Zbornik sudske prakse PRESUDA SUDA (peto vijeće) 21. veljače 2018. * Zahtjev za prethodnu odluku Direktiva 2003/88/EZ Zaštita sigurnosti i zdravlja radnika Organizacija radnog vremena Članak 2. Pojmovi radno vrijeme i vrijeme odmora Članak 17. Odstupanja Vatrogasci Vrijeme dežurstva Pasivno dežurstvo U predmetu C-518/15, povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, koji je uputio cour du travail de Bruxelles (Belgija), odlukom od 14. rujna 2015., koju je Sud zaprimio 28. rujna 2015., u postupku Ville de Nivelles protiv Rudyja Matzaka, SUD (peto vijeće), u sastavu: J. L. da Cruz Vilaça, predsjednik vijeća, E. Levits (izvjestitelj), A. Borg Barthet, M. Berger i F. Biltgen, suci, nezavisna odvjetnica: E. Sharpston, tajnik: V. Giacobbo-Peyronnel, administratorica, uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 15. prosinca 2016., uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli: za grad Nivelles, L. Markey, odvjetnica, za R. Matzaka, P. Joassart, A. Percy i P. Knaepen, odvjetnici, za belgijsku vladu, M. Jacobs i L. Van den Broeck, u svojstvu agenata, uz asistenciju F. Baert i J. Clessea, odvjetnika, za francusku vladu, D. Colas i R. Coesme, u svojstvu agenata, za nizozemsku vladu, M. K. Bulterman, M. Noort i J. Langer, u svojstvu agenata, za vladu Ujedinjene Kraljevine, G. Brown, S. Simmons i D. Robertson, u svojstvu agenata, uz asistenciju R. Hilla i B. Laska, barristers, HR * Jezik postupka: francuski ECLI:EU:C:2018:82 1
za Europsku komisiju, D. Martin i J. Tomkin, u svojstvu agenata, saslušavši mišljenje nezavisne odvjetnice na raspravi održanoj 26. srpnja 2017., donosi sljedeću Presudu 1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 2. i članka 17. stavka 3. točke (c) podtočke iii. Direktive 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena (SL 2003., L 299, str. 9.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 31.). 2 Zahtjev je podnesen u okviru spora između grada Nivellesa i Rudyja Matzaka u vezi s plaćanjem usluga koje je potonji pružao u vatrogasnoj službi tog grada. Pravni okvir Pravo Unije 3 Članak 1. Direktive 2003/88 propisuje: 1. Ova direktiva postavlja minimalne sigurnosne i zdravstvene uvjete za organizaciju radnog vremena. 2. Ova se direktiva primjenjuje na: (a) najkraća razdoblja dnevnog odmora, tjednog odmora i godišnjeg odmora, na stanke i najveći broj radnih sati tjedno; i (b) određene aspekte noćnog rada, rada u smjenama i radnog rasporeda. 3. Ova se direktiva primjenjuje na sve sektore djelatnosti, kako javne, tako i privatne, u smislu članka 2. (Direktive 89/391/EEZ Vijeća od 12. lipnja 1989. o uvođenju mjera za poticanje poboljšanja sigurnosti i zdravlja radnika na radu (SL 1989., L 183, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 4., str. 50.), ne dovodeći u pitanje članke 14., 17., 18. i 19. ove direktive. [ ] 4. Odredbe Direktive 89/391 [ ] u cijelosti se primjenjuju na pitanja iz stavka 2., ne dovodeći u pitanje strože i/ili posebnije odredbe ove direktive. 4 U točkama 1. i 2. članka 2. Direktive 2003/88, naslovljenog Definicije, predviđeno je: Za potrebe ove Direktive: 1. radno vrijeme je vremensko razdoblje u kojem radnik radi, stoji na raspolaganju poslodavcu i obavlja svoje poslove i zadatke u skladu s nacionalnim propisima i/ili praksom; 2. vrijeme odmora je vremensko razdoblje koje nije radno vrijeme; 2 ECLI:EU:C:2018:82
