Učenici: Martina Horvat (3. razred) Nino Klarić (3. razred) Mentor: Mišo Rašan, prof. savjetnik rasanmiso@gmail.com Inficiranost šuma donjeg Međimurja bijelom i žutom imelom Srednja škola Prelog, Čakovečka 1, 40323 Prelog, Tel:040/645-400, Međimurska Županija
SAŽETAK Istražena je inficiranost drvenastih vrsta žutom i bijelom imelom na području donjeg Međimurja. Cilj ovog istraživanja bio je određivanje postotka inficiranosti stabala bijelom i žutom imelom u šumama donjeg Međimurja, determinacija vrsta drveća na kojima parazitira određena vrsta imele te određivanje korelacije između prsnog promjera stabla i broja grmova imele na tom stablu. Za terensko istraživanje korištena je špaga, tračni metar duljine 30 m, tračni metar duljine 2,5 m, digitalni fotoaparat marke Lumix, dalekozor marke Canon, terenski dnevnik, olovka, GPS uređaj marke Etrex. Vrste drveća određivali smo pomoću ključa za determinaciju u zimskom razdoblju. Mjeren je prsni opseg stabala, a za inficirana stabla bilježen je broj grmova i vrsta imele. Istraživanje je rađeno na 14 istraživačkih ploha koje su odabrane nasumično pomoću karte. Ukupan broj popisanih stabala bio je 2027, od kojih je inficirano bilo 56 stabala. Vrsta drveća s najviše inficiranih stabala bijelom imelom je bijela topola (Populus alba L.), a sa žutom imelom hrast lužnjak (Quercus robur L.). Od ukupno 16 zabilježenih vrsta drveća samo na 7 vrsta zabilježena je infekcija imelom. Najveći broj grmova bijele imele zabilježen je na stablima prsnog promjera od 80-90 cm, a najveći broj grmova žute imele od 100-110 cm. Takav rezultat bio je očekivan s obzirom da su imele heliofilne vrste, pa su im kao domadari povoljnija starija i viša stabla. 1
Sadržaj: 1. Uvod. 3 1.1. Prirodna osnova donjeg Međimurja. 3 1.2. Bijela imela 4 1.3. Žuta imela. 7 1.4. Rasprostranjenost i stanište.. 9 1.5. Način života.. 10 1.6. Inficiranost drvenastih vrsta u šumskim biocenozama.. 11 1.7. Ljekovita svojstva imele.. 12 2. Obrazloženje teme... 14 3. Materijal i metode... 16 3.1. Korišteni materijal 16 3.2. Metode.. 16 3.2.1. Odabir lokacije.. 16 3.2.2. Terenski rad.. 17 3.2.3. Određivanje vrsta drveća... 19 4. Rezultati.. 21 5. Rasprava. 27 6. Zaključci.. 31 8. Literatura. 33 9. Fotodokumentacija.. 36 2
1. UVOD 1.1. Prirodna osnova donjeg Međimurja Međimurska županija nalazi se na krajnjem sjevernom dijelu Republike Hrvatske. Sa sjevera, sjeveroistoka i juga omeđuju je tokovi rijeka Mure i Drave, a na zapadu pobrđe gornjeg Međimurja (slika 1). Mogu se izdvojiti dva osnovna tipa reljefa, a to su brežuljkasti u gornjem i nizinski u donjem Međimurju. Za donje Međimurje karakterističan je nizinski reljef blago nagnut prema istoku (Jagec, 2001.). To je prostor koji se nalazi između Drave i Mure. On je zajednička tvorevina tih rijeka, lijep prizor zajedničkih terasa i aluvija. Slika 1. Karta Međimurske županije U donjem Međimurju, uglavnom u porječju Trnave, razvila su se starija aluvijalno-močvarna tla na silikatnom šljunku. To su najneplodnija od svih tla u Međimurju. Suprotno ovim tlima, južno od njih, prema dravskom toku su 3
aluvijalno-močvarna karbonatna tla. Nastala su pomicanjem korita Drave sa sjevera prema sadašnjem na jugu, prekrivši cijeli taj pojas šljunkom i pijeskom, a iznad njih nataložili su se ilovasti i pjeskovito-ilovasti nanosi. U istočnom dijelu donjeg Međimurja, malo podalje od toka Drave i Mure, nalaze se aluvijalnomočvarna glinasto-ilovasta tla. Uz tok Mure, od Podturna do Goričana, nastala su aluvijalno močvarna glinasta tla (Jagec, 2001.). Pojavljuje se i aluvijalno močvarna i ilovasto - glinasta tla u okolici Preloga. Najrasprostranjenije šumske zajednice tog prostora su šuma hrasta lužnjaka i običnog graba (Carpino betuli-querctum roboris /Anić 1959/ Rauš 1969.), šume vrbe i topole (Salici-Populetum prov.) i šume bijele topole (Alnetum ilcana prov.). Hrast lužnjak i obični grab se pojavljuju u kombinaciji s poljskim jasenom, divljom trešnjom, poljskim brijestom i bagremom. U vlažnijim područjima su rasprostranjene šume vrbe i topole u kojima sloj grmlja uglavnom čine crna bazga, drijen i glog. Šume bijele johe su miješane sastojine sa vrbom, bijelom i crnom topolom, sremzom i brijestom (Purić Hranjec, 2005.). U posljednih 30-40 godina dosta je bijele johe iskrčeno i zamijenjena je nasadima američkih topola. Uz šume su razvijene i livadne, močvarne i vodene vrste grmlja i prizemnog bilja. Kroz višestoljetni period, Međimurje je mijenjalo svoju sliku zbog čovjekovog utjecaja (Jagec, 2001.). Šumska i močvarna područja pretvorena su u oranice i naseljena područja. Zbog toga se i javlja velika rascjepkanost šuma. Na stablima drveća u sloju krošnji u svim navedenim šumskim zajednicama prisutni su poluparaziti: bijela i žuta imela. 1.2. Bijela imela Bijela imela (Viscum album L.) pripada carstvu biljaka (Plantae), odjeljku sjemenjača (Spermatophyta), pododjeljku kritosjemenjača (Magnoliophytina), 4
