MATOŠEV HERBARIJ Govoriti o simbolici cvijeća u Matoševoj poeziji, što će biti predmet izlaganja, podrazumijeva progovoriti o pojedinim općim obilježjima secesije. Upravo je likovna i književna secesija posegnula za biljnim ornamentom kao osebujnim i prepoznatljivim detaljem, funkcionalno oblikovanim kao simbolom s drugim, prenesenim značenjem. Pojam secesija preuzet je iz likovnosti, arhitekture i dizajna s kraja 19. st., te je vrlo dobro prihvaćen u književno-znanstvenoj paradigmi stilova. 1 Kao sintetički naziv objedinio je različite estetske medije, likovne i književne, potekle iz tada suvremenih programa i koncepcija kao što su: impresionizam, neoromantizam, simbolizam. Na ovu metodološku problematiku nazivlja skreće pozornost Viktor Žmegač. 2 Glede secesijske književnosti u hrvatskoj lirici te preciznije određivanje njezinog mjesta unutar hrvatske moderne prvi je upozorio Ante Stamać. 3 Zajedničko je Žmegačevom i Stamaćevom tumačenju da je svakako na djelu pluralizam naziva (kako to imenuje Stamać) odnosno sinkretizam (kako to imenuje Žmegač), koji se odnose na isto, bez obzira zvali to u Europi Francuzi art nouveau, Englezi modern style, Nijemci Jugendstil, Talijani stile floreale. Kako se u tada novi, a vidimo i globalni, stil tadašnje nove europske civilizacije s kraja 19. st. uklopio pjesnik i kozmopolit Matoš? Odgovor potražimo u dvama Matoševim ogledima, dopisima, koji su datirani u Parizu, 15. svibnja i 30. rujna 1900. Povod je bila Svjetska izložba u Parizu od proljeća do jeseni 1900. Na ove Matoševe oglede češće će se referirati daljnja interpretacija. Drugi dio izlaganja, posvećen simbolici cvijeća u Matoševoj poeziji, vraća nas u Matoševo vrijeme. Povratak Matošu bio bi prezentiran kroz ukus kozmopolitskog i liberalnog građanstva krajem 19. st., kojemu je Matoš bio sklon kao umjetnik i građanin Europe, a daje se naslutiti iz Matoševa eseja Proljetna ćaskanja. Fascinacija cvijećem u poeziji, likovnosti, dekoru, arhitekturi, kao i pejzažnoj arhitekturi, mogla bi projicirati vrlo živu sliku tadašnje kulturne civilizacije Europe, građanstva koje je bilo sklono novom senzibilitetu duha. Stoga 1 Istaknimo iznimno važan zbornik radova HAZU, Secesija u Hrvatskoj, Zavod za znanstveni i umjetnički rad u Osijeku, 1999. Međunarodni znanstveni skup održan je u Osijeku, 22. 24. listopada 1997, te je on prvo sustavno i sintetizirano proučavanje umjetničkog i kulturološkog fenomena secesije u Hrvatskoj u kontekstu europske kulture na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće. 2 Ibid. Viktor Žmegač, Estetičke pretpostavke secesije, str. 39-44. 3 Ante Stamać, Passim, Logos, Split, 1989., str. 84-94., Pitanje secesije u moderni. Rad je izvorno pisan na njemačkom jeziku, Die Frage der Sezession in der Moderne, javnosti objavljen i pročitan na simpoziju u Budimpešti 1984,te objavljen u mađarskom časopisu Neohelicon, XI, Budimpešta, 1984. 1
će Matošev esej biti povod za raspravu o stilu i modi na prijelazu dvaju stoljeća, iz XIX. u XX. st. Treći dio izlaganja najkonkretniji, koji bi se dokraja odnosio na zadani naslov, nastojat će objediniti prethodno i obrazložiti u kakvom su suglasju Matoševa estetička promišljanja o likovnoj i književnoj secesiji s njegovom poezijom. Je li Matoš kao majstor zvučnih riječi u sonetima Srodnost i Maćuhica učinkovito potvrdio, da ono što je pisao u ogledima i pismima, kako estetičke tako i teorijske postavke, dakle sve navedeno, zrcali artistički doseg iskazan u stihovima? Konkretnije, u kakvom su suglasju esej Proljetna ćaskanja (iz zbirke Pečalba, 1913.) 