Školska godina 2013./2014.

Školska godina 2013./2014.

Bila sam s Kokom i Zlatkom na Eiffelovom tornju Koko, Zlatko i ja smo se napokon popeli na Eiffelov toranj. Kakav je to pogled bio. Splet ulica, trgova, spomenika, mostova, drvoreda, parkova i još dalje dokle pogled seţe. Buka prometa je odjekivala gore, glasnije od najjače ljetne grmljavine. Zlatko je Koku i meni pokazao u kojem se smjeru nalazi ujakova kuća. Hajde da pogledamo kroz dalekozor, rekli smo Koko i ja. Zlatko je rekao: Ne moţete vidjeti tako daleko jer je Pariz velik. Mi smo svejedno htjeli pogledati. Dobro, gledajte, mrzovoljno reče Zlatko. Koko je uhvatio dalekozor i gledao Pariz. Odjednom je rekao Zlatku i meni: Gledajte! Zlatko je oprezno odloţio sliku na široku ogradu, zaţmirio na lijevo oko, a desno prislonio na dalekozor i gledao. Pred prozorom prvog kata kuće na Aveniji La Bourdonnais, Zlatko je ugledao neobičan prizor. Gledajte, rekao je Zlatko, nisu li to Jan i Michel? Da, jesu, rekao je Koko. Traţe li nas? upita Zlatko. Posve smo zaboravili na sliku. Ali se odjednom Koko počeše lijevom rukom iza desnog uha, tako nespretno da laktom udari u rub slike. Mona Liza, kao veliki padobran, poleti u dubinu. Silvija Vincek

Bio sam s Charliem u tvornici čokolade Pošto je Willy Wonka zatvorio svoju tvornicu čokolade jer su mu radnici krali recepte, nakon nekoliko godina ju je ponovno otvorio i odlučio da će 6 zlatnih ulaznica staviti u omote čokolada i ona djeca koja ih pronađu bit će nagrađena posjetom u tvornicu na jedan dan. I tako smo August Gloop, Charlie Bucket, Veruca Salt, Mike Telkač, Violeta i ja pronašli ulaznice. Prvoga travnja svi smo zajedno s Wonkom ušli u tvornicu čokolade. Kad smo ušli u tvornicu, nismo mogli vjerovati svojim očima. Bio je to pravi svijet čokolade. U prvom dijelu tekla je debela rijeka od rastopljene čokolade. August je uronio u rijeku i pojeo toliko čokolade da se zamalo raspuknuo, no usisale su ga cijevi u kojima je naţalost zapeo. Zatim, u drugoj sobi, bilo je sve prepuno ţvakaća, no jedna je bila posebna kao stvorena za Violetu. Violeta ju je uzela. Okus je na početku bio fascinantan, no kasnije je postao grozan pa se Violeta pretvorila u ogromnu borovnicu. U trećoj prostoriji bilo je sve prepuno vjeverica koje su odvajale ukusne dijelove oraha od pokvarenih dijelova koje su potom bacale u čokoladu. Naravno, Veruca si je zaţeljela jednu, no otac joj je nije mogao dati pa je tako sama krenula po vjevericu, uzela je, no ona ju je počela škakljati pa se Veruca poskliznula i pala u veliki kotao pun čokolade. U četvrtoj prostoriji, koja je bila cijela nalik na TV, bio je pravi raj za Mikea, ovisnika o TV-u. U toj prostoriji bio je jedan stroj koji te mogao teleportirati u bilo koji TV u prostoriji. Naravno, Mike je skočio u taj stroj, pritisnuo gumb i teleportirao se u TV iz kojeg nije mogao izaći. Ostali smo još Charlie i ja. Slijedila je peta prostorija u kojoj je bio stroj za rastezanje. Ja sam se slučajno spotaknuo i pao u njega. Postao sam 5 metara viši nego inače. Sve nas je na kraju spasio vlasnik tvornice Willy i ponovno smo se okupili u središtu tvornice i zajedno izašli iz nje te se svatko vratio s puno čokolade svojoj

kući. August u svoju Njemačku, Veruca svojem bogatstvu, Violeta svojim ţvakama, Mike svojem vjernom TV-u, ja u svoju Hrvatsku, Charlie, koji je zadnji ostao u tvornici, postao je nasljednik tvornice, a njegova cijela obitelj se doselila u toplu tvornicu čokolade. Teodor Gašparić

