Boris Mikšić Boriss Mik kšićć Klio Volio bih mrsiti Tvoju kosu. Kao nekad Pod fenjerom. Sjećaš se... Ne, nije bilo mjeseca U Tvojim sam očima vidio su

Транскрипт

1 Boris Mikšić Boriss Mik kšićć Klio Volio bih mrsiti Tvoju kosu. Kao nekad Pod fenjerom. Sjećaš se... Ne, nije bilo mjeseca U Tvojim sam očima vidio sunce. Toplo sunce što otapa snjegove, Pod plavetnilom fenjera. Titraji su se izgubili u tvome bljesku. Molim te, sjeti se Klio. Pjesme moje mladosti Pjesma za Klio (U potrazi za ljubavlju) MOJE MLADOSTI

2 Boris Mikšić PJESME MOJE MLADOSTI

3 Boris Mikšić PJESME MOJE MLADOSTI Vlastita naklada autora Priprema i tisak Grafika, Osijek Zagreb, ISBN CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem

4 Boris Mikšić P jesme MOJE MLADOSTI sročene tijekom mog školovanja u V. zagrebačkoj gimnaziji od do Vlastita naklada Zagreb, 2017.

5 Radom na ovoj zbirci počeo sam , a završio u Zagrebu

6 Zaboravio sam dane I noći duge besane Izgubio sam ideale Te blještave kristale Moje mladosti... Svijet radosti ušuljao se I u moj kutak I postao vrutak Sreće Sreće najveće

7 Ovu zaboravljenu zbirku pjesama, slučajno pronađenu nakon 50 godina, posvećujem svojoj mami Nini Mikšić, prof., i mojoj Bavarkici Ines. Dečko s Trešnjevke

8 Predgovor Pjesme moje mladosti Borisa Mikšića nastale su tijekom njegove rane mladosti, dok je Boris još kao gimnazijalac sjedio u klupama znamenite V. zagrebačke gimnazije. Pisane su i napisane te mladenačke pjesme u radnom kutku njegove sobe u našem prvom vlastitom dvorišnom stanu s pogledom na crkvu Sv. Blaža u zagrebačkoj Krajiškoj ulici. Djetinjstvo je Boris proživio u našoj skromnoj obitelji na Trešnjevci i u druženju s djecom na mirnim trešnjevačkim livadama, u proljeće i ljeti zelenima, u jesen tamnima, a zimi bijelosnježnima... Od malih nogu počeo se, uz šetnje po Maksimiru i po prekrasnim parkovima Zagreba, baviti i športom: tenisom u Tenis klubu na Savi i skijanjem na sjajnim padinama Sljemena... Nakon preseljenja s Trešnjevke u Krajišku ulicu blizu centra grada, Boris je već u svojoj ranoj mladosti, u novom domu, u svojoj radnoj sobi uz pogled na toranj crkve Sv. Blaža, počeo pisati pjesme. Bio je izvrstan učenik gimnazijalac i odličan športaš. Učenjem je stjecao znanja, a uz to se bavio 7

9 kulturnim aktivnostima u školi, knjižnici i na putovanjima. I nadalje je bio, u punom smislu te riječi, pravi športaš. Srcem punim ljubavi za ljude i prirodu osjetio je Boris u svojim mladenačkim danima potrebu za pisanjem pjesama... Nadahnut krasotama prirode ovog podneblja, livadama i parkovima svoga grada, kao i bljeskom plavog Jadranskog mora, inspiriran proživljavanjem svojih utisaka, osjećaja i emocija, potaknut svojom prvom mladenačkom ljubavlju i pun osjećaja, emocija i suosjećajnosti prema ljudima, otvorio je svoje srce i iskazao svoje radosti, sjetu i boli... A podstrek da piše i bavi se književnošću i književnim radom dala mu je gimnazija, uz vrhunsko obrazovanje. Direktor V. gimnazije proglasio je Borisa najboljim učenikom generacije, a izvrsni Borisovi gimnazijski predavači i njegove vrsne profesorice hrvatskoga jezika otkrile su i prepoznale darovitost mladoga gimnazijalca; prepoznale su Borisovu inteligenciju i dar za pisanu riječ te su ga podržavale i poticale, dajući mu podstrek da se bavi književnošću. Boris je za vrijeme gimnazijskih dana sročio i pisao stihove svoje mladosti i svoga života, koji su zabilježeni na 8