5 Članak 15. navedene direktive, naslovljen Povoljniji propisi, glasi kako slijedi: Ova direktiva ne dovodi u pitanje pravo država članica da primjenjuju ili donose zakone i druge propise povoljnije za zaštitu sigurnosti i zdravlja radnika odnosno da olakšavaju ili dopuštaju primjenu kolektivnih ugovora ili sporazuma između socijalnih partnera povoljnijih za zaštitu sigurnosti i zdravlja radnika. 6 Članak 17. Direktive 2003/88, naslovljen Odstupanja, određuje: 1. Uz poštovanje općih načela zaštite sigurnosti i zdravlja radnika, države članice mogu odstupati od članaka 3. do 6., članka 8. i 16. [ ] [ ] 3. U skladu sa stavkom 2. ovog članka moguća su odstupanja od članaka 3., 4., 5., 8. i 16.: [ ] (b) u slučaju djelatnosti osiguranja i nadzora koje zahtijevaju stalnu prisutnost kako bi se zaštitila imovina i osobe, posebno u odnosu na zaštitare i kućepazitelje ili zaštitarske tvrtke; (c) kod djelatnosti koje zahtijevaju neprekidno pružanje usluga ili proizvodnju, što se posebno odnosi na: [ ] [ ] iii. tisak, radio, televiziju, filmsku produkciju, poštanske i telekomunikacijske usluge, te službe hitne pomoći i vatrogasne i civilne zaštite; Belgijsko pravo 7 Direktiva 2003/88 prenesena je, kada je riječ o javnom sektoru, putem Loi du 14 décembre 2000 fixant certains aspects de l aménagement du temps de travail dans le secteur public (Zakon od 14. prosinca 2000. o određenim vidovima organizacije radnog vremena u javnom sektoru; Moniteur belge od 5. siječnja 2001., str. 212.). 8 Člankom 3. tog zakona propisano je sljedeće: U svrhu primjene ovog zakona pojmovi imaju sljedeće značenje: 1 radnici: osobe koje u okviru radnog odnosa uređenog zakonom ili ugovorom, uključujući pripravnike i privremeno zaposlene, obavljaju rad prema uputama druge osobe; 2 zaposlenici: osobe koje zapošljavaju osobe navedene pod 1. 9 Članak 8. spomenutog zakona definira radno vrijeme kao vremensko razdoblje u kojem radnik stoji na raspolaganju poslodavcu. ECLI:EU:C:2018:82 3
10 Članak 186. loi du 30 décembre 2009 portant des dispositions diverses (Zakon od 30. prosinca 2009. koji obuhvaća razne odredbe; Moniteur belge od 31. prosinca 2009., str. 82925.) propisuje: Članak 3. Zakona od 14. prosinca 2000. o određenim vidovima organizacije radnog vremena u javnom sektoru tumači se na način da dobrovoljci u javnoj vatrogasnoj službi i u sigurnosnim zonama, kako su predviđene u loi du 15 mai 2007 relative à la sécurité civile (Zakon od 15. svibnja 2007. o civilnoj sigurnosti) te dobrovoljci u operativnim jedinicama civilne zaštite nisu obuhvaćeni definicijom radnika. 11 Règlement organique du service d incendie de la ville de Nivelles (Uredba o vatrogasnoj službi grada Nivellesa), koja je donesena u skladu s kraljevskim ukazom od 6. svibnja 1971. o vrstama općinskih uredaba o organizaciji vatrogasnih službi (Moniteur belge od 19. lipnja 1971., str. 7891.), uređuje pitanja koja se odnose na članove osoblja navedene službe. 12 Ta uredba sadržava odredbe o profesionalnom i dobrovoljnom vatrogasnom osoblju. Što se tiče zapošljavanja, čiji su uvjeti jednaki za obje kategorije, članak 11.a točka 1. spomenute uredbe propisuje: Nakon prve godine pripravničkog staža dobrovoljac pripravnik [ ] mora udovoljiti sljedećem uvjetu koji se tiče adrese stanovanja: 1. za osoblje raspoređeno u vatrogasnu postaju u Nivellesu: prebivati odnosno boraviti na takvoj udaljenosti da vrijeme koje mu je potrebno da dođe do vatrogasne postaje u Nivellesu tijekom redovitog odvijanja prometa i uz poštovanje prometnih propisa ne prelazi gornju granicu od osam minuta. Svaki član dobrovoljnog vatrogasnog osoblja koji je raspoređen u vatrogasnu postaju Nivelles u vrijeme pripravnosti mora: u svakom trenutku biti u blizini vatrogasne postaje tako da vrijeme koje mu je potrebno da dođe do postaje tijekom redovitog odvijanja prometa ne prelazi gornju granicu od osam minuta; pokazati osobitu pozornost tako da se uvijek može odazvati na poziv koji se različitim tehničkim sredstvima upućuje osoblju u pripravnosti i da, nakon primitka tog poziva, može odmah, najprikladnijim sredstvom, krenuti prema postaji. 