razredu dvosupnica (Magnoliopsida), redu Santalales, porodici Viscaceae, rodu Viscum (Cronquist, 1981). Bijela imela je vazdazeleni poluparazit (slika 2). Grm imele okruglastog je oblika, a grane su viličasto raspoređene (Laginja, 2010.). Listovi su vazdazeleni, što znači da ostaju na izbojcima i tijekom zime, žutozelene do tamnozelene su boje, kožasti, jednostavni, izduženo obrnuto jajastog oblika, tupog vrha, cijelog ruba, nemaju peteljku i suženi su pri osnovi (Horvatinović, 2008.). Bijela imela je dvodomna, odnosno postoje biljke samo s muškim ili samo sa ženskim cvjetovima. Slika 2. Bijela imela Cvjetovi su jednospolni i vrlo sitni, žućkastozelene boje (slika 3), a nalaze se u pazušcima listova. U jednom pazušcu je smješteno od 3 do 5 cvjetova. Cvate prije ili za vrijeme listanja (Idžojtić, 2003.). Tučak ženskog cvijeta dignut je jedva pola milimetra, a muški cvjetovi imaju po 4 prašnika, dok cvijet bijele imele ima 4 5
latice. Oba su cvijeta primamljivo nježnog mirisa. Imaju takav miris da primame u prvom redu muhe i ostale kukce koji ih oprašuju (Laginja, 2010.) Slika 3. Ženski i muški cvijetovi imele (http://www.google.hr/viscum) Plodovi su bijele bobe (slika 4) okruglastog oblika, sa zelenim sjemenkama (1-3) obavijenima sluzavom, ljepljivom masom koje dozrijevaju od studenog do siječnja (Idžojtić, 2003.). Sjemenke imele su otrovne za ljude. Slika 4. Bobe bijele imele (http://www.google.hr/imgres?q=viscum) 6
Bijela imela ima tri podvrste: Viscum album L. ssp. album (bjelogorična bijela imela), Viscum album L. ssp. abietis (Wiesb.) Abrom. (jelina imela) i Viscum album L. ssp. austriacum (Wiesb.) Vollm. (borova imela). Podvrste najbolje možemo razlikovati prema vrstama domaćinima na kojima žive kao poluparaziti. 1.3. Žuta imela Žuta imela (Loranthus europaeus Jacq.) pripada carstvu biljaka (Plantae), odjeljku sjemenjača (Spermatophyta), pododjeljku kritosjemenjača (Magnoliophytina), razredu dvosupnica (Magnoliopsida), redu Santalales, porodici Loranthaceae, rodu Loranthus (Cronquist, 1981). Slika 5. Žuta imela Žuta imela je listopadna, dvodomna vrsta okruglastog habitusa,koja naraste do 1 m promjera (slika 5). Izbojci su viličasto razgranjeni (Idžojtić 2005.). 7
Listovi su nasuprotno smješteni, jednostavni, duguljasto jajasti, zaobljenog vrha, klinaste osnove i cijelog ruba, tamnozeleni (Idžojtić 2009.). Cvjetovi su jednospolni, entomogamni i svjetlo zeleni. Ženski cvjetovi rastu u obliku klasova, a muški u obliku grozdova (slika 6). Cvjetanje se odvija u lipnju i srpnju (Idžojtić, 2005.). Dozrijevanje plodova je krajem jeseni. Slika 6. Muški cvijetovi žute imele (http://www.google.hr/loranthus europaeus) Plod je okruglasta boba, premjera oko 1 cm (slika 7). Sjemenka je obavijena žutim, sluzavim, ljepljivim i mekanim ovojem (Idžojtić, 2005). Sluz sprečava sušenje ploda, što omogućuje da sjeme ostane svježe i nakon dugotrajne suše (Laginja, 2010.). Sluzava masa također služi i kao zaštita od probavnih sokova ptica koje rasprostranjuju sjemenke imela. Sjemenka ima ljepljivi ovoj kako bi se mogla lakše pričvrstiti za stablo i počela klijati. 8
Slika 7. Bobe žute imele (http://www.google.hr/zuta+imela&hl=hr&gbv) 1.4. Rasprostranjenost i stanište Bijela imela (Viscum album L.) je rasprostranjena na različitim vrstama drveća diljem Europe, Azije i sjeverne Afrike. Sjeverna granica rasprostranjenosti bijele imele je južna Skandinavija, zapadna granica je srednja i južna Engleska, na jugu dolazi do sjeverozapadne Afrike, a na istoku se širi preko jugozapadne i srednje Azije (Hegi, 1981). Žuta imela (Loranthus europaeus Jacq.) je rasprostranjena u srednjoj i jugoističnoj Europi (zapadna granica je Italija). Moguće ju je pronaći i u Maloj Aziji (Idžojtić i sur., 2005.). U Hrvatskoj je stanište bijele imele u prirodnim šumama, parkovima, vrtovima, neodržavanim voćnjacima te na stablima uz rubove šuma i na otvorenim površinama (Idžojtić, 2003.). Bjelogorična bjelogorična imela rasprostranjena je u sjevernom i središnjem dijelu Hrvatske (slika 8). Njezina rasprostranjenost nije zabilježena na mediteranskom i submediteranskom području države, kao ni u velikim planinskim masivima. 9
