Jezik indd

Транскрипт

1 1 LXV ČASOPIS ZA KULTURU HRVATSKOGA KNJIŽEVNOG JEZIKA IZDAJE HRVATSKO FILOLOŠKO DRUŠTVO GOD. 65., BR. 1., , ZAGREB, veljača Hrvatski se jezik voli znanjem. U SPOMEN Profesoru Milanu Mogušu u spomen (25. travnja studenoga vaj je svijet 19. studenoga napustio akademik Milan Moguš, poznati i priznati hrvatski filolog i jezikoslovac, velikan znanosti, naš profesor Povijesti hrvatskoga jezika i dijalektologije, predsjednik HAZU od do godine, dobitnik brojnih najviših državnih i svjetskih priznanja za znanstveni rad, počasni doktor riječkoga i osječkoga sveučilišta, urednik mnogih časopisa, između ostalih i Jezika Časopisa za kulturu hrvatskoga književnog jezika. Akademik Milan Moguš rođen je u Senju 25. travnja godine. U rodnom je gradu završio osnovnu školu i gimnaziju, a potom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao godine VIII. grupu za narodni jezik i književnost. Na Akademijinu institutu za jezik zaposlio se godine. Godine prelazi na Filozofski fakultet u Zagrebu kao asistent i od tada gradi sveučilišnu karijeru na toj ustanovi od asistenta (1956.), docenta (1964.), izvanrednoga profesora (1969.) do redovitoga profesora (1975.). Od do bio je lektorom hrvatskoga jezika na Sveučilištu u Varšavi gdje je upoznao mnoge svjetski poznate slaviste. Doktorat filoloških znanosti stekao je godine na Sveučilištu u Zagrebu tezom Današnji O O 1

2 Jezik, 65., Lj. Kolenić, Profesoru Milanu Mogušu u spomen 2

3 Jezik, 65., Lj. Kolenić, Profesoru Milanu Mogušu u spomen senjski govor. Predavao je Povijest hrvatskoga književnoga jezika i Dijalektologiju i bio je dugogodišnji voditelj Katedre za dijalektologiju i povijest hrvatskoga jezika na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (od do umirovljenja godine). Katedra koju je on vodio uvijek je imala hrvatsko ime u nazivu! Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu bio je prodekanom 1970./71. i 1971./72. akademske godine. Bio je gostujućim profesorom Sveučilišta u Kölnu (1969./70. i 1973./74.) i gostujućim profesorom Sveučilišta u Manheimu (1987./88.). Predavao je Povijest hrvatskoga književnoga jezika i Dijalektologiju osim na matičnoj ustanovi, Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, još na Sveučilištu u Osijeku i Sveučilištu u Rijeci. Za znanstveni i nastavni rad dobio je počasni doktorat Sveučilišta u Rijeci godine i počasni doktorat Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku godine. Njegov je rad povezan s dvjema znanstvenim ustanovama: sveučilištem i Hrvatskom akademijom znanosti i umjetnosti. Godine godine izabran je za izvanrednoga člana, a za redovitoga člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i u toj je našoj najvišoj znanstvenoj i umjetničkoj ustanovi proveo četrdeset godina i obnašao najviše dužnosti od tajnika Razreda za filološke znanosti ( ), glavnoga tajnika Akademije ( ), potpredsjednika HAZU ( ) do predsjednika HAZU ( ). Njegov je znanstveni opus golem, a područje interesa jest hrvatski jezik: hrvatska dijalektologija, hrvatska povijesna fonologija, hrvatska povijesna i suvremena leksikologija i leksikografija, suvremeni hrvatski književni jezik i njegovo normiranje. Milan Moguš znanstvenu je karijeru započeo dijalektološkim istraživanjima svojega rodnoga senjskoga govora, odnosno doktorskim radom Današnji senjski govor. Bio je naš najbolji čakavolog i mnoge je znanstvene članke posvetio čakavskom narječju: O jedinstvu čakavske akcentuacije, Fonološki kriteriji za određivanje čakavskoga narječja, Nacrt za rječnik čakavskog narječja. Proučavanje čakavskoga narječja zaokružio je u knjizi Čakavsko narječje još godine i ta je knjiga do danas nenadmašna u opisu i pristupu čakavskom narječju pa je do danas na popisu obvezne literature za čakavsko narječje na mnogim sveučilištima na kojima se studira hrvatski jezik. Knjiga je napisana na strukturalističkim načelima. Njegov je velik prinos hrvatskoj dijalektologiji: znanstveno je dokazao da je čakavska akcentuacija jedinstvena (usuprot ranijim tvrdnjama), za čakavski je naglasni sustav tipična hrvatska akcentuacija s tri stara naglaska (,, ), a ako je dolazilo do inovacija, one su povezane s tim starim tronaglasnim sustavom u komplementarnosti (ako se promijeni naglasak, ostaje staro mjesto; ako se promijeni mjesto naglaska, ostaje stari naglasni inventar). U Čakavskom se narječju uspostavljaju čvrsti kriteriji za određivanje čakavskoga narječja, između ostalih to su upitno-odnosna zamjenica ča, veze prijedloga s akuzativom i zamjenica ča (zač, poč), jaka vokalnost, dosljednost u odrazu jata, odraz ȩ iza j, č i ž, konzervativnost akcentuacije, ostvaraji 3

4 Jezik, 65., Lj. Kolenić, Profesoru Milanu Mogušu u spomen starih i novih zatvorničkih skupina itd. Milan Moguš dao je velik prinos hrvatskoj dijalektologiji općenito, a ne samo u proučavanju čakavskoga narječja. Velik je njegov prinos geografskoj lingvistici. Ranije su se granice među narječjima dijelile crtama na zemljovidima kao da nema nikakve povezanosti među njima. U dodatku knjige Čakavsko narječje nalazi se karta koju je Milan Moguš sastavio s Božidarom Finkom. Na toj su karti ucrtani pojedinačni mjesni govori čakavskoga narječja s njihovim jezičnim značajkama, odnosno ne povlači se crta čakavsko nečakavske granice. Takvim se postupkom ne isključuje supostojanje govora s nečakavskim osobinama na istim područjima i ne poništavaju se dijalektna preklapanja. Milan je Moguš pokazao time da se hrvatski govori ne razdvajaju međama i granicama (crtama), nego se povezuju brojnim zajedničkim osobinama. U Čakavskom narječju navodi i svoju naglasnu razdiobu od stare do nove. Između staroga naglasnoga sustava s trima starim naglascima na svim starim mjestima i novoga naglasnoga sustava javlja se sustav koji je bliži staroj akcentuaciji, a to je onaj u kojem je došlo do promjene naglaska na istom mjestu, i sustav koji je bliži novoj akcentuaciji, a to je onaj u kojem je došlo do djelomične promjene naglasnoga mjesta, ali ne i do potpune promjene naglasnoga mjesta kao u novom sustavu. Osim golema prinosa hrvatskoj dijalektologiji, Milan Moguš posvetio je svoje brojne radove i hrvatskoj jezičnoj povijesti, osobito povijesnoj fonologiji, povijesti hrvatskoga književnoga jezika i povijesnoj leksikologiji. Naraštaji studenata kroatistike proučili su knjigu Fonološki razvoj hrvatskoga književnog jezika koja je tiskana Knjiga je zbog svoje vrijednosti bila od trenutka objelodanjivanja uvijek na popisu obvezne literature, no nije se dotiskivala jer je objelodanjena godine i s hrvatskim imenom u naslovu što nije bilo poželjno u bivšoj državi gdje se jezik imao zvati hrvatski ili srpski. Fonološki razvoj hrvatskoga književnog jezika bio je napisan strukturalističkim pristupom, prikazao je povijest hrvatskoga fonološkoga sustava od predslavenskoga razdoblja, preko praslavenskoga razdoblja do starohrvatskoga i suvremenoga hrvatskoga književnog jezika; riječ je o jezičnoj okomici koja bilježi promjene u vokalizmu, konsonantizmu i akcentuaciji i utvrđuje zakonitosti tih promjena. Budući da nije dotiskivana, knjiga je bila za studente velika dragocjenost, do nje nije bilo lako doći, preslikavala se, posuđivala i na različite načine bila je dostupna naraštajima studenata da po njoj otkrivaju razvoj hrvatske fonologije. Knjiga Milana Moguša Povijesna fonologija hrvatskoga jezika objelodanjena je godine, nastala trideset i devet godina nakon Fonološkoga razvoja hrvatskoga književnoga jezika i uz već poznate dijelove iz Fonološkoga razvoja donosi i nove spoznaje o razvoju hrvatskoga vokalizma, konsonantizma i akcentuacije te novi pristup proučavanju povijesti hrvatskoga fonološkoga sustava, pa možemo reći da nije prošireno i dopunjeno izdanje Fonološkoga razvoja, nego nova knjiga, nezaobilazna u proučavanju hrvatske jezične povijesti. Povijesna je fonologija hrvatskoga jezika doživjela mnoge pohvalne prikaze, a mnogi ju jezikoslovci citiraju u svojim radovima; temeljna je knjiga za proučavanje hrvatske povijesne fonologije. 4

