Piano Loop katalog 2019 fin.fh8

Транскрипт

1

2

3

4 6. Piano Loop Festival SADRÆAJ 2. Uvodnik 3. Program - 6. Piano Loop Festival 4. Programske biljeπke 4. - Marijan Đuzel, klavir (Hr) 6. - Wonmi Kim, klavir (Kr) Sergey Korolev, klavir (Ru) Grieg Pianoduo, klavir četveroručno (Nl) Andrey Gugnin, klavir (Ru) Andreas Frölich, klavir (De) Lovre Marušić, klavir (Hr) Ivo Pogorelić, klavir (Hr) Kemal Gekić, klavir (Hr-SAD) 27. Piano 24 Univerzalni jezik glazbe 28. Program Piano Projekt profesionalni edukacijski programi 29. Ljetna πkola Kemala GekiÊa Majstorske radionice Piano Loop Akademija i pianistiëko natjecanje 30. Impressum 1

5 U dalekom kraljevstvu, skrivenom od pripovjedača bajki, živjela je mala princeza Alba. Svakog je popodneva sjedila na ružičastoj klupi uz prozor svoje sobe i češljala lutku. Točno u 5 sati na prozor bi sletio slavuj i ispunio sobu zvonkom melodijom. Alba bi tada hitro skočila na svoje nožice i plesala po sobi dok bi se sunčeve zrake bljeskale na stakalcima njene haljine. Iz prikrajka, u harmoničnoj koreografiji, slijedila bi je njezina lutka. Plesale bi tako sve dok se livada pod prozorom ne bi ispunila skulpturama od noćnih sjena. Jednoga dana ptičica nije došla. Alba je čekala u svojoj naljepšoj haljiini i po suncu koje je polako zapadalo promatrala vrijeme kako prolazi. Bivala je sve tužnija i lutku koja je plakala umjesto nje, čvrsto je stiskala u svom naručju. Nebo je bilo beskonačno modro, a po njemu prostrta mapa od zvijezda. Najjsjajnija među njima pozove Albu da skoči na nju, pa je ona tako skakutala s jedne zvijezde na drugu sve dok nije stigla do posljednje. Zagledala se u ponor pod sobom i za skok iskoristila fijuk istočnog vjetra. Na proplanku, usred mirnog jezera, zapletena u visoku trstiku stajala je kamena nimfa. Obrati se Albi onozemaljskim glasom. - Tvoja je ptičica izgubila svoju pjesmu i stoga se povukla u vilinsku šumu, iza 12 nebeskih prostranstava i 12 engleskih vrtova. Već je danima traže sve šumske vile. Pronaći će je samo onaj koji joj može vratiti pjesmu. Alba zahvali i nakloni se, kako i priliči princezi, te krene. Staza je vodila do slapa, pa zatim rijeke koja je vodila u gustu hrastovu šumu. Zamršene grane drevnog drveća dodirivale su joj kosu, još uvijek posutu zvjezdanim prahom. Hodala je satima, ne osjećajući umor. I tada ugleda kako iza jednog lista bojažljivo proviruje slavuj. Alba mu se ozarena nasmiješi, a on joj u tišini doleti na dlan. -Zašto ne pjevaš, mali slavuju? -Moja je pjesma zarobljena. Dođi, pokazat ću ti. Pred njima se ukaže jezerce popločano lopočima, a nasred jezera otočić s katedralom obraslom u trnje, toliko sićušnom da bi u nju jedva stala Albina lutka. Jezero se nije moglo prijeći. Slavuj slomljeno pogleda u daljinu, a Alba sjedne na kamen i počne pjevati iz sveg glasa. Što je više pjevala, kao pod dirigentskom palicom, trnje se razmicalo, a katedrala rasla i rasla. Postajala je sve monumentalnijom. Sa pticom u jednoj, a lutkom u drugoj ruci ona zakorači na mramorne stepenice katedrale i uđe kroz visoke gotičke dveri. Za velikim koncertnim klavirom sjedio je Profesor i svirao melodiju malog slavuja. Vanesa Kleva Pleština, prof. ravnateljica Piano Loop festivala in memoriam MLADEN PERAC

6 6. Piano Loop Festival Dvoriπte PalaËe BoæiËeviÊ-Natalis Etnografski muzej Iza Vestibula 4, Split Podrumi Dioklecijanove palaëe PROGRAM ETNOGRAFSKI MUZEJ u sati > Marijan Đuzel, klavir (Hr) u sati > Wonmi Kim, klavir (Kr) od do sati > Piano sati > Sergey Korolev, klavir (Ru) u sati > Grieg Pianoduo, klavir (Nl) u sati > Andrey Gugnin, klavir (Ru) u sati > Andreas Frölich, klavir (De) u sati > Lovre Marušić, klavir (Hr) DIOKLECIJANOVI PODRUMI Prodaja ulaznica: INFO: Udruga Piano projekt piano.loop.festival@gmail.com mob: u sati > Ivo Pogorelić, klavir (Hr) u sati > Kemal Gekić, klavir (Hr/US) 2-3

7 MARIJAN UZEL klavir, Hr Nakon završenog osnovnog glazbenog školovanja u rodnom Imotskom, te u Splitu, pijanist Marijan Đuzel (Imotski, 1990.) diplomirao je klavir na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, u klasi Đorđa Stanettija, studirajući na Sveučilištu za glazbu i umjetnost u Beču kod Jana Jaričeka von Arnima, u sklopu programa Ersamus. Na poziv ugledne slovenske pijanistice, Dubravke Tomšič, studirao je i u njezinoj klasi na Akademiji za glasbo u Ljubljani. Trenutno studira klavir na koncertnom izvođačkom smjeru na Kraljevskom konzervatoriju u Bruxellesu, u klasi uglednog pijanista Aleksandra Madžara. U prosincu imao je zapažen nastup na prestižnom Međunarodnom natjecanju Beethoven u Bonnu. Na 14. međunarodnom pijanističkom natjecanju Beethoven u Beču godine, između 259 prijavljenih kandidata iz 43 zemlje, ušao je u polufinale kao jedan od 13 najboljih natjecatelja te održao recital u dvorani Brahms bečkog Musikvereina. Od nagrada koje je osvojio ističu se Nagrada Darko Lukić na 49. tribini mladih glazbenika Darko Lukić u sezoni 2015./2016., Nagrada Grada Samobora na Natjecanju Ferdo Livadić 2010., nagrada Talent u kulturi INA-e i Slobodne Dalmacije, Grand Prix Lions kluba u Rijeci, 2. nagrada (prvoplasiran) na natjecanju EPTA-e u Osijeku, prva nagrada (apsolutni pobjednik) Natjecanja Zlatko Grgošević (2008.), prva nagrada na natjecanju Mladi virtuozi u Zagrebu (2008.), te niz prvih nagrada na državnim natjecanjima Hrvatskog društva glazbenih i plesnih pedagoga. Za uspjehe tijekom studija primio je Dekanovu nagradu (2010.) i Rektorovu nagradu Sveučilišta u Zagrebu za izvedbu Beethovenovog Petog koncerta za klavir i orkestar sa Etnografski muzej / h > Wolfgang Amadeus Mozart: Fantazija za klavir u c-molu, K. 475 Sonata za klavir br. 14 u c-molu, K. 457 Molto allegro Adagio Allegro assai > Frédéric Chopin Poloneza-fantazija br. 7 u As-duru, op. 61 > Franz Liszt Totentanz: parafraza na sekvencu Dies Irae, za klavir, S 525 Dopuštajući si da mu sama ekspresija bude nit vodilja, već od početnih taktova, ispunjenih kromatikom i nedefiniranim harmonijskim odnosima, W. A. Mozart ( ) vodi nas u tajanstvene, dramatikom ispunjene glazbene predjele Fantazije u c-molu, K Skladao ju je u Beču 1785., a u njoj se jasno osjećaju utjecaji ranijih majstora, J. S. Bacha i C. P. E. Bacha. Dramatični kontrasti pojedinih odjeljaka, umetnutih u sveudilj ipak blag i neopterećen protok četiriju odjeljaka skladbe u različitim tempima - Adagio, Allegro, Andantino i Piu Allegro, ukazuje na improvizacijski karakter skladbe, što i jest bit žanra fantazije, nasuprot vrlo definiranoj arhitektonici sonate. Fantazija u c-molu objavljena je u prosincu objavljena zajedno s Klavirskom sonatom u c-molu, pod nazivom Fantaisie et sonate pour le forte-piano, op. 11, te je zamišljena kao njezin svojevrsni preludij. Sonata za klavir, br. 14, u c-molu, K. 457, drugi dio izvornog opusa 11, nastala je oko pola godine prije Fantazije, sredinom listopada godine. Posvećena je njegovoj učenici Theresi von Trattner, supruzi Mozartova stanodavca, Thomasa von Trattnera. Dok je početak Fantazije misteriozan i nedefiniran, u Sonati je prva tema odmah snažno izražena u oktavama i potvrđena ponavljanjem. Nježan tok Fantazije u Sonati prerasta u uzburkan i dramatičan, čija gesta podsjeća na opernu, posebno u nježnom Adagiu, dok čeznutljiva prva tema finalnog stavka Allegro assai i nemiran karakter druge teme nagovještavaju romantičarske osjećaje, na koje će se gotovo neposredno nadovezati Beethoven u svojoj Patetičnoj sonati. S obzirom da je Mozart vrlo pažljivo birao tonalitete, neobičan je izbor c-mola u

8 ovoj sonati. To je jedna od samo dvije sonate koje je skladao u molskom tonalitetu - prva je bila Sonata u a-molu, br. 8, K 310, iz vremena kada je umrla Mozartova majka. Odabir c-mola ukazuje na vrlo intimnu prirodu i ove Sonate K Zakučasta forma i kompleksna harmonija čine Polonezu-fantaziju br. 7 u As-duru, op. 61 Frédérica Chopina ( ) jednim od najneobičnijih i najmodernijih Chopinovih djela, koje je isprva, nakon što je nastalo 1846., bilo slabo prihvaćeno, premda su veliki interpreti dvadesetog stoljeća poput Arthura Rubinsteina, Claudija Arraua ili Vladimiria Horowitza uvidjeli njegovu izuzetnu vrijednost. Ritamski obrazac i melodijski karakter poloneze u ovom primjeru kasnog Chopinova stila, toliko je rastočen i slobodno tretiran, da je ideja fantazije ono što dominira strukturom skladbe. Tema poloneze iznesena u prvom, plesnom dijelu skladbe, stalno se varira i razvija, da bi srednji dio u H-duru donio koralnu melodiju nad bogatom basovskom dionicom. Poloneza se vraća na kraju skladbe, s novim materijalom, a u kadenci se u briljantnoj maniri isprepliću teme iz uvoda i Lento odjeljka. Fascinacija doba romantizma svime što je bilo srednjevjekovno, a posebno legendama koje su uključivale svijet onostranog, nije zaobišla ni Franza Liszta ( ). Daleko više negoli je to propisivala moda, Liszta je fasciniralo onostrano, do te mjere da je još kao mladić posjećivao opskurna mjesta poput azila, umobolnica ili tamnica u kojima su bili osuđenici na smrt, kako bi dobio nadahnuće za brojna svoja djela u kojima je smrt imala glavnu ulogu. Osim djela Totentanz: parafraze na sekvencu Dies Irae, puno je skladbi koje svjedoče o toj neobičnoj opsesiji. Totentanz ili Mrtvački ples originalno je djelo za klavir i orkestar, S, Liszt ga je zamislio već 1838., a dovršio Naknadno ga je preradio za dva klavira (S. 652) i za klavir solo (S. 525) godine. Način na koji Liszt tretira, odnosno varira srednjevjekovnu sekvencu Dies irae, u kojoj se zorno opisuje Posljednji sud, kompleksan je, prožet snažnim, fizičkim senzacijama zvuka, koje kao da uz arhaičnu koralnu melodije i teksta, žele oživjeti i cijelu povijest njezinih slikovitih odjeka u raznim umjetničkim tvorevinama bogobojaznih autora. Liszt temu provodi kroz niz varijacija, skladajući u rasponu od mračnog, gotovo ironičnog, zvuka, u kojemu, u udaraljkaški tretiranom slogu klavira, katkad kao da se čuje kloparanje kostura u mrtvačkome plesu, pa do anđeoskih zvukova transparentnih figuracija, akorda i arpeggia u nekim drugim varijacijama. (Z. M.) Zagrebačkom filharmonijom u KD Lisinski godine. Nastupao je kao solist uz Zagrebačku filharmoniju, Zagrebačke soliste, Simfonijski orkestar HRT-a, Zadarski komorni orkestar i Orkestar opere HNK u Splitu, pod palicom uglednih dirigenata kao što su Pierre-André Valade, Robert Lehrbaumer, Tonči Bilić, Hari Zlodre, Veton Marevci i Igor Tatarević. Održao je više zapaženih recitala u Hrvatskoj i inozemstvu (Austrija, Belgija, Italija, Njemačka, Švicarska, SAD, Tajland), te nastupio na nizu festivala kao što su Glazbene večeri u Sv. Donatu, Glazbeni umjetnici Zagrebu, Hvarske ljetne priredbe, Koncerti u Eufrazijani, Koncertna sezona Grada Zadra, Rapske glazbene večeri, Svibanjske glazbene večeri u Šibeniku i dr. Croatia Records objavila je njegov prvi solistički CD, Virtuoso Collection: Marijan Đuzel (live), koji je snimljen na koncertu u Hrvatskom glazbenom zavodu u Zagrebu, u veljači 2018., s djelima Beethovena, Schumanna, Bartóka i Kempfa. 4-5