Dječaci Pavlove ulice U Botaničkom vrtu Nakon završetka nastave, ostali dječaci Pavlove ulice i ja smo se sastali pred školom. Htjeli smo otići u Botanički vrt da ostavimo crvenu ceduljicu našim neprijateljima, dječacima crvenokošuljašima. Odlučili smo da u Botanički vrt idemo ja, Nemeček, Boka i Čonakoš da ostavimo cedulju na kojoj je pisalo: Ovdje su bili dječaci Pavlove ulice! Krenuli smo do Botaničkog vrta. Kada smo stigli, htjeli smo se popeti preko zida, ali je bio previsok. Odlučili smo da ćemo obići vrt i prijeći tamo gdje je zid niţi. Čonakoš je skupio ruke kako bismo ja, Nemeček i Boka mogli prijeći. Prvi je prešao Boka pa ja zatim Nemeček i na kraju Čonakoš koji se uzverao po bagremu. On je sa sela pa mu je veranje po drveću bilo poznato. Osmotrio je cijeli Botanički vrt i skočio na tlo. Počeli smo se šuljati od grma do grma kada smo čuli zviţduk. Umrli smo od straha. Malo smo zastali da vidimo što je to bilo, ali smo shvatili da je to samo znak da se izmjenjuju čuvari na mostu. Krenuli smo tako prema ruševini tvrđave na jednome brdu. Kako smo se kretali prema ruševini, koristili smo vegetaciju kao zaklon. U tvrđavu smo ušli kroz jednu rupu u zidu. Unutra smo u jednom kutu pronašli tomahavk sa srebrenom oštricom, a u drugom kutu još sedam i našu zastavu. Čonakoš je predloţio da bi to trebalo uzeti kao ratni plijen, a Boka se suprotstavi i reče da bi to bila krađa. Rekao je neka ih samo razbacamo. Napravi smo to i izašli van. Boka je uzeo kazališni dalekozor i pogledao što se na otoku događa. Ondje je vidio tuţan prizor. Gereb je sjedio s crvenokošuljašima, ali to nije htio reći meni i ostalim dječacima. Spustili smo se do jezera. Htjeli smo ga prijeći čamcem, ali smo morali obići jezero da bi ga našli. Kada smo ga našli, Boka, Čonakoš i ja smo ušli u njega, ali kad je Nemeček htio ući, čamac se zaljuljao i

Nemeček je pao u vodu. Brzo se digao i uskočio u čamac. Prošli smo jezero i stigli na otok. Boka, Nemeček i ja smo se popeli na stablo. Gore smo sjedili i špijunirali crvenokošuljaše. Kada su crvenokošuljaši otišli da pospreme oruţje, Boka je skočio dolje i zakucao ceduljicu. On, Nemeček i ja smo skočili u čamac i preveslali preko jezera. To su otkrili crvenokošuljaši i dali se u potragu za nama. Mi smo se sakrili u lijevom krilu staklenika i tamo čekali crvenokošuljaše. Ja sam se sakrio između raznovrsnih biljaka, Boka iza vrata, Čonakoš ispod polica. Police su pale na njega, pa mu je Nemeček htio pomoći. Upalio je upaljač da bi se Čonakoš izvukao. Boka mu ga je izbio iz ruke i rekao neka se sakrije u bazen kad je ionako već mokar. Crvenokošuljaši su skoro pronašli Čonakoša, ali ih je Sebenić odvratio i oni su otišli u drugom smjeru. Mi smo se presretni vratili do zida i pobjegli kućama. Jedva smo dočekali da sve to sutra na grundu ispričamo Pavlouličanima. Niko Stolnik