5 Jezik, 65., Lj. Kolenić, Profesoru Milanu Mogušu u spomen Povezano s fonološkim razvojem hrvatskoga jezika jest i proučavanje razvoja hrvatskoga slovopisa. Milan Moguš bio je vrstan poznavatelj starih hrvatskih pisama, hrvatske glagoljice i ćirilice, a posebno se istaknuo u proučavanju hrvatskoga latiničkoga slovopisa od prvih hrvatskih zapisa na latinici do suvremenoga latiničkoga pisma. Nezaobilazan je njegov rad u suautorstvu s Josipom Vončinom Latinica u Hrvata još iz godine. Nakon toga rada pristup razvoju hrvatske latinice u znanstvenim krugovima više nije isti. Naime, do tada se uglavnom držalo da su Hrvati pisali latiničnim pismom bez ikakvih pravila i želja za usustavljivanjem, a Milan Moguš i Josip Vončina zaključuju da je od početaka postojala želja i nastojanje za usustavljivanjem hrvatske latinice na cijelom hrvatskom prostoru (sjevernom i južnom). Usuprot dotadanjem mišljenju i tvrdnjama tadašnjega jezičnoga autoriteta Tome Maretića da se hrvatska latinica razvijala kao da glagoljica nije ni postojala, autori Milan Moguš i Josip Vončina dokazuju na konkretnim primjerima upravo oprječno, odnosno ugledanje hrvatske latinice na glagoljicu. Hrvatskim slovopisom bavio se Milan Moguš i u kasnijim radovima. Osobito je proučavao nastojanja za usustavljivanjem hrvatskoga slovopisa Senjanina Pavla Rittera Vitezovića koji je dosljedno, kao nitko prije njega, usustavio hrvatski monografemski latinični slovopis na bazi dijakritičkih znakova. Milan Moguš bio je izvrstan poznavatelj staroga hrvatskoga slovopisa i pravopisa, njegovih mijena i pravila, a ušao je u povijest i sam kao suautor Hrvatskoga pravopisa iz Osim razvoja hrvatskoga gramatičkoga sustava, Milan Moguš proučavao je i povijest hrvatskoga književnoga jezika, odnosno kulturološki razvoj hrvatskoga jezika. Hrvatski jezik ne ostvaruje se samo u gramatičkim pravilima i propisima; on se kroz povijest ostvaruje i u književnosti, u različitim funkcionalnim stilovima, u tropismenosti, u prvim hrvatskim tiskanim knjigama, u reformama hrvatske latinice, u stvaralaštvu ljudi koji su kroz stoljeća njime pisali, izgrađivali ga i njegovali. Velika gramatika Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književnoga jezika objelodanjena je godine. Napisana je u suautorstvu; uz Milana Moguša autori su još Stjepan Babić, Dalibor Brozović, Slavko Pavešić, Ivo Škarić i Stjepko Težak. To je gramatika suvremenoga hrvatskoga književnoga jezika, a prvo je veliko poglavlje posvećeno povijesti hrvatskoga književnoga jezika koju je napisao Milan Moguš. Akademik Radoslav Katičić u predgovoru gramatici opravdava pisanje povijesnoga pregleda u suvremenoj gramatici jer s pravom tumači da je hrvatski jezik određen ne samo uporabno, nego i povijesno i da mu se u osobinama ustrojstva uvijek presijavaju povijesni slojevi pa se njegova pojavnost samo tako može razumjeti. Povijest hrvatskoga književnoga jezika u proširenom, izmijenjenom i dopunjenom izdanju izišla je i kao posebna knjiga u kojoj se daje slijed razvoja hrvatskoga jezika od prvih pisanih spomenika do danas. U Moguševoj Povijesti hrvatskoga književnoga jezika mnoštvo je primjera iz književnih djela jer se jezik najbolje ostvaruje u književnosti i time je u povijesti hrvatskoga književnoga jezika zaslužno mjesto dobila i povijest hrvatske književnosti. Opremljena je preslikanim naslovnicama jezikoslovnih djela 5

