Ministarstvo kulture Ugovor o pružanju usluga pripreme natječajne dokumentacije za projekt ''Digitalizacija kulturne baštine'' Prijedlog budućeg stanj

Транскрипт

1 Ministarstvo kulture Ugovor o pružanju usluga pripreme natječajne dokumentacije za projekt ''Digitalizacija kulturne baštine'' Prijedlog budućeg stanja Travanj godine Europska unija Zajedno do fondova EU Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog fonda za regionalni razvoj.

2 SADRŽAJ SADRŽAJ 1 POPIS KRATICA 3 1. UVOD POZADINA PROVOĐENJA ANALIZE BUDUĆEG STANJA SVRHA I OPSEG PRIJEDLOGA BUDUĆEG STANJA Pozadina prijedloga budućeg stanja Opseg prijedloga budućeg stanja OSNOVNE ZNAČAJKE PREDLOŽENOG SUSTAVA 7 2. PRIJEDLOG KLJUČNIH NEFUNKCIONALNIH I FUNKCIONALNIH ZAHTJEVA BUDUĆEG SUSTAVA KLJUČNI NEFUNKCIONALNI ZAHTJEVI SUSTAVA KLJUČNI FUNKCIONALNI ZAHTJEVI SUSTAVA SERVIS ZA PODRŠKU TOKU DIGITALIZACIJE SERVIS ZA AUTOMATIZIRANI PRIJENOS Funkcija predprihvata Funkcija prijenosa FUNKCIJA PRIHVATA Automatizirani prihvat Grafičko korisničko sučelje Provjera valjanosti prihvatnog informacijskog paketa (SIP-a) Stvaranje tehničkih metapodataka Generiranje arhivskih informacijskih paketa (AIP) Generiranje diseminacijskog informacijskog paketa (DIP) FUNKCIJA ARHIVSKE POHRANE Provjera nepromjenjivosti (engl. fixity checking) Razdvajanje AIP i DIP pohrane Izvoz iz pohrane AIP verzioniranje FUNKCIJE PLANIRANJA I RADNJI OČUVANJA Politika očuvanja Praćenje i izvještavanje o očuvanju Planovi očuvanja Radnje očuvanja Procjena radnji očuvanja FUNKCIJA UPRAVLJANJA PODACIMA Pohrana metapodataka o očuvanju Trajni identifikatori FUNKCIJA PRISTUPA Integracija sa servisom agregatora FUNKCIJA UPRAVLJANJA Korisnički profili Kontrola pristupa Administracija sustava NACIONALNA USLUGA AGREGACIJE METAPODATAKA (VANJSKA) TRAJNI IDENTIFIKATOR I USLUGA RAZRJEŠAVANJA POVEZNICA (VANJSKA) PREDUVJETI INTEROPERABILNOSTI SREDIŠNJI SUSTAV ZA POHRANU, PRISTUP, AGREGACIJU I PRETRAŽIVANJE GRAĐE KULTURNE BAŠTINE MODEL CENTRALIZIRANOG SUSTAVA 26 1

3 3.1.1 Prva hijerarhijska razina Druga hijerarhijska razina Treća hijerarhijska razina SASTAVNICE SUSTAVA I NJIHOVA MEĐUOVISNOST ARHITEKTURA INFORMACIJSKOG SUSTAVA ZA DIGITALIZACIJU KULTURNE BAŠTINE POSLOVNA ARHITEKTURA APLIKATIVNA ARHITEKTURA PODATKOVNA ARHITEKTURA TEHNOLOŠKA ARHITEKTURA SIGURNOSNA ARHITEKTURA AGREGATOR, RESOLVER I PURL STANDARDI I KRITERIJI ZA DIGITALIZACIJU KRITERIJI ODABIRA ZA DIGITALIZACIJU GRAĐE STANDARDI ZA PROCES DIGITALIZACIJE STANDARDI KVALITETE ZA DIGITALIZACIJU I IZLAZNE REZULTATE PRIHVATNI INFORMACIJSKI PAKETI (SIP) UPRAVLJANJE SIP DATOTEKAMA KONTROLNI ZBROJEVI (ENGL. CHECKSUMS) METAPODACI UKLJUČENI U SIP FORMAT SIP KONTEJNERA SIP PRIJENOS STANDARDNI FORMATI DATOTEKA ZA PRIHVAT, OČUVANJE I PRISTUP METAPODACI O OČUVANJU I INFORMACIJSKI PAKETI TRAJNI IDENTIFIKATORI TIJEK RADA DIGITALNOG ARHIVA OAIS Prihvat Arhivska pohrana Upravljanje Upravljanje podacima Planiranje očuvanja Pristup RAZINE USLUGE OČUVANJA STANDARDI PRISTUPNE PODRŠKE ZAKLJUČAK 59 2

4 POPIS KRATICA AIP AKM zajednica API ArhivPRO d.o.o. ARK CDU DataCite DBMS DIP DOI DoN DQM EU ESB EY ili EYS ili Izvršitelj GUI HDA HRT HRZ IEF IETF IFLA IIIF Institucije IT LZMK METS MDC MDM MK ili Klijent Arhivski informacijski paket (engl. Archival Information Package) Arhivska, knjižnična i muzejska zajednica Sučelje za programiranje aplikacija (engl. Application Programming Interface) ArhivPRO Arhivski ključ resursa (engl. Archival Resource Key) Centar dijeljenih usluga Organizacija za distribuciju DOI identifikatora Sustav za upravljanje baza podataka (engl. Database Management System) Diseminacijski informacijski paket (engl. Dissemination Information Package) Identifikator digitalnog objekta (engl. Digital Object Identifier) Dokumentacija o nabavi Upravljanje kvalitetom podataka (engl. Data Quality Management) Europska unija Sabirnica za usluge (engl. Enterprise Service Bus) Ernst & Young Savjetovanje d.o.o. Grafičko korisničko sučelje (engl. Graphical User Interface) Hrvatski državni arhiv Hrvatska radiotelevizija Hrvatski restauratorski zavod Institut za etnologiju i folkloristiku Radno tijelo za razvoj Interneta (engl. Internet Engineering Task Force) Međunarodni savez knjižničarskih institucija (engl. International Federation of Library Associations and Institutions) Međunarodni okvir za interoperabilnost slika (engl. International Image Interoperability Framework) Ustanove relevantne za projekt Digitalizacija kulturne baštine, odnosno muzeji, knjižnice, arhivi, stvaratelji i imatelji audiovizualnog gradiva, ostali stvaratelji i imatelji kulturne baštine, Ministarstvo kulture, konzervatorski odjeli Informacijske tehnologije Leksikografski zavod Miroslav Krleža Standard za kodiranje i prijenos metapodataka (engl. Metadata Encoding and Transmission Standard) Muzejski dokumentacijski centar Upravljanje ključnim podacima (engl. Master Data Management) Ministarstvo kulture 3

5 MUO MVC NDSA NIAS NSK OAI-PMH OAIS OCR Muzej za umjetnost i obrt Arhitekturni model razvoja aplikacija (engl. Model-View- Controller) Nacionalni savez digitalnog upravništva (engl. National Digital Stewardship Alliance) Nacionalni identifikacijski i autentikacijski sustav Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu Protokol za prikupljanje metapodataka (engl. Open Archives Initiative Protocol for Metadata Harvesting) Informacijski sustav otvorenog arhiva (engl. Open Archival Information System) Optičko prepoznavanje znakova (engl. Optical Character Recognition) OPKK Operativni program Konkurentnost i kohezija PAIMAS PAIS PDI PID Povjerenstvo Poziv PREMIS Projekt PURL RDF SIP SLA SPARQL SSO Ugovor URI URL URN Apstraktni standard metodologije sučelja između stvaratelja i arhiva (engl. Producer- Archive Interface Methodolofy Abstract Standard) Specifikacija sučelja između stvaratelja i arhiva (engl. Producer- Archive Interface Specification) Informacije o opisu očuvanja (engl. Presevation Description Information) Trajni identifikator (engl. Persistent Identifier) Povjerenstvo za praćenje pripreme i provedbe projekta Digitalizacije kulturne baštine Poziv na dostavu projektnih prijedloga u ograničenom postupku dodjele bespovratnih sredstava u modalitetu trajnog poziva Razvoj e-usluga (referentna oznaka poziva KK ) koji je objavilo Ministarstvo regionalnoga razvoja i fondova Europske unije Strategije implementacije metapodataka o očuvanju (engl. PREservation Metadata: Implementation Strategies) Projekt ''Digitalizacija kulturne baštine'' Trajni jedinstveni lokator resursa (engl. Persistent Uniform Resource Locator) Radni okvir za opis resursa (engl. Resource Description Framework) Prihvatni informacijski paket (engl. Submission Information Package) Sporazum o razini usluge (engl. Service Level Agreement) Strukturni upitni jezik za RDF Jednostruka autentikacija (engl. Single Sign-On) Ugovor o pružanju usluga pripreme natječajne dokumentacije za projekt ''Digitalizacija kulturne baštine'' Jedinstveni identifikator resursa (engl. Uniform Resource Identifier) Jedinstveni lokator resursa (engl. Uniform Resource Locator) Jedinstveno ime resursa (engl. Uniform Resource Name) 4

6 1. UVOD 1.1. Pozadina provođenja analize budućeg stanja U cilju stvaranja uvjeta za održivo upravljanje procesom digitalizacije kulturne baštine, Ministarstvo kulture (dalje u tekstu: MK ili Klijent) predvidjelo je provedbu projekta digitalizacije kulturne baštine na nacionalnoj razini. Projekt se planira prijaviti za sufinanciranje sredstvima Operativnog programa Konkurentnost i kohezija (dalje u tekstu: OPKK), temeljem Poziva na dostavu projektnih prijedloga u ograničenom postupku dodjele bespovratnih sredstava u modalitetu trajnog poziva Razvoj e-usluga (referentna oznaka poziva KK ), objavljenog od strane Ministarstva regionalnoga razvoja i fondova Europske unije (dalje u tekstu: Poziv). Priprema ovako sveobuhvatnog projekta podrazumijeva provedbu prethodnih aktivnosti kojima će se utvrditi stvarno stanje i potrebe, odrediti buduće stanje te, sukladno utvrđenom, izraditi dokumentacija za prijavu projekta ''Digitalizacija kulturne baštine'' (dalje u tekstu: Projekt) za sufinanciranje iz fondova Europske unije (dalje u tekstu: EU) u sklopu OPKK-a. U sklopu pripreme Projekta potrebno je provesti sljedeće aktivnosti: Analiza trenutnog (AS IS) stanja informacijskih sustava relevantnih za digitalizaciju kulturne baštine i prijedlog budućeg (TO BE) stanja informacijskog sustava za digitalizaciju kulturne baštine, Analiza ljudskih kapaciteta u području digitalizacije, Definiranje financijskog okvira za uspostavu sustava za kreiranje digitalnih sadržaja, uključujući okvir za održivost Projekta, Priprema projektne prijave za dodjelu bespovratnih sredstava Operativnog programa Konkurentnost i kohezija. Temeljem provedenog otvorenog postupka javne nabave za nabavu usluga pripreme natječajne dokumentacije za projekt ''Digitalizacija kulturne baštine'', evidencijski broj: EV-VV , objavljenog u Elektroničkom oglasniku javne nabave Republike Hrvatske pod brojem: 2017/S 0F od 20. srpnja 2017., u kojem postupku je Naručitelj odabrao ponudu Ponuditelja, sada Izvršitelja, Ernst & Young Savjetovanje d.o.o. (dalje u tekstu: EY ili EYS ili Izvršitelj), Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: , oznaka ponude 17/2017 od 25. srpnja 2017., Naručitelj je 2. studenoga sklopio Ugovor o pružanju usluga pripreme natječajne dokumentacije za projekt ''Digitalizacija kulturne baštine'' (dalje u tekstu: Ugovor) s Izvršiteljem, koji se obvezao izvršiti predmet nabave u roku osam mjeseci od dana održavanja početnog sastanka, tj. od 6. studenoga U sklopu navedenog Ugovora, Izvršitelj, sukladno ugovornoj obvezi, podnosi ovo Izvješće o prijedlogu budućeg stanja Svrha i opseg prijedloga budućeg stanja Ministarstvo kulture želi planiranim Projektom doprinijeti dolje navedenom općem cilju te ostvariti dolje navedeni specifični cilj i rezultate. Opći cilj: Povećanje zaštite i online dostupnosti digitalnog kulturnog sadržaja. Specifični cilj: Osigurati sigurnu pohranu digitalnog kulturnog sadržaja na jednom mjestu te omogućiti korisnicima jedinstveni pristup tako pohranjenom sadržaju kroz uspostavu odgovarajućeg IKT sustava. 5