Junaci Pavlove ulice Borba pavlouličkih dječaka da očuvaju svoj teren za igru Bio je to poseban dan, dan kada smo se mi pavloulički dječaci borili za grund. Jednog kišovitog dana bili smo u školi ja i moji prijatelji s grunda: Baoraobaš, Čele, Čoonakoš, Gereb, Boka i još mnogi drugi. Jedva smo čekali da završi nastava i da odemo na grund pripremiti se za bitku. Škola je završila, a dan je postao lijep i sunčan. Došli smo na grund. Boka je postavio sve naše jedinice kako treba. Ostavio je Kolnaoia i mene da mu budemo pomoćnici. Boka, ja i Kolnaoi gledali smo dolaze li Pastori. Najednom smo vidjeli kako Feri Ač dolazi sa svojom vojskom po Pavlovoj ulici, a s druge strane u Marijinoj ulici vidjeli smo starijeg Pastora koko vodi svoju vojsku. Bili smo jako uzbuđeni. Vojska iz Marijine ulice došla je na grund. Tamo su naši čekali Kolnaoiev znak za juriš. Kad je zatrubio, Baoraobaš i ostali u toj jedinici počeli su ih gađati bombama od vlaţnog pijeska. Kad više nisu imali municije, mi smo im priskočili u pomoć. Dok je Kolnaoi trčao da da znak drugoj jedinici, Pastor mu je podmetnuo nogu. Kolnaoi se počeo hrvati i kad ga je svladao, zatvorio ga je u drvenu kolibu, a kasnije smo i ostale zatvorili. Feri Ačova druga jedinica je čekala znak trube za ulazak u borbu dok vojska iz Marijine ulice ne pobijedi. Feri Ač je bio iznenađen što ih dugo ne zovu i počeo je misliti da su izgubili, a onda se sjetio da su ih moţda zatvorili u kolibu. Boka je nakon toga trčao prema drugoj jedinici da reče da mogu napasti jer se Kolnaoi, koji je to trebao napraviti, još hrvao. Feri Ač ga je spazio i počeo trčati za njim. Sad je počela prava bitka. Gađali su se do iznemoglosti. Zatim je Feri Ač rekao da krenu prema kolibi da oslobode svoje. Boka je mislio da je to kraj.

Tada se pojavi Nemeček koji se bacio na Ferija, i bacio ga na zemlju kao David Golijata, i tako smo uspjeli pobijediti i to zahvaljujući običnom vojniku, kasnije prozvanim kapetanom Nemečekom. Dominik Kelemen

Kako je tata osvojio mamu Kako sam pomirila mamu i tatu Jednoga dana mama se naljutila na tatu. Bila je ljuta na njega zato što je samo bio u radionici i izrađivao svoj dvanaesti patent i zapravo nas nije cijeli dan vidio. Mama je na njega bila ljuta i zato što je dosad napravio već jedanaest patenata, a ni jednoga nije prodao. Tako smo jednoga dana ručali i tata se jako ţurio u radionicu i mama i tata su se posvađali. Mama je tati rekla da ako ode iz stana da će otići sa mnom baki, a tata je samo otišao. Naravno, mama je napravila ono što je rekla. Spremila je svoje i moje stvari i otišle smo baki. Kada sam došla k baki, morala sam je samo slušati i puno učiti. Mama je tati rekla da mene moţe viđati svake srijede i svake druge subote. Tata i ja smo se tako viđali i imali smo puno lijepih trenutaka. Jedne subote su se moj tata i Bernardin tata dogovorili da idu na pecanje, a Bernarda i ja smo im se pridruţile. Inače, Bernarda je moja dobra prijateljica. Ja sam joj ispričala što se dogodilo s mojim roditeljima pa smo se dogovorile kako ćemo ih pomiriti. Bliţio se moj rođendan, a ja sam inzistirala da rođendan proslavim kod tate i mama je pristala. Tata, Bernarda i ja smo se dogovorili kako

će tata pripremiti ručak, a Bernarda će ispeći kolače. Tako je došao i dan mog rođendana i dobila sam puno darova. Tada smo mama i ja krenule tati. Došle smo u stan, a mama je u čudu pitala tatu je li sve to sam napravio, lijepo postavio stol i uredio sebe. Bernarda i ja smo se dogovorile da će ona i njezini roditelji doći kasnije da se moji roditelji za ručkom pomire. Tako je i bilo. Moji roditelji su se pomirili, a ja sam bila sretna što su opet zajedno. Laura Šprem