6 Jezik, 65., Lj. Kolenić, Profesoru Milanu Mogušu u spomen i djela poznatih i bitnih za hrvatski jezični razvoj. Zbog svoje vrijednosti ona je doživjela tri hrvatska izdanja, a prevedena je i na engleski jezik pod naslovom A History of the Croatian Language: Toward a Common Standard i na njemački jezik pod naslovom Geschichte der kroatischen Literatursprache. Tako je s hrvatskom jezičnom poviješću na najbolji način upoznata i svjetska znanstvena javnost. Jeziku hrvatskih pisaca Milan Moguš posvetio je dosta svojih radova, osobito rječniku hrvatskih pisaca. Bio je među prvim hrvatskim jezikoslovcima koji su rabili računalo u jezikoslovnim istraživanjima. Kao znanstvenik neobično je cijenio točan podatak i nedvojbene činjenice, u čemu mu je računalo bilo dobar pomagač. Najprije je u suautorstvu sa Željkom Bujasom počeo izrađivati kompjutorske konkordancije starih hrvatskih knjiga Razvoda istarskoga, Marulićevih djela, Karnarutićevih djela, Balada Petrice Kerempuha Miroslava Krleže. Računalo je akademiku Mogušu pomoglo da izradi točne i cjelovite rječnike pojedinih književnih djela, a zapisom svih rečenica u kojima se pojedina natuknica nalazi pomoglo je računalo i u tumačenju svih značenja pojedine riječi. M. Moguš uvijek je pisao rječnik svih riječi i svih značenja u nekom djelu, a zapisivao je i frazeme koji sadrže riječ iz natuknice. Nije bio zagovornik tumačenja manje poznatih riječi, jer je držao da su manje poznate riječi nepouzdan kriterij. U svojim je rječnicima baš svaku riječ sa svakom svojom pojavnicom zapisivao i tumačio svako značenje pa se tako razotkriva višeznačnost mnogih naših riječi u prošlosti i sadašnjosti. Najpoznatiji je rječnik jednoga književnoga djela Milana Moguša Rječnik Marulićeve Judite koji je objelodanio godine, o petstotoj obljetnici nastanka Judite i petstopedesetoj godišnjici od rođenja Marka Marulića. Taj rječnik, kao i ostali Moguševi rječnici, sadrži sve riječi koje se javljaju u Juditi, ali i njihovu frekventnost, odnosno podatak koliko se puta riječ u djelu pojavljuje, potom sadrži sve oblike natuknice i broj njihova pojavljivanja, sva značenja natuknice te frazeme ako se natuknica javlja kao sastavnica nekoga frazema. Za svako se značenje u rječniku navode i primjeri rečenica iz Judite u kojima se riječ potvrđuje. Rječnik pridonosi proučavanju Marulićeva jezika i stila, ali daje i vrijedne podatke o značenjima pojedinih riječi u prošlosti. Rječnik Marulićeve Judite dobio je izvrsne pohvale naših ponajboljih jezičnih i književnih znanstvenika. Izdvojili bismo još rječnik Smrti Smail-age Čengića Ivana Mažuranića koji je rađen po istom obrascu, a Milan Moguš napisao je i rječnik suvremenijih pjesnika poput rječnika Dobriše Cesarića u suautorstvu s Markom Tadićem, Silvija Strahimira Kranjčevića (prva knjiga: Bugarkinje), također u suautorstvu s Markom Tadićem. Kad govorimo o leksikografskom radu Milana Moguša, valja upozoriti da je pisao i hrvatsko-inojezične rječnike u suautorstvu, među kojima bismo izdvojili Poljskohrvatski rječnik u suautorstvu s Nedom Pintarić, ali i druge rječnike u suautorstvu (Hrvatsko-engleski rječnik, Hrvatsko-francuski rječnik). Za hrvatsku je jezičnu znanost neprocjenjivo vrijedan Hrvatski čestotni rječnik kojem je prvi autor Milan Moguš uz suautorstvo Maje Bratanić i Marka Tadića. 6

7 Jezik, 65., Lj. Kolenić, Profesoru Milanu Mogušu u spomen Sedamdesetih godina prošloga, 20. stoljeća, pokrenut je veliki projekt Korpus suvremenoga hrvatskoga književnoga jezika. Rezultat je toga projekta Hrvatski čestotni rječnik. Rječnik sadrži veliki korpus (poznat kao Mogušev korpus) od milijun hrvatskih riječi koje se pojavljuju u proznim tekstovima, stihovima, dramskim tekstovima, udžbenicima te novinama, a nastao je uz pomoć računala. Iako to nije prvi čestotni rječnik, što autori navode u uvodu, on je najveći i s točno razrađenim kriterijima za određivanje korpusa. Rječnik je objelodanjen godine, a sastoji se od triju velikih dijelova: Čestotni rječnik, Abecedni rječnik i Abecedni rječnik s pojavnicama. U prvom dijelu rječnika riječi su poredane po čestoći uporabe. Tako doznajemo zanimljive podatke: na prvom je mjestu na ljestvici od milijun riječi glagol biti sa svim svojim pojavnicama, na drugom mjestu je veznik i, pa prijedlog u itd. Poznato je da su takozvane male riječi najčešće u uporabi u mnogim svjetskim jezicima. Vrlo su visoko uz glagol biti glagoli htjeti (14. mjesto), glagol moći (21. mjesto), pa imati (32. mjesto), znati (38. mjesto), reći (51. mjesto). Prva se imenica pojavljuje tek na 54. mjestu i to je godina, a nakon nje odmah je ruka (55. mjesto), pa zemlja (57. mjesto), čovjek (61. mjesto). Posljednje mjesto, s najmanje pojavnica, 569., dijele mnoge riječi u Moguševu korpusu (101 stranica popisa najmanje čestih riječi), od a-mol do žmigati. Navodi iz Hrvatskoga čestotnoga rječnika vrlo su česti u hrvatskim jezikoslovnim radovima jer oni ne pokazuju samo čestotnost riječi, nego i kontekst u kojem se riječi nalaze. U leksikografskom radu Milana Moguša valja upozoriti na Senjski rječnik, objelodanjen godine. To je rječnik njegova rodnoga Senja, dijalektni rječnik sa šest tisuća natuknica. Svaka je riječ akcentirana; uz značenje i frazeologiju velika je vrijednost rječnika što uz svaku natuknicu sadrži primjer živa govora, to jest akcentirane rečenice koje je autor marljivo zapisivao, a u kojima se potvrđuje uporaba natuknice. Rječnik sadrži dragocjenu leksičku građu različitih značenjskih polja: imena, nadimci i prezimena (Brāco Mo guš, Jēle Žu nička), dijelovi Senja (Dvora c, Gori ca), područja oko Senja (Ne haj, Ve lebit), zanimanja (lavora nta, pa ltarica), životinje (pu rman, žu ška), biljke (javori ka, kosta nj), ljudske osobine (dobriči na, siroma h), nazivi odjeće i obuće (ki klja, kožu n), vrijeme i vremenske prilike (buri n, kišuri na), jela (jūha, pale nta), radnja, stanje i zbivanje (košta t, le ć) itd. Dodamo li tome primjere rečenica, dobit ćemo ne samo rječnik, nego živu sliku senjskoga života u prošlom stoljeću. Tim je rječnikom Milan Moguš pokazao kako valja pisati znanstvene dijalektne rječnike i dao smjer i dobre temelje za pisanje hrvatskih znanstvenih dijalektnih rječnika. Senjski rječnik Milana Moguša često je citiran u našoj dijalektnoj leksikografiji i uzor je hrvatskim znanstvenim dijalektnim rječnicima. Milan Moguš pokrenuo je rad na dovršenju Benešićeva Rječnika hrvatskoga književnoga jezika od preporoda do Ivana Gorana Kovačića. Trinaesti svezak rječnika objelodanjen je godine, a urednici su bili, sada na žalost pokojni, akademici Milan Moguš i Josip Vončina te Anja Nikolić-Hoyt. Benešićev rječnik sadrži golemo blago ne samo hrvatskih leksema, nego i potvrda tih leksema u književnim djelima 7