4, spomenuti ogled s Pariške izložbe od 15. svibnja 1900, što ga je Matoš objavio u listu Hrvatsko pravo br.1362 (u: Članci uvršteni u knjigu postumno), 5 esej o ruži napisan u Parizu 30. rujna 1900. pred zatvaranje Pariške izložbe (iz zbirke Ogledi, 1905.) 6, te dva soneta posvećena cvijeću: sonet Srodnost 7, prva pjesma kojom se otvara zbirka Pjesme, nastao za pjesnikova posjeta Križevcima, te sonet Maćuhica 8, pisan u Beogradu. Glede potpunijeg obrazloženja semantike cvijeća u pjesništvu odnosno zanimanja za fiziologiju cvijeća u botanici XIX. st., kako i govori naš naslov, Matošev herbarij, posegnut ćemo za knjigom koju Matoš izrijekom spominje: Lubbockov rječnik cvjetnog govora (str. 176). Nažalost, Matoš ne spominje koja bi to knjiga Johna Lubbocka mogla biti. No, intrigantno je i zanimljivo provjeriti, jer nas Matoš upućuje na knjigu koju je vjerojatno mogao čitati u Parizu. Sir John Lubbock autor je botaničkog priručnika Flowers, Fruits and Leaves. 9 Vrlo vjerojatno je to priručnik što ga Matoš spominje u kontekstu filozofije kasnoga romantičarskoga panteizma i spinozizma, kojemu je, razvidno iz eseja Proljetna ćaskanja, bio sklon. Prvo izdanje priručnika sir Lubbocka objavljeno je u Londonu 1886. te je u deset godina reprintirano četiri puta! Knjiga je plod rada sir Lubboca, njegove supruge i kćeri, koje su zaslužne za sve crteže bilja. Nažalost, naši izdavači i prevoditelji dosad su ostali gluhi za navedeno djelo, kao i za Maeterlinckovu knjigu Inteligencija cvijeća, koju Matoš također izdvaja u ogledu Proljetna ćaskanja. Pored navedene Matoševe lektire, pridodajmo priručnik 4 A. G. Matoš, Pjesme i ogledi, Matica hrvatska, Zagreb, 2014., str. 173-178. 5 A. G. Matoš, ibid. 225-231. 6 A. G. Matoš, ibid., str. 153-157. 7 A. G. Matoš, ibid., str. 13. 8 A. G. Matoš, ibid., str. 35. 9 Sir John Lubbock, Flowers, Fruits and Leaves, MacMillan and CO, LTD, London, 1896. 2
o otajstvenom govoru cvijeća, Neue vollstӓndige Blumensprache 10. Knjižica oslikana maštovitim litografijama cvijeća u obličju mladih muškaraca i žena pokušat će odgonetnuti u čemu je tajna cvijeta s dušom, citiramo li Matoša. Koju simboliku nosi cvijeće kako ga interpretiraju umjetnici? Jesu li herbariji i priručnici o otajstvenom drugom značenju koje nam kazuje cvijet koji darujemo, koji smo zauvijek konzervirali između dva lista herbarija, također dio građanske mode i otmjenosti tada nove civilizacije na pragu XX. st.? Izlaganje će pokušati ponuditi mogući odgovor. Matoševi ogledi o Pariškoj izložbi i secesija Posljednje desetljeće 19. stoljeća bilo je u znaku par velikih svjetskih likovnih izložbi. 1896. u Budimpešti je postavljena Milenijska izložba; 1898. izložba secesije u Beču; u Zagrebu Prva izložba Društva hrvatskih umjetnika Hrvatski salon. (Matoš izložbu nije vidio. U to je vrijeme boravio u Beogradu.) Od proljeća do jeseni 1900. u Parizu je postavljena Svjetska izložba koju je pratio i o njoj pisao A. G. Matoš. Matoš odlazi u Pariz zaslugom svoga dobrotvora Koste Hörmanna, urednika sarajevskog časopisa Nada. Poslan je kao novinar koji je izvješćivao iz paviljona Bosne i Hercegovine, koja je imala svoj prostor na Izložbi. Ogledi na koje se referiramo tijekom 1900. Matoš je prvotno objavio, kao i ostala Pisma iz Pariza i Dojmove sa pariške izložbe, u listu Hrvatsko pravo. Obraćajući se čitateljstvu posjetivši hrvatsku izložbicu, ogled iz Pariza od 15. svibnja 1900. započinje: Pošto vidjeste djela naših plastičnih umjetnika prije mene, bit će vam možda ovi reci dosadni. (str. 225) Veći dio ogleda Matoš je posvetio određivanju raskoraka između modernosti, koja generira impresioniste, i realnosti, koju on naziva efekt tendencioznosti. Konkretnije: najmoderniji je Čikoš (str. 226). On je slikar ideje. Bukovac je pjesnik boja i ljudske duše. (str. 227) Posebno ga je raznježila