7 Rezultati: Uspostavljen središnji sustav za pohranu, pristup, agregaciju i pretraživanje građe kulturne baštine. Uspostavljena jedna ili više e-usluga. Uspostavljen standardiziran pristup digitalizaciji kulturne baštine. Ojačan kapacitet AKM zajednice za digitalizaciju kulturne baštine. Sukladno navedenome, svrha prijedloga budućeg stanja jest prikazati prijedlog budućeg stanja središnjeg sustava za pohranu, pristup, agregaciju i pretraživanje građe kulturne baštine kako bi se omogućila provedba daljnjih koraka za pripremu projektnog prijedloga za dodjelu EU bespovratnih sredstava. Prijedlog budućeg stanja izrađen je sukladno zahtjevima navedenima u Dokumentaciji o nabavi (dalje u tekstu: DoN), rezultatima analize trenutnog stanja, istovjetnim i sličnim praksama u Europskoj uniji, ali i temljem proučavanja dostupne literature te podataka prikupljenih tijekom informativnih sastanaka s predstavnicima relevantnih Institucija i društava koje se bave digitalizacijom. Dodatno, u svrhu dobivanja uvida u postojeće sustave koje Institucije koriste i mogućnost razvoja tih sustava održani su operativni sastanci s društvima ArhivPRO d.o.o., Link2 d.o.o., Point d.o.o. i Unibis d.o.o. na temu postojećih funkcionalnosti informacijskih sustava u baštinskim institucijama i mogućnostima razvoja budućeg sustava Pozadina prijedloga budućeg stanja U svrhu prikupljanja cjelovitih podataka i njihove analize za potrebe pripreme Projekta, uključujući podatke potrebne za definiranje prijedloga budućeg stanja nacionalnog sustava za digitalizaciju kulturne baštine, u sklopu Ugovora Izvršitelj je proveo analizu trenutnog stanja. Izvješće o analizi trenutnog stanja Naručitelju je dostavljeno 26. ožujka Analizom trenutnog stanja utvrđeno je kako digitalizacija predstavlja uobičajenu praksu u promatranim Institucijama, odnosno gotovo sve Institucije provode barem jednu aktivnost procesa digitalizacije. Institucije provode digitalizaciju samostalno ili nabavljaju usluge digitalizacije na tržištu u slučaju nedostajućih kapaciteta. Također, Institucije su izrazile spremnost da aktivnosti digitalizacije provode samostalno, ali i u suradnji s vanjskim pružateljima usluga. Točnije, među Institucijama postoji interes i za pružanje usluga vezanih uz digitalizaciju i očuvanje drugim Institucijama, ali i za korištenje vanjskih usluga vezanih uz digitalizaciju i očuvanje digitalne i digitalizirane kulturne baštine. Nadalje, analizom je utvrđeno kako su sveukupni kapaciteti resursa potrebnih za provedbu aktivnosti digitalizacije koji uključuju odgovarajuću infrastrukturu, ljudske i financijske kapacitete različiti kod različitih Institucija te kako su u promatranoj AKM zajednici brojnije manje od većih Institucija. Institucije primjenjuju različite standarde za digitalizaciju te različite kriterije za odabir građe pri provedbi aktivnosti digitalizacije, ovisno o praksi u svojoj djelatnosti i vrstama građe kulturne baštine čiji su imatelji i stvaratelji. Analizom je također utvrđen značajan obujam digitalne kulturne baštine u Institucijama, a posebice u devet ključnih institucija koje ostvaruju značajan doprinos kako ostvarenom tako i planiranom rastu ukupnog obujma digitalne kulturne građe Institucija u razdoblju od do godine. Uz spomenuto, analizom trenutnog stanja također su utvrđeni i izazovi koje je potrebno uzeti u obzir prilikom definiranja budućeg stanja. Prvi izazov predstavlja raznolikost informacijskih sustava u kojima se pohranjuje digitalna kulturna baština i normi na kojima se zasnivaju takvi sustavi te nemogućnost centraliziranog pretraživanja digitalne kulturne baštine putem jedinstvenog registra ili kataloga kulturne baštine koji bi omogućavao pregled podataka o vrsti i broju građe koja se nalazi u svim 6

8 relevantnim Institucijama uz nepostojanje jednoznačnih preduvjeta razmjenjivanja sadržaja i komunikacije između postojećih informacijskih sustava. Institucije nemaju unificirani način evidentiranja broja objekata kulturne baštine u Instituciji te su za pojedinu vrstu građe prisutne različite jedinice mjere. Daljnji izazov predstavlja nedostatnost kapaciteta za digitalizaciju vidljiv kroz zastarjelost i ograničenu dostupnost opreme za digitalizaciju te malobrojnost ljudskih resursa, vještina i znanja. Nadalje, trenutno stanje karakterizira raznolikost formata i standarda digitalne kulturne baštine koji su u primjeni te istodobnu primjenu niza različitih identifikatora dok je korištenje trajnih identifikatora u Institucijama na izrazito niskoj razini. Standardi metapodataka koji se koriste u sektoru kulturne baštine također su brojni te sav digitalizirani sadržaj nije povezan s pripadajućim opisnim metapodacima i ne može mu se pristupiti putem pretraživanja kataloga, dok mnogi objekti uopće nemaju pridružene metapodatke. Upravljanje digitalnim zbirkama nije na zadovoljavajućoj razini budući da manje od polovice Institucija koristi digitalni repozitorij za građu kulturne baštine. Većina Institucija nema strategiju digitalnog očuvanja, a tek svaka peta Institucija primjenjuje neku od mjera aktivnog digitalnog očuvanja dok je analizom utvrđeno kako Institucijama za navedeno nedostaju oprema i vještine Opseg prijedloga budućeg stanja Prijedlogom budućeg stanja utvrđeni su ključni funkcionalni i nefunkcionalni zahtjevi budućeg središnjeg sustava, oprema potrebna za digitalizaciju te standardi i kriteriji primjenjivi za digitalizaciju, koji uključuju: Standarde za uspostavu jedinstvenih trajnih identifikatora digitalnih objekata, Kriterije za odabir građe za digitalizaciju, Prijedlog za definiranje standarda za digitalizaciju, Prijedlog za definiranje formata za digitaliziranu građu, Prijedlog za korištenje standarda za definiranje metapodataka. Prijedlogom budućeg stanja definira se arhitekturna vizija IT sustava za digitalizaciju kulturne baštine i interoperabilnost s postojećim sustavima (e-građani, Portal otvorenih podataka, Europeana i drugi portali). Arhitekturna vizija se sastoji od: Poslovne arhitekture usluge za kreiranje i pristupanje digitalnom sadržaju, Aplikativne arhitekture aplikacije i servisi koje nudi budući IT sustav, Tehnološke arhitekture tehnologijski preduvjeti za uspostavu budućeg IT sustava, Sigurnosne arhitekture načini zaštite i pristupa digitalnog sadržaja, Arhitektura resolvera razrješavanje javnih adresa u lokalne za pristup građi, Arhitekture agregatora komponenta za prikupljanje digitalnog sadržaja, Arhitekture centralnog repozitorija trajno pohranjivanje digitalnog sadržaja, Arhitektura PURL sustava trajni pristup digitalnoj građi Osnovne značajke predloženog sustava Svrha predloženog sustava je poboljšati dostupnost digitalnog sadržaja, interoperabilnost istog među institucijama i pohranu digitalnog sadržaja baštinskih institucija kroz uvođenje standarda, specifikacija radnih procesa i dijeljenih usluga. Cilj uspostave središnjeg sustava je efikasno i kvalitetno upravljanje i digitalno očuvanje digitalne i digitalizirane kulturne baštine. Međuovisnost svrhe i cilja predloženog sustava prikazana je na slici u nastavku. 7

9 Slika 1. Prikaz svrhe i očekivanog cilja predloženog sustava Središnji sustav potrebno je razviti na temelju sljedećih načela: Sustav treba biti moderan i integralan, Sustav treba biti uspostavljen korištenjem standarda i metodologija upravljanja, razvoja i nadzora rizika sustava informacijskih i komunikacijskih tehnologija, Sustav mora biti jedinstveno parametriziran, s jedinstvenim statičkim podacima i šifrarnicima, Sustav treba omoguciti uspostavu upravljačkog izvještajnog sustava (engl. Business Inteligence BI) i uspostavu središnjeg skladišta podataka, sukladno potrebama vlasnika, optimizaciju izvora podataka (baze podataka i ostali izvori), centralizaciju nadzora, zaštite i sigurnosti podataka i informacija, Sustav treba omogućiti kontinuiranu primjenu temeljnih principa sigurnosti informacijskog sustava. Nadalje, informacijski sustav treba biti: Stabilan - korisnik ne smije iskusiti nemogućnost pristupa sustavu zbog tehničkih problema i poteškoća, Raspoloživ - sustav mora biti dostupan krajnjim korisnicima neovisno o broju korisničkih upita, Fleksibilan - mora imati mogućnost adaptiranja na razne nove tehnologije kada se pojave, Siguran - mora sprječavati neautorizirano korištenje i pristup podacima, Upravljiv mora imati mogućnost da administratori sustava po potrebi naprave izmjene. Sustav treba omogućiti povezivanje postojećih informacijskih sustava digitaliziranih i digitalnih sadržaja kulturne baštine. Treba biti zasnovan na otvorenim standardima i primjenjivati norme metapodataka i norme za oblikovanje i prikaz digitalnih sadržaja koji olakšavaju pregledavanje i pretraživanje sadržaja korisnicima te omogućiti interakciju s korisnicima kako bi svi sudionici mogli dati svoj doprinos kvaliteti sadržaja. Sustav treba biti kompatibilan s OAIS referentnim modelom i pripadajućim specifikacijama vezanim uz podatkovne modele informacijskih objekata te kontrolu kvalitete i sukladnosti, a 8

10 rutinski će preuzimati informacijske objekte kreirane sukladno kriterijima i standardima za digitalizaciju i omogućavati izvoz tih informacijskih objekata i njihovih metapodataka u definiranom formatu. OAIS referentni model je standard IT industrije za informacijske sustave arhiva. OAIS je arhiv koji se sastoji od organizacije ljudi i informacijskih sustava, koji imaju odgovornost očuvanja podataka i omogućavanja dostupnosti istih prema određenoj zajednici. Konkretno, u ovom slučaju podaci za očuvanje su digitalne i digitalizirane datoteke kulturne baštine. Glavna sastavnica središnjeg sustava kojom će se pristupiti rješavanju izazova je centralni repozitorij Ministarstva kulture. Putem centralnog repozitorija će se omogućiti prikaz i pohrana digitaliziranog i digitalnog sadržaja svih uključenih Institucija na jednom mjestu, uz sprječavanje dvostruke digitalizacije sadržaja. Pronalaskom građe na središnjem portalu MKa, korisnici će pristupati građi pohranjenoj u centralnom repozitoriju u sklopu središnjeg sustava. Pozivom na dostavu projektnih prijedloga Razvoj e-usluga (referentna oznaka poziva KK ) na koji se planira prijaviti projekt ''Digitalizacija kulturne baštine'', definirana su ograničenja vezana uz prihvatljivost troškova, odnosno definirano je da će hardver (serveri i pohrana) za potrebe projekta ''Digitalizacija kulturne baštine'' biti osigurani u sklopu centra dijeljenih usluga (dalje u tekstu: CDU) 1. Sukladno tome, pri izradi prijedloga budućeg stanja uzeto je u obzir da će centralni repozitorij koji se planira uspostaviti u sklopu središnjeg sustava biti smješten na infrastrukturi CDU-a. Kako većina Institucija planira korištenje nacionalnog agregatora iako ga trenutno koriste u manjoj mjeri, budući sustav sadržavat će podsustav za upravljanje digitalnom građom koji će podržavati interoperabilnost postojećih i budućih informacijskih sustava, s definiranim minimalnim skupom metapodataka koji će se isporučivati nacionalnom agregatoru. 1 Temeljem Zakona o državnoj informacijskoj strukturi (NN 92/14), donesena je Uredba o organizacijskim i tehničkim standardima za povezivanje na državnu informacijsku infrastrukturu (NN 60/2017) kojom je definirano da će biti uspostavljen centar dijeljenih usluga (dalje u tekstu: CDU) čija je obveza objediniti državnu informacijsku infrastrukturu na načelima dijeljenih usluga te operativno uspostaviti tehničku infrastrukturu za usluge korištenja zajedničke računalno-komunikacijske infrastrukture (Infrastruktura kao Usluga). Sufinanciranje uspostave CDU-a planirano je u sklopu specifičnog cilja 11c1 u okviru Operativnog programa Konkurentnost i kohezija

11 2. PRIJEDLOG KLJUČNIH NEFUNKCIONALNIH I FUNKCIONALNIH ZAHTJEVA BUDUĆEG SUSTAVA U idućim točkama predstavljen je prijedlog nefunkcionalnih i funkcionalnih zahtjeva središnjeg sustava. Nefunkcionalni i funkcionalni zahtjevi trebaju biti dogovoreni i navedeni u sporazumu o razini usluge (engl. Service Level Agreement, dalje u tekstu_ SLA) koji potpisuju stranke uključene u razvoj sustava i koji će uzimati u obzir relevantni pravni okvir. Prava i obaveze upravljača centralnog repozitorija i Institucija će se regulirati navedenim sporazumom Ključni nefunkcionalni zahtjevi sustava Nefunkcionalni zahtjevi obuhvaćaju općenita svojstva sustava kao što su sigurnost, pouzdanost, skalabilnost, održivost te korisnost, a dodatno mogu uključivati ograničenja dizajna sustava koja su dalje opisana kroz konkretne slučajeve i implementacijske zahtjeve. Većina tih zahtjeva, zbog visoke razine detalja, ne može biti određena u ovoj fazi pripreme Projekta, već će detaljni zahtjevi biti razvijeni u okviru priprema tehničkih specifikacija za sustav. U nastavku su nabrojana ključna svojstva nefunkcionalnih aspekata predviđenog sustava. Tehnološka neutralnost i kompatibilnost s novim tehnologijama Tehnološka neutralnost podrazumijeva da će se središnji sustav moći implementirati i održavati koristeći nove tehnologije kako se budu pojavljivale, bez značajnog utjecaja na funkcioniranje sustava. Prilikom razrade zahtjeva sustava u idućoj fazi Projekta, tj. tijekom pripreme detaljnih tehničkih specifikacija, potrebno je uzeti u obzir načelo tehnološke i platformske neutralnosti. Sustav bi trebao podržavati različite vrste rješenja za pohranu, uključujući tehnologiju oblaka, kao i lokalne podatkovne centre. Sustav bi se trebao oslanjati na sučelje za programiranje aplikacija (engl. Application Programming Interface, dalje u tekstu: API) kao osnovni oblik komunikacijskog sučelja bez postavljanja eksplicitnih ograničenja kompatibilnosti. Sustav mora omogućiti umetanje dodataka (engl. plug-in) u tijekove obrade. Administratori sustava bi trebali imati mogućnost dodavanja ili zamjene alata, pri čemu bi ovlašteni interni korisnici trebali moći konfigurirati alate koji će se koristiti prilikom provođenja analiza, radnji očuvanja, osiguravanja kvalitete i stvaranja pristupnih kopija. Međusobno neovisna distribuirana arhitektura Sustav mora biti izveden u skladu sa SOA načelima (engl. Service Oriented Architecture) i oslanjati se na mikrousluge ili dodatke za alate za obradu digitalnih objekata i njihovih metapodataka. Sustav mora biti modularan. OAIS funkcije trebaju biti odvojene u dobro definirane logičke jedinice koje mogu postojati neovisno jedna od druge. Instance operativnog sustava koje podržavaju funkciju upravljanja podacima moraju biti logički odvojene od instanci koje podržavaju funkciju arhivske pohrane. Sustav treba omogućiti mehanizam za smanjenje utjecaja zamjene tehnologija (npr. sustava za pohranu, operativnih sustava, DBMS, itd.). 10

