Izjave preživjelih svjedoka masakra u Srebrenici N.N., djevojčica iz Srebrenice, koja je preživjela pad enklave "Minulo je pet godina kako je Srebrenica pala u četničke ruke. Bila sam još dijete, ali nikad ne mogu zaboraviti juli 1995.godine. Srebrenica i okolna sela su konstantno granatirani tih dana pa su nam i škole bile prestale raditi. Voljela sam dolaziti do škole jer sam se tu viđala i igrala sa svojim jaranicama. Srbi su i ranije znali šta se događa u Srebrenici jer su ulazili u grad u unproforskoj uniformi. Tog ljeta sam završila peti razred osnovne škole. Četnici su najprije napali Zeleni Jadar - industrijsku zonu udaljenu od grada dvanaest kilometara. Kolone naroda su se počele slijevati prema Potočarima pod kišom granata. Moji su vjerovali da će se ipak sve smiriti i da još nije sve tako beznadežno. Ni sutradan nije bilo ništa bolje i mi smo morali krenuti put Potočara. Dio muškog življa je krenuo šumom ka slobodnoj teritoriji u jednu veliku neizvjesnost. Po dolasku u Potočare smjestili su nas u jednu veliku fabriku. Bili smo preplašeni i nismo znali šta da radimo. Odjednom se pojavio jedan četnik preobučen u unproforsku uniformu i počeo da viče i prijeti: 'Niko neće izaći iz fabrike što neće krvavo platiti', urlao je četnik među masom izbezumljenih žena, djece i staraca. Te noći nismo mogli spavati od krikova koji su dopirali sa svih strana šireći se u dubini noći a od okolnih brda vraćao se eho dajući još strašniji zvuk ovim kricima. Muškarce i djecu su izvodili iz fabrike i više ih nisu vraćali. Niko više nije znao šta se s njima desilo. U strahu sam samo Boga molila da svane dan i da krenemo prema Kladnju. Ujutro smo majka i ja krenule da nađemo vodu za piće, mada smo više bile gladne nego žedne. Pored česme se nalazila jedna kuća čiji su zidovi bili skroz krvavi. Stala sam i pošla majci da kažem a onda se sledila i ukočila. Razapet čovjek stajao je uz tu kuću. Taj prizor ne mogu zaboraviti za čitav život. U strahu sam se brzo vratila. Glasovi o sinoćnjim masakrima su se brzo širili. Prošao je još jedan dan i spustila se druga teška noć. Drhtala sam od straha i neke studeni. Pred zoru se čula jeka i plač. Pred fabriku su dolazile silovane i isječene žene koje su nazor umirale. Jezivi prizori ispunili su moje djetinje oči. Tog dana, 12. jula, smo autobusima najzad krenuli prema Kladnju. Muškarce i dječake su odvajali na drugu stranu govoreći da će po njih navodno doći drugi autobus. U Bratuncu su nas zaustavili i tražili novac pitajući ima li neko da se preziva kao neki naši borci, te nabrajali nekoliko prezimena. Bratunački Srbi su se smijali i dizali tri prsta. U Kravici ista scena, ali niko ništa nije smio da govori. Putem prema Novoj Kasabi smo vidjeli naš zarobljeni narod sa podignutim rukama iznad glave. Mnogi su prepoznavali svoje bližnje. Put do Kladnja bio je kao put do vječnosti. Nakon dva dana provedenih na Dubravama, prebacili su nas u školu u Mramor. Danas sam učenica Trgovinske škole u Tuzli. Kad god pogledam u daljinu nadam se da će se odnekud pojaviti moj amidža o kom ni danas ne znamo ništa. Njegove dvije kćerke ga željno očekuju i ne žele vjerovati da ga nema. Život nastavlja svoj neumoljivi hod. Mi moramo dalje kroz život, koji nam je uskratio najljepše dane djetinjstva. Ono što sam preživjela u Srebrenici ne mogu nikad zaboraviti." N.N. iz Cerske, rođena 1956.godine. Majka četvoro djece. Od marta 1993.godine živjela je kao izbjeglica u Srebrenici sve do njenog pada. Suprug je nestao u julu 1995.godine "Predali smo se UNPROFOR-u u Potočarima u nadi da će nas zaštiti od zločina i maltretiranja. Prvi dan u Potočarima doživjela sam poniženje od četničkih vojnika. Prilikom odlaska u jednu kuću da donesem ćebe, četnici su me uhvatili. Jedan mi je stavio pušku pod vrat i natjerao me da s njim uđem u kuću. Tražio je od mene novac. Kad sam rekla da nemam novaca, počeo me pretresati. Novac nije našao, nego mi je zapovijedio da skinem obuću, da bi me zatim dograbio za prsa i izbacio na stepenice. Rekao mi je na kraju, da o ovome što se desilo ne smijem nikome pričati, jer će me naći među