Vidak Čukić - Vido BRENCE PJESME

Транскрипт

1 Vidak Čukić - Vido BRENCE PJESME

2 1

3 Vidak Čukić - Vido BRENCE PJESME Sjenima roditelja majke Milene i oca Radoša Berane

4 20-te 3

5 4

6 LISTIĆ Na ogoljeloj bukvi, sam listic osta, a na zemlji leži njegovih drugova dosta. Dođe srditi vjetar, pa ga s grane otkide, i niz široko polje sa njim otide. Igrao se bijesni vjetar sa listićem dosta, dok odjednom on u šumi osta. U šumi je, tamo, zemlja postao, i više za igru, listić, nije znao. MOJA ZEMLJA Zemljo moja pod suncem i mirom, ispaćena si teškim ratnim virom, neće tuđinci po tebi da gaze i da ruše mostove i staze. Niko neće, niti više smije, na tvojoj površi da se bije. 5

7 Nema svađe između brata što zatvaraju jedna vrata. Nad svima se bratstvo vije od Makedonije do Slovenije. ZDRAVO DOMOVINO Zdravo domovino mila, dolaziti si sin tvoj. Raširi lijepa krila i primi pozdrav moj. VEČE Prohladni vjetrić piri njišući grane u voćnjaku. Mjesec žut rastjeruje tamu praveći svijetao krug, juri plavom pučinom, pučinom bez kraja. Brdima se čuje zavijanje vukova, jureći sa brda na brdo za tragom brzog jelena, umaklog, skoro, pred njima. Između stijena huči rijeka lomeći se u vodopade, 6

8 prilazeći hrastovom dubu javlja mu se sa žuborom. PROLJEĆE Sunce se iza brda uzdiže obasjavajući njive naokolo. Pratnja oblaka na nebu lagano ga prati. Ratar je izašao na polja. Već se prevrnula prva brazda. U podmlađene krošnje drveća, cvrkut se ptica čuje. MATI Dolazim ti iz tuđine mila mati. Završio sam obaveze ovamo, nećeš me u snu sanjati, evo ti hitam tamo. Žurim putem iz daljine, ne poznajem ovaj kraj. Žurim i bježim iz tuđine, da dođem u mili zavičaj. Javljaju se poznati vrhovi gora, prepoznajem moj divni raj. 7

9 Noge žure bez umora da oči vide mili zavičaj. Umorne noge ne osjećaju umor. Veselo kuca srce sad. Vidim prvi seoski bor, jos malo da se savlada. Pomalja se divno selo Stare kuće davno ostavljene. Srce mi još nije uvelo, uspomene nijesu zaboravljene. Moja kuća na brežuljku stoji, zidovi bijeli daju joj boju, kiši prkosi, vjetra se ne boji, u njoj sam ostavio majku svoju. Bližim se tebi, stari, roditelju, Osjećam tvoga oka sjaj. Skoro ću stići u meku postelju, u tvoj topli zagrljaj. Ispred kuće starica stoji, ne vjeruje svoje rođene oči, strančeve korake pažljivo broji, nadimljući se da u zagrljaj skoči. Moje noge veselo uzigrale, Čini mi se zemlju ne dodirem, 8

10 da rastojanje što prije svale, do tih očiju što prije da stignem. U topli zagrljaj brzo sam stigao, htio sam da joj nebo zbori, od radosti sam glavu digao, da od mene ništa ne tvori. Tople suze omokriše mi lice. U ušima začu tiho jecanje. U očima joj ugledah tužne svice. Moje srce ode u plakanje. VEČE Gusta tama zavija misli, tužne misli mladog uma. Oštri bajoneti srce mi pritisli, preko očiju kreće borova šuma. Veče obuhvata sve u tami, gase se svetiljke srca mog, srce i oči oboje sami. Lijepo lane, kod dragog svog. Dvoje mladih šapuću u tami, dva vesela, ljudska, organa. Veza im je ljubav u mraku i sami žudno čekaju bjelilo dana. 9

11 Srce se tihim otkucajem javlja, a oči još tiše rade. Dan se lagano ispravlja, noć krije dječije krvi mlade. KOM Hej visoki Kome ovog djela, hoću da pjevam o tvojoj visini, sagrađen si od stijene proklete, nepokoran nijednoj tuđini. I danas kada se pjeva o tebi, gusti oblaci nad tobom se viju, i danas tudjin pokorio te ne bi. Ne vidi te, oblaci te kriju. Gusta magla zavila te u tami, tužni borovi u tebe su sami, bijeli pokrivač na njima čami. SUNCE Žuta dunjo što se nebom viješ? Taj oreol što mi kriješ? Tmurne oblake okolo griješ, i ružičasto na zalatku bdiješ. Što si krvavo na tom zalatku? 10

12 Što krvave oblake sobom goniš? Skini sa sebe užarenu masku, što crvene suze roniš. Ne kloni za to brdo, ne zavijaj mi lice u tami, na obećanje drži se tvrdo, srce moje sa tobom čami. Moje srce tužno li si, oko, suza puno li si, moj živote, sam li si, dušo moja tegobna li si. KRUG Ostavljam brdo i kraj, ostavljam rječicu, šumu i selo, ostavljam divni zavičaj, i roditelja srce uvelo. Gleda me selo, zidovi bijeli, šuma, rijeka i kuća roj, gleda me i jablan uveli, misli, kuda će dragi moj. Selo moje, nemoj plakati, rijeko, tiha, ubrzaj svoj rad. Šumo, nemoj me vjetrom zvati, jer srce ide u nepoznati grad. 11

13 Brza vodo donosi mi poruke od moje drage i moje mati, tobom ću gasiti žeđ i muke i uplakano lice prati. Duni vjetre, suze mi donesi, od braće i mojih roditelja. Sitne kapi domovine mi ponesi, da me mine želja. PROLJEĆE Jutro je, brdima se uzdiže pramen magle prilazeći mutnom, nebeskom svodu. Zavijeno brdo lagano iščezava iz mog vidika. Vrhovima se pruža rumenilo, ostavljajući u krajeve blijedo nebo, javljaju se prvi sunčevi zraci probijajući se teško kroz maglu. Ratar, nenaspavan, kreće na posao, hvatajući u plugu, snažne konje, izlazi na pola uzoranu njivu, čuje se veselo pjevušenje. Iz ratareve ruke prhnu mlaz žita, konji krenuše pod fijuk biča, zacrnje se prevrnuta brazda kao crni konac, odvoji se od prvih. 12

14 Šarene se bašte naokolo prepune krilatog svijeta, zelena se livada talasa i šarana stadom ovaca. Lijepi zvuk, čarobne frule, diriguje ptičijem horu. Veseli se mali potok svom tihom, žuboru. Sunce obasja brda, nestade magle i oblaka, nestade ljuta zima, osjeti se proljeće. Put vodi do tvog dvora, bijeli dvor, sa ogrlicom, ogrlicom od bijelog bora, i bijelom brezicom. Stalno tuda šećem ali kao ovo nije nikada, ne mogu da se krećem, srce mi je bez ljubavi sada. Koračam staračkim korakom, noge su mi malaksale, minute bjeležim stopom svakom, strašne si mi boli zadala. 13

15 Stežem bijesom momačkim jadnu sliku što stoji preda me, i ljubim je poljupcem mladalačkim, a ruke je miluju same. I ako nema tebe slika ti je u mojim rukama. Duša je tvoja kod tebe, a slika je ovdje sama. Usnama je bliže primakoh, na očima se kapci sklopiše, sliku mirisom prvo takoh i usne je nježno poljubiše. Zašto da te ne pogledam? Pa i ti si djevojka. Zašto da ti osmjeh ne dam? Pa i ti tražiš momka. Hoću da okušam sreću, da oprobamo ljubav šta je, da oprobamo lutriju vrteću, i to da vidimo kako je. U ljubavi više nade, 14

16 lutrija nije djevojka. Takva se sreća ne krade i ti tražiš momka. Oko mene ptice cvrkuću, na grani ptice cijuču, orkestar se stvara. Eno igra govedara, poče rika da ječi, poče koza da veči, a magare negdje njače i livadom svinja skače, a kokot krilima klapa, klijepu, pa zapjeva "pipni lijepu". Čitava se zbrka stvori kada žaba progovori pa se stade smijati od čuda se poče zijevati, moj je glas ovoliki, ki-ki-ki-ki-ki-ki. Ostavih pero više ne mogah, neka ide sve do boga, nek se drugo kolo vije, kada mi se i žaba smije. 15

17 Vidim da se oblaci vuku, vidim da se rijeke mute, osjećam da se misli tuku na tebe se izgleda ljute. Ti odlaziš u daljinu, i za sobom vučeš moje oči. Pustila si ljubav kroz slavinu da se u krljvu istoči. Nemoj reći "Ne" nađi nedje u kraj tvoga srca, kutak za moju želju i smjesti je tamo. Jer vidiš proljeće je blizu ne bi li želja pusta procvjetala. Njegovana toplinom tvoje krvi, zalivena mojim bolnim suzama. Posadi pupoljak ove ruže, da ne bi uvenuo od žege. Predajem se čitav tebi, ti ugasi ovu vatru, i požara više neće biti. 16

18 Stojim, čekam to je moja odlika. Lagano se nadimaju grudi zrele. No, to su trzaji ranjene ptice, trzaji slomnjenog bića, tužnog, to jure osjećanja, blaga, nizbrdice, to padaju kruške mog srca, uvele, da, to je samo moga bola slika. Evo zašto me satka mati, ako smijem vama reći, postojim baš radi nje. Grdim dušu dok srce trza i mašta strepi od prijetnje, a mene grde jači i veći i još moram, mirno, stajati. Nesta u meni duh i zov daljine, osorni pogled i prezir u duši. Koga grdih, za njim sada ludim, baš za tim bićem nijemim. Pa se pitam i u svemu čudim, zašto me njen pogled guši, kad joj trčim od miline. Korak, taj svaki moj trzaj bolnim ehom pločnikom zvoni, još se pitam, šta ću ja kome? Tvoje me oko ubiti neće, a ja ću zgorjet znaš, dabogme. 17

19 Preziru mi dušu mnogi milioni, a kamo li tvoj bijesni zagrljaj. Ali,ipak, i ja moram imati sreću, znam da se mnogo, mnogo, pati, dok izađeš iz hladnog zalatka, nauzmeš se proklete studeni. Ali tek tada je toplina slatka, onda toplina zrakom ljubavi plamti, o, tek tada se srca u ljubavi kreću. NA RUBU Korak mi je starački, disanje isto, slamaju se gromovi više tjemena, manito nebo lavinu bljuje u bljesak. S kišobrana kaplju kapi, čiste, negdje u daljinu, provali se nebo, tresak, vidim tu, baš tamo, lipa slomnjena, sokaci prljavi, nigdje nije čisto. Oštrica je oštra, više se ne oštrim, da jednim trzajem bude kriminal, sebe ću ubiti u njenom tijelu. Krak smrti je svjetlosna godina. Tu završi i poče poeziju cijelu. A ovo je još jedan moj skandal, jer oštricu crnu oštrim. I ako se krećem po blatnjavom putu, 18

20 kišobran nad glavom, misli nad nesreću, sretam ljude, pozdravljaju, pozdravljam ih. Hladan vjetar, leden u zube, drhtim, maramu vadim, a pćih, a pćih, time privučem metež veću. Gologa me guraju, a oni u kaputu. O izvinite moje tužne kosti! Na tu groznu škripu što vas ježi, jer se to ona njiše, pa škripi, i talasi se mora, uzburkano dižu, krvavo je, jer krv iz kosti joj kipi. To je kobrina krv što na mene reži, jer traži, traži da se sve oprosti. I ovaj mi je dan prezebao, kiha, curi mi nos dok ja grabim kući, sav zanesen na glibavim krilima nogu. Čitav sam znojav i kišobran se oznojio. Sa praga pado u san, s nogu. I obli me znoj, vreli, pa vrući, pa san poče, điha, điha. Zora je. U dvoboju noći i dana, prolila se rumen na istoku. Noć se predaje, dan lice čisto nosi, preko brda i smije mi se u lice. Ja i jutros plačem, suza prkosi, sa svih strana fabim stihom stoku. Bezbroj sjenki od smrzlih grana. 19

21 Latih se posla, pa krenuh dalje, osta kuća iza mojih leđa. Lice mi bije toplina znanja, mučeničko doba u kući osta, i njegova je piska sve tanja. Ja koračam namrštenih leđa u orkan svjetlosti, sve dalje i dalje. Trgoh se, osjetih mjesec nijem, juri pravo k meni, srce raste, prodnorno gleda u zemlju, raku, da me sahrani, ali me ne gleda. Crn sam ja za mjesečinu taku. Na zvižduk mi doletješe laste i ja počeh njima da se kunem. Dosadi mi mudrost takvog svijeta. Ti nijemi pogledi, prezira puni, nekad bijah važan, a sada mangup klija i raste negdje u meni. Pokušavam da ne budem glup. Željo moja propala si na struni, za mene je nevidljiva meta. Lupaš momče, svi mi kažu i viču, šta čekaš, lati se posla, brzo, mora da se mre, pa sto pre, inače sam i ovako polu mrtav. Samo još da do srca dopre, taj mi se đavo natovrzao, pa vam više neću pričat priču. 20

22 Sahranio sam dušu u vapaju, uzdisaji mi nose djelove tijela. Bolni eho čujem i gledam, tužno, njena obla i punačka ramena, i mislim na moje tijelo ružno. Galamim na sve, od bola vrela, a svi okolo od smijeha prskaju. Ne znam sta bih mogao da ti kažem? Kad nekad mrzim sebe zbog tebe, što nijesmo ostali skupa. Dan je pokazao šta sve zna. Možda mu je zora bila glupa, neki me đavo žulja i dušu mi grebe. Ne znam šta da ti više kažem. Čuvaj ovo, to je moga srca lik, i sjeti se da te nekad ludo volio, jedan ludi pjesnik. Moje srce dogorijeva, pahuljasto, svjetlosna godina već dođe kraju. Puta se latih u cvjetnome maju a sada se vraćam na stari presto. Više ne drhtim ko što zeboh često, prođe mladost mome sjaju. Poeziji, koju pisah u vapaju, 21

23 i njen je blijedi mjesec nest'o. Hladan sam i leden k'o stijena. Srce mi usko ni svoju krv ne prima, zaledi ga hladnoća njena, u mojim vrelim grudima. Čekam da naleti druga kometa na mom ledenom svodu. Možda joj ja ne budem meta, ipak će led pretvoriti u vodu. I ona će kružiti, listu, po obodu, i blistaće kao naša planeta. Listić zadrhta za svoju slobodu i sam se stroši, šteta. Nevidljivo uže veže mi tijelo, pogled, stas. Nevidljiva omča steže mi oči, ruke, glas. Nevidljivi nož probi mi srce, mozak, oči. Nevidljiva stega zdrobi mi kosti, pa mi užas toči. 22

24 Nevidljiva cura mi dade uže, omču, nož i stegu. Pa nevidljiva hulja pade, ne ostavi ni biljegu. Prezir u tijelu, prezir u duši. Zašto zbilja? Ljubav u srcu, ljubav u duši. Zašto zbilja? Sto ruku "Neću". Zašto zbilja? Sto ruku "Hoću". Zašto zbilja? Volim te "Da". mrziš me "Da". Zašto zbilja? To se ne zna! Da!! Učini mi se požar u srcu, pa ga gasim. Zgarište poče da garam, kosa se upali. Potrčah niz vjetar, spotakoh se o kamen, padoh, ne znadoh da se spasim. Pa malj skujem za kamen kleti, 23

25 i pođoh da mu razbijem glavu. O drugi se spotakoh i malj mene lupi, pa me strah da ću se odseliti, umrijeti. Umri! Ja ću za tobom. Umri! Živu te ostaviti neću. Umri! Da te vodim sobom. Umri! I ja, skoro, umrijeću. Umri! Dušo bez smrti u sjeti. Umri! Pokrov su ti moje grudi. Umri! Jastuk, usne ću ti prostrijeti. Umri! Da umremo ka' ljudi. Umri! Da zajedno idemo u pakao. Umri! Za život nemamo daha. Umri! Da mrtav ne bih plakao. Umri! Tu nema straha. Ti ne slutiš, srce, kada te sretem, šta mislim i zašto se znojim? Zašto mi pogled leti dalje? Pa nijem, nepokretan stojim. Ti ne slutiš, srce, da tada 24

26 u meni vatra hara stijene. Ti ne slutiš, da bi zauvijek želio, da budeš kraj mene. Ti slutiš da smo dva putnika i zato mi se u lice smiješ. Ali, srce, ti ne slutiš ljubav ili je možda, otktiti ne umiješ. Ne viči na me, ćuti i gledaj me nijemo, kad ti dođem pijan iz krčme neke. Život je pun nevolje i bijede mila, a čuo sam da oboje moramo da mremo. Ne viči što pijem i sve redom jašem, jer jedino tada pjevam i plačem, tada me boli, o tada me boli ovo malo života što kaišom pašem. Poljubi me tada slatko, ali sa oprezom, lagodi mi srcu, spremi krevet i skloni se, jer ne osjećaš, jadni život, kao ja, i uvijek smo bili odvojeni zarezom. Ne, vi me nećete kupiti za zlato, 25

27 jer moja cijena na licu mi piše. Dušu mi možete poštenjem kupiti i ničim više, i ničim više. Tvoj me pogled samo uzbuđuje, a ovaj zlatni prsten, metal hladan. Moja je duša u ropstvu srca i vas, tajnu mi ne možete otkriti za dan. Ne, ja se ne lijepim za suknju, niti me može kupiti zlato, koliko si to puta pokuša, prokleta, i mrzim te baš zato, baš zato. Skloni mi se s puta živote bijedni jer danas milione duša nosim use. Bježi, danas su mi ljudi vrijedni, a tebe ću vući kao bagljivo kljuse. Pusti me živote, skloni plašt tame, ne ugađi mi ništa tvojom rukom, pusti me na miru, pusti nas same i tebe ću častiti nekad svojom mukom. Snježavog me rodila moja mati, zašto da me ti ogrćeš tamom? Ogrni me suncem pa ću ti pjevati i tebi i svijetu i meni samom. 26

28 Kada sam te ugledao, rekao sam "Ti". Kada sam ti prišao, rekao sam "Ti". Kada si me poljubila, rekao sam "Ti". Kada si me ostavila, rekao sam "Ti". Ti si očajna, ti si prokleta, ti si me ljubila do besvijesti, ti si me očarala van moći, tebe sam ubrao u kovitlacu žena. Ja bih kupio drago kamenje, kad bih prosjak bio lopov. Mogao bih da otkrijem nebesko mnjenje, kada ne bi lopov bio lopov. Ja bih spalio sebi kosu od rosnih sunčevih zraka. Nogu bih u džepu nosio bosu, salivenu od perutovog praha. Zgnječio bih boga kao mačku, i satro ime crnom bogu "Nade". A zlatnim slovom stavio bih tačku na presveto ime, boga "Pravde". 27

29 Kalio sam se u željezari "Žensko srce". Natopljen melemom, zalivan sam bazom, kovan čekićem, oštren riječima, pa sad siječem bolje no elmazom. Ja sam u utrobi atomske bombe, tvoja kosa je moj detonator, krećem se brže od zraka, goni me ženski akumulator. Srce je moje deuterijum, krvna zrnca su protoni, u željezari "Žensko srce" ostadoše mi elektroni. Ne, nijesam stao na hipodrumu sa neobuzdanim konjem "Vremenom". Moći su moje male, noge spore i ne mogu se nosit s džinovskim bremenom. Usadio sam se kao, vješti, džokej na sapi današnjem vremenu. Može da puzi ili da skače, ne može ništa da učini kretenu. Ako sletim sa glave, držaću se za rep, 28

30 do iznemoglosti, do smrti. Jer sporije čovjek hoda koji vrijeme na sebe prti. Ne čudi se mila kad izletim iz zagrljaja vrela, i kao vihor zalepršam visom i dolinom, pa poljubim grudu gdje je noga htjela, usijanim poljupcem, divovskom milinom. Ne čudi se što to tebi nijesam dao, no sam kao leptir u polje hit'o. Ne čudi se što sam na to cvijeće pao i slobodu sa njega pio manito. Ja to cvijeće mila, do besvijesti, volim, i za njega bih dao ovo cvijeće moje. Pa ga zato ljubim i više volim, više no te duge, crne, kose tvoje. Potonuo sam u ćutanje, snaga galopira, negdje daleko bježi moja misao, hladnoća u glavi, pa mi srce dira, i ćutim da ne bih koješta pisao. I poslednja svijetla trnu u galopu, 29