12 Sustav mora biti skalabilan, tj. imati mogućnost povećanja (ili umanjenja) "na zahtjev", ovisno o potrebnim radnim svojstvima sustava (npr. potrebom za prihvatom velikog broja objekata bez utjecaja na izvođenje drugih operacija). Sustav mora omogućiti API-je i/ili web-servise za prihvat digitalnih objekata (slanje informacijskih paketa za prihvat (dalje u tekstu: SIP)) i pristup digitalnim objektima (primanje diseminacijskih informacijskih paketa (dalje u tekstu: DIP)). Zbog sigurnosti, API ne smije biti otvoren, već je potrebno zatražiti API ključ za korištenje sučelja za pristup središnjem sustavu. Domenska neovisnost Budući sustav obuhvaća sve domene kulturne baštine, tj. jednako funkcionira sa sadržajem arhiva, knjižnica, muzeja i ostalim tipovima građe. Primijenjeni standardi metapodataka budućeg sustava trebaju biti dovoljno prilagodljivi svim tipovima podataka baštinske građe pojedinih domena kulturne baštine. Sustav treba omogućiti mapiranje različitih domenskih standarda metapodataka u metapodatkovne sheme koje će koristiti prilikom digitalizacije i trajne pohrane sadržaja i prikaza na portalu Ministarstva kulture. Očuvanje razumljivosti podataka Određena svojstva digitalnih podataka predstavljaju "slabe točke" na koje treba obratiti pažnju tijekom životnog ciklusa digitalnih objekata. Fizički zapisi mogu biti ugroženi oštećenjem ili zastarjelošću medija za pohranu, a odgovarajući softver za tumačenje sadržaja digitalne datoteke možda neće biti dostupan jer je sadržaj nastao korištenjem softvera koji je u međuvremenu zastario i više nije raspoloživ. Ako ne postoji dovoljno kontekstualnih informacija potrebnih za razumijevanje sadržaja digitalnog objekta, značenje digitalnog objekta može biti nejasno, dok u slučaju postojanja više različitih verzija istog objekta postoji rizik nemogućnosti određivanja mjerodavne verzije. Sve ove "slabe točke" predstavljaju potencijalne prijetnje pristupu digitalnim objektima i njihovom razumijevanju te su stoga obuhvaćene digitalnim očuvanjem. Dugoročno održavanje pristupa digitalnim objektima uključuje tehnički pristup fizičkom i logičkom objektu te intelektualni pristup konceptualnom objektu. Važna zadaća digitalnog očuvanja je zadržavanje razumljivosti digitalnih objekata, posebice pružanjem dovoljno informacija o kontekstu u obliku metapodataka. Očuvanje autentičnosti i digitalnih prava Budući sustav treba jamčiti ispravnost, integritet i identitet očuvanih podataka i štititi digitalna prava. Digitalni objekti su podložni manipulaciji (slučajnoj ili zlonamjernoj) ili oštećenju (primjerice, pogoršavanje podataka uslijed propadanja medija za pohranu). U svrhu očuvanja digitalnih objekata iste je potrebno u određenom periodu izmijeniti, primjerice migracijom u drugi format datoteke. Stoga proces digitalnog očuvanja središnjeg sustava mora sadržavati rutine i strategije za zaštitu digitalnih objekata od neovlaštenih i neplaniranih promjena, kako bi se omogućilo otkrivanje neovlaštenih ili neželjenih promjena (npr. uz pomoć algoritma za provjeru istovjetnosti poput zbroja za provjeru (engl. checksum) te provjere nepromijenjenosti) i dokumentiranje svih odobrenih i potrebnih promjena metapodataka provedenih u okviru procesa digitalnog očuvanja. 11

13 Sustav mora podržavati alate koji jamče i dopuštaju provjeru provođenja upravljanja i zaštite prava intelektualnog vlasništva vezanih uz određeni digitalni objekt prema pravilima koja će se utvrditi prilikom uspostave sustava, temeljena na zakonodavnim okvirima Ključni funkcionalni zahtjevi sustava U ovom poglavlju su na visokoj razini opisane funkcije na koje treba obratiti pažnju pri dizajniranju središnjeg sustava. Referentni model otvorenog arhivskog informacijskog sustava (OAIS, ISO 14721) (OAIS, ISO 14721) 2 predstavlja okvir unutar kojega će se razmatrati preduvjeti sustava repozitorija. OAIS referentni model temelji se na tri hijerarhijske razine. Treća razina obuhvaća baštinske institucije koje sadrže baštinsku građu u digitalnom ili analognom obliku. Institucije ove razine digitalizaciju obavljaju same ili uz pomoć institucija druge razine, te pripremaju podatke za unos u središnji sustav i pakiraju podatke u SIP pakete. Na drugoj razini nalazi se funkcijski entitet za prihvat podataka i stvaraju se AIP paketi te DIP paketi koji se prosljeđuju korisnicima na korisničkoj razini. Funkcijski entiteti za arhivsku pohranu, upravljanje podacima, i pristup podacima su unutar centralnog repozitorija na prvoj razini. Cijelim sustavom administriraju upravljači centralnog repozitorija i institucije s kojima će upravljači uspostaviti partnerski odnos (dalje u tekstu: Partnerske institucije). Slijedeća slika prikazuje standardni OAIS model podijeljen kroz prethodno navedene hijerarhijske razine. 2 Dostupno na:

14 Slika 2. Model središnjeg sustava temeljen na OAIS referentom modelu Niže navedene točke obuhvaćaju funkcije cjelokupnog rješenja: Servis za podršku toku digitalizacije; Servis za automatizirani prijenos; Sustav repozitorija za digitalno očuvanje; Prihvat, Arhivska pohrana, Planiranje očuvanja i radnje očuvanja, Upravljanje podacima, Pristup, Upravljanje; Vanjski potporni servisi: Nacionalni servis za agregaciju metapodataka, Servis za trajne identifikatore i razrješavanje poveznica Servis za podršku toku digitalizacije Komponenta za praćenje i podršku tijeka rada digitalizacije nije izravni dio središnjeg sustava, nego je to zasebna aplikacija ili servis instalirana i upravljana lokalno od strane stvaratelja sadržaja na trećoj i drugoj razini. 13

15 Svrha ove komponente je kontrola tijeka procesa digitalizacije, praćenje napretka digitalizacije, obrada kreiranih datoteka, osiguravanje i/ili provjera kvalitete proizvedenih datoteka i upravljanje skupnim prijenosom datoteka u radni prostor prije prihvata ili izravno na prihvatnu funkciju sustava repozitorija. Komponenta mora imati API sučelje za prijenos datoteka zajedno s potrebnim metapodacima na funkciju predprihvata središnjeg sustava Servis za automatizirani prijenos Servis za automatizirani prijenos sastoji se od nekoliko funkcija koje omogućavaju prijenos podataka u središnji sustav uz minimalan ili nikakav manualni unos sa strane proizvođača sadržaja Funkcija predprihvata Funkcija predprihvata nalazi se između 3. i 2. razine središnjeg sustava i pruža okruženje za obradu objekta te sigurnu pristupnu točku za slanje građe središnjem sustavu. Funkcija postoji (i) kao dio servisa za podršku toka digitalizacije ili (ii) kao komponenta za izvoz lokalnog digitalnog repozitorija kojom lokalno upravlja stvaratelj sadržaja ili (iii) kao zasebni softverski sustav instaliran i upravljan lokalno od strane stvaratelja sadržaja. Funkcija predprihvata mora biti u mogućnosti podržati fleksibilne i podesive radne procese (engl. workflow) za obradu materijala iz vanjskih softverskih sustava (npr. skeniranje, obradu slike, kontrolu tijeka rada digitalizacije i sličnih sustava) i korisnika, lokalnih sustava repozitorija ili lokalno pohranjene digitalne zbirke i objekte. Prema potrebi treba implementirati lokalni sustav repozitorija za pohranu SIP-ova. Ovi radni procesi pretvaraju sadržaj i metapodatke u definirane prihvatne informacijske pakete (SIP-ove). Po mogućnosti su automatizirani, ali mogu biti manualni ili kombinirani (uobičajeno je to automatizirana obrada uz manualno osiguravanje kvalitete). Daljnji razvoj radnog prostora će biti potreban uslijed dodavanja novih vrsta sadržaja za očuvanje i određivanja njihovih definicija unutar SIP paketa. Funkcija predprihvata pruža sličnu razinu očuvanja digitalnog sadržaja kao i pohrana za digitalno očuvanje i omogućuje sigurnu osnovnu zaštitu kao što su sigurnosne kopije, antivirusne provjere i provjera istovjetnosti građe (engl. checksum) u sigurnoj okolini Funkcija prijenosa Centralni repozitorij mora omogućiti ili biti integriran s komponentom koja omogućava vanjskim stvarateljima sadržaja automatizirani način prijenosa (deponiranja) digitalnih objekata i metapodataka. Ti će objekti i metapodaci biti dostavljeni komponenti za prihvat središnjeg sustava na provjeru valjanosti i obradu. Ova se komponenta implementira kao API sučelje za stvaratelje sadržaja koje omogućuje prijenos podatkovnih objekata u obliku SIP-a i konfiguriranje metapodataka uključenih u SIP. Središnji sustav također treba osigurati web sučelje s autentikacijom korisnika. Odgovarajući korisnički profil za ovu aktivnost je profil stvaratelja sadržaja. Preporučena metoda prijenosa SIP-a je putem komunikacije aplikacije s aplikacijom (tj. preko API-ja). 14

16 2.5. Funkcija prihvata Ovi zahtjevi opisuju provjeru valjanosti i obradu građe prenesene iz funkcije predprihvata u centralni repozitorij. Građa se šalje u repozitorij kao prihvatni informacijski paket (SIP) gdje se u sustavu repozitorija proširuje prilikom prihvata kako bi se stvorio arhivski informacijski paket (AIP) za dugoročno očuvanje. Softverska arhitektura komponente prihvata trebala bi se temeljiti na konceptu mikrousluga ili na korištenju dodataka (engl. plug-in). Dodaci su skup softverskih komponenti koji dodaju specifične mogućnosti većoj softverskoj aplikaciji. Dodatak se sastoji od jedne ili više komponenti, od kojih svaka ima određenu ulogu u procesu pretvorbe, primjerice otkrivanje formata datoteka, pretvorbu datoteka, stvaranje XML ili JSON datoteka s metapodacima očuvanja ili AIP-a koji se naposljetku pohranjuje u arhivskoj pohrani. Komponenta prihvata mora ponuditi podesive alate za tijek rada koji se mogu prilagoditi različitim skupinama građe (tj. SIP-ovima) kroz integraciju i konfiguraciju dodatnih ili alternativnih alata kao mikrousluga ili dodataka kako bi se poboljšali radni tokovi, obrada i analiza, osiguranje kvalitete i priprema za očuvanje ili pristup. Prihvatna komponenta omogućuje izvještavanje o ugroženim i odbijenim SIP-ovima (npr. broj datoteka, količinu iskorištenog prostora za pohranu, postotak mrežne propusnosti pri prijenosu, itd.). Stvaratelj sadržaja u svakom slučaju dobiva potvrdu primitka ili odbitka za predane SIP-ove. Osim dostave sadržaja online, stvaratelj sadržaja mora imati mogućnost dostavu digitalne građe u fizičkom obliku na fizičkom mediju kao što su CD, DVD ili vanjski tvrdi disk.. Funkcija prihvata sastoji se od komponenti opisanih u nastavku Automatizirani prihvat Središnji sustav prihvaća digitalni sadržaj dostavljen na standardizirane načine, uključujući velike i složene objekte koji se sastoje od jedne ili više datoteka u poznatim ili nepoznatim formatima. Sustav podržava učinkoviti prihvat velikog broja datoteka, uključujući skupove nepovezanih datoteka. Sustav dopušta oblikovanje tijeka rada prihvata upotrebom API-ja i modula upravljanja radnih procesa (engl. workflow engines). Sustav sadrži API koji podržava automatski prihvat iz vanjskih automatiziranih sustava. API ima funkcije: Podržavanja skupnog prihvata građe, Povratnog obavještavanja podnositelja o statusu podnošenja zahtjeva, uključujući informacije o pogrešci za neuspjelo podnošenje istog, Vraćanja jedinstvenih identifikatora koje je sustav generirao za uspješno prihvaćenu građu. Za potrebe prihvata podataka iz ostalih sustava treba definirati mogućnost dostave (i) samo metapodataka, (ii) samo metapodataka i arhivskih matrica, (iii) svih vrsta objekata (arhivska građa, metapodaci, ''pristupna kopija'') s ograničenjem pristupa zbog autorskih prava i ostalih sigurnosnih zahtjeva Grafičko korisničko sučelje Sustav treba imati grafičko korisničko sučelje (engl. Graphical User Interface, dalje u tekstu: GUI) za funkcije prihvata koje dopušta ovlaštenim korisnicima prihvat građe u sustav. GUI treba: Podržavati skupni prihvat građe, Prikazati korisniku stanje podnesenog zahtjeva, uključujući informacije o pogrešci za neuspjele zahtjeve, 15

17 Vraćati jedinstvene identifikatore koje je sustav generirao za uspješno prihvaćenu građu Provjera valjanosti prihvatnog informacijskog paketa (SIP-a) Sustav mora osigurati mehanizme za definiranje kriterija po kojima će se procjenjivati SIP-ovi tijekom prihvata. Sustav mora imati mogućnost provjere valjanosti sadržaja SIP-a i odbijanja prihvata u slučaju neuspješne provjere valjanosti. Provjera valjanosti može uključivati, ali nije ograničena na: Pouzdanu provjeru virusa, Obavezna polja metapodataka koja nedostaju, Nevažeće metapodatke, Neuspjelu provjeru istovjetnosti kontrolnog zbroja (engl. checksum), Neispravno stvorenu datoteku (engl. Malformed file), Nevažeći format datoteke, Nedovoljnu kvalitetu datoteke, Ostale kriterije prihvatljivosti za podnošenje, konfigurirane od strane osoblja, uključujući opciju bez provjere valjanosti Stvaranje tehničkih metapodataka Sustav će koristiti odgovarajuće alate za očuvanje kao mikrousluge ili dodatke kako bi: Generirao kontrolne zbrojeve za podnesenu građu i potvrdio odgovaraju li nekim od kontrolnih zbrojeva koje je dostavio podnositelj, Prepoznao format datoteke podnesene građe, Provjerio je li sadržaj u skladu sa specifikacijom formata, Zabilježio prava pristupa podacima unutar metapodataka, Izdvojio i zabilježio deskriptivne i tehničke metapodatke iz podnesenih objekata, također poznato kao karakterizacija datoteka (engl. file characterisation). Rezultati korištenja ovih alata i njima prikupljeni podaci trebaju biti zabilježeni u arhivske informacijske pakete (AIP-ove) koje generira sustav. Oni bi također trebali biti dodani u pretraživu bazu metapodataka o očuvanju koja omogućava pronalaženje objekata koji zadovoljavaju tehničke kriterije, npr. pronalazak svih TIFF datoteka verzije 4.0. Prihvatni entitet mora biti u stanju prepoznati odnose (npr. između datoteka unutar objekta) izražene u SIP-ovima i pretvoriti ih u standard metapodataka za pohranu u stvorenim AIPovima i pohrani metapodataka o očuvanju. Također, trebalo bi biti moguće definiranje nove vrste odnosa korištenjem administrativnog sučelja. Prihvatni entitet može upotrijebiti alate za automatsko profiliranje sadržaja, npr. za analizu paketa za podnošenje. Sustav mora omogućiti mehanizme koji dopuštaju izvršavanje radnji na različitim elementima SIP-a prije nego što postane AIP. To može uključivati jednostavne izmjene kao što su pretvorbe formata datuma/vremena ili složene izmjene u obliku obrade XML datoteka na temelju poslovnih zahtjeva Generiranje arhivskih informacijskih paketa (AIP) Sustav će generirati arhivski informacijski paket koristeći podatke iz SIP-a obogaćene metapodacima generiranima tijekom prihvata, izdvojenim tehničkim metapodacima i podnesenim deskriptivnim metapodacima. Sustav će automatski prepoznati poznate formate datoteka korištenjem mikrousluga ili dodataka i automatski pretvoriti sadržaj u standardne formate za očuvanje, kako je navedeno u poglavlju o standardu formata datoteka i dokumentu politike očuvanja koji se treba stvoriti prilikom uspostave središnjeg sustava. 16