narodom i zaklati. Prepoznala sam toga četnika što me pretresao i maltretirao. Bio je to sin Drage Gajića. Pitao me je odakle sam i kad sam odgovorila da sam iz Cerske, rekao je da je na mjestu Grobić stradalo dosta njihovih i da će oni iskorijeniti 'muško uho' u Cerskoj zbog toga. Poslije toga događaja u kući, ja sam se toliko uplašila da nisam znala gdje se nalazim. Vratila sam se među naš narod, gdje su me pitali: 'Što si to tako preblijedila?' Ispričala sam šta je bilo. Svojoj djeci sam spremila hljeba, a moj suprug je gledao kako jedu sluteći šta će biti, rekao je: 'Jedite, možda više nikad nećemo zajedno jesti!' Krenuli smo poslije prema barikadi na kojoj sam među četnicima prepoznala jednog Srbina, učitelja iz Cerske, a rodom je bio iz Milića. Pravio se da nikoga ne poznaje i okretao je glavu. Supruga su mi odvojili i ja sam sama krenula sa djecom prema autobusima. Nikad ništa nisam čula o njemu poslije toga dana. Danas kad počne priča o tim zbivanjima, mene hvata jeza i strah. Vidjela sam Zuhdiju Turnadžića kako bježi preko livade. A četnici pucaju za njim i viču: 'Stoj!' Onda su mu dvojica prišla i naredili da digne ruke u vis. Odveli su ga u kukuruz, a kad su se vratili, vidjela sam kako jedan četnik briše nož o listove kukuruza. U Potočarima sam vidjela još jednu užasnu scenu. Na kraju jedne livade leže poklani ljudi i žene, pored njih četnik u bijelom mantilu kolje kravu. Prišla mi je još jedna žena i onda se četnik okrenuo prema nama, opsovao nam Boga i rekao:'šta gledate? Isto je ova krava pustila krv kao i ovi što leže.' Vidjela sam dosta starijih iz Cerske koje su četnici odvojili u Potočarima: Hamida, Šabana, Begu Ibrahimovića i Rahmana Baltića." N.N., rođena 1958.godine u selu Joševa. Udata u selo Karačići, majka četvoro djece. Poslije protjerivanja iz Karačića živjela je u Srebrenici od proljeća 1993. do ljeta 1995.godine
"Dana 11. jula 1995.godine istjerani smo iz Srebrenice u kamp UN-a u Potočare. Suprug, braća i amidža su otišli preko šume sa vojno sposobnim muškarcima. Četnici su razoružali Holanđane i u njihovim uniformama su hodali kroz narod, govoreći da nam neće niko ništa. U srijedu 12.jula pojavio se Ratko Mladić. Počeo je dijeliti djeci sokove, bombone, a narodu bacati hljeb. 'Ne bojte se, neće vam niko ništa', govorio je. Malo se zadržao i otišao. Odmah poslije njegovog odlaska četnici su počeli izvoditi iz grupe muškarce. Birali su koga hoće. Odvodili ljude, pa vraćali. Neki se nisu nikad ni vratili. Vidjela sam kad su ispred meine odveli Nezira iz Tokoljaka, koji je u Srebrenici stanovao na Učinoj bašči. Poslije petnaestak minuta su ga vratili. Pred mrak, toga dana, opet je odveden i više se nije vratio. Svu noć se čula vriska i pomaganje. Jedan je čovjek dozivao sina kome se nije moglo tačno razaznati ime. Tada sam sa svojim kćerkama, svekrvom, sestrom i njenom djecom i svekrvom, odlučila da ustanemo oko pet sati. Više nismo sjedale, dok nismo ušle u autobus. Desetak-petanest metara od autobusa i kamiona držale smo se za ruke kako bi prošle kroz gužvu i kako se ne bi odvojile jedna od druge. U prvom pokušaju nismo uspjele ući u autobus. Takva je gužva bila da se nije moglo izdržati bez vode. Krenula sam po vodu do jedne kuće prema Budaku. Bilo je oko osam, pola devet ujutro. Sunce je dobro ugrijalo. Ulazi narod u tu kuću i sipa vodu. Bilo je okolo i četnika koji viču: 'Hajte, hajte, sipajte vodu!' U kući je bilo toliko krvi po patosu, rekla bih gotovo do koljena. Bilo je razbacanih crnih kaiševa. Četnici su vjerovatno namjerno baš tu kuću otvorili da mi možemo sipati vodu kako bi vidjeli taj užas. Nasula sam vodu, ali sam se toliko uplašila da sam sva drhtala. Sišla sam nazad među narod. Moje kćeri i svekrva su počele plakati i vrištati bojeći se da se nećemo izgubiti u gužvi. Prvo smo bile krenule da se popnemo na kamion, ali su nam kasnije rekli da idemo u autobus. Gotovo sve muškarce su odvajali pri dolasku do autobusa i kamiona, rijetko koga su pustili. U Bratuncu je ušao jedan srpski vojnik i sa nama se vozio sve do Kravice. Kad su stali u Kravici da on izađe, mene je hvatao strah