tajanstveno more.qxp

Транскрипт

1

2 Ahmed Bosnić TAJANSTVENO MORE More je kao svemir. Nikada nećemo upoznati sve njegove tajne... ELEKTRONSKA BIBLIOTEKA

3 ŠTA BILJEŽE KRONIKE Tamo, vani, u hladnoj vodi, daleko od zemlje, čekali smo svaku noć na dolazak magle; ona je došla, a mi smo čisteći zvučni stroj palili svjetla za maglu, gore, na kamenom tornju. Osjećajući se kao dvije ptice na sivom nebu Mek Din i ja slali smo svjetlo, koje je sad crveno, zatim bijelo i opet crveno, dolazilo do očiju osamljenih brodova i pomoraca. Ako nisu ugledali naše svjetlo, tada je uvijek tu bio naš glas, duboki i prodorni krik naše sirene za maglu, koji je snažno podrhtavao kroz maglene dronjke i tjerajući galebove činio ih hrpom razbacanih karata, ispod kojih su se visoki valovi valjali bjesno se propinjući. - Usamljen je ovo život, ali si se već naučio na njega, zar ne? - upita Mek Din. - Da - rekoh. - S tobom se dade pričati. - Pa, sutra je tvoj red za izlazak na kopno - reče on, smijući se - na provode, djevojke i džin. - Na šta misliš, Mek Din, kada te ovdje ostavim samog? - Na more i njegove tajne. Mek Din upali svoju lulu. Bilo je sedam i petnaest, veće, mjesec decembar, uključena grijalica, svjetlo je okretalo svoj rep u dvjesta smjerova, a sirena prodorno odzvanjala u grlu kamenog tornja. Nije bilo grada stotinu milja niz obalu, samo 3

4 cesta, koja je prolazila kroz pustu zemlju do mora, nekoliko automobila i pojas od dvije milje hladne vode od naših usamljenih stijena, s jedva nekoliko brodova. - Tajne mora - ponovi Mek Din zamišljeno. Trenutak je povlačio oštri dim iz svoje nagorjele lule, a onda me pogleda pravo u oči. - Znaš, okean je najveća i najvraškija snježna pahuljica koja postoji. Okreće i stvara hiljade oblika i boja, nikad ih neponavljajući. Čudno. Upravo tako. Jedne noći, prije mnogo godina, bio sam ovdje sam, kada su sve ribe ovoga mora došle ovamo i izronile na površinu. Nešto ih je natjeralo da doplivaju i ostanu ovdje, u za-livu, drhtuljeći i zureći u toranj, tako da sam mogao da vidim njihove čudne oči. Smrznuo sam se. Plivajući tu do ponoći, ribe su podsjećale na veliki paunov rep. A onda su nestale bez ikakvog šuma, milion ih je otišlo. Mislim da su možda, na neki tajanstveni način, prošle sve ove milje samo da bi se pomolile. Čudno. Ali, zamisli, kako im je morao da izgleda kameni toranj sa svojih sedamdeset i pet stopa iznad mora, sa svjetlom koje blješti iz njega, javljajući se monstrumskim glasom. Nikad se više nisu vratile te ribe... Zadrhato sam. Gledao sam dugačku sivu morsku livadu, koja se prostirala daleko, nikuda, i ni u šta. - O, more je puno tajni. - Mek Din je nervozno puckao svoju lulu, neprestano žmirkajući. Bio je uznemiren cijelog dana, ne odajući razloge. - Uza sve naše strojeve i takozvane podmornice, proći će još hiljade stoljeća prije nego dođemo do kraja - prije nego što uspjemo da dotaknemo dno potopljenih zemalja u kraljevstvima iz bajki i spoznamo sve dimenzije istinskog straha. Zamisli, tamo dolje je još uvijek godina prije nas. Dok smo mi okolo paradirali s fanfarama, oduzimajući jedan drugome zemlje i skidajući glave, oni su živjeli ispod mora dvanaest 4

5 milja dubokoga, hladnog, u vremenu starom kao brada zvijezde repatice... - Da, to je stara zemlja. Mek Din se podiže. - Dođi. Imam ti ispričati nešto posebno, na što sam čekao prilično dugo. Popeli smo se osamdeset stepenica, ispunivši vrijeme pričajući. Na vrhu tornja Mek Din je ugasio sobno svjetlo da ne bi došlo do odsjaja u ogledalu. Veliko oko zasljepljujućeg svjetla je zujalo, lako se okrećući u svojoj nauljenoj rupi. Sirena je ujednačeno trubila svakih petnaest sekundi. - Zvuči kao životinja, zar ne? - Mek Din klimnu glavom. - Velika, usamljena životinja, koja plače u noći. Sjedeći ovdje, na granici od deset biliona godina, ona zove dubine; ja sam ovdje, ja sam ovdje, ja sam ovdje... A dubine odgovaraju, da, odgovaraju, ovdje si već tri mjeseca, Džoni, i bolje je da te pripremim: obično u ovo doba godine -reče promatrajući tamo i tajanstvenu maglu - nešto posjećuje svjetionik!... - Jata riba, kao što si maloprije rekao? Mek Din odmahnu rukom. - Ne, to je nešto sasvim drugo. Nisam ti o tome pričao da ne pomisliš da sam prestrašena budala. Ali, noćas ti moram to da ispričam, jer prema oznakama u mom kalendaru iz prošle godine, noćas je noć kada to dolazi. Neću ići u pojedinosti, moraš se sam u to da uvjeriš. Samo sjedi ovdje. Ako želiš, sutra možeš da spremiš svoje stvari, motornim čamcem otploviti do obale i odvesti se svojim kolima, parkiranim na molu, u neki udaljeni kontinentalni gradić, da više nikada ne ugasiš svoja svjetla noću. Neću se čuditi niti te okrivljavati. Ovo se događa već treću godinu, i to je prvi put da se neko osim mene može da uvjeri u istinitost svega. Samo budi strpljiv, čekaj i gledaj. Pola sata je bilo prošlo a da smo progovorili jedva nekoliko riječi. Kada nam je postalo dosadno, Mek Din mi je objasnio neke od njegovih ideja o sireni. 5

