriješio, Kad si ispod cijene dao Za trideset srebrnjaka, Gospodina Boga tvoga. Ako već je tvoja žudnja Za tim srebrom laka bila Što i mene nisi dao, Mogao si dobit više. A da je tužna majka za to znala Samu sebe prodala bi, Da ne izgubi voljenoga sina. Ja, moj brate, sve ti praštam, I blagi Isus prašta svima. Pa on je Oca namolio I za mučitelje svoje Prije zadnjeg daha. Juda: Ali ja učinih grijeh Zbog svog smrtnog obnevida. Daj, ne muči me Ivane više, Nade neću imati, Jer nevjere sam pun. Ivan: Nemoj tako, Juda brate U nevjeru upadati, Jer to će ti težim grijehom biti Od izdaje što si učinio. Čovjeka si prodao Cijenom koju si odredio Ne misleći da je Sin od Boga. Juda: Znadem, znam, znam Ivan: Loše si trgovao, zaludu.... Juda: Kako je mogao moliti Za krvnike svoje nemile? Ivan: I izdajnik i krvnici Treba da se milosti nadaju I otkupu od svih grijeha.

16 MIJO JURIŠIĆ Opkolio me čopor pasa, rulje me zločinačke okružile. Probodoše mi ruke i noge, sve kosti svoje prebrojiti mogu, a oni me gledaju i zure u me. Haljine moje dijele među sobom i kocku bacaju za odjeću moju. Psalam 22 Strašan i ujedno divan čas! Ljudski gledajući, ima u njemu nešto beskrajno utješno: ako je utjelovljeni Bog morao proći kroz takvu kušnju, kako neće svaki čovjek prepoznati sebe u njemu? Henri Daniel-Rops, Život Isusa Krista, Verbum, Split, JASNA JUKIĆ BRANIMIR VIDIĆ ZDESLAV ČOTIĆ BELMONDO MILIŠA

17 HRVOJE SEBASTIJAN EDI JERTEC BORIS MATIĆ U meni postoji jedno područje nad kojim svijet nema nikakve vlasti. U meni postoji kraljevsko dostojanstvo koje mi nitko ne može oduzeti: moje unutarnje kraljevstvo. ( ) Paradoksalno je da Isus upravo u svojoj muci govori o svom kraljevstvu. Upravo ondje gdje se Isusa osuđuje, bičuje, na križ pribija, upravo ondje on je kralj. Tako Isus, unatoč sveg izvanjskog poniženja i ranjavanja suvereno korača kroz svoju muku. Anselm Grün: Slike o Isusu, KS, Zagreb, MARJAN NEJAŠMIĆ BANIĆ NIKA BURĐELEZ

18 ANITA BUBALO GRACIJA FILIPOVIĆ IVAN PERIĆ Krist na križu čovjeka vraća tamo odakle je po svojoj slobodnoj odluci istjeran, vraća ga u Božju prijateljsku i sabranu blizinu. Na križu se obnavlja prijateljstvo između Boga i čovjeka. Anton Tamarut, Smijem biti slab, KS, Zagreb, JOŠKO GVEROVIĆ IGOR KNEZOVIĆ IGOR IVKIĆ

19 Tehničko osoblje: Baldo Dužević (voditelj stolarske radionice), Jelka Grljević (voditeljica krojačke radionice), Asim Arslanagić (majstor pozornice), Mario Capursi (majstor tona), Mišo Baričević (slikar i kipar), Silvio Giron (majstor rasvjete), Manuela Kavain (šminkerica) Stela Đurović (rekviziterka), Šemsa Mrčela (frizerica) Stijepo Prčan (finalizator dekora), Dragan Pantović (tehničar tona i rasvjete), Milena Limov (garderobijerka), Krešimir Ferizović i Borivoje Ljubojević (opsluživači pozornice) Nakladnik: Kazalište Marina Držića Za nakladnika: ravnateljica Jasna Jukić Fotografije: Željko Tutnjević Naklada: 200 primjeraka Dizajn programske knjižice i tisak: ALFA-2 d.o.o. Izrada kapa i oglavlja: Ankica Matijaš adresa: kmd@du.t-com.hr web stranica: ulaznice: kmd.blagajna@gmail.com 020 /

20