Bukovčeva slika Moje gnijezdo. To nije slika, to je pjesma boja. (str. 229) Nasuprot impresionistima stoje 10 Ilse Billig Silvia List, Neue vollstӓndige Blumensprache, Ein Geschenk für Jungfrauen und Jünglinge welche die sinnreichen Bedeutungen der Blumen und ihre Sprache kennenlernen und anwenden wollen, Piper&CO Verlag, München, 1974. Priručnik je zanimljiv utoliko što donosi abecednim redom semiotiku cvijeća koja je uvelike naslijeđena iz razdoblja bidermajera, a uzor su autoricama orijentalni priručnici koji donose simbolistički govor cvijeća. Nadalje, omanja knjižica obilato je ukrašena fotografijama koje su pretisci starih litografija na kojima su djevojke i mladići oslikani kao simbioza ljudskoga tijela i cvjetnog detalja (ruke kao lišće, glava kao latice, struk kao stapka, krinolina sašivena od lončanica cvijeća koje daju rub haljini). 3
oni kojima Matoš nije sklon. Srećom te nema ovdje Šokčevića g. Frangeša, kipara velikih banova. (str. 226) Ivo Pilar, hrvatski publicist, 1898, dvije godine prije spomenute pariške izložbe, o kojoj je Matoš iznio svoj umjetnički dojam, pokušao je odrediti osebujnost umjetničkoga stvaralaštva i nova umjetnička strujanja koja su suprotstavljena materijalizmu u umjetnosti. 11 Povod njegova pisanja o secesiji bila je jedna druga izložba. U Zagrebu je 1898. prvi Hrvatski salon predstavio javnosti nove mlade umjetnike. Secesija nije niti jedan jedinstven smjer, naprotiv ona je skupina najrazličitijih smjerova, koji imaju tek cilj zajednički, cilj da stvore novu umjetnost ( ). Ona je dala parolu: tražiti nove prostore do obećane zemlje nove umjetnosti. 12 U tom traženju novoga izraza umjetnici se i doslovno odvajaju, odcjepljuju od realizma i naturalizma (u književnosti) odnosno dominacije historicizma u arhitekturi. U konceptualizaciji novoga Antun Gustav Matoš, blisko Pilaru, samo dvije godine kasnije, tumači pojam modernoga. Biti moderan znači biti originalan, tj. imati duha i energije, drugačije shvatiti i prikazivati svijet ili sebe od ostalih starijih. Modernost je sloboda, jer je samo slobodan čovjek samostalan. Modernost je individualizam ( ). 13 No, nakon što smo čuli kako pojam modernoga pokušavaju racionalizirati Pilar i Matoš, listajući Hrvatski salon, 14 zamjećujemo slične programske ideje nove umjetnosti kojoj streme novi mladi ljudi toga vremena. Urednik Hrvatskog salona Milivoj Dežman Ivanov je ustvrdio: Moderni je pokret borba individua za slobodu. U tumačenju i zalaganju za fenomen novoga koncepta umjetnosti: nova umjetnost, umjetnička sloboda, individualnost svi su suglasni. Publiciste, pjesnike i slikare ujedinjuje potpuna kreativna sloboda. No u 11 U književnosti se taj problem češće svodi na sukob realističke i modernističke koncepcije umjetnosti. U slikarstvu s kraja 19. stoljeća vlada podijeljenost između modernista i akademičara. Modernisti vjeruju da stvaraju svijet kakav on jest, okreću se temama svakodnevnog života i optičkoj realnosti viđenoga (u književnosti bi to bio duboko tragičan svijet Flauberta kao prvoga pravoga modernista). Manet kao modernist ne doživljava ograničenje medija, a to je dvodimenzionalno slikarsko platno, kao zapreku i ne nastoji negirati dvodimenzionalne plohe. Promatrač je tako svjestan medija: boja koja ne imitira stvarnost, plohe koje se ne produbljuju u iluziji prostora, teksture koje ne imitiraju predmete. Promatrač je svjestan da gleda u stvarnost iza prozorskog okvira. Akademsko slikarstvo teme traže u mitološkim i literarnim temama. Žele stvoriti iluziju prostorne stvarnosti imitirajući stvarnost tako da grade uvjerljiv trodimenzionalni prostor primjenom linearne perspektive. Stoga i nije čudo da slikarstvo na prijelazu