9 WONMI KIM klavir, Kr Wonmi Kim (Seul, 1961.) počela je svoje učiti klavir u dobi od četiri godine, održavajući odmah i svoj prvi javni nastup na nacionalnoj televiziji, a godine održala je i svoj prvi nastup s Komornim orkestrom iz Seula, izvevši Mozartov koncert. Naredne godine s istim orkestrom svira Bachov koncert debitirat će uz Korejski nacionalni simfonijski orkestar s izvedbom Prvog koncerta za klavir Ludwiga van Beethovena. Vrtoglava karijera će je do njezine dvanaeste godine odvesti na više od pedesetak pozornica ciljem Azije, Afrike i Amerike. Klavir je diplomirala na Curtis institutu za glazbu kod Jorgea Boleta 1982., gdje je studij započela dobivši Nagradu Rahmanjinov. Pobijedila je na Trećem međunarodnom natjecanju Franz Liszt u Parmi, 1986., te na Međunarodnom natjecanju Ferruccio Busoni godine. Otada živi u Italiji i nastupa na najvažnijim festivalima i koncertima u Asolu, Bordeauxu, Hitzakker u Hamburgu, Ženevi, Lausannei, Monte Carlu, Nici, Spoletu, Londonu (Wigmore Hall), Školi Menuhin itd. Njeguje i nastupe u komornim ansamblima, nastupajući s Moskovskim virtuozima, Curtis String gudačkim orkestrom, kao i mnogim drugim uglednim ansamblima. Nastupila je na najvažnijim pozornicama izvan Koreje: Kuća akademije u Philadelphiji, Kennedy centru u Washingtonu, RAI Auditoriumu u Torinu i Napulju, te Musis Sacrum u Nizozemskoj. Njezine izvedbe prenosile su različite radijske i televizijske kuće, poput CBS-a, NHK-a, DDR-a, Nizozemskog radija, KBS-a i Kineskog radija. Od profilirala se i u izvedbama rane glazbe, objavljujući album Musica Nova za Tactus u Bologni. Njezin album The Art of Transcription osvojio je Europsku glazbenu nagradu Etnografski muzej / h > Johann Nepomuk Hummel Rondo u Es-duru, op. 11 > Béla Bartók Tri mađarske narodne pjesme iz Csíka, Sz. 35a Rubato L'istesso tempo Poco vivo > Franz Schubert Dvanaest njemačkih plesova, D. 790 Ländler br. 1 u D-duru Ländler br. 2 u A-duru Ländler br. 3 u D-duru Ländler br. 4 u D-duru Ländler br. 5 u h-molu Ländler br. 6 u gis-molu Ländler br. 7 u As-duru Ländler br. 8 u as-molu Ländler br. 9 u H-duru Ländler br. 10 u H-duru Ländler br. 11 u As-duru Ländler br. 12 u E-duru > Claude Debussy La puerta del Vino: Mouvement de Habanera, 3. preludij Druge knjige preludija > Frédéric Chopin Bolero u C-duru, op.19 > Igor Stravinski Tango > Carl Maria von Weber/ Leopold Godowsky Kontrapunktska parafraza na Weberov Poziv na ples Smatran čudom od djeteta, Johann Nepomuk Hummel ( ) je došao u doticaj s najvećim skladateljima svoga vremena, učeći kod Mozarta, Salierija i Clementija, postavši već kao tinejdžer jednim od najcjenjenijih virtuoza na klaviru. Posebno je bio cijenjen kao improvizator na klaviru, gotovo podjednako kao i Beethoven, s kojim

10 je jedno vrijeme bio jako dobar prijatelj. Premda će nekoliko desetljeća nakon smrti nepravedno pasti u drugi plan, a njegove skladbe gotovo nestati s pijanističkoga repertoara, Hummel je bio od presudnog utjecaja na skladatelje sljedeće generacije, kao što je Chopin, koji je model za svoje Preludije op. 28 i Etide op. 10 i 25, pronašao upravo u Hummelovih 24 Preludija, op. 67 iz 1815., te 24 Etide, op. 125, nastalih godine. Jednako utjecajan bio je i Hummelovih udžbenik pijanističke tehnike, Ausführliche theoretisch-practische Anweisung zum Piano-Forte Spiel, opširan tečaj teorije i prakse sviranja klavira, koji je objavljen u Beču Atraktivni Rondo u Es-duru, op. 11, zvan još i Rondo favori, jedna je od skladbi koja ostaje na stalnom pijanističkom repertoaru, noseći u sebi puno prštavog humora, elegancije i poletne odlučnosti, protkanog kroz virtuozno pijanističko tkivo. Béla Bartók ( ) je bio fasciniran narodnom glazbom Rumunjske i svoje rodne Mađarske, odlazeći na niz putovanja na kojima je sakupio značajne količine narodnih melodija, koje je kasnije transformirao u svojim kompozicijama. Godine na dvomjesečnom putovanju posjetio je transilvanijsku regiju Csík. Tada je čuo i tri melodije, koje mu je na pastirskoj fruli odsvirao Áron Balog. Bartók ih je nedugo zatim uglazbio za klavir kao Tri mađarske narodne pjesme iz Csíka, zadržavajući gotovo u potpunosti izvorne melodije i skladajući vrlo diskretnu pratnju u lijevoj ruci. Prva, s oznakom Rubato, pijevna je melodija ukrašena nizom ukrasa, u dorskom modusu, čiji pastoralni ugođaj Bartók zadržava, skladajući jednostavnu pratnju u lijevoj ruci. Isto je i s drugom pjesmom, u eolskom modusu, u kojoj se nastavlja isti tempo, a čije fraze odišu melankolikom i oklijevanjem. Posljednja pjesma, Poco vivo, također je eolska melodija, ali nešto živahnija, noseći kontrastni ugođaj. Ove pjesme pripadaju među najranija Bartókova uglazbljenja narodnih pjesama, a njihova skromnost svjedoči o tome da je htio zadržati njihov što izvorniji oblik. Godina bila je teška za Franza Schuberta ( ). Godinu prije, napisao je simfoniju koja do dan danas intrigira, ostajući tajnom Schubertova života - Simfoniju u h-molu, jedno od njegovih najljepših i najslavnijih djela, koja je iz nepoznatih razloga ostala nedovršena. Iduća godina, 1823., označit će prvo Schubertovo suočavanje s bolešću, sifilisom, od kojeg će umrijeti samo nekoliko godina kasnije. Te godine nastaje njegov velik i značajan ciklus pjesama, Zimsko putovanje, ali i zbirka Dvanaest njemačkih plesova za klavir, (D. 790). Premda bi se iz naziva dalo zaključiti da se radi o ležernoj, neobavezujućoj skladbi, ovaj ciklus je sve samo ne ležernog i lakog karaktera. U ovoj je skladbi Schubert zabilježio neke do svojih najintimnijih misli i stanja, što su ga mučila tijekom perioda u kojem se prvi put suočio s bolešću i bio hospitaliziran. Temeljeći se na ritmu Ländlera, raspoloženje prvog plesa je donekle vedro, kao da natruhama melankolije tek zaviruje prema onome što slijedi, sve dublje poniranje u melankolično istraživanje vlastite duše, koje kulminira sa središnjim petim plesom u h-molu, ili čak fizičkom boli koju prenosi u plesu br. 6, u gis-molu. Dvanaest plesova izvodi se u nizu, bez stanki među njima, zamišljeni poput neprekinutog nizanja raspoloženja, koja su začudno raznoliko izražena prateći iste zadatosti trodijelnog ritma Ländlera. Svoje dvije knjige preludija Claude Debussy ( ) napisao je tijekom nevjerojatno kratkog razdoblja - prvu knjigu krajem i početkom 1910., u samo tri mjeseca, a drugu u jednako tako kratkom vremenu na prijelazu iz u godinu. Premda ih je ukupno 24, oni ne prate model koji je još Bach uspostavio, skladajući u svim tonalitetima dura i mola. Debussyjev niz, premda slijedi određenu shemu i ima zadan raspored, u određenoj mjeri je i fleksibilan, a preludiji se mogu grupirati po volji izvođača. Debussy u njima prikazuje određene prizore ili slike, a publici daje slobodu da sama odredi raspoloženje glazbe, tako što naslove preludija piše na kraju skladbe. Treći preludij druge knjige, La puerta del Vino, nadahnut je maurskom arhitekturom palače Alhambra, u Granadi. Ritam habanere Debussy uspostavlja od početnih taktova, u tonovima Des-dur i As-dur akorda, koji se ponavljaju kroz gotovo čitavo trajanje skladbe, a nad njima se vrlo polagano rastvara lepeza impresionističkih akorda, efektnih silaznih arpeggia, koji iznenađuju bojom, postajući sve strastvenijima i snažnijima i vodeći vrhuncu koji donosi promjenu iz Des-dura u B-dur. Debussy polagano smiruje tenzije, ponavljajući na kraju početnu melodiju i nestajući u sve tišem ponavljanju ostinatnih figura basa. Jedna od slabije poznatih skladbi Frédérica Chopina ( ) je Boléro, op. 19, skladan godine. Ovu španjolsku vrstu plesa (European Music Award) Među ostalim albumima su The Age of Etudes te album sonata s violončelistom Lesliem Parnasom, koji objavljuje Arcadia. 6-7

11 navodno je u Parizu popularizirao slavni operni pjevač, omiljeni Rossinijev tenor Manuel García, otac dviju još poznatijih kćeri: Marie Malibran i Pauline Viardot, koja je također bila i vrsna pijanistica, te Chopinova dobra prijateljica, koja ga je možda upoznala s ovom vrstom glazbe. Chopin u Boléru preuzima maniru južnjačkoga plesa, koja se čuje u ukrasima, ali i pokretu melodije i harmonijskom tkivu glazbe. Međutim, iz nje izvire ples koji je Chopinu bio puno bliži - poloneza, tako da se skladbu ponekad opisuje kao boléro a la polonaise. U vrijeme kada je Chopin skladao Boléro, nije još bio posjetio Španjolsku (to će učiniti tek 1838.). Ipak, prenosi karakteristične boje španjolskog melosa, igrajući se bezbrojnim kombinacijama tonaliteta C-dura i a- mola, kao i brojnim modulacijama kroz koje razvija središnji dio skladbe, završavajući pak skladbu umjesto osnovnim a-molom, ipak punim akordima A-dura. Kao i velik broj ruskih i europskih glazbenika i umjetnika, i Igor Stravinski ( ) će s pojavom novoga rata u Europi iseliti iz Europe u Ameriku. Dosšavši krajem godine u SAD, s 57 godina, morao se prilagoditi novoj sredini, a ne uspijevajući ostvariti autorska prava sa skladbama objavljenima u Europi, bio je prisiljen odmah prionuti na skladanje novih skladbi, kako bi osigurao sredstva za život. Prva skladba koju je u cijelosti napisao u Americi bio je Tango za klavir. Skladba se uredno drži ustrajnog ritamskog obrasca nalik tangu, počivajući na pravilnoj četveročetvrtinskoj osnovi četverotaktne fraze. Ipak, Stravinski uspijeva iskriviti sliku tanga, tako što izbjegava očekivane sinkope argentinskog tanga, na posljednjoj dobi takta, a sinkopu uvodi na drugoj dobi, što stvara pomalo zbunjujući dojam. Tango se čuje u odrješitim odsječenim tonovima melodije i akorda, ali radi se o stiliziranoj, autohtono Stravinskijevoj inačici plesa. Skladba je odmah postala vrlo popularna. Stravinski je ubrzo načinio niz obrada, a obrađivali su je i razni drugi glazbenici. Prvu službeno autoriziranu Stravinskijevu verziju skladbe za orkestar praizveo je Benny Goodman godine. Jedan od najsjajnijih pijanista, ujedno i skladatelja, na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće bio je Leopold Godowsky ( ), znan ponajprije po svojim obradama skladbi drugih skladatelja. Može se reći da mu je glavni uzor bio skladatelj čijem je senzibilitetu bio najbliži - Frédéric Chopin. Originalna Weberova skladba Aufforderung zum Tanz, op. 60, rondo je za klavir iz 1819., kojoj su se i prije Godowskoga divili drugi skladatelji - Berlioz je napravio orkestralnu verziju godine. Poziv na ples skladan je u ritmu valcera te je prva skladba takvog tipa namijenjena koncertnoj pozornici a ne plesnom podiju. Njezin program opisuje par plesača na balu, koji počinje pristojnim mladićevim prijedlogom plesa djevojci, oni se okreću nekoliko krugova po plesnom podiju i potom pristojno rastaju. U Parafrazi, isprva skladanoj za dva klavira (uz obligatni treći klavir), Godowsky na kontrapunktski način tretira originalni valcer sklada verziju za klavir solo i posvećuje je drugom velikanu pijanizma s početka stoljeća, Ferrucciu Busoniju. (Z. M.) IZDAVAŠTVO PRODUKCIJA ORGANIZACIJA Zagreb Baruna Trenka 5 01/ cantus@cantus.hr

12 8-9

13 SERGEY KOROLEV klavir, Ru Sergey Korolev rođen je godine u Moskvi, gdje je počeo svoje školovanje na 67. Glazbenoj školi, kod svoga oca, pijanista i pedagoga Alexandera Koroleva. Tada se upisuje u posebnu glazbenu školu Gnesins u Moskvi, učeći kod Olega Hrushchova. Godine upisuje Rusku glazbenu akademiju Gnesins, u klasi Ekaterine Derzhavine te Arkadija Sevidova. Diplomirao je s pohvalom godine, te upisao usavršavanje u komornoj glazbi, na istoj instituciji, kod profesora Georgija Fedorenka, a potom na Glazbenom univerzitetu u Mannheimu u Njemačkoj, kod Andreasa Pistoriusa i Susanne Rabenschlag. Sergej Korolev osvojio je niz nagrada na pijanističkim natjecanjima: prvo mjesto na natjecanjima Nade, Talenti, Majstori u Bugarskoj, drugo mjesto na Međunarodnom natjecanju Maria Yudina, te prvo mjesto na Međunarodnom natjecanju Umjetnost 21. stoljeća u Kijevu. S roditeljima se nastanjuje u Njemačkoj, gdje održava niz koncerata. Bio je polaznik majstorskih tečajeva Leva Natochenyja, Andrása Schiffa, Emanuela Axa, Valerija Pyasetskog, Alberta Mamrieva, Felixa Gottlieba, Dmitrija Sitkovetskoga, Wolfganga Watzinbgera, Georgija Fedorenka, Verdi-kvarteta, te niza drugih. Od Godine studira specijaliziranu izvedbu kod profesora Leva Natochennyja na Glazbenom sveučilištu u Kalaidosu. Etnografski muzej / h > Johann Sebastian Bach Partita br. 4 u D-duru, BWV 828 Ouverture - Allemande - Courante - Aria - Sarabande - Menuet - Gigue > Ludwig van Beethoven Sonata za klavir u f-molu, op. 57, Appassionata Allegro assai Andante con moto Allegro ma non troppo > Sergej Rahmanjinov Preludiji za klavir (izbor) Preludij u Ges-duru, op. 23, br. 10 Preludij u D-duru, op. 23, br. 4 Preludij u c-molu, op. 23, br. 7 Preludij u g-molu, op. 23, br. 5 Preludij u B-duru, op. 23, br. 2 > Sergej Prokofjev Sonata za klavir, br. 7 u B-duru, op. 83 Allegro inquieto Andante caloroso Precipitato Šest partita pripadaju najvažnijem dijelu opusa za instrumente s tipkama J. S. Bacha ( ). Bach je svih šest skladbi napisao godine, ali objavljivao je svaku partitu zasebno, do godine, kada su doživjele zajedničko izdanje. Svaka je skladana od niza plesova, ispunjenih virtuoznošću i kompleksnošću, a Četvrta i Šesta partita predstavljaju vrhunce ciklusa, obimom i raskoši glazbenih ideja nadmašujući ostale. Četvrta partita počinje dugačkom, briljantnom Uvertirom u francuskom stilu, laganog pokreta, puna boje, lako usporediva s francuskim opernim uvertirama. Allemande, jednako obimna kao i Uvertira, donosi miran ugođaj, pun duboke izražajnosti, dok Courante atmosferu opet olakšava i čini zaigranom. Aria se razvija u snažnom kontrapunktu, nadgrađujući dalje živahni karakter Courantea, prije nastupa nježne Sarabande intimnog, gotovo suzdržanog izraza.

