Gordana Buljan Flander 14 ZAPOSLENA TRAVANJ 2018.

Gordana Buljan Flander 14 ZAPOSLENA www.zaposlena.hr TRAVANJ 2018.

INTERVJU RAZGOVARALA Ana Gruden FOTOGRAFIJE Tomislav Smoljanović i arhiv Poliklinike Povodom proslave 15 godina Poliklinike za zaštitu djece razgovarali smo s ravnateljicom, najvećim autoritetom danas u Hrvatskoj kada je u pitanju rad sa zlostavljanom djecom BATINAMA DJETETU PORUČUJEMO DA NE VRIJEDI TRAVANJ 2018. www.zaposlena.hr ZAPOSLENA 15

svoje znanje trebam podijeliti i 1997. pokrenula sam edukaciju sa sedam multidisciplinarnih timova. Prof. Dubravka Kocijan Hercigonja i ja educirale smo te multidisciplinarne timove, a oni su dalje educirali ljude sa svojih područja. Iste godine sam pokrenula Hrabri telefon. Pretpostavljam da je Hrabri telefon napravljen po uzoru na sličan projekt koji ste vidjeli u inozemstvu. Poliklinika za zaštitu djece u Zagrebu nedavno je proslavila 15 godina uspješnog rada. Osoba zaslužna za osnivanje Poliklinike, kao i Hrabrog telefona, cijeli je svoj dosadašnji radni vijek posvetila radu sa zlostavljanom djecom. Prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander danas je sigurno najveći autoritet kada je u pitanju ta teška, ali izrazito važna tema, što dokazuju svi njezini angažmani, priznanja, diplome, znanstveni radovi i ostalo, kako u Hrvatskoj, tako i izvan nje. U ekskluzivnom intervjuu za Zaposlenu dr. Buljan Flander odgovorila nam je na razna pitanja, od toga kako je započeo njezin rad sa zlostavljanom djecom, kako su osnovani Hrabri telefon i Poliklinika, koliko se uspješno traumatizirana djeca mogu rehabilitirati, do raznih drugih pitanja o djeci i odgoju. Kako je došlo do vašeg angažmana i rada sa zlostavljanom djecom? Oduvijek sam znala da želim raditi s djecom. Kao djevojčica željela sam biti učiteljica, a kasnije sam, u gimnaziji, shvatila da želim biti psihologinja. Za vrijeme svog rada u Klaićevoj bolnici bavila sam se problematikom razvojne dobi, smetnjama spavanja, smetnjama učenja, školskim i odgojnim problemima, dakle lakšim temama. Onda je počeo rat i tada smo mi psiholozi shvatili koliko toga još ne znamo o dječjim traumama. Počela sam volontirati u skloništu za žene žrtve nasilja i odlazila na razne edukacije o tretiranju trauma. No, nije mi bilo jasno kako je moguće da sustav nema rješenja za zlostavljanu djecu. Jer, primjerice, dijete dođe u bolnicu, utvrdi se da ga roditelj zlostavlja, a nakon toga roditelj potpiše papir i odvede ga kući. Za vrijeme rata vidjeli smo mnogo traumatizirane djece. Moje prvo ratno dijete, sedmogodišnja djevojčica, bila je seksualno zlostavljana. Otac ju je oteo i zajedno sa svoja četiri vojnika držao zatočenu i silovao 18 dana. Mama je uspjela s njom pobjeći u Zagreb. Dijete je bilo u stanju šoka, nije dalo mami da joj svuče haljinicu. Sjećam se toga kao danas. Godine 1995. najbolji američki stručnjaci koji se bave zlostavljanom djecom pokrenuli su edukaciju za zemlje centralne i istočne Europe. S obzirom na to da sam mnogo surađivala s nevladinim udrugama, dobila sam preporuku da uđem u tu edukaciju. Trajala je sedam godina i zapravo sam besplatno dobila najbolju moguću edukaciju na tom području. Vjerovala sam da to Tako je. Konkretno, Talijani imaju Telefono Azzuro, ali sam kroz tu edukaciju upoznala i druge vrste takvih telefona za zlostavljanu i traumatiziranu djecu. U jednoj maloj sobi u Klaićevoj bolnici s dva-tri studenta pokrenuli smo Hrabri telefon i napravili plakat na kojem je pisalo: Ako te tuku, javi se na ovaj broj; ako ti govore ružne riječi, javi se na ovaj broj; ako te diraju da ti nije ugodno, javi se na ovaj broj. Nevjerojatno