Paunaš Moj najbolji prijatelj hitnuo je kamen iz praćke stotinjak i više metara daleko. Recimo, od ciglane, preko bare, na krov vrtlarove kućice. Daske, prekrivene nepromočivim papirom, tupo bi oglasile da je kamen pogodio cilj. Stari Martin izašao bi tada pogrbljen kroz velika vrata i prijeteći mahnuo kvrgavim štapom. Oko glave mu je kruţio oblačić dima iz orahove lule. Za dobru praćku najbolja je jedna vrsta automobilske gume koju smo zvali sirovom. Pronalazio ju je na smetlištu automehaničarske radionice. Često sam gledala kako pravi praćku, a ponekad je i meni dao da malo gađam jabuke na stablu. Svi su ţudjeli za njegovom praćkom. Ja ţutih pletenica i očiju plavih kao različak, ja koja sam imala crvenu haljinu s bijelim točkicama, ja koja sam mu dala Gričku vješticu, ja koja sam za njega bila najljepša djevojčica na svijetu, ja sam mu rekla: Ne daj praćku Gricku i Sigi! Nije ju dao, srušili su ga na pod, poderali mu čitanku i razbili mu nos. Ja sam pobjegla plačući. Drugog jutra došla sam u školu i saznala da nema nastave. Odjurila sam do svog najboljeg prijatelja i već izdaleka vidjela da on nešto radi u voćnjaku. Prišla sam mu i vidjela kako zemljom prekriva paunaša. Odjurila sam kući, ali prije toga sam mu rekla da je on najgori čovjek kojeg sam ikada upoznala jer je ubio goluba. Lana Bošnjak

Paunaš Tito je mogao hitnuti kamen iz praćke stotinjak i više metara. Od ograde ciglane preko bare pa na krov vrtlarove kućice. Za dobru praćku najbolja je jedna vrsta automobilske gume koju smo zvali sirovom. Bila je boje meda. Mogla se pronaći na smetlištu Gavranićeve automobilske radionice. Pivarci i Potočani imali su praćke crne i crvene od obične gume. Rašlje su bile najbolje od ljeskovine, a koţa za kamen od jezika starih cipela. Siga i Gricko bili su glavni praćkaši na Malčanskom brodu i traţili su ga, u ime jačega, da im preda praćku. Tito je potajno volio Anicu, najljepšu djevojčicu na svijetu. A ona mu je rekla: Ne daj praćku! I on ju nije dao. Siga i Gricko su mu poderali čitanku i razbili nos. Anica je otišla plačući. On se osjećao poraţenim i osramoćenim. Mesar Baţdar imao je mesnicu u visokoj zgradi na početku Široke ulice, ali tada nije stajao na vratima kao obično. Pogledao je gore prema visokom krovu. Gore je virila golublja glava. Napeo je praćku i htio ga samo prestrašiti, ali ga je pogodio u glavu. Bio je to snjeţnobijeli paunaš kakvog je oduvijek htio imati. Drugog jutra golubu je stalo srce. Odnio je Bijeloga iza drvarnice i zakopao ga. Bilo mu je teško, poţelio je i sam umrijeti jer za to saznala Anica, djevojčica u koju je bio zaljubljen.. Nikola Korpar