14 Graciozni Menuet intrigantna je kombinacija dvodijelnog i trodijelnog ritma, a slijedi ga Gigue, u briljantnom stilu, s puno pokretljivih pasaža, koje zgušnjavaju dinamičan kontrapunktski slog, te s puno energije i živosti zaključuju niz. Buran tijek Sonate za klavir br. 23, u f-molu, op. 57. Ludwiga van Beethovena ( ) nadahnut će naziv Appassionata, koji će joj tek nadjenuti izdavač Cranz. Djelo uistinu odiše strastvenošću, snažnim osjećajem nemira i neutažive žudnje, koja je pretočena u tijelo i zvuk klavira na dotada neviđen način - Beethoven ju je počeo skladati godine, na početku svog herojskog perioda. Upravo je završio Treću simfoniju, Eroicu, te Waldstein sonatu i Trostruki koncert. Bio je to najplodniji dio njegova života, ujedno i jedan od najmučnijih. Osim što je njegov sluh bio sve slabiji, bio je zaljubljen u groficu Guicciardi, koja mu je bila nedostižna. Svoje osjećaje pretočio je u glazbu nove sonate, dovodeći do ruba, pa i preko ruba mogućnosti tadašnjeg instrumenta, čiji je raspon bio pet do pet i pol oktava, koristeći ga u cijelosti od samog početka sonate, te upravo iz tog razloga birajući tonalitet f-mola, jer je najdublji ton klavira bio duboki F. Stalno posezanje za najdubljim tonovima klavira, i korištenje jednog ekstrema za drugim, u smislu dinamike, zvučnosti, artikulacije, gustoće sloga, bili su beskrajno inovativni te nepovratno unaprijedili način tretmana klavira i neposredno doveli do modernizacije same mehanike instrumenta. Glavna tema prvog stavka nosi mračnu, gotovo prijeteću crtu, iz koje se razvija raskošno tkivo stavka koje kulminira u dugačkoj codi quasiimprovizacijskog karaktera, ispunjenoj arpeggima preko cijelog raspona. Drugi stavak u Des-duru građen je na jednostavnoj temi sastavljenoj od akorda, iza koje se nižu četiri varijacije, imajući funkciju predaha prije nego nastupi jedan od najveličanstvenijih primjera Beethovenova skladanja za klavir, briljantni, olujni Allegro ma non troppo. Deset preludija, op. 23 Sergej Rahmanjinov ( ) skladat će i godine, desetak godina nakon što je nastao omiljeni Preludij u cis-molu, op.3 br. 2, te sedam godina prije nego što će napisati još 13 preludija op. 32. Svi zajedno obuhvaćaju sve tonalitete i nalik su zbirkama preludija J. S. Bacha ili F. Chopina. Rahmanjinov ih se prihvatio, nadajući se da će postati uspješni kao Preludij u cismolu, te da će poboljšati njegovo teško financijsko stanje, u razdoblju nakon što se bio oženio Natalijom Satinom. U preludijima iz opusa 23 Rahmanjinov pokazuje sve svoje umijeće vrhunskog virtuoza, unoseći u njih ne samo izvedbene tehničke izazove, nego i formalnu kompleksnost, te niz inovacija u zvučnosti klavira, koje su neki njegovi suvremenici prepoznali kao tipičnu rusku nacionalnu odliku. Drugi su, poput Vladimira Stasova, točno prepoznali zvuk zvona (koja se jasno čuje u nizu preludija, primjerice u br. 2 u B-duru, br. 4 u D-duru, br. 5 u g-molu itd.), kojima je Rahmanjinov bio opčinjen i oživotvorio ih u zvuku ne samo svoje kantate Zvona, nego i u ranoj Fantaisie-tableaux za dva klavira op. 5, kao i u operi Škrti vitez, dovršenoj 1905., te još nizu drugih skladbi. Središnje djelo velike trilogije Ratnih sonata Sergeja Prokofjeva ( ), najpopularnija od triju, je Sonata br. 7 u B-duru, op. 83. U ovom slojevitom izrazu skladateljevih najdubljih misli, letargija se miješa s agresijom, ravnodušnost s osjećajima očaja i bespomoćnosti, odražavajući svu težinu razdoblja u kojem je nastalo. Bilo je to u jeku Staljinova režima; skladatelj je bio prinuđen funkcionirati, pa čak i skladati prigodne skladbe u čast Staljina, gradeći sliku idiličnog ozračja, ali bio je itekako svjestan mračnog naličja tog režima, koji je progutao nebrojene žrtve, među kojima i niz skladateljevih suradnika i prijatelja. Sonata br. 7 kao da izvire upravo iz spoznaje tog naličja, počinjući mračnom, agresivnom temom, ispunjenom nizom disonantnih suzvuka, katkad nalik pravim klasterima, dok druga tema odiše prije apatijom nego lirikom. Drugi stavak, građen na motivima Schumannove solo pjesme Wehmut (Tuga), iz op. 39, nosi dašak utjehe, ali i iz ovih mirnih tonova sve se hrabrije granaju disonantni pipci, vodeći u zadnjem stavku ka eksploziji upornog, sve zgusnutijeg i bržeg pokreta toccate, koji se sudara sam sa sobom, gotovo groteskno aktivan, tražeći maksimum od pijanista i kulminirajući u oktavnim kaskadama mračnog trijumfa, kojima završava sonata. (Z. M.) 10-11

15 GRIEG PIANODUO klavir ËetveroruËno, Nl Pijanisti Elles van der Heiden i Siebert Nix od godine nastupaju zajedno u sastavu Grieg Pianoduo. Po završetku studija godine na Glazbenom konzervatoriju u Groningenu, u Nizozemskoj, njihova dinamična i strastvena kombinacija četveroručnog sviranja prepoznata je u svijetu komorne glazbe. Pohađali su majstorske radionice Detlefa Krausa u Hamburgu, Vitalja Margulisa u Tilburgu, Danielle Dechenne u Amsterdamu, Hans- Helmuta Schwarza u Heidelbergu i Lenzerheide-Valbelli, te Einara Steen-Nokleberga u Oslu. Sa svojim pomno odabranim programima Grieg Pianoduo održao je dosada velik broj koncerata u Nizozemskoj, Engleskoj, Francuskoj, Belgiji, Švicarskoj, Njemačkoj i Norveškoj. O stotoj obljetnici Griegove smrti, godine, duo je proslavio i dvadesetu obljetnicu svoga djelovanja. Ime toga norveškoga skladatelja, čiji raznovrstan repertoar pokazuje raznolike stilske utjecaje, na najbolji način utjelovio je i repertoar koji je do tada izgradio Grieg Pianoduo, pod motom Four Hands Unlimited! (Čeveroručno, bez granica!) svirajući najrazličitaija ostvarenja za klavir četveroručno, od Schuberta na ovamo. U Norveškoj duo je imao posebnu privilegiju svirati na Griegovom klaviru u vili u Troldhaugenu, u kojoj je skladatelj napisao neka od svojih najljepših djela, te u koncertnoj dvorani Troldasalen, pokraj vile. U ljeto godine, Grieg Pianoduo dolazi u Norvešku na poziv pijanista i specijalista za Griegovu glazbu, Einara Steen- Nokleberga, održavajući koncerte u Oslu i Bergenu, gdje na Griegovom festivalu u Oslu nastupa kao prvi klavirski duo ikada, izvodeći Griegova djela četveroručno Etnografski muzej / h > Ante Božić-Kudrić Rapsodija za klavirski duo, praizvedba > Urmas Sisask Linnutee galaktika (Mliječni put), op. 24 The Sombrero Galaxy, op. 119 Splitski skladatelj i pijanist, Ante Božić-Kudrić (1990.) nakon osnovnog i srednjoškolskog glazbenog obrazovanja na Glazbenoj školi Josip Hatze, diplomira klavir na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, u klasi Ante Milića. Uz niz osvojenih natjecanja za mlade pijaniste u Hrvatskoj, usavršava se kod istaknutih pedagoga (Valdma, Kämmerling, Simone, Bogino, Krpan, Inđić). Od godine Ante Božić-Kudrić intenzivno se posvećuje skladanju, pišući glazbu za kratki animirani film Iz dubine, koje je na Međunarodnom filmskom festivalu Olympia dobio nagradu za najbolji animirani kratki film dječjeg žirija. Svoje prvo veće djelo sklada Suitu za dvije violine i klavir, koja je praizvedena u Maloj dvorani Lisinski u Zagrebu. Uz niz kraćih skladbi, najnoviji njegov rad je Rapsodija za klavirski duo, nastala na narudžbu nizozemskog ansambla Grieg Pianoduo. Ovo djelo za klavir četveroručno temeljeno je na konceptu slobodne transformacije teme. Na festivalu Piano Loop djelo doživljava svoju praizvedbu. Poseban kazališno-glazbeni program, u kojem se kombinira klavir četveroručno s projekcijama i objašnjenjima, Key to the Stars, primjer je tzv. astro-glazbe, koju sklada estonski skladatelj Urmas Sisask (1960.). Njegova glazba temelji se na slikama galaksije. Skladba Linnutee galaktika (Sonata Mliječnog puta), op. 24, nastala godine, u dva dijela opisuje poglede na dinamičnu ljetnu galaksiju, te na mirnu zimsku galaksiju. Urmas Sisask nije prvi koji se bavi idejom povezivanja glazbe "ovozemaljskih" fizičkih glazbenih odrednica s glazbom svemira - već je to u Srednjemu vijeku pokušano s tzv. glazbom odnosno harmonijom sfera, u kojoj su se pokreti i odnosi nebeskih tijela objašnjavali kao određeni oblik muzike, u smislu harmonijskog, matematičkog koncepta. U međuvremenu glazbenici su istraživali niz različitih svemirskih i galaktičkih nadahnuća, dok u svojoj glazbi Sisask pokušava povući paralele između kozmičke i glazbene harmonije, koristeći proširene tehnike sviranja klavira, poput prigušenih žica,

16 sviranja izravno po žicama klavira, te pojačanom uporabom desnog pedala. Dok izvođač stupa u bliski, gotovo organski odnos s mehanizmom instrumenta, na ekranu su kao dio kompozicije, projicirane slike načinjene teleskopom ili običnom kamerom, bilo da se radi o fotografijama sa Zemlje prema svemiru ili onima iz svemira. Skladbu Sombrero iz godine Sisask temelji na teleskopskim fotografijama profesora Petera Barthela, s prestižnog astronomskog Kapeteyn instituta na Sveučilištu u Groningenu. (Z. M.) u dvorani Nacionalnog muzeja. Duo objavljuje CD s Griegovim djelima iste godine, a održava i pijanistički maraton svih Griegovih djela za klavir četveroručno, te tako ovaj dio Griegovog repertoara upisuje na međunarodnu pijanističku kartu. Velik uspjeh ostvaruje i izvedbom skladbe Le Boeuf sur le Toit (Vol na krovu) Dariusa Milhauda. Izvodili su je prema originalnim zamislima, kao glazbu za farce imaginée odnosno nadrealistički balet Jeana Cocteaua, u verziji koju je Milhaud skladao za dva klavira i podnaslovio kao Filmska simfonija na južnoameričke teme. Osim originalnih skladbi za klavir četveroručno, na repertoaru Grieg Pianodua su i brojne obrade, kao što su četveroručne verzije Brahmsovih klavirskih kvarteta (čiji je autor sam Brahms). Duo izvodi i suvremenu glazbu, surađujući s glazbenicima kao što je estonski skladatelj Urmas Sisask, čija se djela temelje na konstelacijama galaksija. Sisaskove skladbe Mliječna staza (Milky Way) i Spiralna simfonija (Spiral Symphony) našle su se na CD-u Grieg Pianodua objavljenom godine. Praizveli su i niz skladbi drugih suvremenih mladih skladatelja, kao što su njemački skladatelj Moritz Eggert, te Finac Jukka Tiensuu. Osim u Europi, Grieg Pianoduo održao je i niz nastupa u Americi, tijekom turneje godine. Velik uspjeh polučila je izvedba skladbe Canto Ostinato Simeona ten Holta na Peter de Grote festivalu godine. Grad Split SPLITSKO- DALMATINSKA ŽUPANIJA 12-13