jer sam sjedila kod zadnjih vrata sa svojim curama. Bojala sam se za njih. Na dva tri mjesta su bile kamare ruksaka i vreća naših zarobljenih muškaraca. Muškarci su bili goli do pojasa ili u majicama. Oni u šarenim odijelima su ležali na drugoj strani. Ne znam jesu li bili mrtvi ili živi. Jedan četnik je rekao:'poznajete li vaše muževe?' Ja glave više nisam dizala, niti sam mogla gledati. Do Milića sam bila u šoku. Usput, dok smo prolazili kroz Miliće bacali su na nas kamenje i psovali. Kad smo stigli u Tišću iz barake je izašlo desetak četnika i uz psovanje su komentarisali: 'Koji ste, ne možemo vas poklati ni do Nove godine!' Prešli smo na našu teritoriju u Kladanj, a onda na aerodrom Dubrave. Žene su plakale i vrištale jer se tada vidjelo da sa nama nema muškaraca koji su bili u Potočarima. Stiglo je troje-četvoro djece. Jedan osmogodišnji dječačić bio je zajedno sa ocem uhvaćen i odvojen u Potočarima. Njega su pustili, a oca mu zadržali. Sin Seada Krdže sa Osmača, također je došao, a otac mu je ostao u Potočarima. Od mojih muških članova porodice koji su otišli preko šume, niko nije došao." N.N., rođena 1966.godine u jednom selu nedaleko od Bratunca. Rat je zatekao u selu u kojem je bila udata. Tu boravi do 1995.godine kada je protjerana u Srebrenicu "U Srebrenici sam stanovala u blizini bolnice. Najviše vremena smo provodili krijući se po podrumima od četničkih bombi i granata. U teškoj situaciji sa hranom preživljavali smo dane, dok nije počela stizati pomoć konvojima i iz aviona. Popravilo se stanje sa hranom, ali je stigla druga nesreća. Moja starija sestra poginula je u potrazi za avionskim paketima sa hranom. Ubila ju je paleta sa hranom. U julu 1995.godine, poslije višednevnog granatiranja četnici su krenuli u napad na Srebrenicu. Narod je bio jako uplašen i spas je tražio u bijegu prema kampu UN-a u Potočarima. Kod Vezionice sam poslije granatiranja izgubila vezu sa svojom porodicom. Nastao je haos i svi su se razbježali. Jedno je dijete poginulo, a bilo je dosta ranjenih po kojima se gazilo. U toj gužvi našla sam jednu prijateljicu. Ona je isto ostala sama i bila je jako uplašena. Zakačile smo se na jedan kamion u kojem su bili ranjenici i tako došle do Potočara. Ranjenike su smjestili u Fabriku akumulatora. I mi smo ušle tamo, misleći da ćemo biti na sigurnom. Kasnije smo uvidjele, da bi bilo bolje da smo ostale sa narodom van fabrike, jer bi prije došle do Tuzle i ne bi vidjele grozne stvari. U fabrici smo provele tri dana i tri noći. Drugi dan došao je Ratko Mladić i jednom djetetu dao čokoladu. Nakon petnaestak minuta to dijete je bježalo od svoje majke govoreći da mu ona nije majka. Istog dana pokupili su ranjenike i odvezli ih, a mi smo ostale u fabrici sa mnogo muškaraca. Noću su izvodili muškarce iz fabrike i oni se nisu više vraćali. Nisam mogla spavati niti jednu noć. Ujutro oko tri sata jedan čovjek se objesio. Bila je to užasna scena. Narod je uhvatila panika. Jedna je žena počela vrištati i pokušala se zaklati nožem. Tada je nastupila panika da se nije znalo šta se radi. Kada je svanulo rekla sam prijateljici da idem donijeti vode. Izašla sam na vrata na koja su prethodne noći izvodili muškarce. Prošla sam iza jednog kamiona i vidjela 5-6 zaklanih ljudi bez glava. Okrenula sam se i iza kamiona vidjela četiri četnika kako sjede i piju. Pored njih su naišle dvije žene, jedna je bila trudna. Jedan od četnika je ljutito upitao odakle su došle, a one su samo pokazale na flašu sa vodom. Zatim je drugi ustao, uhvatio trudnicu za kosu i nožem joj rasporio stomak iz kojeg je izvadio dvije bebe. Čula sam da je uspjela reći: 'Majko, spasi me.' Više nije progovorila. Pobjegla sam u fabriku ne nasuvši vode. Prijetljica mi je rekla da je evakuacija prestala i da smo mi ostali kao zarobljenici. Riješila sam da krenemo odatle. Konopci su bili na vratima. Tu je stajao jedan vojnik koji nam nije dao da izađemo. Ipak, preskočile smo konopce i počele trčati prema autobusu. U toj trci primjećujem da sam stala na ruku zaklanom čovjeku. Na putu je bio jedan autobus i kamion oko kojih je bilo vrlo malo naroda. Nedaleko od autobusa neko me iza leđa povukao i zovnuo imenom. Sva uplašena, okrenula sam se i vidjela da