13 Kada je riječ o plaćama i naknadama osoblja, članak 39. Uredbe o vatrogasnoj službi grada Nivellesa propisuje da se profesionalno osoblje plaća u skladu s uvjetima utvrđenima u propisima o novčanim primicima osoblja grada Nivellesa. 14 Dobrovoljno vatrogasno osoblje prima naknade podrobno definirane u članku 40. spomenute uredbe. One se računaju razmjerno odrađenim satima. Za pasivno dežurstvo službenika utvrđena je godišnja naknada. Ona je jednaka naknadi koju prima profesionalno osoblje. Glavni postupak i prethodna pitanja 15 Vatrogasna služba grada Nivellesa okuplja profesionalne i dobrovoljne vatrogasce. 16 Dobrovoljni vatrogasci sudjeluju u intervencijama. Među ostalim povjerenim im zadacima, oni obavljaju pasivna dežurstva i dežurstva u vatrogasnoj postaji, čiji se raspored utvrđuje početkom godine. 4 ECLI:EU:C:2018:82
17 R. Matzak stupio je u službu grada Nivellesa 1. kolovoza 1980., a status dobrovoljnog vatrogasca stekao je godinu dana kasnije. Usto je zaposlen u privatnom poduzeću. 18 Dana 16. prosinca 2009. R. Matzak pokrenuo je sudski postupak, zahtijevajući da mu grad Nivelles plati privremeni iznos od jednog eura na ime naknade štete nastale time što mu u godinama službovanja nisu plaćene usluge koje je pružao kao dobrovoljni vatrogasac, osobito usluge pasivnog dežurstva. 19 Presudom od 22. ožujka 2012. tribunal du travail de Nivelles (Radni sud u Nivellesu, Belgija) u velikom je dijelu prihvatio tužbu R. Matzaka. 20 Grad Nivelles žalio se na tu odluku cour du Travail de Bruxelles (Radni sud u Bruxellesu). 21 Presudom od 14. rujna 2015. sud koji je uputio zahtjev djelomično je prihvatio tu žalbu. Kada je riječ o plaćanju usluga pasivnog dežurstva koje, prema mišljenju R. Mazaka, treba kvalificirati kao radno vrijeme, sud koji je uputio zahtjev dvoji o mogućnosti njihova obuhvaćanja definicijom radnog vremena u smislu Direktive 2003/88. 22 U tim je okolnostima cour du travail de Bruxelles odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja: 1. Treba li članak 17. stavak 3. točku (c) podtočku iii. Direktive 2003/88 [ ] tumačiti na način da državama članicama dopušta isključivanje određene kategorije vatrogasaca koji su zaposleni u javnoj vatrogasnoj službi od primjene svih odredaba kojima se osigurava prenošenje te direktive, uključujući odredbu koja definira radno vrijeme i vrijeme odmora? 2. Budući da [ ] Direktiva 2003/88 [ ] propisuje samo minimalne standarde, treba li je tumačiti na način da dopušta nacionalnom zakonodavcu zadržavanje ili donošenje manje ograničavajuće definicije radnog vremena? 3. Uzimajući u obzir članak 153. [stavak 5.] UFEU-a i ciljeve Direktive 2003/88 [ ], treba li članak 2. te direktive, s obzirom na to da definira glavne pojmove koji se u njoj koriste, a među ostalim i pojmove radnog vremena i vremena odmora, tumačiti na način da se ne primjenjuje na pojam radnog vremena koji služi za određivanje potraživanih naknada za pasivno dežurstvo? 