17 ANDREY GUGNIN klavir, Ru Andrey Gugnin (1987.) diplomirao je na Moskovskom državnom konzervatoriju P. I. Čajkovski, u klasi Vere Gornostayeve. Studij nastavlja na Međunarodnoj pijanističkoj akademiji na jezeru Como, sa Stanislavom Ioudenitchem i Williamom Naboréom. Laureat je niza natjecanja, među kojima su Međunarodno natjecanje Allegro vivo u San Marinu (2008.), Međunarodno natjecanje u gradu Cantu (prva nagrada, 2009.), Međunarodno natjecanje Svetislav Stančić u Zagrebu (druga nagrada i dvije specijalne nagrade, 2011.), Natjecanje Ludwig van Beethoven u Beču (2013.) i Međunarodno natjecanje Valsesia Musica u Italiji (prva nagrada, 2014.). U lipnju osvaja zlatnu medalju i nagradu publike na 16. Međunarodnom pijanističkom natjecanju Gina Bachauer u Salt Lake Cityju (SAD). Godine osvaja prvu nagradu na Međunarodnom pijanističkom natjecanju u Sidneyu. Redovito nastupa na turnejama, na solističkim koncertima, kao komorni glazbenik i kao solist uz orkestar u više od dvadeset zemalja, u glazbenim centrima kao što su Abravanel Hall u Salt Lake Cityju, Eastman School of Music, Victoria Hall u Ženevi, Velika dvorana Moskovskog državnog konzervatorija, Dvorana P. I. Čajkovski u Moskvi, Moskovska međunarodna kuća glazbe, dvorana Muzeja Louvre, Koncertna dvorana Mariinski teatra, Teatro Verdi u Trstu, HNK u Zagrebu, Musikverein u Beču, Carnegie Hall u New Yorku itd. Surađivao je s orkestrima kao što su Ruski državni akademski simfonijski orkestar, Simfonijski orkestar Sanktpeterburške dvorske kapele, Londonska filharmonija, Nizozemski simfonijski orkestar, Moskovski državni akademski Etnografski muzej / h > Boris Papandopulo Osam studija za klavir Vivacissimo Tempo di tango Allegro moderato Allegro vivace Andante con moto Con brio Tempo di blues Allegro moderato > Sergej Prokofjev Sonata za klavir, br. 7 u B-duru, op. 83 Allegro inquieto Andante caloroso Precipitato > Petar Iljič Čajkovski Dumka za klavir u c-molu, op. 59 > Frédéric Chopin Sonata br. 3 u h-molu, op. 58 Allegro maestoso Scherzo: Molto vivace Largo Finale: Presto non tanto Osam studija za klavir pripadaju zasigurno među najljepša i najpopularnija ostvarenja za klavir u velikom i raznolikom opusu Borisa Papandopula ( ). Ovaj nevelik, ali sadržajem nabijen ciklus, nastao u razdoblju od početka travnja do početka srpnja godine, utjelovljuje niz stvaralačkih kvaliteta Papandopula kao zrelog skladatelja, njegovu pronicljivost, spretnost, okretnost u tehničkom i stilskom pogledu, osjećajnost kojom dominiraju elegancija i mjera, sklonost tradiciji i realistično sagledavanje glazbenih noviteta, od kojih u svojim skladbama nije zazirao te ih je koristio s lakoćom, po volji i potrebi.

18 Nada svime time, kao boja, ili nešto još manje uhvatljivo, lebdi u ovim skladbama prepoznatljiva Papandopulova vedrina i lakoća duha. U kontrastnih osam minijatura upleteni su raznovrsni tehnički zadaci, kakve i podrazumijeva ideja studije/etide, a Papadnopulo u njima ujedno koketira s različitim oblicima, stilovima i žanrovima - od baroka do jazza, bluesa, tanga, dodekafonije, iskreno se prepuštajući i udubljujući u zvučnost i raspoloženje pojedine studije, tek katkad si dopuštajući i poneki blago ironijski komentar, kao skladatelj koji je ujedno i neovisan promatrač mnogostrukih i uvijek zanimljivih oblika koje glazba može poprimiti. Sergej Prokofjev, Sonata za klavir, br. 7 u B-duru, op. 83 (Vidi komentar u programskoj bilješci koncerta Sergeya Koroleva). Skladanje tzv. dumki postalo je popularno sa sve većom popularnošću narodne pjesme, kroz različita etnomuzikološka istraživanja raznih sakupljača narodne glazbe u posljednjim desetljećima 19. stoljeća. Termin dumka originalno potječe iz Ukrajine, označavajući baladu melankoličnog karaktera. Prigrlili su je skladatelji različitih slavenskih zemalja, kao instrumentalni žanr kojim dominiraju melodije i motivi koji korijen vuku u folkloru. Među njima je i P. I. Čajkovski ( ), koji je i sam po očevoj strani vukao ukrajinsko podrijetlo. Njegova Dumka za klavir u c-molu, op. 59, podnaslovljena kao Ruski seoski prizor, nosi tipična obilježja s melankoličnim prvim dijelom, koji se temelji na polaganoj modalnoj melodiji, a kasnije se razvija šarolika plesna epizoda, nakon koje slijede njezine virtuozne varijacije. Pred kraj vraća se baladna tema s početka skladbe, koja završava s nekoliko jednostavnih odrješitih akorda. Veličanstveno djelo kojem teško može parirati išta drugo čak i u njegovu vlastitom opusu, Sonata br. 3 u h-molu, op. 58, krunski je dio kasnog opusa Frédérica Chopina ( ). Ujedno i njegova posljednja sonata, koja se odlikuje velikom kontrapunktskom složenošću, suptilnim međumotivičkim vezama, koje se odražavaju na melodijskim linijama, kao i gustoj harmoniji, nadvija se nad brojnim minijaturama i kraćim djelima, poput balada, scherza ili impromptua, donoseći sukus svih dotadašnjih Chopinovih postignuća. Prvi stavak građen je u tradicionalnom sonatnom obliku, na impulzivnoj prvoj temi i lirskoj drugoj, koja je temelj velikog dijela kontrapuntski složenog razvojnog ulomka. Kratki Scherzo građen je od letećih brzih figura, koje proteku i prije nego se uho uspije priviknuti na njih, i vrate u još jednom brzom ponavljanju nakon mekog, harmoničnog središnjeg Trija. Largo predstavlja težište cijele sonate. Mistične početne fanfare uvod au u nježnu melodiju praćenu u basu ritmom nalik otkucajima srca, koji se upravo poput živog organa smiruju i uznemiruju sa svakim čeznutljivim pomakom melodije, prerastajući u neku vrstu nokturna ili sanjarenja, ukrašenog prigušenim mrmorom nježnih figuracija. Finalni Presto, non tanto, građen je u obliku ronda, s kontrastnim odjeljcima, koje pokazuju svu virtuoznost Chopinova pisanja. (Z. M.) simfonijski orkestar, Asko Schönberg ansambl, Camerata Salzburg, Raanana Sinfonietta iz Izraela, Simfonijski orkestar Utaha, Israel Camerata i Tokijski New City orkestar, te pod ravnanjem uglednih dirigenata, među kojima su Valerij Gergiev, Jaap Van Zweden, Reinbert de Leeuw, Daniel Raiskin i Asher Fisch. Rado je viđen gost na festivalima kao što su Pijanistički festival u Ruhru, Glazbeni festival Olympus, Međunarodni festival umjetnosti Art-November, Vivacello, Ars-longa, Ohridski ljetni festival, Šangajski festival, Zagrebačke ljetne večeri, Dubrovačke ljetne igre, Festival mladih u Aberdeeu, Festival scenskih umjetnosti Bermudskog otočja i brojni drugi. Gugnin je snimio Šostakovičeve klavirske koncerte s Ruskim državnim akademskim komornim orkestrom (Delos International, 2007.), potpisujući godine ugovor za Hyperion Records, s kojim će snimiti CD Hommage a Godowsky. Njegov album s Lisztovim djelima dobio je oznaku izbora urednika uglednog časopisa Gramophone. Godine izvest će sve Beethovenove koncerte s Moskovskom filharmonijom, u sklopu posebnog ciklusa koncerata

19 ANDREAS FRÖLICH klavir, De Njemački pijanist Andreas Frölich studirao je sa Stefanom Askenaseom, Vitalijem Margulisom i Pavelom Gililovim. Laureat je niza međunarodnih natjecanja, kao što su Citta di Senigallia, Palma d'oro u Finale Ligureu ili Međunarodna pijanistička natjecanja u Milanu i Beču. Održava koncerte na najpoznatijim pozornicama Europe, Južne Amerike, Azije, Južne Afrike i Australije, među kojima su i glasoviti Mozarteum Salzburg, Concertgebouw Amsterdam i Musikverein u Beču. Gostuje na brojnim festivalima: Rheingau Musikfestival, Schleswig Holstein Musikfestival, Schubertiade Roskilde, Emilia Romagna itd. Kao solist svirao je s orkestrima Salzburški komorni solisti, Bečka komorna filharmonija, Stuttgartski komorni orkestar, Komorni orkestar iz Münchena, Beethovenov orkestar iz Bonna, Rajnskom filharmonijom iz Koblenza, Ruskom filharmonijom, Filharmonijom Lutoslawski iz Wroclawa, Filharmonijom iz Montevidea te mnogim drugim. Andreas Frölich pijanist je Trija Mendelsson iz Berlina. Često nastupa i s Ansamblom Wien, koji predvodi koncermajstor Bečke filharmonije. Snimao je za niz njemačkih i međunarodnih radio postaja, te objavio više od 40 nosača zvuka, među kojima je i niz pobjedničkih, za izdavače poput OEHMS CLASSICS, CPO, EMI, BMG, Divox itd. Andreas Frölich umjetnički je ravnatelj Međunarodnog natjecanja MozArte u Aachenu i istoimenog festivala. Profesor je na Visokoj školi za glazbu i ples u Kölnu, gostujući predavač na akademiji Talent Music Masters u Bresci, međunarodnoj ljetnoj akademiji Mozarteum Salzburg, međunarodnoj školi Holland Music Sessions, te održava majstorske tečajeve Etnografski muzej / h > Wolfgang Amadeus Mozart Sonata za klavir br. 12 u F-duru, K. 332 Allegro Adagio Allegro assai Fantazija za klavir br. 3 u d-molu, K. 397 Fantazija za klavir br. 4 u c-molu, K. 475 Koncert za klavir br. 13 u C-duru, K. 415, transkripcija za klavir i gudački kvintet Allegro Andante Rondeau: Allegro (prva violina: Marica Vilibić, druga violina: Petra Hrnjak Skroza, viola: Nastja Perić, violončelo: Sunčana Tušek, kontrabas: Pjero Malkoč) Iako ostaje donekle u sjeni drugih dviju sonata s kojima je objavljena, Sonata br. 12 u F-duru, K. 332, jedno je od najljepših oživotvorenja genija W. A. Mozarta ( ). Posljednja je u nizu tri sonate, objavljene godine u Beču, uz Sonatu za klavir u C-duru, K. 330 i Sonatu u A-duru, K. 331 (Alla turca). Vjerovalo se da su nastale sedamdesetih godina u Parizu, ali noviji podaci pokazuju da potječu iz godine u Beču. Drugi pak vjeruju da su nastale za Mozartova posjeta Salzburgu iste godine, kada je svoju suprugu Constanzu predstavio svom ocu Leopoldu. Prvi stavak u sonatnoj formi počiva na pijevnoj prvoj temi, nad albertinskim basom, iz kojeg se razvijaju karakteristične pjenušave figure, dok je druga tema galantnog stila. Nakon lirskog, gotovo pastoralnog početka kontrast nastupa uvođenjem dramatičnog sinkopiranog ulomka, koji igra ključnu ulogu u razvoju stavka. Poetičnom ljepotom resi se tematika drugog stavka, koja je u ponavljanju dodatno uljepšana izražajnim ukrasima, koje je upisao sam Mozart. Posljednji stavak tokatnog karaktera, poput početnoga, također obiluje kontrastnim idejama, vodeći kroz mijene iz dura u mol, iz briljantne virtuoznosti u lirsku mekoću cantabile druge teme, koju Mozart