dvaju modernih stoljeća smisao nalazi u bijegu od materijalne stvarnosti. Potonuće je to prema osjetilnom svijetu koji rađaju predodžbe; predodžbe stvaraju pojmove koji zrcale ideje. Nova generacija umjetnika od 1885., ako govorimo u okvirima francuskoga postimpresionizma ili predsimbolizma, upravo u simbolu vidi jezgru oko koje se formira stvarnost. Konačno, riječ simbol u grčkom jeziku ima suodređenje uspoređivati po analogiji. Vrijeme je to Maneta, prvi je modernist u slikarstvu; Bergson u filozofiji, Baudelaire i Rimbaud u pjesništvu simbolizma. 12 Ivo Pilar, Secesija, Zagreb, 1898., str. 12. 13 A. G. Matoš, Dojmovi sa pariške izložbe, u Pjesme i ogledi, Stoljeća hrvatske književnosti, MH, Zagreb, 2014., str. 225. 14 Hrvatski salon, Zagreb, 1898. 4
svekolikoj kreativnosti upravo će umjetnici s područja likovnoga stvaralaštva, slikari, svojim izloženim djelima na Hrvatskom salonu u Zagreb te isti - Crnčić, Čikoš, Bukovac, Auer, koje je Matoš vidio na Pariškoj izložbi, nametnuti novu artificijelnost, novo viđenje svijeta. Polazeći od Matoševog teksta, izdvojimo što on podcrtava. Modernost držim za slikara je dvostruka: nov način slikanja, nova tehnika (modernost, da tako reknem, objektivna) i nov način posmatranja il' razumijevanja svijeta (modernost subjektivna). 15 Sve ono što bismo najopćenitije mogli sažeti za slikarstvo na prijelazu stoljeća, moguće je prezentirati u Matoševom pjesništvu: važnost morfologije u detalju, sklonost fluidnosti atmosfere, izrazita simbolika cvijeća. Također, jezik je čista intelektualna konstrukcija (poslužimo li se riječima simbolista Mallarmea). Glazba stiha te dojam koji ostavlja pjesnički jezik iznad su konkretiziranog značenja. Naime, sonet u svojoj formi i nudi obrat u tercinama, što pjesniku olakšava igru smislom. Matoševa poezija, pogotovo ona ispisana u sonetima, upravo je željela biti odraz likovnosti i glazbe kojoj je bio sklon. Na odabranim Matoševim sonetima pokušajmo to eksperimentalno potvrditi. Naime, umjetnost je ipak senzacija duhovnosti a ne egzaktnoga! Proljetna ćaskanja U eseju ležernoga naslova, koji će poslužiti kao teorijska podloga za interpretaciju Matoševih soneta, pjesnik je ostavio riznicu cvijeća i bilja. No, ono nije slučajno nabrajano. Cvijeće koje Matoš odabire kultivirano je cvijeće ladanjskih vrtova, parkova i aleja plemenitaških dvoraca. Nije obično poljsko cvijeće. Cvijeće je ovdje funkcionalno odabrano i predstavljeno. Kao živopisna scenografija bilja koje odaje luksuz i profinjenost građanskih i plemićkih vrtova: cvijet naranče, procvalog kestena, crveni krin, ruža, bijeli ljiljan, zimzelen oko starih dvoraca, ljubice, jaglaci i zumbuli. Druge je vrste cvijeće koje nosi mitološku simboliku, i Matoš ga veže uz likove grčke starine: npr. cvijet akantusa asocijacijama povezuje s Homerom. U slikovitom pjesničkom potezu zrcali se likovna i književna secesija. Stakleni vrtovi, cvijetnjaci, vodeni vrtovi s cvijećem sigurno to nije mašta nego odraz urbanoga fenomena otmjenoga društva s kraja 19. st. Tadašnji čovjek, vezan uz arhitekturu urbanoga grada, bez obzira je li riječ o Parizu ili Zagrebu, u ladanjskim vilama, terasama i 15 A. G. Matoš, ibid, str. 225 5