18 Sustav generirani AIP prosljeđuje u centralni repozitorij na trajnu pohranu i digitalno očuvanje Generiranje diseminacijskog informacijskog paketa (DIP) Sustav automatski stvara pristupne kopije (diseminacijske informacijske pakete, DIP-ove) od izvornika za očuvanje (u formatu za očuvanje) ako je radni proces tako konfiguriran. Sustav generirane DIP-ove na drugoj razini prosljeđuje u centralni repozitorij gdje funkcija za pristup omogućava pristup istim paketima Funkcija arhivske pohrane Funkcija arhivske pohrane pruža pasivno očuvanje digitalnog sadržaja i metapodataka. Svrha ove komponente je osigurati mehanizme koji jamče postojanje i cjelovitost prihvaćenih digitalnih objekata (tj. istovjetnost arhiviranih i izvornih objekata). Komponenta arhivske pohrane može biti konceptualno i/ili fizički podijeljena u sekcije ili puteve kako bi omogućila odvajanje radnog prostora prije prihvata (nije obvezno dio sustava repozitorija), prihvatne pohrane, arhivske pohrane (AIP-ovi) i diseminacijske pohrane (DIP-ovi). Funkcija arhivske pohrane sastoji se od komponenti opisanih u nastavku Provjera nepromjenjivosti (engl. fixity checking) Svrha provjere nepromjenjivosti je osigurati da datoteke nisu postale oštećene upotrebom, deterioracijom bitova ili prijenosom i jamčiti nepromjenjivost objekata u repozitoriju. Nepromjenjivost predstavlja svojstvo postojanosti, stalnosti i stabilnosti. Provjerom nepromjenjivosti se utvrđuje je li digitalni objekt izmijenjen ili oštećen. U praksi se ova funkcionalnost najčešće postiže računanjem i usporedbom kontrolnih zbrojeva (engl. checksum) ili hash 3 -eva. Arhivska pohrana mora sadržavati postupak za periodične provjere integriteta AIP-ova kako bi se osiguralo očuvanje sadržaja. Procesi provjere integriteta su: Obavljanje periodičke (barem dva puta godišnje) provjere hash-eva (ili jednakovrijedne provjere integriteta podataka) sadržaja kako bi se osigurala neoštećenost podataka tijekom vremena i stvorili revizijski zapisi po završetku provjere sadržaja, Upozorenje rukovateljima o neuspjelim provjerama hash-eva i o mjerama za ublažavanje posljedica kao što su zamjena oštećene stavke s valjanom redundantnom kopijom, Evidentiranje revizijskih zapisa o neuspjelim provjerama hash-eva i mjerama za ublažavanje posljedica kao dio metapodataka Razdvajanje AIP i DIP pohrane Arhitekturom sustava je predviđeno kako će arhitektura pohrane razdvajati AIP i DIP pohranu u odvojena područja unutar sloja pohrane. Time se postiže dodatna sigurnost AIP-ova kojima se neće pristupati izravno putem pristupne funkcije te se podržava učinkovitija pristupna funkcija koja je u interakciji samo s komponentom DIP pohrane za dohvaćanje datoteka koje će se prikazati korisnicima. Sustav omogućava ponovno stvaranje metapodataka o očuvanju iz sadržaja arhivske pohrane te stoga svi metapodaci, bilo proslijeđeni SIP-ovima, bilo putem automatiziranog ažuriranja metapodataka, moraju biti pohranjeni uz sadržaj u arhivskoj pohrani. 3 Algoritam koji od podataka proizvoljne dužine stvara podatke fiksne dužine. Koristi se za mapiranje većih objekata u manje kako bi se lakše uspoređivali. 17

19 Pohranjeni DIP-ovi trebaju sadržavati sve metapodatke potrebne za podršku dohvaćanja od strane pristupne funkcije Izvoz iz pohrane Sustav bi trebao omogućiti funkcionalnost skupnog izvoza objekata na vanjsku lokaciju za pohranu. Ovaj izvoz mora sadržavati sve ključne i povezane metapodatke očuvanih AIP-ova uključujući: Sav izvorni sadržaj i izvedenice, npr. kopije za očuvanje, Sve metapodatke zadržane od izvornog SIP podneska (npr. metapodaci o verziji poveznice prema vanjskoj građi), Sve zadržane podatke o očuvanju koje sustav generira tijekom prihvata, Sve jedinstvene identifikatore koje generira sustav. Ovaj scenarij se pokreće u slučaju kada stvaratelj sadržaja zatraži skupni pristup svom arhiviranom sadržaju ili njegov dohvat te u slučaju gašenja sustava repozitorija i migracije njegova sadržaja u drugi sustav. Sustav pri izvozu iz AIP-a može generirati druge tipove izvoznih formata, osim onih sadržanih u samom AIP-u i DIP-u AIP verzioniranje Ako treba ažurirati AIP, arhivska pohrana mora dopustiti slanje paketa funkciji prihvata, prihvatiti ga kao SIP i rezultirati stvaranjem novog AIP-a. Novi AIP (efektivno nova verzija starijeg AIP-a) mora biti povezana sa svojom prethodnom verzijom Funkcije planiranja i radnji očuvanja Primarni cilj radnji očuvanja unutar sustava je održavanje sposobnosti smislenog pristupa digitalnom sadržaju tijekom vremena. Očuvanje digitalne građe uključuje aktivnosti prikupljanja i održavanja metapodataka o očuvanju, izvještavanja o digitalnim objektima kako bi se identificirali formati, odnosi, ovisnosti i rizici očuvanja i izvršile radnje (npr. migracija formata) nad skupovima digitalnih objekata. Konačni cilj ovih aktivnosti je osigurati daljnju dostupnost objekata Politika očuvanja Politiku očuvanja definira funkcija za planiranje i radnje očuvanja koja osigurava mehanizme za upravljanje višestrukim politikama očuvanja povezanih s određenim vrstama sadržaja ili stvarateljima podataka. Politike očuvanja usmjeravaju implementaciju standarda formata datoteka Praćenje i izvještavanje o očuvanju Sustav obavlja poslove praćenja i analize, prema rasporedu ili na ad hoc osnovi, uz izvještavanje o rezultatima, uključujući: Provjeru i izvještavanje o provjerama integriteta podataka za upravljani sadržaj i metapodatke, Karakterizaciju formata datoteka, provjeru valjanosti ili analizu, Praćenje pojave drugih uvjeta utvrđenih politikama, Izvještavanje o sadržaju zbirki, Detaljne izvještaje o metapodacima za pojedinačne objekte ili skupove objekata, Izvješća o povijesti revizijskih tragova pojedinih objekata ili skupova objekata. 18

20 Navedene aktivnosti izvode se na definiranim skupovima digitalnih objekata ili AIP-ova. Sustav treba omogućiti internim korisnicima definiranje i pregled sažetih izvješća o praćenju digitalnih zbirki putem sučelja za izvještavanje Planovi očuvanja Sustav mora podržavati definiranje planova radnji očuvanja kao tijekova rada koji organiziraju alate za pretvorbu formata datoteka kao mikrousluge ili dodatke. Trebalo bi biti moguće tijek rada središnjeg sustava definirati kroz više faza i izvršiti ga na definiranom setu digitalnih objekata Radnje očuvanja Sustav podržava radnje očuvanja temeljene na planovima očuvanja. Ti planovi uključuju izvođenje radnji kao što su migracija formata datoteka izdvojenih datoteka ili skupova datoteka. Radnje očuvanja se moraju moći unaprijed zakazati kroz središnji sustav Procjena radnji očuvanja Sustav korisničkom profilu arhivista dopušta prihvat sadržaja i metapodataka obrađenih za očuvanje: Provjerom usklađenosti sadržaja i metapodataka obrađenih za očuvanje s kriterijima za prihvat, Omogućujući korisničkom profilu arhivista odobravanje inkorporacije sadržaja i metapodataka obrađenih za očuvanje u arhivsku pohranu, Ažuriranjem verzija sadržaja, metapodataka i povezanih odnosa, nakon odobravanja, Omogućujući korisničkom profilu arhivista odbacivanje ishoda radnji očuvanja i odbijanje inkorporacije digitalnog sadržaja obrađenog za očuvanje u arhivsku pohranu Funkcija upravljanja podacima Funkcija upravljanja podacima odgovorna je za pohranu metapodataka u mapu metapodataka koji su pohranjeni u AIP-ovima ili su nastali od AIP-ova. Vraća setove rezultata kao odgovore na upite preko API-ja te upravlja životnim ciklusima kreiranja, čitanja, ažuriranja i brisanja metapodataka koji se mogu naći u upitu. Sustav podržava niz opisnih, tehničkih, administrativnih, strukturalnih metapodataka te metapodataka vezanih uz prava i podrijetlo za različitu građu i zbirke, kao što je specificirano standardima metapodataka. Sustav automatski izvlači ili kreira metapodatke iz datoteka, informacijskih paketa i procesa sustava. Komponenta za upravljanje podacima upravlja opisnim metapodacima svih objekata i kolekcija u sustavu repozitorija i čini ih dostupnima pristupnoj komponenti za upite i dohvaćanje Pohrana metapodataka o očuvanju Pohrana metapodataka o očuvanju pruža pohranu podataka koje je moguće pretraživati upitima za sve metapodatke koji su potrebni za dugoročno očuvanje. Pohrana metapodataka o očuvanju mora moći prikazati i snimiti povezanosti između stavki pohranjenih u arhivskoj pohrani. Konkretni primjeri apstraktnog koncepta povezanosti uključuju: 19

21 Verzioniranje - gdje nova stavka zamjenjuje prijašnju stavku, a zamijenjena stavka je zadržana u pohrani, Povezanost između originalne stavke i izvedenica, npr. pristupne kopije. Prihvat novih verzija digitalnih objekata i metapodataka će se odvijati tijekom cijelog životnog vijeka sustava. Nove verzije digitalnih objekata mogle bi biti rijetke, dok bi ažuriranja metapodataka mogla biti prilično česta za neku građu (npr. istek ograničenja pristupa) Trajni identifikatori Sustav podržava prihvat i upravljanje već postojećih objavljenih identifikatora na razini zbirki, digitalnih objekata i datoteka te na razini dijelova digitalnih objekata bilo kojeg tipa građe i strukture (npr. razina članka u časopisu). Središnji sustav temeljem standarda automatski dodjeljuje trajne identifikatore vanjskih pružatelja usluga digitalnim objektima, datotekama i dijelovima digitalnih objekata na bilo kojoj strukturnoj razini. Sustav indeksira metapodatke tako da objekti mogu biti brzo nađeni korištenjem funkcije pristupa. Sustav treba propagirati i, gdje je moguće, ostvariti ažuriranje trajnih identifikatora za potrebe kada se lokacija resursa promijeni. Trajni identifikator objekta se šalje nazad sustavu za upravljanje podacima stvaratelja sadržaja (npr. digitalni katalog) i sadržan je u informacijama koje se prosljeđuju servisu nacionalnog agregatora. Sustav čini trajne identifikatore kojima upravlja dostupnim razrješivaču i agregacijskim servisima zaduženima za povezivanje digitalnih objekata s vanjskim pristupnim portalima. Razrješivač mora omogućiti korisniku odabir s kojeg repozitorija želi preuzeti digitalnu građu Funkcija pristupa Sustav čini niz metapodataka dostupnim sustavima za otkrivanje te upravlja portalom za pretragu i pristup sadržaju (DIP-ovima) u središnjem sustavu. Sustav čini metapodatke dostupnim za korištenje drugim sustavima i pruža usluge uvoženja metapodataka u druge sustave. Dopušta automatsko usklađivanje metapodataka s drugim sustavima prema međunarodnim standardima, npr. putem Open Archives Initiative protokola (dalje u tekstu: OAI-PMH) 4 ili putem povezanih otvorenih podataka (engl. linked open data). Isporuka objekata (DIP) mora uzeti u obzir ograničenja definirana relevantnim zakonodavnim okvirom koji se odnosi na zaštitu osobnih podataka i autorska prava. Sustav omogućuje izbor alternativnih formata za slanje ili preuzimanje digitalnih objekata, gdje je to dostupno i podržano standardom formata datoteke. Također uključuje web preglednike za uobičajene formate datoteka. Sustav podržava izravnu isporuku krajnjim korisnicima, kao i API-je koji omogućavaju slanje kroz sustave za slanje podataka koje pružaju treće strane te povezivanje digitalnih objekata ili dijelova digitalnih objekata na bilo kojoj strukturnoj razini sa zapisom u drugom sustavu. Sustav mora podržavati izvoz cjelokupnog seta SIP-ova i/ili API-ja njihovim stvarateljima sadržaja. Ovaj proces neće brisati sadržaj iz sustava repozitorija, ali će dopustiti skupno preuzimanje objekata putem API ili web sučelja do lokalne radne stanice ili do lokalnog sustava repozitorija. 4 Dostupno na: 20

