NARODNI SVIBANJ / LIPANJ ZDRAVSTVENI LIST GODINA LXI, broj /2019 SVIBANJ / LIPANJ CIJENA 7,00 kn ISSN Poštarina plaćena u poš

Транскрипт

1 NARODNI SVIBANJ / LIPANJ ZDRAVSTVENI LIST GODINA LXI, broj /2019 SVIBANJ / LIPANJ CIJENA 7,00 kn ISSN Poštarina plaćena u pošti Rijeka ZARAZNE BOLESTI PRIJETNJA ČOVJEČANSTVU

2 2 NARODNI ZDRAVSTVENI LIST NARODNI ZDRAVSTVENI LIST dvomjesečnik za unapređenje zdravstvene kulture IZDAJE NASTAVNI ZAVOD ZA JAVNO ZDRAVSTVO PRIMORSKO- GORANSKE ŽUPANIJE U SURADNJI S HRVATSKIM ZAVODOM ZA JAVNO ZDRAVSTVO ZA IZDAVAČA Prof.dr.sc. Vladimir Mićović, dr.med. UREĐUJE Odjel socijalne medicine Odsjek za zdravstveni odgoj i promociju zdravlja REDAKCIJSKI SAVJET Doc.dr.sc. Suzana Janković, dr.med.; Nikola Kraljik, dr.med.; prof.dr.sc. Vladimir Mićović, dr.med.; doc. dr.sc. Sanja Musić Milanović, dr.med.; Ankica Perhat, dipl.oecc.; Tibor Santo, dr.med.; Vladimir Smešny, dr.med.; prim.mr.sc. Ankica Smoljanović, dr.med. UREDNICA Doc.dr.sc. Suzana Janković, dr.med. LEKTORICA Vjekoslava Lenac, prof. GRAFIČKA PRIPREMA I OBLIKOVANJE Novi list d.d./karin Hofbauer FOTOGRAFIJE: istockphoto TISAK Kerschoffset Zagreb d.o.o. UREDNIŠTVO Radojka Grbac, bacc.paed. Nađa Berbić Rijeka, Krešimirova 52/a tel , fax (od 2000.g.) Godišnja pretplata kn Žiro račun Erste&Steiermarkische Bank d.d. «NZL» je tiskan uz potporu Primorsko-goranske županije i Odjela gradske uprave za zdravstvo i socijalnu skrb Grada Rijeke. SADRŽAJ VLADIMIR SMEŠNY Od kuge do gripe, a malarija?... 3 TRBUŠNI TIFUS Muhe glavni prenosnici... 4 ŽUTA GROZNICA Obveza zaštite cijepljenjem... 6 ZIKA VIRUSNA INFEKCIJA Opasni tigrasti komarci... 8 KOLERA Čista voda i pranje ruku uvijek zaštitni... 9 VIRUS ZAPADNOG NILA Komarci, dosadni i opasni DENGA I CHINKUNGUNYA GROZNICA Tropske bolesti stižu i nama...12 BJESNOĆA U prirodu s oprezom...16 MALARIJA I komarac se može zaraziti od ljudi...18 EBOLA Rijetka, ozbiljna i smrtonosna HIV/AIDS Testiraj, liječi, spriječi PROBAVA Vlaknasta hrana štiti crijeva DJECA S INTELEKTUALNIM TEŠKOĆAMA Učenjem razvijati samostalnost TJELOVJEŽBA Treniranje s utezima dobro i za žene O ZDRAVLJU UKRATKO Širiš se k o epidemija! Umetak UZ SVJETSKI DAN NEPUŠENJA, 31. SVIBNJA Stare pušače odvikavamo mladi počinju pušiti

3 ZARAZNE BOLESTI OD KUGE DO GRIPE, SVIBANJ / LIPANJ A MALARIJA? Piše Vladimir Smešny dr. med. Zaraznim bolestima koje se šire u kratko vrijeme širokim područjima, za koje kažemo da izazivaju epidemije (kad bolest preplavi narod) ili čak pandemije (kad bolest preplavi regije, kontinente), može se pristupiti s mnogih strana. Ovom prigodom malo više o povijesti nego o sukobu sitnih od virusa do parazita i krupnih recimo nas, na čisto biološkom planu. Često se kaže da su epidemije i pandemije desetkovale više ljudi nego ratovi. Kao da je ono što čine ratovi očekivano i normalno! Kuga je tako u našem kraju, u Istri i Hrvatskom primorju, do XVII. stoljeća dovela do drastičnih promjena. Istra je, u jednoj od posljednjih epidemija, izgubila skoro devet desetina stanovnika (najmanje u središnjoj Istri). Pedantni Mlečani brzo su organizirali ekspedicije u Crnu Goru, Hercegovinu i Dalmaciju. Cijele rodove naselili su u prazna sela i naselja i, praktički drugi dan, nastavili sa zemljoradnjom i stočarstvom, te potom sve to zapisali. U Rijeci i široj okolici ista kuga i slične posljedice. No, umjesto Mlečana, ponovna naseljavanja zbila su se spontanije. Umjesto Hrvata iz drugih krajeva, najčešći gosti bili su Bijeli Vlasi iz daleke Rumunjske. Osim u svega nekoliko mjesta u Ćićariji, izgubili su svoj jezik i, kako se to često potom događa, i etnički identitet. Malo nas danas prepoznaje vlaška i izvedena prezimena, a ima ih u ovom kraju oko trećine. Kako se to među normalnima često događa, ljudi i običaji s vremenom se Broj umrlih od gripe ove godine u Hrvatskoj (a svi su bili necijepljeni), iako se broji u desecima, trebao bi probuditi savjest onima koji vjeruju koječemu, ali ne i znanosti, ni kad je najuspješnija prožimaju, pa su tako Zvončari danas naši, a ne njihovi. Riječani koji su se sakrili u svoje zidine i izgleda bolje prošli, zadržali su svoje prepoznatljivo hrvatsko - slavensko podrijetlo, ali ih je tri stoljeća kasnije zadesio Svjetski rat, koji su preživjeli, ali nisu nadživjeli. Toliko o pogubnoj sprezi bakterija, buha, štakora i ljudi, uz napomenu: danas je kuga izlječiva. Brijuni i Robert Koch povezani s malarijom Treća tema, malarija, nije nam više bliska, iako u globalnom svijetu više ništa nije daleko. Ima gotovo poetično ime loš zrak, a naše krajeve napušta tek početkom prošloga stoljeća. Naši Brijuni, kao mjesto istraživanja, i svjetski slavan nobelovac Robert Koch, spasili su cijelu Europu kad je zaključeno koliko je spasonosna melioracija močvara s drastičnim smanjenjem staništa našim i afričkim komarcima, bez kojih prijenosa uzročnika bolesti nema. To što je početkom ovog desetljeća u jednoj godini od malarije oboljelo više od 215 milijuna ljudi, a umrlo više od 650 tisuća, i sve to pretežno (85 posto) u supsaharskoj Africi, za razvijene i nezahvaćene i nije vijest. Da milijuni koji tamo žive nemaju sredstva za uspješan lijek, jer stoji oko sedamdeset eura po dozi, isto nije vijest, kao ni to da svatko od nas u pametnom telefonu nosi bar kap krvi žrtve svih mogućih građanskih ratova koji tamo bjesne i kradu. Ratovi, nažalost, ne ometaju komarce, kao što ni siromašnim žrtvama ne primiču spasonosne lijekove koji su prividno nadohvat ruke. Cjepivo protiv malarije, na veliku žalost, još nije na vidiku. Cjepiva uspješna Ove retke treba posvetiti naporima i uspjesima u pronalaženju cjepiva protiv bolesti koje bi inače imale učinke svih mogućih ratova koje, naravno, nisu izazvale zarazne bolesti, već mentalno zdravlje (prividno) zdravih. Broj umrlih od gripe ove godine u Hrvatskoj (a svi su bili necijepljeni), iako se broji u desecima, trebao bi probuditi savjest onima koji vjeruju koječemu, ali ne i znanosti, ni kad je najuspješnija. Španjolska gripa ubila najmanje 50 milijuna ljudi Početkom dvadesetog stoljeća, najpogubnije su se proslavili virusi. Poznata španjolska gripa ili španjolka odnijela je diljem svijeta najmanje 50 milijuna ljudi, više od dotad najkrvavijeg svjetskog rata, na koji se većim dijelom nadovezala. Ozbiljna znanstvena promišljanja kažu da je opća iscrpljenost ratom povećala i smrtnost. Dio razmišljanja spominje i negativan utjecaj aspirina na imunitet koji se, kao tadašnji novitet, uzimao u povećanim količinama, gotovo kao droga. Današnji nasljednici virusa gripe izgleda nisu tako pogubni, ali nažalost, nisu zato postali bolje predvidivi. S lijekovima protiv virusa još uvijek loše stojimo, ali su nam cjepiva vrlo uspješna.

4 4 NARODNI ZDRAVSTVENI LIST TRBUŠNI TIFUS MUHE glavni prenosnici Piše Lovorka Nemet Strčić, dr. med. spec. epidemiologije Trbušni tifus akutna je zarazna bolest, uzrokovana bakterijom Salmonella typhi. Epidemiološki pripada skupini fekalno-oralnih infekcija, a prenosi se kontaktom, zagađenom hranom i vodom. U endemskim područjima s neriješenim odlaganjem ljudskih fekalija važnu ulogu u širenju tifusa imaju muhe, koje mehanički prenose klice s fekalnih masa na hranu. Trbušni tifus pojavljuje se sporadično i endemsko-epidemijski. Simptomi se javljaju nakon jednog do tri tjedna: tjelesna temperatura je povišena, javljaju se jaka glavobolja i bolovi u različitim dijelovima tijela, opća slabost, gubitak apetita, usporen puls, povećanje slezene i osip na trupu te zatvor pa proljev. Danas rijetka bolest U prošlosti je trbušni tifus bio raširen po čitavom svijetu. Loši sanitarno-higijenski uvjeti pogodovali su širenju tifusa, zbog čega je predstavljao značajan uzrok pobola ljudi. Do početka 20. stoljeća, u gradovima diljem svijeta održavao se u endemskom obliku, uz pojavu čestih epidemija. Razdoblje snažne urbanizacije i naglog industrijskog razvoja u 19. stoljeću uvjetovalo je seljenje stanovništva iz sela u gradove, u kojima nisu bile provedene mjere sanitacije, što je pomoglo širenju zaraze. Tifus je također bio poznat kao vrlo česta ratna zaraza pa je bio velik zdravstveni problem svih vojski do kraja drugog svjetskog rata. Tijekom drugog svjetskog rata još je uvijek na našim područjima značajan Cijepljenje se preporučuje osobama koje putuju u krajeve gdje ima trbušnog tifusa i osobama koje rade na čišćenju kanalizacije i uklanjanju smeća, a imunitet postignut cijepljenjem traje tri godine pobol od tifusa i kod civilnog stanovništva. Nakon godine, uz poboljšanje higijensko-sanitarnih prilika, dolazi do smanjenja broja oboljelih na području Hrvatske. Najveće epidemije trbušnog tifusa u Hrvatskoj u 20. stoljeću bile su hidrične, i to: 1948.g. u Splitu (391 oboljela osoba), u Raši (355 oboljelih) te u Omišu (479 oboljelih osoba). Za vrijeme Domovinskog rata zabilježena je epidemija trbušnog tifusa na području Lipika, s 20 oboljelih osoba koje su boravile u oštećenim stambenim objektima s neriješenom vodoopskrbom. Nakon godine u Hrvatskoj bilježimo samo sporadične

5 SVIBANJ / LIPANJ slučajeve importirane iz nerazvijenih zemalja. Rasprostranjenost Danas trbušni tifus nije javnozdravstveni problem u razvijenim zemljama, gdje je autohtoni tifus eliminiran i gdje se registriraju pojedinačni slučajevi uneseni iz endemskih područja. No, u nerazvijenim se zemljama i dalje održava u endemskoepidemijskom obliku, naročito u područjima s neriješenim sustavom komunalne infrastrukture i velikim udjelom zdravstveno neprosvijećenog stanovništva. U godini u svijetu je zabilježeno oko 12 milijuna oboljelih od trbušnog tifusa. Zastupljen je u zemljama Azije, Afrike i Južne Amerike, s vrhuncem pojavljivanja u Indiji. Higijena, flaširana voda, termički obrađena hrana Pravilna higijena prvi je i najvažniji korak u prevenciji trbušnog tifusa. Osobe koje borave u zemljama gdje ima trbušnog tifusa moraju dobro prati ruke, za piće koristiti isključivo flaširanu vodu, ne konzumirati pića s ledom, izbjegavati jesti voće koje se ne guli i sirovo povrće (salate), ne konzumirati nepasterizirano mlijeko, ne konzumirati termički neobrađene školjke i hranu pripremljenu na mjestima gdje nisu osigurani higijenski uvjeti i gdje hrana nije zaštićena od muha (štandovi, tržnice). Protiv trbušnog tifusa postoji i specifična zaštita, cjepivo, koje se daje u jednoj dozi. Cijepljenje se preporučuje osobama koje putuju u krajeve gdje ima trbušnog tifusa i osobama koje rade na čišćenju kanalizacije i uklanjanju smeća. Imunitet postignut cijepljenjem traje tri godine.

6 6 NARODNI ZDRAVSTVENI LIST ŽUTA GROZNICA OBVEZA ZAŠTITE CIJEPLJENJEM Cijepljenje se preporučuje svim osobama koje putuju u krajeve s rizikom od obolijevanja, u dobi od 9 mjeseci nadalje Piše Andrea Petaros Šuran, dr. med. spec. epidemiologije Slika 1. Zemlje u Africi s rizikom od obolijevanja od žute groznice Žuta groznica je bolest koja se ubraja u arbovirusne hemoragične groznice. Uzročnik joj je virus Flavivirus iz obitelji Flaviviridae. Bolest se prenosi ubodom komarca iz roda Aedes (Aedes aegypti) ili Haemoagogus. Nakon inficiranja virusom većina osoba je bez simptoma, a kada se simptomi pojave, onda oni variraju od blage febrilne bolesti do teškog oblika sa žuticom i hemoragijama. U tim teškim slučajevima smrtnost je 20 do 50 posto. U slučaju preboljenja bolesti, imunitet je doživotan.