20 iznenađujuće izostavlja u razradi, ali zato ju, pokazujući savršen osjećaj za mjeru, ponovno uvodi netom prije delikatnog pianissimo završetka. Fantazija u d-molu, K. 397, potječe najvjerojatnije iz godine. Kao i druge Mozartove fantazije, i ova je karakterom nalik improvizaciji, što je najočitije u njezinim početnim taktovima. Skladba je vjerojatno isprva i bila neka vrsta improvizacije, uvoda u sonatu (kao što je to ona u c-molu), na što upućuje uvodni Andante, čiji se materijal temelji na nekoliko arpeggia. Prvi dio sastoji se od tri fraze u d-molu, s melankoličnom temom obilježenom karakterističnim uzlaznim i silaznim appoggiaturama, dok Allegretto živahne melodije, prelazi u D-dur. Neobična forma, ritamska raznorodnost i česta mijenjanja tempa, te neobičan karakter, čine ovu fantaziju jednom od najintrigantnijih Mozartovih skladbi. Mozart ju je ostavio nedovršenom, a originalni je rukopis izgubljen. Postoje različita rješenja kraja kompozicije, koji pijanisti nerijetko sami skladaju, odnosno improviziraju. Fantazija u c-molu, K. 475 Vidi u programskim bilješkama za koncert Marijana Đuzela Mozart je igrao važnu ulogu u sve većoj premoći klavira nad čembalom, tijekom osamdesetih godina 18. stoljeća, kada je Europu zahvatila prava pomama za novim instrumentom. Skladajući za novi bečki fortepiano graditelja Johanna Andreasa Steina, Mozart je uvidio mogućnosti njegove napredne mehanike, odnosno veliku osjetljivost na dodir prstiju koja je omogućavala brzu izmjenu dinamike, te preciznost i fleksibilnost u izrazu. Za razliku od Londona i Pariza, u kojima je osamdesetih godina moda klavira već bila zavladala, u Beč je ona stizala nešto sporije te je vrhunac dosegla tek krajem stoljeća: do tada klavir je za većinu kuća bio pravi luksuz. I Mozart je morao iznajmljivati instrument, a zbog stalnog seljenja instrumenta nerijetko je javno nastupao na sasvim raštimanom instrumentu, jednom prilikom i pred carom, godine. Mozartovo sviranje koje su njegovi suvremenici prepoznali kao iznimno iznijansirano i briljantno, bilo je kao stvoreno za novi instrument, a njegovo stvaralaštvo za klavir proizlazilo je iz njegovog načina sviranja. Osim niza kraćih skladbi, poput sonata koje sklada u prvim godinama svoga bečkog razdoblja, sklada i veće skladbe, u prvom redu koncerte za klavir, koji su važni za njegovu reputaciju zrelog skladatelja i pijanističkog virtuoza. Koncert za klavir br. 13 u C-duru, K. 415 jedan je od onih koji pokazuju te kvalitete. Bit će tiskan zajedno s koncertima K. 413 i 414, 1785., dvije godine nakon nastanka. Svaki od ovih koncerata napisan je tako da se mogao izvoditi s cijelim orkestrom, ali i u komornoj verziji, samo s gudačima. Bilo je to vrlo uspješno razdoblje za Mozarta: njegova opera Otmica iz Saraja postiže ogroman uspjeh, a vrhunac je stigao s velikim uspjehom koncerta u ožujku 1783., na kojem je među ostalim svirao Koncert u C-duru (K. 415). Pišući ocu o trima koncertima K , Mozart je opisao neke njihove važne značajke, napominjući kako su na pola puta između teških i lakih - vrlo briljantni, ugodni uhu, ali bez zadiranja u banalnost. U nekim trenucima pružit će izazov znalačkom uhu, ali tako da će i laici biti zadovoljni, ne znajući zašto. Znalci su mogli prepoznati niz posveta - glazbenih parafraza Johanna Christiana Bacha, skladatelja s kojim je Mozart svirao kao dječak i kojega je jako cijenio. Kontrapunktski ulomci također su bili nešto što je namijenjeno profinjenom uhu, kao primjerice na početku Koncerta u C-duru, kod uvodne koračnice, s fugatom triju gornjih linija nad pedalnim basom na dominanti. Mozartov dizajn razvojnog dijela bio je intrigantan i već ukazivao na kasne koncerte, a posebna kvaliteta koncerata je fascinantan dijalog između solista i orkestra. Koncert u C-duru, kao i druga dva koncerta iz skupine, bio je izvođen kako na javnim koncertima, tako i u privatnim salonima, gdje god je postojao klavir. Ograničenja u načinu izvedbe nije bilo. Mozart je puno radio na promociji ovih djela, kopirajući njihove note, prije nego što su djela tiskana. Danas su izgubljene dionice drvenih puhača i timpana za Koncert u C-duru, ali sačuvana partitura za klavir i gudače odlikuje se lijepim slogom i bogatstvom ritma. Prikladnost za komorno muziciranje prednost je ovih koncerata čija je stilska posebnost upravo blizak odnos između solista i ostalih instrumenata. (Z. M.) diljem svijeta. Njegovi studenti dobitnici su niza nagrada. Član je žirija na brojnim međunarodnim pijanističkim natjecanjima diljem svijeta, kao što su Beethovenovo natjecanje u Bonnu, Međunarodna pijanistička natjecanja u Madridu, Valenciji, Goriziji, Hongkongu, Lyonu i mnoga druga

21 LOVRE MARU IΔ klavir, Hr Lovre Marušić (Omiš, 1992.) glazbeno školovanje počinje u rodnom gradu, a godine, na poziv ugledne ruske pijanistice i profesorice, Natalije Troull, nastavlja školovanje na moskovskoj Centralnog glazbenoj školi, pri Državnom konzervatoriju P. I. Čajkovski, koju je uspješno završio. Studij nastavlja u klasi Rubena Dalibaltayana i Ljubomira Gašparovića na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, gdje stječe diplomu. Trenutno studira na Visokoj školi za glazbu Franz Liszt u Weimaru kod Grigoryja Gruzmana. Usavršavao se kod niza uglednih profesora i pijanista (Naum Grubert, Mikhail Olenev, Peter Eicher, Snežana Panovska, Evgeny Starodubtsev, Szokolay Balázs, Dmitry Bashkirov, Danijel Detoni, Malcolm Bilson, Kemal Gekić). Sudjelovao je na brojnim hrvatskim i međunarodnim natjecanjima, osvojivši niz nagrada, među kojima se ističu: prva nagrada na 20. Međunarodnom pijanističkom natjecanju Santa Cecilia u Portu (2018.), prva nagrada na IMF međunarodnom pijanističkom natjecanju u Parizu (2018.), prva nagrada na Međunarodnom pijanističkom natjecanju New Stars u Manchesteru (2016.), prva nagrada na Međunarodnom pijanističkom natjecanju Svjetskog udruženja pijanističkih pedagoga u Londonu (2017.), prva nagrada i apsolutni pobjednik natjecanja, po mišljenju ocjenjivačkog suda i publike, na Međunarodnom pijanističkom natjecanju Isidor Bajić u Novom Sadu (2016.), prva nagrada i najbolja interpretacija skladbe J. S. Bacha na Međunarodnom natjecanju Jurica Murai u Varaždinu (2016.). Lovre Marušić član je Fondacije Vladimira Spivakova. Kao solisti i komorni glazbenik nastupio je na različitim festivalima i koncertima u Hrvatskoj, Srbiji, Italiji, Njemačkoj, Lichtensteinu, Rusiji, Ukrajini, Japanu i SAD-u. Solistički je nastupio s orkestrima Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu, pod ravnanjem maestra Ivana Repušića, s Filharmonijom iz Etnografski muzej / h > Franz Schubert Impromptu br. 3 u Ges-duru, D. 899 (op. 90) > Ludwig van Beethoven Sonata za klavir, br. 31 u As-duru, op. 110 Moderato cantabile molto espressivo Allegro molto Adagio ma non troppo - Allegro ma non troppo > Joaquín Rodrigo Cuatro estampas andaluzas (Četiri andaluzijske slike) El vendedor de chanquetes (Prodavač papalina) Crepúsculo sobre el Guadalquivir (Sumrak nad Guadalquivirom) Seguidillas del diablo (Đavolje seguidille) Barquitos de Cádiz (Barke u Cádizu) > Petar Iljič Čajkovski Meditacija, op. 72 br. 5 > Aleksandar Skrjabin Sonata-fantazija br. 2 u gis-molu, op. 19 Godine Franz Schubert ( ) skladao je niz od osam Impromptua, koja su objavljena u dva kompleta po četiri. Tek dva prva objavljena su za skladateljeva kratkog života, ostali su objavljivani posthumno, a treći i četvrti iz prvog niza tek 1857., dok je treći usto objavljen u pogrešnom tonalitetu G-dura, umjesto Ges-dura. Međutim, upravo točan tonalitet daje ovom komadu njegovu specifičnu meku i zagasitu boju, koja odgovara karakteru serenade koji prožima skladbu. Lirske, tople melodije, karakteristične za Schubertov glazbeni jezik, tijekom cijele skladbe prati istovrsna, nježna pratnja razlomljenih akorda, istovremeno podržavajući melodiju ali i provocirajući njezin razvoj. Bez ponavljanja, melodija se razvija u modulirajućem središnjem ulomku, čiji nemir dugo potmulo tutnji i odzvanja, ali se ipak predaje s povratkom originalne teme, koja u svom ponavljanju zvuči još dirljivije i krhkije. Tri posljednje sonate Ludwiga van Beethovena, op , po mnogo čemu su srodne skladbe. Premda se potkraj života žalio na nedostatnost klavira kao instrumenta, kolosalan opus od 32 sonate za klavir Ludwiga van Beethovena ( ) jedinstven je u povijesti skladanja za klavir, sadržavajući u sebi originalnost i dubinu stvaralačke mašte, kao i veliku raznolikost forme i karaktera unutar okvira sonate. Svaka je

22 sonata kreacija za sebe, teško usporediva s nekom drugom. Iznimka su samo tri posljednje sonate, u kojima Beethoven istražuje sličnu problematiku, kao što su varijacije i fuga, koje se javljaju u svakoj od njih. Skladao ih je u periodu od , istovremeno s Missom solemnis. Kompletna fuga javlja se samo u središnjoj Sonati br. u Asduru, op. 110, u njezinom posljednjem stavku. Prva dva stavka sonate postaju manje važna, neka vrsta uvoda za finale: prvi je relativno kratak, graciozan i ugodnog raspoloženja, dok je drugi neopterećujući, kratki Scherzo. U trećem stavku, međutim, čeka prava drama, s početkom nalik dramatičnom baroknom opernom recitativu, nakon kojeg slijedi lamento arija, u odjeljku Arioso dolente, u tonalitetu as-mola. Na njega se nadovezuje prva od dvije fuge, u originalnom, baršunastom tonalitetu As-dura. Ponovno se gotovo neočekivano vraća Arioso, koji, poput baroknog deus ex machina, rješava napetost prve fuge. Druga fuga javlja se u inverziji, u tonalitetu G-dura, prolazeći kroz niz modulacija. Prividno je lepršave, ali kompleksne teksture, koju pune brze figure, rastući u intenzitetu i volumenu. Nakon što su svi glasovi pridruženi, Beethoven olakšava cijelu konstrukciju, te uz preludirajuću pratnju, u slavljeničkom ozračju, na kraju potvrđuje temu u As-duru i jednostavno i vedro završava dugo putovanje. Osim što je iza sebe ostavio impresivan opus orkestralnih djela, koncerata, pjesama i instrumentalne glazbe za različite instrumente, Joaquin Rodrigo ( ) bio je virtuoz na klaviru, i premda slijep od djetinjstva, njegovo izvrsno pamćenje omogućilo mu je izvođenje velikog repertoara, posebno španjolske glazbe. Cuatro estampas andaluzas (Četiri andaluzijske slike) nastale su između i godine. Skladao ih je na vlastite melodije, u kojima je oživotvoren duh španjolskoga juga. El vendedor de chanquetes (Prodavač ribica) živahan je portret uličnog prodavača popularne vrste prženih ribica, popularnih u Málagi. Crepúsculo sobre el Guadalquivir (Sumrak nad Guadalquivirom) donosi promjenu raspoloženja, mirnu večer u Sevilli, koju najavljuju tamni tonovi u liniji basa, prije nego se javi raskošna boja noći. Seguidillas del diablo (Đavolje seguidille), skladane po želji španjolske plesačice Udaete, impresija su sotonskog plesa, nalik na one Paganinija ili LIszta. Posljednja skladba ciklusa, Barquitos de Cádiz (Barke u Cádizu), posvećena je pijanistici Harriet Cohen. Njezin prvi dio evocira morsku bonacu, a ulomak Allegretto Rodrigo sklada u maniri popularnog brzog plesa iz Cádiza, polo gaditano. Meditacija op. 72, br. 5 P. I. Čajkovskog ( ) pripada ciklusu Osamnaest skladbi (Marceaux) za klavir opusa 72. Napisane su tijekom skladateljeve posljednje godine života. Ove minijature odlučio je napisati kako bi sabrao misli nakon odmora s obitelji u Sankt Peterburgu, vrativši su u Klin gdje je boravio u to vrijeme. Pisao je po jednu minijaturu dnevno, i kako je pisao prijatelju Vladimiru Davidovu, kako je nastavljao peći svoje glazbene palačinke, išlo mi je sve bolje i bolje i predstavljalo mu pravo zadovoljstvo. Iako si je zadao da će napisati po jednu za svaki dan u mjesecu (bilo je to u travnju 1893.), napisao ih je osamnaest. Meditacija u fis-molu građena je od pjevne teme, koja se razvija u srednjem odjeljku, dosežući gotovo operni klimaks. Jedna od najpopularnijih skladbi Aleksandra Skrjabina ( ) njegova je Sonata-fantazija br. 2 u gis-molu, op. 19, rano djelo u kojem još nema nagovještaja njegova kasnijeg kompleksnog harmonijskog jezika na rubu atonalnosti. Ovdje je Skrjabin još uvijek itekako vezan na uzore Chopina i LIszta. Djelo je dovršeno tijekom petomjesečnog boravka u Parizu 1897., ali prve skice datiraju još iz Romantično snatrenje i gotovo impresionistički osjećaj zaborava prvog stavka, vode burnijem drugom i ujedno posljednjem stavku Sonate-fantazije. Skrjabin je skladbu popratio programom: prvi dio opisuje mirnu, južnjačku noć uz obalu, a u razvoj stavka nalik je gibanju dubokog mora, dok pojava svijetlog E-dura priziva odbljesak mjesečeve svjetlosti na njegovoj površini. Presto dakako opisuje oluju na moru. (Z. M.) Irkutska, pod ravnanjem mo. Ilmara Lapinshema, Zagrebačkom filharmonijom pod ravnanjem mo. Zorana Juranića, Simfonijski orkestrom HRT-a pod ravnanjem mo. Ive Lipanovića, El Sistema Srbija, pod ravnanjem mo. Gerarda Estrade, itd. Asistent je na pijanističkom odsjeku Muzičke akademije u Zagrebu, te održava majstorske tečajeve u Beogradu i Novom Sadu. Svoj debitantski CD snima za KNS. Umjetnički je ravnatelj Komornog festivala Ostinato u Omišu. Među najvažnijim recentnim nastupima su recitali u Koelnu i Kasselu, nastupi sa Simfonijskim orkestrom HRT-a u Zagrebu u KDVL, Vojvođanskim simfonijskim orkestrom u Novom Sadu, Dubrovačkim simfonijskim orkestrom u Dubrovniku, te nekoliko recitala u Portugalu, Parizu, Zadru, Splitu itd