je to moj košija Srbin. Pitao me gdje mi je ostala porodica, a ja sam samo slegla ramenima jer nisam ništa znala o njima. Rekao mi je da idem u autobus, a ne u kamion. Jedan četnik sa strane je govorio da nas vrate u fabriku, ali ovaj moj košija na to nije obraćao pažnju, nego nas je doveo do autobusa i rekao mi da skinem zeleni džemper jer bi me mogli maltretirati zbog zelene boje. Smjestile smo se u autobus i krenule. Moja prijateljica je bila jako uplašena, tako da sam je cijelim putem hrabrila i tješila da izdržimo. Iza Kravice, četnici su ušli u autobus, raspitivali su se za neke ljude iz Potočara, tražili zlato, novac i dokumenta. Ko je imao davao je. Dva četnika su zatim uveli jednu djevojku koju nisam poznavala. Bila je sva mokra i iscrpljena. Pala je na pod autobusa. Kada je autobus krenuo, prišla sam joj i ponudila joj da sjedne. Ona je plakala i rekla: 'Ubijte me! Silovana sam!' I ja sam plakala od žalosti za tom djevojkom. Prišla je neka njena poznanica i ona se do kraja puta brinula o njoj. Stigle smo do Kladnja, a zatim na aerodrom Dubrave kod Tuzle. Poslije dva dana našle smo svoje porodice." N.N., rođena 1947.godine u Podžeplju, opština Han-Pijesak. Udata i živjela u selu Bajramovići, opština Srebrenica do pada Srebrenice "11. jula 1995.godine iz sela Bajramovići sa mužem i tri sina starim od 20 do 24 godine krenula sam šumom prema Tuzli. Na samom izlasku iz sela počele su da padaju granate. Bilo je mnogo ranjenih i poginulih. Stigli smo u selo Kamenice gdje su nam četnici postavili zasjedu. Nastala je panika. Ponovo je počelo granatiranje i bacanje bojnih otrova. Tu su mi ranjena dva sina. Jedan je ranjen u lijevu nogu. Moj muž i ja smo ga previli. Drugi je ranjen u predjelu lijevog plućnog krila, pao je i nije više mogao ići. I njega smo previli, stavili na sebe i krenuli dalje noseći ga. Treći sin se u panici odvojio od nas. Više ga nismo vidjeli. Samo što smo krenuli dalje ponovo je nastala panika. Od silnog granatiranja opet mnogo mrtvih i ranjenih. U panici nismo znali šta dalje. Tu smo se zadržali. Bila je to livada u blizini sela Sandići. Muž Hasan je otišao na potok da donese vode da se napijemo i rashladimo ranjene sinove. Pošto je bilo mnogo žednih ranjenika, voda koju je donio nije bila dovoljna za sve, tako da je ponovo otišao na potok. Nije se vratio, a moji sinovi nisu mogli ići dalje, tako da smo tu prenoćili. 13. jula ujutro četnici su nas pozvali da se predamo. S obzirom da su mi djeca bila ranjena, nisam imala drugog izbora nego na predaju. Nekako smo dobili snage i sišli na jednu livadu u blizini asfalta u selu Sandići i predali se. Tu u blizini bila je neka kućica u koju sam sa sinovima ušla ne znajući šta će nam se desiti. Bilo je tu još mnogo našeg naroda, prepoznala sam dvojicu braće iz Kutlića, Abida i Arifa, Hasiba iz Rogatice i još ljudi kojim ne znam imena. Dok smo čekali na livadi u Sandićima mnogo ljudi koji su se predali je odvojeno od strane četnika i odvedeno u nepoznatom pravcu. Rekli su im da ih tamo negdje čekaju autobusi koje ja nisam vidjela. Jedan čovjek je pokušao pobjeći sa te livade. Četnici su ga ubili rafalom. U međuvremenu je naišao kamion iz pravca Potočara koji je prevozio žene i djecu. Četnici su ga zaustavili i nama rekli da se penjemo na isti. I ja sam se sa svoja dva ranjena sina popela na kamion koji je krenuo prema Tišći. Nadali smo se da ćemo biti spašeni. Po dolasku u Tišću četnici su odveli moja dva ranjena sina. Vidjevši da mi odvode djecu onesvijestila sam se, tako da nisam vidjela gdje su ih odveli. Kada sam se osvijestila krenula sam sa ostalim ženema i djecom pješke prema Kladnju u nadi da će mi makar treći sin i muž stići do slobodne teritorije i Tuzle. Moja nada bila je uzaludna. Od tada pa do danas ja o njima ništa ne znam. Danas živim sama u Tuzli i još uvijek se nadam da će se pojaviti neko od četiri nestala člana moje porodice." N.N., rođena 1951.godine u Srebrenici, rat preživjela u Srebrenici "11.07.1995 u 14:30 sati sam sa