kavanama koje su maksimalno otvorene prema ulici ali su bogato nastanjene otmjenim cvijećem, upravo odražavaju tada novi globalni stil civilizacije na prijelazu iz XIX. u XX. st. U sonetu Maćuhica stoji sličan stih: Naše gospođice kada preko staze / Starog parka ljetne sjene sjetno gaze. U impresionističkom eseju Proljetna ćaskanja piše Matoš: ( ) terase u saracenskim arhitekturama sa svilom djevičanskih krinolina plavih infantica s cvijećem od naranče u kosi. U slikanju cvijeća u esejima i sonetima Matoš nije bio osamljen. U hrvatskom slikarstvu najljepše studije i crteže cvijeća slikala je Slava Raškaj. Grančica pavetine, stručak limunovog cvijeta, cvijet holandskog tulipana, cvijet jabuke i zumbula 16 Teško je nabrojiti sve njezine crteže na kojima dominira cvijet. Matoš, koji je pratio izložbu u Parizu, mogao je vidjeti Slavine radove, npr. Lopoči u Botaničkom vrtu u Zagrebu. I u ovom esej Matoš spominje lopoče, ali ga asociraju na njemu omiljena romantičara Heinea i njegove pjesme o lopočima. Esej Proljetna ćaskanja donosi ključ za interpretaciju dvaju Matoševih soneta. Čovjek u spavanju je biljka. On kao cvijet samo sniva. Cvijeće je san što sanja, možda o čovjeku, i zato nas tako srodno i tako čudnovato, kao muzika, zanosi i uznosi mirisom, taj nijemi razgovor cvijeća, besjedeći o životu što je u nama, ali za koji možemo imati tek tamnog sjećanja i sjećanja. 17 Nije li ovo prepričan sonet Srodnost! Višega života otkud slutnja ta što je kao glazba budi miris cvijeća? Gdje je tajna duše, koju đurđic zna? Nova filozofija simbioze čovjeka i prirode, svojevrsni neoromantizam A. G. Matoša prožima ovaj tekst. Cvijet je ljepota u carstvu vječnog ćutanja i vječne sanje. Cvijet je mir što cvate. Duša mu je miris (str. 176.) Blage preinake ove misli ćemo pronaći u brojnim Matoševim pjesmama: u posljednjem predsmrtnom sonetu Notturno: ljubav cvijeća, miris jak i strasan ; sonet Srodnost: Iz đurđica diše naša tiha sreća: / Miris tvoga bića moja ljubavi ; sonet Jesenje veče: Samo gordi jablan lisjem suhijem, / Šapće o životu mrakom gluhijem ; Mističan sonet: O ponoći kad crne ruže snijevahu. 16 Usp. Katalog Slava Raškaj; GKD, 2008. Retrospektiva slika Slave Raškaj u Galeriji Klovićevi dvori, od 29. svibnja 2008. 03. kolovoza 2008. popraćena je monografijom u kojoj je katalog skica, crteža i pejzaža, među kojima i slika Lopoči u Botaničkom vrtu u Zagrebu. 17 Ibid., str. 176. 6
U prosudbi europske secesijske lirike Ante Stamać rekonstruira podrijetlo secesije s kraja XIX. st. u europskom pjesništvu, te ukazuje na podrijetlo u lirici pjesnika parnasovaca te u francuskom simbolizmu. Posrijedi je opis tzv. nevidljivih osobina pojedinih vrsti cvijeća, osobito njihova tajnog govora. 18 Matoš je bio fasciniran cvijećem, od njegova rađanja do propadanja, uvenuća. Najljepši primjer je ogled datiran 30. rujna 1900., pred zatvaranje Izložbe u Parizu. Esej o ruži, mogli bismo ga tako nasloviti jer je posvećen kraljici među cvijeća, završava: Još malo pa će i Izložbe nestati kao jesenjeg cvijetka, a ruže će mirisati samo u dušama u odabranim. Ali te su ruže obično crne kao noć, odišu težinom i bolima, crveno im je samo krvavo trnje, a nema suze da ih vrelom solju ohladi mjesto svježe jutarnje rose 19 Cvijeće nije samo pjesnikov umjetnički medij. Za Matoša čak i puno više cvijet s osjećajem, s dušom, sensitive plant. Matoš kao neromantičar tu nije bio osamljen. Zato i spominje romantičare: Shelleya, Goethea i Heinea. Mi danas znamo da je čovjek ruda, biljka i životinja, da je njegova svijest, probuđena svijest, i rekao bih, kratak resumé mineralnog, botaničkog i zoološkog svijeta. Čovjek u spavanju je biljka. On kao cvijet samo sniva. Cvijeće je san što sanja, možda o čovjeku, i zato nas tako srodno i tako čudnovato, kao muzika, zanosi i uznosi mirisom, taj nijemi razgovor cvijeća, besjedeći o životu što je u nama, ali za koji možemo imati tek tamnog sjećanja i sjećanja. Shelley, cvjetna duša, pjesnik divne Prepelice (Skylark) što prezire zemlju, pjeva cvijet s osjećajem, cvijet s dušom (sensitive plant). Goethe proučava metamorfozu biljaka. (str. 176.) Upravo smo tu na tragu spomenutog zanimanje i iskazivanja interesa za sir Johna Lubbocka. Matoševi soneti cvijeću Matoševa knjiga pjesama Pjesme otvara se sonetom Srodnost. Napisan je, prema bilješkama Karla Hӓuslera, u Uspomene na A. G. Matoša, za vrijeme posjeta Križevcima (4. - 8. 