7 SVIBANJ / LIPANJ Putnicima obvezno cijepljenje, pomažu jači repelenti i odjeća protiv komaraca Slika 2. Zemlje u Južnoj Americi s rizikom od obolijevanja od žute groznice Mnoge endemske zemlje uvele su cijepljenje protiv žute groznice u redovni kalendar cijepljenja. Također, od godine SZO provodi kampanjska cijepljenja u 12 afričkih zemalja gdje postoji najveći rizik od prijenosa žute groznice (Benin, Kamerun, Burkina Faso, Srednjoafrička Republika, Obala Bjelokosti, Gana, Gvineja, Liberija, Mali, Senegal, Sijera Leone, Togo). Južnoameričke zemlje, kao što su Bolivija, Peru i Brazil, također su provele preventivne kampanje cijepljenja radi povećanja cjepnog obuhvata populacije u riziku. Putnicima u navedene zemlje savjetuje se, uz cijepljenje kao najbolji način zaštite, nošenje adekvatne odjeće s dugim rukavima i dugim nogavicama, korištenje repelenata (sprejeva protiv komaraca) s većim postotkom aktivne tvari (DEET > 20 posto) prilikom boravka u vanjskim prostorima te tretiranje odjeće permetrinom. Kod boravka u zatvorenim prostorima važno je obratiti pažnju na to da prozori i vrata imaju zaštitne mreže radi sprječavanja ulaska komaraca. Savjetuje se boravak i spavanje u klimatiziranim prostorima te postavljanje zaštitne mreže nad krevetom, tretirane permetrinom. Specifičnog liječenja nema, već se provode simptomatske mjere. Postoji silvatički, intermedijarni i urbani ciklus prijenosa bolesti. U silvatičkom ciklusu sudjeluju vektori (komarci) i primati (majmuni). U intermedijarnom ciklusu, uz vektore i primate, uključen je i čovjek, dok se urbani ciklus odvija između komaraca i ljudi. Cijepljenje je najbolja zaštita Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (SZO), žuta groznica je endemična u 45 zemalja - 32 zemlje u Africi te 13 zemalja u Srednjoj i Južnoj Americi. Epidemije bolesti većinom se bilježe u zemljama zapadne Afrike, poglavito u supsaharskom području, iako je bilo epidemija i u području zemalja srednje i istočne Afrike (Čad, Kongo, Etiopija, Sudan, Uganda). Posljednjih se godina prate i intenzivnije epidemije u Srednjoj i Južnoj Americi Argentina, Brazil, Paragvaj, Trinidad i Tobago. Prethodno se bilježio i prijenos žute groznice u Europi i Sjevernoj Americi, ali duži niz godina nema novih slučajeva bolesti. Žuta groznica do sada nije dokumentirana u Aziji. U riziku od obolijevanja su putnici u endemske krajeve koji nisu cijepljeni protiv žute groznice. Najbolja prevencija bolesti upravo je cijepljenje. Cijepljenje se preporučuje svim osobama koje putuju u krajeve s rizikom od obolijevanja, u dobi od 9 mjeseci nadalje. Daje se jedna doza živog oslabljenog cjepiva Stamaril, potkožno, u nadlakticu. Ta doza smatra se doživotnom zaštitom, a cijepljenje se upisuje u tzv. žutu knjižicu međunarodnu potvrdu o cijepljenju, koja služi kao dokaz o imunizaciji prilikom ulaska u zemlju u kojoj je neophodno cijepljenje protiv žute groznice. Smatra se da se imunitet stvori deset dana nakon cijepljenja. Cijepiti se ne smiju trudnice, dojilje i HIV - pozitivne osobe. Treba imati na umu da kod osoba starije životne dobi i kod oboljenja timusa postoji mogućnost nastanka ozbiljnih nuspojava, kao što su neurološke komplikacije i viscerotropna bolest (ozbiljna bolest koja zahvaća više organa te može dovesti do njihova zatajenja). Prema International Health Regulation (IHR), endemske zemlje imaju pravo tražiti dokaz o cijepljenju protiv žute groznice prilikom ulaska u zemlju. Svaka država samostalno odlučuje o tome da li je za ulazak u zemlju obvezno cijepljenje protiv žute groznice, ovisno o epidemiološkoj situaciji. Države u Africi koje pri ulasku u zemlju zahtijevaju dokaz o cijepljenju protiv žute groznice* ANGOLA BURUNDI SREDNJOAFRIČKA REPUBLIKA KONGO DR OBALA BJELOKOSTI REPUBLIKA KONGO FRANCUSKA GVAJANA GABON GANA GVINEJA BISAU LIBERIJA MALI NIGER SIJERA LEONE SURINAM TOGO * Popis država koje zahtijevaju dokaz o cijepljenju protiv žute groznice može se mijenjati, ovisno o trenutačnoj epidemiološkoj situaciji u zemlji.

8 8 NARODNI ZDRAVSTVENI LIST ZIKA VIRUSNA INFEKCIJA Većina zaraženih ima blag oblik bolesti, ali povećan rizik može izazvati autoimunu bolest, kao i oštećenje mozga kod djeteta u trudnoći OPASNI TIGRASTI KOMARCI Piše Mr. Dobrica Rončević, dr. med. spec. epidemiologije Zika virusna infekcija/bolest uzrokovana je zika virusom koji spada u flaviviruse, a prenose ga komarci iz porodice Aedes, najčešće Aedes aegypti i Aedes albopictus. Karakteristično je za te komarce da su aktivni većinom danju, najviše sredinom jutra i od kasnog popodneva do sumraka. Aedes albopictus, ili tigrasti komarac, udomaćio se u mnogim dijelovima Europe, najviše u mediteranskom pojasu, pa tako i kod nas. Zika se prenosi ubodom zaraženog komarca, ali moguć je prijenos i s majke na dijete tijekom trudnoće ili poroda, spolnim putem te zaraženim pripravkom transfuzijske krvi. Simptomi bolesti nespecifični su: u većini slučajeva javlja se osip, s temperaturom ili bez nje, koji traje od dva do sedam dana. Česti su upala spojnice oka (konjunktivitis), glavobolja te bolovi u mišićima i zglobovima. Zika virusna bolest većinom je blaga pa 80 posto zaraženih osoba ne razvija nikakve simptome. Ugrožen plod u trudnoći Najveći problem predstavlja mogućnost oštećenja mozga djeteta tijekom trudnoće, ako se majka zarazi zika virusom. Naime, uočen je značajan porast učestalosti mikrocefalije i drugih prirođenih malformacija središnjeg živčanog sustava novorođenčadi čije su majke tijekom trudnoće bile izložene zika virusu. Također, kod osoba koje su se zarazile virusom postoji povećana mogućnost razvoja autoimune neurološke bolesti koja se zove Guillian Barre. Zasad ne postoji ciljano liječenje zika virusne bolesti, već je ono simptomatsko, uz primjenu analgetika zbog bolova u zglobovima i mišićima, antipiretika zbog snižavanja temperature i antihistaminika u slučaju pojave svrbeža i osipa. Cjepiva protiv zika virusne infekcije zasad nema. Do godine virus je bio raširen u području tropske Afrike i jugoistočne Azije. Cirkulirao je u prirodi među velikim sisavcima, kao što su slonovi, zebre, orangutani, i među glodavcima. Nakon toga počeo se širiti izvan navedenih područja, tako da su registrirani slučajevi na Pacifičkim otocima. Godine javljaju se autohtoni slučajevi bolesti u Južnoj Americi, a ubrzo se u tom području razvija i epidemija. Prema CDC-u, trenutačno vlada epidemija zika virusne bolesti u području Indije i Pakistana, a postoji mogućnost zaražavanja i u zemljama Južne i Centralne Amerike, na Pacifičkim otocima te u dijelovima središnje, zapadne i istočne Afrike (Kamerun, Burkina Faso, Gabon, Nigerija, Centralna Afrička Republika, Senegal, Obala Bjelokosti, Angola, Etiopija). U Europi je zabilježen određen broj slučajeva zika virusne bolesti, no radilo se o importiranim slučajevima u osoba koje su prethodno boravile u državama s epidemijom zika virusne infekcije. U Hrvatskoj također nisu zabilježeni autohtoni slučajevi. U i godini zabilježen je po jedan importirani slučaj. Posebna zaštita među putnicima Putnici koji putuju u krajeve s rizikom od prijenosa zika virusa moraju koristiti mjere osobne zaštite, a to su repelenti (s odgovarajućom količinom DEET-a), nošenje dugih rukava i dugih hlača, naročito za vrijeme boravka u prirodi, uz vodene tokove i u doba dana kada postoji pojačana aktivnost komaraca. Prilikom boravka u zatvorenim prostorima važno je na prozorima, vratima i na krevetima imati zaštitne mreže protiv komaraca, koje su tretirane insekticidima. Također se preporučuje boravak u klimatiziranim prostorima. Trudnice i žene koje planiraju trudnoću moraju biti upoznate s rizikom putovanja i, ako je moguće, odgoditi put, naročito ako se radi o putu u područje gdje postoji visok rizik od prijenosa bolesti. Osobe s oslabljenim imunološkim sustavom ili teškim kroničnim bolestima, prije putovanja, moraju se savjetovati s liječnikom te, ovisno o zdravstvenom stanju, razmisliti o odgodi puta. Osoba koja razvije simptome bolesti unutar tri tjedna od povratka iz rizičnog područja mora se obvezno javiti svome liječniku ili epidemiologu radi daljnje obrade. Trudnicama koje su boravile u rizičnim krajevima savjetuje se javljanje ginekologu, neovisno o simptomima bolesti, radi procjene rizika i daljeg praćenja trudnoće. Muškarcima koji su se vratili iz rizičnih područja preporučuje se korištenje kondoma pri spolnim odnosima s trudnom partnericom ili partnericom kod koje postoji mogućnost trudnoće, i to 28 dana po povratku, ako nije bilo nikakvih simptoma bolesti, dok je u slučaju potvrđene bolesti kondom neophodno koristiti 6 mjeseci po oporavku. Također, osobama koje su dobrovoljni davatelji krvi ne preporučuje se darivanje krvi 28 dana nakon povratka iz krajeva u kojima postoji mogućnost prijenosa zika virusne infekcije.

9 KOLERA SVIBANJ / LIPANJ Čista voda i pranje ruku UVIJEK ZAŠTITNI Zagađena voda ili morska i druga hrana te fekalno-oralni put prijenosa bakterije čine higijenske mjere ključnima, a u slučaju bolesti bitno je sprječavanje fatalne dehidracije Piše Mario Sušanj, dr. med. spec. epidemiologije Kolera je zarazna bolest probavnog trakta koju uzrokuje bakterija Vibrio cholerae. Širi se pijenjem zagađene vode, konzumiranjem morskih rakova, školjki i riba te druge hrane zagađene izlučevinama zaraženih ljudi. Kada Vibrio cholerae osoba konzumira kontaminiranu hranu ili vodu, bakterija u crijevu te osobe oslobađa toksin koji potiče sluznicu tankoga crijeva na lučenje ogromne količine tekućine bogate solima i mineralima, pa nastaje stanje dehidracije. Inkubacija je kod kolere kratka, 24 do 48 sati nakon zaraze bakterijom, a simptomi se kreću od blage, nekomplicirane epizode proljeva, do teške bolesti koja može dovesti do smrti. Simptomi su bolesti bol u trbuhu, mučnina, povraćanje, proljev, srčana aritmija, suhoća usta, žeđ, nizak krvni tlak i opća slabost. U teškim slučajevima proljev izaziva gubitak više od jedne litre tekućine na sat, a zbog gubitka elektrolita dolazi do grčeva u mišićima. Tjelesna temperatura obično nije povišena. Većina je zaraženih ljudi bez simptoma ili imaju blag proljev. Bolest se, u slučaju epidemije može širiti i između ljudi, fekalno-oralnim putem. Dijagnoza kolere potvrđuje se laboratorijskim pronalaženjem bakterija u brisevima rektuma ili u svježim uzorcima stolice. Antibiotici i nadoknada tekućine Ako se zaraza ne liječi, posljedična teška neravnoteža između volumena krvi i povećane koncentracije soli može dovesti do zatajenja bubrega, šoka i kome. U terapiji je najvažnije nadomjestiti izgubljenu tjelesnu tekućinu, soli i minerale otopinama glukoze ili elektrolita. Teško dehidriranim ljudima koji ne mogu piti tekućina se daje intravenski ili putem nazogastrične sonde. Kada se dehidracija smanji, cilj je liječenja točno nadomjestiti količinu tekućine izgubljenu stolicom i povraćanjem. Čvrsta se hrana može jesti nakon što povraćanje

10 10 NARODNI ZDRAVSTVENI LIST Put zaraze Oboljeli od kolere Cijepljene ne isključuje ostale mjere zaštite prestane i apetit se vrati. Terapija antibioticima, najčešće tetraciklinom, učinkovita je ako se uvede u početnom stadiju bolesti. Ako liječenje ne počne navrijeme, smrtnost od kolere viša je od 50 posto. Kod liječenih, simptomi bolesti prolaze obično za tri do šest dana. Većina oboljelih oslobodi se uzročnika za dva tjedna, ali neki postaju dugotrajni kliconoše. Za sprečavanje širenja kolere bitno je pročišćavanje vodoopskrbnih objekata i ispravno uklanjanje ljudskih otpadaka. Druge mjere uključuju uporabu prokuhane vode i izbjegavanje nekuhanog povrća ili nedovoljno kuhane ribe ili školjki. Iako je bolest u velikom dijelu svijeta iskorijenjena, ona se povremeno javlja u obliku većih ili manjih epidemija, u slabije razvijenim zemljama, s prenapučenim stanovništvom, gdje se voda ne filtrira, gdje ne postoji kvalitetna vodoopskrba, gdje su loši higijenski i sanitarni uvjeti i stanovništvo neprosvijećeno te gdje je medicinska skrb nedovoljno organizirana ili nedostupna. Tu spadaju pojedine zemlje Afrike (Alžir, Angola, Burundi, Kamerun, DR Kongo, Etiopija, Kenija, Malavi, Mozambik, Niger, Nigerija, Somalija, Tanzanija, Uganda, Zambija i Zimbabve), Azije (Bangladeš, Indija, Jemen) i Kariba u Americi (Haiti i Dominikanska Republika). Bolest se često javlja kod prirodnih katastrofa, kao što su poplave, potresi ili izbjegličke krize. U godini zabilježene su epidemije kolere u Jemenu na Arapskom poluotoku i u Ugandi, s nekoliko stotina umrlih. U zemljama razvijenog svijeta bolest se vrlo rijetko javlja, ali rizik od zaraze postoji pri kontaminaciji školjkaša koji potječu iz mora u kojima obitava bakterija - uzročnik bolesti. Prilikom putovanja u zemlje gdje vlada epidemija, ili se povremeno pojavljuje bolest, treba se strogo pridržavati preventivnih mjera i higijenskih uputa. Ruke treba redovito prati vodom i sapunom ili dezinfekcijskim sredstvom. Treba piti isključivo flaširanu ili prokuhanu, odnosno filtriranu vodu. Hrana koja se konzumira mora uvijek biti dobro kuhana, a sirovu i termički neobrađenu hranu treba izbjegavati. Kao zaštita koristi se i imunizacija, tj. cjepivo protiv kolere. Ono se uzima oralnim putem, u dvije doze, s razmakom od najmanje tjedan dana. Imunizaciju treba završiti najmanje tjedan dana prije potencijalnog izlaganja bakteriji Vibrio cholerae. Zaštita traje do dvije godine, a nakon toga cijepljenje se ponavlja. Cjepivo ne isključuje ostale mjere zaštite, jer nije uvijek sto posto učinkovito. Najčešće se procjepljuju pomorci ili osobe koje rade u humanitarnim misijama u zemljama pogođenim kolerom. VIRUS ZAPADNOG NILA Smatra se da je tigrasti komarac, čiji ubod najčešće prenosi bolest, kod nas uvezen sa starim automobilskim gumama iz Azije Pišu Senka Stojanović, dr. med. Marinka Kovačević, dr. med. spec. epidemiologije Bolest Zapadnog Nila uzrokuje virus Zapadnog Nila (VZN), koji se u prirodi održava u ciklusu između komaraca i ptica, koje su primarni rezervoari virusa. Virus se, ubodom zaraženog komarca (vektora), prenosi na ljude, kopitare i druge sisavce, ali se ne prenosi s čovjeka na čovjeka. Najvažnijim vektorom za prijenos infekcije smatra se komarac roda Culex, no i druge vrste komaraca mogu u nekim okolnostima prenijeti infekciju. Rizik prijenosa na nekom području ovisi o prisutnosti virusa, domaćinu u kojem se sam uzročnik, tj. virus, razmnožava, vektorima komarcima te osjetljivim (neimunim) osobama. Uvoz u gumama Virus Zapadnog Nila jedan je od brojnih članova roda Flavivirus i porodice Flaviviridae, a spada u raznoliku skupinu virusa pod zajedničkim nazivom arbovirusi. Tim terminom obuhvaćeni su virusni uzročnici koji se na čovjeka prenose