mužem stigla u Potočare. Već je u krugu fabrike bilo hiljade ljudi. Dvije noći sam provela na otvorenom. Vidjela sam Ratka Mladića koji je stigao u bazu 12.07.1995.godine. Odvajao je muškarce od žena. Majke su vrištale i nisu dale svoje sinove. Moj muž je 13.07.1995.godine u 15.00 sati odveden od mene sa ostalim muškarcima i čak i dječacima od 12 godina. Bila sam cijelo vrijeme rata u Srebrenici. Život je bio izuzetno težak. Bilo je jako puno izbjeglica. Oko Srebrenice su se nalazili tenkovi JNA tako da su nas svakodnevno gađali. Pored JNA u Srebrenicu su dolazile i ostale paravojne formacije kao što su arkanovci, šešeljevci, Vukovi sa Drine, crvene beretke. 01.07.1995.godine počela je srpska ofanziva na Srebrenicu. 10.07. sve izbjeglice koje su živjele u Srebrenici su napustile grad i krenule prema vojnoj bazi u Potočarima. Autohtono stanovništvo Srebrenice ostalo je u gradu. Ja sam ostala u mojoj kući zajedno sa mojim mužem i sinom. Nadali smo se NATO-intervenciji. 11.jula (utorak) u 14.30 sati morala sam napustiti kuću i sa mužem krenula sam put Potočara. Četnici su već ušli u grad. Krug fabrike akumulatora, gdje se nalazila vojna baza holandskog bataljona je već bio prepun ljudi koji su vriskali, jaukali i zvali u pomoć. Istovremeno se rađalo dijete na asfaltu pored mene, mnogo ljudi se objesilo, ali je većina bila odvedena od strane četnika. Djevojke su odvodili i silovali." N.N., rođen 11.04.1960.godine, preživio masakr nakon pada Srebrenice "Rođen sam 11.04.1960.godine u Srebrenici gdje me je rat i zatekao. Uključivši se odmah u odbranu grada bio sam do dolaska UNPROFOR-a 1993.godine u Armiji BiH. Tada sam prebačen na posao u civilnoj zaštiti gdje sam ostao do pada Srebrenice u julu 1995.godine. Odmah po dolasku UNPROFOR-a veliki broj vojnika je razoružan. U julu 1995.godine kada su srpski vojnici napali Srebrenicu i kada je proglašen pad Srebrenice morali smo s našim porodicama napustiti kuće i krenuti prema slobodnoj teritoriji, odnosno Tuzli. Put od Srebrenice do Tuzle bio je
dug oko 120-150 km i morali smo ići kroz neprijateljsku teritoriju. Dobili smo naredbu da svo sposobno stanovništvo krene preko šuma, a žene, djeca i starci da idu prema kampu holandskog bataljona koji je bio smješten u Potočarima. Tako smo mi muškarci 11.jula oko 19.00 sati krenuli šumom. Rastali smo se s porodicama na jednom brdu zvanom Brestova Ravan. Taj rastanak je bio veoma težak. Mi svi koji smo krenuli šumom, grupisali smo se u jednom selu zvanom Šušnjari. Tu po procjeni je bilo oko 13.000-15.000 vojnosposobnog stanovništva. Data je naredba da moramo proći srpske zasjede na Ravnom Buljimu u toku noći tako da smo dosta puta morali preći noću pa i asfalt u Konjević Polju. To međutim nismo uspjeli i pošli smo da pređemo te barikade tek kada je svanulo. To je bilo 12.jula rano ujutro. Kolona je bila duga, išlo se jedan za drugim, tako da je kolona bila duga 10-15 km. Čitav dan (12.07.1995. - srijeda) prolazili smo kraj zasjeda i probijali smo se. Odmah ispod Buljima u jednom potoku je bila postavljena zasjeda gdje je mnogo ljudi poubijano. Ranjenih je bilo oko 30-40. Iznijeli smo ih na Kameničko brdo gdje smo se odmarali. Tu smo se pregrupisali i jeli. Dogovor je bio da se odatle krene prvim mrakom. Najednom smo osjetili jaku detonaciju. Sjećam se da je zahučalo sa svih strana. Tada se nije više znalo ni šta puca, ni odakle. U toj grupi ostao sam dugo ležeći na zemlji pored jedne bukve. Kada sam se podigao vidio sam masu mrtvih i ranjenih kako leže. Jedni su tražili vodu, drugi su pomagali, tako da je tu nastao opšti haos, niko nikome nije mogao pomoći. Pričalo se da su bačeni otrovi i da se pila voda sa tih potoka.i ja sam primijetio da je dosta ljudi pokazivalo znake ludila. Tu sam našao brata i rođaka (sina od tetke) koji je bio ranjen i molio nas za pomoć. Odmah smo mu ukazali pomoć. Ponovo smo počeli iznositi ranjenike na jednu livadu kako bi nastavili put prema Tuzli. Komande međutim više nije bilo, snalazio se kako je ko mogao. Mrtvi su ležali skoro jedan na drugom, a bilo je također i toliko ranjenih da ih je veliki broj tu ostao. Nakon što sam sa bratom prenio ranjenog rođaka na livadu ponovo je počela jaka pucnjava, tako da sam se tu rastao sa bratom za kojeg više ništa nisam čuo. Ranjenog rođaka sam nosio dalje. Sreo sam i neke komšije koji su mi pomogli nositi. Nastavili smo put sa ranjenicima. Bili smo odsječeni od veće grupe. Došli smo do neke škole. Teren nismo poznavali a bila je i noć. Ta škola je bila u selu Burnice. Dalje nismo mogli jer je bila velika magla, a ranjene nismo mogli ostaviti. 