8 Jezik, 65., Lj. Kolenić, Profesoru Milanu Mogušu u spomen jer kao primjer natuknice zapisuje rečenice iz poznatih hrvatskih pisaca. Tako u Benešićevu rječniku nalazimo i riječi iz književnoga jezika koje smo s nepravdom zanemarili. Navodimo samo jedan primjer: smješnica. To je dosjetka, duhovita pričica, odnosno komedijica, uči nas rječnik Julija Benešića. Mogli bismo reći da je Benešićev rječnik antologija hrvatskih riječi potvrđenih u hrvatskih pisaca od sredine 19. do sredine 20. stoljeća. Kad je sastavljena Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga jezika, u ime Katedre za povijest hrvatskoga jezika i dijalektologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu potpisao ju je i Milan Moguš. Deklaraciju su osudile tadanje jugoslavenske vlasti jer je tražila da se hrvatski jezik zove svojim hrvatskim imenom (usuprot dotadanjem hrvatsko-srpskom) i protivila se takozvanoj unitarizaciji u jeziku, odnosno tražila je samostalan razvitak hrvatskoga jezika u skladu s njegovim prirodnim razvojem, tradicijom i jezičnom baštinom. U Povijesti hrvatskoga književnoga jezika potpisnik Deklaracije, Milan Moguš, o tom događaju piše: Državne su se vlasti nesmiljeno oborile na Deklaraciju i na njezine potpisnike, jer su hrvatski kulturni radnici digli glas protiv onoga što su te vlasti podupirale i provodile u oblasti jezične politike. Javne osude Deklaracije bile su besprizivne. Na njih se nije ni moglo ni smjelo odgovarati. Međutim, Deklaracija se usadila u svijest hrvatskoga naroda kao dokaz da je moguće pružiti otpor unitarističkim ostvarenjima Novosadskoga dogovora. Za vrijeme hrvatskoga proljeća, 1971., Milan Moguš zajedno sa Stjepanom Babićem i Božidarom Finkom objelodanio je Hrvatski pravopis. Autori su pravopisa držali da je ovim pravopisom postavljena čvrsta osnovica hrvatske pravopisne norme, koja se u bitnome više ne će mijenjati, što će svima nama kojima je hrvatski materinski jezik ili ga prihvaćamo kao svoj književni jezik omogućiti da odsad imamo ustaljen pravopis. No, sudbina je pravopisa bila sasvim drugačija. Hrvatski pravopis trojice autora (poznat kao Babić-Finka-Mogušev pravopis) tiskan je, ali nije bio uvezan, a zbog poznatih događaja u Karađorđevu potkraj godine, pravopis je bio uništen. Jugoslavenskoj unitarističkoj vlasti ponajprije je smetalo hrvatsko ime u naslovu, potom oslanjanje na hrvatsku pismenu tradiciju, pa pravopisni rječnik koji je zapisao hrvatske riječi koje čine pravopisni problem. Premda je naklada Hrvatskoga pravopisa uništena, većina je pismenih ljudi i dalje pisala po Babić-Finka-Moguševu pravopisu i u vrijeme dok je on bio zabranjen i nedostupan jer su njegova pravila bila ukorijenjena u hrvatskoj pisanoj praksi, što znači opće poznata i prihvaćena. Hrvatski pravopis bio je zabranjen i naklada mu je uništena, kao što je već rečeno, no određen je broj primjeraka ipak spašen i prenesen u London te tamo otisnut godine. Tako je Hrvatski pravopis dobio nadimak Londonac. Povratak Londonca u Hrvatsku dogodio se godine kada je u Hrvatskoj nastupilo višestranačje. Hrvatski pravopis Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša pretiskan je, a od tada je izišlo više izdanja navedenoga pravopisa, dopunjenih i izmijenjenih. Jedno je od tih izdanja i Hrvatski školski pravopis troje autora, Stjepana Babića, Sande Ham i Milana Moguša, nastao nakon što je preminuo Božidar Finka. Hrvatski školski 8

9 Jezik, 65., Lj. Kolenić, Profesoru Milanu Mogušu u spomen pravopis objelodanjen je godine, manji je opsegom, u imenu mu još stoji školski što znači da je didaktički prilagođen za osnovne i srednje škole. I taj pravopis imao je posebnu sudbinu. Kada je objelodanjen, iste godine mjerodavno Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa preporučuje ga za škole. Hrvatski školski pravopis u svojim je kasnijim izdanjima usklađen s preporukama Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika, tijela koje je promišljalo hrvatsku jezičnu normu u javnoj i službenoj uporabi. To je Vijeće godine ukinuo tada novi ministar Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta (on je sa m promijenio ime svojega ministarstva), a potom je dokinuo i preporuku Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa kojom se Hrvatski školski pravopis Stjepana Babića, Sande Ham i Milana Moguša preporučuje za škole te je za škole preporučio Hrvatski pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Tako je po drugi put politika nasrnula na pravopis dvojice potpisnika Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga jezika i to u hrvatskoj državi. U međuvremenu, 2010., izlazi i veliki Hrvatski pravopis Stjepana Babića i Milana Moguša također usklađen s Vijećem za normu hrvatskoga standardnoga jezika. I taj je pravopis ostao po strani, premda je pisan u skladu s hrvatskom jezičnom normom i premda su mu autori već provjereni, poznati i priznati pravopisci. Babić-Mogušev je pravopis ostavljen na čekanju za neka bolja vremena, ali ta vremena više ne će dočekati Milan Moguš, na žalost. Milan Moguš kao povjesničar jezika mnogo je pisao o razvoju hrvatskoga slovopisa i pravopisa, a i sam je bio suautor Hrvatskoga pravopisa koji ima ne samo suvremenu, nego i povijesnu vrijednost i koji će ući u povijest hrvatskoga jezika po svojim jasnim pravilima, ukorijenjenosti u hrvatsku pravopisnu tradiciju, po svom pravopisnom rječniku, ali i kao pravopis koji u naslovu ima hrvatsko ime u vremenu kada se hrvatski jezik nije smjelo zvati hrvatskim imenom. Teško je naći knjigu s tako burnom sudbinom: uništena u začetku, spašena u inozemstvu, uz naslov dobila i nadimak koji se ne izvodi iz naslova, vraćena u Hrvatsku, proslavljena, preporučena, opet stavljena na čekanje Milan Moguš bio je urednikom mnogih časopisa. Uz Jezik, uređivao je i Radove Zavoda za slavensku filologiju, Bulletin scientifique, Hrvatski dijalektološki zbornik, Folia onomastica Croatica, Ljetopis Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Sudjelovao je na brojnim znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu. Kao svjetski poznat znanstvenik bio je članom Međunarodnoga komiteta za onomastičke znanosti u Leuvenu, članom Međunarodnoga komiteta za fonetiku i fonologiju slavenskih jezika u Moskvi, predsjednikom Međuakademijskoga odbora za onomastiku u Zagrebu, članom Central European Academy of Science and Art. Obnašao je i mnoge visoke znanstvene dužnosti u Hrvatskoj. Teško je opisati sva područja znanstvenoga rada Milana Moguša jer je on autorom (ili suautorom) više od tristo znanstvenih radova i monografija. Kao znanstvenik bio je poznat i priznat ne samo u domaćim, nego i u svjetskim kroatističkim i slavističkim krugovima, o čemu svjedoče brojni citati iz njegovih djela u zemlji i inozemstvu. Njegova su djela nezaobilazna u proučavanju hrvatske dijalektologije i povijesti 9