22 2.9.1 Integracija sa servisom agregatora Svrha integracije sa servisom agregatora je učiniti građu sadržanu u središnjem sustavu vidljivima i dostupnima kroz dodatne baštinske portale, uključujući Europeanu. 5 Sustav mora biti integriran sa servisom nacionalnog agregatora koji koristi OAI-PMH protokol za razmjenu podataka s vanjskim servisima Funkcija upravljanja Upravljanje sustavom repozitorija uključuje upravljanje korisnicima, grupama i dopuštenjima, konfiguraciju automatiziranih procesa, tijekova rada korisnika i kontrolnih lista metapodataka u sustavima, nadziranje sustava te analiziranje problema u sustavu. Ova komponenta koordinira primjenu standarda za objekte, njihove povezane metapodatke te informacije sustava koje arhivska pohrana podržava. Ona održava bazu podataka koja sadrži administrativne informacije repozitorija, generira izvještaje kao podrška drugim funkcijama i ažurira bazu podataka. Sustav bi administratorima sustava trebao dopustiti prilagodbu sučelja sustava uključujući prilagodbu odredišne stranice, upravljačke ploče za izvještavanje i stranica s rezultatima Korisnički profili Krajnji korisnik je korisnik koji stupa u interakciju s uslugama sustava koje su dostupne javnosti preko funkcije pristupa. U pravilu, član šire javnosti ili građanin koji pretražuje digitalizirani sadržaj na pristupnom portalu jest krajnji korisnik. Za pristup dodatnim uslugama putem pristupnog portala, krajnji korisnik se identificira i autenticira korištenjem vanjskog servisa kao što je e-građani. Stvaratelji sadržaja su baštinske institucije čije se zbirke čuvaju u centralnom repozitoriju u sklopu Centra dijeljenih usluga. Iste koriste usluge digitalnog repozitorija putem namjenskog web sučelja ili preko API sučelja. Interni korisnik sustava je agent administracije digitalnog repozitorija. Interni korisnik je autenticiran putem internih mehanizama za autentikaciju, primjerice koristeći korisničko ime i lozinku, te koristi ugrađeno web sučelje sustava. Interni korisnici sustava su: upravitelj prihvata, arhivist, upravitelj pristupa i korisnička podrška, upravitelj korisnika te administrator sustava. Upravitelj prihvata je uloga internog korisnika koja određuje i upravlja tijekovima rada prihvata te nadzire prihvat objekata od stvaratelja sadržaja pružajući im pri tome korisničku podršku i rješenja tijekom prihvata. Arhivist je interna korisnička uloga koja nadzire pohranjene AIP-ove, određuje planove očuvanja, razrađuje zadatke očuvanja i upravlja metapodacima o očuvanju. Upravitelj pristupa i korisnička podrška je interna korisnička uloga koja nadzire pristupnu funkciju središnjeg sustava, pruža opću korisničku podršku i rješava probleme uzrokovane metapodacima ili greškama dohvaćanja. 5 Dostupno na: 21

23 Upravitelj korisnika je interna korisnička uloga odgovorna za određivanje korisnika i pristupnih prava za repozitorij. Administrator sustava obavlja opće poslove administracije u okviru sustava repozitorija. To obuhvaća održavanje operativnih sustava, sustava za pohranu podataka, baza podataka, instanci aplikacija, praćenja izvedbe itd. Profil osobe koja ima određenu ulogu mora odgovarati zahtjevima uloge. Prilikom uspostave sustava treba se procijeniti koliko uloga može jedna imati osoba Kontrola pristupa Krajnji korisnici su za pristup dodatnim uslugama identificirani i autenticirani, najčešće putem vanjske usluge kao što je e-građani ili AAI identitet Stvaratelji sadržaja koji će SIP-ove dostavljati i ponovno im pristupati bit će autenticirani putem web sučelja sustava ili sustava za autentikaciju središnjeg sustava. Interni korisnici su autenticirani putem unutarnjih autentikacijskih mehanizama sustava. Interni korisnici sustava (upravitelj prihvata, arhivist, upravitelj pristupa i korisnička podrška, upravitelj korisnika, administratori sustava) se autenticiraju i dobivaju svoja dopuštenja pristupa putem lokalno upravljanog direktorija središnjeg sustava. Sustav upravitelju korisnika omogućava upravljanje korisnicima i njihovim korisničkim pravima. Sustav mora biti u mogućnosti upravljati logički odvojenim i zatvorenim okolinama za više stvaratelja sadržaja (tj. repozitorij ima mogućnost istovremenog korištenja od strane više korisnika). Zatvorena okolina znači da jedan stvaratelj sadržaja nema pristup dokumentima drugih stvaratelja sadržaja, niti su stvaratelji međusobno svjesni postojanja drugih zbirki, osim u slučaju kada je to sporazumno dozvoljeno Administracija sustava Sustav omogućava internim korisnicima sustava pretraživanje sadržaja i metapodataka unutar sustava prema širokom rasponu kriterija (uključujući napredna pretraživanja s višestrukim kriterijima), obuhvaćajući pri tom opisne, tehničke, administrativne i strukturalne podatke te metapodatke o pravima pristupa i očuvanju. Sustav omogućava internim korisnicima sustava brzi pristup digitalnim objektima ili setovima objekata za razne svrhe, uključujući procese provjere kvalitete i radnje očuvanja te odabir prikladnih stavki koje će biti preuzete za izlaganje i objavu. Sustav mora zabilježiti svaki radnju povezanu s korisnicima. Svaki pristup digitalnom repozitoriju (uključujući neuspjele pokušaje) mora biti zabilježen. Sustav mora pružati mogućnost prethodnog definiranja izvješća i njihovo automatsko generiranje na zahtjev ili periodično. Sustav mora podržavati postavljanje tijekova rada za sve procese sustava s definiranim pokretačkim događajima, preduvjete za pregled i odobrenje te distribuciju obavijesti. Sustav omogućava internim korisnicima generiranje redovitih, unaprijed postavljenih i prilagođenih jednokratnih izvještaja o digitalnim zbirkama na osnovi niza kriterija. Sustav omogućava internim korisnicima zakazivanje ili pokretanje ad hoc analiza o sadržaju ili metapodacima. 22

24 Sustav nadzire i izvještava o iskorištenosti i rastu pohrane te nadzire i izvještava o izvedbi sustava Nacionalna usluga agregacije metapodataka (vanjska) Agregator je organizacija koja vrši prikupljanje, formatiranje i upravljanje metapodacima iz sustava repozitorija i od strane višestrukih stvaratelja sadržaja kako bi djelovala kao pružatelj podataka Europeani i sličnim servisima. Nacionalni agregator upravlja odnosima sa stvarateljima sadržaja (baštinskim institucijama), pomaže im u pripremi podataka te prihvatu podataka na zajedničku platformu, razvija i održava tu platformu i objavljuje podatke na međunarodnim portalima. Ministarstvo kulture je uspostavilo nacionalni agregacijski sustav 6 kulturne baštine u suradnji s društvom ArhivPRO d.o.o. Funkcija agregatora je vanjska usluga za sustav digitalnog repozitorija, izravno financirana kao zasebni entitet od strane Ministarstva kulture, te radi na INDIGO platformi društva ArhivPRO d.o.o. INDIGO platforma je hibridno softversko okruženje koje pruža funkcionalnosti digitalne knjižnice, repozitorija metapodataka i agregacijske platforme za metapodatke. Platforma podržava različite značajke interoperabilnosti podataka, povezanost i usklađenost s resursima međunarodne nadležnosti te korištenje morfološke tražilice. Razvijena je korištenjem baza podataka i programskih jezika otvorenog koda. Koristi dinamički model podataka putem kombinacije relacijske baze podataka i baze podataka grafova. Funkcija upravljanja podacima sustava repozitorija mora podržavati sučelje za pružanje podataka usluzi nacionalnog agregatora koristeći OAI-PMH protokol za razmjenu podataka. Usluga nacionalnog agregatora će se kroz svoje osnovne funkcionalnosti pobrinuti za potrebnu deduplikaciju, konceptualizaciju, normalizaciju i mapiranje u EDM (engl. Europeana Data Model) ili ESE (engl. Europeana Semantic Elements) standarde koje zahtijeva Europeana, kao i semantičko obogaćivanje podataka koji nisu u opsegu središnjeg sustava. Kao rezultat semantičkog obogaćivanja moguće je stvoriti tezaurus kulturne baštine Trajni identifikator i usluga razrješavanja poveznica (vanjska) Trajni identifikator (engl. Persistent Identifier, dalje u tekstu PID) je dugoročna referenca na digitalni objekt koji se uobičajeno sastoji od dvije komponente: identifikatora koji jedinstveno određuje objekt unutar nazivnog prostora (engl. namespace) i usluge koja locira objekt kroz određeni vremenski period čak i ako se lokacija promjeni. Prva komponenta pomaže pri utvrđivanju porijekla digitalnog objekta, a druga komponenta osigurava razrješavanje identifikatora na točnu trenutnu lokaciju. Te dvije komponente mogu biti odvojene usluge ili mogu biti spojene u jednu uslugu trajnog identifikatora (npr. DOI koji koristi uslugu rukovanja za razrješavanje URL poveznica). Funkcionalnost koja se zahtjeva od sustava repozitorija sastoji se od slanja zahtjeva za trajnim identifikatorom putem odgovarajućeg protokola (određenog od strane PID usluge Nacionalne knjižnice) nakon što AIP bude uspješno pohranjen u arhivsku pohranu i dobije URL adresu zaprimanja trajnih identifikatora koji su dodijeljeni AIP-u od strane servisa za dodjelu identifikatora i ispravljanja metapodataka AIP-a. Ako je to potrebno ili dogovoreno u sporazumu o razini usluge, repozitorij će automatski proslijediti trajni identifikator u bazu metapodataka stvaratelja sadržaja (npr. sustav kataloga) putem API-ja za prihvat. 6 Dostupno na: 23

25 Vanjska usluga trajnih identifikatora treba ispuniti dodatnu ulogu razrješavanja većeg broja URL-ova istog digitalnog objekta kada je pohranjen u više kopija u različitim repozitorijima. Primjerice, kada baštinska institucija ima pohranjenu digitaliziranu kartu u vlastitom repozitoriju i pruža pristup toj karti putem lokalnih portala za pretragu, ali tu istu kartu je također pohranila u centralnom repozitoriju središnjeg sustava. Kada korisnik pokrene pretragu za kartom preko nacionalnog pristupnog portala, mogao bi naići na više instanci istog digitalnog objekta na različitim adresama. Kako bi se izbjeglo zbunjivanje krajnjeg korisnika, funkcija razrješavanja nacionalne usluge trajnog identifikatora bi trebala dodijeliti jednu od lokacija kao primarnu pristupnu lokaciju za objekte s više verzija. Odluku o tome na koju će se lokaciju za pohranu ili repozitorij trajni identifikator razriješiti trebali bi donijeti korisnici prilikom pretrage sadržaja Preduvjeti interoperabilnosti Središnji sustav će koristiti postojeće i buduće dijeljene usluge javnog sektora što je više moguće. Primjeri takvih usluga koji su identificirani u ovoj arhitekturi su: dijeljena infrastruktura usluge autentikacije (e-građani), ontološke usluge, usluge online plaćanja, usluge pristupačnosti (npr. za slabovidne osobe). Sustav omogućava interoperabilnost s drugim sustavima putem API-ja ili jednakovrijednih sustava. Ta softverska sučelja su predviđena za rad sa sljedećim postojećim sustavima: Softver za podršku tijeku rada digitalizacije, Softveri za digitalne repozitorije u Institucijama kao što su Indigo, Zaki, M++, itd., Usluga trajnog identifikatora (PID), Usluga razrješenja poveznica, Usluga agregacije metapodataka, e-građani 7, Nacionalni portal otvorenih podataka 8. Načela interoperabilnosti također se primjenjuju i na sam središnji sustav zato što informacije pohranjene u sustavu moraju opstati duže, nego sustav koji je predložen u ovom dokumentu. Zahtjevi interoperabilnosti između postojećih i budućih sustava se u istoj mjeri primjenjuju na dizajn i implementaciju središnjeg sustava. Sustav mora podržavati izvoz cjelokupnog sadržaja i svih metapodataka kako bi omogućio jednostavnu migraciju na druge sustave. 7 Dostupno na: 8 Dostupno na: 24

26 3. SREDIŠNJI SUSTAV ZA POHRANU, PRISTUP, AGREGACIJU I PRETRAŽIVANJE GRAĐE KULTURNE BAŠTINE Prijedlog središnjeg sustava razvijen je kao potreba i odgovor na trenutno stanje informacijskih sustava, načina organizacije procesa digitalizacije, kao i stupnja brige o očuvanju digitalne građe u baštinskim institucijama u Republici Hrvatskoj. Središnji sustav se uspostavlja s glavnom namjerom olakšavanja procesa digitalizacije i trajne pohrane za baštinske institucije.uspostavom takvog sustava omogućilo bi se i obavljanje procesa digitalnog očuvanja građe koju sustav obuhvaća, kao i razvoj raznih usluga vezanih uz digitalnu i digitaliziranu građu kulturne baštine. Nadalje, uspostavom jednog centralnog upravljačkog entiteta osigurava se uniformnost i standardizacija podatkovnih formata i metapodataka, kao i uniformnost i transparentnost upravljačkih procesa definiranih od strane upravljačkog tijela ili vlasnika centraliziranog sustava. Temeljni procesi sustava podržavaju glavne funkcionalnosti. Kao temeljni procesi identificirani su: Digitalizacija, čime bi digitalna građa bila dostupna svim baštinskim institucijama, Trajna pohrana i digitalno očuvanje digitalne i digitalizirane kulturne baštine, Usluge koje se baziraju na digitalnoj građi. Kako bi se temeljni procesi ostvarili, potrebno je uvesti i potporne procese. U njih spadaju upravljački procesi centraliziranog sustava, jačanje ljudskih potencijala i IT infrastrukture u ključnim institucijama, kao i donešenje standarda za tipove građe, metapodataka, kriterija za odabir te svi ostali potporni procesi potrebni za uredno funkcioniranje sustava. Slika 3. Pregled poslovnih procesa središnjeg sustava 25

27 3.1. Model centraliziranog sustava Model centraliziranog sustava podrazumijeva uspostavu centralnog repozitorija za pohranu i očuvanje digitalnog sadržaja, proces upravljanja repozitorijem, kao i definiranje odgovarajućih hijerarhijskih razina, odnosno uloga i odgovornosti Institucija koje će biti dio središnjeg sustava i koje će koristiti usluge centralnog repozitorija, ali i raditi na njegovom kontinuiranom razvoju i unapređenju. Centralizirani model se dijeli na nekoliko hijerarhijskih slojeva. Prva razina sadrži centralni repozitorij za trajnu pohranu i digitalno očuvanje i upravljače repozitorija. Druga razina se sastoji od baštinskih institucija s kojima su upravljači centralnog repozitorija stvorili partnerski odnos, tj. Partnerske institucije. Treća razina sadrži sve ostale baštinske institucije koje nisu u drugoj razini. Hijerarhijska podjela je prikazana slikom u nastavku. Slika 4. Prikaz dionika i hijerarhijskih razina u modelu centraliziranog sustava Prva hijerarhijska razina U središnjoj, prvoj hijerarhijskoj razini, nalazi se centralni repozitorij i upravljačko tijelo koje donosi upravne odluke ključne za uspostavu i kontinuirani razvoj cijeloga sustava, primjerice odluke vezane uz korištenje standarda za digitalizaciju, definiranje prihvatljivih formata datoteka, određivanje vrste metapodataka za korištenje, itd. Centralni repozitorij je zbirka pohranjenih podataka iz postojećih baza podataka spojenih u jednu, tako da se baza može dijeliti, analizirati ili ažurirati unutar cijele AKM zajednice. 26