13.07. smo pokušali nastaviti put, bili smo međutim već opkoljeni sa svih strana tako da nismo mogli dalje. Oni su nas megafonom dozivali i javljali da smo u okruženju i da nemamo kuda. Počeli su nas granatirati. Upadali su u školu i odvodili manje grupe sa ranjenim. U jednoj od tih grupa sam bio i ja. U Sandićima smo snijeli ranjene na asfalt. Odmah su počeli da nas maltretiraju, šamaraju. Morali smo im dati sve što smo imali (pare, zlato, oružje i drugo). Vidjeli smo bijeli UN-ov transporter koji se kretao putem Kravica - Konjević Polje. Četnici su obukli odijela UNPROFOR-a i imali su UN-ove šljemove na glavi. Kolona civila i ranjenih se uputila prema Konjević Polju. Pored kolone je prolazilo auto u kojem se po riječima srpskih vojnika nalazio njihov komandant. Morali smo stati i držati ruke za vratom. Oni su nastavljali sa iživljavanjem. Ranjeni su tražili vodu jer je bilo jako toplo. Išli smo sat vremena do Konjević Polja. Tu smo od jednog srpskog oficira dobili naređenje da ranjene ostavimo na asfaltu a da mi idemo desno u jednu zgradu. To je bio Tržni centar u izgradnji u Konjević Polju. Donijeli su nam vodu u kantama koju smo morali piti. Tu se nismo zadržali dugo. Ubrzo smo dobili naređenje da se penjemo na kamione. Vidio sam da su tri kamiona bila parkirana pored zgrade. Bili su okrenuti u pravcu Nove Kasabe. Tovarili su nas na kamione kao stoku. Psovali su i tukli ljude. Kamioni su bili veliki sa ceradama. Svi ranjenici koje smo snijeli ostali su da leže na asfaltu. Čuo sam kako jedan četnički oficir kaže da oni preuzimaju brigu o ranjenim. Kada su kamioni napunjeni, krenuli smo prema Novoj Kasabi. Tamo smo stigli na igralište kod Džuguma kafane. Tu su kamioni stali, a četnici su počeli vikati da silazimo. Sve torbe i rusake u kojima je bila hrana morali smo baciti na jednu hrpu. Srpski vojnici su nas dočekali na kapiji na ulazu u igralište. Na kapiji sam vidio jednog Srbina iz Podravanja, opština Srebrenica (sa brkovima). Držao je PM uperen u nas. Nisam mu se smio javiti. Igralište je bilo puno zarobljenih Srebreničana koji su sjedili i držali ruke iza vrata. Mi iz kamiona zauzimali smo novi red i sjedali. Bili smo okruženi srpskim vojnicima koji su držali uperene puške u nas. Ubrzo je došao transporter SMB boje i stao je kraj igrališta. Izašao je čovjek u maskirnoj košulji kratkih rukava sa činovima i obratio nam se. Bio je to krupan čovjek crvenog lica, izbrijan, koščat. Pitao nas je da li ga poznajemo. Predstavio se kao Ratko Mladić, general Srpske vojske. Pitao nas je odmah: 'Gdje vam je vaš komandant Naser Orić? Vidite da su vas ostavili. Zašto ginete, zašto se ne predate našim vojnicima? Svi ćete biti razmijenjeni. Daćemo vas u Krajinu Fikretu Abdiću ili ćete u Batković u logor. Vaši vas neće tamo u Tuzlu.' Onda nas je počeo vrijeđati i psovati: 'Balije, ginete. Nemate države, zašto se borite?' To je sve bilo 13.07. oko 19.00 sati uvečer. Tada čujem Mladića kako kaže: 'Sada će vas naši vojnici preuzeti da vas smjeste i da se odmorite. Dobićete vodu i hranu.' Tada počinje ponovo tovarenje u kamione. Naše torbe nismo više uzeli. Vidjeli smo da istim tim putem prema Milićima prolaze kamioni koji voze žene i djecu. Sjedamo ponovo u kamione jedan drugom u krilo. U mom kamionu je bilo 120 ljudi. Kamioni su se vratili ponovo iz Konjević Polja prema Bratuncu. Stali smo u Kravici ispred samoposluge pored puta. Ja sam sjedio na kraju kamiona i cerada je bila malo podignuta tako da sam mogao nešto da vidim. Vidio sam da su tu stajala još dva kamiona pored našeg. Tu su nas dočekali novi četnici. Odmah su počeli tražiti neke ljude