31 u srcu više ljubavi nemam, pripadam zavezanom snopu, pa se za mlin, odavno, spremam. Bio sam negdje u džungli osjećanja, a oluja me satrije manito, pa suva grana osta od tog zdanja, žao mi je, ali šta mogu, dosta mi je i to. To je moj život i njemu otkrih adute, pa sad ćutim kao karta poigrana. Kockarnice su moje prazne, utrte, a konobarice dremaju između grana. U utrobi majke ja sam lutao, sve nešto tražio, želio i hit'o. Kad se rodih, život mi je oči sputao a priroda dala srce manito. I na kraju mraka, u kandžama smrti izumirijeće členovi moga ćutanja, druže i tebe će život jednom utrti, napi se moga vina, u njemu se sanja. Praštam sve što ne reče, dive misli što prećuta, mojoj ljubavi ti ne uteče, ni tvoje srce što zaluta. 30

32 Ne reci ništa više, ćuti, stegni me, ujedi i uštini. Pogled se u pogledu ljuti a usne govore "Izvini". Baci se u minulost našu i razgaraj ostalost divnu. A ja ću uz pivsku čašu naricati, podrpano, himnu. No ništa ne reci, dosta, sve mi kažu drhataji u te, a ono sve što vani osta, čujem, kunu te, kunu te. Da li si ti blaženstvo moje? Ili ludo bježanje od sreće, ili možda pomiješane boje, ili nešto treće, sasvim treće. Dani moji sumorno venu, pohabane sreće još se vuku, pokisla mi duša većma svenu, a nestašna mi djeca ljube ruku. A starački korak još se klati, to tijelo više mrcine ne vrijedi, srce moje, nemoj zaspati, 31

33 dok te njena ljubav ne zaledi. Davno su minule moje čari, pa me priroda gorko kazni, da li plakanje kome mari, i da sebe mrzim po kazni. Kušat ću opet zaspale snove, bijesnog ću psa da dražim, da bi osjetio zube nove, i svoju krv mogao da jazim. Ti oprosti mila na sve to, ja ću opet doći da me zubi grizu. Ali moje srce, draga, eto, neće ti, neće, biti blizu. Stisni srce da se ne ljuti, mrzi me, ako ti je stalo, za par mjeseci, naši puti, raziđoše se, moje malo. Minule su noći mjesečini, kukavica glasa više nema. Daleko smo, a meni se čini, da mi sudba svoje čari sprema. Kada budeš tražila zvijezdu tvoju, 32

34 a pogled ti odluta u noći, poljubi bar jednom "Danicu" moju, ako ti bude smjela na nebo doći. Još te molim, ne reci nikom, za snove u mom zagrljaju, tuguj sama sa mojom slikom, i poljubi je nekad u tvom očaju. Voli me i ne reci nikom da me voliš toliko. Sa tom pridikom, praštaj i moli, da ti dođem, a neću moći, pa će tvoje noći Neće, ti spavaj, pusti snove klete, i pjevaj kao slavuj, bezbrižno, kao boso dijete. Voli i ne reci nikom da te volim toliko. Tom raju nijesam navikao. Ja sam grub kao stijena, moja je ljubav, litica, kada si pod njom, nedosežna, i tvojoj moći bježi. Ako si nad njom, koža se ježi. 33

35 Zato ne reci nikom, da si plela niti od suza, kao što se splela moja muza, sa mojim tužnim likom. Znam da ti je suza bilo dosta, i da te bilo strah od hrasta, što se stresa tiho. Ljubav je bila našeg uzrasta, obična, slatka i prosta. Poljupce si brojala, reci koliko si se time tješila. Ja im broja ne znam, da nijesi i ti pogriješila, jer su svi bili kao odjeci. Voljela si me svačim i svim, kruškom, tijelom i žvakom. Voljela si me krišom, voljela si me svelim mrakom, davila srcem tvojim. Grizla si me da bih trpio, željela si da mi tijelo drhti. Bio sam lud od sreće i tukao sam te. Oh, ti si se ljutila što sam te okrpio. 34

36 A sada dok sam daleko, u šta provodiš ove sate, i dok se mlatim po blatu, oduška mi vi ne date, jer vas u meni voli još neko. Jutros sam tužan mnogo. To žuto lišće sto svelo pada, možda ta jadna muzika lomi me kobno Ne, svemu je krivo to žuto lišće svelo. Počelo je da liči onoj ljubavnoj priči, a to mi je srce izjelo. Progoni me vika kao panika vojnika, tako mi zvoni ona kao bubnjevi miliona, pa moje srce slama. Gasim pjesmu, neka je sama, da me ne rastuži. Kako mi je suza brza, tužna mi se vuče niz lice, a jedna me misao vuče tamo gdje jele huče, 35

37 a tebe da ostavim među ptice, pa da te oko prati, luče, kako ti daljina tijelo rastrza. Ćuti, nikome ne reci da te volim i da patim, da su moji izgoreli meci i nemam volje da ti se vratim. No ti, ženo, nemoj plakat', nemoj gorke suze liti, ja ću doći kad bude vakat, pa ću te tada, željo, ljubiti. A sada dok sam ja daleko, pa se čežnje na nas sjete, ti se sjeti da te voli neko, i da mu snovi tebi lete. A kada ti budu, puste, noći tako tužne, tako duge, ja ću ti kradom u snove doći, dok ja ljubim neke druge. A ujutru, pred te zrake, što ti ljubav našu kite, ti raspleti kose mlake i ovlaš me spomenite. 36

38 OPERACIJA I Mimoilazimo se u gužvi kao svi stranci. Važi. Buka, vjetar i pogledi, seljačku mi dušu vlaži. Danas proklinjem slučaj, i saznanje što me ote od želje sa tobom kravo, moje se suze na oko pote. Stop, pješački prolaz, semafori, gužva, raskrsnice razne, neboderi, tramvaji i A ilizije srca prazne. Čuj livado, cvjetno tijelo, čaktaru i ti bleko draga, frulo, što mi opijaš dušu, ti vjetrino blaga, blaga. Sve što želi da gmiže, i nagriza te ljepote vaše, satrijeću očima mojim, jer mi tuge dodijaše. Mnogo te volim, ti daleko, 37

39 drago, selo uz obale rijeke, zašto li sam za ljubav klek'o, pored te smrti meke. II Oprostite mi vi vrbe strasne, što ve krših da ve voda nosi, I željeh da vam sunce zgasne, što mi se mrsite u kosi. Oprostite ptičice što skidah kućice i život vam ote. Oprostite kreje što kidah krila kad bijaste u trnote. I vi leptiri vajanih krila kada vam skidah boju nježnu. I ti pjesmo, odveć mila, što mi iskopa raku neizbježnu. Danas ćutim i venem nijem u košmaru gradske buke. Srce stežem i kunem, Dok su za mnom moje muke. Kajanje više ne važi, vele, ispaštanje neka te smrska, a očnjaci što se velegrada bijele, vihorom me lome, kao da sam trska. 38

40 Ćutim, mora da se čeka, da zublja strave odrubi me. I čujem da mi pakost neka viče "Poljubi me, poljubi me". III Zar moj smijeh glupi ja moram da platim time, i dok se bistrina uma tupi, jadikujem "Kolji me". Pustite me na miru mašte, vi želje odstupajte brže, već osjećam moj crni plašte, one omče što me drže. Zar moje greške grešno ja plaćam smijehhom tim. Habanje mi je moje smiješno, ja se, izgleda, učim da ćutim. O! Kada će da zazvone zvona, što moje slućenje čeka. A glasni vapaj miliona, razbiće ta mučna jeka. Bježite grubi očaji, spani, Odsluženi rok već vas kune. O, trzaji moji, pospani, 39

41 očaj vas čeka da vas pljune. IV Da li je to grad gdje živim, ili moje osjete već prezir diže. Ja spontano čekam ne bi li ta ulica prijenula bliže. Pustili građani buku, i to mrcvarenje grubo nastupa. Da se privikavam ja sam hit'o, a ostao sam tikva glupa. O! Selo moje, vi bašte zelene, kukuruzi, što se njišete tiho, moje čežnje, za vas, izlomnjene, već je i bijes manito izđih'o. Plačem da bi se srušio time, i izbrisao ove riječi kobne, ulico, molim te ne kuni me, bolje me smjesti u čeljusti udobne. V Za vas krši, moji, ljuti, što parate svode vida, vi što ste iz srca otrgnuti, 40

42 danas me plač strašno kida. Za vas ptice i orlovi, što kliktanje sloboda mami, ja hitam, a stežu me okovi, ja plačem, no me bijes plami. Plavi visi što ve luče rese, a fijuk jakih krila siječe, ja vidim kroz suzne zavjese. A sa njima čežnja teče. Vi, blage šumice, gdje samo cvrkut tišinu opija. U plavni, vaš, hlad je, visibaba što se bjelucavo povija. Zove ve, moje srce, što posljednim stiskom sije ljubomoru u čežnji, i nešto što se kao zagrljaj krije. VI Ohola crnogorko sjećam se slatkih ti usana i zagrljaja, i sad svom srcu svećam se, bacajući ga u dubinu očaja. Te bose noge u omaru cvijeća, 41

43 divni struk tankovite jele, pod stiskom dva oblačića, na rumeni svod dvije zvijezde sjele. Djevojko, što me u plam satka, očima vedrim, rastrzaj me. Srcem se šepuriš kao patka, vedrim potokom što sija na me. Ja, kriknuću tada kao ptica soko za svojim plijenom. Danas sam obična skitnica sa štakom i maskom lijenjom. Da li me voliš još, ti ljepoto što me lenjim bivaš, ja ne tražim milosti, iako me bolno prispivaš. VII Taj me grad već ma drži, kao čeljist mrtvu žrtvu, osjećam da se prezir grži u čauri srca, mrtvu. Da odletim, ali mi snage nije, guše me nervi stida, i neka misao što se krije u očaj što me, tupo, kida. 42

44 Prokljinem te, stvore, što me goniš u sve to. Doživjeti nešto gore, um mi moj ne bi smet'o. Želio sam očaju vida, da uletim i izletim iz te. Želja osta da mi dušu kida, pustite me, a vi želje pijte. Da tražim vaš jecaj neću, ni da molim, a ni da ćutim. Zbogom vi uveli u cvijeću, životom svojim omrznutim. VIII Muzika svira tako tiho, ulicom se šetaju sirene. Soba mi je devedeset i dva. Bolesnike tihe i smirene šetam u kolicima i ćutim. Priželjkujem dan svanuća, A u posvijesti negdje slutim, operatorska nadahnuća. Narkoze i skalpere razne već vide moje, teške, oči. Lobanjom promiču misli prazne, 43

45 više ih ni očaj ne koči. Ćutanja me teško more. Rastržu me dvije misli, srce i želja odvojeno gore. Majko moja, kako su me stisli. Večeras se osjećam tako loše, sjutra biće svemu osveta. A ja čučim sam u neko ćoše, i baš mi ništa, ništa ne smeta. IX Zbogom da ste davna, prošla, vi vremena puna bola. Osveta je tebi grbo došla, umjesto brda biće dolja. Zbogom da ste i vi ljubavi što me mrzite a ja juri da vas moj očaj stavi na čelo vremena što se tmuri. O! Kako te sada mrzim kleta, pa ti ove moje bole darivam. Dosta sam gonjen kompleksom svijeta, pod narkozom hoću da mirno snijevam. Ne, neće više da cvati 44

46 onaj ugljen vaše čarolije, dok moje srce na oštrici pati, zbog ljubavi što se meni krije. Žašto pjevam svemu tome? Majko moja, zašto tako biva? Svećam se a ne znam kome, dičim se, a srce plač sniva. X Ne sanaj me majko, ne krsti ruke, ne plači stara u sobi sama. Od dva bola ja izabrah muke, moj je život ološ, a ne dama. Ne plači majko, smiješi se mila, opet Ali ne smijem reći, od dva grča, pobjeđuje sila, ima li inadžije od mene veći. A taj inat majko stara, nježna, samo jedino meni može doći. A sa njim ide i smrt neizbježna, koja me može samo iz inata proći. Još korak me dijeli od onoga što je bilo. A svako zlo što se bijeli, ne može moje salomiti krilo. 45

47 XI Da li snijevam mila, opet nešto što se ljubav zove. Da li da opet mrzim, te dvije želje nove. Pustiću te da voliš, onoga što život traži. Pustiću te u bolu, mala, za trzaj sto na smrt draži. Da se svećam ja ne znam, jedino ću srušiti kule snova. Pokušaću da sa mnom rasteš, i da se volimo iznova. A ti ćeš liti suze da očaje spasiš use. I bićeš sebi smiješna, zaljubljeni na ljubav kunu se. XII Ne znam šta će sve biti? Kad neću čuti ni vidjeti, znam da će krojiti i šiti, a moja će ih majka kleti. 46

48 Zašto strepim, a jurim pod, nož leći, tako tiho. Neću da se borim i tmurim kad mi je i dušu i đavo izđih'o... Oprosti čitaoče dragi, ovdje nastupi moja besvijest. Prije opijuma trenuci snage ostadoše duboko u svijest. AGONIJA I Skini velo mržnje sa čela, maraku izvezanu od paukove mreže što ti zelene oči veže, ženo, skini, o skini! Broj zvijezde i stoj, čekaj da ona moja odvoji se od matere, i svod crni razdere. Ženo, broji zvijezde i stoj! Zamahom ruke, ženo, 47

49 rastjeraj tamu sa mojeg srca, što ne kuca, samo, zamahom samo. Iz oka ti striže sjever i ledi mi gudi, a ja kao snijeg na usijani brijeg padam i parom bježim. Sanjam raj i cvijeće a za mnom slava druga. Preda me je pakao, da ne bih plakao ja ćutim i grcam u se. Prasak munje slušah, iz tvojih grudi. Tvoj pogled koči, blesave mi oči, dok gledah na te. Vidjeh sudbu bola, i volju mržnje. U jadu srca rastrzana osjetih bezbroj mana. Vidjeh sudbu bola. Ja skočih u zagrljaj kamenome srcu, 48

50 i od njega razbih svoje. No bilo je što je, jr su zmije iza. Ljutnjom odgovor ja ne mogah dati, prikovan sam uza te, i stalno motrim na te, dok me mržnja liže. Jedan mali skok u životu dadoh, no se otebe spotako, i padoh tako lako. To sad već znadoh. I sad me ta rana u tužnu noć slama, dok vjetar jauče, ja mislim na te, luče, i vučem jorgan na se. Liječim rane moje, melemom pustih misli, srce još stalo nije, koliko se s mislima bije, što ih mašta stvara. I dok u prozor lupa, i čuje se pucketanje peći, ja živim u zagrljaju, 49

51 mada sam u vapaju, dok se mrak skuplja. Ledene zraka bola što ih dade meni, sad mi siječe tijelo i nije ti žao zacijelo, ženo, s kamenijem srcem. Živiš da mučiš. Živi, ne živjela. Patim da bi pjevao i u vapaju zijevao. Živim u agoniji. II Slušam ganjivi krik što izbija iz mene, i ćutim, teško ćutim, oluju u sebi slutim. Slušam ganjivi krik. Gledam zlatni mjesec kako svijetom plovi. A kukavice su kao zvijezde što se nigdje ne gnijezde, u miru, u potoljnoj huci. Živim da bih krao 50

52 divne dane sreće, i postojim baš za to da grcam kao jagnje zaklato, u ropcu sopstvene krvi. Ja pjevam o sreći, jer su mi je ukrali. Ne, ja sam je prokockao, ili je nijesam imao. To je bio samo moj san. Slušam bijesni okean kako kao lav urliče. A ja sam mjehur pjene, koji u buri vene, i nosi taj bijesni okean. Pružam k nebu ruke da dohvatim sunce, a ono mi za oblak zađe, i brzi odgovor nađe, da više toplo ne grije. Oblak mu se navukao, tu, na toplo čelo, pa on drhteći smjelo gleda, kao lišće svelo da pada dolje, dolje. Mrzan sam postao od toga časa ja. 51

53 Padavica me prati, kud kod se zaklati moja misao zla. Poslednje svijetlo koje vene u srcu mom, jeste neispunjena želja, koja me hladno strijelja i ledi mi vene. Sada, eto, srce gori, dok pogled kao lišće vene. Osjećam samoću i vičem "Hoći, hoću", a ipak slušam ono "Ja". Glavu dižem bez života, i zato otrov gutam. Pljujem nekud, a kuda? Lutam kao luda, i ne znam više ništa reći. III Zvjerski gutam ljepotu, i očima pijem čari. Od pogleda kosa raste kao ikone gorostase, pod rukom prirode. 52

54 Pravim se neki čudam i kreveljim se, tek, eto, da bih pažnju privukao a posle toga kukao, za sve to, za sve to. Pjevam od sreće u praskozorje zime. Kukam od nesreće noću u proljeće, koje se ponosi time. A zatim gledam macu kako nestašno skače i zvijeri na me, čudi se, što gazda blene u tu bijelu, njenu dlaku. Vuče nestašno dok se u duši smije. Pa mi se učini, da u taj mozak mačinji ima nešto da me razumije. Da, tačno kažem, razumije me to mače. A koliko ih ima, a mačor među njima, i nijedna me ne shvata. 53

55 IV O! Zbogom svi osjeti, melemi poezije. Ja se sakrih u krošnju vašu tamošnju, da mi duša tu spije. I živjeh skriven tamo, dok iskra u meni tinja. I sve zvijezde svoda i sve kapi voda biće moja svetinja. Melem blaži rane i iz srca metak vadi. Melem za mene su tvoje oči zelene. O! Ženo, zmijo gladi. Šta su, sve žene? Punomoćne otrovnice, iz oka im otrov bije dok tijelo vito krije, a čovjek se za njom lomi. Dar veliki prirode jeste njena ljepota. Svi mi živimo za to da nam život izdahne na to. 54

56 A šta sve ja to imam? V Slušah munju kako siječe i otežano se grom slama. Ja očaran stojim, od pogleda se bojim, dok mećem ruke na uši. Buljim suznim očima u klnulo sunce, i od sveg srca želim da ga razveselim a ono samo nijemi. Molba je zla slutnja, ona se u ljubavi ne traži. Ljubi da te ljubim i pazi da se ne izgubim, u moru zlih osjećanja. Šta, kraj je svemu, je li? Zar se tako kraj bliži? Staram a maštom mladim, pa ne znam više šta radim, u gluvo doba noći. Pravim se lud u svemu, glumim budalu razonode, zijevam bez ruke i pjevam sa tribine buke, 55

57 da bi zaboravio kud me vode. Pravim skandale neke i uz to primam izvinjenje, živim da bih nešto rekao, i da ne bi poklekao, kad srce potegne. VI Ludim. Da li je java? Mrzim. Da li je zbilja? Lutam kao skitnica pijana, opuštena lica, po spratovima života. Zavirujem u svaku jarugu da bih našao, eto, riječ koju je sakrio đavo. O, moja blesava glavo stoj, kud lutaš, a? Pušim cigarete očima i u dimu pluća cijepam. Od bola svice viđoh, a tijelom u pakao siđoh da ispaštam i mučim dušu. U čistilište nemam kuda, propusnicu vi ne date. Ja čistim maštu svaki dan, 56

58 mičem stih prepotreban, za ljubav, koju ne znam. Zviždim na nosu himnu sunca vrela, i granam, bolno, rukama, dok se duša slama u dubini pakla. Zijeva, na mjesec što žutim sjajem plovi, i vičem na milione ljudi, što su njegove ćudi, i što su nam isti snovi. Punim usta vodom i prskam moje oči, a onda žmirkam na ogledalo, kako je budali pristalo, kao karikaturi nekoj. Lutam u gusti mrak, dok se snijeg bijeli. Padam niz strmi brijeg kao pahuljasti snijeg i opet hukćem i ćutim. Spotičem se o vas i padam u crni bezdan. Urličem i vika iz dubine ječi, kao od mine, 57

59 eksplozija zla. Zar i poslednji krik, ti santo leda, odbijaš mi nijemo. Pa tako da tonemo u tišinu starosti. VII O, svađo prokleta, ti, što zle dare nosiš, mimoiđi me u životu. kao bijeda sirotu. O, dođi srećo, dođi. samo prazni čujem eho, izmiješan sa krikom bola. E, moja sudbino gola dokle ćeš me voditi tako! Kud god pogled pružim, svako uvrijeđen osta. Kažu mi svi drugari, ma, to su pogledi stari, budi moderan i junači. Slutim život neki koji će donijei cvijeće. A uz te stvari 58