28 Centralni repozitorij podataka ili skladište podataka uglavnom se stvara integrirajući podatke iz svih dostupnih izvora. Postojanje svih podataka na središnjoj lokaciji omogućuje njihovo jednostavno organiziranje, analizu i osiguravanje dostupnosti. Količina podataka koje Institucije prikupljaju i pohranjuju ubrzano raste, stvarajući potrebu za učinkovitijim načinima upravljanja tim podacima. Sve veća složenost podataka predstavlja prijetnju kvaliteti i točnosti, što čini integraciju nužnom. Pogrešni podaci gotovo su beskorisni, pa čak i štetni za organizaciju, jer ako se ključne odluke donose na temelju netočnih podataka, rezultati bi mogli biti skupi i posljedično mogu prouzrokovati rizik dijeljenja pogrešnih informacija. S podacima iz različitih izvora dostupnim na jednom mjestu cjelokupna organizacija ima pristup točnoj i organiziranoj analizi podataka što omogućuje rukovoditeljima sposobnost dosljednog donošenja i izvršavanja učinkovitih odluka. Integracija podataka putem centralnog repozitorija ili središnje baze podataka omogućava korisnicima vršenje promjena u informacijama i odražavanje promjena u cijeloj organizaciji. Time se izbjegava postojanje više od jednog skupa podataka koji zahtijeva stalnu sinkronizaciju. To također omogućuje svakom odjelu unutar organizacije da djeluje unutar centraliziranog tijeka rada dopuštajući mnogim korisnicima pristup istim podacima u stvarnom vremenu. Točnost i kvaliteta analiza podataka povećava se korištenjem pouzdanih podataka iz centralnog repozitorija. Ova povećana kvaliteta rezultat je dosljednog ažuriranja podataka, kao i standardiziranja svih baza podataka organizacije. Integracija podataka i suradnja također smanjuju i u većini slučajeva uklanjaju redundancije. Uklanjanje suvišnih/redundantnih informacija smanjuje vrijeme potrebno za pregled i donošenje odluka koje dovode do povećanja produktivnosti. Ova poboljšana suradnja kroz odjele unutar organizacije u konačnici štedi vrijeme rukovoditeljima čime se ostvaruju konkretne uštede i povećava iskorištenost resursa. Analiziranje trendova i obrada podataka s ciljem donošenja informirane odluke su pojednostavljeni jer centralni repozitorij pohranjuje velike količine prošlih podataka i pruža aspekt povijesnog pregleda podataka potreban za donošenje odluka. Konsolidirano rješenje centralnog repozitorija za pohranu podataka također će dati veliki doprinos stvaranju i održavanju modela dugoročnog očuvanja građe. Održavanje centralnog repozitorija podataka pomoći će Institucijama u odabiru najprikladnijih metodologija za procjenu rizika za vrste podataka koji su pohranjeni. Štoviše, što je više podataka prihvaćeno u sustav, to su analize bolje i obuhvatnije. Korištenjem repozitorija podataka, podaci, analize i ocjene rizika bit će kvalitetenije zbog većeg uzorka, trajno pohranjene i dostupne, uz mogućnost provedbe periodičnih ažuriranja i revizije Druga hijerarhijska razina Druga razina predstavlja partnerske institucije koje posjeduju primjerene resurse, prije svega odgovarajuću opremu za digitalizaciju, ljudski kapacitet i infrastrukturu, što im omogućuje dodjelu uloge svojevrsnih centara za digitalizaciju. Njihova predviđena funkcija je dvojaka. S jedne strane predstavljaju centre koji mogu obavljati digitalizaciju fizičkih objekata kulturne baštine, a s druge strane su pristupne točke na centralni repozitorij. U pogledu centara za digitalizaciju, partnerske institucije bi pružale uslugu digitalizacije za Institucije koje nemaju adekvatnu opremu ili repozitorij za vlastitu pohranu. Kao pristupne točke za centralni repozitorij, partnerske institucije nudile bi usluge kontrole kvalitete za digitalni i digitalizirani sadržaj koje će im ostale baštinske institucije dostaviti za pohranu u centralni repozitorij. Partnerskim institucijama bi se dodijelila određena upravljačka funkcija, ali na razini drugog hijerarhijskog sloja. Ta prava odnosila bi se na donošenje odluka o adekvatnosti digitalnog i digitaliziranog sadržaja koji je u njihovoj razini (tj. koji se prikuplja na njihovoj razini) i usklađenosti tog sadržaja sa standardima koje propisuje prva hijerarhijska razina. 27

29 3.1.3 Treća hijerarhijska razina Treća razina predstavlja sve ostale baštinske institucije koje mogu obavljati digitalizaciju u vlastitom angažmanu ili koristiti usluge druge razine. Nije isključena opcija da se institucije ove razine same pobrinu za kvalitetu vlastitog digitalnog i digitaliziranog sadržaja te da ga po želji pohrane na centralni repozitorij bez uključivanja institucija iz druge razine, međutim, tim postupkom odgovornost za kvalitetu ostaje na instituciji treće razine. Korištenje usluga partnerskih institucija nije obavezno niti zamjenjuje poslovanje bilo koje baštinske institucije, već samo olakšava proces digitalizacije i unosa sadržaja na središni repozitorij. Tijekom uobičajenog obavljanja aktivnosti, baštinske institucije prikupljaju vrijedne podatke o svojoj građi i području rada. Kod Institucija koje nemaju centralizirani repozitorij podataka, podaci se spremaju u više nezavisnih silosa podataka koje je teško, ponekada i nemoguće integrirati. U takvim uvjetima, važni podaci mogu biti izgubljeni ili zanemareni, što može rezultirati nepotpunom obradom i smanjenom kvalitetom isključivo zbog nedostatka središnjeg sustava za zadržavanje relevantnih informacija. Konsolidiranje podataka u jednom izvoru informacija daje Institucijama značajne pogodnosti. Institucije ove razine će moći dobiti ažuran i točan prikaz sadržaja svih sudionika sustava, kao i zbirki iz jedinstvenog agregiranog izvora podataka, bez razmišljanja o tome ima li dodatnih informacija pohranjenih drugdje. Sve baštinske institucije uključene u sustav će moći stvoriti napredne analitičke modele s povjerenjem da su podaci prikupljeni iz centralnog repozitorija najtočniji i najnoviji dostupni podaci. Učinkovito upravljanje kvalitetom podataka ključno je za povećanje kvalitete rada, a čak je i nužno za nastavak trenutnog rada institucija, s postojećim radnim procesima. Mnoge prednosti centralnog repozitorija podataka dovode do boljih odluka, veće produktivnosti, veće učinkovitosti i bolje informiranih zaposlenika unutar organizacije. Implementacija centralnog repozitorija podataka u suštini omogućava odvijanje poslovnih procesa organizacije u optimalnim uvjetima Sastavnice sustava i njihova međuovisnost Krajnji rezultat uspostave centraliziranog sustava je povećanje vidljivosti i dostupnosti digitalne i digitalizirane kulturne baštine za krajnje korisnike. Centralizirani sustav ni u kojem trenutku ne služi kao zamjena za postojeće sustave koje institucije koriste, nego ih nadopunjuje i podupire. Kao što je ranije objašnjeno, model središnjeg sustava sastoji se od tri glavne hijerarhijske razine koje imaju svoje određene uloge i odgovornosti u sustavu te na različite načine mogu koristiti njegove usluge, kako je prikazano na slici u nastavku. 28

30 Slika 5. Komponente centralnog repozitorija i komunikacija s korisnicima Treću razinu predstavljaju baštinske institucije koje posjeduju objekte kulturne baštine u fizičkim i digitalnim oblicima. Baštinske institucije, u slučaju nedostatnih vlastitih kapaciteta, sustav mogu koristiti kako bi provele digitalizaciju uz korištenje usluge digitalizacije od strane partnerskih institucija kojima bi kroz Projekt bilo omogućeno obavljanje takvih usluga. Na spomenuti način bi se učinkovito upravljalo resursima i olakšao rad baštinskim institucijama jer su im ljudski resursi i oprema spremni za korištenje. Uz spomenuto, baštinske institucije imale bi mogućnost unosa svoje građe u centralizirani sustav preko partnerskih institucija. Naime, ako baštinska institucija ima kapacitet sama obavljati digitalizaciju, može ju provesti samostalno i svejedno dostaviti svoju digitalnu građu u središnji sustav kako bi koristila partnerske institucije za kontrolu kvalitete i provjeru je li građa sukladna propisanim standardima, kao i za pomoć pri definiraju nedostajućih parametara kako bi građa bila u potpunosti prihvatljiva u odnosu na definirane kriterije za prihvat u centralni repozitorij. 29

31 Uz sve spomenuto, baštinske institucije i dalje bi imale mogućnost predavanja građe direktno centralnom repozitoriju (bez posredništva partnerskih institucija), tj. nacionalnom agregatoru, no uz obvezu da samostalno osiguraju da ta građa i pripadajući metapodaci zadovoljavaju sve kriterije kvalitete i standardizacije za prihvat u sustav. Drugu razinu predstavljaju partnerske institucije, odnosno institucije koje svojim kapacitetom opreme za digitalizaciju, kapacitetom zaposlenih stručnjaka i infrastrukturom mogu provoditi usluge digitalizacije za ostale institucije. Kroz Projekt bi se po potrebi dodatno osnažilo njihove kapacitete i resurse kako bi predstavljali baštinskim institucjama pristupnu točku za dostavljanje digitalne i digitalizirane građe u središnji sustav. Sukladno Akcijskom planu Strategije e-hrvatska 2020, u Projektu je planirano uključivanje projektnih partnera, odnosno partnerskih institucija (Hrvatski Državni Arhiv, Muzejski Dokumentacijski Centar, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, Hrvatska radiotelevizija), a čije će uloge u Projektu biti definirane partnerskim sporazumom. Partnerske institucije delegiraju standarde i smjernice digitalizacije od centralnog repozitorija do krajnjih baštinskih institucija. Dodatno, Parnerske institucije brinu o i osiguravaju ispravnost digitalizirane građe koja stiže do njih te ju proslijeđuju u centralni repozitorij. Prva razina odnosi se na centralni repozitorij koji predstavlja skladište podataka koje se nalazi u Centru dijeljenih usluga. U njemu se odvija trajna pohrana i digitalno očuvanje digitalne i digitalizirane građe kulturne baštine i sadrži portal koji predstavlja jedinstvenu pristupnu točku za pregled i pretragu sadržaja kulturne baštine. Uz same datoteke građe, u repozitoriju će biti pohranjeni metapodaci o građi. Time se može omogućiti vidljivost informacija o dostupnosti građe pod autorskim pravima, ali sam pristup građi neće nužno biti omogućen. Centralizirana pohrana je korisna za pregled dostupnosti i katalogiziranje digitalne i digitalizirane građe na razini cijele Republike Hrvatske. Centralni repozitorij se sastoji od sljedećih ključnih komponenti: Portfelj standarda i propisa skupina standarda za metapodatke, odabir građe i vrste podataka koje središnji sustav prihvaća. Pohrana i digitalno očuvanje skladište podataka u koje se pohranjuje digitalna i digitalizirana kulturna građa, kao i metapodaci o građi. Kroz centralni repozitorij je moguće trajno digitalno očuvanje podataka Upravljanje administrativne usluge koje sustav nudi u vezi provedbe propisa za uspješnu digitalizaciju i pohranu podataka. Javno sučelje za pristup sadržaju web sučelje koje služi kao pristupna točka korisnicima i institucijama prema centralnom repozitoriju i sadržaju u njemu. Svaka institucija koja pohranjuje podatke u centralnom repozitoriju ima svoju inačicu sučelja, tj. jedinstveni pristup prema vlastitoj građi. Osim toga, javno sučelje služi za pregled sve javno dostupne građe. Inačice portala su Nacionalni pristupni portal, domenski i tematski portali i portali pojedinih ustanova. E-Usluge online usluge baratanja podacima iz centralnog repozitorija. Centralni repozitorij nudi pripremu podataka za korištenje izvan namjene središnjeg sustava kako bi se mogle razvijati dodatne usluge i servisi van opsega djelovanja sustava. Kada se digitalna građa nalazi na centralnom repozitoriju, vrlo je jednostavno pobiranje podataka s jednog mjesta, što obavlja nacionalni agregator. Nacionalni agregator je sustav čija je namjena prikupljanje i spajanje informacija iz više izvora podataka kako bi se stvorio holistički prikaz cjelokupnog okruženja u kojemu su ti podaci pohranjeni uz oslanjanje na interoperabilnost sustava unutar toga okruženja, tj. mogućnosti sustava za međusobnu komunikaciju i prosljeđivanje informacija u iskoristivom obliku. Nacionalni agregator je međudomenskog tipa i u mogućnosti je centralno agregirati audiovizualno gradivo, muzejsku, knjižničnu i arhivsku građu različitih AKM domena i svesti ju na jedinstveni EDM model koji se koristi u Europeani, što znači da će podatkovna struktura biti normalizirana te mapirana po EDM standardu. 30