10. 1910.). Pošto užinasmo, otvori Matoš svoju bilježnicu i pročita najljepši svoj sonet o đurđicama. (str. 13) 20 Bilo je to na ledini podno Kalnika. Po Matoševim riječima dogodila se prava elementarna nesreća. Matoš je izgubio svoju bilježnicu. Hӓusler sonet naziva Đurđic (jer ga je i Matoš tako spominjao), no sonet je objavljen u Savremeniku, V, br. 10, str. 706, 1818 Ante Stamać, Passim, Logos, Split, 1989., str. 91. 19 A. G. Matoš, Pjesme i ogledi, Stoljeća hrvatske književnosti, br. 120.,Matica hrvatska, Zagreb, 2014., str. 153. 20 Usp. Antun Gustav Matoš, Pjesme, knjiga V., u Prilozi, JAZU, Zagreb, 1973., str. 312. 7
1910. pod naslovom Srodnost. Matoš ga nije naslovio imenom nježnoga cvijeta sa zvonolikim bijelim čaškama. Naziva ga lokalnim imenom štokavskoga dijalekta đurđic; tako ga nazivaju u Slavoniji, dok se u lokalnim govorima kajkavskoga u Hrvatskom zagorju i Turopolju čuje naziv đurđica. 21 U sonetu Srodnost pjesnik je zapisao obje izgovorne varijante. O kojoj srodnosti, suglasju i skladu pjeva Matoš? Odgovor možemo pronaći u spomenutom eseju Proljetna ćaskanja. To je cvijet proljeća. Nosi bjelinu snijega o kojemu Matoš ugodno ćaska. Razlika je u atmosferi krajolika. Arkadijski prostor obavijen bjelinom: Po voćkama pade mladi snijeg. To je bijelo, pahuljasto, meko cvijeće kao bijeli duvci i bijele koprene na napupaloj djevojci, na bijeloj vjerenici. ( ) Sve što je lijepo i za života najsposobnije, nosi balzamski miris i uskrsnu boju proljeća. (Proljetna ćaskanja, str. 173, 174). Ili romantičarski prostor uz staru vodenicu mlina, kao na kakvom goblenu, priziva atmosferu ladanja (sonet Srodnost, str. 13). Đurđic, skroman cvjetić, sitan, tih i fin, Dršće, strepi i zebe kao da je zima, Zvoni bijele psalme snježnim zvončićima Potajno kraj vrbe gdje je stari mlin. Impresionističke slike odlikuje sklonost slikarskoga oka detalju, obilje svjetla na platnima te efemernost, mistična atmosfera. Sve to opstoji i u Matoševom sonetu. Cvijet se u slikarstvu impresionizma, kao i u Matoševim sonetima, pojavljuje kao ornament. On je živa slika biljnoga svijeta u svom izvornom obliku. Gotovo da pjesničkim opisom ili slikarskim potezom kista želi biti što stvarniji, prirodniji. Suprotan učinak, kontrast je postignut u tercinama. U potrazi za idejom višega života traži odgovor. Je li idealna ljepota skrivena u cvijetu, u ovome slučaju zvonolikoj đurđici? Je li idealna ljepota upravo sklad stihova, glazba jezika koju nudi sonet? Tako bi skladna poezija nadmašila ljepotu čiste prirode, cvijeta. Na ta pitanja pjesnik ne zna ali sluti odgovor! Upravo završetak soneta odlikuje fluidnost atmosfere traženje vječite ljepote, sklada. Višega života otkud slutnja ta 21 Usp. Ivan Šugar, Hrvatski biljni imenoslov, Matica hrvatska, Zagreb, 2008., str. 183. 8
Što je kao glazba budi miris cvijeća? Gdje je tajna duše, koju đurđic zna? Sonet Maćuhica posvećen je književniku Oskaru Dürru, koji je vodio brigu oko korekture. Matoš ga je molio da se riječi u tisku prenesu onako kako ih je on zapisao. Naime, sonet je poslan iz Beograda po Milanu Ogrizoviću, s nakanom da bude objavljen u Hrvatskoj smotri. (Što se i ostvarilo, 1907.) Maćuhicu je pažljivo prepisala Olga Herak svojim rukopisom (čuva se u Sveučilišnoj biblioteci pod signaturom R 5400). Matoš je mijenjao izraz maćuhica maćehica kako ne bi došlo do ponavljanja. Nije riječ samo o igri vokala nego i o pučkom govornom izrazu za ovaj cvijet. U Šugarovom rječniku Hrvatski biljni imenoslov stoji objašnjenje