Paunaš Moje je ime Gricko. Idem s Titom u četvrti razred. On je jako dobar u gađanju praćkom. Zaljubljen je u djevojčicu Anicu, ima smeđeg goluba Zirka. Jednog dana hodao je ulicom, sve su mesnice bile zatvorene. Kada je pogledao gore, visoko na krovu virila je sitna golubinja glava. Ulica bijaše pusta, spustio je torbu uza zid i napeo praćku. Kada je pustio kamen iz praćke, on je odletio i udario u nešto što se zakoprcalo u oluku i zatim poletjelo dolje. On je jako, jako dobro gađao. Dotrčali smo do te bijele lovine, on je stavio goluba ispod kaputa i otrčao kući. Cijelo vrijeme je govorio u sebi: Samo da ostane ţiv, samo da ostane ţiv!. Bio je to snjeţnobijeli paunaš. Paunaša je Tito stavio u drvarnicu, u korpu s piljevinom. Tito je paunaša samo ošamutio. Dao mu je ime Bijeli. Sutradan se Tito probudio ranije nego obično. Donio mu je vodu i mrvice kruha. Tito je mami kazao da je bolestan, da ne bi trebao ići u školu, ali se nije izvukao i morao je krenuti. Ali, kada je došao do prvog ugla, prikrao se kroz voćnjak natrag do drvarnice. Nije ga mogao napustiti. Molio ga je neka digne glavu, ali golub nije mogao. Uzeo ga je u ruke, njegovo srce kucalo je baš kao i Titovo, ali je odjednom stalo. Odnio je Bijelog u voćnjak, iskopao malu rupu i stavio ga u nju. Odjednom se pojavila Anica vičući: Danas nema škole, danas nema škole!. Zastala je pred Titom i zagledala se u bijelu pernatu grudu. Ti si ga ubio, rekla je, ti nisi dobar, nisi!. Gledao je za njom i jedna mu je kap kliznula preko usne. Luka Matić

SRETNI DANI Kako su se mama i tata zaljubili zaljube. Moji prijatelji Pero i Jurica su htjeli da se Perina mama i Juričin tata Ja sam bio stručnjak za planove i pomagao sam im. Prvi je plan bio da im roditelji dođu u školu na razgovor zbog neke gluposti. Pero i Jurica su bacili petarde ispod klupe i roditelji su im došli u školu te su se Perina mama Marija i Juričin tata Boţidar upoznali. Rekao sam Peri i Jurici da Jurica kaţe svome tati da je Marija za njega rekla da je fin gospodin, a Pero da kaţe svojoj mami da je Boţidar za nju rekao da je lijepa i otmjena ţena. Nakon desetak dana u školi je bio organiziran disko-klub. Rekao sam Peri i Jurici da kaţu svojim roditeljima da deţuraju u školi za vrijeme disko-kluba i oni su se sloţili s tim. Marija i Boţidar su deţurali i pričali, a djeca su se zabavljala. Marija je nakon disko-kluba pozvala Boţidara i Juricu na nedjeljni ručak. Nakon ručka je Boţidar pozvao Mariju i Peru na Sljeme i tako su se druţili svakog tjedna. Kada su Pero, Marija, Jurica i Boţidar trebali ići u kino, rekao sam Peri neka kaţe mami da će gledati drugi film kod kuće, a Jurica neka kaţe tati da mora raditi zadaću pa su samo Marija i

Boţidar otišli. U utorak su samo Marija i Boţidar otišli u kino i, kada su otišli u kino, javio sam dečkima da im roditelji sto posto hodaju. Ujutro je Marija rekla Peri da ju je Boţidar zaprosio. Zatim su se vjenčali, a Pero i Jurica su postali braća. Luka Hrgarek

Bajka o ribaru i ribici Bio je lijep i sunčan dan. Voda je bila topla i čista, taman za odmor i uţivanje. Sa mnom su plivale moje prijateljice s kojima sam pričala o dečkima i sladoledu. Dok sam mirno plivala po svojoj uvali, odjednom sam se zaplela u ribarevu mreţu. Kad me je izvukao na svoj čamac, smilovala sam se tom starcu i obećala mu ispuniti tri ţelje ako me vrati u moje sinje more. Ribar me pusti i reče da ne treba ništa. Kad je došao doma, ispričao je svojoj staroj što mu se dogodilo na moru, a ona ga je počela grditi zato što nije ništa traţio od mene. Sutradan se vrati starac u uvalu jer ga je njegova starica grdila da je mogao traţiti barem kruha. Dozivao me je, a ja sam ga čula, došla do njega i poslala ga kući s obećanjem da ću mu ispuniti ţelju. Nakon nekoliko dana ponovo se ribar vratio u moju uvalu i opet me stao dozivati, a ovaj put je ţelja njegove starice bila novo korito. Poslala sam ga kući i ispunila njegovu molbu. Poslije par dana evo opet jadnog starca u svom čamcu u mojoj uvali. Pa kakva je opet nevolja da si opet došao, pitam ga, a starac veli da ga je opet starica grdila, da je poludjela i da sad hoće novu kuću. Rekla sam neka krene kući, pomoli se Bogu i zahvali za sve darove koje su dobili, a da će njegova molba biti ispunjena. I on ode. Nije prošlo mnogo, tuţni se starac opet vrati meni, ispričao mi se i moli me da mu opet pomognem jer hoće stara da bude vojvotkinja i da ima dvorac i bijele kočije, neće više da bude obična seljanka. Saţalila sam se na starca, ispunila sam mu i tu ţelju i uputila ga kući.