Slika 8. Karta rasprostranjenosti imele u Hrvatskoj 1.5. Način života Imela je poluparazit, jer od domaćina uzima vodu i mineralne tvari, dok hranu sama proizvodi. Imela je biljka kojoj je za rast potreban domaćim, odnosno druga biljka. Njeno sjeme ne može proklijati ni u vodi niti u tlu. Za rasprostranjivanje plodova bijele i žute imele najviše su zaslužne ptice. U Hrvatskoj je poznato četrnaest ptica koje se hrane imelinim plodovima (Cramp, 1988., Cramp i Perrins, 1994.) i koji su njeni prenositelji. Najvažnija ptica za imelino rasprostranjivanje je drozd imelaš (Turdus viscivorus L.) (slika 9). On obitava na cijelom području Hrvatske, dok je u Dalmaciji prisutan samo zimi. Ptice koje se hrane mesnatim plodom najčešće progutaju cijeli plod. Pošto je sjeme neprobavljivo, ptice ga sa izmetom izbacuju iz svog organizma. Sjemenka ne mora proći kroz crijevo ptice da bi postala klijava, jer su brojni 10
pokusi pokazali da sjeme, zahvaljujući svojem ljepljivom sadržaju koji se pričvrsti za granu, isto počinje klijati i rasti (Laginja, 2010.). Slika 9. Drozd imelaš (Turdus viscivorus L.) (http://www.arthurgrosset.com/europebirds/photos/turphi8544.jpg) Za klijanje sjemenke je potrebna svijetlost. Tijekom klijanja prvo se razvije poseban organ za pričvršćivanje biljke za granu domaćina, a zatim se razvijaju sisulje (haustorije) koje luče enzime koji razgrađuju stanice kore domaćina. Sisuljama (haustorijama) imela iz provodnog sustava domaćina uzima vodu i mineralne tvari (Idžojtić, 2005.). Veliki broj grmova imele stvara određene probleme domaćinu, no ne predstavlja veliki gospodarski problem u Hrvatskoj, osim jeline imele (Viscum album subsp. abietis), koja je značajan štetnik u šumama obične jele (Abies alba Mill.) (Idžojtić i sur., 2008.). 1.6. Inficiranost drvenastih vrsta u šumskim biocenozama Najčešći domaćini bijele imele su: pitoma jabuka (Malus domestica Borkh.), crna topola (Populus nigra L.), pitoma kruška (Pyrus communis L.), 11
bijela vrba (Salix alba L.) i malolisna lipa (Tilia cordata Mill.). Najčešće zaražene strane vrste su sjevernoamerička stabla: srebrnolisni javor (Acer saccharinum L.) i obični bagrem (Robinia pseudoacacia L.) (Idžojtić, 2003.). U Hrvatskoj je žuta imela zabilježena na devet vrsta domaćina. Od toga je sedam listopadnih vrsta hrastova: kitnjak (Quercus petraea /Matt./ Liebl.), lužnjak (Quercus robur L.), medunac (Quercus pubescens Willd.), cer (Quercus cerris L.), sladun (Quercus frainetto Ten.), crveni hrast (Quercus rubra L.) i čamoliki hrast (Quercus palustris Münchh). Ostali domaćini su: obični grab (Carpinus betulus L.) i pitomi kesten (Castanea sativa Mill.). Imela svom domaćinu uzrokuje i neke štete. Na stablima jabuke i kruške, ako je inficiranost imelom velika, voćka može djelomično ili sasvim uginuti (Laginja, 2010.). Što je više grmova imele na stablu, ono je pod sve većim stresom. Taj stres se javlja zbog nedostatka vode te u kombinaciji s drugim nepovoljnim čimbenicima domaćin dodatno slabi. To pogoduje napadu sekundarnih štetnika i bolesti, a može slijediti i propadanje stabla koje je inficirano imelom. Imela se potpuno može ukloniti samo ako se odreže grana inficiranog stabla na mjestu gdje se taj poluparazit nalazio. 1.7. Ljekovita svojstva imele Danas je otkriveno iznenađujuće velik broj ljekovitih tvari u imeli. Korištenje imele pomaže i kod negativnih posljedica zračenja ili kemoterapije, mučnina, nesanica, opadanje kose, gubitak teka, ali i općeg stanja stanica krvi i organa. Korisna je za još niz ostalih bolesti od kojih su neke reumatski artritis, dijabetes, općenito poboljšava cirkulaciju u cijelom tijelu, kod glavobolja i migrena, potiče bolji rad srca, jača srce i oslabljeni srčani mišić te regulira ubrzan i nepravilan rad srca. Imela širi krvne žile i na taj način spušta visoki krvni tlak (Bogdanić, 2010.). Također poboljšava cirkulaciju, sprječava 12