11 SVIBANJ / LIPANJ Uklanjati stajaću vodu, ne dirati mrtve ptice KOMARCI, dosadni i opasni putem vektora, tzv. hematofagnih člankonožaca (artropoda). Bolest se pojavljuje u ljetnim i jesenskim mjesecima. Na sezonsku pojavnost i kretanje ove bolesti na nekom području, odnosno na epidemiološku situaciju, utječu brojni čimbenici: brojnost i aktivnost vektora uzročnika bolesti, ovisno o okolišnim i klimatološkim prilikama. Virus je otkriven godine u uzorku žene iz regije Zapadnog Nila, u Ugandi. U epidemiji među starijim pacijentima, u Izraelu, godine, prepoznat je kao uzrok meningitisa (upale moždanih ovojnica) i encefalitisa (upale mozga) kod ljudi. Od tada se ta bolest proširila po gotovo čitavom svijetu, uključujući Afriku, Europu, Bliski Istok, središnju Aziju te SAD. U Hrvatskoj je cirkulacija virusa Zapadnog Nila već otprije detektirana u populaciji konja, a u ljeto godine zabilježeni su i slučajevi infekcije ljudi. Globalnoj rasprostranjenosti pridonose klimatske promjene, učestala putovanja i migracije ljudi, ali i brojni drugi neočekivani čimbenici. Tako se smatra da je tigrasti komarac (Aedes albopictus) kod nas uvezen sa starim automobilskim gumama iz Azije. Od blagih simptoma do upale mozga i njegovih ovojnica Infekcija virusom Zapadnog Nila u ljudi najčešće prolazi bez simptoma (u približno posto slučajeva). U oko 20 posto slučajeva bolest se manifestira simptomima koji nalikuju gripi, kao što su, najčešće, povišena temperatura, glavobolja, slabost, bol u mišićima i zglobovima. U oko jedan posto oboljelih može se razviti teža bolest zbog zahvaćenosti središnjeg živčanog sustava, uz simptome meningitisa ili encefalitisa (upale moždanih ovojnica/mozga). Pod povećanim su rizikom od obolijevanja starije osobe koje već imaju kroničnu bolest (kao, primjerice, dijabetes, hipertenziju, kroničnu bubrežnu bolest) ili osobe sa smanjenim imunitetom (kao što su transplantirane osobe i dr.). Oboljeli se liječe simptomatski i većina ih se oporavi bez trajnih posljedica. Specifično liječenje infekcije uzrokovane ovim virusom ne postoji, a teži slučajevi zahtijevaju hospitalizaciju radi pružanja odgovarajuće skrbi. U slučajevima kad su simptomi isključivo blagi, terapija nije potrebna, već se, eventualno, mogu dati lijekovi za ublažavanje boli i snižavanje povišene tjelesne temperature. Budući da za ovu infekciju još uvijek ne postoji cjepivo, od ključne je važnosti adekvatna prevencija. To se prvenstveno odnosi na programe kontrole komaraca u zajednici, kako bi se smanjila populacija potencijalnih vektora bolesti. Kako takvo što nije uvijek moguće provesti, naglasak bi trebao biti na mjerama osobne zaštite. Postoji nekoliko najlakših i najboljih načina kako se zaštititi od uboda komaraca: Kod boravaka na otvorenom svakako se savjetuje nanošenje repelenata na kožu. Najpoznatiji među njima je DEET (N,Ndietilmetatoluamid), kemijski repelent koji odbija komarce, a koji u koncentraciji od 23,8 posto pruža zaštitu u trajanju od pet sati. Većina komaraca najaktivnija je u zoru i u sumrak. Ako tada ne možete ostati u kući, obvezno je nošenje majica s dugim rukavima, dugih hlača i čarapa. Uklanjanje vode iz svih predmeta gdje se ona može zadržavati (automobilske gume, limenke, lonci, kante, bačve) predstavlja jedan od glavnih poteza u borbi protiv komaraca. Voda ne bi smjela stajati dulje od tjedan dana kako se ličinke komaraca ne bi razvile u odrasle jedinke. Dezinsekcijom biološkim i kemijskim larvicidima moguće je uništiti ličinke komaraca. Isti učinak postiže se uranjanjem bakrene žice u vodu gdje se ličinke nalaze, budući da ih bakreni ioni mogu uništiti. Mrtve ptice u određenom području jedan su od pokazatelja moguće prisutnosti virusa Zapadnog Nila. Ne bi ih trebalo dirati golim rukama, već bi takvu pojavu bilo dobro odmah prijaviti nadležnim službama.

12 12 NARODNI ZDRAVSTVENI LIST DENGA I CHINKUNGUNYA GROZNICA TROPSKE BOLESTI Piše Daniela Glažar Ivče, dr. med. spec. epidemiologije Denga groznica je tropska bolest uzrokovana bilo kojim od četiriju blisko povezanih, srodnih sojeva virusa denge. Virus denge spada u RNA viruse iz porodice Flaviviridae. Oboljenje izazvano jednim sojem ne stvara imunitet od ostala tri soja, iako je imunitet doživotan na taj isti soj. Čak se smatra da je klinička slika teža kod naknadnog inficiranja nekim od drugih sojeva denga virusa. Trenutno nema cjepiva za sprječavanje infekcije virusom denge, a najučinkovitija je zaštitna mjera izbjegavanje uboda komaraca. Najznačajnije je rano prepoznavanje i hitno simptomatsko liječenje, što može bitno smanjiti rizik od komplikacija bolesti i smrti. Putevi prijenosa Viruse denga groznice na ljude, svojim ubodom, prenose inficirani komarci iz roda Aedes aegypti i Aedes albopictus, ili tigrasti komarci. Na zapadnoj hemisferi, komarci roda Aedes aegypti najvažniji su vektori virusa denge, iako je rod Aedes albopictus bio vezan uz epidemiju na Havajima 2001.g. Oni najčešće obitavaju u tropskim krajevima, od 35 stupnjeva južne i sjeverne zemljopisne širine, te na Prvi dokazan slučaj autohtone infekcije virusom denge u Hrvatskoj opisan je u kolovozu godine, na poluotoku Pelješcu, u Podobuču, kod njemačkog turista. Naknadnim epidemiološkim istraživanjem dokazana je recentna infekcija u još 15 stanovnika na području Pelješca i Korčule nižim nadmorskim visinama. Tigrasti su se komaraci udomaćili i u zemljama Sredozemlja, a u Hrvatskoj su registrirani 2004.g. Ljudi su glavni domaćini virusa (mogu biti i drugi primati).virusi nemaju negativan učinak na komarca i on ostaje doživotno inficiran virusom. Denga se ne može prenositi izravnim kontaktom od osobe do osobe. Nema cjepiva niti specifičnog liječenja Bolest se najčešće javlja u sezoni pojave komaraca, kada temperatura zraka prelazi 13o C, a kišna sezona pogoduje većem broju komaraca. Ne postoji specifično liječenje i trenutno ne postoji cjepivo. Kod težih oblika bolesti potrebna je hospitalizacija. U liječenju bolova koriste se analgetici s acetaminofenom i treba izbjegavati one koji sadrže aspirin, a pomaže i nadomjesna terapija tekućinom. Opisi denge datiraju još od 1779.g., a sam uzročnik otkriven je početkom 20. stoljeća. Denga se javlja endemski u više od 110 zemalja tropskog i suptropskog područja, uz najveću zastupljenost duž ekvatora, između 35 sjeverne i 35 južne geografske širine. Iako se denga rijetko javlja u kontinentalnim Sjedinjenim Državama, endemična je u Puerto Ricu te u mnogim popularnim turističkim destinacijama u Latinskoj Americi, jugoistočnoj Aziji i otocima na Pacifiku. Denga groznica postaje globalni problem nakon drugog svjetskog rata, s dramatičnim širenjem od godine do danas, do kada se incidencija povećala čak trideset puta. Denga groznica se, zajedno sa svojim prilagođenim vektorima - komarcima, proširila na velik dio Azije, Kine, na zemlje Pacifika, Ameriku te na južne dijelove Europe, što je posljedica globalnog zatopljenja, pojačane migracije stanovništva, s povećanim brojem stanovnika. Tako je u Hrvatskoj tigrasti komarac uočen još g., a do danas se proširio i udomaćio, ne samo u južnom priobalju, već u gotovo cijeloj Hrvatskoj. Tijekom ljeta godine u Hrvatskoj su dokazana dva sporadična, importirana slučaja denga groznice, nakon čega se kontinuirano

13 SVIBANJ / LIPANJ STIŽU I NAMA bilježe ostali importirani slučajevi. Svi, izuzev jednog, hrvatski su državljani koji su se zarazili boraveći u endemskim područjima jugoistočne Azije i Južne Amerike. Prvi dokazan slučaj autohtone infekcije virusom denge u Hrvatskoj opisan je u kolovozu 2010., na poluotoku Pelješcu, u Podobuču, kod njemačkog turista. Naknadnim epidemiološkim istraživanjem dokazana je recentna infekcija u još 15 stanovnika na području Pelješca i Korčule. Nakon dugog razdoblja bez bolesti u Europi, prvi slučajevi autohtone denga groznice otkriveni su u ljeto godine, u Francuskoj, a epidemija na portugalskom otočju Madeira 2012.god. suočava Europu s prvim potencijalnim ozbiljnijim širenjem virusa nakon godine. Chikungunya groznica Chikungunya groznica je tropska, virusna bolest koju na ljude prenose komarci iz roda Aedes. Uzrokuje je Chikungunya virus koji spada u RNA viruse iz porodice Alphaviridae. Chikungunya groznicu prije svega šire Aedes aegypti i Aedes albopictus, a to su vrste komaraca koje mogu prenijeti i druge bolesti, uključujući dengu. Nakon inkubacije koja traje 1-12 dana od uboda zaraženih komaraca, nastupaju simptomi bolesti. Prva faza bolesti karakterizirana je općim simptomima: povišenom tjelesnom temperaturom i Invazivni komarci: Karta nadzora Karta nadzora prikazuje regije u kojima se odvijaju nadzorne aktivnosti za egzotične komarce u EU/EEA i susjednim zemljama. Aktivnosti nadzora uključuju ne samo specifične nadzorne studije, već i rad u sklopu tekućih kontrolnih aktivnosti, istraživačkih projekata i istraživanja inventara. Izvor sadržaja: Centri za kontrolu i prevenciju bolesti, Nacionalni centar za nove i zoonotske zarazne bolesti (NCEZID), Odjel za vektorske bolesti (DVBD) Izvor sadržaja: Centri za kontrolu i prevenciju bolesti, Nacionalni centar za nove i zoonotske zarazne bolesti (NCEZID), Odjel za vektorske bolesti (DVBD) a

14 14 NARODNI ZDRAVSTVENI LIST groznicom, uz jake bolove zglobova, ponajprije udova i kralježnice, što može potrajati desetak dana. Nakon toga nastupa druga faza bolesti, i to 2-3 dana nakon febrilnog razdoblja, u obliku makulopapuloznog osipa po tijelu, osobito na vanjskoj površini udova, uz povremene bolove u zglobovima, mišićima i uz opću slabost, a moguća su i blaga krvarenja desni, što može trajati i do četiri mjeseca. Nekad bolest po simptomima podsjeća na dengu, a najvažniji su simptomi za razlikovanje od denge bolovi u zglobovima i mišićima, konjunktivitis i makulopapulozan osip. Obično se zaražene osobe potpuno oporave nakon nekoliko tjedana, ali neki pacijenti mogu razviti dugotrajni artritis, u 5-10 posto slučajeva. Dijagnoza se postavlja na temelju kliničkih kriterija, epidemiološke anamneze i boravka u endemskim područjima, kao i laboratorijskih nalaza. Putnici koji se vraćaju iz endemskih područja trebaju potražiti medicinsku pomoć ako imaju simptome kompatibilne s chikungunya groznicom. Ne postoji specifično liječenje ili cjepivo za chikungunya groznicu. Liječenje je simptomatsko, mogu se propisati analgetici i protuupalni lijekovi za ublažavanje simptoma. Chikungunya groznica harala Italijom i Francuskom Chikungunya groznica je endemska u Africi, jugoistočnoj Aziji, indijskom potkontinentu, pacifičkoj regiji i najvjerojatnije u (pod)tropskim područjima Amerike. Izazvala je brojne epidemije u Africi i Aziji. Nakon velikog izbijanja uz Indijski ocean god., dalje se širi indijskim potkontinentom i jugoistočnom Azijom, a uvezeni slučajevi pronađeni su u kontinentalnoj Europi i Sjevernoj Americi. U godini, prvi put u Europi, izbila je Hemoragična denga groznica teška i fatalna Inkubacija denga groznice traje 3-14 dana. Prvi simptomi nastupaju najčešće 4-7 dana nakon uboda inficiranog komarca. Glavni su simptomi klasične denga groznice: povišena temperatura, jaka glavobolja, jaka bol iza očiju, bol u mišićima, zglobovima i kostima, osip sličan ospicama i blago krvarenje, npr. iz nosa ili desni. Kod manjeg broja imunokompromitiranih ljudi može se razviti teži oblik infekcije istim virusima koji uzrokuju denga groznicu, teška hemoragijska vrućica ili denga sindrom šoka, koji može biti smrtonosan ako se ne prepozna i ne liječi navrijeme. Denga hemoragičnu groznicu karakterizira vrućica, koja traje od dva do sedam dana, s općim simptomima kao i kod denga groznice. Nestankom vrućice mogu se razviti simptomi koji uključuju trajno povraćanje, jake bolove u trbuhu i otežano disanje, stvaranje izljeva u trbušnu šupljinu i prsište. Dolazi do zatajenja cirkulacije, uz hemoragijske manifestacije, tendenciju stvaranja modrica ili druge vrste krvarenja, npr. krvarenja nosa ili desni. Uz pravodobno liječenje, smrtnost može biti manja od jedan posto. autohtona infekcija virusom chikungunya groznice u Italiji, s više od 200 slučajeva, u dva mala mjesta u blizini Ravenne, u pokrajini Emilia Romagna. Vektor je bio Aedes albopictus. U i godini u Francuskoj je zabilježeno nekoliko autohtonih slučajeva povezanih s uvezenim slučajevima. Prvi put u američkoj regiji, 6. prosinca na Karibima je zabilježena pojava chikungunya groznice u francuskom dijelu otoka Sv. Martina. Od tada se autohtona transmisija chikungunya groznice povećala na Karibe i brzo po Srednjoj, Sjevernoj i Južnoj Americi. Kontrola komaraca i informativne kampanje U prevenciji denga groznice naglasak je na održivoj, integriranoj kontroli komaraca, utemeljenoj u zajednici, s ograničenim oslanjanjem na insekticide (kemijski larvicidi i adulticidi). Također je važno poticati širu javnost na provođenje mjera za kontrolu vektora u vlastitom okruženju