23 IVO POGORELIΔ klavir, Hr Rođen u Beogradu 1958., u obitelji glazbenika, Ivo Pogorelić počeo je glazbeno školovanje kao sedmogodišnjak, ostvarivši prvi solistički koncert kada mu je bilo deset godina. Nakon prvih glazbeničkih koraka u Beogradu, se preselio se u Moskvu i sljedećih deset godina proveo školujući se najprije na Središnjoj specijalnoj glazbenoj školi pri Konzervatoriju Petar Iljič Čajkovski, a potom, od do 1980., na Moskovskom konzervatoriju. Velika promjena u njegovu glazbeničkom razvoju bio je susret s uglednom gruzijskom pijanisticom i pedagoginjom Alisom Kezeradze, s kojom je počeo intenzivnu i plodnu profesionalnu suradnju. Zahvaljujući njezinoj poduci o osnovama zapadne tradicije ruske pijanističke škole, čije je temelje krajem potkraj 19. stoljeća postavio posljednji učenik Franza Liszta, Aleksandar Siloti, a koje su u 20. stoljeće prenijele Nina Plesceeva i Alisa Kezeradze, Pogorelić je redefinirao svoju tehniku. Ekskluzivnost tako stečenoga znanja, prema generacijskoj liniji - sedmi nakon Beethovena i peti nakon Liszta - ono je što ističe Pogorelića i što mu osigurava posebno mjesto u povijesnoj konstelaciji svjetskog pijanizma. Prve velike uspjehe Pogorelić je iskusio sredinom sedamdesetih godina 20. stoljeća, 1970-ih, kada je, 1975., pobijedio na državnom natjecanju u Zagrebu te nakon toga snimio svoj prvi LP album. Koncertnu aktivnost je intenzivirao je 1978., kada je održao dvomjesečnu turneju pod Sjedinjenim Američkim Državama. Pobjeda na pijanističkom Natjecanju Alessandro Casagrande u Terniju bila je prvi njegov važni međunarodni uspjeh. Još je veću pažnju svjetske javnosti privukao kao laureat prestižnog 14. Međunarodnog pijanističkog natjecanja u Podrumi Dioklecijanove palače / h > Johann Sebastian Bach Engleska suita br. 3 u g-molu, BWV 808 Prelude Allemande Courante Sarabande Gavotte 1 Gavotte 2 - La Musette Gigue > Ludwig van Beethoven Sonata za klavir br. 11 u B-duru, op. 22 Allegro con brio Adagio con molta espressione Minuetto Rondo: Allegretto > Frédéric Chopin Barkarola u Fis-duru, op. 60 Preludij u cis-molu, op. 45 > Maurice Ravel Gaspard de la Nuit (Tri pjesme za klavir prema Aloysiusu Bertrandu) Jedan od mnogih čudesnih aspekata veličanstvenog i sveobuhvatnog glazbenog genija Johanna Sebastiana Bacha ( ) bila je lakoća s kojom je razumijevao svaki različiti glazbeni stil i uspijevao ga ugraditi u svoj jedinstven glazbeni jezik. Bach je kombinirao ljupkost i profinjenost francuske plesne glazbe s koncertnim elementima talijanskog stila, usklađujući ih s njemačkim afinitetom prema polifonom pisanju, u kojemu je bio nenadmašiv majstor. Već u svojim dvadesetima smatran je najvećim majstorom sviranja bilo na orguljama, bilo na čembalu, izbrusivši svoju vještinu dok je bio u službi vojvoda WIlhelma Ernsta i Ernsta Augusta od Saxe-Weimara, od do 1717., gdje su mu na raspolaganju bile vrhunske orgulje. U tom razdoblju, kako se

24 vjeruje, sklada sva svoja najvažnija orguljska djela, a tijekom tih godina, pretpostavlja se oko 1715., nastaje i niz od šest Engleskih suita. Prva je to od triju zbirki suita za čembalo, koju slijede Francuske suite (nastale u Cöthenu i Leipzigu, do 1725.), i Partite (skladane u Leipzigu između ). Za razliku od Francuskih suita u kojima Bach sklada u novom, laganijem galantnom stilu, Engleske suite stilski su kompleksnije i možda donekle manje prijemčive za izvedbu odnosno slušateljstvo od potonjih. Njihov naziv engleske može zavarati, jer Bach nije taj koji ih je tako nazvao. Premda je autograf izgubljen, kopije iz Bachova vremena nose nazive Suites avec préludes. Navodno ih je Bach napisao za Engleza, koji do danas ostaje nepoznat, te odatle ime koje se do danas zadržalo. Svaka je skladana kao standardan niz plesnih stavaka (Allemande, Courante, Sarabande, Gigue), s parom galantnih stavaka umetnutih među posljednje plesove (Bourrée, Gavotte, Passepied), a ono što je osobito za svaku je Preludij na početku suite, što Bach preuzima iz francuske tradicije suita za lutnju. Svaka suita odlikuje se virtuoznošću po kojoj je Bach bio slavan u cijeloj Europi. Ritmični Preludij Engleske suite br. 3 u g-molu, BWV 808, podsjetit će na strukturu stavka talijanskog concerto grosso, s laganim quasi solističkim epizodama nasuprot onima koje podsjećaju na tutti orkestar. Tema Allemande smiruje tenzije Preludija, mekom ali pokretljivom temom, čije tkivo neprekinuto teče u različitim linijama, dok Courante nosi novu ritamsku kompleksnost. Sarabande u ovoj suiti poprima meki, taman karakter, čiji baršunasti ton prožima osjećaj tragike, a ispočetka gotovo otežali pokreti melodija polako se bude i pune profinjenim ukrasima. Gavotte unosi novu živost u glazbu, dok drugi Gavotte odiše rustikalnošću. Finale je energični Gigue skladan u gustom kontrapunktu, koji u drugi plan stavlja plesni karakter stavka i njegov punktirani ritam. Brojne legende ovijaju lik Ludwiga van Beethovena ( ), jednog od najutjecajnijih skladatelja i glazbeničkih pojava, nakon koje glazbena povijest više nije bila ista. Zadnji predstavnik bečke klasike i začetnik romantizma, u čijoj su se glazbi, ali i legendarnim interpretacijama kao i u kompletnoj osobnosti, najsnažnije ocrtavali ideali strastvenog romantičarskog temperamenta, kojim će transformirati dotadašnju glazbenu tradiciju, pravila oblika, izraz i emociju, te samu sonornu kvalitetu glazbe, koja će u njegovu opusu postati korpulentnijom, energičnijom, moćnom. Njegov pijanizam jedan je od aspekata ključnih za Beethovena kao vodeću glazbeničku figuru Beča. Beethovenove pijanističke izvedbe bile su legendarne, a skladbe za klavir njegov najintimniji i najrječitiji način izražavanja, u kojem veličanstveni niz od trideset dvije sonate ima posebno mjesto. Svaki Beethovenov glazbeni korak, pa čak i njegovo stvaralaštvo iz prvog perioda, na neki način istraživanje je alternative klasičnom jeziku koji su uspostavili Haydn, Mozart i drugi suvremenici. Sonata br. 11 u B-duru, op. 22, još uvijek pripada tom prvom razdoblju, ali već stremi prema dalekosežnijim djelima iz opusa 31. Beethoven ju piše godine, nazivajući je Grande sonate i uvjeren da će njome postići uspjeh. Allegro con brio građen je na snažnom materijalu virtuozne prve i snažne druge teme, svojom strukturom snažno podsjećajući na stil koncerta, s imitacijom virtuoznih solističkih pasaža, orkestralne pratnje i tuttija. Drugi stavak donosi pjevnu melodiju, u najljepšoj Beethovenov cantabile maniri, uz pratnju suptilnih akorda. U srednjem dijelu stavka raspoloženje je tamnije, dok ukrasi ispunjavaju tužne uzdahe melodije. Graciozni Menuet umjesto trija sadrži kontrastni dio nazvan Minore, skladan u g-molu. Četvrti stavak ističe se kompleksnošću i duljinom, skladan u obliku ronda, ispunjen virtuoznim pasažima, koji prizivaju teme prvog stavka. Među njima umetnute su epizode izrazito lirskog raspoloženja, a stavak završava codom koja lažno nagovješćuje miran kraj sonate, prije nastupa finalnih sekundi u odlučnom fortissimu. Glazbenim izrazom i osobnošću Frédéric Chopin ( ) kao da utjelovljuje samu srž romantizma. Do danas ostaje možda najvećim pjesnikom svog instrumenta, klavira. Slično Beethovenu, i on napušta rodnu sredinu, težeći se dokazati u glazbeno jačoj okolini. Odabravši naposljetku Pariz, u ovome gradu provodi najveći dio svog profesionalnog života, i u njegovim salonima nalazi idealnu pozadinu za svoj delikatan, intiman pijanistički i skladateljski senzibilitet. Na temeljima Bacha i Mozarta, nanovo osmišljava načine melodijskog ornamentiranja, figuracije, kontrapunkta i harmonije, teksture i boje klavira, tvoreći teme svojih kompozicija često ne iz melodije nego Montrealu, u čijem je finalu spektakularno izveo Treći glasovirski koncert Sergeja Prokofjeva. Iste godine, sudjelovao je na 10. Međunarodnom pijanističkom natjecanju Fryderyk Chopin u Varšavi na kojemu je, iz razloga koji nikada nisu bili do kraja razjašnjeni, eliminiran prije finala. Ta kontroverzna i neutemeljena odluka rezultirala je nezadovoljstvom pojedinih članova žirija, koji su prosvjedujući iz protesta napustili natjecanje; pijanistica Martha Argerich svoju je odluku o odlasku objasnila tako time što je Pogorelića nazvala genijem. Taj je događaj, kao niti jedan prije u povijesti glazbenih natjecanja, odjeknuo diljem svjetske glazbene javnosti koja je Pogorelića smatrala pravim pobjednikom natjecanja. Na krilima golemog interesa zanimanja koji je pobudio, zahvaljujući nekonvencionalnim interpretacijama, zadivljujućoj tehnici i inovativnom pristupu pijanističkoj literaturi, Pogorelić je stekao reputaciju pijanista izvanrednih mogućnosti, i, iznad svega, suvremenog duha. Odazivajući se pozivima brojnih prestižnih koncertnih organizatora, počeo je intenzivan niz koncerata u Europi, Sjevernoj Americi, Australiji i Japanu. Nakon prvog nastupa u njujorškom Carnegie Hallu 1981., slijedile su senzacionalne izvedbe na najvažnijim koncertnim podijima svijeta, solističke i uz ugledne orkestre, poput Berlinske i Bečke filharmonije, Londonskog, Bostonskog i Čikaškog simfonijskog orkestra, Njujorške i Losanđeleske filharmonije, orkestara Tonhallea i Concertgebouwa... Istovremeno se posvetio studijskom snimanju. Debitantski album, Chopin Recital, za Deutsche Grammophon (1981.), postao je najprodavaniji ubrzo nakon objave, a sljedeće godine je, kao ekskluzivni umjetnik Deutsche Grammophona, počeo snimati kontinuirano. Njegova bogata diskografija, koja do danas sadrži 14 albuma i tri video izdanja s izvedbama skladbi širokog repertoarnog raspona, od barokne glazbe do djela skladatelja 20. stoljeća, jedinstvena je u smislu pogledu dosljednosti interpretativnog koncepta svakog albuma pojedinačno. Ta izvanredna izdanja antologijske vrijednosti i kultnog statusa stekla su brojne poklonike širom diljem svijeta, zadržavši se u izdavačevu katalogu godinama, kroz u mnogim različita reizdanjimaa, čak i nekoliko desetljeća nakon prvog objavljivanja. Njegujući Pogorelićev kultni status, Deutsche Grammophon je objavio dvostruki CD s kompilacijama njegovih interpretacija, naslovljen The Genius of Pogorelich, a slijedio je box set, četrnaest CDova sa snimkama nastalima u razdoblju od do godine. Taj cjeloviti uvid u njegovu jedinstvenu diskografiju zaslužilo 20-21