ovapnjenje krvnih žila, neelastičnost i prijevremeno starenje krvnih žila, smanjuje krvarenje. U mnoštvu svojih ljekovitih svojstava nalazi odgovor na skoro svaku bolest koja pogađa ljudski rod. Važno je naglasiti da se plod ne bere, jer se ne koristi u ljekovite svrhe, a u većim količnama je i otrovan. 13
2. OBRAZLOŽENJE TEME Poznato je da u šumskim zajednicama donjeg Međimurja imele parazitiraju u krošnjama drveća. Proučavanjem literature došli smo do spoznaje da šumske biocenoze uz rijeke Dravu i Muru nastanjuju dvije vrste imela: bijela imela, (Viscum album L.) koja je vazdazelena, i listopadna žuta imela (Loranthus europaeus L.). Mladi listovi i mlade grančice bijele imele korišteni su u narodnoj medicini za različite pripravke protiv ateroskleroze, visokog krvnog tlaka, padavice i različitih grčeva (Gelenčir i Gelenčir, 1991.). Antropozof Rudolf Steiner je koristio ekstrakt imele u obliku injekcija za liječenje raka u ljudi. Prema običajima i vjerovanjima nekih europskih naroda poljubac ispod imele navodno donosi sreću. Isto se tako buket imele stavljao za sreću iznad kućnog praga u božićno vrijeme. Sve te spoznaje pobudile su u nama interes za istraživanjem infekcije stabala imelama u šumama između rijeka Mure i Drave. Željeli smo doznati koja je vrsta imele rasprostranjenija i na kojem drveću imele pretežito parazitiraju. Cilj ovog istraživačkog rada je odrediti postotak inficiranosti stabala bijelom i žutom imelom u šumama donjeg Međimurja, zatim determinirati vrste drveća na kojima parazitira određena vrsta imele te odrediti korelaciju između prsnog promjera stabla i broja grmova imele na tom stablu. Budući da su imele heliofilne vrste namjeravamo usporediti postotak zaraženosti stabala na rubu i u središtu šume. Na osnovi literaturnih podataka pretpostavljamo da će bijela imela parazitirati na listopadnom drveću, jeli i boru dok žuta imela pretežito parazitira uglavnom na hrastovima. Također se smatra da su inficirana stabla većeg prsnog promjera pogodniji domaćini te se na njima nalazi veći broj grmova imela. Pri rasprostranjivanju sjemenki sudjeluju ptice koje se nastanjuju u 14
krošnjama stabala (drozd imelaš, kos, zeba, svraka, siva vrana i druge). Međutim, stabla na kojima se imela već nalazi se mogu zaraziti i plodovima koji otpadaju s postojećih grmova imele te se zalijepe i počnu klijati na nekoj od nižih grana istoga stabla. Stabla većeg prsnog promjera starija su stabla koja su duže izložena mogućnosti zaraze nego mlada stabla. Budući da su imele heliofilne vrste pretpostavljamo da će veći postotak stabala na rubu šume biti zaražen imelom, budući da ta stabla imaju veću površinu krošnje izloženu suncu nego stabla u unutrašnjosti šume. Rascjepkane šumske površine, koje su ispresijecane oranicama i travnjacima, imaju više rubnih područja, odnosno rubnih stabala. Stoga pretpostavljamo da će postotak inficiranosti stabala imelom biti viši na takvim površinama u odnosu na cjelovite šumske površine. 15
3. MATERIJAL I METODE 3.1. Korišteni materijal Za istraživanje je korištena špaga, tračni metar duljine 30 m, tračni metar duljine 2,5 m, digitalni fotoaparat marke Lumix, dalekozor marke Canon, terenski dnevnik, olovka, GPS uređaj marke Etrex. 3.2. Metode 3.2.1.Odabir lokacije Korištenjem Google karte (slika 10) i poznavanjem prostora prekrivenog šumom, nasumično smo odredili 14 geografskih koordinata, na kojima smo postavili istraživačke postaje. Istraživačke postaje su: IP1 Murščak, N46.421943, E16.680593 IP2 Zelengaj, N46.410641, E16.670852 IP3 - Sv. Marija, N46.359442, E16.747971 IP4 Donji Mihaljevec, N46.358835, E16.728401 IP5 Čukovec, N46.348794, E16.711257 IP6 Otok N46.328232, E16.578412 IP7 Oporovec I, N46.327728, E16.673212 IP8 Oporovec II N46.329773, E16.696258 IP9 Donja Dubrava N46.313301, E16.801078 IP10 Donji Vidovec, N46.345565, E16.774063 IP11- Kotoriba, N46.346454, E16.812859 IP12 Goričan, N46.374649, E16.696472 IP13 Čehovec, N46,356643, E16,621971 IP14 Hrupine, N46, 347412, E16,579939 16