10 Jezik, 65., Lj. Kolenić, Profesoru Milanu Mogušu u spomen hrvatskoga jezika, hrvatske leksikografije i leksikologije. Dobitnikom je najviših državnih i slavističkih nagrada i priznanja, a izdvojiti je samo neke: Nagrada grada Senja (1994.), Orden Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića (1996.), Hrvatska državna nagrada za životno djelo (1998.), Zlatni grb grada Splita (2001.), Zlatni dukat Vukovarsko-srijemske županije (2005.), Nagrada za životno djelo Čakavskoga sabora (2005.), Red kneza Branimira s ogrlicom (2007.), Red Ante Starčevića za doprinos održanju i razvitku hrvatske državotvorne ideje, uspostavom i izgradnjom suverene hrvatske države (2009.), Velered kralja Dmitra Zvonimira s lentom i Danicom za osobite zasluge i dugogodišnje znanstveno, kulturno i javno djelovanje u Hrvatskoj i svijetu (2017. povodom 90. rođendana). Priznat je i u inozemnim znanstvenim krugovima gdje je također dobio prestižne nagrade: Republika Poljska odlikovala ga je Časničkim križem za zasluge godine, a Slovačka akademija znanosti Zlatnom medaljom Ljudovita Štura (1998.). Prikaz života i rada Milana Moguša bio bi osiromašen i nepotpun bez njegova nastavnoga rada. Njegov je poziv sveučilišnoga profesora ostavio neizbrisivoga traga na naraštajima studenata. Često je isticao da znanstvene radove i knjige piše za studente. U ocjenjivanju je bio pošten i to su studenti cijenili. Profesor Moguš imao je nadarenost za prijenos svojega golemog znanja na zanimljiv i nadahnut način. Kako je sam volio svoj predmet, tako je prenosio svoje znanje drugima. Svojom je energijom i stilom predavanja privlačio interes za svoj predmet, otkrivao nam je nove znanstvene istine, jednakim žarom predavao je na svom matičnom fakultetu, zagrebačkom, ali i na riječkom i osječkom i na preddiplomskom i na poslijediplomskom studiju. Za svoj je znanstveni i nastavni rad dobio počasni doktorat Sveučilišta u Rijeci i počasni doktorat Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku godine. Osim po golemim zaslugama za hrvatsko jezikoslovlje ostat će naraštajima studenata u sjećanju kao izvrstan profesor koji je jedinstvenim nastavnim pristupom sve nas, njegove studente, upoznavao s razvojem hrvatskoga jezika i njegovih dijalekata, s hrvatskom leksikologijom i leksikografijom, s pravilima hrvatskoga jezičnoga normiranja. Nedostajat će nam njegova oštroumnost, golemo znanje i nove znanstvene spoznaje koje nam je s velikom radošću i strašću otkrivao i dijelio s nama. Za nas koji smo iz njegovih knjiga učili i imali sreću slušati njegova predavanja i upoznati njegov žar u nastavi i pisanju znanstvenih radova, odlazak s ovoga svijeta ne znači oproštaj, nego nastavak promišljanja onoga što nam je dao istraživanje hrvatskoga jezika i potrebu za njegovim opisom i zakonitostima. Kao velikan hrvatskoga jezikoslovlja naučio nas je da je hrvatski jezik zapravo hrvatski identitet i često je isticao riječi popa Martinca koji izjednačuje jezik i narod. Živost njegovih riječi i njegovih znanstvenih djela ne će nestati njegovim odlaskom s ovoga svijeta. Ljiljana Kolenić 10

11 Jezik, 65., T. Frleta, Pravilo drugog mjesta u hrvatskom jeziku ili o polu(ne)slobodnom... zz PRAVILO DRUGOG MJESTA U HRVATSKOM JEZIKU ILI O POLU(NE)SLOBODNOM REDU RIJEČI Tomislav Frleta a jezik koji ima slobodan red riječi, hrvatski ima začudno mnogo pravila koja tu slobodu ograničavaju. O slobodi reda riječi govorilo se u mnogim hrvatskim gramatikama, člancima i raspravama još od Babukićeve Ilirske slovnice (1854.) pa kroz cijelo 20. stoljeće, ali i u onima suvremenijima. Tako Katičić u svojoj Sintaksi navodi: Riječi se u rečenicama redaju i premještaju posebnim preoblikama. U hrvatskom književnom jeziku vlada u tom pogledu velika sloboda. Red riječi je uglavnom slobodan i služi izražavanju stilskih tančina. (Katičić, 1986.: 1059.) 1 Barić i dr. također govore o slobodnom redu riječi: Ponekad se, zbog slobodnog reda riječi u hrvatskom jeziku, u istoj rečenici pridjev može shvatiti i kao atribut i kao predikatni proširak. (Barić, 1995.: 1875.) 2 Krene li se vremenski malo unatrag, u Brabecovoj gramatici može se pročitati: U izjavnim rečenicama red riječi vrlo je slobodan. (Brabec, 1961.: 291.) 3 Krene li se još dalje u prošlost, u Maretićevoj ćemo gramatici moći pročitati: Naš jezik pripada među jezike u kojima je red riječi dosta slobodan (Maretić, [1899.]: 427.). 4 I u drugim se hrvatskim gramatikama na isti ili na vrlo sličan način govori o slobodi reda riječi. Ta se sloboda može vidjeti i opravdati u mnogim primjerima kao što je to slučaj sa sljedećom rečenicom: Primjer 1. a) Ivan jede jabuku. b) Ivan jabuku jede. c) Jede Ivan jabuku. d) Jede jabuku Ivan. e) Jabuku Ivan jede. f) Jabuku jede Ivan. 1 Istaknuo autor. 2 Istaknuo autor. 3 Istaknuto u izvorniku. 4 Istaknuo autor. 11

12 Jezik, 65., T. Frleta, Pravilo drugog mjesta u hrvatskom jeziku ili o polu(ne)slobodnom... Ipak, bez obzira na slobodu reda riječi u gornjem primjeru, samo se jedna rečenica smatra neobilježenom. 5 To je rečenica 1. a) Ivan s jede v jabuku o koja poštuje slijed S-V-O, 6 odnosno red u kojem se prvo pojavljuje subjekt pa predikat pa tek onda, moguće, objekt i drugi rečenični dijelovi. Takav se red riječi temelji na obavijesnosti iskaza u kojem tema, najčešće je to subjekt, dolazi ispred reme, 7 tj. glagola sa svim svojim dodatcima (objektima, priložnim oznakama). Stoga Katičić kao temeljno pravilo reda riječi u hrvatskom književnom jeziku navodi red: tema rema, tj. da tema dolazi prva, a za njom rema. I zaključuje: Ako je slijed obratan, osobito je istaknuta rema. Sva druga pravila o redu riječi podvrgnuta su tomu temeljnomu. (Katičić, 1986.: 1061.) Sloboda reda riječi, dakle, nije proizvoljna. Ona ovisi o želji i o potrebi govornika da istakne jedan dio (neku novu obavijest) u rečenici. Mogućnost služenja slobodom reda riječi u hrvatskom jeziku leži u sačuvanosti imenske sklonidbe i glagolskog sprezanja. Naime, nastavci za padeže te sačuvanost kategorije osobe u glagola omogućuju govorniku da razmješta riječi u rečenici gotovo proizvoljno (ovisno o tome što se želi istaknuti). Ipak, napominjem da je riječ o relativnoj slobodi reda riječi, a nikako o apsolutnoj. Redoslijed obavijesti može ovisiti o želji govornika, ali u toj svojoj želji on mora slijediti mnoga dobro utvrđena pravila o redu riječi, što se u mnogočemu kosi s idealiziranom slikom i idejom o slobodnom redu riječi. Pogledajmo sljedeći primjer: Primjer. 2. Matić Petru dolazi Ivan u svom posjet bratu starijem. Sve su riječi napisane u ispravnom obliku i poštuju sva pravila sročnosti. Ali usprkos slobodnom redu riječi one ne sačinjavaju ni gramatički ni semantički ispravnu rečenicu i to iz barem dvaju razloga. Prvo, riječi ne poštuju temeljno pravilo o (neobilježenom) redu riječi, a to je red: tema rema, odnosno redoslijed S-V(-O). Ovdje ne može biti riječ ni o obilježenom redu. U primjeru 2. riječi Matić i Ivan subjekti su, predikat je izrečen riječju dolazi, prijedlog u i imenica posjet stoje na mjestu priložne oznake, a neizravni objekt sačinjavaju riječi Petru, svom, bratu, starijem. Ipak, postave li se riječi u neobilježen S-V-O red riječi, i dalje će rečenica biti gramatički neispravna. 5 Stilski neobilježenim (neutralnim) redom riječi smatra se u jednostavnoj rečenici takav poredak riječi u kojemu se subjekt nalazi na prvome mjestu, predikat iza subjekta, a objekt iza predikata. (Barić, 1995.: 1921.) 6 Objekt se, naravno, pojavljuje samo u onim rečenicama u kojima je on zapisan u glagolskoj rekciji te se, u slučaju da je glagol neprijelazan, red riječi može sastojati od samo dvaju rečeničnih dijelova: subjekta i predikata: S-V. Na primjer: Ivan spava. 7 Tema je ono što je znano, dano, poznato, a rema je ono što je novo, ono što nosi novu obavijest (o onome što je dano). 12