60 i neki poljubac stari, mnogo su slađi no ovi novi. Grešno, čini mi se grešno što me satka mati. U krvi sam utopljen, dok sam bio škropljen, pa takav sa krila skočio. Takav zalutao u bezdan svijeta pipajuću štapom put. Ti mi sinu u tu pustinju, ja potrčah i još padam. Digao bih se, no sam sputan, ne mogu kročiti, bauljam. Ti si na odstojanju, i u bezočnome stanju, pa, eto, buljim u te. Ti, ženo, svijetliš kroz oblak i topiš mi gudi. O, neka skoče na mene te tvoje tople zjene, o, skoči i digni mrcinu. Zlatna nit me steže i kida mi zlo disanje, pa srećan sto osjećam ja, vidim da ta nit sija, 59

61 pod grlo, dok me veže. Ja sam kao led u zimu postojan i siječem sve. No, čim nastupi proljeće bujica ljubavi me topi i kreće, dok čitav ne jugnem. Tek tada teško nastupa doba, više mi ni mrijet ne vrijedi. Zašto se rodi srećo, da ti pjevam moja nesrećo i tako brzo gorim. U meni je buktinju, izazvati teško. A kada se zagori svo srce zbori kroz prevaru tvoju. Teško je izazvati plamen u srcu kao kamen. Ali kada se sklopi svo će da se istopi. To jedino ja osjećam. VIII Lutam sokakom moga sela, berem sa zemlje jabuke bijele i bacam ih u zrak. 60

62 Pravim skok lak i hvatam te u zagrljaj. Slušam huku potoka što valja ogolelo granje. Obala se već odranja, osjećam da duša potanja, ja se vučem za uši, zlo. Orkan pomamno jauče, zanosi me, klatim se, skidam šinjel, golo tijelo, leti u vazduh odijelo, samo da ne odletim i ja. Joj, zar to, i pad, osjetih blato i trnje. Valjam se, stegao usne jako da ne bih dušu oprljao nekako. Bode, ne znam, trni tijelo. Živim, eto, nečujno, nijemo, u ćor sokaku svijeta, i samo, slučajno, kometa neka sa svodom se mojim dočeka, zasija i ostavi sebe. Grlim li te, ili se snijeva? Plačem da li zbilja? Pišem li ja to i zašto? Sve to mašto 61

63 prosipaš iz inata. Zašto sipaš otrov u razvaljeno tijelo moje? Zašto kidaš disanje i vodiš me na sve tanje veze ovog života. Pusti me na miru da spokojno snijevam da živim, pa neka i mrem, ja ti prići ne umijem, pusti me, ženo, pusti. O, ćuti da ne plačem, jer me bolna istina kida. Sve ću ti priznati samo glavo to zapamti da te moje noge nose. Ljubila sam i ja žarko. Ne laži, voljela si samo, a poljupca pusta nijesu takla tvoja usta. Poljupca vrela IX Led bi zauzeo polja i usred sunca vrela. Živi, da bih gledao snijeg, 62

64 kako se kotrlja niz brijeg, i pada mi na srce. Topi se tu i nijemo bez kucanja, ćutke otvara vrata srca, bez dozvole krvca, useljava se u stan. Nikad u životu ne osjetih toplu ruku planete, već samo jurim poput satelita, dok ona koči i hita da se ne sudarimo. Pa šta bi bilo od sudara? Ja sam toliko mali. Bilo bi, krater bi ostao, koji bi žar ljubavi huktao, dok bi se sam raspadao. Vrite, vrite osjećanja, ukrčaćete u dubini. A posle moći vaše, nastaviće moje paše, na pozornici budalanja. Posle svega biće nešto. Ko zna šta i kako, sve u svemu ja ću reći, da ne mogu tako leći, 63

65 a ni dići se, baš, svakom. O, da li zbilja mora biti tako? Da li sve ide niz to brdo? Da li točak ove sreće može da se uzbrdo kreće? Ili Da li O, reci, a? X Život, ta kita boja koja u spektru svega ima, od mrke do bijele, tu su nijanse cijele. Za mene je samo jedna. Proći će sve ali nestat neće, duboki trag teško blijedi posle kišnog uticaja, ostaće u duši da sija, i prati me uvijek. Kada ti vidim lice, ženo, procvjeta nešto u krvi, pa mi živne snaga lijepa, ženo, draga. Vrag da te nosi. Crno pero znoj plavi lije i prosipa tugu. Šta li? O, zbog ove oluje klete 64

66 sve su mi vene napete a krv njima leti. Šta li? XI Stvarno sam evolucija, bezbroj prođoh faza. Buktim, tinjam, gasim, i bezbroj stihova oprasim, kao da je revolucija. Koračaću po vjekovima uvijek mračan, polovan. A prasak munje, teško sjeme popelo mi se na šljeme. Bože, bože, znaš li? Tiše, čuje epoha, bodu me prstima, osjećam, strijeljaju me žmurkajući, hvale, uzdižu tapkajući, a meni se ježi jezik. Ispred svake karijere nalaze se barijere. Ispred mene razasute, gazim ženske skute i lijepim se za ljepotu. Kradljivim pogledom nijemim 65

67 uzimam Ajnštajnovu dimenziju. Sudaram se sa pogledom i skočim dotačen ledom, žudnja, čini mi se, to je. Koračam ulicom, kiša lije. Sveža magla lijepi se tuda, hukćem i kolutovi dima pluća, izbijaju kao da su vruća, a i ona su orošena. Štakćem prstima, razmišljam, stanem, guram, udaram papire razne boje. Pozdravljam poznanike moje, "Zdravo Dobro Milo mi je". Lutam do ponoći gradom, a kući krećem tek tada. A tebe nigdje nema, duša se sprema dugo, sada ćeš Sada ćeš. Teško tome koga gazi vrijeme. Teško jeli o kojoj se lomi grom. Teško čovjeku kad ga žena pazi, i pjesniku koga svijet gazi. Teško teškom kada mu je teško. Polako se vučem stazom, koračam tromo, starački, 66

68 čini mi se da sam u naručje i ne mogu ostaviti područje mojih osjećanja. Divno izgledaš, pognuta, baš ti je divno mračno čelo. Ženo, ne okreći glavu i tu kosu plavu, ja nijesam groblje. XII Moje srce strašno polje, velika jedna ravnina, koje je izbombardovano, i bezbroj puta izbrazdano kao oranje proljetnje. Moja duša, duša oblaka, pa kad dune vjetrina neka, penju se, penju, penju A kiše ledene stenju, stenju Čudna neka atmosfera. Poslije oluje padam nježno, i smiju se djeca čistoti duše. O, pobogu da si mi sestra, zašto bar jednom nesta, iz sjećanja mojih. 67

69 Koja krv u tebi teče? Da li je tvoje tijelo? Imaš li srce i kakvo je, bar mi reci? Već sam star. Dani nose samo život. Dan ne vraća ništa, on samo zna da nosi. Sve što ode je tako nijemo i tako se nijemo kunemo. Dok on crta bore na licu. Postojim prirodi, toliko, da se u žive brojim. Ja stojim, to mi je praksa kao na duši taksa sa preporukom za mučilište. Ja živim u predgrađu života, Negdje u ćor - sokaku srca. I da, bar, jedan prozor tvoj gleda na prozor moj ne bih ga nikad zatvorio. I poslije svega mrak. Prolazim ćutke tuda, steglo me grlo prokleto, I laja dosta, pseto, ako imade zašto i kome. Zakrečila su se usta, grlo, 68

70 koža suva, raspeta na vjetar, on se igra, uši mlate po tijelu, prosuo sam dušu cijelu pa neka se prazno tijelo klati. Pa šta? Ako te volim, nijesam batisao. Ako te želim to ne velim glasno, ako pišem nijesam tebi pisao, za to mi je lako, za to mi je lasno. Pa šta? Ako me voliš, nijesi rekla. Ne znam uvijek šta se u duši zbiva. Jes da mi se duša na te muke pekla, ali, ti si kriva, ali, ti si kriva. Pa šta? Odlaziš, i šta ću? Reci. Ti nosiš sobom caure prazne, u meni su meci, u meni su meci i jedno srce krvi zarazne. Da li vam se ikad desilo, da zadrhti srce, tako bolno i strasno i uzdahnete glasno a ne znate zašto. 69

71 Da li vam se ikad desilo? Da pogrešnim skokom uganete zanesenu nogu, da sve grdite, pobogu, ne znajući zašto. Da li ti se ikad desilo? U tvom prslom životu da te izuvaju, a ti bos, da te tješe, a razbijen ti nos, a ti, ipak, ne znaš zašto. Meni se desilo, bilo je davno, kopljem su mi srcem probili, a kap krvi nije potekla. Sudbina mi je tada rekla patićes A još ne znam zašto. Brižno sam spremao svoju tugu da ne bi od nje ispao smijeh. Još je nosim o vratu, kao nebo dugu, i nižem o njoj doživljeni grijeh. Za učinjeni grijeh ne pitam. Zašto? Već zlobno čekam sljedeći. Oj, mašto, prokleta mašto, koliko ćeš ih samo preći. 70

72 Ljepoto, čežnjom te zovem i uplićem bajke u tebi prekrasne. Slućenu zoru bez sunca čeka, ja već mislim da je meka, i mislim da neće da kasne one zrake za koje mrem. Osjećam tvoju ljepotu krivenu, zvijezde sjajne po velu ti slutim, i tvoj stas umotan u svilu. Nadao sam se da ću imati milu, da ću vas milovati, ali se ne ljutim, ja, evo, ćutim, zraci mi venu. Te minule dane, ti radosni, ja želim opet u zjenice moje. One otkucaje, ritmom djetinjstva ponovo čujem u mojoj duši, vraća se Te minule snove i suze opet osjećam po licu da teku, još me noge od majčinog pruta peku, plačem što mi to starost uze, i u ropcu tražim 71

73 Plačem, a suza nemam, suvi jecaji Boli Boli Ja zovem, zovem Kud i kamo ja ne znam? Pijan sam od dosade, potpino sam truo. Kud, koga da žalim? I ko da me žali? Ja i ljubav se ne znamo. Sam Zar takav slom moje duše, takva škripa mojih kosti, zar se osjeti opet guše, i nemam kome reći "Oprosti", Zar Bježite očaji i vi suze, pustite me samog, nemam ništa više, neko me je potcijeni, neko mi uze Dušo, tvoja piska Stiska, stiska Srce, tvoj kucanj izaziva pucanj, pucanj Ja nemam dušu, to je tuđa što u tijelu mome drijema, moju sam bacio da se buđa, 72

74 a ni ona, više, mene nema. Prirodo, zašto me kazni, i progna iz raja ljepote? Zar ti nije žao što sam život dao da budem onaj, neko? O, ja ti opet velim, te gehote Zar ti nije žao? Ljepoto, ne bilo te. Zar sve te boli ti meni namijeni, i to, baš, meni, meni? Meni, onom što umije da voli. Zar te Gorke Meni Neću, ne mogu, nosi Ja te mrzim, evo ti svi podeoci, a moje su oči za sve taoci, ti ropci, tupi li su. Te kletve nečujne, o, djevojke, gorde, stasne, o, djevojačke grudi bujne, o, crne kose, talasne, zar moje želje kasne, prirodo, daj mi ljepote rujne. 73

75 I ovu noć poklanjam tebi, i ovaj dan cijepam u spektar boja. I ovog časa ja cijedim košulju znoja da bi stvorio mastilo sebi. I opet noćas poklanjam tebi dušu bez osjeta, trzaje bez bola, za skrivenu ljubav, o, ja, moram bičevati po sebi. Slućenji žar više ne tinja, ledena voda zali ga davno i još se puši kao svetinja. Nigdje krša, svugdje ravno, nigdje rose, ređe inja, a sunce palo već odavno. Na horizontu i okolne strane, titraju zraci mojih osjeta, i dok mi bi ti nekad presveta, ja dobih rane, ja dobih rane. Noću zavirujem srcu sa druge strane, i prelijećem muke dugih ljeta, 74

76 od vas, od svega, od svijeta, po tantalu odabrane, odabrane. Tamne li su odsjajne površi, ti zraci što griju već su žuti, ali se zračenje još ne svrši. Ti ptići postadoše ljuti, taj pijesak kao krši, neprohodni, grebenasti, kruti. Ovakih noći prokletstvo ima, vise na niz o mojoj duši, i svaki bol tu se suši, i svaki zvuk tu se štima. Hladnoća u tijelu, zima, znam da mi se krv puši, da li je smrzlo u duši, i da li je još u meni ima. Slutnja kopa po grobu čežnja, iskopane misli i dalje grcaju, u kosturu iskopana sužnja. A nervi na talase pucaju, okomite, bez srca, do gležnja, udarci pogleda prtinom kucaju. 75

77 O, kako je teško biti slijep! Imati oči, a bez zjenica, imati ljepotu, a bez lica, biti svoj, a ne biti lijep. Teško je konju na ošišani rep, pa ga jadi grizu po nožica, a pune mu kopite klinaca. No je zadnji kraj slijep, nema rep. Teško je biti zrno maka, neprimijećen a krupan kao slon, i nježan kao vjeverica laka. Teško li je biti bon, snaga hitra i pogleda taka da preskoči sam sebe on. Kraju, gdje venu ruže, tvojom sušom tače mi dušu. Moram da te proklinjem, pa šta bi, reci. Ja te gubim ali te pominjem, i pamtim grčevitu dušu, i pamtim uvenule ruže. 76

78 Ja želim plakati, želim, ali nemam suza, daha, i snaga mi je na izmaku. Pa šta, šta bi, recite? Šta ću ja za sudbu taku? Šta ću kad nemam maha? Kuda ću dušu u dronjke da selim? Iselih dušu i čekah snijeg da zatrpa lopovski trag. Čeka, čeka ali ga ne bi, pade inje, mjesto njega inje, osta trag da mi strah sprema. Pa da pocrveni, konjski, moj obraz i ja sa njim. Ja želim kraj svim lažima, utvare su već pokrile trag, ćutanje mi dogorijeva, u dno vena još dima ima, tijelom već piri vjetrić blag, ostarjela ševa još te pjeva. Ja plakao nijesam da se smiju, plamen mi ne pali zjenice, i pored svih osmjeha na licu, kukavice moje oči piju. Duša mi se mrsi u vitice, gledajući u meni propalicu. 77

79 Kafanska ženo bijednog li si stvora, ali ve oči vide u oblaku dima, slutim kod vas moju miljenicu, ali nijeste vi ljubav moja, ona je samo jedna, ima, već joj ime piše na mom licu. Ženo bijedna, prokleti stvore, rekoh da ti sjenku spomenuti neću, ali ja sam, prostak i prosjak, pa mi sjećanja o tebi govore, pa mi se moje oči sa tobom nameću, a ja sam nemoćan, ja sam nejak. Rekoh zbogom, zauvijek, bacih pero, potopih tugu, kenuh korak naprijed u životu, ali mojoj rani ti si lijek, na mom svodu vidim te kao dugu, i u tebi vidim moju sramotu. Slomnjeno koplje nije za boj, sablja bez oštrice čemu vrijedi, i ja nekad bijah tvoj, pa mi se i danas prezir cijedi. O, voljena, srce te manito zove, 78

80 vrati se, možda ću da te volim. O, voljena, bar te otkucaje nove, pročešljaj kosom dugom, ja te molim. Zar opet da padam u tugu, zbog osmijeha jednog, davnog, ženo, okačila si me na dugu, da bi me gledala slavnog. Još ostati tako postojan na vjetru, odoljeti sili orkanskije bura, iskopati sebi, iz utrobe, jetru, i biti neka vanzemaljska legura. Još ostati tako postojan na kiši, ne orositi lice ni suzom jeda, biti tako mali a željet da si viši, i biti tako gord a biti bijeda. Još ostati tako postojan na snijegu, smržnuta pogleda sa injem na čelu, i tražiti neku milost i njegu, za ovu jadnu dušu, smrskanu i uvelu. I još ostati tako postojan u ledu, prezirati lično, svoje postojanje, prezirati umnu, svoju, bijedu, i još tražiti neko, sramno pokajanje. 79

81 Nebo je kristalno k'o moja duša. Isplovivši iz luke brod cakli, a svijeća se k'o mlijeko gruša, i pamučasta se magla stakli. Vjetrić k'o od šale mrsi mi vlasi, negdje nad ponorom sjena titra. Toplika mlaka studen gasi, a kroz mlječnost me nosi kobila hitra. Sumrak u selu, sumrak u duši, kraljica sa žutim oreolom vozi se u čeze mojih osjećanja, a ja se zgaram i cvilim sa bolom za voćnjakom, njivom i gorom što se, k'o jabuka pod prozorom, suši. Gledam veselo, veselo stado, lastavice što lete uz pisku i mašem im, pozdravljam ih, zapjevao bih, tako, rado. Kad zlatni lanac nesta iza brda, ja odstah plačući u steginom stisku. Gore se zlate u prahu, 80

82 voćke k'o stogovi stoje, a vjetrić češlja svilu dugu. Picketanje starih kosti ledi mi vene, ugoni tugu. Noć se spušta na osjete moje, i ja bolno ćutim u tom mahu. Slavuj pjeva za sluh i zgara u ritmu prirode. Negdje u dubini šume betona papagaj ponavlja riječi za hvale i glas gazde. Ljudi se ugledaju na druge da bi vidjeli i osjetili krakovanje. A ja pjevam u dimu kafanskog nereda i uz pisku zrna ječma što pište u kapi piva, dok bijesni proždrljivi pijanac nemilosrdno ždere. Pokojnici kleti i nekleti revoluciju dižite u utrobi silnika. O! Ja ću vam po taktu svirati marš, k'o slavuj koji pjeva 81

83 za sluh, duboko u ljudskoj duši bijensih. Moj stih je obična stvar, jedna uglancana cipela koja svako jutro puni utorbu ljudskijem mesom, ali ipak nosi čovjeka. Moj stih je, svaki zrak koji naslućuješ iza oblaka, a sunce ne vidiš, već ga dušom slutiš. Moj stih je onaj dio mjeseca kojeg nema, no ga osjećaš, ali nemaš snage, nemaš riječi da kažeš "To je on", otkrio sam mu lice, skinuo mu masku. Moj stih je moj haos. Ljubavi, ludački stvore, usred ove galame i huke ti mi izvaja na licu bore 82

84 i isklesa žuljeve na ruke. Ljubavi, viteže u oklopu koji mi očešlja blijede dane, sada te gledam u prokopu mojeg srca i moje rane. Nado, da li mogu, da se nadam? Iluzije da bacim, što prijete, da te volim i da s tobom stradam, orgulje stida da pritrpam svete. Nado, da li mogu da se nadam? Ljubav Afrodite da ću dobiti, da ti kao lišće u zagrljaj padam, i u njemu vječito, vječito biti. Skloni mi se dušo, bole iznesi van, jer ovaj dan dosad nijesam kuš'o. Skloni mi se dušo. Taj jad što tinja šta je to ja ne znam, ali to je moja svetinja, to je moja sram, 83

85 i ne volim da znam, i ne umijem da čitam. Ja to nijesam vidio, to nijesam slušao, ja sam se stidio. Skloni mi se dušo, srce te ne želi, tugu ne širi, neka se veseli, neka se umiri, ne želi joj kraj. Umrijećeš kad i ja dušo, znaj, i svi ovi drhtaji što se sele u grudi to je zadnji trzaj prije no što se poludi. Skloni mi se dušo 84

86 30-te 85

87 86

88 Ovo tebi nudim peharu ljepote, na drhtaje srca nek se duša opija, a svaki uzdah što se bolni ote, posta jedna tužna, lomna ironija. No, ti budi draga k'o što uvijek bivaš, pa raspeto srce gorčinom zgazi, i ne žudi da mi ono prikrivaš, što moja ljubav na tebi spazi. Cvijet si. Koji? To ipak ne važi. Taj me tvoj struk i latice piju. Onaj koji ljepotu voli i traži, voli i kad ga preziri miju. Ja ti, rano, nudim ono što žeže, i pauke što pletu mrežu sramote, nudim ti omču što dvije krvi veže, a vi je zagriz nemoj te, nemoj te. Da li to ja ludim ili se priviđa, zar samo mene taj život prokle, nekad mi se i ta patnja sviđa, potonuh tamo ali ne znadoh dokle. No sada su bijesi stigli gori, iskidana duša jedva mi se klati, kad te vidim zaplače i ono što zgori, a misao me u davne snove vrati. 87