10 papiru ostali sačuvani kao pjesnički izričaj uobličen u zbirku pjesama. Tako su ovi stihovi ostali na papiru na sigurnom mjestu da ih vjetar zaborava ne izbriše i ne otpiri nekuda daleko u beskrajnost... Iskazao je Boris mnoge od glavnih osobina pjesničkog izričaja jer je, uz osjećajnost i slikovitost izraza, on imao i nadahnuće, zanos i elan. Sročio je stihove i pjevao pjesme svoje mladosti, koje je bilježio vremenskim redoslijedom pa su, sačuvane u jednoj teki, postale zbirka stihova punih mladenačkog zanosa. Još dok je bio maturant, Boris je svoje pjesme sastavio u zbirku i odnio ih u gimnaziju te ih je predstavio i pročitao kolegama maturantima iz svojega razreda, a oni su ga pomno slušali i na kraju su svi ustali da mu iskažu svoje priznanje oduševljenim pljeskom. Sada Borisova zbirka pjesama ide u tisak i bit će objavljena u knjizi Pjesme moje mladosti. Ova Borisova knjiga neka bude na čitanje svim dragim ljudima koji žele čitati mladenačke pjesme dečka s Trešnjevke, pjesme Borisa Mikšića, gimnazijalca koji ih je stvarao i bilježio u radnoj sobi u zagrebačkoj Krajiškoj ulici pokraj crkve Sv. Blaža. 9

11 Poezija Borisa Mikšića prožeta je osjećajnošću mladića njegove dobi; emocijama i čeznućem za ljubavlju i za ostvarenjem njegovih mladenačkih ljubavnih snova. Pjesme su ispunjene dubokom emotivnošću njegovog toplog srca. U takvim je okolnostima nastala, primjerice, i divna tužna pjesma naslovljena Bezimenoj. Stihovi su to puni slikovitosti, prenesenog značenja pjesničkog izražaja, metafora, usporedbi i personifikacija pa i tuge, kao u pjesmi Lisnata agonija. U Borisovim pjesmama ima i sjetnih i tužnih razmišljanja, uz izrazitu svjesnost o prolaznosti, koja se ističe unatoč Borisovoj mladoj dobi u vrijeme kad su nastale. Ali, u njegovim pjesmama uz to se osjeća i iskazana je i čežnja i radost postojanja i življenja. Nadom, vjerom u sreću i optimizmom življenja iskre i ovi Borisovi stihovi: Svijet radosti ušuljao se I u moj kutak I postao vrutak Sreće Sreće najveće 10

12 Ima i stihova koji odišu entuzijazmom i dočaravaju ljepotu podneblja i prirode: Kročim poljima žita Sretan sam što mogu gledati ova polja Što mogu otrgnuti cvjetak ljeta Što mogu udisati miris sijena... Davno su nastale te pjesme sačuvane u jednoj teki, a sad objavljene kao Pjesme moje mladosti, davno su nastale te pjesme, no unatoč vremenu koje je proteklo otkad su zapisane, one i danas zrače snažnim dojmovima i duboko proživljenim plemenitim osjećajima Borisa mladića... Nina Mikšić 11

13

14

15 14Sljeme

16 Lisnata agonija Davno su prošli sunčani dani Jesen je došla kao i lani, List je za listom posve polako Počeo venut k o biće svako. Jedan pa drugi, tiho, bez muke Stade šuštat od vjetrića ruke. I tada odjednom, smrt nahrupi Pod drvetom ih se hrpa skupi. Ako žutom šumom prođeš tada Preko uvelog lišća i žutih klada Osjetiš kako ti se srce tužno jada. Možda od boli, možda od muke Zbog smrti tolike, od ruke Što jesen se zove, a podsjeća na gladne vuke. Moja prva pjesma nastala 10. X Lisnata agonija 15