poimenice ili nekoga iz te familije ili mjesta - npr. familiju Orića i druge. Nastupila je noć. Vidio sam neke Srbe koje sam dobro poznavao. Oni su tražili pojedince Muslimane. Sa mog kamiona su odveli petoricu. Tukli su ih i na kraju ubili oružjem. Ljudi su tražili vodu ali niko nije obraćao pažnju, tako da sam svojim očima vidio kako ljudi piju svoju sopstvenu mokraću. Jednom mom komšiji su živom trpali cijev puške u usta da ga ubiju. Tu u kamionima na putu smo proveli noć. Cijelu noć su se čuli krici i piska ljude koje su po noći izvodili, ubijali i iživljavali se nad njima. Ujutro 14.07. donijelu su nam vodu u nekim kantama koju smo morali piti. Ta voda je bila bijela, mislim da je bila otrovana. Usta su se od te vode sve više sušila, a vidio sam da su ljudi nakon pijenja pokazivali znake ludila. Bilo je jako toplo a i cerade su bile zategnute. Punih 24 sata niko se nije mogao maketi iz kamiona. Poslije podne su nam rekli da idemo u logor Batković. Kamioni su krenuli prema Zvorniku. Četnici su držali uprene puške u
kamione da bi spriječili da neko pokuša iskočiti. Poznavao sam taj put i vidio da dolazimo do Zvornika. Tu su nas s kamenjem i flašama dočekale srpske žene i djeca. Odatle smo išli dalje prema Karakaju i fabrici Glinice. Međutim prošli smo pored fabrike i skrenuli lijevo (još je bio asfalt). Nismo se dugo vozili i stajemo kod jedne škole. Tu je nastala odmah panika i galama, a četnici su počeli da pucaju po nama. Kad sam izlazio iz kamiona vidio sam da je s desne strane bila neka garaža sa limenim vratima. Mi smo u redu prolazili ispred srpske vojske a oni su nas svakog pojedinačno tukli. Morali smo pjevati 'Srebrenica je srpska, živila srpska država' i drugo. Ruke smo morali držati iza vrata. Kada sam ulazio u školu vidio sam da na ulazu piše 'Osnovna škola Petkovci'. Išli smo na sprat. Učionice su bile pune zarobljenih Srebreničana. Kada sam ušao vidio sam da na podu leže dva pretučena čovjeka. Bili su obliveni krvlju i nisu davali nikakve znake života. U učionicama su prozori bili zatvoreni. Mi smo sjedali jedan pored drugog na pločice. Nije bilo patosa nego Vinas podne pločice. Klupa nije bilo, samo je na zidu visila tabla. Tu su nas ponovo ispitivali i maltretirali. Tražili su novac i prijetili da će biti poklani svi koji ne daju novac. Cijelu noć se vani čula pucnjava. Mi nismo mogli izaći. Ljudi su tražili vodu, ali nam je nisu dali. Počeli su nas premlaćivati i mučiti. Ljudi su ponovo bili primorani da piju svoju mokraću. To se sve dešavalo 14.07. kasno navečer. Počeli su da viču da izlazimo vani po četvorica. Ljudi su izlazili i nisu se više vraćali. Ni moj komšija Salih se nije vratio, samo sam čuo pucanj. Meni je pozlilo pa sam se privukao prozoru da bih došao do zraka jer je u prostoriji bilo sparno i zagušljivo. Tu sam se vjerovatno i onesvijestio. Kada sam ponovo došao sebi vidio sam da u je u učionici od 200 ljudi ostalo samo još dvadesetak. Tada sam vidio da je jedan od onih pretučenih bio moj rođak Ademović Munib. Malo se oporavio ali je bio sav u krvi. Došao je red na mene da izađem jer su nas zvali. Izašao sam zajedno sa Bećirević Kadrijom. Na hodniku su stojala četvorica četnika. Psovali su nam balijsku majku i naredili da se skinemo do pojasa. Tu sam se raspremio i sva dokumenta odložio na kamaru. Bila je tu moja diploma, vozačka i zdravstvena knjižica i drugi dokumenti. Odjeću smo stavljali na drugu kamaru. Džepovi pantalona su morali biti izvraćeni. Cipele i čarape smo također morali skinuti. Vezali su nam ruke na leđima i ponovo nas tukli. Ubacili su nas u jednu drugu učionicu koja je bila mračna. Tamo sam prepoznao mnogo komšija - Pilav Zaim, njegov sin Azem, Omić Ševko, Krdžić Sead, Ademović Šaban, Gabeljić Šećan, Fejzić Ramo, Tursunović Fahrudin, Bektić Mehmedalija, Krlić Safet i mnogi drugi. Niko od njih se više nije pojavio. Tu su nas držali neko izvjesno vrijeme onako vezanih ruku na leđima. Kasnije su nas u toku noći počeli tovariti na kamion onako gole, bose i vezanih ruku. Trčeći smo išli niz stepenice i hodnikom. Vidio sam tu mnogo mrtvih i krvi po hodnicima. Kada smo