25 je francusku nagradu Diapason d' Or. Sljedeće, godine, Pogorelić je zabilježio nove snimke - Beethovenove sonate op. 54 i op u suradnji sa streaming platformom Idagio, čime je postao prvi klasični glazbenik koji se usredotočio na takvu, tehnološki visokokvalitetnu produkciju i distribuciju snimki. Uz plodnu, dugovječnu i raznoliku profesionalnu karijeru, Ivo Pogorelić aktivan je i na području društvene angažiranosti, prije svega u humanitarnom radu i pomaganju mladim umjetnicima. U Zagrebu je utemeljio Zakladu za mlade glazbenike, s ciljem financiranja njihova školovanja u inozemstvu, a u Bad Wörishofenu u Njemačkoj pokrenuo je međunarodni festival koji je, tijekom devetogodišnjeg postojanja, ispunjavao zadaću podupiranja mladih glazbenika, ansambala i orkestara. Godine imenovan je UNESCO-ovim ambasadorom dobre volje, kao prvi klasični glazbenik koji je ponio taj naslov. U svojim daljnjim nastojanjima doprinosima doprinošenju podizanja profesionalnih kriterija i vrijednosti na području glasovirske umjetnosti, osnovao je Ivo Pogorelich International Solo Piano Competition u Pasadeni u SAD-u. Cilj toga natjecanja, bez dobnog ograničenja za sudionike i s nagradnim fondom od dolara, jest osiguravanje laureatima mogućnosti za potpuni razvoj umjetničkog potencijala kako bi postali koncertni glazbenici najvišeg ranga. Po uzoru na manifestacije u Bad Wörishofenu i Pasadeni, godine uspostavljeno je i Manhattan International Music Competition u Carnegie Hallu u New Yorku, čiji je Pogorelić počasni predsjednik, a i čija glavna nagrada nosi njegovo ime. Pogorelić nastavlja izvoditi kapitalna djela solističke i koncertne literature na pozornicama Europe, Sjeverne i Južne Amerike te Dalekog istoka. U središtu njegova impresivnog repertoara, na koji neprestano dodaje nova djela, posljednjih su godina opsežni ciklusi R. Schumanna, J. Brahmsa, C. Debussyja, M. Ravela, S., Rahmanjinova, I. Stravinskog i F. Chopina, na radost kritičara i publike. U sezoni 2018./2019., u kojoj Ivo Pogorelić obilježava 60. rođendan i 40 godina umjetničkog djelovanja, japanska mreža NHK posvetila mu je dokumentarni film snimljen na povijesnim lokacijama grada Nare koji ove godine slavi 20 godina na UNESCO-ovu popisu svjetske baštine. Pogorelićeve koncertne aktivnosti tijekom ove sezone uključuju solističku turneju po Kini, Tajvanu i Japanu, Francuskoj i Španjolskoj te brojne nastupe i projekte u Europi. upravo iz kompletnog klavirskog sloga i tkiva skladbe, a daje i sasvim novi smisao žanrovima kao što su nokturno, preludij ili etida. Kao osnovne kvalitete njegova stila navode se: eteričnost, delikatnost i nježnost, u spoju s naprednim smislom za harmoniju i intuitivnim pronicanjem u glazbeni oblik. Barkarola u Fis-duru, op. 60, jedna je do posljednjih Chopinovih velikih kompozicija, koja se zajedno s Polonezom-fantazijom op. 61, smatra i jednom od najzahtjevnijih u interpretativnom smislu. Skladana u dvanaest-osminskom ritmu barkarole, skladba prenosi zaljuljano raspoloženje pjesme venecijanskih gondolijera i južnjačku atmosferu, sadržanu već u glavnoj, pijevnoj temi, a u izmjenama harmonija i tekstura kao da uspijeva uhvatiti bljeskanje svjetla na morskim valovima. Njezin se slog sve više zgušnjava u ukrašenim linijama, koje uključuju i dvostruke trilere u tercama, doprinoseći izražajnoj i kolorističkoj raskoši djela. Središnji dio je kontrastan i tonalitetom A-dura, a završni dio ukrašava posebno razrađena coda. Preludij u cis-molu, op. 45 skladan je tijekom ljeta u Nohantu Njegov oblik nalik je improvizaciji, u kojoj je se isprepliću dvije sanjive teme, prva impresionistička, građena na različitoj svjetlini molskih i durskih akorda, druga direktnijih kontura u kojoj melodija dominira nad bojom. Chopin prije negoli razvoj nekog vremenskim protokom određenog oblika, tvori emocionalno stanje, neku vrstu ekstaze koja traje. Skladba je posvećena jednoj od Chopinovih učenica, princezi Elisabeth Czernicheff. U trima skladbama transcedentalne virtuoznosti, stavcima Noćnog Gasparda, djela koje među pijanistima uživa mitski status, Ravel nadahnut poezijom Aloysiusa Bertranda priziva morske nimfe, gobline i neke možda još zlokobnije vizije, koje izranjaju u nizu vrtoglavih pijanističkih figura. I sam bio pijanist Maurice Ravel ( ), u svojim djelima za klavir instrumentu je dao posebnu paletu boja i svjetlosti, ispunjavajući ih virtuoznošću na tragu Listza. Ravel se s pjesmama Aloysiusa Bertranda, nastalima 1836., susreo posredstvom pijanista koji će praizvesti Gasparda, Ricarda Viňesa. Bajkovitost pjesama, na tragu Poeovih makabričnih priča, oduševile su Ravela, koji lik Ondine prikazuje tako da uranja njezinu temu u okolnu atmosferu skladbe - jednako kao što je i ona biće vode, uronjeno u podvodno carstvo. Sličan princip vodi ga i u sljedećem stavku, Le gibet, u kojem zvono, koje zvoni radi čovjeka obješenog na vješalima iz naslova stavka, prema riječima Ravela ne dominira, već njegov zvuk ne opterećuje. Zlokobni patuljak, Scarbo, majstor nestajanja i iznenađenja, potaknuo je Ravela na skladanje stavka koji će biti, kako je skladatelj rekao, teži od Balakirjevljeva Islameja. Mračni predjeli kroz koje Ravel vodi u tri stavka skladbe, naznačeni su već naslovom djela - Gaspard: u originalnom perzijskom obliku naziv je to za čuvara kraljevskih riznica, a noćni čuvar blaga u Ravelovoj skladbi aluzija je na nekoga tko čuva mračne i dragocjene tajne. Aloysius Bertrand svoju je zbirku pripisao tajanstvenom starcu kojeg je sreo u parku, govoreći da mu je starac posudio knjigu. Ravel se nadovezuje na Bertranda i govori da je za njega Gaspard bio - vrag, što je logično s obzirom da je on autor pjesama. Moj naum je notama izraziti isto ono što pjesnik iskazuje riječima. (Z. M.)

26 22-23

27 KEMAL GEKIΔ klavir, Hr-US Kemal Gekić (Split, 1952.) pijanist je svjetske reputacije, izgrađene na istančanim interpretacijama glazbe Händela, Mozarta, Chopina, Skrjabina, Liszta i niza drugih skladatelja. Put ga je od rodnog Splita, preko Zagreba i Novog Sada, vodio sve do SAD-a, gdje uz aktivnu pijanističku karijeru, godine postaje profesorom na Međunarodnom sveučilištu na Floridi, te na Glazbenoj akademiji u Tokiju. Kemal Gekić jedan je od najistaknutijih pijanista današnjice. Odlike njegova muziciranja su snažna originalnost, snaga interpretacije i savršeno vladanje instrumentom. Njegov kontroverzni, hrabri pristup zvuku, jedinstvena agogika i forma, obilježile su ga kao nekonformista u svijetu glazbe, što ni sam ne krije: upravo je snaga njegovog umjetničkog pristupa to što provocira i intrigira. Njegova teta, profesorica Lorenza Batturina, pružila mu je prva glazbena znanja, a u klasi profesorice Jokuton Mihajlović započinje studij na Umjetničkoj akademiji u Novom Sadu. Kao jedan od najboljih studenata u povijesti te institucije, ostaje raditi na istom fakultetu na odsjeku za klavir, kojim je rukovodio do godine. Na 11. Međunarodnom natjecanju Fryderyk Chopin u Varšavi počele su kontroverze koje će Gekića pratiti i u narednim desetljećima. Njegovo osebujno i spektakularno sviranje izazvalo je podijeljeno mišljenje kod konzervativnih članova žirija, međutim, osvojio je srca publike i kritičara. Istovremeno je započeo svirati po čitavoj Europi, Bliskom istoku, Kanadi, SSSR-u, Japanu, Jugoistočnom Pacifiku, a njegove nastupe prenosio je i niz vodećih televizijskih kuća. Međunarodno natjecanje Fryderyk Chopin u Varšavi vodilo je ka ugovoru s diskografskom kućom JVC Japan, Podrumi Dioklecijanove palače / h > Johann Sebastian Bach Dobro ugođeni klavir, 1. knjiga (izbor) Preludij i fuga br. 23 u H-duru, BWV 868 Preludij i fuga br. 24 u h-molu, BWV 869 Preludij i fuga br. 10 u e-molu, BWV 855 Preludij i fuga br. 19 u A-duru, BWV 864 Preludij i fuga br. 4 u d-molu, BWV 851 Preludij i fuga br. 5 u D-duru, BWV 850 Preludij i fuga br. 15 u G-duru, BWV 860 > Frédéric Chopin Sonata za klavir br. 2 u b-molu, op.35 Grave. Doppio movimento Scherzo Marche funebre Finale > Franz Liszt Aprés une lecture du Dante - Fantasia quasi Sonata, S158c > Nikolaj Kapustin Sonata za klavir br. 1, Sonata-Fantasia, op.39 Vivace Largo Scherzo Allegro molto Četrdeset osam preludija i fuga Johanna Sebastiana Bacha ( ) Hans von Bülow prozvao je Starim zavjetom pijanističkog repertoara. Već tada ove skladbe bile su neizostavan dio puta svakog učenika i studenta klavira,ostajući to i do danas, a ujedno zbog bogatstva kreativne misli u njima, uklopljene u striktan i majstorski oblikovan polifoni oblik, intrigiraju najveće glazbene umove. Bach ih je skladao tijekom niza desetljeća, okupivši ih u dvije knjige Das wohltemperierte Clavier (Dobro ugođeni klavir). Prva je dovršena

28 1722., a druga tek Cijeloga života bavio se pomalo ovim preludijima i fugama za instrumente s tipkama, u prvom redu čembalo, želeći u njima dokazati praktičnost usvajanja novog sustava temperiranja claviera, odnosno čembala, tako da se ljestvica podijeli na dvanaest jednakih polustepena, kako bi se na taj način izbjegle akustičke podjele na nejednake polustepene, koje su dovodile do velikih intonacijskih problema. U svakoj knjizi naizmjence sklada u molskim i durskim tonalitetima, tako da uparene preludije i fuge sklada prvo u duru a potom u istoimenom molskom tonalitetu, počinjući od C-dura završno s h-molom. Tako svaka knjiga broji dvadeset četiri preludija i fuge. Donosi najrazličitije oblike preludija, u kojima nerijetko u slobodnoj, gotovo improvizacijskoj maniri, istražuje različite tipove figuracije, sloga, melodijskih motiva, ritamskih ideja ili nekih njihovih kombinacija, stavljajući ih često u nepravilne oblike fraza ili neparne brojeve taktova. Fuge, čiji je Bach neprikosnoveni majstor,s druge strane pokazuju vrhunac pravilnosti polifone forme. Skladane su najčešće kao troglasne ili četveroglasne (uz jednu dvoglasnu i dvije peteroglasne). Svaka od njih skladana je prema strogim pravilima fuge - od iznošenja tema i odgovora, do razvojnog dijela i završne strette, uspijevajući uvijek iznova stvoriti svjež polifoni slog, pokazati nešto novo i odgovoriti na različite načine izazovima polifonih kombinacija koje oduševljavaju kako na mikro-planu pojedinih odjeljaka, tako i na širem planu luka kompletne kompozicije. Bachovi preludiji i fuge iz zbirki Dobro ugođenog klavira uživaju popularnost otkada ih je Bach napisao, unatoč tome što su tiskane tek početkom 19. stoljeća. Tijekom 18. stoljeća kružile su Europom njihove rukopisne kopije, a buđenje novog zanimanja za polifoniju krajem stoljeća, dovelo je do čak tri različita tiskana izdanja godine, u Bonnu, Leipzigu i Zürichu. Sonata br. 2 u b-molu, op. 35 Frédérica Chopina ( ) svoje zametke ima u stavku po kojemu je najpoznatija - Posmrtnoj koračnici, Marche funebre, koja je, pretpostavlja se, nastala 1837., da bi dvije godine kasnije zauzela mjesto trećega stavka kompletne sonate. Jedno od omiljenih djela sonatne literature, Sonata br. 2 smatra se prvim Chopinovim zrelim djelom ovoga žanra (uslijedit će još dvije sonate, u h-molu, op. 58, i u g-molu, op. 65). Ipak mnogi smatraju da njezina struktura ne odgovara cikličkim zadatostima stila sonate, te da je u njoj Chopin okupio četiri donekle raznorodna stavka. Za skladatelje romantizma, međutim, sonata je prestala značiti isto ono što je značila za skladatelje prethodne generacije, poput Beethovena ili Mozarta. Chopinovo moderno shvaćanje oblika, koje je isprva izazvalo vrlo negativne reakcije, bilo je ispred svoga vremena. Dok se tijekom 19. stoljeća najčešće izvodio samo treći stavak, Marche funebre, Sonata u cjelini doživjela je popularnost i naišla na razumijevanje tek u 20. stoljeću, te se otada učvrstila u samom vrhu repertoara. U njoj se daju prepoznati reminiscencije na Bacha, kao i na Beethovena, na kojega se Chopin možda oslonio koncepcijom stavaka istom kao u Beethovenovoj Sonati br. 12, u kojoj je treći stavak također skladan kao posmrtna koračnica. Prvi stavak modificirani je sonatni oblik, koji počiva strastvenoj agitato prvoj temi i lirskoj drugoj temi označenoj kao piano i sostenuto, ali važnu ulogu u razvoju oblika ima i uvodni Grave, a dovršavajući ovaj stavak Chopin se u rekapitulaciji vraća drugoj lirskoj temi, prije briljantne završne strette. Strasti i sukobi prvog stavka nastavljaju se u Scherzu, mračnog karaktera. Glasoviti treći stavak svojim je harmonijama uvjetovao i harmonijska obilježja ostalih stavaka. Njegov tijek je neumitan poput same smrti, koja kao da u uzletu melodije poprima veličanstven, sjajan lik. Na kraju se svjetlo ipak gasi kao i sile i životnost prethodnih stavaka. Ono što dalje slijedi vodi u onostrano - odnosno, barem su takve bile vizije koje je u imaginaciji slušatelja najčešće izazivao finalni stavak Sonate, ispunjen brzim, demonskim figurama koje poput neuhvatljivih fantazmi prelijeću klavijaturom. Apres une lecture du Dante: Fantasia quasi Sonata, često zvana jednostavno Dante sonata, posljednja je skladba drugog sveska znamenite zbirke Godine hodočašća, Années de pelerinage Franza Liszta ( ). Zbirka je to tri niza skladbi za klavir solo, koja se smatraju Lisztovim remek-djelom i zbirom svih značajki njegova stila. Drugi svezak, odnosno godina, Deuxieme année: Italie, nastajala je od do i nadahnuta je Italijom, odnosno njezinim ljepotama, Rafaelovom, Michelangelovom i Rosinom umjetnošću, Petrarcinom i Danteovom poezijom, talijanskim canzonettama i samim mjestima, koja je snimila natjecanje i prezentirao ga kao prvi nosač u seriji nosača zvuka što su nastajali narednih godina. Povijest se ponovila i kada je Gekić eliminiran s Međunarodnog natjecanja u Montrealu, nakon polufinala. Publika je bila tako ogorčena da su njegovi obožavatelji organizirali prodajni protestni recital, te mu sakupljeni novac dodijelili kao Nagradu publike. Ranih devedesetih Gekić se povukao iz javnosti kako bi se posvetio daljnjem usavršavanju i snimanju, težeći još većim interpretacijskom dometima. Jedan od rezultata takvog opredjeljenja, njegov je peti album, sa svim Lisztovim Transcendentalnim etidama, koje mnogi vide kao njegov povratak među vodeće pijaniste svoje generacije. Osim na konzervatorijima u Miamiju i u Japanu, uz brojne majstorske radionice, Kemal Gekić već devetu godinu u nizu u Splitu održava Ljetnu školu koju je do sada pohađalo više od 80 hrvatskih i stranih pijanista