17 Ćakule Pod vrletnim brdom, morem oplakano Malo selo stoji. U suncu okupano Vičuć da nikog se ne boji. U ranu zoru kad sunce rudi I more muklo buči Magare što glasno kudi Rikom se na selo sruči. Od te rike strašne Kućice se njišu I cestice prašne Što mole za kišu. A barkice male, uz rivu Što se sjatiše Dozivat stadu barba Ivu: Iz mora nam riba miriše. No barba Ive u snovima Ribu lovi Umoran je da u starim danima U maloj barci morem plovi. 16

18 Davno su prošli oni dobri dani Kad je on vuk morski bio Za koga su veliki oceani zalogaj bili mal i mio. I bakice prve Na pjaci već se skupiše Pa drobe i mrve Na svakog jezikom lupiše. Na kraju se posvađale Pa se ljute i srde A onda jedna drugu špotat stale Da lijene su i tvrde. Pod vrletnim nebom, morem oplakano Malo selo stoji U suncu okupano Vičuć da nikog se ne boji. Inspiriran poezijom Drage Žerve-a Zagreb 15/20 XI Ćakule 17

19 Nerezine 18

20 Bezimenoj Oh, kako je divno bilo tada Bila si sa mnom lijepa i mlada. Bili smo zajedno, pod suncem sami. Bili smo mladi, veseli i poletni Jer svijet smo imali, svijet svoj sretni. Voljeli smo život beskrajno i duboko I more naše plavo, plavo i široko. Danima smo bili jedno uz drugo I razmišljali o nama dugo, dugo... Znali smo da će svijet nas oteti Svijet taj strašni, svijet taj prokleti. Plakala si kad čas taj dođe Čas taj što ljubav našu glođe I polako u godine se pretvori I iluzije naše nemilosrdno razori. U Zagrebu, 26. XI Bezimenoj

21 Kamenita vrata 20

22 Mi prosjaci Ja volim ovaj svijet I malo toga znam Al ćutim da čovjek mora mrijet Da drugi može besposlici tražit lijek. Ti, čovječe, što pognute glave Gledaš na svijet Ti bjedniče što krvavih leđa Nosiš, isti taj svijet. Tebe ja volim. Tebe! I tvoje kvrgave ruke, oči što zjape Moleć za hljeb. Tebe! Što ponizno držiš poderane kape. Težak ti je život. Tužiš se? Da, tvoje su ruke kvrgave. A trbuh čovječe, trbuh ti je prazan. Ništa veliš bit će i bolje. 21Mi - prosjaci

23 Zagreb - Jelačić plac 22

24 Himna mia Ja sam sâm. Na svijetu ovom sâm. Ja tražim, lutam Beskrajnim morem plutam Jer... ja sam sâm. Krasni svijete moj Ti koji me ne razumiješ Zašto to ne umiješ Krasni svijete moj. A tada u trenu I more se otvori I moje se srce prenu A svijet se ponovo stvori. Zagreb, 3. II (U sukobu sa svijetom) 23Himna mia

25 Sljeme 24

26 Pjesma za Klio Klio Volio bih mrsiti Tvoju kosu. Kao nekad Pod fenjerom. Sjećaš se... Ne, nije bilo mjeseca U Tvojim sam očima vidio sunce. Toplo sunce što otapa snjegove, Pod plavetnilom fenjera. Titraji su se izgubili u tvome bljesku. Molim te, sjeti se Klio. (U potrazi za ljubavlju) 25Pjesma za Klio

27 Trešnjevka 26

28 Elegija moje ulice Bilo je sivo... I noć je bila ružna. I bilo mi je krivo Što ulica je tako tužna. Mokro je bilo I jako pusto Iz kabla je lilo Stalno i gusto. Fenjer je uzalud sjao U tmini I mjesec je plakao Negdje... izgubljen u daljini. I ja sam plakao Suzama od kiše I cipele u lokve umakao I hodao sve tiše, tiše. Zagreb, 26. II/64. 27Elegija moje ulice