Nakon nekog vremena evo opet starca, ovaj put stara hoće da bude carica. Ţalila sam jadnog starca i ispunila mu ţelju, a on se vrati u carske dvore svojoj staroj carici. Ali ni tu nije bio kraj njezinim ţeljama. Vrati se opet jadan starac sa ţeljom stare da bude vladarica i da joj ja budem sluškinja. Nisam mu ništa odgovorila, zaronila sam nazad u dubinu i jednostavno trepnula svojim zlatnim očima. A kod kuće ga je čekala stara koliba i starica pored napuklog korita. Stefany Štefanec

STRAH U ULICI LIPA KAKO SMO POMOGLI MUNGOSU Mungos Nevada bio je dječak koji se htio uključiti u naše društvo. Šapica, Cvrkutalo, Praporac, Veslonoţac i Latica bili su moji prijatelji i svi smo ţivjeli u Ulici lipa. Bojali smo se Mungosa jer je nosio revolver, a i ponašanje mu je bilo jako ruţno. Mungos, odnosno Darko jer mu je to bilo pravo ime, imao je nekoliko problema. Mama i tata su otišli na ljetovanje bez njega jer je on morao učiti i ispraviti jedinice. Bio je ljut, otišao od kuće i ukrao omotnicu s novcem. Mungos je lik koji mi se nikako ne sviđa. Ne sviđa mi se jer nosi revolver, a nitko osim njega ne zna da je revolver dječja igračka. Ne sviđa mi se ni zbog ponašanja prema Šapici, a i voli zapovijedati. Najodaniji prijatelj mi je Šapica, on je poput mene, povučen, tih, za svakoga će sve napraviti. Takvi bi trebali biti pravi prijatelji. Odani, uvijek spremni pomoći, ponekad podmetnuti vlastita leđa da zaštite prijatelja. Kad smo čuli o Mungosovim problemima, odlučili smo mu nekako pomoći. Kako smo mu pomogli? Pomogli smo mu tako da smo pronašli profesora iz naše ulice koji je bio voljan pomoći Darku. Podučavat će ga matematiku i fiziku i, ako se bude imalo potrudio, proći će popravni. Dok je on učio za popravni, sjetili smo se još jedne ideje, napisat ćemo mu pismo u kojem mu opraštamo njegovo ponašanje. Latica je imala najljepši rukopis pa je ona pisala, a mi dečki smo joj govorili što da napiše. Pismo je glasilo ovako: Dragi Darko, nadamo se da ćeš ispraviti ocjene, ako ti treba i mi ti uz profesora moţemo pomoći učiti. Ti si jedan običan dječak poput nas. Zapravo nisi ni ti tako strašan kako si na početku izgledao. Mi znamo da je negdje u tebi sakriven dječak koji ţeli naganjati loptu po igralištu, igrati se skrivača s prijateljima. Mi, društvo iz

Ulice lipa, ţelimo da budeš naš prijatelj. Opraštamo ti tvoje divljačko ponašanje. Na popravnom ćemo biti uz tebe i bodriti te. Tvoje novo društvo iz Ulice lipa. Šapica, Veslonoţac, Praporac, Cvrkutalo, Latica i Dominik! Dominik Vojnović