zašto se ovaj cvijet pučki zove maćuhica; maćahica, maćaha govore u samoborskom kraju. Narodna predaja ovako objašnjava ime vezano uz biljku: donja latica je maćeha; desna i lijeva latica su njezine kćeri; a dvije gornje latice su maćehine pastorke. Lapovi čaške označuju stolice. Maćeha sjedi na obje, njezine kćeri svaka na svom stolcu, a pastorke sjede na jednom stolcu! Lat. Viola tricolor tj. maćuhica ima naziv i noćidan. Tako u sonetu Maćuhica druga strofa kazuje: Zato je i zovu nježno noćidan. Hrvatski prijevod jest gotovo kalk s kolokvijalnog njemačkoga das Tagundnachtveilchen. Priručnik sir Lubbocka prema tadašnjim spoznajama genetike i oprašivanja biljaka govori o maćuhici (eng. the pansy) iz roda ljubica. 22 Tako pronalazimo i objašnjenje botaničara za trojne listiće koje posjeduje maćuhica, opis strukture stapke i listića. U njemačkom priručniku, rječniku otajstvenog govora cvijeća 23, ako dragoj osobi darujete maćuhicu, indirektno ste htjeli reći: U lijepom tijelu uvijek ne stanuje i lijepa duša. 24 Zajedničko je pučkim objašnjenjima karaktera maćuhice: lijepa, nepristupačna, okrutna osoba prema onomu tko ju obožava. I Matoš joj pridaje karakternu notu. Kao samrt tamna, kao život sjajna / Maćuhica cvate, ali ne miriše. To dakako nema nikakve veze sa znanstvenim opisom statusa ovoga cvijeta, no pjesnici i puk su rado posezali za ovim cvijetom. Maćuhici nije mogao odoljeti niti 22 Sir Lubbock, ibid, str. 54-55. 23 Vidi bilješku br. 10. u radu 24 Usp. orignalni tekt Rječnika cvijeća, str. 70. 9
Shakespeare. Ofelija, dijeleći kralju i kraljici cvijeće, darujući maćuhice kaže: maćuhice za misli. Sonet o đurđici Srodnost pjesničkom tehnikom savršene sinestezije stopio je osjetilni svijet prirode, kako ljudske tako i biljne: ( cvjetić, sitan, tih i fin / dršće, strepi i zebe / zvoni bijele psalme snježnim zvončićima / boju i svjež miris snijega i mlijeka ima / nevin, bijel i čist ko čedo, suza i krin ). Sonet Maćuhica ponesen je kontrastnim tonovima boja. Na impresionističkoj paleti ističu se njezine latice crno-zlatne latice sukladno pučkom nazivu noćidan ( crna kao ponoć, zlatna kao dan ; kao samrt tamna, kao život sjajna ). Suprotno romantičnom mjestu osamljenog mlina uz koji obitava đurđica, maćuhica je otmjeno smještena: ćuti ispod rosne vaze. Nije teško zamisliti secesijski park u kasno ljetno popodne, uz rub sjenovite staze ukras čini kamena vaza ispod koje cvate maćuhica. Iznad sjenovitog parka, u kontrastnom tonu uzdiže se vedro nebo boje lana. Nije li to potez pjesnika oduševljena impresionističkom paletom pastela?! Ljubitelj ladanja i cvijeća, kakav je bio Matoš, u eseju Proljetna ćaskanja zapisuje: I mi u Zagrebu možemo se naslađivati svim muzikama proljeća. Grad i ladanje, goru i rijeku, lijepe šume i krasne parkove sve to ima grad Kvaternikovih i Šenoinih, pa već kao prijatelji lijepe prirode budimo srećni (str. 178.) Kao i sonet Srodnost, tako i Maćuhica u tercinama utone u pjesničku kontemplaciju. Iz đurđice diše sreća, iz maćuhice zagonetan život, tajanstven. Gdje je tajna duše, koju đurđic zna? A kroz baršun drhti jedne duše tajna.... Višega života otkud slutnja ta No u hladnoj nevi čudan život diš e, Što je kao glazba budi miris cvijeća? Zagonetan, dubok, čaroban ko san, Gdje je tajna duše, koju đurđic zna? Srodnost Maćuhica Čitajući Matoševe sonete kao i oglede u kojima spominje cvijeće, zamjećujemo da je biljkama pridijevao personificirane ljudske osobine: cvijeće spava i sanja, skriva svoju duševnost. Doduše, priručnik sir Lubbocka posebno se zadržava na znanstvenom 10