6 - Jednog dana, prije mnogo godina, čovjek je hodajući okolo stao na zvuk okeana, na hladnoj, neosunčanoj obali i rekao: potreban nam je glas koji će na moru upozoravati brodove, ja ću stvoriti jedan. Stvoriću vječni glas, kao što je vječna magla; stvoriću glas koji je kao prazan krevet pored vas, koji je kao prazna kuća kad otvorite vrata, koji je kao drveće u jesen bez lišća. Zvuk koji je ptice što plačući lete na jug, zvuk koji je kao studeni vjetar na obali, strmoj i hladnoj. Stvoriću zvuk koji je tako osamljen da ga niko neće moći da mimoiđe - ma ko da ga čuje odzva-njat će mu u duši, a srca će činiti mnogo toplijim... Stvoriću zvuk i aparaturu koju će nazvati sirenom, i ma ko da je čuje, znaće šta je to vječna tuga i prolaznost života!... Sirena se oglasi. - Ja sam izmislio ovu priču - reče Mek Din tiho - kako bih pokušao da objasnim zašto ovo biće dolazi svake godine do svjetionika. Sirena ga zove, ja mislim, i ono dolazi... - Ali... - zaustih. - Pssst! - prošaputa Mek Din. - Pogledaj tamo! - On pokaza prema dubinama. Nešto je plivalo prema svjetioniku. Bila je hladna noć, kao što rekoh; visoki kameni toranj je bio hladan, svjetlo je dolazilo i odlazilo, a sirena je zvala i zvala kroz rasparanu ma-glušinu. Nisi mogao da vidiš daleko i nisi mogao da vidiš dobro i jasno, duboko se more gibalo na svom monotonom putu oko Zemlje pokrivene koprenom noći, glatko i mirno, boje sivog mulja, a nas dvojica smo iz visokog tornja posmatrali kako se tamo, dalje, uz rumor vode, pojavljuju valovi i bjeličasta pjena. I tada je na površinu studenog mora izronila glava, velika glava tamne boje, ogromnih očiju, a za njom vrat. A zatim - još nikakvo tijelo, nego vrat, i još toga vrata!... 6

7 Glava se uzdigla čitavih četrdeset stopa iznad vode nasađena na vitak i divan tanini vrat. Tek tada se, kao mali otok crnih koralja, školjki i rakova, tijelo izdiglo iz podzemlja. Trzalo je repom. U svemu, preračunao sam da čudovište od glave do vrha repa ima oko devedeset ili čak stotinu stopa. Rekoh nešto. Ne znam šta. - Mir, momče! - prošaputa Mek Din. - To je nemoguće! - uskliknuh. - Ne, Džoni. Mi smo nemogući. Ono je takvo bilo i prije deset miliona godina. Ono se uopšte nije promijenilo. Mi i Zemlja smo se promijenili, postali nemogući. Mi, da, mi! Ono je plivalo polako, veoma dostojanstveno, tamo dolje u ledenoj vodi. Obavijajući ga na trenutke magla je povećavala njegove dimenzije. Jedno od očiju ogromnog čudovišta uhvatilo je, zadržavalo i odbijalo naše snažno svjetlo, crveno, bijelo, crveno, bijelo, kao disk što šalje poruku u prastaroj zagonetnoj šifri. Bilo je tiho kao magla kroz koju je plivalo. - To je neka vrsta dinosaurusa! - čučnuh čvrsto se držeći ograde od stepenica. - Da, jedan iz njihovog plemena. - Ali, oni su izumrli! - Ne svi. Neki su se sakrili u dubine. Duboko su, duboko dolje, u najdubljim dubinama. Zar to, Džoni, nije prava riječ, koja toliko mnogo kaže: dubine. Sva hladnoća, tama i ponor ovoga svijeta krije se u riječi kao što je ova. - Šta ćemo učiniti? - Učiniti? Imamo posao koji ne smijemo napustiti. Osim toga, ovdje smo sigurniji nego u nekom brodiću koji bi se pokušao da dočepa obale. To biće je veliko kao razarač i isto tako brzo!... Ali čekaj, zašto ono dolazi ovamo? Sljedećeg trenutka postalo mi je sve jasno. 7