4. Onemogućava li Direktiva 2003/88 [ ] to da se pasivno dežurstvo smatra radnim vremenom s obzirom na to da ograničenja kojima je radnik izložen tijekom dežurstva (primjerice obveza odgovaranja na pozive poslodavca u roku od 8 minuta) znatno ograničavaju mogućnost drugih aktivnosti unatoč činjenici da se dežurstvo obavlja u domu radnika? O prethodnim pitanjima Uvodne napomene 23 Kao prvo, valja naglasiti da su i grad Nivelles i Europska komisija istaknuli nedopuštenost prethodnih pitanja u dijelu u kojem se odnose na pojam plaće. Naime, prema njihovu mišljenju, Direktiva 2003/88, koja se temelji na članku 153. stavku 2. UFEU-a, ne može se, u skladu sa stavkom 5. tog članka, primjenjivati na pitanje plaća radnika obuhvaćenih njezinim područjem primjene. Oni smatraju da je predmet glavnog postupka upravo pitanje plaće R. Matzaka za usluge pasivnog dežurstva koje je pružao kao dobrovoljni vatrogasac grada Nivellesa. ECLI:EU:C:2018:82 5
24 U tom pogledu, valja upozoriti da je Direktiva 2003/88, osim iznimke predviđene za poseban slučaj iz njezina članka 7. stavka 1. koji se odnosi na plaćeni godišnji odmor, ograničena na uređenje određenih vidova organizacije radnog vremena, u svrhu zaštite sigurnosti i zdravlja radnika, tako da se načelno ne primjenjuje na njihovu naknadu (presuda od 26. srpnja 2017., Hälvä i dr., C-175/16, EU:C:2017:617, t. 25. i navedena sudska praksa). 25 Međutim, to utvrđenje ne znači da ne treba odgovoriti na prethodna pitanja koja su Sudu upućena u ovom predmetu. 26 Naime, kao što je to nezavisna odvjetnica istaknula u točki 20. svojeg mišljenja, iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da nacionalni sud traži pojašnjenje u vezi s tumačenjem članka 2. i članka 17. stavka 3. točke (c) podtočke iii. Direktive 2003/88, koje smatra nužnim za donošenje odluke u sporu koji se pred njim vodi. Činjenica da se taj spor u konačnici tiče pitanja plaće u ovom je kontekstu nevažno jer je na nacionalnom sudu, a ne na Sudu, da o njemu odluči u okviru glavnog postupka. 27 Kao drugo, Sud je presudio da Direktivu 2003/88 treba primijeniti na djelatnost vatrogasaca i onda kada je obavljaju snage za intervenciju na terenu, pri čemu nije bitno je li cilj te djelatnosti borba protiv požara ili drugi oblik pružanja pomoći, ako se to čini u uobičajenim uvjetima, u skladu sa zadaćom dodijeljenom dotičnoj službi, bez obzira na to što su intervencije do kojih može doći u okviru obavljanja te djelatnosti po svojoj prirodi nepredvidljive i mogu dovesti u opasnost sigurnost i/ili zdravlje radnika koji ih izvode (rješenje od 14. srpnja 2005., Personalrat der Feuerwehr Hamburg, C-52/04, EU:C:2005:467, t. 52.). 28 Kada je, kao treće, riječ o kvalifikaciji R. Matzaka kao radnika, važno je istaknuti da se u svrhu primjene Direktive 2003/88 taj pojam ne može tumačiti različito ovisno o pojedinom nacionalnom pravu jer ima svoje samostalno značenje u pravu Unije (presuda od 14. listopada 2010., Union syndicale Solidaires Isère, C-428/09, EU:C:2010:612, t. 28.). Prema ustaljenoj sudskoj praksi u tom području, radnikom treba smatrati svaku osobu koja obavlja stvarne i učinkovite djelatnosti, uz isključenje djelatnosti tako malog razmjera da ih se može smatrati isključivo marginalnima i dopunskima. Značajka je radnog odnosa činjenica da osoba tijekom određenog vremena obavlja poslove u korist druge osobe i pod njezinim vodstvom, u zamjenu za što prima naknadu (presuda od 26. ožujka 2015., Fenoll, C-316/13, EU:C:2015:200, t. 27. i navedena sudska praksa). 29 Sud je također pojasnio da pravna priroda radnog odnosa prema nacionalnom pravu ne može imati nikakav utjecaj na status radnika u smislu prava Unije (presuda od 20. rujna 2007., Kiiski, C-116/06, EU:C:2007:536, t. 26. i navedena sudska praksa). 30 Prema tome, kada je riječ o glavnom predmetu, to što R. Matzak na temelju nacionalnog prava nema status profesionalnog, nego dobrovoljnog vatrogasca, nije relevantno za njegovu kvalifikaciju kao radnika, u smislu Direktive 2003/88. 