je što nijedna škola nije željela staviti taj plakat u svoje prostore. Tekst im je bio presnažan jer su ljudi tada mislili da se takve stvari u Hrvatskoj ne događaju. U Americi su me onda naučili da najprije moramo podići javnu svijest o tom problemu, kako bi ljudi shvatili da se to događa i kod nas, a nakon toga treba dobiti i političku podršku. Nisam znala kako to učiniti. Najprije sam krenula od istraživanja (koje smo napravili 2000. godine) o raširenosti zlostavljanja u Hrvatskoj, dobivši rezultate da su svaka četvrta djevojčica i svaki šesti dječak seksualno zlostavljani, da je do 14. godine više od 30 % djece fizički zlostavljano i više od 30 % djece emocionalno zlostavljano. Trebalo je mnogo energije da bi se ustrajalo u tom naumu jer ljudi ne vole takve priče i okreću glavu od njih. Čak i kada bih pedijatrima držala predavanja o toj temi, znali bi me kasnije nazvati i reći mi da bi im bilo draže da nisu slušali moja predavanja jer kasnije nisu mogli spavati. Ali to nije ono što želim. Cilj je da se što više ljudi osvijesti, pogotovo onih koji su u doticaju s djecom. I pedijatri, i nastavnici, i psiholozi. Radeći s djecom i proučavajući literaturu, shvatila da slika djeteta o samome sebi nastane u prve dvije do tri godine života te da je privrženost ključ svih kasnijih odnosa. Na toj sam temi i magistrirala i doktorirala. Riječ je o tome da kvaliteta privrženosti našim roditeljima djeluje na naš kasniji odnos prema vlastitoj djeci. I ta kvaliteta se u 70 % slučajeva prenosi iz generacije u generaciju. Djeca koja su u svojoj obitelji prepoznata kao vrijedna, koja imaju responsivne roditelje, odnosno roditelje koji odgovaraju na njihove potrebe, djeca su koja imaju dobru sliku o sebi i o svijetu. Ta djeca imaju mnogo veće šanse da se realiziraju kasnije u životu. Zlostavljano dijete misli jako loše o sebi i može imati mnogo više teškoća u samoostvarenju, tijekom djetinjstva, ali i kasnije, u odrasloj dobi. Mene je najviše zanimalo kako toj djeci pomoći jer mi se činilo da ih samo puštamo da nam prolaze kroz sustav. Sjećate li se prvih dječjih poziva Hrabrom telefonu? Sjećam se, kako ne. Djeca su bila preplašena i morali smo im jamčiti anonimnost. A kada bi rekli kako se zovu i imena svojih roditelja, opet je nastao problem jer mi više ništa nismo mogli učiniti. Naša uloga je bila savjetodavna. Tada nismo imali ni dobre zakone ni podršku sustava, čak su mi znali reći da pretjerujem s brojkama te da dižem paniku u medijima. Započela sam jedan proces i djeci dala nadu, a onda sam se osjećala kao da sam ih ostavila na cjedilu jer nije postojala ustanova koja će se pobrinuti za njih. >>> 16 ZAPOSLENA www.zaposlena.hr TRAVANJ 2018.

18 ZAPOSLENA www.zaposlena.hr TRAVANJ 2018.

Tada je nastala ideja da osnujete Polikliniku. U Americi sam vidjela razne child advocacy centre koji imaju multidisciplinaran pristup i u kojima djeca dobivaju sveobuhvatnu pomoć. Udruga Hrabri telefon nije imala sve to. Znala sam da ne želim da to bude nevladina udruga jer smo već imali Hrabri telefon koji je djelovao aktivistički. Osim toga, kod nevladnih udruga nikada niste sigurni u dugoročno financiranje, pa ne možete započeti trajne projekte. Željela sam da Poliklinika bude unutar sustava i da to bude trajno rješenje. Za razliku od američke djece, svako naše dijete ima besplatno zdravstveno osiguranje i zbog toga je bilo važno da Poliklinika bude unutar sustava. Otišla sam potražiti pomoć na razini države, ali su mi rekli da nema dovoljno sredstava, no neka potražim pomoć na lokalnoj razini, pa sam otišla gradonačelniku grada Zagreba koji je vrlo brzo shvatio važnost