15 SVIBANJ / LIPANJ (smanjenje broja mjesta za razmnožavanje komaraca, mjere osobne zaštite). Za vrijeme epidemije denga groznice na Madeiri, tijekom godine, provodile su se kampanje informiranja od vrata do vrata, kao i razne aktivnosti na razini šire zajednice, koje su obuhvaćale različite sektore društva i objave na društvenim mrežama. Uklanjati moguća staništa komaraca Radi suzbijanja populacije komaraca, prvenstveno je potrebno ukloniti mjesta za razvoj njihovih legla u okolišu, isušivanjem njihovog staništa pražnjenjem spremnika vode, isušivanjem voda staja ica, uklanjanjem nagomilanog otpada. Predmeti koji skupljaju kišnicu ili skladište vodu (naprimjer, plastične posude, kante ili rabljene automobilske gume) trebaju biti pokriveni ili pravilno odbačeni. Posude i vaze za svježe cvijeće, za napajanje kućnih ljubimaca i životinja treba isprazniti i očistiti (ukloniti ličinke komaraca) najmanje jednom tjedno. Metode dezinsekcije komaraca također se provode i, ako prate životni ciklus komarca, onda su i uspješne. Preporučene su individualne mjere zaštite od komaraca: primjena repelenata, sredstava koja odbijaju komarce, na otkrivene dijelove tijela (prema uputama proizvođača), izbjegavanje boravka na otvorenom u razdoblju najveće aktivnosti komaraca, nošenje odjeće dugih rukava i nogavica prilikom boravka na otvorenom, ovisno o Vodeći uzrok bolesti i smrti u tropima i suptropima Epidemiološki podaci u svijetu pokazuju da više od jedne trećine svjetske populacije živi u područjima izloženim riziku od infekcije denga groznicom, te je ona vodeći uzrok bolesti i smrti u tropima i suptropima. Procjenjuje se da je godišnje zaraženo čak 400 milijuna ljudi u svijetu, a umire djece bez odgovarajućeg liječenja denga hemoragijske groznice. Stopa smrtnosti može prelaziti 20 posto, a uz odgovarajuće liječenje denga hemoragijske groznice, stopa smrtnosti manja je od jedan posto. vremenskim prilikama,primjena zaštitnih mreža na prozorima i vratima, primjena različitih repelenata za prostor. Korištenje klima-uređaja ili prozora i vrata smanjuje rizik od dolaska komaraca u zatvoreni prostor. Europski centar za kontrolu bolesti ECDC izvještava o rizicima Nakon izbijanja chikungunya groznice u Indijskom oceanu i u Italiji godine, ECDC je uspostavio mrežu za nadzor vektora artropoda za javno zdravlje ljudi da bi poboljšao nadzor vektora za zarazne bolesti (VBORNET). Od mreža VectorNet proširena je kako bi pružila podatke o zemljopisnoj distribuciji vektora člankonožaca, koji prenose ljudske i životinjske bolesti. Karte raspodjele vektora redovito se objavljuju na internetskoj stranici da bi se dionicima ECDC-a i široj javnosti dale najnovije informacije o distribuciji vektora, pokazujući raspodjelu vektorskih vrsta. U ECDC je objavio Smjernice za nadzor invazivnih komaraca u Europi, s obzirom na vrste komaraca koje se šire Europom uvođenjem putovanja i trgovine, uz odgovarajuće uvjete. Budući da su denga i chikungunya groznica bolesti kod kojih je rizik od infekcije u europskoj regiji uglavnom povezan s putovanjima, ECDC kontinuirano prati epidemiološku situaciju u Europi i svijetu izdavanjem procjena rizika i epidemioloških ažuriranja.

16 16 NARODNI ZDRAVSTVENI LIST BJESNOĆA U PRIRODU S OPREZOM Godišnje u svijetu od bjesnoće umire više od ljudi, od toga najviše djece do petnaeste godine, a cilj je Svjetske zdravstvene organizacije do smanjiti broj oboljelih od bjesnoće na nulu. Posljednji slučaj bjesnoće u životinja u Republici Hrvatskoj zabilježen je godine Piše Sandra Dominik, bacc. med. lab. dijag. Bjesnoća je akutna zarazna bolest središnjeg živčanog sustava sisavaca, uzrokovana virusom bjesnoće. Bjesnoća pripada skupini bolesti koje se nazivaju antropozoonoze, što znači da je bjesnoća primarno bolest životinja, a može se prenijeti na čovjeka. Uzročnik bjesnoće nalazi se u slini zaražene životinje, a najčešće se prenosi na čovjeka ugrizima i lizanjem zaražene životinje. Učinkovite terapije protiv bjesnoće nema. Bolest je poznata još iz vremena prije Krista i stoljećima je bila neizlječiva. Oboljeli su bili osuđeni na smrt i umirali su u teškim mukama. Godine Louis Pasteur cijepio je dijete koje je ugrizao bijesan pas, cjepivom koje je dobio pasažiranjem oslabljenog soja virusa. Raširena po svijetu Bjesnoća je prisutna u više od 150 zemalja svijeta. Dvije trećine zemaljske kugle zahvaćene su bjesnoćom. Bolest je najviše prisutna u Aziji, Indiji i Africi, gdje je i najveća smrtnost od nje. Medicinsku zaštitu nakon izloženosti virusu bjesnoće dobiva tek oko 10 posto osoba. Godišnje u svijetu od bjesnoće umire više od ljudi, od toga najviše djece do petnaeste godine. Cilj je Svjetske zdravstvene organizacije do smanjiti broj oboljelih od bjesnoće na nulu. Prema načinu prijenosa razlikuju se tri tipa bjesnoće: urbana bjesnoća, silvatična (šumska) bjesnoća i prijenos bjesnoće preko šišmiša. Urbanu bjesnoću najčešće prenose psi i najčešći je oblik bjesnoće u svijetu. Čak 99 posto svih slučajeva u ljudi nastaje upravo ugrizom bijesnoga psa. Uglavnom je prisutna u zemljama tzv. Trećega svijeta, gdje se čopori divljih pasa kreću po rubnim dijelovima grada i dolaze u kontakt sa životinjama zaraženima silvatičnom bjesnoćom, te na taj način postaju najvažniji prijenosnici virusa bjesnoće na ljude.

17 SVIBANJ / LIPANJ Što učiniti ako nas ugrize životinja? Ugriznu ranu treba temeljito oprati sapunom i ispirati vodom najmanje 15 minuta. Ugrižena osoba treba se javiti svom obiteljskom liječniku ili na hitnu medicinsku pomoć, gdje će ranu obraditi i osoba će biti cijepljena protiv tetanusa. Nakon toga, pacijent se treba javiti u antirabičnu ambulantu pri epidemiološkom odjelu zavoda za javno zdravstvo, gdje će specijalist epidemiolog ispitati okolnosti ugriza i, na temelju anamneze, odlučiti o tome hoće li provesti postekspozicijsku antirabičnu zaštitu. Ako se radi o životinji poznatog vlasnika, vlasniku se šalje obavijest o obvezi stavljanja životinje pod desetodnevni veterinarski nadzor. Ako životinja u tih deset dana ne pokaže znakove bjesnoće, ne ugine ili ne odluta, nije potrebna antirabična zaštita. U slučajevima kada se radi o ugrizima nepoznate životinje, provest će se cijepljenje po tzv. Zagrebačkoj shemi dan, s četiri doze cjepiva, s time da se nultog dana daju dvije doze cjepiva, te po jedna doza cjepiva sedmog i dvadeset prvog dana od početka imunizacije. Iako je bjesnoća u Hrvatskoj u iskorjenjivanju, treba imati na umu da se nikada neće moći pretražiti sve divlje životinje i provjeriti prisustvo virusa bjesnoće. Stoga, kada je u pitanju ova teška, smrtonosna bolest, koja se može spriječiti opreza nikada dosta. Silvatičnu bjesnoću prenose divlje, šumske životinje. Rezervoar silvatične bjesnoće u Europi i u Hrvatskoj jest crvena lisica. U arktičkoj regiji glavni rezervoar silvatične bjesnoće čine polarne lisice. Mungosi su rezervoar bjesnoće u Južnoj Africi i na Karipskim otocima, a lisice, tvorovi i rakuni na području Sjeverne Amerike. Prijenos preko šišmiša najčešći je put prijenosa bjesnoće na oba američka kontinenta. Ugriz šišmiša može biti toliko neznatan da trag brzo nestaje pa mnogi ni ne primijete da su ugrizeni. Strah od vode - tipičan znak Bjesnoća je vrlo teška i, gotovo uvijek, smrtonosna bolest. Inkubacija u čovjeka obično traje od dva dana do dva mjeseca. Brzina napredovanja bolesti ovisi o količini unesenog virusa, mjestu ugriza te udaljenosti mjesta ugriza od središnjeg živčanog sustava. Zbog kraćeg puta prijenosa virusa do središnjeg živčanog sustava, ugrizi na području glave i vrata puno češće i brže dovode do razvoja bolesti nego ugrizi na ekstremitetima. U početku bolesti simptomi su slični kao i kod ostalih virusnih oboljenja: povišena temperatura, malaksalost, glavobolja, povraćanje te trnci i bol na mjestu ugriza. Kako se virus širi središnjim živčanim sustavom, razvija se progresivna upala mozga i leđne moždine. Pacijent je dezorijentiran, konfuzan, postaje agresivan. Hidrofobija je karakterističan znak bolesti. Kako bolest napreduje, to je u bolesnika strah od vode sve veći, čak i pri samom spominjanju vode ili slušanju vode kako teče. Pojačana salivacija i otežano gutanje dovode do tipične slike bjesnoće - pjene na ustima. Bolesnik unutar nekoliko dana umire zbog posljedica teških komplikacija koje zahvaćaju vitalne organe: mozak, srce, pluća. Vakcinacija lisica Posljednji slučaj humane bjesnoće u Republici Hrvatskoj dogodio se godine, a nakon toga zabilježena su još dva importirana slučaja. Jedan importirani slučaj bjesnoće dogodio se godine - osoba je zaražena virusom u Alžiru, dok je drugi slučaj bjesnoće zabilježen godine, importiran iz susjedne Bosne i Hercegovine. U Hrvatskoj urbane bjesnoće nema, što se postiglo obveznim cijepljenjem pasa od godine. Posljednji slučaj bjesnoće u životinja u Republici Hrvatskoj zabilježen je godine. Prije toga bio je prisutan silvatični oblik bjesnoće. Bjesnoća je bila prisutna na području cijele zemlje, izuzevši jadranske otoke. Jedna je od preventivnih mjera suzbijanja bjesnoće i oralna vakcinacija lisica, koju provodi Ministarstvo poljoprivrede, Uprava za veterinarstvo i sigurnost hrane. Od godine, u proljeće i u jesen, provodi se oralna vakcinacija lisica i ostalih divljih životinja. U sklopu toga, iznad šumovitih predjela, iz zrakoplova se bacaju mamci koji sadrže cjepivo, privlačnih boja i mirisa, kako bi ih šumske životinje pojele. Na taj način vrlo je brzo suzbijena bjesnoća među šumskim životinjama. Cilj je programa iskorijeniti bjesnoću u divljih životinja, tako zaštititi ljude i domaće životinje od bolesti te postići status zemlje slobodne od bjesnoće. Naglasak na prevenciji Iako je bjesnoća smrtonosna bolest i adekvatnog lijeka nema, moguće ju je spriječiti. Najbolji je način imunizacija protiv bjesnoće. Zaštita od bjesnoće moguća je prije i poslije izlaganja virusu. Prije izlaganja virusu cijepe se osobe koje bi zbog profesionalne orijentacije mogle biti izložene virusu te putnici koji putuju u zemlje gdje je bjesnoća sveprisutna. Prevencija bolesti moguća je i nakon izlaganja virusu bjesnoće, ako osoba koja je bila izložena virusu navrijeme primi postekspozicijsku antirabičnu zaštitu. Klinička prekretnica u razvoju antirabične zaštite bilo je otkriće specifičnog humanog rabijes imunoglobulina (HRIG), godine. Prema preporuci Svjetske zdravstvene organizacije, u svim slučajevima visokog rizika od izloženosti bjesnoći, uz cjepivo se daje i HRIG. Ako se takva zaštita primijeni unutar 48 sati od ugriza, ona je stopostotno djelotvorna.

18 18 NARODNI ZDRAVSTVENI LIST MALARIJA I KOMARAC SE MOŽE ZARAZITI OD LJUDI Najveći broj oboljelih od importirane malarije u Hrvatskoj čine pomorci, a godišnje ih u prosjeku oboli osam, dok samo u Africi svake minute jedno dijete umre od malarije Piše Dušanka Dragić-Bradić, dr. med. spec. epidemiologije Malarija je zarazna bolest koju uzrokuju četiri vrste plazmodija: Plasmodium vivax, Plasmodium ovale, Plasmodium falciparum i Plasmodium malariae. Prvi se put pojavila prije više od godina, a do danas nije pronađeno učinkovito cjepivo za zaštitu stanovništva. Malariju prenosi ženka komarca iz roda Anopheles, a čovjek je jedini važan rezervoar humane malarije. Najrasprostranjenija je u tropskim i suptropskim područjima. Prvi zapisi o malariji u ovim krajevima potječu od talijanskog naturalista i etnografa Alberta Fortisa ( ). On je, prije 170 godina, proputovao cijelu Dalmaciju i izučavao njenu organsku prirodu, fizičku geografiju i etnografiju. Između ostalog, zabilježio je i pojedinosti o malariji koja je u ono vrijeme bila težak problem u pojedinim dijelovima Dalmacije. U jednom od poglavlja svoga putopisa spominje malariju u dolini rijeke Neretve te se da naslutiti da je već onda sumnjao da malariju prenosi komarac. Opisao je šatore kojima su se ljudi u dolini Neretve borili protiv komaraca koji su se tada bili silno razmnožili. U Hrvatskoj iskorijenjena Malarija je nekad u Hrvatskoj bila ozbiljan javnozdravstveni problem. Kod nas je, do eradikacije, malarija bila prisutna u Dalmaciji, Primorju, Posavini, Podravini i Međimurju. U Hrvatskoj je godine službeno proglašena iskorijenjenom. U prvom desetogodišnjem razdoblju poslije iskorjenjivanja tri su slučaja prenesena transfuzijom. Svi ostali slučajevi malarije zabilježeni do kraja 1998., njih ukupno 308, importirani su, a i danas se bilježe samo takvi, nastali u brojnim endemskim područjima malarije u svijetu. Najveći broj oboljelih od importirane malarije u Hrvatskoj čine pomorci, a godišnje ih u prosjeku oboli osam. Liječenje se provodi derivatima kinina, uz simptomatsku terapiju. Kao i kod ostalih zaraznih bolesti, važno je pridržavati se protokola postupanja sa zaraženom osobom i njenom okolinom te mjera suzbijanja širenja infekcije, u čemu glavnu i najvažniju ulogu imaju zdravstveni radnici. Znakovi bolesti Inkubacija malarije traje od 9 do 40 dana, ovisno o vrsti uzročnika. Inkubacija kod infekcije uzročnikom P. vivax obično traje 12 do 17 dana, kod infekcije P. falciparum 9 do 14 dana; kod infekcije P. ovale 16 do 18 dana i dulje te kod infekcije P. malariae oko jedan mjesec (18 do 40 dana) ili dulje (godinama). Međutim, u predjelima s umjerenom klimom, neki sojevi P. vivaxa ne moraju izazvati kliničku bolest mjesecima, do više od godinu dana nakon infekcije. Najčešći su simptomi malarije, zajednički svim oblicima: visoka temperatura, zimica, znojenje, glavobolja, bolovi u mišićima, mučnina, povraćanje, uz anemiju, žuticu, povećanu slezenu i jetru i malarijski paroksizam, smjena vrućice i pada temperature sa znojenjem. Simptomi se obično ponavljaju svaka dva do tri dana, ovisno o vrsti parazita koji je uzrokovao malariju te o tome koliko je dugo osoba zaražena. Paraziti koji uzrokuju malariju, jednostanični organizmi iz roda Plasmodium, Što prije liječniku Ako se zarazite malarijom, što prije potražite liječničku pomoć. Imajte na umu da se simptomi te bolesti mogu pojaviti u razdoblju od jednog do četiri tjedna nakon infekcije. Ako se ne liječi, malarija može dovesti do teške anemije, koja u kratkom roku može postati opasna po život. Stoga nije dobro čekati da se simptomi pojačaju, naročito ako je riječ o djeci i trudnicama. Samo u Africi, svake minute jedno dijete umre od malarije. U rijetkim slučajevima malarija se može dobiti i transfuzijom zaražene krvi.