Slika 10. Karta istraživačkih postaja (http://maps.google.hr/maps) 3.2.2. Terenski rad Istraživačke postaje smo prethodno odredili pomoću karte, a na terenu smo ih pronašli uz pomoć GPS uređaja. Na svakoj istraživačkoj postaji špagom smo obilježili plohu u obliku kvadrata veličine 50 m x 50 m (slike 11 i 12). Zabilježili smo drvenaste vrste lijevo i desno od konopa na udaljenosti 1 m duž sve četiri stranice i jednom dijagonalom kvadrata. Svakom stablu smo izmjerili opseg (slika 13) na visini od 1,3 m kako bismo izračunali prsni promjer. Pažljivim brojanjem pomoću dalekozora odredili smo broj grmova imele na stablu te vrstu imele. Podatke smo upisivali u terenski dnevnik. 17
Inficiranost šuma donjeg Međimurja bijelom i žutom imelom Slika 11. Shema istraživačke plohe 18
Inficiranost šuma donjeg Međimurja bijelom i žutom imelom Slika 12. Obilježavanje plohe 19
Slika 13. Mjerenje opsega stabla 3.2.3. Određivanje vrsta drveća Za određivanje vrsta listopadnog drveća u zimskim uvjetima pomoću literature (Domac, 1984. te Gelenčir i Gelenčir, 2001.) izradili smo poseban ključ koji je prikazan u tablici 1. Za determinaciju je korišten opis boje i oblik mlade i stare kore na stablima te slikovni materijal. 20
Tablica 1. Ključ za determinaciju listopadnog drveća zimi Vrsta Mlada kora Stara kora bijela vrba svjetlo smeđa siva ispucala crna joha zelenkasto smeđa crno smeđa, ljuskava jasen glatka maslinasto siva siva, ispucala na sitna nepravilna višekutna polja brijest sivosmeđa, glatka, grane uzdužno duboko ispucala u četvrtaste glatke ili mnogokutne ljuske, tamnosmeđa do crvenkasto mrke boje, debela i do 3 cm bijela topola sivobjela, glatka tamnosiva izbrazdana crna topola pepljastosiva i glatka smeđe siva i ispucala, debela i do 5 cm breza bijela, glatka ljušti se na tanke listiće kao papir hrast glatka sivo-zelenkaste boje uzdužno ispuca, bijeličastosiva lužnjak obični grab zelenkasto glatka glatko sivkaste boje obična mlada kora svjetlija od kore tanka i glatka, sivožute boje posuta lijeska na starijim grmovima brojnim lenticelama bazga zelena kora s lenticelama sive kora na donjem dijelu stabla boje, stabljika zeljasta svijetlosmeđa, a prema gore sivobijela, pomalo izbrazdana i točkasta divlja crvenkastosmeđa glatka kora sivocrvenkaste boje, sjajna, glatka, trešnja ljušti se sremza svijetlosmeđa kora tamnosmeđe do tamnocrne boje i bijelo točkasta 21
4. REZULTATI Rezultati određivanja drvenastih vrsta biljaka, prebrojavanja imela i prsni promjer stabala na istraživačkoj plohi kraj naselja Čehovec prikazani su kao terenski dnevnik u tablici 2. Tablica 2. Dio terenskog dnevnika Čehovec, 9.1.2012. Vrsta Opseg (cm) Broj imela Vrsta imele 22 Promjer (cm) crna joha 39 nema nema 12,4 bagrem 73 5 bijela 23,2 bagrem 34 3 bijela 10,8 bagrem 22 nema nema 7,0 crna joha 16 nema nema 5,0 crna joha 14 nema nema 4,4 bijela topola 60 nema nema 19,1 bijela topola 87 nema nema 27,1 brijest 58 nema nema 18,5 crna joha 20 nema nema 6,4 crna joha 35 nema nema 11,1 crna joha 50 nema nema 15,9 crna joha 22 nema nema 7,0 bazga 5 nema nema 1,6 crna joha 14 nema nema 4,5 crna joha 56 nema nema 17,8 bazga 10 nema nema 3,2 bazga 7 nema nema 2,2 bazga 4 nema nema 1,3 bazga 6 nema nema 1,9 bazga 5 nema nema 1,6 crna joha 15 nema nema 4, 8 crna joha 63 nema nema 20,1 divlja trešnja 20 nema nema 6,4 crna joha 22 nema nema 7,0 crna joha 57 nema nema 18,1 crna joha 48 nema nema 15,3
broj stabala Brojnost popisanih drvenastih vrsta biljka na svim istraživačkim postajama prikazan je grafički na slici 14. 500 450 400 350 300 250 200 150 100 50 0 Slika 14. Brojnost drvenastih biljaka, prema vrsti Odnos broja neinficiranih i inficiranih stabala bilo bijelom ili žutom imelom na svim istraživačkim postajama prikazan je grafički na slici 15. 2500 2000 1500 1000 500 0 broj neinficiranih stabala broj inficiranih stabala Slika 15. Neinficirana i inficirana stabla 23
Na slici 16 je grafički prikaz brojnosti zaraženih stabala samo bijelom i ili žutom imelom te stabala na kojima parazitiraju obje vrste imela. 80,00% 70,00% 60,00% 50,00% 40,00% 30,00% 20,00% 10,00% 0,00% Bijela imela Žuta i bijela imela Žuta imela Slika 16. Udio stabala s pojedinom vrstom imele Odnos broja inficiranih i neificiranih stabala bijelom i žutom imelom prikazan je grafički na slici 17. 350 300 250 200 150 neinficiranih inficiranih 100 50 0 Slika 17. Broj inficiranih i neinficiranih stabala prema vrsti 24