89 Ovo tebi nudim peharu ljepote, na drhtaje srca nek se duša opija, a svaki uzdah što se bolni ote, posta jedna tužna, lomna ironija. O, proklete djevojke i kafano, te me vaše čari, gorko lome, u vašem haosu ja utonuh rano, i dušu moju ja predadoh tome. Da liječim rane ja još ne znam, ćutanjem se tužnim misao muči, za neku ljepotu trčim i prezam, a i kafane se ja pomalo učim. Razbijena flaša većma tone, u duši zla opakoga. A žene se mene klone, postao sam neka obična buloga. Daj gorčine, neka se pjeni, poljupci su mi hladna čaša, a u mojoj slutim zjeni, jedan pregršt robijaša. Već se i dim mrsi tužno, kao vlasi plave, duge. 88

90 Postao sam pače, ružno, ogledalo mučne ruge. Sam i tužan već odavno, ni haos mi više drug nije, osta mi srce jedno balavno, što se u dno tog haosa krije. O, prokleta djevojko i kafano, te me vaše čari,gorko, lome, u vašem haosu ja utonuh rano, i dušu moju ja predadoh tome. Opet zore uz piće sviću, opet noći uz viku rastu, ja pijan negdje pod sto, ubiću izigravam budalu kljastu. Dim me pritiska, već ma venem, sa nervima krvi, oči bojim, otimam se i nijemo blenem, ni u svoju želju više ne postojim. Već mi jeza zube zatinje, a neke me usne čudno ližu, u duši mi se bijes prpoinje i na mahove ludaka pridižu. 89

91 Znam da mi ovo ćutanje ne vrijedi, te bolne kobi što ćute. Gura me neko: "Jedi, Jedi"! A moji se trzaji ljute, ljute. O, moje klonuće ljepote, jedino ve studen plemom diže, i ta se propast meni ote da bi mi bila nešto bliže. Volim te ili mi se čini, opet poljubac negdje cvili, kao talas sam na pučini kada mu se oluja nadkrili. Izgleda se prišunjao opet mrak, te me ta bleka jagnjadi ježi, ili je kostima minuo merak, ili srce ne zna više da bježi. Negdje dolje zvoni zvono ugiča, uz pratnju frule sa kamena. Možda boca razbija čaše za spokoj deše i imena. A tamo sunce već je u skoku, preplanula lica anđeo se javi, jedna me ruža zagrebla po oku, 90

92 a piće me sve dublje skrnavi. Oprosti dušo, opet čaše lete, u njima ljubav neku tražim. A ove moje lake osvete, na srcu mome ipak jazim. Piće me sječe, ali mi prija, ljubav me kiti, ali me peče, život mi je gorka ironija, a srce mi je jedno mutno veče. Duša mi ćuti, ta me ne poznaje, tijelo mi neka pakost mrvi, a mlitave što puštam uzdisaje, voze se u kapljama moje krvi. O, tugo moja, u čaše veni, ja te pijem a ti nijesi manja, a kada te vidim još se zeleni, ona misao gdje slutnja potanja. Grani sunce, razvedri mi dušu, probaci kroz prozor svoje zrake, ma da sam navikao na tvoju sušu, ali je ipak ne podnose moje šake. Obasjaj mi čaše i moj sto, 91

93 nek bar piće osjeti toplinu, a ja ću kao stari vo sipati ga u hladnu mješinu. Ne grijte mene, ipak ne pomaže, navikla je mene ta tvoja suša. Kajanje se moje nekad saže, i još mi se nije otrgnula duša. Još jedno piće, djevojko, donesi, da bar ovu propast napijem, pa, bar pijana na me da kesi, kad joj se svetiti ne umijem. O, lutanje moje propasti, dokle vas trag jošte prati, zar te djevojačke slasti, snaga sudbe u počinak vrati. Tužno lice vaše moći klonulo je za čašom pića. Kobne slutnje crne noći skrhale su krila ptića. Ne muči me djevojko čedna, ne mrsi rukom tvoje povije, ti si u meni propast još jedna koja se u kosturu duboko krije. 92

94 Na mahove mi dođu topli zraci, i moja tuga počne da blijedi. Rastrzanog bijesa crni kraci teži su no ponizni pogledi. Na mahove i moje srce zakuca, pa ja pođem u korak sa njime, tihe paljbe bezočnoga srca, ipak stignu do grozne zime. Ja krenem nekad da ludo volim, pa ljubav ipak ja stečem neku, i bježim za tim prezirom golim, da moga bijesa ne slušam jeku. I zaćutim negdje u ćoše kafane, uz viku, dim i psovke razne, tu zaželim da zalijčim rane, i istisnem iz srca ono krvi zarazne. Tu me ljubav naći ne umije, ali me haos u vitice splete, vječne nepravde, ljute zmije, zažele da se za bijes osvete. Pa, zažalim što me majka satka, i pljujem sudbu svoju u lice. Pomislim da je i smrt slatka, mučenica od koje bježe i ubice. 93

95 Na mahove mi dođu topli zraci, i moja tuga počne da blijedi. Rastrzanog bijesa crni kraci teži su no ponizni pogledi. Oj! Lutanje moje u te tamne pusti, iskre kajanja sad ve rese tiho, i ti propasti što curiš sa usti, moj ve znoj dosta, dosta, đih'o. O, slutnje teške kose vi krasi, u mantiju dugu, crnoga lika, moje oči vaša prezir kvasi, a vi ste mi ipak mila prilika. Zavoljeh te juče, pa te tugom pletem, u besane noći bdenja i očaja, i poželim da te i u snu sretnem svetla pogled, vlasi bez očešljaja. Pa poželim da mi utjehu kuneš, tvojim očima moj dime kafane, i da me preziru ti očajem pljuneš, roneći kapi te poslednje rane. O, kloni te se više vi pogledi prazni iz očaja moga prokletoga vida. I vi kolutovi crnog gara, razni, 94

96 što vas samo jedna besvijest kida. Volim te plavo uz piće i viku, pa poželim da te sablast sputi, no u mrijeću vidim tužnu sliku, gdje se krste mačevi ljuti. Kafano moja, te tvoje propasti, nek' sažežu to plavo što volim. Ja joj pred noge neću pasti, ni taj očaj za milost da molim. Danas tebi pjevam djevojko čedna, i recitujem poeziju trulu i dugu, ti si mi ipak utjeha jedna, koja mi satka, bolno, tuga. Smješi se mila na zvuke lire, uz tužni plač nejasnih riječi. Tvoja mi kosa besvijest razdire, a prezir mi gadni u nadsvijesti ječi. Ipak ćuti i gledaj me nijemo, kresni okom k'o što moje čini, davno smo jurili da venemo, na toj, gorko tkanoj, pučini. Molim te ne bježi ipak sjedi, 95

97 ispijaj te čaše uz lire zvuke, tvoje me oko do kosti ledi, pružajući mi hobotične ruke. Vlasima me dugim hladno zakrili da se spleću drhtaji ute, i zaboravite da ste ljubav pili sa lire i plačne flaute. Ja ću reći tada prolazniku, bilo., da me piće baca u kafanu ada, a ti nećeš reći kafanče milo, da ja i dušu svoju zgnječih tada. Danas tebi pjevam djevojko čedna, i recitujem poeziju trulu idugu, ti si mi ipak utjeha jedna, koja mi satka bolno tugu. Eh, kajanje moje što u besvijest bježiš, zar te ni prezir ne može stići, već ti u duši počinješ da režiš, i želiš buktinju u haos dići. O voljena, što kajanje satka, i dade joj te dražene oči, ta mi je kosa jedna omča slatka, i zamiče užas što u besvijest toči. 96

98 Oprosti mi, tijelo, na kapi gorčine, od kafane ne mogu da bježim uvijek. Te žene što žele da smrt učine, u tebi će kafano da nađu lijek. Ćuti te, o, ćuti te vi njeni preziri, dok joj ta kosa iz krčme viri. Ćuti te, o, ćuti te vi moji nemiri, dok me ta kosa sa krčmom miri. Moja ve ljubav ne može taći, zato mi pregršt prezira dajte, to draženstvo ja ne mogu maći, a vi je besvijesti noćas sanjajte. I lomi te krila u noćno otimanje, a vi noći besane pucajte u se. O, nježno, tiho nadimanje, ti me ljubiš kao neko kljuse. Eh! Kajanje moje što u besvijest bježiš. zar te ni prezir ne može stići. Već ti u duši počinješ da režiš, i želiš buktinju u haosu dići. Danas te mrzim utvaro bijedna, i želim da ti se svetim time. Ti mi bi jednom prezirka žedna, 97

99 blagi drhtaj osjeke i plime. Svu moju čežnju u tebi sam satkao, sanjajući nekad prezir od bića, jedino znam da ne bih plakao, ali sam mljeven u košmaru pića. Željela si tada više od sreće da ti pruže ove oči nježne. No čežnja nikad umrijeti neće, uz kapi propasti, ove neizbježne. Liću piće da te tijelo pusti, mašta pijana neka bunca o te. A vi se klonite mojih čeljusti, pa meni prići nemojte, nemojte. Zavezaću oči u preziru vašem, utopiću dušu krvnika u čaše, jedino samilošću tijelo pašem, a krčme tiho život zarozaše. Zašto kometo ti zaluta na svodu osjeta mojih što ljubav kriju. Srce jadno ti želiš slobodu no ti okovi tvoje nerve biju. Danas te mrzim utvaro bijedna, i želim da ti se svetim time, ti mi bi jednom prezirka žedna, blagi drhtaji osjeke i plime. 98

100 Prokockao sam sve što mi život nudi, bacio sam se u piće i šljam, spustio sam glavu, uvukao grudi, isplazio jezik, počeo da balam. Ruke mi nježne k'o tojage stoje, i mirno spiju u prsle gaće, a ove noge iskrivljene moje, osjećam da su mi nešto kraće. Jedva se kreću i klebeću bogme, spustile se do koljena pa mile. Osjećam da mi se nervi lome u neke, besvjesno tkane, žile. Pa poželim da se ispravim više, rukama grabim i vitlam u mraku, nešto mi steže ono što dišem, i klone mi tikva u blatnjavu jarku. Vuču me i viču "Ma taj je pijan, neka u jarak svisne to šugavo pseto"! A ne vide da sam životom isprebijan, i opet zalutao u život,eto. Ove noći, molim te, laži, 99

101 jer ne znam kada mi istinu veliš, to ti praštam, tako, važi, ti mi osjete na plastove dijeliš. Sjutra idi, molim te, i ćuti, pusti da kajanje zamre u piću, ja te molim, ipak se ne ljuti, i ja, prošla, prošli biću. Ja tražim od tebe drhtaja krilo, da li u tebi još ta ljubav biva? Nekad mi tiho kažeš "Milo", a srce ti hladno, snježno počiva. Ja te tako mržnjom diram, da nekako smrt probudio ne bi, da srce lažom, bolno, gradiram, ne bi li i ono prkosilo sebi. O, voljeću opet srcem žara, baci ću piće, uteći iz kafane, pusti ću srce da ljubav razgara, i tvoje usne da ga opet rane. Ponovo ću sanjati neke kose plave, i srce ti nježno što ka meni hita. Osjeti ću ruke što me tiho dave dok mi čežnja, pusta, po tebi skita. Ove noći, molim te, laži, jer ne znam kada mi istinu veliš, 100

102 to ti praštam, tako, važi, ti mi osjete na plastove dijeliš. Noćas sam budan, jedini, u mraku, čaše od pića lebde na stolu, stupio sam s jednom ženom u braku, i ostavio je, tamo u krevetu, golu. Već se zora javlja i svetiljke gasnu, studeni me zrak golica po tijelu, zagrlio sam bocu, sudbu prekrasnu, i jednu ženu, kafanom nagorjelu. Misao se pruža i sudbine zle, dođi te opet vi svetiljke jasne, zora rudi, a žena u naručje mre, samo još duša da u piće zgasne. Ni bog ne može tugu da izbriše, to što me guši slomiće me kobno, ja moram, bože, piti još više, jedino mi je sa njim, bože, udobno. Ja ne marim više propalica što sam, da smrskam sliku prokletstva hoću, jedino pijan ja ne znam ko sam, tada buncam danju isto kao noću. 101

103 Ne marim što su mi ruke u krvi jer mi i duša takva, čini mi se, biva. Ja danas nijesam grešnik prvi niti me prvog kafana doziva. Ženo čedna, što me tugom pokri, tvoju mrtvu dušu pošalji da sudi. Očajanje moje piće mokri na samoj ivici gdje se ludi. Danas su mi žene omrznule jako. Prezir želi bolno da procvjeta. Volio sam mnogo jako i polako ali mi je dosta, dosta svijeta. Sporedne jgre poigravam duže, i molim ljepotu da ljepotom biva. Donesi mi za to piće, stari, druže, jer i piće nekad zaspi da počiva. Donesi piće, čuj, dijete blijedo, daj mi duplo, jedno za tijelo, da me ne bi njegov prezir gled'o, možda bi i ono preživjelo. Čaše lomim, zar pjančenje nije, cijepam dušu za trzaje, pusta. Ostatak se vida u meni smije, 102

104 a, drugi ostatak curi na usta. Ja koprenom ljepotu putam, i želim kroz bijes da procvjeta. Oprostite oči, kad se na vas ljutim, oprosti tijelo kad ti glava smeta. Danas su mi žene omrznule jako. Prezir želi bolno da procvjeta. Volio sam mnogo jako i polako, ali mi je dosta, dosta svijeta. Zar želim da budem ono što nijesam? Da volim i patim radi čega ćutim. Izvinite, ali ja ne znam čije sam slućenje, što svoje roblje mutim. I kajanje još u meni da počiva, što bježim kad te volim, tuđa, ta ljubav u meni još te sniva, dok se gorčina u meni buđa. Razmrskaću Veneru što kruži, zgasnuće mi na dlanu zvijezda sjaj, moj stari bol želi da se oduži grču, što srcu slomi trzaj. O, sad se sjećam kafano kleta, 103

105 kad kuca u čaše rumen zore, i željeh tada budem poeta, no doživljeh gore, doživljeh gore. Život nudim biću da me spase, rugobu nudim da ljepota zgasne, jezik odrezah da ne čujem glase, i uši razapeh na želje nejasne. O, bježite muke što me krilite, pustite mi tijelo neka spi, crknite treptaji što me silite, od nje ne želim ljubavne ospi. Volim te plavo što zelene oči imaš, od plavih vlasi tugu mi spleti, i tebe kafano što me glibava primaš. Dobro je kad se mene neko sjeti. Zašto je i ova noć tako tužna? Zašto ta muzika tužno zvoni? Nije svaka uspomena ružna, a svi smo joj tako skloni. Razveseli me glasu smijeha. Pjesmo, što tugu gutaš, plani. Postao sam dio jednoga grijeha, a srce mi nijemo ćutanje rani. 104

106 Oprostite grehovi, ti bijesu ućuti, muziko sviraj da budala plače, poštenje će se moje smrću utrti, a starost steže omču sve jače. Ono što pomisli misao ne poreče, sve dok ćutim slutnja se seli, a haljina ti klizi, k'o voda da teče, i tijelo se k'o pjena u mraku bijeli. Ja joj smakoh drhtaj da titra, skidoh joj velo sa lica pomračine, a misao moja sanjivo hitra, željela je da joj oblinama mine. Tišinom mi niko ništa ne poriče, ni slutnju, ni javu, ni grijeh, ni misao. Pogledi je miluju, mislima tičem, a nervima mojim već kidisao. Zašto je tužna opet ova noć? Što se ta ptica seli u snove? Svodom putuje njena moć, u haljine od oblaka nove. Ne kidajte nerve, neka pršte same, svoje oči ne kačite na zvonike. I,vi ste nekada bile, gorde, dame, 105

107 ostadoste skice za prolaznike. A ja toliko lutah u te minule čari, dijete za prs šetnji se uči. Danas kada sam odrpanac stari, to me djetinjstvo, balavo, muči. Voljeno jeste, ali kad biva, ne smije. Sumnja zacvjeta i u cvijetu uvene. Zavoljeh te na izvoru ljubavne česme, pa mi kapi kaplju u pijane zjene. Oprosti te ruže, vi božansko cvijeće, kada se vama hita za nježnost ne znate, ubranoj miris i blaženstvo sreće osjeti mirišu za neke inate. A da drugu bere, srce moći nema, jer kad krilo svoje raskida dražesti, sva blaženstva kao hor anatema, hitaju da bol snažni u uzdah namjesti. Zar opet čežnja može da niče, umrli snoviu zagrljaj me nose, sa ružom crnom na sto iskopniće, njen gordi prezir doglodao se. Ne kidajte nerve, neka pršte same, svoje oči ne kačite na zvonike. I vi ste nekada bile gorde dame, ostadoste skica za prolaznike. 106

108 Slućenje opet prokockano čeka. Da se haos kraj njega doseli, mučenje je opet bolno i neka me voli dok se očnjak bijeli. Ćutim, jer moram, jer ne smijem da mi propalice u dušu tonu. Želio sam da ti osjetima prenem želju, u duši izlomljenu. Rascijepiću srce, patnja se vraća, u mom tijelu mjesta joj nije, ovaj ceh neka ljubav plaća, zivotom ga je platit najmilije. Smiješi se i ćuti, gledaj me nijemo, raspali me mržnjom neka me sledi, ja i poniznost lagano tonemo. Ne diraj srce, neka se zaledi. Rastrzaj ga sada da te ne muči, baci ga u ljubav, na žar, ispeci, tako te moja sablast uči, to su njene prećutale riječi. Da ćutim ja već naviku stičem, da patim već odavno umijem, jedino kad volim, nekako ničem, 107

109 i sa mržnjom se kleti ne smijem. Slućenje opet prokockano čeka, da se haos kraj njega doseli, mučenje je opet bolno i neka me voli dok se očnjak bijeli. ---M I N A--- Čekao sam mnogo zima, mnogo jeseni prelijepu Minu. Čekao da sazri, da bude gorda. Ah!Šta se meni dozeleni dozeleni. Ah,šta sve neće, čekao sam je bilo je proljeće, tu lijepu Minu. A bila je dijete, bila je nježna, nestašna, plašljiva, a ljepota tinja. Govorio sam, "biće lijepa, biće divna". 108

110 I gledao je nježno dok se igrala u rijeci. Plakala je Gledao sam je golih nožica, i govorio ne znam šta, ne krivite me. Gpedao sam, njene prstiće u mulju rijeke, mokre otiske u vrelu pijesku. Crtao njenu kosu granama ive. Biežala je od mene preko njive, bježala i plakala, vrag bi znao zašto. Čekao sam mnogo jeseni, mnogo zima, tu lijepu Minu. Volio je dok je igrala, tukao je mnogo puta možda jer sam je volio. A bila je dijete, bili smo djeca 109

111 dok smo igrali, dok me je prskala vodom iz blata. Dok me gurala, u rijeku s mosta, i gađala pijeskom u oči. Ah! meni, dali se ta Mina još zeleni. Ah! meni, prođoše one jeseni, ono lišće svelo još je po ramena, i ona kosa njena. Stvarno sam čekao i volio malu Minu. Bila je plašljiva, srameća,kad me srete, no bila je mala, bili smo mali, a ona je bila još dijete,kao ja. U meni je ona bila mala princeza. Ja sam za nju bio demon. Đavo,đavo Slutnje se plašila, ali ona nije znala 110

112 da je mala vila. Volio sam, tu malu Minu, bijele nožice, tu kosu finu. A ona je bježala Bježala je preko njiva, bosa, a rosa, rosa kao rosa. Njenu sam kosu pleo od iva. Bila je ljuta, i nije se smijala, Mina mala. Eh, stvarno sam mnogo jeseni, mnogo zima, čekao lijepu. tu lijepu Minu. A nije znala da je volim, ili nije htjela znati da je volim. Jeseni su bile kišnjave duge. Tekle su kapi niz jagodice, na usnice Ježila se, 111

113 možda ju je golicalo. Sklapala je oči to djevojče malo, vrtjela glavom, prokislom kosom, i bježala Mrzjela je kišu, kaže, mrzjela je jesen, i plakala je za svelo lišće, za osušene pospane trave. Mrzjela je kosače, i mene i mene je mrzjela. Gazio sam joj lale. Eh bile su jeseni duge, duge. Stvarno sam volio tu malu Minu, male usne, kosu plavu, no, bila je dijete, a ja demon. U malo zaboravih, imala je prorez, prorez je imala mali, među zube, kao zečić. Sve je to bilo 112

114 dok smo bili djeca, dok me klela zbog lala. Eh! stvarno sam volio tu malu Minu. Evo sad je zima, minuše kiše, te prljave jeseni. A ona ista u meni, ona djevojčica nježna i bajna, i njena mržnja beskrajna, dugotrajna, A nije mi dala, nije dala, ili nije smjela da je volim. Voljela je ona tu zimu, pahulje, voljela je da hvata, bijele leptire koji su gubili duše na njene ruke. Klela je, kaže, oblake i jutra. Jao! meni, što nijesam taj leptir bio, bijepih krila, pa dušu...,pa dušu. 113