13 Jezik, 65., T. Frleta, Pravilo drugog mjesta u hrvatskom jeziku ili o polu(ne)slobodnom... Primjer 3. *Matić Ivan dolazi u posjet Petru svom bratu starijem. Drugi razlog neispravnosti te rečenice leži u činjenici da postoji i drugo (temeljno) pravilo o redu riječi, a to je pravilo o redu riječi unutar pojedine skupina (imenske, glagolske, priložne ). I ta su pravila dosta određena pa se red riječi unutar skupine može smatrati poluslobodnim. 8 Ovdje su Težak i Babić vrlo precizno naznačili kako u hrvatskom jeziku postoji i poluslobodan pa čak i neslobodan red riječi. 9 Naime, s jedne strane, sloboda riječi u hrvatskom jeziku mnogočime je ograničena 10 pa gotovo i onemogućena, dok je, s druge strane, sloboda sastavnih dijelova rečenice relativno slobodna. Stoga oni u svojoj Gramatici hrvatskoga jezika ispravno navode: Kad se govori o slobodnom redu riječi, tada se prvenstveno misli na red rečeničnih dijelova, 11 a ne na pojedine vrste riječi ili njihove kategorije jer je tada sloboda znatno ograničenija ili je uopće nema. (Težak-Babić, 2009.: 569.) Svoju tvrdnju oprimjeruju rečenicom: Nabrat ćemo đurđica., u kojoj se riječi ne mogu slobodno razmještati te se ta rečenica može preoblikovati u (samo) četiri rečenice od kojih se dvije smatraju stilski neobilježenima, a dvije snažno pjesnički obilježenim rečenicama. Uz već spomenutu rečenicu Nabrat ćemo đurđica., stilski neobilježenim smatra se i red u rečenici Đurđica ćemo nabrati. Rečenice?Đurđica nabrat ćemo i?nabrati đurđica ćemo snažno su stilski obilježene. Naposljetku, rečenice *Ćemo nabrati đurđica i *Ćemo đurđica nabrati, nisu gramatički ispravne ni u kojem jezičnom stilu jer zanaglasnice, u ovom slučaju zanaglasnica ćemo, ne mogu doći na prvo mjesto u rečenici. Stoga autori zaključuju: To pokazuje da je red rečeničnih dijelova slobodan, a druge riječi imaju ograničenu slobodu ili im je red potpuno određen. (Težak-Babić, 2009.: 569.) Kad je riječ o poluslobodnom (ograničenom) redu riječi, onda se ponajprije misli na sastavne dijelove pojedine skupine. Tako će u neobilježenom redu riječi priložna oznaka (ako je prilog) doći ispred predikata (Konj hitro kaše., Učenik piše zadaću 8 O tumačenju poluslobodnog reda riječi vidi dalje u tekstu. 9 Na sličnom je tragu i Sanda Udier (2006.) koja u svom članku o položaju glagolskih enklitika razlikuje redoslijed rečeničnih sastavnica s obzirom na stupanj slobode. Ona navodi da je red riječi (redoslijed rečeničnih sastavnica) u hrvatskom standardnom jeziku relativno slobodan, relativno neslobodan i strogo propisan (Udier, 2006.: 62.). 10 Vidi također i Ham (2014. :68.) kada kaže za slobodu reda riječi u hrvatskom jeziku kako ta sloboda nije potpuna, nego ograničena. Ako se među riječima koje slažemo u rečenicu zatekne kakva glagolska zanaglasnica više nema slobodnoga reda riječi. 11 Istaknuo autor. 13

14 Jezik, 65., T. Frleta, Pravilo drugog mjesta u hrvatskom jeziku ili o polu(ne)slobodnom... kraj prozora.), odnosno iza predikata kad je riječ o priložnoj oznaci koja je prijedložni ili padežni izraz (Konj kaše po polju). Ista ta priložna oznaka, kao prijedložni izraz, stajat će iza glagola, ali i objekata (Učenik piše zadaću kraj prozora.). Imenice koje dopunjuju pridjev ili uzvik stajat će nakon njih (Susjed bude pun radosti., Evo brata!). Ako je pridjev u ulozi atributa, nalazi se ispred svoje imenice (Dobar savjet vrijedi zlata., Moj otac puši lulu.). No, kad ima oblik prijedložnog ili padežnog izraza, stajat će iza imenice na koju se odnosi (Dječak crnih očiju nabija loptu). Apozicija se nalazi ispred imenice (Djed Ivan skuplja marke., Rijeka Sava utječe u Dunav.), a kad se odnosi na imeničku zamjenicu, stajat će iza nje (Ja siromah dolazim na kraju.) (vidi Katičić, 1986.: ). Težak i Babić (2009.: 569.) u tom su pogledu znatno sažetiji te navode kako se rečenični dijelovi namještaju onako kako je u jeziku najobičnije: subjekt predikat objekt, atribut ispred imenice, posvojni genitiv iza nje. Prijedlozi, budući da su prednaglasnice, nalaze se ispred riječi na koju se odnose. Tek ako se primijene sva ta pravila (i još pokoje koje ovdje nije navedeno) 12 o slobodnom redu riječi, tj. o slobodnom namještanju riječi unutar jedne rečenice i unutar jedne skupine, moći će se objasniti zbog čega primjer 3. nije gramatički ispravna rečenica. Naime, kako bi rečenica bila ispravna treba poštovati neobilježen red sastavnica (S-V-O), a unutar njega treba poštovati i red riječi na način da vlastito ime (Ivan) dolazi ispred prezimena (Matić), zatim slijedi glagol (dolazi) pa priložna oznaka u obliku prijedložnog izraza (u posjet) i nakon toga slijedi neizravni objekt u kojem posvojna zamjenica (svom) 13 dolazi ispred pridjeva (starijem) koji se odnosi na imenicu (bratu) koja je apozicija imenici (Petru). Stoga, nakon primjene svih tih pravila dolazi se do ispravne (neobilježene) rečenice: Primjer 4. Ivan Matić dolazi u posjet svom starijem bratu Petru. Red riječi postaje složeniji kada se u rečenici nalazi jedna ili više nenaglasnica. Njihovo je mjesto strogo određeno u rečenici i one uvelike krše uvriježeno pravilo o slobodi reda riječi. Upravo suprotno. U rečenici u kojoj se nalazi nenaglasnica red riječi postaje neslobodan. 12 Iako bi se za slobodan red riječi očekivalo da nema mnogo pravila (budući da je slobodan), ovdje ću navesti i semantičko pravilo koje tumači redoslijed riječi unutar pojedine sintagme. O redoslijedu članova rečenice odlučuje i njihovo značenje. Na prvom je mjestu član koji je značenjem širi od riječi na drugome mjestu, na drugome mjestu član koji je značenjem širi od značenja riječi na trećemu mjestu itd. (Silić-Pranjković, 2005.: 1473.). Slijedom toga daje se primjer: Svaka Ivanova nova bijela košulja je istoga kroja, u kojem se poštuje dobro znano Guillaumeovo pravilo od općeg prema pojedinačnom. Sažme li se pravilo iz Gramatike hrvatskoga jezika dobit ćemo sljedeći redoslijed atributa po značenju: odnosni posvojni razlikovni kakvoćni. 13 Posvojne i pokazne zamjenice, kao i neodređena zamjenica koji, dolaze ispred pridjeva jer su šire po značenju. 14