Udio zaraženosti bijelom imelom pojedinih vrsta drveća u ukupnom broju svih inficiranih stabala prikazan je na slici 18. 55,81% 6,98% 2,32% 2,32% 2,32% 25,59% 4,65% bagrem crna joha bijela topola crna topola jasen hrast lužnjak bijela vrba Slika 18. Infekcija staba bijelom imelom, prema vrsti drveća Udio zaraženosti žutom imelom pojedinih vrsta drveća u ukupnom broju svih inficiranih stabala prikazan je na slici 19. 5,88% 17,64% 64,70% 11,76% bagrem bijela topla crna topola hrast lužnjak Slika 19. Infekcija stabala žutom imelom 25
slici 20. Broj stabala inficiranih bijelom imelom, prema vrsti drveća, prikazan je na 30 25 20 15 10 5 0 bagrem crna joha bijela topola crna topola jasen hrast lužnjak bijela vrba Slika 20. Vrste inficirane bijelom imekom Broj stabala inficiranih žutom, prema vrstama drveća, prikazan je na slici 21. 12 10 8 6 4 2 0 bagrem bijela topla crna topola hrast lužnjak Slika 21. Vrste inficirane žutom imelom 26
Broj grmova imele Korelacija između prsnog promjera stabla i broja grmova bijele i žute imele prikazan je na slici 22. 90 75 60 45 30 bijela imela žuta imela 15 0 0-10 10-20 20-30 30-40 40-50 50-60 60-70 70-80 80-90 90-100 100-110 Slika 22. Prsni promjer inficiranih stabala 27
5. RASPRAVA Tijekom 2011. i 2012. godine analizirano je 14 istraživačkih ploha na području donjeg Međimurja. Na svih 14 istraživačkih ploha ukupno je obuhvaćeno 2027 stabala. Pomoću ključeva za određivanje na plohama je popisano 16 različitih drvenastih vrsta, a to su: bagrem (Robinia pseudoacacia L.), crna joha (Alnus glutinosa L.), bijela topola (Populus alba L.), crna topola (Populus nigra L.), poljski jasen (Fraxinus augustifolia Vahl), hrast lužnjak (Quercus robur L.), bijela vrba (Salix alba L.), brijest vez (Ulmus laevis Pall.), obični grab (Carpinus betulus L.), lijeska (Corylus avellana L.), svib (Cornus sanguinea L.), crna bazga (Sambucus nigra L.), divlja trešnja (Prunus avium L.), pavitina (Clematis vitalba L. ), trnina (Prunus spinosa ) i breza (Betula pendula Roth). Analizom rezultata vidljivo je da najveću samoniklu zastupljenost ima crna bazga (Sambucus nigra L.) koja čini sloj grmlja, a najmanju samoniklu zastupljenost ima breza (Betula pendula Roth) iz sloja krošnji (slika 14). Na onim istraživačkim lokacijama gdje je zabilježen hrast lužnjak u većem broju su prisutne vrste koje čine sloj grmlja. Razlog tomu je što su hrastove šume šume svijetla. Sunčeve zrake dopiru do prizemnog sloja. Stoga vrste poput bazge, lijeske, pavitine, trnine i sviba imaju više neophodne svijetlosti za rast i razvoj. Pretpostavljamo da je to glavni razlog zašto je bazga najzastupljenija vrsta na istraživanim lokacijama. Istraživanjem je zabilježeno svega 56 inficiranih stabala bijelom ili žutom imelom (2,76 %) od ukupno popisanih 2027 stabala različitih drvenastih vrsta (slika 15). Slični podaci o inficiranosti zabilježeni su na području Uprave šuma Bjelovar i iznosili su 3 % (Idžojtić i sur., 2006.). Od tog broja bijelom imelom je inficirano 39 stabala ili 69,64 %, a žutom svega 13 ili 23,21 %. Preostali dio čine 28
stabla inficirana objema vrstama imela (7,15 %). Na temelju rezultata je vidljivo da je žuta imela slabije zastupljena u odnosu na bijelu. Pretpostavljamo da je razlog tomu što žuta imela uglavnom parazitira na hrastu kitnjaku i lužnjaku (Idžojtić i sur., 2006.), a navedene vrste brojnošću su slabo zastupljene na istraživanim plohama. Također je zabilježena inficiranost bijele topole (Populus alba L.) i crne topole (Populus nigra L.) sa obje vrste imele, žutom i bijelom. Zabilježena su svega 4 inficirana stabla ili 7,14 %. Pretpostavljamo da je razlog tomu što su inficirana stabla bijele i crne topole bila promjera između 80 i 100 cm. Također su svojom visinom nadmašili ostalo drveće na staništu što pogoduje razvoju bijele i žute imele. Drugi bi razlog mogao biti to što bijela i crna topola imaju tzv. mekano drvo odnosno koru koju imele lakše probijaju svojim sisuljama. Prema podacima iz literature u Hrvatskoj je već zabilježeno da vrste stabala u svojim krošnjama istovremeno imaju i bijelu imelu i žutu imelu. Ti domaćini su obični grab (Carpinus betulus L.) i crveni hrast (Quercus rubra L.) (Idžojtić, 2003.). Navedena autorica je istraživala daleko veće plohe na području Uprave šuma Bjelovar. Na tim istraživačkim plohama su učestaliji obični grab i crveni hrast u odnosu na bijelu i crnu topolu. Budući da su bijela i žuta imela heliofilne vrste, one ne parazitiraju na dvenastim vrstama koje čine sloj grmlja u šumskim zajednicama (bazga, lijeska, svibovina, pavitina i trnina). Niti bijela, niti žuta imela nije zabilježena na brezi, brijestu te na grabu. Svi zabilježeni izdanci divlje trešnje su bili malog promjera (do 15 cm), dakle vrlo mladi i sačinjavali su sloj grmlja. Pretpostavljamo da je to glavni razlog što nije zabilježen niti jedan inficirani primjerak divlje trešnje. Rezultate inficiranosti stabala bijelom i žutom imelom na području donjeg Međimurja nije moguće komparirati s rezultatima drugih autora jer mi nismo 29