115 Jao! meni, da li se ta Mina još zeleni. Eto, ta mala, mnogo jeseni, mnogo zima, ona je bila moja mala Mina. Plakao sam, plakao, za patnje njene. Mina, prošle su zime, a ti znaš, ne, ne znaš ni sada, ne, ne zna da je volim. Ona ne da ili ne smije daje volim. Slutila je ona to. Da nije? Nije za to plakala. Bježala ne bi, ali i bi, ja sam đavo, za nju demon. O, Mina, Mina, prošle su zime, a ti ne znaš, ili se plašiš da znaš, da sad više nijesi djevojče malo. 114

116 Nijesi mala,mina, usne su ti zrele, tvoje su dunje zametnule, i., tvoje su nožice naučile hod gazele. Više nijesi mala, ali si i dalj bajna i mržnja ti je beskrajna. Evo ti pogažene one lale, i dalje slutiš, i dalje se ljutiš, plašiš se tvoga demona. Stvarno sam volio malu Minu. Mnogo glibavih jeseni, mnogo hladnih zima, čekao da sazri. O! Mina, Mina, ti nijesi više dijete, usne su ti zrele, tvoje su dunje zametnule, i dalje si bajna, i dalje si beskrajna I danas ima kosu plavu, i danas ima prorez na zubiće, ona zečica mala. I danas me mrzi 115

117 zbog onih lala, ta Mina mala. Govorio sam joj A ona se smijala Ljutio sam se što se i dalje, ona, ljuti. O! Mina,Mina, ti si princeza, ona iz snova. Ti si moja bila, ti si moja ponova. Ona je ćutala Željela je da muči ona Ona Mina da me okiva u grane iva, da joj gledam usne zrele,dunje zametnule, zrele za branje. Da joj se divim kao dijete. Da čekam još, mnogo jeseni, mnogo zima, tu gordu Minu. Ah! Šta se sve meni još zeleni još zeleni još zeleni. 116

118 Ne sluti propast, ti, pjesniče bijedni, voli i pati dok ti dani dođu. Mole i prose ološi bezvrijedni, pa i njini dani u zaborav prođu. Ne moli da te vole i mrze, voli dok one bježe i strepe, a ove tvoje napukle muze, ipak će za bijednike biti slijepe. Zažeži vatru, da je suza ne gasi, ne diži prašinu, vjetar će je dići, ipak će blaženstvo da te spasi, al' ti u njemu neće ljubav nići. Ti ne znaš boginju da voliš, ili su ti litice grube za vilu. Još ti ne znaš srce da ogoliš, a ljubav neće, neće na silu. O! Pjesniče nije ti ime lako, nijesu ni mirisi uvijek u cvijetu, voli nijemo, za sebe, polako, ima ljubavi dosta u svijetu. Ne sluti propast, ti pjesniče bijedni, voli i pati dok ti dani dođu, 117

119 mole i prose ološi bezvrijedni, pa i njini dani u zaborav prođu. Noćas sam te sanjao mjeseče, i topio te u sjećanje kasno. Ja te sanjah a ti mi uteče, iz moje mladosti, nejasno. Ječe sam te gledao na zahodu, i ljubio te u jele što huče. Ej, glavo jedini izrodu, prorez te opet u propast vuče. Lišaje dizah, da ti tugu ljubim, zeleno ti gledah u očima, zajeli me da se ne uskubim među gorama, na jelenima. Govorila si tiho, o, sablasti. Željela tu biti, ali opet ići, lizala me nježno bez slasti, kao da si htjela mrtvaca dići. Jednom si rekla da me voliš, bez riječi to rekoše tvoje suze. O! Pakosti ti me i dalje boliš, ili patiš za smrt koju uze. 118

120 Reci riječ, da bih opet pjev'o, poeziji tvojoj, ti, planino visna, i mržnja pođe, zar ne vidiš, evo, iz kosa tvojih, cvjetlisna. A užasi opet čekaju vrletni, neku novu čežnju, da zavene. Ostadoše moji dani smetni, u jedne beskrajne oči zelene. Na prorezu prvih zubića, podera se moja krv vruća. A smeđe oči, sumanuta ptića, uvenuše u obraze na dva ulegnuća. Moje tihe ruke, što se tečno šire, sputaše vlasi njene smeđe kose. A svaki uzdah, koji blijedo umire, pod krilima ga njene obrve nose. Ja željeh svenut, želja me minu, pa me, trošna, mladost njiše. A dolje nisko, u grobnu tišinu, od grobne tišine osjećam tiše. No,ludosti moje, kad vas sviju, moram vam reći istinu puku, kročih u treću deceniju, pa sve to činim na brzu ruku. 119

121 A sad digni čašu u vrleti, neka te snovi slašću ospu, tvoja čežnja da proleti na stihove što se prospu. Slabost moja tebi hita, u pospanost žutih žita. Da se sjetiš i uz to dremež mi te nebi put'o. U raspeću neka ćute, divne misli što se skriše. I sve ono što uzdiše, i sve ono na te pute, što procvjeta, ti oberi, uzmi, vidi i promjeri. 2 Budi junak pa promini na te greške što se sliše. A i ja ću tako se čini, izbjegavat tumor, više, ovog mozga što se klati. U promuklost zlu zaspati, pa ću dragi uz pregnuće razbuktati nadahnuće. Ja ću razvit,o, visoko praskozorje, zrake skrite 120

122 u njedrima, dok volite. Kliktaću vam kao soko, u razvaline mog soneta razdoblje je zagoneta. 3 Pa se žalih kad mi minu onaj pogled niz poglede, i poželjeh što mi sinu praskozorje, moj ijede. Da li to samo zora voli, da u drhtaju smiraj goli, il' je možda razum, snena, razmrskanost izlivena. Sad se, eto, umom čika, u prelesti ad mi zija, o ljubavi, o nečija ti si ipak zla prilika. Možda je to samo vena kao zora prelivena. 4 Ti se sjećaš milosnice, vitica mi sneno bijelih? I dah drhta nemilice, očaj tijela i dušu dijelih. Ja ne, a ti da li znaš, kada rekoh da mi pripadaš? A voljeti je mene teško, dok ja bijah kao sneško. 121

123 Davno li je ono bilo, divno O prošlosti, mome srcu veće radosti više mi se nije slilo. Oh! Dal' da patim uz tihe, osjećaja moga, zalihe. 5 Pa zanosom žarnog zraka rađasmo se u prelesni. U podmuklost onog mraka na zagrljaju bi smo tijesni, i ko steže više nudi, spajahu se čedne grudi. A uzdasi se u njih plote, i hoćah svisnut od ljepote. A pred zoru, otprilike, kad se mjesec gori skloni, razmažena ti me goni, pocijepani ljubomorom od navike, da svanuće ja dočekam u krevetu. Tako ispratih svoju dvadesetu. 6 Oj! lavice iz mladosti zvane, gordost ti je ljubav prašume. Sad se sjetih na one dane kada pirka vjetar u me, i dok bježah od obale svoje. Veselosti gorke za oboje, pridika je nemilice dala, 122

124 a ti slatka, moja mala Tekli su tako dani, noći, vjetar, povijanje grana, a prije svih tih dana ja nijesam smogao moći, da iz želja mog korijena, počne cvjetnost tih koprena. 7 Ja te gledah netremice, niz padine, kad se sjatiš, i poželjeh, na litice uma moga da navratiš. No ti vjetar tada sječe kamenjare, tako reče, pa te puti dalje nose, a mene minu miris kose. Dva me gležnja zasjeniše, i muškost mi spusti glavu, pa dok padah ja u travu oči mi se zafiriše. Tad' prekrilih sebe za te, i voljeh te u inate. 8 Tako redom dan za danom mimo mine i odnese. Mjesec s tugom i sa ranom nalijepi na zavjese. A već sjutra drugi niče, al' se tebi to ne tiče. 123

125 Vječne zublje plam me usuka, bič se smota od jauka. Da ti rečem, tad me žeže divlji prorez tvojih zuba, i ja postah zla danguba. Te dopustih da me veže, tvoje kose nit raspeta, u životu si mi ti zapeta. 9 Ja poželjeh smiraj zala, al' me pogled ljuti zače. Jesil' tada ženo znala, kako boli dok se plače. Ili si, možda tek, željela da princeza budeš bijela, da u snove, snu moj bdiješ, i vješto se u me s'kriješ. Jedne noći, bješel' tako, dug moj, sramno, meni vrati, pa te noći ja zaspati nijesam mogao, baš, nikako. Ja prevrćah uspomene od vas, žena, dobijene. 10 Pa me zora umi sjajem, divljim zrakom srce rani, ja posljednjim uzdisajem, oko moje, oči brani. Sjećaš li se mokre kose, 124

126 kad te želje za me nose, a srce ta vatra grije. Sjećaš li se, o, najmilije kada po snijegu mi u letu a mjesec sagao glavu, k'o ne vidi ljubav pravu, no gledaše u kometu. Danica je moja,mala, od uvijek si za to znala. 11 I stalno si kući htjela, dok te moljah" ne još malo" Nijesi me, baš, voljela to je i jelje u gori znalo. Polako mila sve će sobom doći, ja govorah te hladne noći. Pa polako i u htenju navikoh te tom strpljenju. A jednog dana, tek kroz zube procijedi se, možda lažno, al' to sada i nije važno, "Volim te" Moj golube u tom mraku zrakom sinu, i digoh te u visinu. 12 Znala si, o, zagoneta da ne vjerujem te riječi fine. Ljubila si me bez poleta, a ja najsrećniji, iz prašine 125

127 ti se smiješ, kao ljuta psovala si me po sto puta, no sve tajno i u mraku, kada smo sami u budžaku. Tiha voda pogled vuče, pa će i ljubav doć' po sebi, s njom ti nikad naudio nebi, jer je danas isto kao juče. Sama misao na čovjeka sputanost je pravijeka. 13 A ja željeh svakog dana da ti umom minem oči tvoje snene, o, predana, i da mi duša u njih utoči. U njedrima bez strpljenja ču se vrisak tog poštenja. Mnogo željeh, ali malo u duši mi je ispucalo. Ja sve trpjeh, biće veće ono naše što se sija. Tad' poželjeh, o, ničija, da u tebi imam sreće. I ka tebi trčah ludo, razmrskano moje čudo. 14 A bila je, tako, zima, mrazom oštra, cikovita. Štitila si me, al' k'o svima 126

128 došunja se napast i ta, a ja željeh žeđi bijelne, o, ubodi moje jelne. Pazuhom te nosih svijetom, rasplakanim grlih ljetom. Tada vidjeh ispod vleđa da je ljubim u čast imena. Želeći te, razlivena koso moja, od lana bleđa, da bar jednom u naletu, gledam s tobom u kometutu. 15 Govorah, možda ti nije umu, pravih se, da zla u tome nije, no, u drhtavu moju šumu jedan prasak od ranije, plavičastim zanet svodom, poželje da plovi tvojim brodom. Al' daleko ja od luke rasplamsavam kosu i ruke. Pa te učih kao dijete, pazi čežnja otrov stvara, vi stati sa ne smijete I dok mi podlost um razgara, u mislima dobrog djela ljubav me je nagorjela. 16 I to prođe, okanih se, nekad greške slabo bride, 127

129 pa nek' o tvom srcu vise, k'o, pučinskom valu, hride. Uz to rekoh "Reci Mari, da još važe one stvari", pa ja odoh, juža, jugu, i ponesoh, tugo, tugu. Već sa zimom ja u boju. osjećah se kicoš neki, i sa nje mi podlost moju odnesoše u zagrljaj meki. A pisma, k'o jeseni duge voljahu ljubav punu tuge. 17 Žurih ti više puta da me strijele tvoje suze. Tada bješe razmaknuta, ova moja škrinja muze. Pa od tebe bježah tragom, i nazivah vraga vragom. Dušom tuđom odavno poče, da se drhtaji tugom toče. Te ja trčah, e ne bi li opet zvona razmahala. Još te voljeh moja mala, predan davno ludoj sili. Sva bježanja uzalud mi krešte kad utonem u ruke ti vješte. 18 Tonut poče, divlja pakosti, 128

130 u dušu narcisa, srca tvrda, pa poželjeh, da toj muškosti raspadaju obla brda. Već u tebi nađoh nešto, to rekao ne bih vješto. Ja poželjeh u buduće da mi budeš nadahnuće. Te se duša s tobom lati, dosegnute čari krije, i ništa ti nebi milije, no, da mi suzu smijeh prati. I držah ti ja pridike, nježne, tebi, otprilike. 19 Kada će zlatni mjesec doći? To ti pitanje nudih često. Biće i to jedne noći kada pude snijeg nast'o. Tad' će ruža dići glavu, i čeka će svoju slavu. U vrtiću našem malom, mirisaće ljubav, lalom Po sebi će teći sve to k'o proljeće, vjetar piri moju čežnju, željo, smiri, da dočekam toplo ljeto. A u jutru, toplim zrakom milovao bih te ja, sokakom

131 Više puta, ja daleko u snu nesputane čežnje, sanjao sam te toplo, meko, sanjao tvoje gole gležnje. Čudio se, što nijesi tugljiva, da si tako, hladno, opipljiva. Vatrena biće, sto puta reko', a njene ruke tiho, daleko, negdje van ljubavi stoje. Ni poljubac ih više o vratu ne kači. Pa te oko čežnjom svlači, k'o silueta svoje boje. Ti i dalje osta zajažen, ljubavnico razmažena., 21 Ja, tjeran silom tog život, javljam ti se s kraja puta. Još mi tuga oko duše mota, predala se zima ljuta, zbog zavisti, sve u svetu, prepuštah se nekom letu. Meni do tog leta nije, zavoljeh te po najprije. Sliku sam ti u ruke držao, osjećanje je bilo čudno, od priče sam, skoro, ludn'o. Brbljivko je neki režao. No kako ti je... kada me u zagrljaju nije. 130

132 22 Sa "JA" potpisah moje pismo, a po rubu neko cvijeće, i šta sve napisali nijesmo, ja i moj pakao, kad slijeće. Ne nađem tvoje, moje luče. Ne znam zašto, ali u putu, osjećah te nešto ljutu. U putu me zora zače, novog dana hitac rani, ja ne slutih da će dani da nas vežu, čvršće, jače. Stalno mišljah u naletu, na bojaznost neku kletu. 23 Tajnom igrom tog slučaja, daj, strpi se, grub ne budi. Ja izvukoh iz očaja da đavoli nijesu ljudi. Cilj mi je, izgleda, u životu da sam srljam u sramotu, da se dive na vidjelu, i poštenju mom' na djelu. No, po duši nek' ne riju, malo nju saznale su, pa i te, rijetke, te su, otkrile su samo tragediju. Ružna dolja izorana, od tananih mojih dana. 131

133 24 Dugo ni ja u svijetu, već, ne navikoh putat grudi, davna želja, nekud uteć ', jer u znaku znak poludi. Te magije adne zjapi dokopa me i ošapi. Ljubav! Mišljah, i trgoh se, pakao i ljubav ne bijahu pose. Ali ipak, željan čari, priča, spletki i pogrda, tupe misli i srca tvrda, vratih se, no, ustvari to je bilo k'o san kratko, nadahnuće do neba slatko. 25 U kovitlacu višnjih sila mane zima poznavaše. Čudih se zašto si mila? Pitah se dal' kod svih bijaše. Bezbroj puta, usputice, grdih oči, stas i lice, oni, za ludost, krivi su, grobari, jednoj sreći, bili su. Pa potrčah, no se ruši idol moga postojanja. Moju dušu od kajanja moram opet vratit duši. O! Nek' zgori, kad se zače sve od praha, moj divljače. 132

134 26 Umalo, moja zanosna, umu da sumim opojne mirise, gorki miris duvana gnusna, i želje puste iza koje krih se Svijeta ovog draži kasne u iluzije duše mi jasne. Pa da, i to bih, ali neću, sa tim mirisom i umrijet ću. Neka vene,sad nek' vene, ovaj cvijet što u pupoljak ćuti. Moji dani stari, rastrgnuti, začašiće umu vene. Tako to bolovah, oj, djevojko, dok ti ljubljah suzno oko. 27 Možda će jednom, ko će znati, proći sjenka i ove ljubavi. Jednom ću i ja tu zaspati, kao ljiljan, u povetarac pravi. I sjećaću se ja usana tvojih, a ti, mirisa njedara mojih. Pa ću tražiti u papire prašne, uzdahe i poljupce strašne. A danas ne mogu sumiti tvoje oči, kanjone Nevade. Patnje i želje, uz po neke jade, još ne mogu dušu sakriti, 133

135 no se nudih u nemiru, žkao cvijet, šarenom leptiru. 28 Željo, ne željeh da me čama guši ovog svijeta, ne podnosih krila treptaj njegov, mene idol ruši, pa tebi žurah, nenadmašno, mila. A vjetrić je bio tako lagan, slutio je da sam tvoj dragan. Tada su ljubav ruže htjele, i granama se voljele jele. Odati tajnu neću ni ja nikom nemoj ni ti posestrimo jelo, tobom smo se grlili smjelo, ljubav pisali tvojom likom. Čežnja u grane tvoje tone, i jedan dan, pospano, klone. 29 A vrijeme stati ne umije nikad, što procvjeta to i potone. Da li ćeš i ti poželjeti ikad dane minule u zaborav, one. Opet poželješe nervi da te vide, da po tebi pustinjak ide. Pa da suton gledam, lepojka, da ti kažem,"moja si djevojka". No se vraćah nazad u korjenje, na prašnjavu statiku kidisah, i o tebi sonete pisah. 134

136 A ime ti gledah u kopnjenje, i to redom, dan za danom, s novom pjesmom, s novom ranom. 30 Jedno pismo ne znam tačno, baci jskru na zamrlo biće, te noći,sjećam se, konačno, potonuh duboko, duboko u piće. A tek sjutra, k'o proždrven adom, lutao sam, polupijan, gradom. I svaka mi se breskva čini, da se njiše na valnoj pučini. Ni rijeka od suza nije bistra bila. Jedan ribar ljuto trzaše prutom, a sa druge strane spazih,u tom času lastavica kupaše krila. I ljutih se na tu šibu što tako, čvrsto, držaše ribu. 31 Tražio sam te toga dana vrbakom, žmirijo da u vodi nijesi mila, u mašti s tobom šetao sokakom, daleko, dalekoti si bila. A flauta ove tuge časne, morala je u dušu da zgasne. Sokače mi dalje u hodu stajaše, k'o morska obala zapljuskaše. Tako je to bilo, mamu da nemam. A rime mi opet razbijahu glavu, pa piasah, da imam ljubav pravu, 135

137 dok me jutro nađe da drijemam. Te se čudih, sam, svojeme biću, kako izdrža u tolikom piću. 32 Bilo mi je žao te sudbine. Što me rodi? Da si kleta. Prašnjav sam cio od prašine valjda sam glumio da sam poeta. Da se vratim kući, ja sam hitao, učitelje,moga pakla, pitao, "Da neće sjutra ili u buduće, ovoj glavi biti zamaknuće". O! Sklopi te se čeljusti ada, vrati te me zagrljaju gora. Od te kletve samo osta bora, uklesana u zagrljaje nada. Još me boli, još sagorijeva, suton, gdje pjevaše ševa. 33 Pijani bolu sada mi dozvoli, da i dalje teče sjeme boginje, da se slede tvoje plave boli u beskapi pakla i svetinje. Molim te ćuti, radi sjena, moja nježnosti suzom umivena. Znam da će ove rime časne u pridike da vaše zgasne. Ono što se u meni krije, kad ve dičnost prati moja, ostala je sjena pre povoja, 136

138 gorka kap zadnje agonije. Kap što u njedrima bridi, kap razlivena na toj hridi. 34 I povratak željeh da me goni, na vrleti da sjećanje nikne. Rano stigoh u zagrljaj madoni, prije sunca kad zora cikne. Nježnosti moje, te ogrlice, prelede me hladnoćom ubice. Pa se srcu žalih bez pameti, i kuk sove još mi leti. Umuknite, više, trzaji vremena, zgarajte u duši pakla, smrt me te ljubavi takla, strašnijem bljeskom iskre iz kamena. I neće više nići od udara ta ljubav, prošla, stara, stara. Šta si živote? Prokletstvom protkan? Kad uvijek nosiš mantiju dugu. Ko si? Kad mi rađaš tugu, svaki dan, svaki dan Pitam, šta si? Kad slasti nemaš. Ko si? Kad me tako gnječiš. Koju mi boljku danas spremaš? A od koje me sjutra liječiš. 137