29 Venecijom i Napuljem. Jednostavačna Dante sonata svoj je zametak imala u kratkoj skladbi Fragment prema Danteu, koji je Liszt prvi put izveo u Beču Kada se smjestio u Weimaru godine, posvetio se nizu revizija djela iz ovog sveska. Za naziv posljednje skladbe posuđuje naziv pjesme Victora Hugoa, Apres une lecture de Dante, kojemu i posvećuje zbirku, objavivši je godine. Glazba se temelji na dvije teme: prva, u d-molu, tonalitetu čestom u rekvijemima, koji se povezuje sa smrću, evocira Danteov Pakao, a interval povećane kvarte, koji se još od Srednjeg vijeka smatrao vražjim simbolom u glazbi, još snažnije ocrtava mračan karakter ove glazbe. S druge strane je koralna tema u Fis-duru, koja počiva na transformiranim motivima prve - međutim, ona je potpuno drukčijeg karaktera, simbolizirajući Raj i blaženstvo onih koji tamo prebivaju. Teme se variraju i transformiraju tijekom nabijenog, sažetog protoka skladbe, dajući joj dojam velike raznolikosti, a ujedno objedinjenosti i cjelovitosti. U impresivnoj završnici skladbe teme se stapaju, a brzi kromatski pomak u oktavama obuhvaća u gromoglasnoj grmljavini veličajnost i Pakla i Raja. Glazba Nikolaja Kapustina (1937.) donosi jedinstven spoj ruske pijanističke tradicije i jazza. Učenik i student najistaknutijih pijanističkih pedagoga u rodnoj Ukrajini i potom na moskovskom Konzervatoriju, u Moskvi otkriva i jazz, svirajući isprva u manjem sastavu s kojim odlazi na turneje po SSSR-u, a potom s Jazz orkestrom Olega Lundströma. Iz kombinacije temeljitog klasičnog obrazovanja i iskonskog razumijevanja jazza, nastaju njegove kompozicije čija je struktura klasična, forma čvrsta, razrađena, slog gust, dok njegov glazbeni jezik dopire iz jazza, zvučeći poput improvizacije, spontano i prirodno (premda je svaka nota zapisana). Njegovo virtuozno pisanje za klavir u svojoj Sonati-fantaziji op. 39, nastaloj 1984., poprima određenu melankoličnu crtu koja kao da dopire iz američkih jazz barova sredine 20. stoljeća. Prva tri stavka sviraju se bez prekida među njima, tako da se dodatno pojačava dojam kao da se radi o improvizaciji, struji svijesti koja vodi kroz glazbu. Kratki prvi stavak nalik je uvodu, a teme čija je melodija više nalik pjesmi iz mjuzikla, doživljava razvoj koji je nalik interludiju. Kao i u prvom stavku, i u drugom osnovni tonalitet D-dura se pokušava izbjeći, a harmonija je ispunjena kromatikom. Dva posljednja stavka su brza i prožeta osjećajem lakoće i čistog sviračkog užitka u njima. Četvrti stavak je najobimniji i najkompleksniji, te u njemu Kapustin postiže vrhunac čitavog djela, prezentirajući u njemu virtuoznost i jazz utjecaje na svoj stil. Neumorne jazz pasaže i sinkopirani ritmovi, poslagani u više nivoa i zvučnih planova, kao da glume čitav jazz orkestar. (Z. M.)

30 Etnografski muzej / h PIANO 24 Recital polaznika profesionalnih edukacijskih programa Klavirski recital Piano 24 derivat je raznolikih profesionalnih edukacijskih programa koji se ostvaruju u organizaciji udruge Piano projekt. 16. kolovoza polaznici programa, njih tridesetipet, upriličit će nesvakidašnji pijanistički događaj. Izmjenjujući se na koncertnom Bösendorferu muzicirat će bez prestanka od 10 ujutro do 8 navečer - punih deset (10!) sati. Okrenut mlađoj publici, ovaj svojevrsni piano-maraton usredotočen je na kreiranje atipičnog glazbenog iskustva, koje stvarajući nove sinapse pobuđuje interes, stvara potrebe i navike, i konačno - izgrađuje kriterije. Ovogodišnji piano-maraton smješten je na iznimnoj lokaciji, u Etnografskom muzeju grada Splita, na mjestu izvornog carskog rezidencijalnog sklopa koji je do naših dana došao kao renesansno dvorište palače obitelji Božičević-Natalis (dvorište prvotne ranosrednjovjekovne palače izgrađene na mjestu cubicula Dioklecijanova stana uređeno je g.). U tom sjenovitom ambijentu uslojenom poviješću, publiku se potiče na aktivni odnos spram zvuka/glazbe, a percepcija se dodatno poosobljuje s mogućnošću slobodnog kretanja koncertnim i muzejskim prostorom za vrijeme izvedbi. Konačni rezultat, pozovemo li se na dosadašnja iskustva, često pokazuje iznenađujuće visok stupanj interesa, koncentracije i opće perceptivne razine slušatelja... Francuski filozof, esejist i kritičar Yves Michaud u svom ogledu "Umjetnost u plinovitom stanju" nadahnuto govori o trijumfu estetike nad umjetnošću koja je izgubila svoju auru i koja, gomilajući se, svemu daje boju: "Umjetnost se raspršila u estetski eter - kaže Michaud, pa nastavlja pojašnjavajući koncept prezentacije suvremene umjetnosti, koji vrijedi i za glazbenu branšu - Horde turista užurbano kreću prema muzejima koji više ne prezentiraju umjetnička djela, već sami sebe vide kao umjetnost, neku vrstu toplica u kojima se kultura pretvara u kuru estetičkoga iskustva." Formulacija je zavodljiva, odiše tipičnim postmodernim intelektualnim glamurom kojemu se ne da zanijekati zavidni stupanj zajedljive lucidnosti. No, ispod tanke žovijalne skrame stoji ozbiljna kritika sveprožimljućeg eskapizma, koju možemo pretočiti u pitanje: želimo li mlade naraštaje odgajati isključivo na atrakcijama, marketinškom mašću premazanim mega-projektima, ili ćemo im ponuditi intimnije, ali i zahtjevnije sadržaje koji traže intelektualni i emotivni angažman.. Projektom Piano 24 udruga Piano projekt nastoji dati djelatni doprinos promišljanju ovoga pitanja. To je njena misija, jer mladi, oni koji dolaze - zaslužuju šansu. Zaslužuju više od "toplica" i "kure estetičkoga iskustva". (Tonči Pleština) Univerzalni jezik glazbe Programski okvir s kompozicijama hrvatskih autora pod nazivom Univerzalni jezik glazbe realizira se u okviru recitala polaznika profesionalnih edukacijskih programa - Piano 24. Program je proizašao iz Ljetne škole Kemala Gekića, ali je otvoren i za polaznike drugih edukacijskih programa udruge Piano projekt. Program stavlja naglasak na promociju hrvatskog pijanističkog glazbenog nasljeđa, i realizira se u suradnji s Hrvatskim društvom skladatelja i izdavačkom kućom Cantus, koja izvođačima donira notna izdanja s kompozicijama hrvatskih skladatelja. Valja spomenuti da su kompozicije hrvatskih autora uvrštene u obvezni program Piano Loop natjecanja, a udruga Piano projekt daje posebnu nagradu za najbolju izvedbu

31 PROGRAM Karta lokacija Klaustar Dominikanskog samostana Bol, O. Brač (u sklopu 30. Bolskog lita) u sati > Koncert polaznika Ljetne škole Kemala Gekića u sat > Koncert laureata Piano loop natjecanja (1., 2. i 3. nagrada) 10. Piano Projekt profesionalni edukacijski programi od do sati > Radionica Kemala Gekića na temu hrvatske klasične glazbe GŠ Josipa Hatzea, Trg hrv. bratske zajednice 3, Split od do sati > Piano forum GŠ Josipa Hatzea, Trg hrv. bratske zajednice 3, Split > 6. Piano loop akademija (Lev Natochenny, Wonmi Kim, Kemal Gekić, Andreas Frölich, Eugene Choi, Andrey Gugnin) GŠ Josipa Hatzea (stara škola), Kralja Tomislava 6, Split u sati > Koncert polaznika 10. Ljetne škole Kemala Gekića i dodjela diploma GŠ Josipa Hatzea, Trg hrv. bratske zajednice 3, Split od do sati > PIANO 24, Recital polaznika Piano projekt profesionalnih edukacijskih programa U terminu sati izvode se djela hrvatskih autora (Univerzalni jezik glazbe) u sati > Sergey Korolev, pobjednik Piano loop natjecanja Etnografski muzej (dvorište Božičević-Natalis), Iza Vestibula 4, Split u sati > Koncert polaznika seminara Grigory Gruzmana i dodjela diploma GŠ Josipa Hatzea, Trg hrv. bratske zajednice 3, Split u sati > Pianističko natjecanje Piano Loop Akademije, 1. etapa GŠ Josipa Hatzea, Trg hrv. bratske zajednice 3, Split od do sati > Seminar uz Komorni orkestar grada Splita pod ravnanjem maestra Jure Bučevića GŠ Josipa Hatzea, Trg hrv. bratske zajednice 3, Split

32 u sati > Pianističko natjecanje Piano Loop Akademije, 2. etapa i dodjela nagrada GŠ Josipa Hatzea, Trg hrv. bratske zajednice 3, Split u sati > Koncert polaznika Piano Loop Akademije solistički natupi i nastupi uz Komorni orkestar grada Splita pod ravnanjem maestra Jure Bučevića GŠ Josipa Hatzea, Trg hrv. bratske zajednice 3, Split u sati > Koncert pobjednika Piano Loop natjecanja - nagrada "Mladen Šperac" Etnografski muzej (dvorište Božičević-Natalis), Iza Vestibula 4, Split u sati > Koncert polaznika Piano Loop Akademije i dodjela diploma GŠ Josipa Hatzea, Trg hrv. bratske zajednice 3, Split Ljetna πkola Kemala GekiÊa Komorni orkestar grada Splita 1. violina - Marica Vilibić, Kristina Visković, Blaž Žagač 2. violina - Petra Hrnjak Skroza, Donja Rakos, Ema Ivković viola - Ivor Ivančić, Nastja Perić violončelo - Sunčana Tušek kontrabas - Pjero Malkoč Začetak Piano projekt profesionalnih edukacijskih programa veže se uz Ljetnu školu Kemala Gekića, proslavljenog hrvatskog pijaniste i klavirskog pedagoga. Uz visoke svjetske standarde koje maestro Gekić (Mussashino University, Tokyo - Japan; Florida International University, Miami - USA ) donosi u splitski pijanistički milje, jedna od zanimljivosti ove radionice je struktura njenih polaznika. Čine ih mahom klavirski pedagozi i studenti iz Japana i dalekistočnih zemalja, što predstavlja jedinstveni most između dviju različitih glazbenih tradicija. Piano Loop Akademija i pijanistiëko natjecanje Piano Loop Akademija dio je profesionalnih edukacijskih programa udruge Piano projekt, a zasniva se na timskom pedagoškom radu četvero profesora: Leva Natochennya (Hochschule fur Musik und Darstellende Kunst, Frankfurt / prof. emeritus; International Piano Institute, Frankfurt), Eugene Choi (International Piano Institute, Frankfurt), Wonmi Kim (Južna Koreja / Italija), i Kemala Gekića. Ove godine festivalskom timu pridružuju se i Grigory Gruzman (Rusija / Njemačka), Andrey Gugnin (Rusija) i Andreas Frölich (Njemačka). O kakvim imenima klavirske pedagogije je riječ potvrđuje činjenica da samo među studentima prof. Natochennyja možemo naći više od 50 pobjednika raznih klavirskih natjecanja, te potpisnika ugovora s diskografskim kućama poput EMI Classics, Sony Music, Deutsche Grammophon, Genuin... i mnogim drugima. Na kraju seminara polaznici nastupaju na zajedničkom recitalu uz Komorni orkestar grada Splita pod ravnanjem maestra Jure Bučevića.. Iz rada Akademije proizašlo je Piano Loop pijanističko natjecanje, kojim se među polaznicima potiče pozitivni kompetitivni duh. Valja spomenuti da je Piano Loop Festival kroz ovo pijanističko natjecanje ostvario suradnju s festivalom Gegen den Storm (Bad Ems, Njemačka), s kojim dijeli sličan koncept, pa se laureati dvaju natjecanja međusobno izmjenjuju, gostujući na ovim festivalima. (Vanesa Kleva Pleština) Jure BuËeviÊ, mo. Violinist i dirigent Jure Bučević rođen je u Splitu gdje završava osnovno i srednje glazbeno obrazovanje. Po završetku studija violine radi kao prof. i voditelj orkestra pri Glazbenoj školi Josip Hatze. Dugogodišnji je član orkestra Opere HNK u Splitu, a odnedavno i asistent dirigenta godine završava studij dirigiranja na Muzičkoj akademiji u Sarajevu te stječe titulu Magistra. Radio je s mnogobrojnim domaćim i inozemnim ansamblima od kojih izdvajamo Dubrovački simfonijski Orkestar, Sarajevsku filharmoniju, Orkestar Opere HNK u Osijeku, Orkestar Opere HNK u Splitu, Komorni Orkestar Grada Splita čiji je osnivač i Umjetnički voditelj. Od nagrada valja izdvojiti prvo mjesto na prestižnom natjecanju u Zagrebu godine, te nagradu Oskar znanja

33 I M P R E S S U M Organizator: Udruga Piano Projekt piano.loop.festival@gmail.com gsm: Predsjednica: Vanesa Kleva Pleština Počasni član Udruge: Kemal Gekić Partneri: Etnografski muzej, Split Glazbena škola Josipa Hatzea, Split Muzej grada Splita Pokrovitelji: Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Grad Split Županija Splitsko-dalmatinska Turistička zajednica grada Splita Hrvatsko društvo skladatelja Cantus Martha Argerich Foundation Sponzori: Eurounit grupa Yamaha AD Plastik Hotel Cornaro Ravnateljica i selektor festivalskog programa: Vanesa Kleva Pleština Izvršna direktorica Piano Loop Akademije: Eugene Choi Ocjenjivački sud natjecanja: Lev Natochenny (predsjednik) Eugene Choi Wonmi Kim Republika Hrvatska Ministarstvo kulture Republic of Croatia Ministry of Culture Programske bilješke: Zrinka Matić Audio zapis: Tomo Unušić Fotografija i web dizajn: Marin Renić Koordinator tehnike: Mislav Peović Dizajn plakata i kataloga: Mile Modić Swaschtara, Split Tisak: Redak, Split Prodaja ulaznica: Adriaticket, Split Zahvaljujemo Uredu za kulturu grada Splita i Ministrstvu kulture RH - Konzervatorskom odjelu u Splitu, na pomoći pri realizaciji festivala. 30

34