31 Slijedom navedenog, valja smatrati da osobu koja se nalazi u situaciji R. Matzaka treba kvalificirati kao radnika u smislu Direktive 2003/88, s obzirom na to da iz informacija kojima raspolaže Sud proizlazi da je imenovani primljen u vatrogasnu službu grada Nivellesa u kojoj je obavljao određene stvarne i učinkovite djelatnosti pod vodstvom druge osobe, za koje je bio plaćen, što mora provjeriti sud koji je uputio zahtjev. 32 Kao četvrto, budući da su članci 1. do 8. Direktive 2003/88 u bitnome istovjetni člancima 1. do 8. Direktive Vijeća 93/104/EZ od 23. studenoga 1993. o određenim vidovima organizacije radnog vremena (SL 1993., L 307, str. 18.), kako je izmijenjena Direktivom 2000/34/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. lipnja 2000. (SL 2000., L 195, str. 41.), tumačenje koje je Sud dao potonjima prenosivo je na gore navedene članke Direktive 2003/88 (rješenje od 4. ožujka 2011., Grigore, C-258/10, neobjavljeno, EU:C:2011:122, t. 39. i navedena sudska praksa). 6 ECLI:EU:C:2018:82
Prvo pitanje 33 Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 17. stavak 3. točku (c) podtočku iii. Direktive 2003/88 tumačiti na način da države članice mogu u pogledu određenih kategorija vatrogasaca zaposlenih u javnoj vatrogasnoj službi odstupiti od obveza koje proizlaze iz te direktive, uključujući njezin članak 2. koji definira, među ostalim, pojmove radno vrijeme i vrijeme odmora? 34 U tom pogledu Sud je ocijenio da članak 2. Direktive 2003/88 nije među njezinim odredbama od kojih je dopušteno odstupanje (rješenje od 4. ožujka 2011., Grigore, C-258/10, neobjavljeno, EU:C:2011:122, točka 45.). 35 Naime, u skladu s tekstom članka 17. stavka 1. Direktive 2003/88, države članice mogu odstupiti od njezinih članaka 3. do 6., 8. i 16., dok je u stavku 3. spomenutog članka precizirano da je u pogledu u njemu navedenih usluga, među kojima su i usluge vatrogasaca, moguće odstupiti od članaka 3., 4., 5., 8. i 16. navedene direktive. 36 Prema tome, sam tekst članka 17. Direktive 2003/88 ne dopušta odstupanje od njezina članka 2., koji definira temeljne pojmove sadržane u toj direktivi. 37 Štoviše, kako je to istaknula nezavisna odvjetnica u točki 27. svojeg mišljenja, nema prostora za prihvaćanje širokog tumačenja članka 17. spomenuta direktive, koje bi moglo prelaziti ondje sadržane izričite formulacije odstupanja. 38 Naime, iz sudske prakse Suda proizlazi da kada je riječ o mogućnostima odstupanja predviđenima u Direktivi 2003/88, osobito u njezinu članku 17., kao iznimkama u odnosu na sustav Europske unije koji ta direktiva uspostavlja u pitanjima organizacije radnog vremena navedena odstupanja treba tumačiti tako da se njihov doseg ograniči na ono što je krajnje nužno za očuvanje interesa čiju zaštitu osiguravaju (vidjeti u tom smislu presudu od 14. listopada 2010., Union syndicale Solidaires Isère, C-428/09, EU:C:2010:612, t. 39. i 40.). 39 S obzirom na navedeno, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 17. stavak 3. točku (c) podtočku iii. Direktive 2003/88 treba tumačiti na način da države članice ne mogu u pogledu određenih kategorija vatrogasaca zaposlenih u javnoj vatrogasnoj službi odstupiti od obveza koje proizlaze iz te direktive, uključujući njezin članak 2. koji definira, među ostalim, pojmove radno vrijeme i vrijeme odmora. Drugo pitanje 40 Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 15. Direktive 2003/88 tumačiti na način da dopušta državama članicama zadržavanje ili donošenje manje ograničavajuće definicije pojma radno vrijeme od one navedene u članku 2. te direktive? 41 Da bi se odgovorilo na to pitanje, valja proučiti tekst članka 15. Direktive 2003/88 s obzirom na njome uspostavljeni sustav i s obzirom na njezin cilj. 42 U skladu s tekstom članka 15. Direktive 2003/88, države članice mogu primijeniti odnosno donijeti zakone i druge propise povoljnije za zaštitu sigurnosti i zdravlja radnika. Iz tog članka proizlazi da on upućuje na one nacionalne odredbe koje se mogu usporediti s odredbama Direktive 2003/88 koje se odnose na zaštitu sigurnosti i zdravlja radnika. ECLI:EU:C:2018:82 7