139 Jednog dana kad ne budem tu, a ti prođeš pored bašte svele, sjeti se da smo mi oboje u njoj brali ruže bijele. O! Jedne noći, kad čuješ ćuka, u mračnoj, dubokoj, šumi da tuži, ti priđi grobu, ploču poljubi, bar mi se time, time oduži. Jedno jutro kad sunce čekaš u bašti, a ono te kradom pomiluje kroz grane, sjeti se mojih bijelih ruku. Bar to jutro ne vrijeđaj mi rane, bar to jutro ne bježi od zraka, prepusti lice i duge kose nek' osjete kako se miluje. Jednog dana kad budem mrtav, i zaborav mi kitnjasto grob okiti, a ledene se svijeće okače o trepavice. Oh! Bar toga dana Brižno mi čuvaj suzu vlažnu što ti je kanula na lice, 138

140 kad si mi rekla "Doviđenja", tu riječ glupu i lažnu. Brižno mi čuvaj poljubac na licu, ne briši usne salvetom, ona je data za ruke, i ljubljenu jagodicu. Pričuvaj i zvuke moje pjesme što ti pjevah na vedre noći. Tada smo oboje plakali. Ona se zaboravit nesmije. Ja ću čuvat brižno tvoje laži što ih vješto izveze meni, sa njima si se nekad klela, a danas ti, ni to, ne važi. Zakloni lice rukama, iskopaj oči noktima, kad boluješ, boluj sama, ne kuni me bolima. Lepršavu spali kosu, da se u njoj ne pletu ptice kao moji nervi što su zalutali u pletenice. 139

141 Zašto rani slavuja i ote mu nježni glas. Ljepota je tvoja oluja, a ja sam pučinski talas. Srce, gori! Majka ti gorjela, ima te još, ima, ima To ne smije biti zadnja kap, ove noći novu zoru donesi, talasa joj se kosa bijela. Traže me oči, pune dima, da me upletu u toj kosi, da budemo slap, lijepi slap. Za te visove moraš imati snage, proljeće ptici pjesmu dariva. Zna i šuma svirati violinom. Pjevajte žene da bi bile drage posle ovog haotičnog izliva u čašu, sa crnijem vinom. Zoro operi kišom lice i osuši povjetarcem sunca. Meni su davno odletjele ptice, bogomolje moga krvca. 140

142 Volio sam obzovke i vrbe, i da me trn grubo zagrebe. U propučcu koru da ljuštim, zrelom šašom da šuštim. Noć je Taj gusti mrak puni mi dušu, taj gusti mrak cijepa srce, i oko želi, i želi Dan prošli bijeli. Kako sam željan noćas da vas zovem bolom. Noć je U tišini moje kosti škripe, sigurno ih je strah, mišići su utrnuli u taj mrak Oči su mi pred njim klekle, čekao sam te mjeseče, i vas sjajne zvijezde, u ovoj me tami sjećanje siječe. Odavno me poljubac žari na lijevom obrazu. Razuzdane misli jezde, i jezik mi se gari. Noć je Taj gusti mrak puni mi dušu, 141

143 taj gusti mrak srce mi ježi, a oko želi, a oko želi Lice O! Skloni mi to lice ženo, bademastih oči. Tvoje mi lice usne koči, tvoje me kose, zanose, zanose Sakrij biserne zube, golube Oh! te divne usne što se smiju, zar da od njih bježim. One me dotaći ne smiju, na njihov se dodir ježim, golube Sakrij usnama zube, jer u meni ljubav niče, i venjenju dođe kraj. Ja nijesam uvenuo, ko je to spomenuo. Vidi, tvoje me plave kose, nose, nose - B U B I - 1 Ti si osjetio moj stari druže kako je kad steže mraz. 142

144 Da li znaš, moj dragi, gorki stisak ljubavi. Da li znaš moj dragi bubi, boli sakupljene duše. Da li si vidio druže kako se topci u njoj guše, bez ikakvog spasa. To jedino znam ja, i moja duša što se talasa, i mrtvo tijelo što se u njoj sija. 2 Bubi, moj vjerni bubi, mnogo si sklon mojoj duši, i bolje je od mene poznaješ. Bubi, moj vjerni Bubice, kada prođe ta žena, u ostalom ti znaš koja, prekini joj, bubi, pertlu, da se smiješi lobanja moja. samo pazi bubi, ne ujedi, to je nama ispod ponosa. Znaaš bubi, oboicu mrzi, pa zbog toga neka šeta bosa. 3 Bubi, moj vjerni bubi, ostavi tu krpu u prašinu. Bubi, kada se plače, ti znaš, da najviše volim tišinu. Bubi, to je maramica njena, 143

145 dade mi je da brišem suze, pa kada mi sve uze, zašto Bubi i to ne uze. Ne cijepaj to Bubi, lezi, ma da joj srce povratak ne čeka. ali, Bubi, od njene ljepote, bar ga to tu neka. 4 Bubi moj,hop, skoči, skoči meni na vruće krilo. Skočila je sa njega sada, ono moje drago, ono moje milo. Grej me sada ti Bubi, i nježno me liži po licu. Bubi, i taj tvoj jezik podsjeća me na miljenicu. Ugrizi me Bubi, ali bez krvi, stegni me jako, da boli, da osjetim, da me pseto grize, da osjetim da me pseto voli. 5 Zašto mi Bubi mašeš repom, neboj se ja takve ne gonim, znam ja, u ovom svijetu svirepom, kako je živjeti sa srcem bolnim. Volim te Bubi, baš zbog repa, podsjeća me na ruku njenu, kada je nas, Bubi, ostavila, a suze su kapale na travu zelenu. 144

146 Bubi, baš takav rep ona imaše, a zubi, isti, ka tvoji da su, sjećaš li se kako na nas lajaše, bili ste isti, Bubi, po glasu. 6 Bubi, šapu mi pruži Izgrebi me sa njom po licu, neka je mlaz krvi dug, duži izgrebi mi oči, usne, niz vilicu. Vuči Bubi, te klempave uši, grizi, ujedi, k'o što ona umeije, neka se krv usirena puši, kada moje srce neće da rzumije. Poderaj mi grudi očnjacima, neka stane jadno što mi mira ne da. Tvoj ujed manje boli ima, ona me smrtnije od tebe ujeda. 7 Divno moje pseto, priviđenje si mi milo, volim te iskreno, eto, hajde, skoči mi u krilo. Divno moje, ljepuškasto, toliko si mi slatko, da te tučem, a tolika si nestašno, da te često milujem i za uši vučem. Ta oštra njuška psjeća, isto me kao njena njuši, 145

147 nebi od mene bila budala veća, da sam je uselio u mojoj duši. 8 Zašto sam se danas nacijepao tako? Gdje si Bubi?...Zdravo Ma kakvi ja? Čuj Bubi, ma tebi je lako, jedva stojim, duša mi se savija. Ko me kroz vrata izbaci natraške? ja nijesam pijan jel' da eto niti sam kopile jedne vaške. Dame mršakaju kući k'o pseto? Bubi, vidiš li mi onu Goni ju Neka se zbog tebe, mene sjeti. Kako mi je teško, glava, auu! Ne sjećam se ni ko sam, ni čiji sam. 9 Bubi, ćuti molim te ne reži, prestani, da ovome jadu dođe kraj. Gazdarico, umjeto njega, mene veiži, da osjetim čelični, hladni, zagrljaj. I, ja bih oštre imao zubiće, pa ti ne znaš i ne sluti, kako bih slatko klao piliće. Ali mora, mora da se ćuti. O! Jadno pseto, nevolja ti je, reži! Lani, dohvati, razderi, pocijepa' Od,tih tvojih zuba kosa mi se ježi, njuškico lijepa, njuškico lijepa. 146

148 10 Znam, tebi su za sudbu kolac dali, omču i nekoliko karika. Znam, da nijesi tek u šali, na tu omču hladnu navika'. Grozno je Bubi, kada ti tako neko mora da uradi, ni tebi nije, nije, lako, no takvi su jadi, takvi su jadi. I ja se vrtim, kao ti pseto, život mi je kolac u tijelo, iste smo sudbe, vidiš, eto, oboicu su zavezali smjelo, smjelo Bješe noć, zvijezda nema, negdje u dnu šume mjesec ćuti, kapci teški, očajno mi se drijema, a lijeva mi se noga na vožnju ljuti. U lepršavom vihoru mimoilaženje, kroz semafore, đavolje strave, osjetih u zjenice maršno gaženje, tvoje male, prelijepe glave. U sjećanju bura rastura atome, parče što me živi posta arena, o moja se leđa kplja lome, toreador je ljepota njena. 147

149 Klonula glava, noge se spotiču, poblika se na mahove diže, ja opet započeh dovršenu priču, opet sam ja kafani bliže. Srce više da voli neće, krv se pusta u tijelo seli. Ako se cvijetu korijen iseli, stabljika mu se, mlada, zabijeli. Duša više da pati ne umije, osta jedno prazno mjesto, koje mi se pakosno smije. To bijaše, stare ljubavi, presto. Zbogom Klaro, moj buketu cvijeća, zbodom zvijezdo moje galaksije. Pokopani plame izgorjelih svijeće, moći moja što te duša krije. Zbogom Klaro, i te tvoje oči, tiha jezerca beskrajne Venere. Neka ti ljubav tugom istoči, plamni drhtaju moje duše vrele. Zbogom Klaro, zbogom kose duge, osjetima mojim bajkine niti, 148

150 zbogom usne, osmijesi doge, pahuljaste suze halapljive biti. Oj! Ponizni stvore prirode, greško tvoje majka grešne. Moje teške kobi izrode, ti si ostatak jedne igre smiješne. Staro krilo očupana perja, ugasla baklja koja luta, tvoje oči nemaju iverja, a nesreća ti niče pokraj puta. Rano moja nemaš roditelja, ubrani cvijete prođe ti cvjetanje. Srce mi ganu pokopana želja, i jedno teško, teško ćutanje. Djevojko plavih vlasi, crna oka, Ti! Ti! U crnom, dugom, kaputu, juče vas zavoljeh, da li znate, a čežnja je za vama na putu. Ime vam ne znam, to ve ne ljuti, ne znam ni čari, ni tvoje moći, ali vas neko dobro poznaje, to su moje duge, besane, noći. 149

151 Djevojko čedna, osmijeha vile, riječi se nekad u haosu spletu, da vam nešto reču, nema sile, kada vas vide, čarobnu u letu. Zar da opet ćutim, da opet snijevam, da mi razum ide na tribinu mašte, da pijem, lutam, i u zoru prispivam, zbog neke misli, i to baš te. Znam da opet govori drugi u ime moje, iz moga tijela. Znam da su kanjoni tako dugi, jer mi se sudbina mašila cijela. A ja nemam snage, izgorjele noći, već mi snovi mru u strašne krike. Možda i pomisliš "Sada će doći", a moje ćutanje bježi niz vidike. Nemoj čekati, odgovor ne traži, bolje ti je zaboravom moj lik isijeci. Sve su moje priče, dronjave, laži, a čaure života su napustili meci. I opet ću da ćutim,opet da snijevam, da mi razum uide na tribinu mašte, 150

152 da pijem, lutam, i u zoru prispivam, zbog neke misli, i to baš te. Juče sam pao i neću da se dižem, smrskana koljena neću da liječim. Juče sam pljunuo,a danas da ližem? Ne mogu da mrzim, a za nju klečim. Dođi te mi sjutra na moje opijelo, biću mrtav, mramor stojeći. Znam da mi se pile iz ruke otelo, učiće se letu, i crknuće leteći. Dođi te pijani, svi redom, toske, vaš će mi govor dušu otkriti, mjesto svijeća drži te mi ploske, i nemojte s vama trejazne voditi. Pjevaj te, pucaj te,neka granate pište, jedan pokojnik, pokojnikom biva, sve rane, što me jadnički tište, duša iz tijela u svoj vitao sliva. I ćutanje je dobro kad riječi nema. Bezumni trzaj, šta je, nego bol. Prije skoka, zmija otrov sprema. Za nijemu čežnju rođeni sam idol. 151

153 U vašu mržnju moja volja cvjeta. Zar me takvim očima vi zovete? Nije vas stid od prekora svijeta? Vi se sa sobom snaći ne umijete. Bol me kida, a strpljenje bježi, snaga me napustila davno. Jedino mi prah u rukama leži, i jedno srce korovno i travno. E, moja tikvo, borac ti dođe, i sjede ti za vrat, kako to i biva. Nekad davno huhtanje prođe, u kafanu sjelo i tu počiva. Kako je ćutanje u tebi lijepo, sam, ničiji, ni druga nemam, nekad sam grudima svijet cijep'o, sam ne bih znao šta sebi spremam. Danas sam gutao dim kafane, pijanu kelnericu očima sjekao, tu sam želio da liječim rane, ali sam još jednu, još jednu stekao. 152

154 Plakao je ječam u bocama piva. Škripa me stolice, stare, ježi, žena me gleda, pijana, jedva živa, a pseto joj, na moj smijeh,reži. Kafanska ženo, vitica ti lijepih, otjeraj pseto, ne mogu da bježim, u ovom ćumezu, mračnom i slijepom, dosta je da ja na sudbinu režim. Jednu sam ljubav danas stek'o, u lijevom uglu mračnoga svijeta, kafansku ženu, dva cvijeta, i dupli viski, dariva mi neko. Nježna mi ruka pijanstvo razgara, kolutovi dima i vike roj, pozadi gnjavi gitara stara. Spektar smrdi na kisjeli znoj. Pune mi čaše, nos, i biće, duvanski kašalj. A razne pljuvačke razmazane po stolu.čaše za piće Jednoga izbacuju naopačke Natoči mi, dijete, dupli viski, ona prilazi sva se njiše. kafano moja uvijek smo bliski, neću te nikad slagati više. 153

155 Mrtva, pijana gledanja, zapušača pod nogama,roj, jedan sa flašom priča predanja, dok dvojica, tamo, otvaraju boj. Kroz dim mi šalju poljubac bratski. Konobarko, ključ da otvorim dušu, ona me psuje, vikom, gradski, dok moje čaše trpe sušu. --- K A F A N S K A Ž E N A --- Kafano, sestro slatka, po krvi, čašo, ljubavnico flekava lica, tvaj sam ljubimac, zar ne, prvi, a ti si moja, vječna, nesanica. Svaki dodir hladnoga stakla, poljupci su dragi, poljupci su nježni. Osjećam da me zaborav takla, i propasti moje, lakat neizbježni. O, zemljo moja, zemljo stara, ni sunce te više obasjat' ne može, čovjek ti, jadan, u čaši zgara, probudi ga bože, probudi bože. 154

156 Kafanska žena, pseto, i ja, tri smo šugave, za stolom vrste. Zar i meni taj viski prija. Meni, što me pjesnikom krste. Taškam sebe za zdravlje pseta, u konobaricu pijan blenem Ljubim majku dva djeteta Noge na stolu Ja boem? Zar opet svijetla noćas gasiš? Glava me ostavila noga luta, padoh Pseto, ti ćeš da me spasiš, oprosti te mi tarabe pokeaj puta. Dupli viski Vičem, a duša spava. Zar primate glibavoga stranca? Ujutru, zaključi pijana glava, da sam u štalu nekakvoga vranca. Malena snaga, moći nije, prezrenje mi je omča o vratu. Jedina ljubav kafana mi je, poznaje me po kiprinom batu. Malena snaga, moći nije, a mene se klone omča i cvijeće. Kiša me kvasi, sunce me grije, zora ne rudi, ne sviće proljeće. 155

157 Malena snaga, moći nije, a grudi mi grije jedno pivo. Drugu ljubav, od moje dvije, ne mogu da kunem jer sam je cjeliv'o. Ćuti te dok umiru moja osjećanja, trzaji za okove ne mare. Molim te noćas ne sanja', one isječke naše pjesme stare. Toči te vina neka se zare lica. Cigo, brate, kada će mo u krevet? Noćas sam i ja propalica, i piću, sjutra do devet, do devet Pjesmu cigo, kolce mi daj, cigančice pjevaj mi za ćef. Propadaj pseto, propadaj, rođen si da budeš u sef. Krčmarice dušo, piće jače donesi mi, kaput ti evo. Naloči se noćas crni Vidače, dosta si sudbinu zadijev'o. 156

158 Zašto me žariš kleto, kao obična laž što me. Kafano, ka tebi me eto, kuda ću ovakav, i kome? Zašto me kvasiš, prokleta, kao riječ kad me liže. Čašo, ti si moja osveta, osveto, sa njom si mi bliže. Opet me vi, osorni, prolaznici gurate sa mojega puta. Znam da i meni, k'o pijanici, srce može da zaluta. Ipak me pustite, vi grdobe, ja laži cijenim, uvijek blisko. Nikad ne padam radi probe, u kafani nisko, tako nisko. Kafano, žena ti tvojih, crnog ti vina i tvoje ti časti, da li se sjećaš ispada mojih, kao što se ja sjećam tvoje slasti. Kafano, dimnoga ti svijetla, zakuni se na riječi moje, da li sam ikad prije pijetla, otišao iz ljepote tvoje? 157

159 Ti, ženo, što me u stopu pratiš, i dušu mi ždereš kao pakao, samo džabe,džabe, mlatiš, ja sam i prije na sudbinu plakao. Dok sam ti rukom po kosi plivao, a moja čežnja lutala po tvome tijelu, to sam samo radi bijesa uživao, a duša te, grozničavo, mrzi cijelu. Majko stara, negaje u prikrajku, čekaš sina, dok vjetar puše, a on, kafansku ženu, tvoju snajku, ne može ni čašom sjuriti sa duše. Ne čekaj me majko, zaboravi me, neka ti želja prazna ne nanosi bol, bodež moga života, ti znaš, zakla me, i dva su zla sada za moj stol. Kafano, žena ti tvojih, crnog ti vina i tvoje ti časti, da li se sjećaš ispada moijh, kao što se ja sjećam tvoje slasti. Šta! zar o meni mislite tako, nijesam lopov, razbojnik nijesam Znam da su mi oči pijane jako, 158

160 ali dobro znam šta sam i čiji sam Crna goro, slave jeko, bogastvo ti je dva groše. Kamen i orao nose daleko, dičnu slavu velikog' Njegoša. A ja što drijemam u kafani noću, i recitujem napamet neke stihe, jednom se ji ja ugasit hoću, za neku slavu nemam zalihe. Daj te mi silu, ljubav mi dajte, da srcem krenem u boj. A vi pijanice propadajte između praznih čaša,roj. Prije bih gledao krv i tjelesa, razbijene glave i čuture, no što ležim pijan iza zavjesa, i sipam otrov u moje bure. Kukavice slavu sakriše, pa se manuti ne može muški. A u čašu mi život zatvoriše, pa se u njoj i on suški. 159

161 Zašto se klatite, vi, stabla kraj puta, kocke pločnika što titrate zivo, zar vas nijesam bezbroj puta, tako bratski, pijan cjeliv'o. Zašto se ljutiš prokleto pseto, što mi danas šešir nije pao. Juče si ga pocijepao, znaš, eto, izvini, mnogo mi te danas žao. Nek je bar tebi život mio, danas ću ti kaput dati, a kad budeš i njega sredio, molim te opet kod mene navrati. A kad budem go, a ti budeš tužan, pa slasti, jedne drugom, nestanu, nemoj reći da je život nije ružan, jer ćeš mi time povrijediti ranu. Zašto se klatite, vi, stabla kraj puta, kocke pločnika što titrate živo, zar vas nijesam bezbroj puta, tako bratski, pijan cjeliv'o. I plakao sam za strošenu stolicu. Zar moja tikva i nju slomi, ja ne marim za zube i vilicu prema bolu što se u duši zgromi. 160

162 Da se ja ženim? Izvinite, ali te vam slasti neće biti. Vidim da me stalno kibite no se u vas ne znam zaljubiti. Ne drhti čašo, u ruci, prazna, kafanska ženo lizni me k'o pseto. Šta to radiš krvi moja zarazna, sada ti srce ja ne bih smet'o. Sam se po sobi pijano krećem, sobarice, noćas mi pilule donesi, životom se mojim razmećem, biće pijanstva, zvijezda, i nebesi. Prevare nema, prazne su vam slasti, briga me, neka oko vaše zasuzi, ženo, na te suze neću pasti. Mrzi me prokleta, mrzi, mrzi... Kafanska ženo, priđi ovamo, praznu čašu nalite mi vina, stani tamo uz vrata, tamo, ja nijesam tvoj, a ti si njina. Sjutra budi opet lijepa, draga, neka te oči manito piju. A noćas, noćas, idi do vraga, 161