32 Građa iz centralnog repozitorija dostupna je za pregled i korištenje kulturnim portalima poput Europeane. Osim Europeane, građa iz centralnog repozitorija je dostupna i širokom krugu korisnika (npr. opća javnost, različite institucije, poduzeća, istraživači i sl.). Sva građa nije jednako dostupna svakome, a za zaštićenu građu dodatno vrijede posebna pravila pristupa i posebni zahtjevi. Kako bi korisnici pristupili građi u repozitoriju, mogu uputiti upite direktno prema repozitoriju preko javnog sučelja ili e-usluga, na što kao odgovor dobivaju pregled podataka kojima su zatražili pristup. Alternativno, s obzirom da su metapodaci o građi dostupni prema vanjskim servisima, korisnici mogu zatražiti informacije o građi s takvih servisa kao što su Europeana i slični portali, koji će korisnika uputiti na lokaciju podataka koji ih zanimaju ili dohvatiti podatke za njih. Detalji oko pristupa za građu s posebnim pravima pristupa opisani su u sklopu točke koja se odnosi na sigurnosnu arhitekturu Arhitektura informacijskog sustava za digitalizaciju kulturne baštine Prijedlog arhitekture središnjeg sustava za digitalizaciju kulturne baštine izrađen je na principima uvažavanja gore spomenute temeljne svrhe središnjeg sustava za digitalnu i digitaliziranu kulturnu baštinu, relevantnog regulatornog okvira, međunarodnih standarda sigurnosti informacijskog sustava i EU smjernica, uzevši u obzir planove i programe Ministarstva kulture i AKM zajednice. Nadalje, arhitektura se predlaže u skladu s primjenjivim TOGAF okvirom te dobrom poslovnom praksom u implementaciji informacijskih/digitalnih rješenja sličnih sustava u drugim zemljama Europske unije (Ujedinjeno Kraljevstvo, Irska, Nizozemska, Estonija). Pristupna točka za unos sadržaja u središnji sustav za sve institucije i servise izvan njega se provodi kroz vatrozid kako bi se spriječio neovlašteni pristup ili unos štetnog ili neprikladnog sadržaja. Podaci koji prolaze kroz vatrozid su podaci digitalne i digitalizirane kulturne baštine namijenjeni za trajnu pohranu i digitalno očuvanje. Kroz vatrozid podaci dolaze na zajedničku sabirnicu koja služi kao spona između svih pojedinih komponenata. Sabirnica prezentira podatke za komunikacijske servise kao što su REST servisi (engl. Representational State Transfer) za intreroperabilnost s drugim računalnim sustavima, softver kao usluga (engl. Software as a Service, SaaS) i ostali servisi korištenja podataka. Na sabirnicu se vežu i poslovna pravila (engl. Business Rules) koja definiraju određene aspekte poslovanja vezano za digitalni sadržaj, upravljanje poslovnim procesima (engl. Business Process Management, BPM) koje predstavlja procese sustava s ciljem njihovog poboljšanja i automatizacije i jezik za izvođenje poslovnih procesa (engl. Business Process Execution Language, BPEL) koji je standard opisivanja poslovnih procesa za web servise. Zajednički servisi su servisi pripreme podataka za korištenje od strane aplikacije koje mogu biti interno razvijene unutar sustava ili od strane vanjskih dobavljača. U oba slučaja aplikacije prema korisniku imaju prezentacijski sloj, unutar kojega su svrstane usluge komunikacije prema krajnjem korisniku, kao što je slanje upita i odgovora, obavijesti i ostale usluge bazirane na Internetu i intranetu. Sustav prijavljivanja omogućuje pravilnu autentikaciju korisnika i kontrolu pristupa. U podatkovnom sloju razlikuju se baze za skladište podataka, tj. repozitorij podataka, i administrativna baza podataka u kojoj su pohranjeni podaci o korisnicima i poslovni podaci koji nisu sama digitalna ili digitalizirana građa. Sustav poslovne inteligencije služi za izvještavanje stanja i informacija o samom sutavu kao i rezultate akcija obavljenih u njemu. Arhitektura sustava prikazana je slikom u nastavku. 31

33 Slika 6. Arhitektura centraliziranog sustava 32

34 3.4. Poslovna arhitektura Poslovnu arhitekturu predstavljaju usluge koje čine temeljne poslovne procese u sustavu, zajedno s dionicima koji izvršavaju te usluge. Međuovisnost usluga i dionika sustava opisuje model dionika u nastavku. Dionici Procesi Stvaranje digitalnog sadržaja Pohrana i digitalno očuvanje Korištenje digitalnog sadržaja Upravljanje Potporne usluge* Baštinske institucije K, P K K - K Partnerske institucije K, P K, P K, P K, P K Upravljač centralnog repozitorija Vanjski pružatelji usluga - P P P K - - K - K, P Vanjski korisnici** - - K - K LEGENDA: K - Korisnik usluge, P - Pružatelj usluge *npr. geolokacijske usluge, online plaćanja, usluge za pristupačnost, ontologijske usluge ** npr. građani, istraživači, e-škole, korisnici otvorenih podataka, itd. Slika 7. Model dionika središnjeg sustava prema ulogama korisnika i pružatelja usluga Institucije i dionici unutar sustava mogu imati ulogu pružatelja usluga sustava i korisnika usluga sustava. Određeni pružatelji usluga mogu istovremeno biti i korisnici drugih, ali i istih usluga koje sustav nudi. Dionici sustava su: Partnerske institucije odabrane ključne institucije iz AKM zajednice koje pomažu upravljaču centralnog repozitorija pri upravljanju te nude usluge ostalim baštinskim institucijama, Upravljač centralnog repozitorija Upravljačko/vlasničko tijelo centralnog repozitorija, Baštinske institucije institucije AKM zajednice koje nisu partnerske institucije, Vanjski pružatelji usluga organizacije i institucije koje koriste podatke i usluge središnjeg sustava za razvoj drugih usluga i servisa, ali nisu dio njega, npr. pravni subjekti koji obavljaju djelatnosti razvoja softvera i slično, Vanjski korisnici građani, istraživači, institucije i drugi koji koriste podatke i usluge središnjeg sustava, ali nisu dio njega. Poslovna arhitektura sustava sastoji se od pet ključnih poslovnih procesa: Stvaranje digitalnog sadržaja Ključni zadatak upravljača središnjeg sustava i partnerskih institucija je poticanje baštinskih institucija na pripremu podataka i stvaranje metapodataka, na način koji će biti odgovarajući za pohranu u centralnom repozitoriju. Glavni cilj usluga unutar ovog poslovnog procesa je osiguranje interoperabilnosti podataka kako bi se olakšalo korištenje sadržaja i njegova pohrana. Interoperabilnost se postiže primjenom standarda na građu 33

35 prilikom digitalizacije, a kako bi digitalna i digitalizirana građa slijedila određeni format. Pružatelji usluga stvaranja digitalnog sadržaja su partnerske i baštinske institucije, koji su istovremeno i korisnici tih usluga. Usluge koje spadaju u ovu skupinu su: Usluge pripreme građe i digitalizacije podataka Partnerske institucije osiguravaju baštinskim institucijama unos podataka i pratećih metapodataka u podatkovne strukture koje se koriste pri pohrani i očuvanju. Baštinske institucije mogu koristiti resurse partnerskih institucija kako bi digitalizirale svoju građu po propisima i standardima koji su odgovarajući za pohranu u središnjem sustavu. Prikupljanje i provjera digitalnog sadržaja Usluge koje partnerske institucije nude za zaprimanje podataka od primarnih proizvođača tih podataka. Građa koja je digitalizirana na lokacijama van partnerskih institucija se prikuplja u digitalnom obliku te se provjerava kvaliteta i ispravnost te građe uspoređivanjem s oglednim standardima središnjeg sustava. Usluga podržava prikupljanje i provjeru opisnih, administrativnih i tehničkih metapodataka. Pohrana i digitalno očuvanje Ključni zadatak skupine usluga koje spadaju u poslovni proces pohrane i digitalnog očuvanja je omogućiti trajnu pohranu i digitalno očuvanje digitalnog i digitaliziranog sadržaja. Trajna pohrana se može odvijati u središnjem sustavu s obzirom da sustav sadrži centralni repozitorij. Trajna pohrana i očuvanje podrazumijevaju pohranu koja će se ažurirati s vremenom i novim tehnološkim trendovima kako bi sadržaj ostao sigurno pohranjen i kako bi se mogao pravilno reproducirati s dolaskom novih tehnologija. Upravljač centralnog repozitorija i partnerske institucije pružaju usluge pohrane i digitalnog očuvanja, a baštinske i partnerske institucije tu uslugu koriste. Ova skupina usluga sadrži sljedeće: Usluge digitalnog očuvanja Osnovni zadatak usluge očuvanja središnjeg sustava je pouzdano očuvati podatke u digitalnom formatu. Ova usluga obuhvaća tehničko očuvanje podataka i mjere potrebne za očuvanje upotrebljivosti podataka kroz vrijeme. Digitalno očuvanje podrazumijeva osiguravanje da će pohranjeni podaci biti ažurni i iskoristivi unatoč promjenama u tehnologijama za reprodukciju i pohranu. Usluge pakiranja podataka Usluga koja služi stvaranju informacijskih paketa za prijenos podataka. Informacijski paketi se sastoje od digitalne građe i odgovarajućih opisnih podataka i metapodataka koji tvore jednu cjelinu. Korištenje digitalnog sadržaja Glavni zadatak usluga korištenja digitalnog sadržaja je osigurati učinkovito pristupanje podacima za korisnike, korisničke organizacije, institucije, portale i druge vanjske korisnike, u skladu s pravima korištenja i pristupa tim podacima. Korištenje sadržaja podrazumijeva prikaz građe iz sustava korisnicima, u obliku koji je adekvatan za korištenje. Upravljač centralnog repozitorija i partnerske institucije pružaju usluge za korištenje digitalnog sadržaja, dok su korisnici tih usluga baštinske i partnerske institucije, kao i vanjski korisnici i vanjski pružatelji usluga. Poslovni proces korištenja obuhvaća sljedeće usluge: Usluge pretraživanja Usluge pretraživanja omogućuju pretraživanje podataka unutar središnjeg sustava korištenjem usluge koja je neovisna o vremenu i lokaciji. Usluge pretraživanja podijeljene su na uobičajene pretrage i pretrage koje su svojstvene za određene 34

36 institucije ili grupe institucija. Pretrage se također odvijaju po nekoliko opisnih parametara za građu. Usluge naručivanja Usluge naručivanja obuhvaćaju usluge koje omogućuju pružanje pristupa građi koja nije javno dostupna, primjerice datoteke u većoj kvaliteti, građa s posebnim autorskim pravima, itd. Generalno su vezane uz naručivanje podataka, upravljanje pravima pristupa i praćenje narudžbi. Upravljanje Skupina upravljačkih usluga koje omogućavaju i olakšavaju korištenje usluga središnjeg sustava za upotrebu i pohranu sadržaja. Upravljanje podrazumijeva sve korake u primjeni standarda i smjernica za digitalizaciju. Usluge upravljanja pružaju upravljač centralnog repozitorija i partnerske institucije, a partnerske institucije ujedno i koriste upravljačke usluge. Upravljanje se sastoji od tri područja: Servisi i specifikacije za razvoj interoperabilnih podataka Interoperabilnost između različitih skupova podataka i iskoristivost koja proizlazi iz te interoperabilnosti jedan je od ključnih ciljeva središnjeg sustava. U ovom kontekstu, interoperabilnost podataka ima šire značenje te se odnosi ne samo na iskoristivost samih podataka kroz različite servisne kanale, nego i na iskoristivost metapodataka te alata i servisa za procesiranje podataka. Servisi za promicanje korištenja sadržaja Iz perspektive podataka unutar opsega središnjeg sustava važno je ne samo opsežno korištenje i iskoristivost podataka, već i njihovo korištenje za nove namjene, kao i namjene izvan samog središnjeg sustava, pri čemu bi sustav trebao ponuditi usluge koje mogu promicati korištenje podataka koji su prikupljeni i dugoročno očuvani. Usluge pripreme sadržaja za digitalno očuvanje Pripreme za digitalno očuvanje odnose se na zadatke koji moraju biti obavljeni prije unosa podataka u trajnu pohranu središnjeg sustava. Trajna pohrana središnjeg sustava prima podatke za pohranu u formatu koji je dogovoren s partnerskim organizacijama, dok su preduvjeti za taj sadržaj opisani u specifikaciji za digitalno očuvanje i pokrivaju preduvjete za podatke i pripadajuće metapodatke. Specifikacije za digitalno očuvanje zabilježene su u standardnom portfelju središnjeg sustava i njihovo održavanje prati napretke i novosti u interoperabilnosti podataka. Potporne usluge Potporne usluge su one usluge za koje središnji sustav pruža preduvjete razvoja. Usluge koje se razvijaju iz tih preduvjeta mogu biti unutar njega, kao i izvan njegovog definiranog opsega djelovanja te kao takve služe kao potpora središnjem sustavu. Vanjski partneri na temelju preduvjeta pružaju usluge koje koriste baštinske i partnerske institucije, upravljači centralnog repozitorija, vanjski korisnici, a i sami vanjski partneri. Neki primjeri ovakvih usluga su: Usluge identifikacije i autentikacije Primjenjuju se za korištenje e-usluga, što zahtijeva pouzdane i jednoznačne identifikacijske mehanizme. Nacionalni identifikacijski i autentikacijski sustav (u daljnjem tekstu: NIAS), Nacionalna online usluga autentikacije zajednička je za cijeli javni sektor i omogućava online autentikaciju u svim povezanim korisničkim uslugama. Usluge za pristupačnost 35

37 Usluge za pristupačnost se odnose na olakšavanje pristupa digitalnoj građi osobama s invaliditetom (oštećenja vida, sluha, govora, motorike, kognitivna i neurološka oštećenja). Usluge geografskih informacija Pružanjem geografskih informacijskih usluga stvara se informacijska mreža putem koje će korisničke aplikacije moći koristiti određene geografske informacijske resurse. Ontologijske usluge Ontologijske usluge omogućuju korisnicima objavljivanje i pretragu rječnika i ontologija te pružaju sučelja za korištenje rječnika i ontologija u drugim aplikacijama Aplikativna arhitektura Aplikativna arhitektura opisuje ponašanje aplikacija u sustavu, a usmjerena je na njihovu implementaciju i način na koji se aplikacije ponašaju međusobno i s krajnjim korisnicima. Temelji se na poslovnim zahtjevima i interakciji s podacima unutar sustava. Aplikacijama se na ovoj razini mogu smatrati servisi koji su planirani budućim sustavom. Uz servise koje će sustav nuditi, aplikativna arhitektura sadrži komponente kao što su agregator, resolver i PURL sustav (engl. Persistent uniform resource locator; dalje u tekstu: PURL). Aplikativna arhitektura prikazana je slikom u nastavku. Slika 8. Arhitektura servisa budućeg sustava Servisi koje nudi središnji sustav dohvaćaju podatke iz baza podataka, koji mogu biti metapodaci ili digitalno pohranjen baštinski sadržaj, te na njih primjenjuju algoritme za obradu podataka i rezultate prezentiraju korisnicima. Dohvat podataka između korisnika i baza podataka funkcionira na principu upita i odgovora. Kako bi se povećala kvaliteta podataka, temeljne podatke potrebno je konsolidirati na jednom središnjem mjestu. Konsolidacija podataka utječe na smanjenje redundantnosti što zahtjeva da se svi resursi optimiziraju i smanje neusklađenosti i netočnosti podataka. Uspostava središnjeg upravljanja temeljnim podacima povećat će točnost podataka, uskladiti podatke koji su raspršeni u različitim izvorima i smanjiti njihovu nekonzistentnost. Efikasno upravljanje zbirkama i katalozima može doprinijeti smanjenju troškova, skraćivanju vremena obrade i vremena uvođenja promjene. Svi podaci trebali bi biti na jednom središnjem mjestu 36