19 SVIBANJ / LIPANJ kemoprofilaktičkog lijeka ovisi o regiji ekspozicije, odnosno o vrsti parazita koji ondje prevladava, i o tipu rezistencije. Kemoprofilaksu treba početi barem tjedan dana prije puta u trope, provoditi je redovito sve vrijeme izloženosti i još 4 do 6 tjedana nakon povratka. Izbor kemoprofilaktičkih lijekova ograničen je. Oni djeluju samo na eritrocitnu fazu razvoja parazita, tj. samo sprečavaju pojavu napadaja, a ne mogu spriječiti infekciju jetre i etabliranje plazmodija u njoj. Čovjek može dobiti malariju preko zaraženog komarca. No, i nezaražen komarac može se zaraziti ako ugrize čovjeka koji boluje od malarije. Potom zaraženi komarac prenosi bolest drugim ljudima. prenose se u čovjekov krvotok ubodom zaražene ženke komarca iz roda Anopheles. Paraziti putem krvi dospijevaju u jetru zaražene osobe i ondje se razmnožavaju. Kad se jetrene stanice rasprsnu, oslobode se paraziti koji potom napadaju crvene krvne stanice te se u njima nastavljaju razmnožavati. Pucanjem crvenih krvnih stanica oslobađaju se paraziti koji zatim napadaju nove crvene krvne stanice. Taj ciklus razmnožavanja parazita i pucanja crvenih krvnih stanica neprestano se ponavlja. Simptomi bolesti obično se pojave svaki put kad dođe do prsnuća eritrocita. Dijagnoza nalazom parazita u krvi Dijagnoza se postavlja na temelju pozitivnog nalaza parazita u krvi. Malarija se u pravilu dijagnosticira nalazom parazita mikroskopskom pretragom tzv. tankog i debelog (gusta kap) razmaza krvi. Vrsta uzročnika otkriva se po karakterističnim značajkama u razmazima. Liječenje i prognoza ovise o vrsti. Serološki testovi služe za dokaz protutijela na parazitarne antigene u serumu bolesnika, ali mogu odražavati i prethodnu izloženost i nisu dobri za dijagnosticiranje akutne malarije. Serološke analize važne su kod: 1. stanja povišene temperature nepoznatog porijekla, 2. pacijenata pod antimalaričnom terapijom, 3. rada službe za transfuziju, 4. epidemioloških ispitivanja. PODRUČJA S MALARIJOM Antimalarici smanjuju, ali ne otklanjaju opasnost Preventivna primjena antimalarijskih lijekova i repelenata smanjuje, ali ne otklanja opasnost od infekcije. Trenutno ne postoji cjepivo. Razvojem otpornosti anofela na insekticide i plazmodija na antimalarike, profilaksa malarije postala je kompliciranija. Gdje god je to moguće, bolest treba insekticidima držati pod kontrolom uklanjajući vektore, a kemoprofilaksu treba provoditi kod visokorizičnih grupa. Sve trudnice izložene bolesti trebale bi primati kemoprofilaksu (klorokin, progvanil i kinin) zbog životne ugroženosti majke i ploda, a ona im se može davati, bez posljedica, u preporučenim dozama. U područjima gdje malarija uzrokuje visoku smrtnost djece trebalo bi kemoprofilaksu davati djeci između prve i četvrte godine života. Kemoprofilaksa se preporučuje i svim neimunim osobama koje putuju u trope. Idealnog kemoprofilaktičkog lijeka, zbog moguće rezistencije plazmodija, nema. Stoga je iznimno važno da se putnici koji putuju u tropske krajeve upozore da je svaka pojava febriliteta, unatoč provođenoj profilaksi, ondje ili nakon povratka kući, ponajprije sumnjiva na malariju. Iako kemoprofilaksa ne štiti od malarije potpuno, može je učiniti blažom i manje opasnom za život, jer rezistencija plazmodija može biti samo djelomična. Izbor Prije putovanja u zemlje rizika U okviru priprema za putovanje, trebali biste doći na Epidemiološki odjel Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Primorsko-goranske županije, u Savjetovalište za putnike i pomorce, kako biste od epidemiologa saznali koja bi cjepiva bila preporučljiva i koja je profilaksa potrebna za malariju. Važno je znati kakva je trenutna situacija, koji je oblik malarije najučestaliji u zemlji u koju putujete, kako biste znali koje bi lijekove bilo najbolje uzimati. Tijekom boravka u zemlji koja je rizična za obolijevanje od malarije pridržavajte se sljedećih preporuka: nad krevetom postavite mrežu za zaštitu od komaraca; takva bi mreža trebala biti poprskana insekticidom, bez rupa i poderotina, sa svih strana dobro ugurana pod madrac, zidove i druge površine u kući poprskajte nekim insekticidom dugog djelovanja, ako je to moguće, na vrata i prozore postavite zaštitne mreže te koristite rashladne uređaje i ventilator, jer zbog strujanja zraka komarci ne mogu lako letjeti i ubadati ljude, nosite odjeću svijetlih boja, koja će vam što više pokriti kožu, držite se podalje od žbunja i šikara u kojima se komarci obično roje; nemojte se zadržavati ni pokraj močvara, bara i raznih drugih mjesta na kojima ima ustajale vode, jer komarci ondje polažu jajašca.

20 20 NARODNI ZDRAVSTVENI LIST EBOLA Virus ebole uništava se sapunom, dezinfekcijskim sredstvima, sunčevim zrakama ili sušenjem. Živi vrlo kratko na površinama koje su na suncu ili suhe. Virus se inaktivira izlaganjem temperaturi od 60 C tijekom minuta, ili prokuhavanjem u trajanju od pet minuta Rijetka, ozbiljna i SMRTONOSNA Piše Dr. sc. Danijela Lakošeljac, dr. med. spec. epidemiologije Ebola je rijetka, ozbiljna i često smrtonosna bolest koju uzrokuje virus ebole. Ubraja se u grupu virusnih hemoragijskih groznica. Posljednjih nekoliko godina puno se priča o njoj jer je sve veća prijetnja da se bolest iz Afrike prenese u ostale dijelove svijeta. Prvi se put ebola spominje godine, kad su, gotovo istovremeno, zabilježene dvije epidemije u Sudanu i u Demokratskoj Republici Kongo. Oboljeli u DR Kongo bili su u mjestu u blizini rijeke Ebola, odakle je bolest dobila ime. Virus ebole spada u porodicu Flaviviride, kao i virus groznice Marburg. Najveća epidemija virusom ebole bila je godine. Započela je u Gvineji, gdje je registrirano oboljelih, a 67 posto ih je završilo smrću. Dalje se širila u Sijera Leone, gdje su bila oboljela, s 28 - postotnom smrtnošću. U Liberiji je u toj epidemiji bilo oboljelih, s 45 posto umrlih. Epidemijom su bile zahvaćene i Nigerija i Demokratska Republika Kongo te Senegal i Mali. Zahvaljujući današnjoj prometnoj povezanosti, putovanjima, slučajevi ebole zabilježeni su i u SAD-u, Španjolskoj, Ujedinjenom Kraljevstvu i Italiji. Širenje smrtonosne bolesti u razvijene zemlje svijeta osobito je zabrinulo javnost. Izlučevine izvori virusa Nakon inkubacije od 2 do 21 dana, javljaju se simptomi ebole, koji su u početku slični kao u većine virusnih bolesti, posebno gripe: povišena temperatura, bolovi u mišićima, malaksalost, glavobolja i grlobolja. Zatim se javljaju povraćanje, osip, problemi s radom jetre i bubrega. Pojavljuju se obilna unutarnja i vanjska krvarenja, više organa otkazuje, nakon čega nastupa smrt. Smrtnost je vrlo visoka. Terapija je samo simptomatska, a cjepiva su u fazi istraživanja. Prirodni rezervoar virusa najvjerojatnije su divlje životinje tropskog područja, kao majmuni, čimpanze, gorile, dikobrazi, šišmiši, antilope. Ebola se unosi u ljudsku populaciju bliskim kontaktom s krvlju, izlučevinama, organima ili drugim tjelesnim tekućinama zaraženih životinja, živih ili uginulih. Moguć je prijenos i s čovjeka na čovjeka, i to izravnim kontaktom s krvlju ili drugim tjelesnim tekućinama zaraženih osoba, živih ili preminulih. Prijenos je moguć i kontaktom s površinama, predmetima zagađenim izlučevinama oboljelog (npr. posteljina, odjeća). Pogrebne ceremonije koje uključuju izravan kontakt s tijelom pokojnika također mogu pridonijeti prijenosu ebole. Prijenos je moguć i tijekom nezaštićenih spolnih odnosa s pacijentima, do tri mjeseca nakon njihova oporavka od bolesti. Virus ebole ne prenosi se zrakom poput virusa gripe, niti uobičajenim kontaktom s ljudima koji ne izgledaju bolesno. Zaraženi ljudi prije pojave znakova bolesti, u vrijeme inkubacije, nisu zarazni za okolinu jer

21 SVIBANJ / LIPANJ počinju izlučivati virus tek kada se pojave prvi znakovi bolesti. Virusom ebole ne može se zaraziti putem predmeta, osim ako su svježe zagađeni krvlju i tjelesnim tekućinama bolesnika, niti putem namirnica, osim mesa zaraženih životinja, niti kupanjem u bazenu. Komarci ne prenose virus ebole. Do prijenosa virusa ebole s čovjeka na čovjeka ne može doći uobičajenim socijalnim kontaktom. Bolesti su posebno izloženi zdravstveni radnici koji su u bliskom kontaktu s pacijentima sa sumnjom ili potvrđenom infekcijom virusom ebole, kada se mjere zaštite ne provode strogo. Moguće je izlaganje, virusu tijekom postupaka kojima se stvara aerosol od pacijentovih izlučevina, ako se ne koristi nikakva zaštita. Svi zdravstveni djelatnici koji su u kontaktu s oboljelima moraju koristiti osobna zaštitna sredstva prema preporukama zdravstvene ustanove i biti upućeni u njihovo pravilno korištenje. Potrebno je primjenjivati mjere za sprečavanje infekcije kako bi se izbjegao bilo kakav kontakt bez zaštite s krvlju i drugim tjelesnim izlučevinama bolesnika za vrijeme njege. Sunce jače od virusa Virus ebole uništava se sapunom, dezinfekcijskim sredstvima, sunčevim zrakama ili sušenjem. Živi vrlo kratko na površinama koje su na suncu ili suhe. Virus se inaktivira izlaganjem temperaturi od 60 C tijekom minuta, ili prokuhavanjem u trajanju od pet minuta. Važno je educirati zdravstveno osoblje, osobito ono koje radi na hitnoj pomoći, primarnoj zdravstvenoj zaštiti, u prijemnim ambulantama u bolnicama, na prepoznavanju simptoma virusnih hemoragijskih groznica, na uzimanju dobre epidemiološke anamneze, uz nezaobilazno pitanje o putovanjima prije obolijevanja. Osobe koje rade na odjelima gdje bi se eventualno oboljele osobe mogle hospitalizirati, trebaju se educirati o načinu zaštite, oblačenju i skidanju potrebne zaštitne opreme, kao što su respiratori, štitnici za lice i naočale, vodootporna zaštitna odijela, vodootporne zaštitne pregače, zatvorena obuća, rukavice. Osobe koje putuju u Demokratsku Republiku Kongo, Gvineju, Sijera Leone ili Liberiju trebaju se pridržavati preventivnih mjera kako bi se smanjio rizik od zaraze. Osnovne su preporuke putnicima da izbjegavaju izravan kontakt s krvlju ili tjelesnim tekućinama pacijenata i umrlih bolesnika, odnosno s predmetima koji su svježe zagađeni krvlju, da redovito održavaju higijenu ruku pranjem sapunom i tekućom vodom i/ili antisepticima, da izbjegavaju bliski kontakt s divljim životinjama (živim ili uginulim) i da ne jedu meso divljih životinja. Preporučuje se izbjegavati mjesta na kojima su naseljeni šišmiši, kao što su špilje, skloništa ili rudnici. Strog epidemiološki nadzor Prilikom obavljanja zdravstvenog nadzora, epidemiolog će prikupiti dodatne podatke o vjerojatnosti zaraze. Uzet će detaljnu epidemiološku anamnezu te, na temelju izloženosti, procijeniti kakav je nadzor potreban. Ako nije bilo izloženosti riziku, osim što je osoba boravila u državi gdje ima oboljelih, provodi se pasivan nadzor koji traje 21 dan; osoba se javlja epidemiologu samo ako razvije neke simptome bolesti i na kraju razdoblja nadzora. Ako postoji umjeren rizik od zaraze virusom ebole, provodi se aktivan nadzor - osoba dva puta dnevno mjeri temperaturu i u svakodnevnom je telefonskom kontaktu s epidemiologom. Osobe koje su bile u izravnom kontaktu s oboljelim, izlučevinama oboljelog i slično, stavljaju se pod aktivan nadzor u karanteni (svakodnevno mjerenje temperature, uz boravak u izolaciji) u trajanju od tri tjedna. Za vrijeme epidemije ebole godine, u Nastavnom zavodu za javno zdravstvo Primorsko-goranske županije provedeno je 99 zdravstvenih nadzora nad našim građanima koji rade u zaraženom području, najviše u Nigeriji. Osobe koje se vraćaju iz zemalja gdje ima ebole, na ulasku u zemlju dobit će od graničnog sanitarnog inspektora rješenje o obveznom zdravstvenom nadzoru, s kojim se moraju javiti u epidemiološki odjel/ službu županijskog zavoda za javno zdravstvo prema mjestu stanovanja. Naime, prema Zakonu o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti, obvezan je zdravstveni nadzor nad povratnicima iz zemalja u kojima ima određenih zaraznih bolesti, kao što su kolera, malarija, poliomijelitis, ebola. Epidemija ebole u Kongu još traje U ovom trenutku u tijeku je epidemija ebole u Kongu koja je započela u svibnju godine. Do 12. ožujka oboljelo je 927 osoba, a 584 su umrle. Epidemijom su zahvaćena područja uz granicu s Ugandom, s migracijama stanovništva između Konga, Ugande, Ruande i Južnog Sudana, što povećava rizik od međunarodnog širenja na susjedne zemlje.