Svašta u mojoj glavi Ponovno smo krenuli u školu. Bio sam sretan jer ću se druţiti sa starim prijateljima. Dani su prolazili, bio sam sretan. Došao je i taj dan. Čim sam se probudio znao sam da će ovo biti poseban dan. Ustao sam radostan i krenuo u školu. Bio je sunčan dan. Na likovnome smo crtali jesen i njezine plodove, sve dok u razred nije došla nova učenica Dubravka. To je bila najljepša djevojčica koju sam ikad vidio. Srce mi je zakucalo sto na sat. Bila je predivna, prelijepa crna kosa isprepletena u pletenice s crvenom mašnom na kraju pletenice. Očiju plavih i dubokih. Papir i riječi nemoćni su da iskaţu njezinu ljepotu, a tek njezin izraz lica, imala je osmijeh ljepši i od sunca. Čim sam je ugledao, zaljubio sam se u nju. Kist mi je ispao iz ruke, ruka mi je počela sama slikati. Ovo su bili najljepši dani u mojem ţivotu, sve do jednog dana kad joj je pozlilo i pala je u nesvijest. Učitelj je odmah zvao hitnu i odvezli su je u bolnicu. Ustanovili su da je teško bolesna i da joj moţe pomoći samo lijek iz Švicarske koji je jako skup. Njezina majka je jako plakala jer nije znala gdje će uzeti toliki novac. Cijele noći nisam spavao, nego sam razmišljao kao bih joj pomogao. Nakon dugog razmišljanja, sjetio sam se da bih mogao pisati memoare. Memoare sam pisao po cijele dane. Nakon dva mjeseca sam ih napisao i odnio ih Dubravki na čitanje. Drugi dan me pozvala neka dođem po memoare. Krenuo sam k njoj i zatekao je u vrtu kako čita memoare. Prišao sam k njoj, a ona me pitala: Voliš li me zaista? U ovim memoarima na tri mjesta spomenuo si da me voliš. Ja sam hrabro izustio da je to istina. Nakon toga mi je rekla da i ona mene voli već dugo, ali mi to nije imala hrabrosti reći. Tog trenutka bio sam najsretniji čovjek na svijetu. Dala mi je memoare i krenuo sam kući, predao sam memoare tati, a tata ih je poslao u Zagreb.

Nakon mjesec dana za memoare sam dobio gotovo dvaput više novaca nego što je bilo potrebno za Dubravkino liječenje. Ali bez obzira na novac, meni je jedino bilo bitno da Dubravka ozdravi i da me voli. Patrik Oreški

TROJICA U TRNJU U bakinoj kući Hrvoje je otišao k baki nahraniti ţivotinje jer je ona bila u toplicama. Dugo ga nije bilo pa smo ga Braco, Tut i ja otišli traţiti. Kraj vrata bakine kuće bio je prozor s dvije lončanice s kaktusima. Tut je tamo, skačući oko kuće, ugledao ključ. Tko će ga drugi uzeti nego ja. Ali kada sam izvlačio ključ, ubo sam se. Braco uze ključ s mojega dlana i gurne ga u ključanicu i otvori vrata. Ušli smo u kuću. Kuća je bila malena, ali dobro opremljena i uredna. Njuškali smo po kući kad je Tut najednom rekao da dođemo. U smočnici je našao stepenice koje vode do tavana. Braco se popeo stepenicama i otvorio veliki drveni poklopac tavana. Krajičkom oka je virio i gledao oko sebe. Tada je opazio limeni otvor na crijepu krova kroz kojega je dopiralo dosta svjetla. Rekao je meni i Tutu da moţemo doći gore. Tamo smo ugledali leţaj. Bio je to stari madrac s dekom i starim kaputom na njemu. Hrvoje je sigurno tu spavao prošle noći. Ja sam čak ugledao znak u prašini koji je Hrvoje nacrtao prstom. Razgledali smo cijeli tavan, ali više ništa nismo našli u vezi s Hrvojem pa smo se spustili dolje. Izašli smo u dvorište gdje nas je čekala Biba. Nismo mogli shvatiti zašto bi Hrvoje spavao na

tavanu. Tada je Braco dodao da ga je sigurno bilo zbog nečeg strah. Braco nam je pojasnio da ga sigurno nije bilo strah duhova, nego nekih ljudi. Ali nismo znali koga. Malo smo se osvrtali oko sebe traţeći trag kad najednom Tut pozove mene, Bibu i Bracu da dođemo vidjeti Hrvojev znak na sandučiću. Braco priđe sandučiću pa ga otvori. Unutra je bio papirić. Ja sam ga razmotao pa smo ga svi promatrali. Na njemu je bio nacrtan brkati čovjek, a na papiru je pisalo: SLIJEDITE OVOG ČOVJEKA. Na poleđini papira je pisalo: ZMIJA TETOVIRANA NA LIJEVOJ PODLAKTICI. Leon Korpar