43 Te odredbe mogu biti samo one čiji je cilj, s obzirom na njihovu ulogu i predmet, utvrditi minimalnu razinu zaštite sigurnosti i zdravlja radnika. To je slučaj s odredbama iz poglavlja 2. i 3. navedene direktive. Suprotno tomu, odredbe njezina poglavlja 1., koji obuhvaća članke 1. i 2., drukčije su naravi. Naime, u tim se odredbama ne definira minimalno vrijeme odmora niti se one tiču ostalih vidova organizacije radnog vremena, nego se u njima utvrđuju definicije koje su potrebne za određivanje predmeta i područja primjene Direktive 2003/88. 44 Prema tome, iz teksta članka 15. Direktive 2003/88, s obzirom na njome uspostavljeni sustav, proizlazi da se mogućnost koja je predviđena tim člankom ne može primijeniti na definiciju pojma radno vrijeme iz njezina članka 2. 45 Cilj Direktive 2003/88 potvrđuje taj zaključak. Naime, kao što je to istaknula nezavisna odvjetnica u točki 33. svojeg mišljenja, cilj je Direktive 2003/88 pružiti, u područjima obuhvaćenima njezinom primjenom, minimalnu zaštitu koja će se primjenjivati na sve radnike u Uniji. U tu svrhu, kako bi se osigurala puna učinkovitost spomenute direktive, definicije sadržane u njezinu članku 2. ne mogu se tumačiti različito ovisno o pojedinom nacionalnom pravu, nego imaju kao što je to pojašnjeno u točki 28. ove presude u pogledu pojma radnik svoje samostalno značenje u pravu Unije (vidjeti u tom smislu presudu od 1. prosinca 2005., Dellas i dr., C-14/04, EU:C:2005:728, t. 44. i navedenu sudsku praksu). 46 Međutim, s tim u vezi, valja pojasniti da iako države članice nisu ovlaštene mijenjati definiciju radnog vremena u smislu članka 2. Direktive 2003/88, one i dalje mogu kako je upozoreno u točki 42. ove presude u svojim nacionalnim pravima donositi odredbe koje propisuju za radnike povoljnije trajanje radnog vremena i vremena odmora od onog predviđenog tom direktivom. 47 S obzirom na navedeno, na drugo pitanje valja odgovoriti tako da članak 15. Direktive 2003/88 treba tumačiti na način da ne dopušta državama članicama zadržavanje ili donošenje manje ograničavajuće definicije pojma radno vrijeme od one navedene u članku 2. te direktive? Treće pitanje 48 Svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 2. Direktive 2003/88 tumačiti na način da države članice obvezuje na to da plaću za pasivna dežurstva poput onih u glavnom postupku utvrde s obzirom na kvalifikaciju tih dežurstava kao radnog vremena odnosno vremena odmora. 49 U tom pogledu, treba podsjetiti na nespornu činjenicu na koju je upozorio i sud koji je uputio zahtjev, a to je da Direktiva 2003/88 ne uređuje pitanje plaća radnika koje, na temelju članka 153. stavka 5. Direktive UFEU-a, izmiče nadležnosti Unije. 50 Prema tome, iako države članice mogu plaću radnika obuhvaćenog područjem primjene Direktive 2003/88 utvrditi s obzirom na definiciju pojmova radno vrijeme i vrijeme odmora iz članka 2. te direktive, one to nisu obvezne učiniti. 51 Države članice dakle mogu u svojem nacionalnom pravu propisati da se plaća radnika u radnom vremenu razlikuje od one u vremenu odmora, čak i na takav način da se vrijeme odmora uopće ne plaća. 52 S obzirom na navedeno, na treće pitanje valja odgovoriti tako da članak 2. Direktive 2003/88 treba tumačiti na način da države članice ne obvezuje na to da plaću za pasivna dežurstva poput onih u glavnom postupku utvrde s obzirom na kvalifikaciju tih dežurstava kao radnog vremena odnosno vremena odmora. 8 ECLI:EU:C:2018:82