tog projekta. U projekt Poliklinike krenuli smo 2000. godine. Osnivali smo je dvije godine. Nisam uzela jedan model iz SAD-a, nego sam ujedinila najbolje prakse. Sjećam se da su mi na otvaranju Poliklinike ljudi govorili da nećemo imati dovoljno pacijenata, i zašto odlazim sa sigurnog radnog mjesta, na kojemu imam status i karijeru, u nešto novo i nepoznato. S radom smo počeli krajem 2002. sa 22 zaposlene osobe, a već 2008. smo od ISPCAN-a (International Society for Prevention of Child Abuse and Neglect), najjačeg svjetskog udruženja za zaštitu djece, dobili nagradu za najbolji multidisciplinarni tim. To je bila velika stvar za jednu malu polikliniku u svjetskoj konkurenciji. Istodobno smo povukli i Hrabri telefon, da budemo na istoj lokaciji. Stručnjaci Poliklinike educiraju ljude koji rade na Hrabrom telefonu, ali Gore: Tim Poliklinike za zaštitu djece s terapijskim psima Ispod: Domagoj Štimac, Gordana Buljan Flander i Renata Ćorić Špoljar DJECA KOJA SU U SVOJOJ OBITELJI PREPOZNATA KAO VRIJEDNA, KOJA IMAJU RESPONSIVNE RODITELJE, ODNOSNO RODITELJE KOJI ODGOVARAJU NA NJIHOVE POTREBE, DJECA SU KOJA IMAJU DOBRU SLIKU O SEBI I O SVIJETU. TRAVANJ 2018. www.zaposlena.hr ZAPOSLENA 19

ODGOVORNO TVRDIM DA BEZ DOBRE SURADNJE S MEDIJIMA POLIKLINIKA NE BI BILA OTVORENA VEĆ 2002. MEDIJI SU TADA BILI SPREMNIJI PRIHVATITI TU TEMU NEGOLI NAŠA STRUKA. daju i podršku, primjerice kada dođe do suicidalnog poziva. To su dvije sasvim odvojene organizacije, ali postoji profesionalna suradnja. Danas u Poliklinici imamo 34 zaposlenika i bavimo se ne samo dijagnostikom i tretmanom već i znanstvenim istraživanjima kao i edukacijama drugih dijelova sustava. A na osnovi tih istraživanja radimo priručnike i brošure te znanstvene publikacije. Naš osnivač i vlasnik je Grad Zagreb i ponosna sam što se kod nas može doći samo s uputnicom i da to ništa ne košta. Poliklinika je najprije zamišljena kao mjesto za zlostavljanu djecu, no danas k vama dolaze roditelji čak i samo po odgojni savjet. Tako je. Najprije smo bili mislili da ćemo se baviti samo zlostavljanom i zanemarenom djecom, ali smo počeli raditi i s djecom koja su u riziku za zlostavljanje kako bismo prevenirali moguće veće probleme, ali smo na kraju shvatili da se moramo baviti cijelom problematikom dječje dobi. Jer netko tko zna o traumama i kvalitetno radi s traumatiziranom djecom, svakako zna dati i dobar odgojni savjet. Pokrivamo svu problematiku djece i mladih. Imamo 13 psihologa, jednog neuropedijatra, četiri psihijatra, dva socijalna radnika, dva socijalna pedagoga, logopeda, pravnika i medicinske sestre. Godine 2017. osnovali smo Dječji odbor, Odbor mladih i Roditeljski odbor kako bismo čuli i njihov glas. Od roditelja sam recimo čula da moramo jasnije komunicirati prema javnosti da se k nama može doći po najobičniji odgojni savjet, oko recimo problema sa spavanjem, problema u školi, ili s hiperaktivnim djetetom, ili pak ako dijete previše vremena provodi na internetu. Uvijek radimo i s djecom i s roditeljima. Primjerice, imamo velik broj visoko konfliktnih razvoda kada često nije u fokusu dijete nego roditeljska borba, i dijete zapravo živi u ratnoj zoni. Otvorili smo se prema Europi i prepoznati smo kao primjer dobre prakse u radu s traumatiziranom djecom, ali smo prepoznati i kao ustanova koja ima odličan odnos s medijima. Često me zovu da govorim na konferencijama o tome kako surađivati s medijima u skladu s etičkim principima. Odgovorno tvrdim da bez dobre suradnje s medijima Poliklinika ne bi bila otvorena već 2002. Mediji su tada bili spremniji prihvatiti tu temu negoli naša struka. Jeste li u 15 godina