obrazlaganju kretanja i snivanja biljaka, the sleep of flowers. 25 Vrlo jednostavnim i lijepim jezikom, kao da piše novelu, prirodoslovac govori o snu biljaka. Primjerice (u slobodnom prijevodu): Cvjetovi što su ih oplodile pčele, leptiri i drugi dnevni kukci, spavaju noću, ako uopće spavaju, dok one koje se hrane kukcima, bude se u predvečerje, kao što sam već spomenuo, a spavaju danju. ( ) Stapka je uspravna dok se cvijet širi, a tada se sama od sebe spusti te polegne uz samu zemlju, nekih dvanaest dana dok dozore plodovi, a tada se opet digne, kada sazore cvjetovi. Stoga je Matoš, možda apostrofirajući sir Lubbocka, ustvrdio u ogledu Proljetna ćaskanja: ( ) jer čovjek razumije cvijeće budući da je biljka, kukac ( ) Cvijet je mir što cvate. Duša mu je miris, i ta duša, penjući se prema nebesima, nema samo nešto od nevine duše djevojačke, jer ima i zlog, opasnog bilja, kao što polip hvata, drobi, muči i ubija ne samo biljke, već i životinje oko sebe. Zasigurno je prirodoslovlje s kraja XIX. st. kao svojevrsni novi val ostavilo trag u umjetnosti slikarstva, u književnosti, uređenju dekora interijera, u ženskoj modi, pogotovo cvjetne i biljne strukture na nakitu. Matoševi soneti i eseji na tragu su vrlo originalne fascinacije prirodom. K tomu pridodajmo neoromantičarsku zaokupljenost filozofijom Spinozinog racionalizma u tumačenju o vječnosti i obnovljivosti prirode nasuprot ljudskom životu koji je prolazan i neobnovljiv. 26 Kako je herbarij zbirka prešanog sušenog cvijeća zalijepljenog na arke herbarija, te razvrstano prema vrstama, rodovima i porodicama, mišljenja sam da je pjesnički herbarijkanconijer jedino trajno stanište za Matoševo cvijeće sonete. 25 Sir John Lubbock, ibid, str. 50. 26 Usp. A. G. Matoš, Rimski izlet, u Pjesme i ogledi, MH, knjiga 120, Zagreb, 2014, str. 393. 11
SAŽETAK Tema rasprave pretpostavlja dva Matoševa soneta, Srodnost i Maćuhica, u kojima dominira motiv cvijeća. Analiza ce razmotriti književno-povijesni kontekst u kojemu nastaju soneti (kasni romantizam, modernizam), kao i dominantnu ulogu secesije. Cvijeće i bilje kao florealni motivi koji su pjesnički ornament i simbol često rabljen u umjetnosti na prijelazu iz 19. u 20. st. Na tragu florealne ornamentike soneti ce biti analizirani kao odraz estetike u kojoj priroda želi nadmoćno dominirati nad tadašnjom modernom civilizacijom, pa bilo to i u sferi umjetničkog artizma. SUMMARY The theme discusses two sonnets by Matoš, Srodnost (Kinship) and Maćuhica (Heartsease) dominated by the flower motif. The analysis will look at the context in literary history in which the sonnets appeared (late Romanticism, Modernism), as well at the prevailing role of the secessionist period. Flowers and herbs as floral motifs were often used in art as poetic ornament and symbol at the turn of the centuries. Regarding floral ornaments, the sonnets will be analyzed as a reflection of an aesthetic in which nature wanted to dominate the then modern civilization, even if it was in the sphere of artistic mannerism. 12
LITERATURA Billig, Ilse List, Silvia, Neue vollstӓndige Blumesprache, Piper&CO Verlag, München, 1974. Hrvatski salon, 1898., sv. 1. Katalog izložbe Slava Raškaj, retrospektiva, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 2008. Lubbock, John, Flowers, Fruits and Leaves, Macmillan and Co., LTD, London, 1896. Matoš, Antun Gustav, Sabrana djela, br. V., JAZU, Zagreb, 1973. Matoš, Antun Gustav, Pjesme i ogledi, Stoljeća hrvatske knjiženosti, br. 120., Matica hrvatska, Zagreb, 2014. Pilar, Ivo, Secesija, Zagreb, 1898. Stamać, Ante, Passim, Logos, Split, 1989. Šugar, Ivan, Hrvatski biljni imenoslov, Matica hrvatska, Zagreb, 2008. Zbornik radova znanstvenog skupa Secesija u Hrvatskoj, Osijek, 22. 24. lisopada 1997., HAZU, Zavod za znanstveni i umjetnički rad u osijeku, 1999. 13