29 Stross. šetalište 28

30 Voljenoj Volio sam jednu zvijezdu U svom njenom sjaju To malo ledeno sunce Tamo negdje blizu raju. Bila je to dobra zvijezda Tako lijepa, tako mila Blistala je svako veče Kao neka dobra vila. Moja zvijezda morem plovi Morem plavim, morem mojim A ja u ruci cvjetak držim I volim punim srcem svojim. Na obali mora moga U laguni zlatnoj blista Bljeskom s neba oplakana Ljubav moja, ljubav njena, ljubav čista. I bio sam mjesec A moja zvijezda pokraj mene Voljeli smo jedno drugo Vječno sami usred noći snene. 14. III Voljenoj

31 Maksimirski park 30

32 Ljubavna pjesma Bljeskom je izrečeno sve Ljubav je počela trenom... i završila u beskonačnosti. Purpurna rijeka što se cakli u tmini. Bljesak uzvraćen bljeskom, I crveni plamen što pali. Goruća rijeka strasti Prasak i njegov eho Ševinim pjevom uzvraćeni. Munja i njezin tutanj Leptir što leluja zrakom Brišući fijuk vjetra Ruža što opija dahom Ljubavna pjesma

33 Rektorat (dvorište) 32

34 Bikovima što padaju pod mačem Imaš veliko srce i dušu I malo podmuklo oko Oh, ubit će te već vidim, Mač... Jednom sam ugledao zvijezdu Ne na nebu, već u tvome oku. Bila je to dobra zvijezda. A onda se spustio on, Neumoljiv k o sama sudbina Mač... Zašto si utrnula, o, dobra zvijezdo Ti koja si potekla Iz onog velikog srca... Velika, meka, topla njuška U lokvi krvi. I svjetina što skandira tvome krvniku O ljudi, ubiste ga zbog malih podmuklih očiju. 29. III Bikovima što padaju...

35 Jesen na Griču 34

36 Tamo negdje visoko, visoko Mjeseče, zašto nemaš smeđu kosu Da je mrsim. Mjeseče, zašto nemaš plave oči Da ih oplakujem. Da ih oplakujem prijatelju Jer su tako daleko Plave. Dalek je taj svijet Za kojim čeznem I za tebe, mjeseče... A ja ga nikad neću dostići Ni smeđu kosu ni plave oči. Te pjesme suza za nas su strane Za nas što kročimo stazama racia Za nas što smo u stanju stvoriti Novi mjesec mašinu. Mjeseče, zašto nemaš smeđu kosu Da je mrsim. Mjeseče, zašto nemaš plave oči Da ih oplakujem Tamo negdje...

37 Uspinjača 36

38 Moja serenada nikad neće završiti u tvome srcu Ti stojiš na balkonu Visoko, o, tako visoko. Doprite zvuci gitare moje, srca moga, Tamo gdje ja ne mogoh. Uzalud si pukla žico Ja je ipak volim. Visoko si, o, tako visoko Do tebe ne može doprijeti Jauk gitare moje, srca moga. Ti stojiš na balkonu I gledaš u beskonačnost. Možda vidiš moju ljubav u njoj. Tamo negdje među zvijezdama Spazih bljesak komete. Tvoju kosu mrsi vjetar zaborava Ne, nikad te neću zaboraviti. Nisi uzalud pukla žico, Ona me ipak čuje. Jedna je kometa pala na moj dlan Moja serenada...

39 Crkva sv. Blaža 38

40 Moja streha Sjedim i gledam u nebo U olujno nebo crno. Sâm pod strehom nekom U polju nekom. U mojoj blizini nikog... Samo zeleno lišće mrmori. Ušao je pod moju strehu Da me miluje Svojim ledenim dahom Lahor što donosi oluju. Tako si sama i mala... Moja streho... Ti drhtiš, krhka Pod olovnom šapom neumoljivog neba. Sjedim u tamnom kutu I čekam... čekam bljesak s neba... čekam ga da osvijetli moju samoću. Nije bilo uzaludno čekanje. Tama strehe moje nesta načas Da bi me ponovo sakrila samog. Čuh kako se prve krupne kaplje oboriše na moju strehu. Djevojci koju volim 28. VI Moja streha