rada Poliklinike postigli sve što ste željeli? Rekla bih da smo postigli i više nego što smo planirali. Kad smo počinjali s radom, nisam se nadala da ćemo tako brzo biti prepoznati na razini Europe. Svi žele vidjeti naš model. Zadnjih godina otprilike dva puta mjesečno imamo studijske posjete iz svih zemalja Europe jer nitko u Europi nema takvu ustanovu. Švedska, Norveška i Island imaju dječje kuće Barnahus, ali su one u sustavu pravosuđa. Tamo dolaze suci, odvjetnici i ostali koji su u sustavu određenog sudskog procesa i ondje dijete može ostati u tretmanu, ali imaju samo tri do četiri zaposlenika i ne bave se ostalim aktivnostima i sveobuhvatnom zaštitom djece onako kako se mi bavimo. U ono vrijeme sam bila sretna što se Poliklinika otvorila, a sada želim da se ne mijenja i da opstane. No mislim da to više i nije upitno. Može li se traumatizirano dijete do kraja izliječiti? Može, ali katkad tretman traje oko godinu dana, čak i dulje. Imala sam predivnih iskustava. Do danas sam radila s oko 1500 seksualno zlostavljane djece. Uvijek se radi s djetetom i nezlostavljajućim roditeljem jer je cilj da taj roditelj od nezlostavljajućeg roditelja postane podržavajući roditelj. U početku karijere me zaprepaštavalo što majke često stanu na stranu počinitelja, a ne na stranu djeteta. Prilično sam se mučila sa svojom ljutnjom prema njima i zato je izrazito važna supervizija, da proradi ljutnju prema tom roditelju. Jer ako tom roditelju ponudite svoju ljutnju, od njega ne možete dobiti suradnju. A i za tog roditelja treba imati razumijevanja i pridobiti ga za suradnika u podršci djetetu. Za zlostavljanu djecu je važno da govore o traumi, a ne da ju zaborave. Ako ne govore o tome, oni svoja sjećanja o traumi spremaju u mentalne kutijice i svu svoju energiju, umjesto na odrastanje, troše na zadržavanje sjećanja u toj kutijici. Sve dok problemi ne počnu curiti van u obliku različitih simptoma. Dakle, cilj nije zaboraviti, nego proraditi traumu, ali na kontroliran način. Raditi na emocijama i na njihovoj ekspresiji. I integrirati tu traumu u svoj život, da ne bude sveprisutna nego da bude naprosto ožiljak s kojim se može živjeti. Ljudi me često pitaju što me drži u tom poslu i kako ga mogu raditi. Mnogo sam razmišljala o tome i zaključila sam da me u mom poslu drži onaj trenutak kad vidim da je to dijete dobro. I kada ga mogu pustiti, kada znam da je spremno ići samo u svijet, bez moje potpore. To je trenutak kojim se vodim dok radim s djecom. Je li pravilo da zlostavljanje stvara zlostavljače? Ne, nije istina da svako dijete koje je bilo zlostavljano jednog dana mora postati zlostavljač. Neka djeca imaju veću otpornost, a nekada se naprosto poklope povoljne životne okolnosti, ali krug zlostavljanja u svakom slučaju prekida psihoterapija. Tada ljudi prorade svoje traume, nisu dislocirani od njih, a ako dobiju odgovarajuću podršku, imaju i dobre šanse za oporavak. Rađena su istraživanja u kojima su praćena zlostavljana djeca i samo je 30 % njih nastavilo zlostavljati. A kada su radili retrospektivna istraživanja, dakle onih koji sada zlostavljaju, ustanovljeno je da je 75 % takvih osoba bilo zlostavljano. U jednom intervjuu rekli ste da bi zlostavljači morali proći i tretman i zatvor kako ne bi ponovili to djelo. Kakva je praksa kod nas? Kod nas nema sustavnog tretmana. Postojali su pilot-programi, ali nisu zaživjeli. Nakon kazne zatvora može se pretpostaviti da će osoba nastaviti sa zlostavljanjem jer u zatvoru frustracija samo raste. Uvođenje tretmana vrlo je bitno, ali djeca i zlostavljači prilikom tretmana ne smiju biti 20 ZAPOSLENA www.zaposlena.hr TRAVANJ 2018.