22 22 NARODNI ZDRAVSTVENI LIST HIV/AIDS TESTIRAJ, LIJEČI, SPRIJEČI Piše Mr. sc. Tanja Staraj Bajčić, dr. med. spec. epidemiologije savjetnica u CST u NZZJZ PGŽ Klinička manifestacija kronične doživotne infekcije koju izaziva HIV virus humane imunodeficijencije, jest AIDS sindrom stečene imunodeficijencije, koji dovodi do pada imuniteta i nesposobnosti adekvatne borbe organizma za održanje zdravlja. Virus direktno napada obrambene stanice organizma T-limfocite, koji na vanjskom omotaču imaju CD4 receptor za koji se veže HIV i ulazi u stanicu. Protokom vremena, čak i nakon više godina, dolazi do slabljenja funkcije imunološkog sustava imunodeficijencije, kada se javljaju simptomi i preduvjeti za pojavu tzv. oportunističkih, pratećih infekcija i tumora. U međuvremenu, pacijent nije svjestan da je zarazan ako nije učinio krvni test na prisustvo antigena i antitijela na HIV, i na taj način može predstavljati izvor zaraze Na razini naše države, prosječno se godišnje prijavi 90 HIV-om novoinficiranih pacijenata. S obzirom na razinu epidemije, u Hrvatskoj se radi o niskoj pojavnosti HIV-a. U posljednje vrijeme bilježi se porast novodijagnosticiranih među muškarcima koji prakticiraju nezaštićeni seks s osobama istog ili oba spola i širiti je dalje! Test ima tzv. period prozora, odnosno može detektirati HIV Ag/ At tek mjesec dana nakon izlaganja riziku, koje može biti nezaštićen spolni odnos, dijeljenje igle pri injiciranju droge, korištenje zajedničke britvice ili četkice za zube sa zaraženom osobom. Virus je prisutan u dovoljnoj količini da uzrokuje infekciju u krvi, presjemenoj, sjemenoj tekućini, vaginalnom sekretu i majčinom mlijeku. Nalazi se i u drugim sekretima i ekskretima (suzama, slini, mokraći), ali je u njima koncentracija virusa mala. Dobro organizirana savjetovališta Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije, u svijetu ima 36,9 milijuna osoba koje žive s HIV-om, dok je godišnje novoinficiranih 1,8 milijuna. Epidemijom najzahvaćenija regija je supsaharska Afrika, s ukupnim brojem od 25,7 milijuna zaraženih. Prvi slučajevi HIV a u Republici Hrvatskoj registrirani su godine. Do sada ih je ukupno bilo 1 539, od kojih se u 480 razvio AIDS, a 254 ih je umrlo. Na području Primorsko goranske županije zabilježena su 142 slučaja zaraze, od toga je 47 oboljelih od AIDS-a i 38 umrlih. U posljednje vrijeme bilježi se porast novodijagnosticiranih među muškarcima koji

23 SVIBANJ / LIPANJ prakticiraju nezaštićeni seks s osobama istog ili oba spola. Na nivou naše države, prosječno se godišnje prijavi 90 novoinficiranih pacijenata. S obzirom na razinu epidemije, u Hrvatskoj se radi o niskoj pojavnosti HIV-a. Pri Epidemiološkom odjelu Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Primorsko-goranske županije u Rijeci, od godine djelovala je Stanica za AIDS, gdje se provodilo savjetovanje i testiranje na spolno prenosive bolesti. Od u Hrvatskoj se osniva mreža Centara za dobrovoljno, anonimno i besplatno savjetovanje i testiranje na HIV (u nastavku CST ili Savjetovalište) u svim većim gradovima. Savjetovalište u Epidemiološkom odjelu NZZJZ PGŽ Rijeka djeluje od godine i do sada su testirane osobe, među kojima je u 18 pacijenata novootkrivena infekcija HIV-om. U šest slučajeva dijagnosticirana je infekcija sifilisom. Prema putu prijenosa zaraze, pretežito se radi o nezaštićenom istospolnom odnosu među muškarcima. Svima je pružena adekvatna prva pomoć, epidemiološka i infektološka obrada. U 140 slučajeva utvrđeno je prisustvo protutijela na hepatitis C (anti HCV), a u 22 pacijenta prisustvo antigena hepatitisa B (HBs Ag), s čime su neki već bili upoznati, pa se na taj način kontroliraju. I udruge dobri saveznici Osim u prostorima NZZJZ-a, od godine savjetovanje i testiranje na spolne bolesti/hiv odvija se i van zdravstvene ustanove, na terenu, među rizičnom populacijom (outreach out of reach population), u prostorima Udruge Hepatos Rijeka i povremeno u Udruzi Lori. Takav izvaninstitucionalni rad pridonosi boljoj suradnji, odazivu i destigmatizaciji pacijenata koji se javljaju epidemiološkom timu na terenu. U razgovoru s educiranim savjetnikom (doktor medicine ili psiholog) moguće je otkloniti prvotni strah opuštenim pristupom pacijentu i na taj način olakšati kasniji terapijski protokol. Tako se kvalitetno premošćuje jaz između ranog dijagnosticiranja i što hitnijeg liječenja. Naime, otkrije li se infekcija hepatitisom B, C, HIV-om ili sifilisom, savjetnik pred pacijentom odmah uspostavlja telefonski kontakt s infektologom/internistom /dermatologom, koji će ordinirati terapiju, i dogovara termin pregleda koji im uzajamno odgovara. Postigne li se međusobno povjerenje, pacijenti se obraćaju savjetnicima CST-a i tijekom kliničke obrade zbog provođenja daljnjih preventivnih mjera, kao što su cijepljenje, edukacija ili dodatna dijagnostika. Zajamčena anonimnost i prijem bez uputnice Preventivni aspekt rada s pacijentima u Centru ogleda se u više segmenata. Mnogi se radi savjetovanja o spolnosti i spolno prenosivim bolestima obraćaju epidemiolozima Nastavnog zavoda za javno zdravstvo, u terminima rada CST-a, bez uputnice. Prijem pacijenata je protokolarno pojednostavljen, šifriran, kako bi se zagarantirala anonimnost pojedinca kojega muče dileme oko moguće izloženosti zarazi spolno prenosivim bolestima. Takav princip rada primjer je kvalitetnog i svrhovitog javnozdravstvenog skrininga u smislu ranog dijagnosticiranja, pravovremenog multidisciplinarnog terapijskog pristupa i sprečavanja širenja infekcije. Kvalitetan život uz učinkovite lijekove Liječenje zaraze HIV-om antiretrovirusnom terapijom (HAART-highly active Načela dobrovoljnosti, povjerljivosti i informiranog pristanka U Savjetovalištu se, kroz individualni pristup, pacijentu omogućuje zdravstveno savjetovanje i edukacija o HIV/AIDS-u i ostalim spolno prenosivim infekcijama. Uz savjetovanje, provodi se i dobrovoljno, anonimno i besplatno testiranje krvi na HIV, hepatitis B i C. Da bi se osigurala kvaliteta savjetovanja i testiranja, poštuju se načela dobrovoljnosti, povjerljivosti i informiranog pristanka. Stigma i diskriminacija u vezi s HIV-om najveće su smetnje prevenciji širenja virusa, osiguranju adekvatne njege, podrške i liječenja. Izazivaju ih nedostatak razumijevanja bolesti, socijalni strahovi o poimanju seksualnosti i neodgovarajuće medijsko praćenje. antiretroviral therapy) u Hrvatskoj je od godine dostupno i besplatno za pacijente, jer troškove pokriva Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje. Oko 98 posto osoba koje žive s HIV-om u Hrvatskoj prima antiretrovirusne lijekove. Ciljevi rada Centra jesu: destigmatizacija i sudjelovanje u što adekvatnijem uključivanju u socijalni život pacijenata zaraženih spolno prenosivim bolestima, smanjenje pojavnosti i sprečavanje širenja zaraze, dulje preživljavanje te bolja kvaliteta života osoba koje žive s HIV-om, uz pravodobnu i odgovarajuću terapiju.

24 24 NARODNI ZDRAVSTVENI LIST PROBAVA Praktički, sve voće i povrće bogato je vlaknastim komponentama VLAKNASTA HRANA štiti crijeva Piše Ivo Belan, dr. med. U medicinskim krugovima često se raspravlja o vlaknastim, neprobavljivim komponentama u hrani. Smatra se da hrana bogata takvim vlaknima smanjuje naše izlaganje karcinogenim tvarima. Spomenute vlaknaste, neprobavljive komponente u prehrambenim namirnicama mogu biti zaštitne na dva načina: ubrzavanjem eliminacije stolice iz crijeva, ili kemijskim vezivanjem tih štetnih tvari i, nakon toga, njihovim odstranjenjem putem stolice. U većini slučajeva ljudi koji jedu više vlakana i manje masnoća rjeđe obolijevaju od raka debelog crijeva. Evo jednog primjera: Njujorčani, koji jedu hranu s malo vlakana, bili su uspoređeni s Fincima, koji jedu dvostruko više vlaknastih komponenata. Učestalost raka debelog crijeva u Finaca svega je četvrtinu od one u Njujorčana. Većina vlakana ima jedno zajedničko svojstvo: ona pomažu stvaranju mekane i voluminozne stolice. Dio fekalnih masa čine neprobavljena nerazgrađena vlakna, ali tom volumenu mnogo pridonosi i voda, koju vlakna privlače na sebe i zadržavaju. Voluminoznija stolica brže se odstranjuje iz tijela tako da je skraćeno vrijeme u kojem je crijevna sluznica izložena stranim škodljivim tvarima. Brža probava, niži šećer Dakle, vlaknaste komponente u hrani skraćuju vrijeme zadržavanja fekalnih masa u debelom crijevu i na taj način pomažu da se smanji i skrati kontakt između crijeva i bilo koje karcinogene tvari. Vlakna su dobra i pogodna terapija kod začepljenosti (opstipacije), zbog promjena koje stvaraju na fekalnim masama. Nadalje, voluminoznija stolica, koja se brže ispražnjava čini manji pritisak unutar debelog crijeva i taj učinak pomaže u prevenciji ili olakšavanju divertikuloze, to jest oboljenja u kojem se stijenka crijeva na pojedinim mjestima izbočuje prema vani, u obliku malih vrećica (divertikli), vjerojatno kao rezultat visokog unutarnjeg tlaka. Uloga vlakana u šećernoj bolesti ponešto je manje jasna. Vlakna, posebno vrsta koja se nalazi u grahu, grašku i drugim mahunarkama, pokazala su se od pomoći u kontroli krvnog šećera. Neke se vrste hrane bogate vlaknima intenzivno zagovaraju u liječenju prekomjerne tjelesne težine. Međutim, dokazi o opravdanosti tih postupaka oskudni su. Bilo kako bilo, očito je da postoje određene koristi od uzimanja hrane koja je bogata vlaknastim komponentama. Osim toga, mnoge takve namirnice sadrže i kalcij i vitamin A, koji također imaju korisna svojstva. Praktički, sve voće i povrće bogato je vlaknastim neprobavljivim komponentama.

25 DJECA S INTELEKTUALNIM TEŠKOĆAMA SVIBANJ / LIPANJ UČENJEM razvijati samostalnost Rad s djetetom bit će uspješniji ako roditelj poznaje djetetov optimalan stil učenja (auditivni, vizualni, motorički) i tome prilagođava učenje. Neko će dijete lakše usvajati pojmove putem slika, filmova, mentalnih mapa, obilježavanja u tekstu, dok će drugo dijete učiti kroz igru, glumu, boravak u prirodi, praktično iskustvo i druge načine Pišu Sanja Majkić, prof. reh. Kristina Kalinić, prof. reh. Za svako se zanimanje školujemo, ali za zahtjevno obavljanje roditeljske uloge zapravo smo svi prilično nepripremljeni. Kad se radi o djeci s intelektualnim teškoćama, situacija je još složenija. Intelektualne teškoće kod djeteta predstavljaju niz razvojnih specifičnosti o kojima roditelji nemaju nikakva znanja ni iskustva. Stoga se pred njih postavljaju zahtjevi koje nerijetko ne mogu kvalitetno realizirati, što često rezultira nezadovoljstvom i neuspjehom kod djeteta i kod roditelja. Jedan je od problema s kojima se svakodnevno susreću roditelji djece s intelektualnim teškoćama pitanje na koji način učiti s djetetom kod kuće. Dok se roditelji učenika bez teškoća pitaju treba li uopće pomagati djetetu u pisanju i učenju, koliko, na koji način i sl., roditelj učenika s intelektualnim teškoćama mora aktivno participirati u djetetovu radu. Međutim, od velike je važnosti da roditelj sudjeluje na primjeren način, da pomaže samo onoliko koliko je djetetu doista potrebno radi njegova osamostaljivanja u izvršavanju školskih obveza. Iako je djetetu s intelektualnim teškoćama potrebna pomoć i podrška, roditelj treba biti svjestan da njegova uloga nije u pisanju zadaća umjesto djeteta. Na taj način roditelj šalje poruku da ne vjeruje u djetetove sposobnosti,

26 26 NARODNI ZDRAVSTVENI LIST Postavljati realne zahtjeve i ohrabrivati Pri snalaženju u tekstu djetetu se može pomoći tako da ga se poduči kako da markerom istakne važne pojmove i/ili nepoznate riječi. Također, djetetu se može pojednostavniti usvajanje gradiva tako da se gradivo sažme, tj. izdvoje bitne činjenice, koje se potom oblikuju u kratke i jasne rečenice. Tako dijete iz teksta prepisuje samo bitne dijelove i uči iz sažetka. U rješavanju zadataka i usvajanju pojmova iz matematike djetetu se može olakšati razumijevanje pomoću konkretnih materijala pri brojenju, uspoređivanju, zbrajanju, oduzimanju itd. Iako postoji dogovoren plan učenja, koji se na početku rada napravi s djetetom, po potrebi treba napraviti i neplaniranu pauzu ako se primijeti da je to djetetu potrebno (umor, nemir, smanjena koncentracija...). Naposljetku, valja naglasiti važnost stalnog poticanja, ohrabrivanja i pohvaljivanja djeteta za svaki uspjeh. navikava ga da se oslanja isključivo na pomoć drugih i da ne razvija samopouzdanje u vlastitu snagu. Uz pretpostavku da dijete u školi dobiva primjerene zadatke za rad kod kuće, svako dijete s intelektualnim teškoćama može, većim ili manjim dijelom, biti samostalno u pisanju zadaća, što uvelike pridonosi osjećaju uspjeha i pozitivne slike o sebi. Organizacija vremena i uvjeti za učenje Jedan od preduvjeta uspjeha djeteta u školskom okruženju jest redovita i kvalitetna suradnja roditelja i učitelja. Na samom početku školovanja potrebno je razmijeniti informacije o djetetovim sposobnostima, potrebama, navikama i teškoćama. Roditelj se treba informirati o individualiziranom programu za učenika kako bi znao što se od njegovog djeteta očekuje, koje su aktivnosti za njega predviđene te kojim će se metodama i oblicima raditi s učenikom u školi. Osim toga, kroz razmjenu informacija, roditelj i učitelj trebaju zajednički odrediti strategije poučavanja koje će biti primjerene za dijete u školi ili kod kuće. Ovdje svakako treba naglasiti neizostavnu pomoć stručnjaka edukacijsko-rehabilitacijskog profila koji će uputiti i savjetovati roditelje i učitelje o najprimjerenijim metodama, oblicima i sredstvima rada s učenikom s intelektualnim teškoćama. Opće preporuke za rad s djetetom kod kuće ne razlikuju se od onih za ostale učenike. Na početku nastavne godine, roditelj bi trebao, u dogovoru s djetetom, izraditi raspored učenja na djetetu razumljiv način, odnosno planirati učenje. Organizacija vremena jako je važna te raspored treba sadržavati vrijeme za obveze, ali i vrijeme za pauze, odmor i zabavu. Korisno je napraviti planer učenja i ostalih aktivnosti, koji će biti na vidljivom mjestu, kako bi dijete uvijek znalo koje aktivnosti su završene, a koje slijede. Također je važna dnevna rutina, tj. valja učiti uvijek u isto doba dana, koliko god je to moguće. Svako dijete u školi ima svoje radno mjesto te mu to treba nastojati omogućiti i kod kuće. Ako dijete nema svoju sobu, u stanu treba odabrati primjeren prostor s radnim stolom. Radna površina treba biti uredna, dovoljno velika i dovoljno osvijetljena, a izvor svjetla (prozor ili svjetiljka) kod dešnjaka treba biti s lijeve strane i obrnuto. S obzirom na distraktibilnu pažnju kod učenika s intelektualnim teškoćama, potrebno je osigurati mir, odnosno onemogućiti sve ometajuće faktore (ukućani, TV, radio, mobitel, kompjutor...). Isto tako, na radnom stolu treba biti samo pribor koji se trenutno koristi u radu. Osim navedenih općih preporuka za rad kod kuće, kod djece s intelektualnim teškoćama potrebno je uvažiti i neke dodatne preporuke s obzirom na njihova razvojna odstupanja. Olakšati razumijevanje i razgovarati Osnovne preporuke za učenje i pisanje domaćih zadaća, koje će biti prezentirane u narednom tekstu, odnose se, prvenstveno, na rad s djecom s intelektualnim teškoćama, iako se veći dio njih može implementirati i u radu s djecom s ostalim teškoćama u svakodnevnom radu. Prije početka učenja treba porazgovarati s