Trojica u Trnju Jednog dana šetala sam ulicom i vidjela kako dva čovjeka izlaze iz barake gdje su radnici ostavljali svoj alat. Nije mi se činilo ništa čudno pa sam otišla dalje. Vraćajući se kući, vidjela sam da su u baraku ušli Tut, Braco, a zatim i Hrvoje. Cijelog poslijepodneva nisam vidjela Tuta, Bracu i Hrvoja i već sam se zabrinula gdje su jer ih je i Hrvojeva mama traţila kod mene. Tada sam se sjetila kako sam ih vidjela da ulaze u baraku i poslije sam s prozora svoga stana vidjela kako se ona dvojicu muškaraca vraćaju u baraku. Brzo sam otišla na policiju i sve rekla policajcu. Rekli su mi da ih brzo odvedem do barake. Kada smo stigli, ispred barake smo ugledali onu dvojicu muškaraca kako u ruci drţe torbu punu novaca. Policija je uhitila lopove i odvela ih. Vrata barake bila su obijena daskama, a u baraci su se nalazili Tut, Braco i Hrvoje svezanih ruku i nogu. Policija je odvezala dječake i pustila ih. Silvana Lončar

ZALJUBLJEN DO UŠIJU U razredu imamo najboljeg učenika Marija. Ima sve petice. Moţda tri ili četiri četvorke. Ipak, nešto sam primijetila. Sjedim s tim dječakom u klupi i primijetila sam da njegove oči svako malo bjeţe k Lani, djevojčici koja sjedi u klupi do moje. Posumnjala sam da je zaljubljen. To se i vidjelo. Sve više je htio biti u njezinom društvu. Naţalost, od sve te silne zaljubljenosti uspio je skupiti i silne jedinice. Već je bio proglašen školskim rekorderom po broju jedinica. Ubrzo nakon toga dobio je i javnu opomenu od ravnatelja jer je ubacio kineski papar u Grgino jelo, dječaku koji je puno vremena provodio s Lanom. Sve je to učinio zbog Lane. A onda, jednog dana, Mario je pobjegao. Nitko nije znao gdje je. Osim, naravno, bake kojoj je i pobjegao u Novu Gradišku. Za njegovo ljubavno pismo saznali smo tek kad smo pronašli Marija. Mario u pismu Lani objašnjava kako ju voli, a ona je njemu također otkrila da ga voli. Mario je tada pucao od sreće. On je ispravio sve jedinice, a Lana je postala njegova djevojka. Još i danas vidim kako se osmjehuju jedan drugome pod satom. učenik. Drago mi je što se sve vratilo u normalu, a Mario ponovno postao najbolji Iva Lončar

Zaljubljeni do ušiju Zdravo, zovem se Leona. Idem u 5. razred. U naš je razred stigao novi učenik Mario. Doselio se iz Nove Gradiške. Odličan je učenik, ali nije štreber. Između nas je neka simpatija, ali nam je teško priznati. Odjednom postaje jako loš učenik, čak je dobio i ukor. Ni na izlet s nama nije išao. U ponedjeljak, kada smo došli u školu, njega nije bilo. Bilo mi je čudno. Pavo, njegov prijatelj, dao mi je pismo. Pismo je bilo od Marija. Jedva sam čekala doći doma i pročitati ga. U njemu mi je izjavio ljubav. Bila sam sretna i tuţna. Napisala sam i ja njemu pismo u kojem sam mu napisala da ţelim da se vrati, ispravi jedinice i da tek onda moţemo pričati o ljubavi. Mario se vratio, ispravio ocjene i mi smo postali par. Super nam je zajedno, svaki dan uţivamo šećući, pričajući i maštajući. Baš je lijepo biti zaljubljen i imati nekoga pored sebe Leona Glavica