RODITELJI DANAS ČESTO BRKAJU ODGOJ BEZ BATINA S ODGOJEM BEZ GRANICA, A TO, NARAVNO, NEMA VEZE JEDNO S DRUGIM. I NA TAJ NAČIN ODGAJAJU DJE- CU KOJA SU ZANEMARENA, A DIJETE KO- JEMU JE SVE DOPUŠTENO JEDNAKO JE ZANEMARENO KAO I ONO KOJEMU NIJE DOPUŠTENO NIŠTA pod istim krovom. A kad već govorimo o kaznenim procesima, mi smo kao Poliklinika poznati po tome da nudimo mogućnost da djeca ne moraju ići na sud jer se ispitivanje može odraditi kod nas, i to besplatno. No, nažalost, time se ne koristi mnogo sudaca. Prekršajni se suci sve češće koriste tom našom uslugom, ali kazneni, nažalost, ne. I to neće funkcionirati dok god ne uđe u zakon. Voljela bih da u zakon uđe da malo dijete, dijete s teškoćama i traumatizirano dijete ne smije ići na sud, već da mora biti ispitano izvan prostorija suda, u povoljnom okruženju, i od strane educiranog stručnjaka. Ovako sve ovisi o dobroj volji sudaca. Je li danas u porastu vršnjačko nasilje? Svjedoci smo nedavnog incidenta s djevojkama u Splitu, okrutnog ubojstva u Zagrebu itd. Možda nije u porastu, ali mi se čini da je okrutnije, pogotovo vršnjačko nasilje uživo. Jer, što više djeca gledaju nasilje, to im se više smanjuje osjetljivost na njega. Također, u porastu je zlostavljanje putem interneta jer nema direktnog kontakta, a kad djeca ne vide što rade drugima, onda su okrutnija. Ono je opasno i zbog toga što je stalno prisutno. Kada je dijete izloženo maltretiranju na igralištu, ono može otići kući, a kod zlostavljanja putem interneta te mogućnosti nema. I treće, broj gledatelja kod takvog zlostavljanja je golem. Djeca su jako needucirana u vezi sa sigurnim korištenjem interneta i nemaju podršku nas odraslih. Dali smo im alat, a nismo ih naučili kako se njime koristiti, nego ih puštamo da sami istražuju. To je kao da djetetu date da vozi auto. Ali to nitko ne bi napravio, a ovo stalno radimo. Trebamo ih naučiti kako se ponašati u virtualnom prostoru. Čitala sam da u Danskoj djecu mnogo uče o empatiji. To mi se sviđa. Ljudi često znaju reći da CILJ JE INTEGRIRATI TRAUMU U SVOJ ŽIVOT, DA NE BUDE SVEPRISUTNA NEGO DA BUDE NAPROSTO OŽILJAK S KOJIM SE MOŽE ŽIVJETI ne žele previše grliti i ljubiti svoje dijete da ga ne bi razmazili, ali to nije razmaženost. Dijete je razmaženo ako u sedmom razredu čitate lektiru umjesto njega, a ne ako ga ljubite i mazite. Poznati ste po svojim predavanjima Što umjesto batina. Najprije bih željela naglasiti da je u Hrvatskoj od 1999. zakonom zabranjeno tući djecu. Osim toga, roditelji danas često brkaju odgoj bez batina s odgojem bez granica, a to, naravno, nema veze jedno s drugim. I na taj način odgajaju djecu koja su zanemarena, a dijete kojemu je sve dopušteno jednako je zanemareno kao i ono kojemu nije dopušteno ništa. Vrlo je bitno da shvatimo da dijete koje dobiva batine zapravo dobiva poruku da ne vrijedi. Batina neće pomoći djetetu da nauči razliku između dobrog i lošeg. Batine mu samo pokazuju što je loše, ali ne i što je dobro. Prije svega, mi se moramo ponašati onako kako želimo da se naša djeca ponašaju, mi smo im prvi uzor. Jer, loš primjer je situacija u kojoj roditelj istuče starije dijete kako bi ga naučio da ne tuče mlađeg brata ili sestru. Za nagradu možete davati privilegije. Pohvalite ga ako je dobro. Garantiram da će dijete mnogo prije učiniti nešto zato da dobije pohvalu nego što nešto neće učiniti zato što ćete ga udariti. Primjerice, kad dvogodišnje dijete udarite po guzi jer je istrčalo na ulicu, rezultat je da ono sljedeći put istrči na ulicu s rukama na guzi jer ne razumije uzrok i posljedicu. Nisi mu pokazao što je dobro. Dakle, težimo tome da dajemo privilegije za dobro ponašanje, a ukidamo privilegije za ponašanje koje želimo ugasiti. Grljenje, pohvala i nagrada su za ponašanje koje želimo podržati, a ignoriranje i ukidanje privilegija za ponašanje koje želimo ugasiti. Također, ne treba djetetu reći: Nemoj se penjati na stolac, past ćeš. Ništa ne košta da kažete: Nemoj se penjati na stolac jer bi mogao pasti. I po te, male, odgojne savjete roditelji mogu doći k nama u Polikliniku. Mnogo puta su mi roditelji znali reći da im je pomogao razgovor u Poliklinici jer se ustanovilo da je s djetetom sve u redu a da se zapravo oni nisu snalazili i da su njihova očekivanja bila nerealna. TRAVANJ 2018. www.zaposlena.hr ZAPOSLENA 21