se počeli penjati u kamion koji je stojao uz stepenice škole počeli su nas udarati po leđima i pucati nam po nogama. Mnogo ljudi je tu ranjeno. Govorili su nam da nas Silajdžić prima mrtve i ranjene. Vjerovatno su mislili na neku razmjenu tijela. Tu je ranjen i Bećirević Kadrija. Kamion je krenuo. Stajali smo u njemu jedan pored drugog povezanih ruku. Bio je krcat pun, padali smo jedan preko drugog nemajući oslonca. Kamion je stao. Vidio sam da je teren bio osvijetljen. Naredili su nam da silazimo sa kamiona. Vidio sam da je ležala masa ubijenih ljudi na čitavom polju. Naredili su nam da padnemo na zemlju. Vidio sam da je desetak ljudi sa čarapama na glavi držalo automatsko oružje. Samo se sjećam da je ponovo zahučalo, nisam znao ni šta ni odakle se puca. Pao sam između ranije ubijenih dok su drugi padali po meni. Osjetio sam da me barut i sitno kamenje prži oko nogu. Svjestan svega šta će se desiti podvukao sam se dublje pod mrtve. Osjetio sam da mi nešto toplo curi niz lice koje je bilo okrenuto zemlji. Znao sam da sam ranjen ali sam se i dalje pokušavao spasiti. Čuo sam oko sebe ljude kako krkljaju i teško jauču. Pucnjava je prestala iznenadno, čuo sam novu naredbu i novi pucanj i rafale. Ne sjećam se koliko dugo je to trajalo jer sam pao u nesvijest. Kada sam došao sebi čuo sam da se dozivaju međusobno imenima i govore. 'Tuci! Kraći rafal u glavu! Simo, da ga vidiš kakav mu je strašan skelet!' Psovali su nam balijsku majku. Jedan od njih dolazi do mene, udara me nogom u glavu i kaže da sam mrtav. Ja sam tada ponovo izgubio svijest. Ne znam koliko sam dugo tako ležao. To je sve bilo još one noći 14.07. Kada sam došao sebi prvo sam osjetio bol u rukama koje su bile vezane a žica je već napravila rane na rukama. Odmah sam se sjetio porodice i pokušao ustati da bih se spasio. Ustati ipak nisam mogao jer je na meni i oko mene ležalo nekoliko drugih tijela i čulo se jako krkljanje. Tako pokušavajući ustati čuo sam glas da neko zove. Rekao je da je i on ostao živ. Četnici više nisu pucali. Pošto je već bila zora oni su mislili da su poubijali sve i razišli su se onako pijani i drogirani. Čekao se samo utovarivač da pokupi tijela. Kada sam čuo taj glas bilo mi je lakše. Odmah sam mu doviknuo da dođe do mene ako može. Taj momak je dopuzao do mene. Zamolio sam ga da me pokuša odvezati. Pošto su i kod njega ruke bile vezane ja sam prvo njemu odvezao ruke.zamolio sam ga da me pokuša odvezati ali on mi je odgovorio da me ne može odvezati jer imam dvije struke žice. Ugledali smo farove mašina koje su počele da kupe mrtve. Čim sam čuo rad mašine i traktora sa prikolicom rekao sam tom momku da me podigne i da bježimo. Išli smo sa leša na leš. Bilo je još živih ljudi ali su bili teže ranjeni. Mi smo uspjeli doći do obližnje šume još onako vezani, bosi i goli do pojasa. Kada smo zašli u šumu naišli smo na neki dublji kanal koji je bio pun crvenog mulja. Našli smo dva kamena i rekao sam tom momku da pokuša udarajući kamen od kamen presjeći žice na mojim rukama. On je to i uradio i oslobodio mi ruke. Upoznali smo se i on me je počeo ljubiti i rekao da je on iz Vlasenice. Nismo se do tada poznavali. Napili smo se vode iz tog kanala iako je bila mutna i prljava. Ostali smo tu do svitanja jer nismo poznavali teren i nismo znali gdje se nalazimo. Čuli smo ponovo jaku pucnjavu i rad mašina. Kada je svanulo pošli smo da se izvlačimo odatle. Vidjeli smo kako mašine tovare mrtva tijela na traktor koji se brzo vraćao. Nismo vidjeli odmah gdje ih bacaju. Utovarač je bio žute boje - rudarska mašina ULT 160. Traktor sa prikolicom je bio crvene boje. Na traktor je tovareno odmah 15-20 tijela. Vidjeli smo kako ih bacaju kasnije u branu. To je bila brana otpadne vode Glinice u Petkovcima. Uspjeli smo se izvući i doći do nekog napuštenog izgorjelog sela. Tu smo se malo osvježili i našli nešto hrane i voća. Treći dan poslije masakra smo se uspjeli izvući do zvorničkih sela i onako goli i bosi doći do Sapne. Prošli smo ponovo kroz četničke zasjede koje su bile postavljene duž rijeke Sapne. 18.07.1995 prešli smo na našu slobodnu teritoriju."
Nazad