Četvrto pitanje 53 Svojim četvrtim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 2. Direktive 2003/88 tumačiti na način da dežurstvo koje radnik obavlja u svojem domu uz obvezu javljanja na pozive poslodavca u roku od osam minuta, što znatno ograničava mogućnost obavljanja drugih aktivnosti, valja smatrati radnim vremenom. 54 U tom pogledu valja podsjetiti da je Sud već imao priliku izjašnjavati se o pitanju kvalifikacije dežurstva koje obavlja radnik obuhvaćen područjem primjene Direktive 2003/88 kao radnog vremena odnosno vremena odmora. 55 S tim u vezi, Sud je najprije pojasnio da se pojmovi radno vrijeme i vrijeme odmora međusobno isključuju (vidjeti u tom smislu presude od 3. listopada 2000., Simap, C-303/98, EU:C:2000:528, t. 47. i od 10. rujna 2015., Federación de Servicios Privados del sindicato Comisiones obreras, C-266/14, EU:C:2015:578, t. 26. i navedenu sudsku praksu). Prema tome, valja utvrditi da u sadašnjem stanju prava Unije dežurstvo koje obavi radnik u okviru aktivnosti što ih je odredio njegov poslodavac treba kvalificirati ili kao radno vrijeme ili kao vrijeme odmora. 56 Nadalje, među značajkama pojma radno vrijeme, u smislu članka 2. Direktive 2003/88, nisu intenzitet posla koji obavlja radnik ni njegova učinkovitost (presuda od 1. prosinca 2005., Dellas i dr., C-14/04, EU:C:2005:728, t. 43.). 57 Potom je presuđeno da fizička prisutnost i dostupnost radnika na mjestu rada tijekom dežurstva, u svrhu pružanja njegovih profesionalnih usluga, treba smatrati ispunjavanjem njegovih dužnosti, čak i ako aktivnost koja se doista obavlja varira s obzirom na okolnosti (vidjeti u tom smislu presudu od 3. listopada 2000., Simap, C-303/98, EU:C:2000:528, t. 48.). 58 Naime, kada bi se dežurstvo isključilo iz pojma radno vrijeme ovisno o fizičkoj prisutnosti na mjestu rada, ugrozio bi se cilj Direktive 2003/88 koji se tiče zaštite sigurnosti i zdravlja radnika, kojima se osiguravaju minimalna razdoblja odmora i odgovarajuće stanke (vidjeti u tom smislu presudu od 3. listopada 2000., Simap, C-303/98, EU:C:2000:528, t. 49.). 59 K tome, iz sudske prakse Suda proizlazi da je za kvalifikaciju radnog vremena, u smislu Direktive 2003/88, odlučujući čimbenik taj da je poslodavac radnika obvezao na fizičku prisutnost u određenom mjestu i dostupnost u slučaju potrebe hitnog pružanja odgovarajućih usluga. Naime, te obveze koje dotičnim radnicima onemogućuju odabir mjesta boravka u razdoblju dežurstva treba smatrati dijelom izvršavanja njihovih dužnosti (vidjeti u tom smislu presudu od 9. rujna 2003., Jaeger, C-151/02, EU:C:2003:437, t. 63. i rješenje od 4. ožujka 2011., Grigore, C-258/10, neobjavljeno, EU:C:2011:122, t. 53. i navedenu sudsku praksu). 60 Naposljetku, valja istaknuti da nije isti slučaj u situaciji u kojoj radnik obavlja dežurstvo u okviru sustava raspoloživosti u kojemu mora biti stalno dostupan, ali ne mora biti na mjestu rada. Naime, iako je radnik u toj situaciji na raspolaganju svojem poslodavcu na način da mora biti dostupan, on može upravljati svojim vremenom uz manje ograničenja te se može posvetiti osobnim interesima. U tim okolnostima samo vrijeme povezano sa stvarnim pružanjem usluga treba smatrati radnim vremenom, u smislu Direktive 2003/88 (vidjeti u tom smislu presudu od 9. rujna 2003., Jaeger, C-151/02, EU:C:2003:437, t. 65. i navedenu sudsku praksu). 