pronašli literaturnih podataka da je netko proučavao inficiranost bijelom i žutom imelom na tom području. Prema podacima dobivenih istraživanjem (slika 17.) s obzirom na broj zaraženih i nezaraženih jedinki najinficiraniji domaćin je bijela topola (Populus alba L.), dok je s druge strane domaćim s najmanjim postotkom inficiranosti crna joha (Alnus glutinosa L.). Razlog tomu je to da su bijele topole prosječno više i starije od crne johe koje su mlađe i nižeg prosječnog rasta. To možemo potkrijepiti primjerom (tablica 2.), gdje je vidljivo da bijela topola ima veći opseg od crne johe. Pretpostavljamo da infekcija imelom nije posljedica brojnosti stabala na istraživačkim lokacijama već prije svega starost odnosno visina drveća. Starija stabla su viša i imaju prostraniju krošnju. Vjerojatno jedan od značajnih čimenika rasprostranjenost imele je prisustvo drozdova imelaša koji se nastanjuju u sloju krošnji. Drozdovi imelaši se hrane plodovima imele pri čemu sjemenke izbacuju izmetom. Sjemenke imaju ljepljivi ovoj kojim se priljube uz grane stabala. Smatramo da je brojnost drozdova imelaša na nekom području proporcionalna broju grmova bijele i žute imele na stablima. Udio drvenastih vrsta inficiranih bijelom imelom, prema ukupnom broju inficiranih stabala je: bijela topola (55,81%), crna topola (6,98 %), bagrem (25,59 %), crna joha (4,65 %), poljski jasen (2,32 %), hrast lužnjak (2,32 %) i bijela vrba (2,32 %) (slika 20.). Prema rezultatima naših istraživanja vidljivo je da su najučestaliji domadari bijeloj imeli na području donjeg Međimurja bijela topola, bagrem i crna topola. Prema literaturi u Hrvatskoj (Idžojtić, 2003.) najčešće zaražene vrste drveća su: crna joha (Alnus glutinosa L.), obični grab (Carpinus betulus L.), pitoma jabuka (Malus domestica L.), crna topola (Populus nigra L.), pitoma kruška (Pyrus communis L.), bijela vrba (Salix alba L.) i 30
malolisna lipa (Tilia cordata L.). Rezultati naših istraživanja i literaturni podaci se razlikuju jer su istraživanja rađena u različitim šumskim zajednicama, u kojima obitavaju različite vrste drveća. Žuta imela (Loranthus europaeus Jacq.) je najviše rasprostranjena u hrastovim šumama. Najčešći domaćini su hrastovi: kitnjak (Quercus petraea /Matt./ Liebl.), lužnjak (Q. robur L.), medunac (Q. pubescens Willd.), cer (Q. cerris L.) i sladun (Q. frainetto Ten.) (Idžojtić i sur., 2005.). Na području donjeg Međimurja prema dobivenim podacima (slika 21.) vidljivo je da najveći udio inficiranosti s obzirom na ukupni broj inficiranih stabala ima hrast lužnjak (64,70 %). Osim hrasta lužnjaka inficirane drvenaste vrste su: bijela topola (17,64 %), crna topola (11,76 %) i bagrem (5,88 %). Iz slike 22 vidljiv je odnos broja grmova imele i promjera stabala. Najveći broj grmova bijele imele zabilježen je na skupini stabala promjera od 80 do 90 cm. Nakon tog promjera zabilježen je pad broja grmova bijele imele. Uzrok toga pada je manji broj stabala prsnog promjera većeg od 90 cm, zbog redovitih šumskih sječa na istraživanom području. Na jednom domaćinu se može nalaziti više grmova imele. Maksimalan broj zabilježenih grmova bijele imele je bio 123 i to na crnoj topoli prsnog promjera 79,57 cm, dok je maksimalan broj grmova žute imele 69, na stablu bijele topole prsnog promjera 105,04 cm. 31