15 Jezik, 65., T. Frleta, Pravilo drugog mjesta u hrvatskom jeziku ili o polu(ne)slobodnom... Nenaglasnice se dijele na zanaglasnice (naslonjenice) i na prednaglasnice (prislonjenice). Karakterizira ih činjenica da nemaju vlastita naglaska te se u ostvaraju najčešće oslanjaju na naglašenu riječ ispred (zanaglasnice) odnosno iza sebe (prednaglasnice). Zanaglasnice su u hrvatskome jeziku: 1. nenaglašeni oblici osobnih zamjenica u genitivu, dativu i akuzativu te povratna zamjenica se 2. nenaglašeni oblici glagola biti u prezentu i aoristu te nenaglašeni oblik glagola htjeti u prezentu 3. upitna čestica li. Prednaglasnice su: 1. prijedlozi, veznici a, i, ni, 3. niječna čestica ne. U tekstu ću se nadalje baviti isključivo zanaglasnicama s obzirom da je upravo njihovo mjesto u rečenici te njihov red(oslijed) unutar tog mjesta određeni problem pri jezičnoj standardizaciji. Što se tiče mjesta zanaglasnica, ono je uglavnom strogo određeno i uglavnom se zanaglasnice nalaze iza prve naglašene riječi u rečenici, ali njihovo mjesto može ovisiti o različitim jezičnim stilovima i stilskim obilježjima. Tako Katičić navodi tri različita stilska obilježja izražavanja s obzirom na mjesto zanaglasnice: pomno i dotjerano izražavanje, ležernije i prisnije izražavanje te nehajno izražavanje. Prema Katičiću pomno i dotjerano izražavanje očituje se u sljedećim primjerima: Morali smo ostaviti i taj polusrušeni gradić., Snijeg je lagano sipio., Kiša će noćas prestati. 15 Katičić navodi kako se zanaglasnica stavlja iza prve naglašene riječi i onda kada je prva naglašena riječ usko vezana s drugom te smatra kako se takvim rastavljanjem niukoliko ne slabi prisna sintaktička veza prve i druge naglašene riječi u rečenici (Katičić, 1986.: 1087). Navodi sljedeće primjere: Tihi je vjetrić mrsio kose zadubljenog svirača., Vaša mi naklapanja zaista dosađuju., Put je u grad dug. Nadalje navodi kako enklitični oblici mogu čak rastaviti ime od prezimena, a da se veza među njima ne okrnji: Ivan je Mažuranić bio prvi ban pučanin., Petar je Privilić iznio svoje namjere. Prilikom ležernijeg i prisnijeg izražavanja sintaktički prisno vezane naglašene riječi ne moraju se rastavljati te se enklitični oblik može smjestiti iza prve naglašene riječi koja dolazi nakon sintagme koju se ne želi rastaviti: Tihi vjetrić mrsio je kose 14 O različitim vrstama nenaglašenih prijedloga vidi na primjer Barić, 1995.: Sve je zanaglasnice istaknuo autor. 15

16 Jezik, 65., T. Frleta, Pravilo drugog mjesta u hrvatskom jeziku ili o polu(ne)slobodnom... zadubljenog svirača., Vaša naklapanja zaista mi dosađuju. Ivan Mažuranić bio je prvi ban pučanin. Zanimljivo je da Katićić pod ležernijim i prisnijim izražavanjem ne navodi primjer Put je u grad dug. (pomno i dotjerano izražavanje), što bi u ležernom stilu trebalo dati rečenicu Put u grad dug je., dok ga navodi pod supstandardnim izražavanjem (vidi dolje). U primjerima u kojima se zanaglasnica smješta, ne nakon prve naglašene riječi, već nakon prve sintagme sastavljene od dviju naglašenih riječi, Katičić vidi obilježje supstandardnog razgovornog izražavanja odnosno nehajnog izražavanja: Tihi vjetrić je mrsio kose zadubljenog svirača., Vaša naklapanja mi zaista dosađuju., Put u grad je dug., Ivan Mažuranić je bio prvi ban pučanin. Takvo viđenje razmještanja nenaglasnica prema različitim stilskim obilježjima daje prostora mnogim pitanjima. Zanimljivo je da su primjeri koje Katičić označuje kao supstandardne ili nehajne upravo oni koji se u govornom jeziku najčešće upotrebljavaju. 16 No, razdvajanje imena od prezimena zanaglasnicom svakako je obilježje pomnog i dotjeranog izražavanja koje i dolikuje visokom standardu hrvatskoga književnog jezika. O tome pišu mnogi naši istaknuti jezikoslovci i jezikoslovke. Tako Babić u Hrvatskoj jezikoslovnoj čitanci smatra da nije nepravilno zanaglasnicom rastavljati ime od prezimena. Navodi primjere iz prijevoda Tolstojeve knjige Djetinjstvo, dječaštvo i mladost: Karlo se Ivanič nalaktio na stolić., Petar se Vasiljevič zarekao., i dr. Navodi također kako je težnja za drugim mjestom tako jaka da enklitike nalazimo i tamo gdje ih ne bismo očekivali: Bosanski je Petrovac već napadnut (Babić, 1990.: 128.). Smatra kako se ime od prezimena često rastavlja u književnim djelima, da takvih rastavljanja ima i u znanstvenom stilu, a da rastavljanje imena od prezimena zanaglasnicom ne bi bilo primjereno administrativnom stilu. I Težak (1990.: 151.) navodi kako se zanaglasnicom može odijeliti atribut od imenice pa čak i ime od prezimena (Miroslav nas je Krleža u to uvjerio.). Ali nadodaje da rastavljanje ovisi o našem sluhu za ritam rečenice. (Težak, 1990.: 151). Govoreći o atributu, Sanda Ham navodi kako se između njega i imenice na koju se odnosi, može umetnuti pomoćni glagol ili zamjenica (Mlada nam profesorica Marija predaje hrvatski) te kako takav redoslijed riječi nije posve običan, ali je posve pravilan. (Ham, 2002.: 592). U drugom radu Ham izričito navodi kako je rečenica *Delimir Rašicki je osječki pjesnik, a August Šenoa je književnik zagrebačke sredine, s gledišta reda riječi pogrješna te kako Zanaglasnicu valja staviti na drugo mjesto u rečenici ili iza glagola, odnosno riječi kojoj po rečeničnom smislu pripada. (Ham, 2014.: 68.). 16 Vidi također Raguž, 1997.:

17 Jezik, 65., T. Frleta, Pravilo drugog mjesta u hrvatskom jeziku ili o polu(ne)slobodnom... To se pravilo primjenjuje i u rečenicama u kojima zanaglasnica rastavlja ime od prezimena: Delimir je Rešicki osječki pjesnik, a August je Šenoa književnik zagrebačke sredine. Ham (2014.: 68.) navodi kako je Takvo smještanje zanaglasnice mnogima neobično, a to će biti zbog toga što ne pripada našemu uobičajenomu razgovornomu jeziku, nego brižnije njegovanomu književnomu. Upravo zbog toga u određenim govornim situacijama rastavljanje imena od prezimena može stvoriti dojam pomalo neprirodnog i neuobičajenog izražavanja. Na pitanje Tko je? vrlo će mali broj govornika odgovoriti razbijanjem sintagme imena i prezimena: Ivan je Ivić. Ili Tko je došao? Ivan je Ivić došao. Ako se sintagma dodatno proširi, rečenica zvuči vrlo neuobičajeno: Prijatelj je Ivan Ivić došao. Naravno, u tim rečenicama uobičajeno bi bilo upotrijebiti glagol na prvom mjestu pa onda njegovu zanaglasnicu (Došao je prijatelj Ivan Ivić.), no u tom slučaju ne poštuje se neobilježen red riječi S-V-O, iako se zamjena predikata i subjekta u takvim primjerima tumači obavijesnim ustrojstvom rečenice gdje tema prethodi remi. Tema je poznata (došao je) te stoga rema (Ivan Ivić) dolazi nakon nje. No, onda se postavlja pitanje kako odgovoriti na sljedeću rečenicu: Što je učinio prijatelj Ivan Ivić?, u kojoj je Prijatelj Ivan Ivić tema, a predikat predstavlja remu Prijatelj je Ivan Ivić došao. ili Prijatelj Ivan Ivić je došao.? Nadalje, neke sintagme teško će moći slijediti obilježja pomnog i dotjeranog izražavanja, a da pri tom ne zvuče vrlo neuobičajeno. Običnije je Ragu od janjetine je odličan. nego Ragu je od janjetine odličan. Također, u primjerima s posvojnim genitivom teško će se zanaglasnicom rastaviti sintagmu: Primjer 5. Prvakinja Beauxbatonsa, nastavi Dumbledore, je Fleur Delacour! (Rowling, 2008.: 221.) 17 Napominjem da je riječ o prijevodu pa je prevoditelj mogao biti pod utjecajem izvornika u kojem se zanaglasnice ne postavljaju na drugo mjesto niti mogu razbijati sintagme sačinjene od imena i prezimena ili sintagme s posvojnim genitivom. No, valja primijetiti također da je, što mnoge gramatike smatraju pogrješnim, 18 zanaglasni oblik glagola biti je, postavljen iza stanke. Naravno, prevoditelj je imao niz različitih mogućnosti: a) Prvakinja je Beauxbatonsa, nastavi Dumbledore, Fleur Delacour! b) Fleur je Delacour nastavi Dumbledore, prvakinja Beauxbatonsa! 17 Istaknuo autor. 18 Kao što ne mogu doći na početak rečenice, [zanaglasnice] tako ne mogu doći ni na početak rečeničnog dijela iza stanke, bez obzira da li je obilježena kakvim znakom ili nije. To znači da zanaglasnice ne mogu doći iza zareza, zagrade, uklopljene rečenice, nabrajanja, duže sintagme i sl. (Težak-Babić, 2009.: 573.) 17

18 Jezik, 65., T. Frleta, Pravilo drugog mjesta u hrvatskom jeziku ili o polu(ne)slobodnom... c) Prvakinja Beauxbatonsa je, nastavi Dumbledore, Fleur Delacour! d) Fleur Delacour je nastavi Dumbledore, prvakinja Beauxbatonsa! e) Prvakinja Beauxbatonsa, nastavi Dumbledore, jest Fleur Delacour! No, vjerujem da je prevoditelj odabrao onu koju bi odabrao prosječan govornik, a koja uostalom najbolje opisuje situaciju u kojoj se izgovara jedna takva rečenica (iščekivanje, napetost ) ili je prijevod ovisio o prevoditeljevom sluhu za ritam rečenice, kako to kaže Težak (1990.: 151.). Uostalom svakom od mogućih primjera mogla bi se naći primjedba i ukazati da nije u skladu s nekim od mnogih pravila o redu riječi i nenaglasnica u hrvatskom jeziku. Za sada ovu temu ne treba dalje širiti; o njoj će, vjerujem, biti još dosta govora drugdje gdje će se razmišljati o podjelama sintagmi na čvrste, uže, šire, lakše i još kakve koje bi mogle točnije objasniti kada i gdje razbijati pojedine sintagme. Ovdje nisam ni dotaknuo primjere odnosnih rečenica poput Tko je žena s kojom pričaš? Žena s kojom pričam je Marica. i druge slične rečenice u hrvatskom jeziku koje bi s teškoćom pratile stroga pravila o mjestu nenaglasnica. Nadalje, može se dodati još i činjenica da se govorni i pisani jezik razlikuju i da svaki za sebe poštuje svoje norme, što potvrđuje i Udier u svom članku iz 2006.: No pravila o redoslijedu rečeničnih komponenata dopuštaju nekoliko mogućnosti: Ivan je Perić došao iz Osijeka. Ivan Perić je došao iz Osijeka. Ivan Perić došao je iz Osijeka. Stroga norma traži postavljanje enklitika iza prve riječi u sintagmi (Ivan je Perić došao iz Osijeka). Ostvarenja koja nastaju tim postupkom svojstvena su visokomu stilu hrvatskoga standardnoga jezika, ali ne i razgovornomu stilu, koji najčešće stavlja enklitiku iza prve sintagme u rečenici (Ivan Perić je došao iz Osijeka). (Udier, 2006.: 62.) I na kraju, treba naglasiti kako i razgovorni i visoki standardni stil utječu jedan na drugoga te kako se i velikim jezikoslovcima potkrade pokoji zatipak kao što je to slučaj u rečenici s početka našeg članka: Red riječi je uglavnom slobodan i služi izražavanju stilskih tančina. (Katičić, 1986: 1059.), umjesto Red je riječi Što se tiče samog reda zanaglasnica, to jest tzv. pravila drugog mjesta, tu su stvari znatno ustrojenije budući da se zanaglasnice slažu prema strogom redu koji ne dopušta odstupanja. Ipak i o tom bih želio reći nekoliko činjenica te iznijeti svoje viđenje o takvom strogom redu zanaglasnica. Gramatike su ovdje dosta šture, ali i precizne. Tako Težak i Babić (2009.: 573.) navode da ako više zanaglasnica pripada istoj rečenici, tada dolaze zajedno, i to ovim redom: li glagolske osim je zamjeničke je. Ako ima više zamjeničkih, onda idu ovim redom: dativne, genitivne, akuzativne. 19 Vidi također već spomenuti primjer Svaka Ivanova nova bijela košulja je istoga kroja. (Silić- Pranjković, 2005.: 1473.), umjesto ispravnih rečenica Svaka je Ivanova nova bijela košulja istoga kroja. ili Svaka Ivanova nova bijela košulja istoga je kroja. Nezgoda je tim veća što se u obje knjige pogrješka dogodila upravo u poglavlju o redu riječi. 18