61 Kada je riječ o glavnom postupku, a prema informacijama kojima raspolaže Sud što je na sudu koji je uputio zahtjev za provjeri obveze R. Matzaka nisu se sastojale samo u tome da mora biti dostupan tijekom dežurstva. On je, s jedne strane, bio dužan odgovoriti na poziv svojeg poslodavca u roku od osam minuta i, s druge strane, je bio obvezan na fizičku prisutnost na mjestu koje odredi poslodavac. Međutim, to mjesto bilo je dom R. Matzaka, a ne kao što je to slučaj u predmetima u kojima je razvijena sudska praksa navedena u točkama 57. do 59. ove presude njegovo mjesto rada. ECLI:EU:C:2018:82 9
62 U tom pogledu iz sudske prakse Suda proizlazi da su pojmovi radnog vremena i vremena odmora u smislu Direktive 2003/88 pojmovi prava Unije koje treba definirati prema objektivnim značajkama, s obzirom na sustav i cilj te direktive, koji imaju za cilj uspostaviti minimalne odredbe za poboljšanje životnih i radnih uvjeta radnika (presuda od 10. rujna 2015., Federación de Servicios Privados del sindicato Comisiones obreras, C-266/14, EU:C:2015:578, t. 27. 63 Obveza fizičke prisutnosti na određenom mjestu koju je nametnuo poslodavac kao i ograničenje koje, u zemljopisnom i vremenskom smislu, proizlazi iz nužnosti dolaska na mjesto rada u roku od 8 minuta, takve su naravi da objektivno ograničavaju mogućnost radnika koji se nalazi u situaciji poput one R. Matzaka da se posveti svojim osobnim i društvenim interesima. 64 S obzirom na navedena ograničenja, situacija R. Matzaka razlikuje se od one radnika koji za vrijeme dežurstva mora samo biti na raspolaganju poslodavcu kako bi potonji mogao stupiti u kontakt s njim. 65 U tim okolnostima, pojam radno vrijeme iz članka 2. Direktive 2003/88 treba tumačiti na način da se primjenjuje na situaciju u kojoj je radnik obvezan provesti dežurstvo u svojem domu, biti na raspolaganju poslodavcu i moći doći na mjesto rada u roku od osam minuta. 66 Iz svega navedenog proizlazi da na četvrto pitanje valja odgovoriti tako da članak 2. Direktive 2003/88 treba tumačiti na način da dežurstvo koje radnik obavlja u svojem domu uz obvezu javljanja na pozive poslodavca u roku od osam minuta, što znatno ograničava mogućnost obavljanja drugih aktivnosti, valja smatrati radnim vremenom. Troškovi 67 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se. Slijedom navedenog, Sud (peto vijeće) odlučuje: 1. Članak 17. stavak 3. točku (c) podtočku iii. Direktive 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena treba tumačiti na način da države članice ne mogu u pogledu određenih kategorija vatrogasaca zaposlenih u javnoj vatrogasnoj službi odstupiti od obveza koje proizlaze iz te direktive, uključujući njezin članak 2. koji definira, među ostalim, pojmove radno vrijeme i vrijeme odmora. 2. Članak 15. Direktive 2003/88 treba tumačiti na način da ne dopušta državama članicama zadržavanje ili donošenje manje ograničavajuće definicije pojma radno vrijeme od one navedene u članku 2. te direktive. 3. Članak 2. Direktive 2003/88 treba tumačiti na način da države članice ne obvezuje na to da plaću za pasivna dežurstva poput onih u glavnom postupku utvrde s obzirom na kvalifikaciju tih dežurstava kao radnog vremena odnosno vremena odmora. 4. Članak 2. Direktive 2003/88 treba tumačiti na način da dežurstvo koje radnik obavlja u svojem domu uz obvezu javljanja na pozive poslodavca u roku od osam minuta, što znatno ograničava mogućnost obavljanja drugih aktivnosti, valja smatrati radnim vremenom. Potpisi 10 ECLI:EU:C:2018:82