163 draža mi je noć uz rakiju. Okreni se krčmarice, lice da ti vide moje pijane oči. Ja nijesam grešnik, moje su ptice ovo crno vino što ti ruka toči. Ne znam ti ime, to nije važno, osjećam ljubav u tvome vinu, a tebe želim, tako snažno, i ludovao bih pijan u tom činu. Bacio bih čaše radi zagrljaja, i bolje bih s tobom, no s čašom, uživ'o. bilo bi tu pijanih uzdisaja svo bih ti tijelo, pijan, celiv'o. Nasmiješi se krčmarice uz moju čašu, da me plijene ta dva ulegnuća, vratiću vam ženu, ovu vašu, a ti mi budi mila, budi mi tako vruća. Toči vino, gorčine mi dajte još, manitosti moja, od stola bježim, leđima hvatam kafanski ćoš, krvava oka počeo sam da režim. Svi napolje, majku vi vašu, 162

164 zašto se smijete mome haosu. Sa stola trgoh praznu flašu, da nepravdu lupum, snažno, po nosu. Jedna se žena trudi da sudbu moju sažalijeva. Čeka sa mnom da zora zarudi i nešto mrmlja, možda i pjeva. Jedva vidim crnu joj mantiju, dva ljupka obraza i oči joj plave. Kosu joj plavu ramena biju, možda je to oblik njene glave. O, ženo tuđa u mantiju dugu pusti me da sam na mjesec lajem, jer ti ne znaš, moje duše, tugu, jer ti ne znaš zašto se ne kajem. Nemoj sjutra da me vučeš za skut. Ovaj me svijet lažom izmislio. Podli lažovi srećan vam put, dosta je vaš gnijev u mene kisio. Ne prati me ženo, korake ne broj, time mi veći stvaraš bol. Kafano draga, opet sam tvoj, i ponovo noge mećem na stol. 163

165 Opet pićem neke slike gasim, slušam svađe i psovke razne. Pokušavam da se od zla spasim, a čaše su moje prazne, prazne. I danas samo opet pseto doveo, da zajedno na sudbu lajemo, živo. Kelnericu sam molio i kleo, donesi mi lanac, a psetu pivo. On je i danas vrtio repom, i kesio zube, kao ja što bi', kad ga potapše rukom lijepom, i dušom punom neke kobi. Pseto moje, čudo ti je, što te njena ruka blago gladi. U duši se svojoj gorko smije, puna želje da nas zavadi. Ne daj se pseto, bar ti vukom budi, čoporista vaš ja ću vam biti. Protiv te zle ljudske ćudi, lajaćemo, ako treba, i gristi. Pseto moje ja ću početi, ujedajmo, grizimo što jače, 164

166 mi možemo, mi ćemo i smjeti, pa neka bježe, neka se plače. A sjutra reci da sam te doveo, da u krčmi lajemo živo. Kelnericu sam sa pravom kleo, meni lanac a psetu pivo. O! Dragi prosjače oprosti što nemam u kaputu prslom prebijene pare. I ja kraj tebe nekad pridrijemam, kao, kraj konja, šogavo magare. Juče sam dao šešir za piće, a danas me opet prokleta zove. Hajde sa mnom, za nas biće Daću moje cipele nove. Pijmo dragi, prosjače, stari. Hrlimo skupa našoj propasti. Sjutra ću go Ali, ne mari, među prosjake i ja pasti. I ja ću sjutra ispružene ruke, od gospode čekati milostinju. A danas dok nemam takve muke izigravaću u kafani svinju. Hajde prosjače sa mnom, smjelo, danas ćemo se ljudski napiti. 165

167 "Nazdravlje, propadanje živjelo". A sjuta, sjutra ćemo braća biti. Svu noć sam se pijan, za neki, tvrdi, sto ćušk'o, a ujutru, kada je svanulo, rekoše, da sam pravo muško. Ti se pseto čudiš, silo, kada laješ, što ne bježim, ali ti ne znaš, moje milo, da i ja dobro umijem da režim. Nijesu mi džabe nikli zubi, već da grizem kosti, i meso. E! Moje pseto, moj mali Bubi, haosa moga tamno je nebeso. Paski se, Bubi, za život mučimo, neke slasti, nemaše nam krilo. Bar se lajanju pošteno učimo, to nam se još nije podmitilo. Danas sam na put vranca sreo, pitali smo se tako nježno, 166

168 on me svojim dahom grijao, i u zagrljaj smo pali neizbježno. Mali me njušio, frktao i grizao, posrćali smo oboica nijemo. Ja sam mu jedva do grive dostizao, pa ga zamolih da legnemo. Spavali smo tako bratski, istom sudbom oba zaklati. Zakopaj nas grobaru gracki, a sudba će pogreb da ti plati. Ćutite noći, vi oblaci na nebu mračnom, vidjeli me nijeste, jel' tako, važi, da sam bio u krevetu bračnom, sa plavom ženom od čiste laži. Mjeseče sjajni nemoj zrak da kaže, neka ove zagrljaje sačuva za se, ali, ako ga pitaju, nemoj da laže, jer laž sakrit' ne da se, ne da se Ćutite i vi, kraj puta, tarabe, u zagrljaj pijanstva vidjeli me nijeste. Vama hvala što me držaste džabe, a vi dronje ne znate čije ste. Nebo vedro, baš sam uživao, 167

169 one noći, pijan, u zagrljaju njenu. Ti si me plavom rukom pokrivao, a mjesec me, kao majka, iz sna prenu. Vraćam se kući podadula lica, ušmotanog tijela jako. Niz put trepti mnogo svjećica, malo ispred, pseto korača polako. Bubi moj, moja stražo ljuta, jedini druže uz sto i piće. Mnogo sam te šutnuo puta, ali ti si mi ipak najdraže biće. Soba mi je na kraju mračnih ulica, hladni me krevet, kao smrt, prispiva. Tijelo mi grije pseća gubica. Doručkujem vode, večerao sam piva. Gitaro umukni, ćuti violino, ciganko ostavi na miru te dirke. Dosta mi je pića, omrzlo mi vino, a kosa mi se ježi od te vaše svirke. Pustite me da plačem malo bez muzike, da lomim čaše, prazne, od pića, znam, vrata gdje su otprilike, 168

170 ali ne poznajem ova kafanska bića. Krčmarico bajna, tvojega ti vina, sjeti se bar jednog zagrljaja, pa budi moja kao što si njina, i poljubi me radi oproštaja. Doviđenja drugovi i ti svirko stara, više ne mogu ja noćas piti. S bogom violino, i ti, i gitara, sjuta ćemo se opet družiti. Zorna mi violina pod prozor svira, prezebla ptica na njemu pomoć traži. Jedna me usna, sa karminom, dira, a njena me ruka po kosi mazi. Svila mi mrsi te noge mlitave, sobarica pokušava da otvori vrata. U vrućem mi je krilu čuperak glave, pogled mi leti, na zid, preko sata. Izvini ženo, ti čudno stvorenje, u tebi veću ja propast tražim, svakog dana neko izmirenje, i život svoj gorčinom blažim. 169

171 Dođi te sjutra lopovi, prirediću vam divan skandal, flaše su mi bojni topovi, a haubice noge na ostal. Barut mi je pjenušavi viski, gorka sudbina jedno bojno polje. Maršali su za tu vojsku niski, od nas neće biti vojske bolje. Budi lijepa karaulo moja, sjutra u boju ne mršti čelo. Ja ću biti četovođa boja, a ti ćeš reći, da te nije boljelo. Srušit ću se noćas prije kreveta, negdje na poljanu, blatnjavu, dugu, ili ću bos, negdje, leći kraj pseta, jer mi čizme ostaš u nekome lugu. Noć je mračna kao moja duša. Crne misli k'o aveti stoje. Jedan trn zapeo da me kuša, a sudba mi grebe bose stope moje. Nešto mi je glava bolna, u tuzi. U utrobi se piće spotiče. Đavo me jaše, pa veli "Puzi", a drugi mi rog na čelo natiče. 170

172 Već me pijetao iz daljine zove, strah me nije, ali bih ipak ćutao. Osamnuh negdje uz grane vrbove, majko moja, zar sam svu noć lutao. Jedsno parče svijta na prozor se smije, jedan mali dio svemira. Sa staroga krova tuce kapi lije. Kroz slomljena vrata vjetar svira. Negdje sam u ćošku, soba zagušljiva, drvena bića pojela ljudska tijeja. Na stolu je usmrđela šljiva, i dvije kocke šećera bijela. Opet mi pogled svjetlosti leti. Neki se pijani tromo spotiče, sparušena mu žena ljutito prijeti, i na neko pseto, kraj puta, viče. A gore, negdje, oblak plovi, svojim veslima zrak mi muti. Prošušta jato, izgleda, golubovi, a za njima planinac, trčaše, ljuti. To je visoko, tamo, ispred mene. A sa oluka krčme još se cijedi kiša. 171

173 Neki pijanac kraj mene blene. Neko viče, da se muzika utiša. Kelnerica nosi razbijenu glavu, sigurno u boju od flaše postrada. Neki pravnik govori o pravu, i pravo pijano nisko pada. Dosta mi je pogleda i riječi. Krčmarice donesi mi nešto jače. Neka moja duša u tom piću ječi, i sa njime će bolje, bolje da plače. Oprosti druže, kada riječi umuknu, tada mi ni kraj više ne vredi. I tele kada drvetom ljuknu, isposana pjena kroz zube se cijedi. Oprosti kafano što te glupost bije, od vike i mojih psovki teških. Tvoj sam stražar koji budan bdije, jedini stranac noći viteških. Kafanska ženo i ti oprosti, nemam love, noćas ne cvili. Mi smo noćas samo, gosti, i sjeti se da sam ti bio " Mili". Oprosti te i ćuti te da kajanje prođe, 172

174 ćuti te, da mi srce slomi čaša. Opet će, opet, propalica da dođe, i skupštinu će lijepiti na čelo tamburaša. Zar me opet noga izdala, ili djeca,đavola, uklizala, opet sam tajit počeo da učim, da moju, ljutu, prisebnost mučim. Neko me diže i u nesvijesti vodi, izgleda da moj mali brodić slabo brodi, ili su mom svetu meci razasuti, ili su mi trnjem putevi zasuti. Bježi ženo, ostavi me na miru, sažaljenje više kod mene ne važi, pusti da mi osjeti izumiru, i posmrtne ostatke neka piće vlaži. Skloni mi lice, prokleti stvore, na smrtnom času viđenje se uzima, a poslije, želje, postaju gore između čaša i kafanskog dima. Bježi ljubavi, nepravdo, svijete, ostavi te me u moje dvore pića, nijesam više nevino dijete, 173

175 ja sam vampir otrovnoga bića. Preostali dio duše vama ne dam, ukradeno blago neka vi je na čas'. I dok u dubinu duše gledam, piće mi je jedini oslonac i spas. Bježi ženo, ostavi me na miru, sažaljenje više kod mene ne važi, pusti da mi osjeti izumiru, i posmrtne ostatke neka piće vlaži. Zašto me mrziš? Kriv nijesam tome, što je moj život za mržnju satkan. Kuda me čaše, te sudbine, lome, ti mi oprosti, nek' ti bude slatkan. Kum sam ždrijelu moga pada, ni slast moja samilosti nema, budi mi bar ti oslonac i nada, dok mi srce u kafani drijema. Vučem se kući, noć je kasna, baruština mi neka noge kvasi. Posrćem kao krmača sprasna, do zore će da se gorčina oprasi. 174

176 U dolini selo, svetiljke beče, lavež pasa, kao u kotlu, stoji, odaju mi počast, u to mutno veče, zavezani drugovi, ali ipak moji. Hladan zrak mi dušu puni, pivo ključa u dubini tijela, na tu se paru glava buni, zima se na me opire cijela. Žale mi se noge "Jedva se vučemo". Dva mi oka na tri puta stala. Kamenje neko izraslo golemo. Digni se utvaro, kao što si pala. Noćas za ljubav idem, ne drijemam, ni kafana neće tu misao da spriječi, gordo poštenje, ljubavi nemam. A srdžba mi takve boli ne liječi. Kafanska ženo, ne tražim uvrede, nešto u meni pijano plače, ljubavnico moja evo ti uštede, jer me to nešto vuče jače. Ako negdje sretem ljubav na putu, neću, možda, biti pijan k'o prije. No, ako sretem osornost ljutu, poslaću srce u piću da mre. 175

177 Ne bježi kravo, lijepa, žuta, ne tresi tvoju mliječnu utrobu. Ja ću se skloniti sa tvoga puta, ne želim da ti vuci dođu na gozbu. Jer bi sjutra telce, od rogova tuđi', preklinjalo sudbu i čas rođenja. Biću noćas ja, od tebe, luđi, a ti mirno prođi bez izvinjenja. Žalim te kravo što ponizno bježiš, u srce mi, negdje, stijene roniš, umjesto da uz jasle, pune, ležiš, rogovima svojim svoju sudbinu goniš. Mučan dim, znojava stolica, od svađa uši mi zuje, buka, otegnute bale vise po vilica, a jedan mi u čaši prste kljuka. Drugi, tamo, neslano se smije, i pljuje kroz staklo slomljenog prozora. Vidljivost odavno oči mi bije. Ka kafani, niz puteljak,trči zora. 176

178 Za šankom gazda blesavo drijema, u kaputu njegovom je moje sudbine dio. U mom džepu prebijene pare nema, ali sam se bar, junački, napio. Trudim se uvijek pijan, da mi duša trenutak nađe, i da mlitavo, kao isprebijan, zaplovim i ja, mjesto moje lađe. Vali će da nose ostatke bića, i iskidane misli uzdasima tuge. Vodopad se ulio u čaše pića, pa su mi pučine pijane, duge. Sada čekam potonuće, kao admiral, kormilo mi je, opet,u ruci čaša. Plave misli, čekani skandal i bura. Tiha svirka tamburaša. Sluti te i ćuti te, ništa mi ne recite, vaše mi misli mnogo ne važe. A kada crknem, tijelo ispecite, ipak, svaki drugi na svijetu laže. 177

179 I voli te me poslije, suze lite, ti prokleti svijete, ušmotan use, za pokoj duše dobro se napijte, i dovedi te sa sobom po jedno kljuse. A vi se hvalite da ste sa mnom bile u krevetu, ili negdje u polju cvjetnom. A danas ste tužne, rasplakane, vile, oči pune suza a lice vam sjetno. Sluti te i ćuti te, ništa mi ne recite, vaše mi misli ništa ne važe. A kada crknem, tijelo mi ispecite, ipak, svaki drugi na svijetu laže. Šta je druže, zar si prosjak? Zar ti drhti ruka i moliš? Stravična moći, zar si nejak? Oh! Kako me sudbino boliš. Stvarno nemam pare u džepu, sve je pusto isklizlo za piće. A tako mi je žao tvoju dušu lijepu, žalim te kao brata, kao biće. Evo ti kaput, obuci ga, nosi, i srce ti moje, u njega, evo, ova nepravda i tebe pokosi, kao i mene koji sam ti pjev'o. 178

180 I pijan, nekad, ja osjećam dobro, to je dio nekog, snenog, viđenja. Moje su oči nevine, pobro, pa i ako su sklone iznenađenja. Vidim, kučku gdje sinove doji, gospodin, prosjaku baci milostinju, razbojnik,nekog prolaznika boji, a pseto za rep vuče, neku, svinju. Sve su to omoti prazni, zabavlja se ko kako ume. Dosade su siptomi zarazni, i teške su misli kada se dvoume. Oprosti te vi, lopovi i ubice, dalekovidost mi moje boli smeta, njene sam, grube, osjetio vilice. Nepravda je,ipak, car svijeta. Krčma je majka za nas uvrijađene, dim, čaše, muzika i ples, tu su naše patnje procijeđene, tu je naš, uštavljeni, bijes. Došla mi je opet ona ista žena, 179

181 ili mi se čini, oči me možda lažu. Ipak je to ona glava njena, došla je da mi drži opijelo i stražu. Noćas mi se niko, više, ne ruga, žene i čaše manito me gutaju, bar sam dobio dosadnoga druga, a oči mi suzne na njedra plutaju. Biće još veće tuce čaša, bezbroj psovki i nježnih riječi. Ovdje je sudba ukrštena naša, i svaki uzdah jako zveči. Ženo kafane, utvaro stara, ti majko nesrećnoga djeteta, postala si moja božanstvena gara, i slatko parče mekoga kreveta. Duplo piće, za viđenje naše, još jedan se bol u srce seli, još jednu mi radost izlupaše, pa se meso, kao očnjak bijeli. Spasenje moje za novac mi nudi. Mučenički patim što me ona siše, pijanstva se bore, zar se ludi, ili je otimanje moje počelo da diše. Došla mi je opet ona ista žena, ili mi se čini, oči me možda lažu. 180

182 Ipak je to ona glava njena, došla je da mi drži opijelo i stražu. Izumiru duše, titranje u zraku, pokojnog ječma krv je u meni, moja je duša služavka mraku, i jedna gorka kap u napitoj zjeni. Izvinite i vi usne, žena, slatke, što vas je smijeh srdžbi prodao. I vi opne, što postadoste, tanke, od kafanskog vriska, što ve doglodao. Varke svijeta mislite da mrete, uz čaše pića i propalih žena, i dalje, vi mene bolno pečete, ovako grobava, ovako nakažena. Oprosti i ti Bubi, molim te, oprosti, za uvrede, iz bijesa, nanesene. Jedan drugom mi smo bili gosti u sudbe svoje, podrpane, iznošene. Oprosti te i vi, tamo, strnjike u lugu, razasute bare, potoci i vade. Oprosti te meni, kao starom drugu, što lomih na vas svoje jade. Plače mi srce radi propalice, 181

183 ili prosjaka, što mi ruku meće. Žao mi je pseće prazne vilice, i kljuse kada praznom glavom šeće. U meni se nastanio čopor vapaja, i svi se kupaju u moje piće. Polomljeno cvijeće od vjetrovih drhtaja, tone u lobanju, u kojoj ne sviće. Noćas je proleće mome bijesu, cvjetovi što cvate na haos mi liče. "Propalice ove u kafani te su" Jedan pajkaš, sa vrata, viče. Stolicom kidam mumlanje aveti. Dva mu se pijana bliže, pivska flaša u lice mu leti, pade Jedva se pridiže. Kelnerica, sa jednim, igra zuje, ja se sa dvojicom, oko stola, vučem, Neko pod sto kuka, jedva se čuje, a ja krenuo sa nekim da se tučem. Pajkaš dvojicu mlaćaše, živo. Kelnerica me stolicom mlati. Sada ću da ti naplatim pivo, pa je bijesno za grlo uhvati'. Stolica jedna kroz prozor izleće, 182

184 od dvojice sto uz tresku puče, zar je ovo mome bijesu proljeće. Čitava se kafana sa sobom tuče. Nogu zabih pajkašu u lice Sada već tučem i drugove moje, nešto mi prođe grubo niz vilice, vežu mi ruke, bar najmanje, dvoje. Ženu, pseto, kafanu i čaše, uzeše Taj paski čas života. Vezanog me u nesvijesti strpaše. Sudbo, zar ti ne bi grota. Rešetka mi sunce, skitavo, dijeli, jedan crni oblak i njega će da zbriše. Bijes mi se u besvijesti bijeli, a kajanje leglo, jedva diše. Oprostite vi, što vas plahost drži, a bijes vam ga moja, ipak, remeti. Trče smrt i život. Ko će brži? A sa ploče grobar počeo da prijeti. Okrenuo sam leđa, u bjekstvo se nagao, a moja se sudbina zamnom vije. U krčmi sam se na tren sagao, a sada mjesto, vidi, gdje mi je. 183

185 , ---- V O J N I Č K I D A N I ---- Kako početi, kako se pomaći, kao stega, disciplina. Mirno! Nikoga ne smiješ taći. Sa koljena, od oca na sina. Pušku o rame, vojniče. Napred! Leva, leva Brrrr! Jedan viče. Op! Fazani! Drugi pjeva. Do glave, baš tako, šišaj bato, po komandi. Gore, dolje, ovako, onako Kasarna me liječ i jadi. Ne znam šta ću, nama više, pusti snovi zamotani. Opet kiše, dosadne kiše 184