27 SVIBANJ / LIPANJ djetetom o tome što je bilo u školi, pitati ga da samo kaže što su mu današnje obveze, a potom pregledati bilježnice i eventualnu domaću zadaću. Preporučuje se, zajedno s djetetom, planirati rad za taj dan, tj. napraviti plan rada, uvažavajući njegove želje i potrebe, ali i obveze koje treba izvršiti (kako će se raditi, kojim redoslijedom, planiranje pauza tijekom rada...). U pisanju domaćih zadaća i učenju, teške predmete (zadatke) treba rješavati prije lakših jer na taj način dijete zahtjevnije sadržaje rješava dok je odmorno i bolje koncentrirano. Sadržaje za učenje potrebno je podijeliti na više malih cjelina, čije će učenje biti podijeljeno po etapama, uz obvezne pauze, tj. odmor djeteta. Prije rada treba provjeriti je li dijete razumjelo što se od njega traži i biti uz njega dok započne s rješavanjem zadataka. Nikako nije preporučljivo neprekidno sjediti uz dijete dok uči ili piše zadaću, već ga treba ostaviti da radi samostalno koliko god može. Dovoljno je samo ostati u blizini, kako bi dijete znalo da se uvijek može obratiti za pomoć. Nakon završenog zadatka i provjere rješenja, od velike je važnosti pohvaliti djetetov trud, bez obzira na uspješnost. Rad s djetetom bit će uspješniji ako roditelj poznaje djetetov optimalan stil učenja (auditivni, vizualni, motorički) i prema tome prilagođava učenje. Tako će neko dijete lakše usvajati pojmove putem slika, filmova, mentalnih mapa, obilježavanja u tekstu, dok će drugo dijete učiti kroz igru, glumu, boravak u prirodi, praktično iskustvo i sl. Pri objašnjavanju pojmova koji se uče, korisno je djetetu demonstrirati konkretne materijale (predmete iz neposredne okoline, fotografije, videozapise...), koji će olakšati razumijevanje i usvajanje gradiva koje se uči. U razgovoru s djetetom, i prilikom objašnjavanja, treba koristiti jednostavne, kraće rečenice, s poznatim ili objašnjenim novim riječima. Tijekom učenja treba provjeravati je li dijete razumjelo sve pojmove gradiva koje se uči i, K uspješnoj socijalnoj integraciji ako je potrebno, vratiti se na pojašnjavanje nejasnih pojmova pomoću konkreta, slika, crteža i sl. Tijekom provjeravanja naučenog, tj. Ispitivanja, važno je postavljati jedno po jedno pitanje, koje se može pojasniti podpitanjima. Jedna od metoda tijekom učenja može biti i kreiranje individualnog rječnika novih pojmova, u koji dijete upisuje nove, nepoznate riječi, čije značenje otkriva i upisuje u rječnik uz kratko pojašnjenje. Uz pravovremeno informiranje roditelja o značajkama razvoja djeteta te uz pružanje stručne savjetodavne pomoći, rad s djetetom s intelektualnim teškoćama može biti uspješan, na obostrano zadovoljstvo i ponos djeteta i roditelja. Pritom je važno da dijete zna i uvažava svoje obveze tijekom učenja kod kuće, ali i da roditeljski zahtjevi budu motivirajući, uz neizostavnu pohvalu za svaki uloženi trud. S druge strane, očekivanja roditelja i zahtjevi koje stavljaju pred dijete trebaju biti realni, u skladu s djetetovim sposobnostima, ali i uz uvažavanje njegovih teškoća. Na taj način djetetu će se kroz rad kod kuće omogućiti lakše svladavanje školskih obveza, poticat će se njegova samostalnost i razvoj pozitivne slike o sebi, s krajnjim ciljem uspješne socijalne integracije.

28 28 NARODNI ZDRAVSTVENI LIST TJELOVJEŽBA TRENIRANJE S UTEZIMA dobro i za žene Piše Petar Radaković, dr. med. specijalist hitne medicine Ulazeći u teretanu žene donose neke stavove pa se zbog toga često vježbe ne odrađuju na pravi način. Zato je korisno da znaju nekoliko činjenica. Treniranje s utezima neće vas nabildati Zbog bojazni od velikih, nezgrapnih mišića, žene često izbjegavaju sve vježbe s utezima ili barem većinu njih. Hormonalna slika žena vrlo je nepovoljna kada je u pitanju veliki mišićni rast, pa se zato ne trebaju bojati utega svih težina i slobodno mogu na njima bazirati svoj trening. Takav tip treninga poticat će brojne pozitivne promjene na tijelu žene: prevenciju povreda zbog jačanja vezivnog tkiva i zglobova, smanjenje rizika od obolijevanja od osteoporoze, povećanje funkcionalnosti prilikom svakodnevnih aktivnosti i dr. Žene često previde činjenicu da moraju koristiti nešto veća opterećenja ako žele postići određeni mišićni tonus i zategnuti svoje tijelo. Ne postoje vježbe za žene i vježbe za muškarce Žene često izbjegavaju one teže vježbe, za koje misle da su namijenjene isključivo muškarcima. Izbor vježbi kod muških i ženskih početnika u teretani razlikuje se. Neka razlika između žena i muškaraca u samom programu treninga ipak postoji, ali apsolutno sve vježbe koje izvode muškarci mogu raditi i žene. Vježbe koje žene izbjegavaju prije bi ih dovele do zacrtanog cilja. Naprimjer, žene često izbjegavaju čučanj s opterećenjem (uglavnom izvode neke lakše varijacije, s puno ponavljanja, ili ga uopće ne izvode) te ograničavaju svoj trening na nekoliko vježbi stražnjice. Ako žele podići i učvrstiti stražnjicu, trening treba bazirati i na vježbama kao što su čučnjevi. Skidanje masnih naslaga Žene zasnivaju svoj trening na vježbama za bokove, jer ih žele učiniti tanjima. Kada krenu u teretanu, ne treba tražiti vježbe za kritične dijelove tijela, s kojih treba skinuti masne naslage, jer se to može postići smanjenjem unosa kalorija i/ili povećanjem tjelesne aktivnosti. Genetski, žensko tijelo skuplja masno tkivo pretežno na bokovima, ali do sagorijevanja tih masnih naslaga dolazi kada se troši više kalorija nego što ih se unosi. Ako se želi povećati neke nerazvijene mišiće, onda se u programu može posebno naglasiti neki dio tijela. Ali, tijelo treba trenirati kao cjelinu, ne zapostavljajući ni jednu mišićnu grupu. Vježbanje bez predrasuda Žene vjeruju u stereotip da treninzi s opterećenjem nisu efikasni, a slabo se educiraju da bi znale da je baš suprotno. Govori se da trening s utezima stvara opasnost za zglobove, da je takva vrsta treninga opasna, da se dizanjem utega žene

29 SVIBANJ / LIPANJ nabildaju i izgube svoju ženstvenost, da će se njihovi mišići, ako prestanu trenirati, pretvoriti u salo. Naravno, sve su to neistine koje pridonose stvaranju besmislenih predrasuda i sprječavaju velik broj žena da prakticiraju treninge s otporom. Navodimo osam razloga zbog kojih bi žene trebale trenirati s opterećenjem. Veći mišići, veća potrošnja kalorija Treniranje s otporom učinit će vas snažnijom i pomoći vam pri izgradnji mišića, koji za održavanje zahtijevaju veću kalorijsku potrošnju nego salo, a to znači da mišićima trebaju kalorije da bi opstali, čak i u stanju mirovanja. Tijelo s većim mišićima sagorijeva više kalorija nego tijelo s manjim mišićima. Efikasniji gubitak kalorija Najveća je prednost treniranja s utezima u tome da tijelo troši kalorije ne samo tijekom treniranja, već i satima nakon njega, a taj fenomen zove se dug kisika. Do duga kisika dolazi zato što je tijelo, nakon napornog treninga s opterećenjem, u deficitu s kisikom. Ono satima, pa čak i danima nakon treninga troši više kisika da bi se oporavilo, da bi se uspostavila hormonalna ravnoteža, oporavak stanica, anabolizam i da bi se izvori energije nadoknadili, pa se, kao posljedica tog fenomena, metabolizam ubrzava, a kalorijska potrošnja raste. Kardiovaskularno zdravlje Trening s opterećenjem učvršćuje sve mišiće, pa i srčani, a brojne su studije pokazale da ta vrsta treninga smanjuje rizik od obolijevanja od kardiovaskularnih bolesti, djelujući preventivno, smanjujući rizične faktore, kao što su širok struk, visoki trigliceridi u krvi, povišen arterijski tlak, povišena glukoza u krvi, tjelesna neaktivnost itd. Bolja kvaliteta sna Na kvalitetu sna znatno utječu treninzi s opterećenjem, omogućavajući vam da zaspete brže, da dublje spavate, da se tijekom noći rjeđe budite, da se nakon spavanja budite odmorniji. Kronični nedostatak sna dovodi do nakupljanja masnih naslaga, nesposobnosti održavanja koncentracije, lošeg raspoloženja i narušenog imunosnog sustava. Za pravilno funkcioniranje cjelokupnog organizma i za održavanje kvalitete života vrlo je važan kvalitetan san. Ljepše obline Izgrađujući i oblikujući mišiće, vaše će tijelo sve više poprimati privlačan izgled pješčanog sata i vaše će obline sve više dolaziti do izražaja. Trening s opterećenjem pomaže u stvaranju, oblikovanju i održavanju oblina. Više energije Možda se čini kontradiktorno, ali trening s opterećenjem izaziva značajan porast energetske razine. Radije odradite trening nego da posegnete za zašećerenim energetskim napicima, čokoladnim pločicama i kavom. Osjećat ćete se zadovoljnije, budnije i svježije. Manje stresa Vježbanjem se vrlo uspješno eliminira stres. Istraživanje pokazuje da redoviti vježbači imaju bolju sposobnost nošenja sa stresom, za razliku od ljudi koji uopće ne vježbaju. Dokazano je da trening s teretom utječe na poboljšanje pamćenja i kognitivnih funkcija kod starijih ljudi. Tijekom treninga tijelo luči endorfin, hormon koji ublažava bol i djeluje kao prirodni antidepresiv, serotonin (hormon sreće), dopamin i noradrenalin. Ako ste pod stresom ili ste depresivni, trening predstavlja idealno rješenje za vaše tegobe. Zdravije kosti Sa starošću, sve je veći gubitak mišićne i koštane mase, a ulaskom u menopauzu rizik dodatno raste jer tijelo prestaje lučiti estrogen. Treniranjem s utezima opterećujete kosti, što ih tjera da jačaju i postaju gušće, čime smanjujete rizik od obolijevanja od osteoporoze. Jedna kanadska studija pokazala je da su žene u postmenopauzi, koje su prakticirale trening s opterećenjem u razdoblju od jedne godine, imale za čak devet posto povećanu koštanu gustoću. Što prije započnete s takvom vrstom treninga, veća je vjerojatnost da ćete kasnije u životu imati čvršće i zdravije kosti. Žene, budite otvorenog uma, trenirajte s utezima, i vrlo brzo vidjeti ćete razliku i uvjeriti se da su mitovi o ženama i takvoj vrsti treninga potpuno neistiniti i neosnovani. Trenirajte, budite snažne, zdrave, sretne i pune samopouzdanja.

30 30 NARODNI ZDRAVSTVENI LIST O ZDRAVLJU UKRATKO Piše Svjetlana Gašparović Babić, dr. med. ŠIRIŠ SE K O EPIDEMIJA! Epidemija je iznenadno povećanje slučajeva neke zarazne bolesti u ljudskoj populaciji u određenom prostoru, koje bitno prerasta očekivani broj slučajeva (incidenciju) u istoj populaciji. Epidemija je obično prostorno ograničena, ali ako se proširi na čitave zemlje ili kontinente i zahvati velik broj ljudi, nazivamo je pandemijom. Kako bi se pojava određene bolesti okarakterizirala kao epidemija, nužno je uzeti u obzir normalnu stopu učestalosti te iste bolesti u populaciji. Manje povećanje broja slučajeva vrlo rijetke zarazne bolesti može se već nazvati epidemijom, dok veliko povećanje broja slučajeva vrlo česte bolesti (naprimjer prehlade) ne smatramo epidemijom. Pojam epidemije u prošlosti je bio rezerviran za zarazne bolesti, a u posljednje se vrijeme i naglo povećanje nezaraznih bolesti ili negativnih pojava u populaciji počelo definirati kao epidemija (naprimjer: epidemija pretilosti u SAD, epidemija alkoholizma u Rusiji itd.). Endemija ili endemska bolest je patologija koja je trajno prisutna na određenom području ili u određenoj populaciji. Endemije mogu biti prisutne u manjem, ali postojanom broju slučajeva na istom teritoriju, ili se mogu javljati u obliku manjih epidemija koje uvijek pogađaju isto područje i ponavljaju se u vremenu. Epidemiju zarazne bolesti ili opasnost od epidemije zarazne bolesti u Hrvatskoj

31 SVIBANJ / LIPANJ posebnom odlukom proglašava ministar nadležan za zdravstvo, na prijedlog Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, te određuje zaraženo, odnosno ugroženo područje. Tri najveće epidemije u povijesti Ljudsku povijest obilježile su neke epidemije koje su, iako su bile davno, ostavile dubok trag. Bile su to teške zarazne bolesti, protiv kojih nije bilo lijeka i koje su zbog visoke smrtnosti utjerivale strah u kosti na sam njihov spomen pa se do danas zadržala izreka bježi od njega kao od kuge! Među najvećim epidemijama bile su: 1. Velike boginje U 16. stoljeću, u vrijeme otkrića Amerike, koja je tad imala oko 100 milijuna stanovnika, američki domoroci nisu bili imuni na bolesti koje su im donijeli europski došljaci, što je pridonijelo tome da je gotovo došlo do istrebljenja tog stanovništva. Vodeća bolest s kojom se nisu mogli nositi bile su velike boginje. Ta bolest, koja je u Europi bila prisutna tisućama godina, prenosi se tjelesnim tekućinama, zrakom te preko odjeće. Manifestira se povišenom tjelesnom temperaturom, bolovima po cijelom tijelu te svrbežom, popraćenim osipom i krastama po tijelu. Velike boginje izazivaju smrt u oko 30 posto zaraženih, a kod preživjelih često ostavljaju trajnu unakaženost ili sljepoću. Iako je cjepivo otkriveno još godine, smatra se da je samo u 20. stoljeću od Učimo iz povijesti! Spadaju li pandemije zaraznih bolesti u ropotarnicu povijesti? Odgovor je: ne! Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) izvijestila je 12. lipnja svoje članice da je proglasila pandemiju nove gripe A (H1N1), tzv. svinjske gripe, prvu u 21. stoljeću. Pandemija je proglašena zbog zemljopisnog širenja bolesti, a ne zbog njezine težine. Pandemije ne možemo isključiti ni u budućnosti, zbog toga je važno provoditi sve predviđene mjere zaštite pučanstva od zaraznih bolesti! te bolesti umrlo između 300 i 500 milijuna ljudi. Godine virus je iskorijenjen među ljudskom populacijom te ga danas nalazimo isključivo u laboratorijima. 2. Španjolska gripa Kako se Prvi svjetski rat počeo bližiti kraju, stanovništvo je počela desetkovati nova bolest, koja je u nekoliko mjeseci dosegla ne samo razmjere epidemije, već i pandemije. Španjolska gripa pojavila se u ožujku i do kraja te godine usmrtila je skoro 40 milijuna ljudi. Za usporedbu, u cijelom Prvom svjetskom ratu poginulo je od ratnih zbivanja nešto više od 8 milijuna ljudi. Uzročnik smrti najčešće je bila upala pluća izazvana virusom španjolske gripe, popraćena najčešće obilnim krvarenjem. Simptomi su inače bili klasični simptomi gripe, uz to što su se javljale crne točke, najčešće po licu, a smrt je nastupala u pravilu 48 sati nakon zaraze. Naziva se španjolskom gripom jer su španjolski mediji najviše pisali o njoj kad se pojavila, budući da Španjolska nije sudjelovala u Prvom svjetskom ratu. Epidemija se, nakon otprilike godinu dana, utišala te je virus preuzeo manje opasan oblik, no procjenjuje se da je od španjolske gripe umrlo oko 100 milijuna ljudi. 3. Crna smrt Doba kuge (Crna Smrt ili Crna kuga) naziv je za period jedne od najrazornijih pandemija u povijesti čovječanstva. Započevši u jugozapadnoj Aziji proširila se u Europu kasnih 1340-ih godina. Konačan broj smrti koje je ta pandemija izazvala diljem svijeta procjenjuje se na oko 75 milijuna, odnosno oko polovice tadašnjeg stanovništva Europe. Naravno, demografski gubici od te pandemije nisu bili svuda jednaki jer je bolest odnosila više života u zajednicama s većim protokom ljudi i robe. Osim po smrtnosti, bolest je ostala zapamćena i po tome što je izmijenila socijalnu strukturu ondašnjeg stanovništva i način razmišljanja ljudi tog doba, koji su tad počeli živjeti za ovaj trenutak. Vjeruje se da se ista bolest vraćala u Europu svake generacije, s različitim stupnjevima intenziteta i smrtonosnosti, sve do ih godina.