38 na kojem ih mogu ažurirati i nadopunjavati samo ovlašteni partneri ili pojedinci čija se aktivnost treba pratiti kroz zapise koje bilježi sustav. Jedan od najvećih izazova upravljanja informacijskim sustavima je uspostava integralnog razvoja aplikativnog rješenja korištenjem jedne baze podataka. Trenutno svaka institucija koristi drugačije aplikativno rješenje za upravljanje informacijskim sustavima što rezultira neusklađenošću komunikacije između institucija. Razvoj zajedničkog standarda kojeg bi se pridržavale sve institucije pri procesu digitalizacije je jedan od glavnih ciljeva središnjeg sustava. Aplikativna arhitektura trebala bi biti razvijena na način da omogućuje optimalnu integraciju i interoperabilnosti sa sustavima svih institucija koje će koristiti usluge sustava. Uvođenje servisno orijentirane SaaS aplikativne arhitekture je preduvjet za razvoj aplikativnih rješenja koja osiguravaju standardizaciju, višekratno korištenje, fleksibilnost i interoperabilnost. Aplikativna arhitektura trebala bi se sastojati od: Novih aplikativnih rješenja koja će koristiti jednu bazu podataka, Postojećih aplikacija za procese koje mogu podržati arhitekturu interoperabilnih dijeljenih servisa, Programskih rješenja za upravljanje digitaliziranom i digitalnom građom kulturne baštine, Aplikacija za nadzor i kontrolu sigurnosti sustava, Aplikativnih rješenja za integraciju nacionalnog agregatora, Aplikativnih rješenja resolvera i PURL sustava. Aplikativna rješenja koja se razvijaju za središnji sustav preferirano se temelje na MVC arhitekturi (engl. Model, View and Controller; dalje u tekstu: MVC), što je i standard za online usluge i aplikacije. MVC je softverska arhitektura, odnosno arhitektura sustava, koja odvaja domensku, aplikacijsku i poslovnu logiku od ostatka korisničkog sučelja na način da razdvaja aplikaciju na tri dijela: model, pregled i kontroler, odnosno upravljač. Model upravlja temeljnim ponašanjima i podacima aplikacije. Može odgovoriti na zahtjeve za informacijama, upite za promjenu stanja svojih informacija te obavijestiti promatrača u sustavima uvjetovanim događajima kada se neka informacija promijenila. Aplikacije bazirane na ovom modelu efikasno upravljaju podacima i upravljanjem podacima u sustavu. Pregled (engl. View) predstavlja element korisničkog sučelja aplikacije. Ovdje korisnici unose svoje upite i pretrage, a povratno se prikazuju podaci iz modela u obliku koji je prikladan za korisničko sučelje. Upravljač (engl. Controller) zaprima korisničke unose i služi kao prevoditelj upita razumljivih korisniku i povratnih rezultata tih upita iz modela, tj. baze podataka. MVC model funkcionira na način da korisnik preko pregleda unese svoj upit ili bilo kakve druge radnje koje se prenose u kontroler. Kontroler ih zatim protumači na način kojim se može pristupiti bazi podataka te se podaci za pregled ažuriraju iz modela, koji je efektivno direktna veza s bazom podataka. Kada je rezultat dobiven iz upita prema bazi, kontroler se obavještava o tom rezultatu te ažurira pregled kako bi korisnik dobio željene informacije. MVC arhitektura prikazana je slikom u nastavku. 37

39 Slika 9. MVC arhitektura aplikacije 3.6. Podatkovna arhitektura U novom sustavu nužna je uspostava jedinstvenog ili manjeg broja sustava za upravljanjem baza podataka (engl. Database Management System dalje u tekstu: DBMS) kojima će se olakšati upravljanje podacima u bazi podataka, kao i uspostava i razvoj središnjeg skladišta podataka. Skladište podataka je repozitorij koji omogućuje centraliziranu pohranu podataka koje generiraju informacijski sustavi određene organizacije. Središnje skladište podataka sadrži povijesne podatke i povezano je s jedinstvenim izvještajnim sustavom te korisnicima može omogućiti brzi pristup podacima i time utjecati na unapređenje poslovnih procesa. U metodologiji upravljanja podacima dva su bitna aspekta: (i) upravljanje ključnim podacima (engl. Master Data Management; dalje u tekstu: MDM) i (ii) upravljanje kvalitetom podataka (engl. Data Quality Management; dalje u tekstu: DQM). Upravljanje temeljnim podacima (MDM) je važan dio unapređenja poslovnih procesa i poboljšavanja kvalitete podataka. Točni i ažurni temeljni podaci pridonose optimizaciji poslovnih procesa ili usvajanju novih poslovnih procesa. Upravljanje kvalitetom podataka (DQM) je ključno za osiguranje efikasnosti poslovnih procesa. Kvalitetni podaci ispunjavaju očekivanja unutarnjih i vanjskih korisnika: Pružaju pouzdane informacije, Pružaju raspoložive informacije svim dionicima, sukladno njihovim ulogama, Omogućuju bolje donošenje odluka, Povećavaju efikasnost i efektivnost poslovnih procesa, Eliminacijom pogrešaka povećavaju zadovoljstvo korisnika, Smanjuju troškove poslovanja ukidanjem redundancije. U sustavu trajne pohrane koji se bazira na OAIS sustavu, podatkovna arhitektura bazira se na informacijskim paketima SIP, AIP i DIP. SIP je prihvatni informacijski paket (engl. Submission Information Package) koji predstavlja oblik u kojem se podaci pakiraju pri ulasku u sustav. Služi kao pakiranje za prihvat digitalnih i digitaliziranih podataka i metapodataka s treće razine u drugu razinu. AIP je arhivski informacijski paket (engl. Archival Information Package) i služi za trajnu pohranu podataka. U njemu je sadržan digitalni objekt kulturne baštine u najvećoj kvaliteti uz opisne podatke. 38

40 DIP je diseminacijski informacijski paket (engl. Dissemination Information Package)koji se šalje van sustava, prema krajnjim korisnicima. Sadrži podatke koji su relevantni krajnjim korisnicima, kao što su opisni podaci i digitalna građa u formatu datoteke za distribuciju. Stvaranje informacijskog paketa započinje ulazom podataka koje šalju baštinske institucije s treće razine partnerskim institucijama na drugoj razini, uzimanjem identifikatora iz lokalnog kataloga baštinske institucije, koji se pridružuje servisu za digitalizaciju središnjeg sustava. Identifikator se zatim povezuje s opisnim metapodacima iz kataloga (na temelju izvornog identifikatora), kako bi se formirao SIP u partnerskim institucijama. Centar za digitalizaciju metapodataka može dodati još metapodataka SIP-u, primjerice metapodatke o procesu digitalizacije (tko, kada, koristeći koju opremu itd.). SIP se zatim prenosi na modul za prihvat gdje prolazi kroz provjeru kvalitete (što je dokumentirano i dodano SIP-u kao administrativni metapodatak). Tijekom prihvata, izvorne datoteke pretvaraju se u formate za očuvanje i širenje (diseminaciju) po potrebi, a svaka od tih datoteka prolazi kroz uslugu karakterizacije datoteka koja proizvodi tehničke metapodatke koji postaju dio AIP-a u centralnom repozitoriju. U tom trenutku se AIP i DIP razdvajaju. AIP (koji uključuje izvorni SIP) s datotekama i svim metapodacima (deskriptivni, administratorski, za očuvanje) ulazi u arhivsku pohranu te se metapodaci AIP-a i DIP-a dodaju samo kada se vrši aktivnost očuvanja (npr. provjera je li hash bio ispravan, pretvaranje u novi format datoteke za očuvanje). Paralelni DIP sloj povezan je s katalozima i alatima za pretraživanje opisnih metapodataka i DIP-ovi još uvijek nose tehničke metapodatke o formatu datoteke. Primat će nove metapodatke svaki put kada se pristupi/upotrijebi i kada se stvori novi format diseminacije. Također, DIP će imati naslijeđene metapodatke o pristupnim pravima izvornog analognog objekta u katalogu, a ti se podaci mogu tijekom vremena promijeniti (npr. istek autorskih prava, ograničenje tajnosti koja istječe na arhivskom dokumentu, itd.). AIP paket koji se koristi za trajnu pohranu se sastoji od nekoliko komponenti, koje su opisane slikom u nastavku. Slika 10. Model AIP paketa Unutar AIP paketa sadržane su informacije o sadržaju koje su opisni podaci o datotekama unutar paketa, a njih dodatno opisuju informacije o opisu očuvanja (engl. Preservation Description Information; dalje u tekstu: PDI). Iz AIP paketa proizlazi opis podatkovnog paketa koji omogućava korisnicima pretragu tih paketa bez ulaska u sam sadržaj AIP-a. Informacije o pakiranju jednoznačno označuju AIP i objašnjavaju kako ga pronaći na određenom mediju. 39

41 3.7. Tehnološka arhitektura Kako bi se uspostavila integralna, sigurna i upravljiva informatička infrastruktura, potrebno je uspostaviti tehnološku arhitekturu koja će se sastojati od: Produkcijske okoline, Pričuvne (engl. backup) okoline, Testne okoline, Razvojne okoline, Veza s vanjskim sustavima. Tehnološka arhitektura treba biti kreirana na način da podupire daljnji razvoj digitalnih tehnologija. Ciljana arhitektura sustava je tehnološka platforma bazirana na otvorenim standardima i sabirnici za usluge (engl. Enterprise Service Bus dalje u tekstu ESB), tehnologiji koja će omogućiti kreiranje arhitekture interoperabilnih dijeljenih servisa. Tako postavljena arhitektura odgovorit će na zahtjeve korisnika glede inteoperabilnosti i fleksibilnosti. Uspostavu standardizirane informatičke infrastrukture potrebno je provoditi prema sljedećim koracima: Detaljna analiza postojećeg stanja, potrebnih veza među sustavima unutar Republike Hrvatske i izvan Republike Hrvatske, Uspostava nedostajućih komponenti pričuvne, testne i razvoje okoline, Uspostava novog rješenja za kontinuitet poslovanja i podatkovni centar, sukladno odlukama i nadležnostima sudionika u procesu Sigurnosna arhitektura Proces autentikacije, odnosno provjere korisničkog identiteta, iznimno je važan element informacijske sigurnosti budući da predstavlja prvi korak prijave korisnika u sustav. Pod autentikacijom korisnika informacijskog sustava podrazumijevamo identificiranje korisnika, obično na temelju akreditacijskih podatka, uglavnom korisničkog imena i zaporke. Budući sustav će razlikovati dvije vrste korisnika: Općenite korisnike za koje neće biti potrebna posebna pravila za autentikaciju, Posebne korisnike za koje će postojati pravila za autentikaciju. Posebnim korisnicima će biti omogućen pristup većoj količini sadržaja u koju je uključen i dio zaštićenog sadržaja za koji je potrebna povratna informacija o korisniku. Općenitim korisnicima će biti dozvoljen pristup samo javno dostupnom sadržaju. Budući središnji sustav omogućavat će više načina autentikacije korisnika. Svaki posebni korisnik budućeg sustava imat će jedinstveno korisničko ime i lozinku koje će unijeti svaki put prilikom prijave u sustav. Nakon prijave, korisnik uspostavlja sesiju s platformom budućeg sustava. Korištenjem sigurnosti sesije ograničava se izloženost mreže opasnostima u slučaju kada korisnik ostavi računalo bez nadzora dok je još uvijek prijavljen. Sigurnost sesije također ograničava mogućnost korisnika da nastavi koristiti sesiju drugog korisnika. Kada dođe do isteka sesije, sustav će od korisnika zatražiti da se odjavi ili ponovno prijavi kako bi nastavio koristiti sustav. Ako ne odgovori na ovaj upit, sustav će automatski odjaviti korisnika. Postojat će mogućnost jednostruke autentikacije (engl. Single Sign-On; dalje u tekstu: SSO) koja omogućuje korisnicima korištenje jedne lozinke (ili pametne kartice) kako bi se prijavili na 40

42 više poslužitelja na mreži bez ponovnog unošenja korisničkog imena i lozinke. Ovo je pogodnost za korisnike koji se ne moraju sjetiti više zaporki ili neprestano prolaziti kroz postupak provjere autentičnosti za pristup različitim resursima. Nadalje, za dijelove sustava koji su od kritične važnosti, budući sustav će koristiti informacijsku sigurnost temeljenu na mreži. Za razliku od autentikacije korisnika kojom se dozvoljava pristup korisniku, informacijska sigurnost utemeljena na mreži ograničava korisnika mjestom s kojega se može prijaviti u sustav i vremenom u kojem to može učiniti, ograničavajući tako mogućnost zloupotrebe akreditacijskih podataka. Korisnička autentikacija prikazana je slikom u nastavku. Slika 11. Korisnička autentikacija pristupa na sustav U slučaju povezivanja vanjskih aplikacija koje nisu dio središnjeg sustava, iste će se integrirati s budućim sustavom pomoću API-ja. Povezane aplikacije upotrebljavaju standardne protokole za provjeru autentičnosti, omogućavaju jednostruku autentikaciju i pružaju tokene za upotrebu s API-jem budućeg sustava. Osim standardnih mogućnosti, povezane aplikacije omogućuju administratorima budućeg sustava postavljanje različitih sigurnosnih pravila i eksplicitnu kontrolu nad time tko može koristiti odgovarajuće aplikacije Agregator, resolver i PURL Sustav treba dodatno sadržavati i sljedeće komponenete: agregator, razrješivač (engl. Resolver) i PURL kao dio jedinstvene cjeline. Glavna funkcija agregatora je svođenje podataka digitalnih zbirki na jedinstveni međupodatkovni model, neovisno o imatelju, vrsti ili standardu kako bi se omogućilo indeksiranje i pretraživanje metapodataka kroz zajedničko sučelje Nacionalnog pristupnog portala, tematskih portala i sustava Europeana. Agregacijom se podaci svode na jedinstveni EDM model koji je primjenjiv u Europeani. Uvjet za uspješno agregiranje je ispravan, minimalni set metapodataka koje svaka zbirka, odnosno objekt unutar zbirke mora imati. Agregatorske sustave možemo podijeliti u dvije osnovne skupine koje obuhvaćaju geografske ili domenske karakteristike, a koji se dalje dijele u nekoliko kategorija kako je prikazano u tablici u nastavku. 41