6. ZAKLJUČCI Na istraživanim plohama u šumskim zajednicama donjeg Međimurja najzastupljenije vrste sloja grmlja su bagrem, lijeska i svib, a sloju drveća najzastupljeniji su bagrem, crna joha i poljski jasen Nije zabilježeno da bijela i žuta imela inficiraju drvenaste vrste sloja grmlja, već samo vrste sloja drveća Bijelom ili žutom imelom inficirano je 56 od 2027 stabala (2,76 %), a bijela imela je rasprostranjenija (69,64 %)u odnosu na žutu (23,21 %) Svega 4 stabla ili 7,15 % inficirana su i bijelom i žutom imelom Broj grmova imele na stablima je u prosjeku proporcionalan prsnom promjeru stabla, odnosno starosti stabla Zabilježena je sljedeća učestalost infekcije na stablima: bijela topola (55,81 %), crna topola (6,98 %), bagrem (25,59 %), crna joha (4,65 %), jasen (2,32 %), hrast lužnjak (2,32 %) i bijela vrba (2,32 %) Stabla promjera 80-90 cm imaju najveći broj grmova bijele imele, dok je najveći broj grmova žute imele zabilježen na stablima promjera 100-110 cm 32
8. LITERATURA Bogdanić S. Imela Viscum album 2010, Biovrt u skldu s prirodom, http://biovrt.com/2010/01/10/imela-viscum-album/, 12.11. 2011. Cramp S. The birds of the Western Palearctic 1988, Vol. V. Oxford Univ. Press. Cramp S. i Perrins, C. M. Birds of the Western Palearctic 1994, Oxford University Press, Oxford. Cronquist, A. An integrated system of classification of flowering plants 1981, Columbia Univ. Press., New York, str. 1262. Domac R. Mala flora Hrvatske 1984, Sambolek-Hrbić E. (ur.) Školska knjiga, Zagreb. Gelenčir J. i Gelenčir J. Atlas ljekovitog bilja 1991, Taraš Ž. (ur.), Prosvjeta, Zagreb. Hegi, G., Illustrierte Flora von Mitteleuropa 1981, Band III, Teil 1. Verlag Paul Parey, Berlin, Hamburg, str. 504. Idžojtić M. i sur. Žuta i bijela imela na području uprava šuma podružnica Našice i Osijek 2007, Šumarski list br. 3-4, CXXXI, str. 125-135. Idžojtić M. i sur. Žuta imela (Loranthus europaeus Jacq.) i bijela imela (Viscum album L.) na području Uprave šuma podružnice Bjelovar 2006, Šumarski list. 3-4, str. 101. Idžojtić M. Intenzitet zaraze žutom i bijelom imelom na području uprava šuma podružnica Vinkovci i Nova Gradiška 2006, Šumarski list. 9-10, str. 399. Idžojtić M. Listopadno drveće i grmlje u zimskom razdoblju 2005, Sveučilište u Zagrebu, Šumarski fakultet, str. 256. 33
Idžojtić M. Dendrologija List 2009, Sveučilište u Zagrebu, Šumarski fakultet, str. 904. Idžojtić M. i sur. Domaćini žute imele (Loranthus europaeus Jacq.) i intenzitet zaraze na području Uprave šuma podružnice Požega 2005, Šumarski list. 1-2, str. 3. Idžojtić M. Domaćini i rasprostranjenost bjelogorične bijele imele (Viscum album L. ssp. album) u Hrvatskoj 2003, Šumarski list. 9-10, str. 439. Idžojtić M. Intenzitet zaraze obične jele (Abies alba Mill.) imelom (Viscum album L. ssp. abietis (Wiesb.) Abrom.) na području uprave šuma podružnice Delnice 2003, Šumarski list br. 11-12, CXXVII, str. 545-559. Idžojtić, M., Pernar, R., Glavaš, M., Zebec, M. i Diminić, D. The incidence of mistletoe (Viscum album L. ssp. abietis /Wiesb./ Abrom.) on silver fir (Abies alba Mill.) in Croatia 2008, Biologia (Bratislava) 63 (1): 81-85. Ilić N. Sušenje hrasta kitnjaka (Quercus petraea (Mattuschka) Liebliean) i pojava imele (Loranthus europaeus Jacq.) na planini Motajici 2009, Works of Faculty of Forestry University of Sarajevo no. 1, str. 21-33 Jagec Đ. i sur. Prostorni plan Međimurske županije 2001, Čakovec Magdefrau K., Ehrendorfer F. Rosidae 1984, Sambolek-Hrbić E. (ur.), Botanika: sistematika, evolucija i geobotanika, Školska knjiga, Zagreb, str. 340. Laginja M. Bijela imela 2010, Glasnik općine Klana, br.27, internetsko izdanje, http://www.klana.hr/glasnik%20%20prosinac%2010/imela.htm, 25. 1. 2012. 34
Purić Hranjec M. i sur. Dravske šume 2005, Purić Hranjec M. (ur.), Drava u Međimurju još uvijek živi, Udruga za zaštitu prirodne baštine Mura, Čakovec, str.45-56. 35
9. FOTODOKUMENTACIJA Slika 23. Stablo inficirano bijelom imelom kraj naselja Otok Slika 24. Ulaz u lisičju nastambu, šumarak kraj Donje Dubrave 36
Slika 25. Tumor na stablu uzrokovan bakterijom Agrobacterium tumefaciens Slika 26. Mravinjaci na oborenom stablu 37
Slika 27. Bršljan (Hedera helix L.), Murščak Slika 28. Žuta imela (Loranthus europaeus Jacq.) 38
Slika 29. Obična kockavica (Fritillaria meleagris L.), prizemni sloj, Zelengaj Slika 30. Proljetnice prizemnog sloja lokacije u Murščaku 39
Slika 31. Mrtvice rijeke uz rijeku Muru, kaljuže za divlje svinje Slika 32. Žuti lišaj (Xanthoria parietina L.) na kori, zrak je savršeno čist 40
Slika 33. Gagea lutea L. u prizemnom sloju istraživačke lokacije u Zelengaju Slika 33. Scilla bifolia L. u prizemnom sloju istraživačke lokacije u Zelengaju 41