32 32 NARODNI ZDRAVSTVENI LIST UZ SVJETSKI DAN NEPUŠENJA SVIBNJA

33 NARODNI ZDRAVSTVENI LIST 1 UZ SVJETSKI DAN NEPUŠENJA SVIBNJA

34 MLADI POČ 2 STARE PUŠAČE Bolje spriječiti nego liječiti. Pušenje je ubojstvo na (narodna mudrost) rate. Prema podacima WHO-a, u svijetu ima 1,1 milijarda pušača, što znači da je pušač svaki peti stanovnik našega planeta stariji od 15 godina. Godišnje se popuši više od 6 bilijuna cigareta, pri čemu se u atmosferu ispušta između 3 i 5 milijuna tona stakleničkih plinova te oko 7 tisuća tona kancerogenih kemijskih spojeva

35 NARODNI ZDRAVSTVENI LIST 3 ODVIKAVAMO INJU PUŠITI Piše Mr. sc. Ivica Stanić, pedagog i polivalentni defektolog Svake godine na Svjetski dan nepušenja, 31. svibnja, u novinama čitamo, na radiju slušamo i na televiziji gledamo razne obrazovne i informativne emisije o štetnom djelovanju duhanskog dima na ljudski organizam te vijesti o poduzimanju brojnih aktivnos- ti i akcija na planu suzbijanja pušenja i pokazatelje o uspješnosti poduzetih mjera. Upravo te antipušačke aktivnosti, škole za odvikavanje od pušenja i mnogi kvalitetni priručnici koji konkretno, korak po korak, vode pušača u društvo bivših pušača govore o značajnom broju pušača koji su se zauvijek odrekli pušenja. Izvješća WHO pokazuju da u svijetu mnogi pušači prestaju pušiti, ali istovremeno upozoravaju na stalan porast pušenja (slično je i u našoj zemlji), pa se pitamo: Kako je to moguće? No, prije odgovora, ukratko upoznajmo problematiku pušenja, njegovu osvajačku moć, način širenja, zdravstvene i druge probleme koje ono izaziva kod pušača. Narkotički efekt Pušenje je uvlačenje duhanskog dima, koji nastaje pri sagorijevanju duhana ili nekih drugih biljnih produkata, u cigari, cigareti ili luli. Stvaranjem negativnog tlaka u plućima, duhanski se dim, iz zapaljenog, osušenog i usitnjenog duhanskog lišća, uvlači u pluća, zatim kroz dišne putove inhalira do najsitnijih alveola, što pušaču stvara poseban užitak, djeluje stimulativno jer blagim narkotičkim efektima podražuje živčani

36 4 sustav. Nikotin iz pluća, putem krvi, u malim dozama dospijeva u centar za ugodu u mozgu i stvara ugođaj u kojemu pušači uživaju, doživljavaju relaksaciju i opuštenost. To predstavlja snažan poticaj i motiv pušenju. Pušenje je samoubojstvo na rate. Nikotin je otrov koji u određenim dozama svakodnevno dragovoljno uzimamo. Duhan je ubojica kojega smo unaprijed platili. To je istina koju često čujemo od protivnika pušenja i pitamo se zašto su pušači tako samodestruktivni, nemilosrdni i okrutni prema sebi. Pušač je mala lokomotiva iz koje stalno suklja nikotinski dim, podrugljivo kažu protivnici pušenja. Pa i ta dobra stara parnjača odavno je zamijenjena električnom lokomotivom, kako bi se čovjekova prirodna sredina zaštitila od zagađivanja. Samo je čovjek ostao vjeran svojoj strasti - uživanju u duhanskome dimu. On ne razmišlja o štetnim posljedicama, narušavanju vlastitog niti tuđeg zdravlja, a kamoli o ekologiji. Pušač misli samo na trenutačni užitak koji mu pruža opojni nikotinski dim. Najčešće je svjestan posljedica jer ih itekako osjeća. Zna i da pušenje ugrožava ljudski organizam i zdravlje, ali to ne shvaća ozbiljno pa, na Od posljedica pušenja godišnje umire šest milijuna ljudi Od posljedica pušenja godišnje umire šest milijuna ljudi. Liječenje bolesnih te troškovi koji nastaju zbog izostanaka s posla, bolovanja i smanjene produktivnosti na radu iznose oko 1400 milijardi dolara, što je 1,8 posto svjetskoga BDP-a. Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, u Hrvatskoj puši 31,1 posto stanovništva starijeg od 15 godina, ili ukupno oko 1,1 milijun pušača, a po konzumaciji duhanskih prerađevina pri samom smo svjetskom vrhu. Prosječan hrvatski pušač popuši jednu kutiju cigareta dnevno, što znači da godišnje potroši na cigarete više od osam tisuća kuna. Koliki je to udar na obiteljski budžet, ako puši samo jedan član, nije potrebno posebno isticati.

37 NARODNI ZDRAVSTVENI LIST 5 sva upozorenja stručnjaka i antipušača, ravnodušno sliježe ramenima, misleći da se to neće baš njemu dogoditi. Uz neodgovoran odnos prema vlastitom zdravlju, osjeća se nemoćan da se odupre svojoj strasti, ovisnosti i apstinencijskoj krizi koja se javlja pri svakom pokušaju odgode paljenja cigarete, pa ništa ne poduzima. Otkuda duhanu tolika magična moć da, i pored spoznaje i znanstvenih dokaza o tome da pušenje kontinuirano, agresivno i uporno ugrožava ljudsko zdravlje, oštećuje organizam i uzrokuje brojna oboljenja - naprosto plijeni ljude, osvaja svijet? Ono ne pozna prepreke, ni državne granice, nacionalne, socijalne, rasne, klasne, obrazovne, vjerske, starosne, spolne ni bilo koje druge razlike. U svim društvenim slojevima dobro je prihvaćeno. Posjeduje univerzalnu vizu za sve zemlje svijeta i gost je gotovo svih naših domova. Opasno prijeti i sve više uzima maha, ne samo u redovima odraslih osoba, nego i među mladima, čak i djecom iz osnovnih škola. Kao rizičan čimbenik, odgovorno je za mnoge teške bolesti, uzrok je narušavanja ljudskog zdravlja, poremećaj u radu vitalnih organa, posebno raka pluća i narušavanja rada srca, te prerane smrti.

38 6 Duhan - veliki zagađivač okoliša Prema podacima WHO-a, u svijetu ima 1,1 milijarda pušača, što znači da je pušač svaki peti stanovnik našega planeta stariji od 15 godina. Godišnje se popuši više od šest bilijuna cigareta, pri čemu se u atmosferu ispušta između tri i pet milijuna tona stakleničkih plinova te oko 7 tisuća tona kancerogenih kemijskih spojeva. Tvornice duhana godišnje proizvedu više od pola milijuna tona otpada kontaminiranog nikotinom i ostalim štetnim kemikalijama. Dakle, duhan je i veliki zagađivač našeg okoliša. Radi zaštite zdravlja građana, Hrvatski je sabor 17. listopada donio Zakon o ograničavanju uporabe duhanskih proizvoda, koji utvrđuje mjere smanjenja i ograničavanja pušenja. Tako je pušenje zabranjeno u radnom prostoru, odgojnoobrazovnim i zdravstvenim ustanovama, uz izuzetak psihijatrijskih bolnica i odjela, a u kafićima i restoranima dopušteno je samo u posebnim prostorijama i na terasama, namijenjenima samo pušačima. Na kutijama cigareta napisana su upozorenja na teška oboljenja koja izaziva pušenje, ali kako ona nisu dala očekivane rezultate, dodane su im zastrašujuće slike oboljelih organa pušača. Međutim, ostvareni rezultati su mali, tek oko 0,5 posto, kako pokazuju prva istraživanja. Pušači su se brzo navikli na njih i ne zapažaju ih, a oni kojima te slike smetaju, kupe tabakere pa cigarete stave u njih, a kutije bace u smeće. Dakle, zastrašivanja, zabrane, visoke trošarine i drastična poskupljenja duhana nisu značajnije smanjili broj pušača, ali su povećali šverc, pa u crnim kronikama često čitamo o velikim zapljenama cigareta. U njima se ističe koliko bi švercom tih cigareta bio oštećen državni proračun, a

39 NARODNI ZDRAVSTVENI LIST 7 oštećenje zdravlja se ni ne spominje. Tako pišu i naše, i strane novine. Efikasne škole za odvikavanje i Dan nepušenja Efikasnima su se pokazale škole za odvikavanje od pušenja, edukativne i informativne aktivnosti u lokalnim zajednicama i školama, koje argumentirano i uvjerljivo dokazuju koliko je pušenje štetno, bude i razvijaju svijest o potrebi prestanka pušenja zbog očuvanja zdravlja, osobito kada ih u to uvjeravaju bivši pušači koji to svjedoče osobnim uzorom i ujedno prenose vlastita iskustva. Šteta je što se te aktivnosti ne provode tijekom cijele godine, već samo kampanjski, uglavnom povodom Svjetskog dana nepušenja i nacionalnog Dana bez duhanskog dima. Hrvatski nacionalni Dan bez duhanskog dima od simbolično se obilježava na prvi dan korizme, jer dio pušača upravo u korizmi razmišlja o odvikavanju od pušenja, pa je to prava prilika da se pušači potaknu na prestanak pušenja, barem 24 sata, i time se sami uvjere kako bez cigarete mogu izdržati dan te da, ohrabreni tim uspjehom, barem neki od njih dan pretvore u tjedan, tjedan u mjesec, a mjesec u godinu i tako se odviknu od pušenja. Nije to bila samo želja, već dobro organizirana i znalački vođena aktivnost, pa ni uspjeh nije izostao. Potvrđuje to istraživanje provedeno na uzorku od 600 ispitanika. Utvrđeno je da na prvi nacionalni Dan bez duhanskog dima cigaretu nije zapalilo 26 posto pušača, 50 posto ih je pušilo mnogo manje nego obično, a 69 posto ispitanika izjavilo je da razmišlja o trajnom prestanku pušenja. Liječimo posljedice, a ne sprječavamo pojavu. Analiza poduzetih mjera i rada na suzbijanju pušenja pokazuje da smo naše aktivnosti uglavnom usmjerili na odvikavanje od Nepušači se odgajaju obrazovanjem i osobnim primjerom S djecom, poglavito u vrlo osjetljivom pubertetskom i adolescentskom uzrastu, morate razgovarati, iskreno odgovarati na njihova pitanja, pokazati puno razumijevanja za njihove razvojne probleme, želje i potrebe, pojačati oprez, pomoći da usvoje zdrave i korisne navike, a izbjegnu štetne, poput pušenja, kojih će se u kasnijem životu iznimno teško osloboditi. Poželjno je upriličiti razgovor s bivšim pušačem, čuti kako je lako zapalio prvu, a teško odbacio posljednju cigaretu, kako se osjećao tijekom pušenja, a kako nakon prestanka. Neka djeca pitaju što god ih zanima. Usto, djeci valja nabaviti knjigu o pušenju, sadržaja primjerenog uzrastu, čitati zajedno i s njima razgovarati o navedenim činjenicama, čuti njihovo mišljenje, zaključke, stavove i uvjerenja, educirati ih i informirati o bolestima koje izaziva pušenje i o prednostima nepušenja. Uzori roditelja, nepušački odgoj, edukacija i prevencija najbolja su sredstva za suzbijanje i sprječavanje pušenja.

40 8 pušenja, a edukaciji, odgoju nepušača i prevenciji nismo posvetili dovoljno pažnje, pa se javlja znatno veći broj novih pušača nego što ih prestaje pušiti. Odavno je poznato da je većina pušača svoju prvu cigaretu zapalila u vrijeme adolescencije te da se dobna granica početka pušenja spušta u sve mlađu dob, čak među osnovnoškolce. To nam nameće imperativan zadatak organiziranog rada na edukaciji i odgoju mladih nepušača, u obitelji i u školi, jer samo na taj način možemo spriječiti pojavu pušenja u njezinom nastajanju i suzbiti je u korijenu. To se može ostvariti dobrom suradnjom i djelovanjem obitelji i škole. Razrednici mogu na roditeljskim sastancima ili radionicama poučiti roditelje kako djecu odgajati u nepušačkom duhu, što i kako činiti ako zapaze da njihovo dijete počinje pušiti te ih potaknuti da, radi očuvanja zdravlja vlastite djece, i sami prestanu pušiti i budu im vrijedan uzor. Osobni uzori djelotvorniji od zabrana i prijetnji Istraživanja pokazuju da pušači prvu cigaretu zapale u djetinjstvu. Znači da s odgojem nepušača i suzbijanjem pušenja valja početi rano, pomoći mladima da se odupru pritiscima vršnjaka i da ne počnu pušiti. Iz prakse znamo da prodike, zastrašivanja, zabrane i prijetnje ne daju trajne rezultate i da su najdjelotvorniji osobni uzori, jer dijete riječi sluša, a uzore oponaša. Nažalost, mnogo roditelja puši. Oni to djeci moraju priznati, pokazati kajanje i pokušati se odviknuti. Tijekom odvikavanja, kroz vlastiti primjer treba im objasniti kako je vrlo teško i bolno odbaciti tu štetnu naviku i savjetovati ih da je najbolje nikada ne početi pušiti. Ako roditelji u odvikavanju i ne uspiju, djeca će njihov napor i želju znati cijeniti te izvući dragocjene pouke. Ako ste saznali da vaš tinejdžer puši, nemojte ga grditi. Pitajte ga kako je i zašto počeo pušiti i kaje li se zbog toga. Recite mu da ga držite dovoljno odraslim i pametnim da donese mudru odluku pa vam se pridruži u odvikavanju, jer time čini dvije koristi: prestaje pušiti i pomaže vama u odvikavanju. U školi djeca steknu osnovna znanja o štetnosti pušenja i nauče kako se oduprijeti izazovima duhanskog dima i pritiscima vršnjačke skupine, zatim kako protumačiti i shvatiti pušenje svojih roditelja (onih koji to čine) te kako i zašto ne slijediti njihov pušački primjer.