41 Kročim poljima što mirišu na ljeto Moj život Sretan sam, ne želim ništa Ne osjećam ništa. Sretan sam što mogu gledati ova polja Što mogu otrgnuti cvjetak ljeta Što mogu udisati miris sijena. Oko mene svuda žito Kao neko zlatno more što se talasa. A ja sam lađa I plovim po valovima sreće. Ne, niste uzalud zasijali ova polja Ljudi! Evo i druge lađe na horizontu... Vidim je kako pluta prema bakarnoj ploči sunca. Gle čovjeka na pramcu što je raskrilio ruke Kao da želi zagrliti ova polja. Klanjam se njegovoj silueti što se tako gordo Ocrtava na purpurnom horizontu. Dobro je što si ponosan čovječe Ti sa koščatim rukama Jer ovo je polje tvoje djelo. 40

42 Sasvim polako se izgubilo sunce U valovima žita. A s njime i neznana lađa. Zapjevao sam neku pjesmu Jer bio sam sretan. A pjesma se orila... Možda ju je čuo neki putnik I pomislio da sanja. 41Kročim poljima

43 Harlekinu Sjedim nad tvojim mrtvim tijelom O, Harlekino I nikako ne mogu zaboraviti One tvoje gegove Koji me nasmijavaju do suza. Da li da plačem za jednim Harlekinom. Kako ti ono bješe ime? A zar je to važno, Ni lica ti se ne mogu sjetiti. Pa bio si samo Harlekino. Harlekino što se prebacuje preko glave Harlekino što svira u trubu. Vječno si padao... I to je bilo sve čitav tvoj život. Nikad nitko neće znati Tko si ustvari bio Ako si uopće bio. Ostao si Harlekino do kraja Sa ovom glupom maskom na licu. Ali, bolje je tako. Možda će se i sada naći netko da se nasmije i reče: Gle, mrtva Harlekina! Ha! Ha! Ha! Sjećam se kada su se ljudi veselili Kad bi te ugledali. A onda se zaorio smijeh. 42

44 Znam da ti činim nepravdu Harlekino Što se ne smijem sada Kad si mrtav Znam... Bolje je da odem Da napustim ovo tijelo Obučeno u nekakvu smiješnu, šarenu vreću Da napustim Ovo vječno nasmijano lice. Zbogom Harlekino prijatelju Ostavljam te zaboravu... A tko te se uopće sjeća Osim mene koji sam držao Tvoju mrtvu glavu u naručju. A ni ja ne znam kako ti bješe ime. Ipak sam prolio suzu Na rastanku. Neka to bude hvala jednom Harlekinu Za sve Za život Za harlekinsko srce Koje je kucalo samo zato da ljudima bude smiješno. 43Harlekinu

45 Ti voliš drugog Želio sam Naći sreću U tvojim očima A našao sam suze Za nekim sretnikom. Znam da me ne voliš I to me boli Jer čovjek sam koji voli. Čemu samilost U tvojim očima. Ja tražim samo ljubav. Ja tražim samo svoju sreću Plači i dalje djevojko Za nekim sretnikom Kome si poklonila srce. Jednom će se ševa u polju Sažaliti i nad tvojim suzama I lepršat će nad tvojom glavom Tako dugo dok njena pjesma Ne otopi snjegove u tvome srcu. Jednom je neka ševa Lepršala i nad mojom glavom A onda se odnekud Stvorio jastreb I na moj je dlan Pala hrpica perja. 44

46 Zaboravio sam dane I noći duge besane Izgubio sam ideale I blještave kristale Moja mladosti... Svijet radosti Ušuljao sam se u moj kutak I postao trenutak Sreće, Sreće najveće. Gledajući u Tvoje oči ne mogu reći ništa do li da su lijepe, a kad ih nema onda ih volim. Boris 45Ti voliš drugog

47 Pogled na katedralu 46

48 Sadržaj Predgovor Lisnata agonija Ćakule Bezimenoj Mi prosjaci Himna mia Pjesma za Klio Elegija moje ulice Voljenoj Ljubavna pjesma Bikovima što padaju pod mačem Tamo negdje visoko, visoko Moja serenada nikad neće završiti u tvome srcu Moja streha Kročim poljima što mirišu na ljeto Harlekinu Ti voliš drugog

49 Večernji list, , 24. stranica večernji list

50

51 Svjedodžba IV. razred V. gimnazije, Boris Mikšić, Zagreb, svjedodžba

52