186 U neke smo šinjele umotani. Desetaru ---- pukovniče, je li dobar krevet, reci. Moj sobaru ---- zastavniče, moji su ispaljeni meci. Tako redom dani teku, noć se spusti zora niče Pogled oštar, iz grla jeku, " Razumem druže poručniče ". Dan je tako težak, oblačno, nebo se vuče nad gradom. Jutros sam u pet ustao tačno, pun bola, ali ipak sa nadom. I ovaj dan će proći, mimo ostaviće u duši pečat svoj. A moj kaplar Simo u redarni me sprema boj. Morača ispod žice huči, S.M.B.me boja tiče, strojevi me korak muči, " Na pranje nogu ", redar viče. Još sam vojnik, bez zakletve, novi čovjek, koji niče, 185

187 mladi klas prije žetve, jaki čep, nema priče. Tako me muči ovo vrijeme, novi dani mučno se vuku. Svakog dana iste teme, svaki tren, na pozdrav ruku. Da li te to pazim domovino? Sa puškom o rame, na straži. Mogu li da te čuvam u vinu, to mi hrabrost moju draži. O! gdje si sada draga ženo, gdje su sada tvoje kose duge. Puške hladne, tijelo razmaženo, donosi mi osjećaje druge. Ja te volim i opet te snijevam, a nježnosti još u meni ima. Moju novu ljubav puški darivam, i njenim, vatrenim, odsjajima. Džabe te volim, taći te neću, daleko mi ostaše sjećanja. Pušku legnem, sada, u cvijeću, u zagrljaj mi ona potanja, potanja Još te snijevam, ali te gubim, 186

188 sa svitanjem truba ječi, pa pušku hladnu, ja, poljubim, jer se rana gorom liječi. Praštaj ženo i voli me. Gdje si ti što te čelik satka, o, dušo moja ne boli me, već mi snove sanjaj bez ostatka. Hladni čelik neka usne tiče, neka ruke klize niz hladno tijelo, puško stara pričaj mi priču, dok ti hrabro gledam u ždrijelo. Sada ti sliku gledam moja milosnice, pa mi tvoje lice tjera sjećanje ume. A oči tvoje kunu me, dak ti sliku gledam. Sada ti osmijeh vidim u suncu, u odsjaju, u bolu, u očaju. Oči mi se sklope same, pa mi zabliješte, na me, kada ti osmijeh vidim. Sada se sjetim proreza 187

189 između tvoijh zuba. Rado bih u vitao pića, dok me desetari progone, boli mi se sami nagone, zbog tvojih proreza. Nikada neću više da te vidim, ja moram s uma da te brišem, i dok ti ovo pišem, draga moja, nalazim se na čelo stroja, i nikada neću da te vidim. Reci mi, koja si zvijezda, kada toliko sijaš? Koja si to misao, kada mi kliziš po boku mojih snova, u nizu? Kao za svetu Mona Lizu ja ću ići do golgote, da te usne sretu bez milosti u sonetu. Armijo, ti moja bajko snova u visu, poezija i riječ koja za tebe nijesu. Dok me vole druge, 188

190 ja, tebi dajem tijelo. Ali moje snove, kao osmijesi duge, ja šaljem na selo, među visoke grane vrbove. Armijo, ti sokole, moje te djevojke mole, da u zagrljaje njine prolete suze, kao ove muze, i da moje tijelo u njedrima im pogine. Dan se bliži kraju. i danas je pečat na krvi ostavio otiske svoje. Ja nijesam prvi, moj mili zavičaju, da uzleti iz ručice tvoje. I šta sada da mislim, reci, dok mi umom leti lik, a u džepu šušte meci, a djeca, za nama, prave urlik. Šta da mislim u samoći, u vrleti koje ne znam. Kako bih volio kući doći, 189

191 ali izdleda neću moći da ti moje, da ti svoje srce, kao ljiljan, dam. Ta daljina što me kuša, da izmami podlost u me, neće moći da uzraste. Moja je tiha duša rasla onda kad' i laste, pa ti, evo, leti sama, niz vrleti, da me slama, da me slama Praštaj, stažo, za te snove, za suze što teku niz oluke, oprosti mi i za želje nove, i za muke Oprosti mila i ti za sonete, što te gone po svanuću, za stihove, za komete, što se sliju u uzdahnuću. Zar te prezir taći može ispod tvojih krilnih snova, ili se praviš, tek tobože, da nam ljubav niče nova. 190

192 Ja ti šaljem na zalaske divno sunce tvoje sreće, preperi mi želje lanjske u proljeće, u cvijeće. A ono će da se plamti, da me žarom, još, ozari, a čekanje će tad' da pamti, kad' sam bio u razgari. Sam ću mlatit u te skute, moja srećo pohabana, a ti praštaj za te pute, u odsjaju mojih rana. Blaženstvo moje, danas te kušam, i bacam te da patiš, u duši, da trpiš svoje sreće bol. A ja, tvoj idol, ne mogu više da te slušam, nešto me guši, nešto me guši... Da li da pijem,noćas, opet, ili da mirno stojim u stroju? Kiša me, tako glupo, pljuje, u prozeblo, vojničko, lice. Vidim oči ubice Da li te dvije oluje da strpam u boju, kad ne mogu u sonetu. 191

193 Sve mi je u krugu, mila, sve što me mami. ali, ja jednoj dami perjanicu vatre dižem. Mi ne možemo biti sami. A u zagrljaj ti ne dostižem, puška mi je preko krila. I šta da ti dam, o, utjeho! Sada te razdire daljina. Ako ti bol, jednom, njina Samo će ti odzvanjati eho. Bolno te kušam, blaženstvo, tvoje čari pomirenja. Kada bih znalo, da umjie? Da se ispod nepoštenja, moje poštenje i dalje smije. Sada me zvizni, čuj, magijo, po leđima sa dva biča, da razvijem u truleži to začeće starih priča što u srcu mojem leži. Šta da rečem, reci meni, kad' se samo prostor desi? A daljina već nestaje. 192

194 U nitima toj zavjesi, još se tkalja ne dodaje. Dal' te zvijezda sada ljubi, il' joj oči tvoje kriješ. U blaženstvo mjesečini da joj rosne suze liješ. A poljubac mi se krvav,čuni. Ili te možda oblak smeta, pa ti plima kose mrsi razbacane u sjećanja. A rosi ti bujne prsi duga kiša mog' jecanja. Izmaglica već me tišti, pometene suze teku. Usidrena u srcu, pišti, ona ljubav uz rijeku. Tako teče ova zora, tužni dani bez kraja. Biće plaštna ta odora nijemog bića iz nekog' raja. Sad' se sjećam, moja, o ti, šta sve niče neosjetno. I moja se ljubav koti 193

195 u lutanje to nesretno. Ćuti, neka bolno niče klica, što u sjeme osta, i ne mari za te priče, moja misao štetna posta. A ti snovi i kamenje, davnih puteva i omara, postaće mi zlo znamenje, prostranstva što umara. Ja ću sanjati one grudi, izmišljena, dok me diže zvuk trube,što me budi, a i ti ćeš biti srcu bliže. Vojni marš me opet puta dok u meni zri sjećanje, a kajanje što mi luta, onim visom, sve je tanje. Nema više noćne ptice da ti krikom lice kvasi, još se sjećaš, potoljnice, kakvu noć zora gasi. Hladni čelik kožu tiče, a kasarna strašno zavija. 194

196 Osmijeh da li on niče uvijek tamo gdje sam i ja. Ja znam, a ti reci, koliko snova meni niče? Kad' se, paljbe, čuju odjeci. No se tebi to ne tiče. Kad' pomislim stara majko, koliko dana i koliko noći tvoj će mi lik biti u snove, i da čežnje, nikle, nove dubinom duše moraju proći. Kada to pomislim stara majko. Kad' se sjetim moja dobra, stara, tvoga zagrljaja prosta. Ne znam šta bih u to času? Plakao bih na svom glasu, a ni to mi ne bi bilo dosta. Kad' se sjetim moja dobra, stara. Ti me prati i tvoj pogled osta da čezne i dalje niz te pute, kad' tvoj sin iz zagrljaja, drzak i bez suze opeoštaja, pođe u regrute. A ti me prati i tvoj pogled osta. 195

197 I sada ti pogled u prazninu tone, ovlaš čekaš da ti neću doći, i prevrćeš staro odijelo. Pjeva se, idu momci na posijelo, a ti si budna, cijele noći pogled ti dalje u praznini tone. Kad' pomislim stara majko, da me tvoja sjeta prati, i straža mi lakša biva, a misao mi budna sniva, pa ne mogu, ne mogu zaspati. Kad' pomislim stara majko. Moja draga, dobra, stara, kad' ti bude pismo u ruke stare, piši mi o bagremu, o djevojci, pitaj me "Kako mi je u vojci"? i reci mi, jel' mi živo ono jare? Moja draga, dobra stara. Piši mi, da li te boli glava? I da li još nosiš vodu u one sude? Ko sad' svira na staru gitaru? Imaš li koju paru? Piši mi za seoske ljude. Piši mi, da li te boli glava? Budi mi dobra, kao što uvijek bivaš, da nema suza u tvojoj zjeni, kao onda kada mi čestita pute. 196

198 Tijelo je moje u regrute, a duša? O! kako je meni A ti budi dobra kao što uvijek bivaš. O! Drago, moje, selo u snijegu, stare kuće usnule u mrazu, u snu kliknem na tvome brijegu, na krilatom, bijelom, pegazu. O! Zadimljeni, vi, odžaci stari, i vi staze, što se krijete u skutu, bježi te mi iz sna, ne mari, doći će moji snovi na vašem putu. Grane vrbove, O, šikare, ptice, što me pratiste ovamo. Srce mi je ostalo u te omare, a dronjke njegove donio sam samo. Ta čežnja je tako slijepa, nema riječi, ali te vuče, i dok me sjećanje cijepa, osjećam, vjetrovi zavičaja huče. A suze, te šarene lastavice, teku mi sa ruba tuge, pa lagano, kao ptice, zavičaju lete u redove duge. 197

199 Budi slijepo moje osjećanje, sklopi oči "Ravnaj s' na desno" a kad prođe moje očajanje, ni vama neće biti tijesno. Prošlosti moja, da li korak zna da ikada stane. Mi nikada nijesmo znali za ove, ne čekane, dane. Ženo, da li bar ti znaš, šta još slutnja zna? sigurno draga ti ne shvataš, da je prošlost uvijek bez dna. Koliko me puta tijelo bacilo na te, luda, zeče je moje više željelo, od tih čuda, od tih čuda. Dok te gledam, ne znam da li ću, nekad, možda kasno, na uho tebi šaptaću, ono što ne smijem, sada, glasno. Volim te, ali daleko u njedrima moje sjete, ljubav našu isjekao je neko, ti drago, voljeno dijete. 198

200 Blago tone veče ćutno, i dan, skoro, treba nići, a ja se moram brzo dići, tiho stanje je mutno. Uzbuna korak se zove, i zora nam se tako krsti, a zadatke neke nove, slagaće moji prsti. Juri, juri, alal vjera, pršti snijeg, sve bijelo, nema puta, vozač ludo tjera, tijesno mi je, postalo, odijelo. A takne me to sjećanje, mala moja u daljine. Da se sklonim, za jecanje, kad' mi slika umom mine. Prozebao sam tako tupo, zivot kunem odveć dugo, nogama sam snijeg ulup'o. Kako sam ti tužan tugo. Dan je novi opet starao. Novi snovi za djevojčicu. I dok sam na krugu odmarao, 199

201 snijeg mi se topio na licu. Došla si u posjetu tako tiho, sklonila se pod moje trepavice neviđeno, pod moje skute, i donijela nježnosti ute moja miljenice. Zašto si mi danas tako rumena? A oči ti tužne, pune suza. Zašto su ti riječi na usne stale? Zar su ti srce izdale ono moje pleme muza. Danas si mi bila tako sjetna, i nevina kao boso dijete. Povijala se kao ljiljan na vjetru. Tugu skratila u kilometru, a vi suze poteći ne smijete. O! Božanstvo moje nijemo, moje noći, tkane, sjene, sad' me lice vaše poti. Predan davno već ljepoti tvoje čarne, izmišljene. Šta sad' reći u te sate, dok daljina sama muči. Već me noć pospanoga prima, 200

202 a vjetar bolno huči, huči Stara majko ja sam te kleo, dok su mi noći bile duge, i vatre, vatre dok sam želio. Stara majko, nijesam smio. No, u očaju moje tuge, uzdah mi se bolni ote, i psovah te moj živote. Ali, ja putat mogu use patnje koje niču. Kleo sam te, ali, kunu se moji nervi, na tu priču. A bodež mi i sada u duši niče, kleo sam te, nema priče. I dok kapa, i dok kvasi, i sniježi, i vjetru se bježi, ne čuje se, i niko ne psuje, a kosa mi se ježi, kleo sam te, stara, majko. No se od vojnika to ne čuje. I kada patih, meni lete tople peći, divne, rajne, i zagrljaji što minuše. Dok se mjesec igra svodom, ja, mokar od današnje kiše, 201

203 svu noć čeznem za vodom, ali je nema. O! Vode klete. I ovo su tajne, vojne tajne. Već me mraz bolno štipa, zviždi, i šator se giba, a vrata nema, nema Slame mi je puna kosa, pod noge mi dva kalema, jedna mi je noga bosa, a glava mi je preko šlema. Mraz me jede, štipa Sna sam željan, a sna nema, proklinjem te što me satka. O, majko, majko moja, slatka. Još, kad' bi stara znala, koliko misli moje hrle, da te grle, da te grle, plakala bi stara, plakala. Vojnik sam, majko pa nećeš znati, i mirno ćeš, stara, spavati. Ne, ja neću posustati, moja ljubav još se sija, ona te uvijek, uvijek prati, najmilija, najmilija. 202

204 Ne, ja neću da te gubim, ni vidici da te štite. I u snu dok te ljubim, volim te, volim te. Ne, ja neću što mi nudiš. Daj mi snove, al' bez čežnje, voljeću te da se čudiš, oči plave, oči nježne. Ne, ja neću Kako je bila nježna dok je govorila, i ljutila se. Plašila se da neću doći, i svake me noći čekala. Nekad je plakala, ili trpjela, sa puno suza. Ali nije bila, ili nije smjela da bude dio mojih muza. Govorila je, da ne voli pjesnike i muzičare. Govorila A ja znam da je moje pjesme stare rado učila. Govorila je 203

205 A ja znam Voljela je da bježi, onako bosa, po koševini, i nije ju boljelo. Vriskala je ranjeno, dok sam je jurio. A tijelo njeno, krilo se u otkose. Ja vojnik A noge joj bose Stala bi i dahtala, ruže su joj bile među prste, na haljini. A meni se učini, da su je vile nebu darivale. Bila je bosa a po travi rosa, rosa Meni je govorila da ću ja ozebsti, govorila mi Stvarno sam vojio njenu šalu. Njene kose duge sapletene od tuge. A ja vojnik Oblaci se vuku, 204

206 na svodu se krade mjesec žut. Možda joj je hladno? Ozebšće ta mala, stvarno, stvarno A ona me voli k'o dijete. Takva je bila. Osta samo sjećanje na one dane. I danas druže, dok se čuje " Leva. Leva " I dok puše, ona meni pjeva, iz duše. I danas je, možda, bosa, negdje u čestaru, tijelom se njenim igra, trči bježi I sjetiti se neće na rosno cvijeće, na proljeće. Ali ipak, dok se čuje, " Leva, Leva, Leva " Ona meni pjeva, ona meni pjeva A sada, " Mirno " moji snovi u kaseti već smotani, 205

207 i pakujte se svi u ranac. Ja ću, kao stari vranac, furit, kao prokisli dani, i čekati da niknu novi. Ljubav će moja nići opet, uz sjaj čelika. A sada sam prvi u stroju, želim opet majku moju, sjećam se njenog lika, i na "Gotovs" moram stići. A ti voli sad vojnika, diči se i sanjaj me, nekad plači i tješi se, sjećaj se i smiješi se. Stari vojnik, da bogme, evo ti moga podsjetnika. Tu je srce rastrzano, tu su trzaji puni bola, tumaranje u magije snova. Voli me iznova, tamna plimo moga idola, velja čežnjo, velja rano. Sad nek ćuti tvoje tijelo, i nek se sledi voljenje, neka zamre i uvene 206

208 radi nježne uspomene. I dok niče moje htenje, neka ćuti tvoje tijelo. Uspomene što mi niču, sputala je vojska, davno. O! Minulo je u kometi, pa mi zrakom zrak proleti. U sjećanje njeno travno, uspomene opet niču. Bolno drhte oni zraci, što u tvoje oči niču. I meke ti usne ljube, dok biserne gledam zube. Prezebao sam za tu priču, neka drhte oni zraci. Bolno tutnje oni dani, a kosa mi se, tako, ježi, raščešljana preko razreza. Ja sam vojnik bez zareza. Od junaka junak bježi, al' bolno tutnje, tutnje dani. Sad' mi mirno prkos tinja, dok mi živi samost u me. Nije život, baš, svetinja, sad' kunu me, kunu me 207

209 Čuješ mala, krajnost njena sad' se bolno na me smije. Zar je ljubav izmišljena, il' se sama sobom krije. Neka tone sve u ždrijelo moga pada i raspeća. Tvoje srce nije smjelo da pogazi polja cvijeća. Ta me kletva sada mami, zvijezdo zore sad' se gasiš. Ja i puška tu smo sami, dok mi tijelo bolom kvasiš. A sad voli, voli tako, nježno ili grubo, bilo kako. Samo voli, voli tako. Ja ti praštam za sve boli razbacane po tijelu. A poniznost što te moli, priželjkuje tugu cijelu. Ti me, opet, voli jako, uzburkano na mjesečini. Dok mi tinja čežnja mlako, 208

210 u besvjesnoj toj pučini. Mjesec klizi niz vrleti. Čuj! Svitanje tebi leti. Spuštaju se sad na rame, one pjesme zalutale, što su meni dale pohlepu, sonetice. Ja pomrzoh gorde dame rad' planinske jarebice. Probudiše ptice mene, pa mi milo kad miriše praskozorje ljubičica. A lepršaj divljih ptica, samo jave sjetu sjene. Sve dok teče, dok uzdiše, skresaše me uspomene. Pa mi mirom zamiriše O! Kako mi je, planinušo, žorom minut niz buljuke. A zagrle me tvoje ruke, pa me njihov miris plami. Baš sam srećan što te imam, i što nijesam predan dami. Drago mi je planinušo. 209

211 Ah! Bujice tog sjećanja sad' me pletu u jelike. Pa te molim, od prilike, il' to možda samo zvone hučne gore mog sjećanja. Ne, ja nijesam za madone, planimušo, bez kajanja. Zašto trube ječe u ovo zorno ćutanje? O! Moje noći, razbuktale, već se cijede u sjećanje. Ja sam rođen za kajanje, bez krila da mi trube zvone u ćutanje. Bježi te manitosti ispod skutnog vela. A ti mi oprosti, davno, davno je bilo kad' se kajanje nije krilo. Ti si tako htjela, da smo znanci, a ne gosti. Vojniče oprosti, oprosti Dani se pletu niz vrleti, i nikako da se sjate u letu. Da volim i da patim, oprosti mi to sada, 210

212 i neka zamre, što prije, dok se ne vratim. Rastrzan sam od nade. A dani se pletu za vojnika. Ja danas želim na te da bacim granate. Dušo moja razmrskana skupi se u pahulje, jedne hulje. A ti slijepo htenje u poštenje. Neću više, idi, neću tvoju svijeću što gori, neću da se gasi. A ti s bogom ode da te spasi, neću više, idi, neću tvoje čarobne vode. Sad' se drugom sele tvoje kobi zrele, izgorjele. Za vojnika, druga Opet nova tuga sad' mi u vrtu niče, al' bez priče, dok se dan zabijeli. Voljeli smo se, je li? Ne, nemoj da me gledaš 211

213 iz okrajka mašte. Oprosti, molim te bježi, srce mi ne putaj. Ja sam onaj stari u vojnika, armija je moja dika, ona nema ljubavnika, a ne zna za vapaj. Ne želim više od zraka dio mojih šaka. A ove moje suze utkaću u muze. Vidim, plava, vidim no pusti to, ne lutaj u me, idi, tvoje oči kunu me. Više me ne ježi, bježi, bježi Armija je moja dika, jedina ljubav za vojnika. Opet zvone slobode zvuci, mandoline i bujice žala, opet stari krici i jauci u letu, labuda i ždrala. Danas mi se tako čini, da izmiče moć sjećanja. 212

214 Ja sam opet na pučini razbuktaljh osjećanja. Ne šalji sumnju tome, dani uvijek svoje siju, i junaka oni slome, kad' mu otrgnu najmiliju. 213

215 40-te 214

216 215

217 Čovjek nije sam kada misli, blago tome ko priča sa njima. Radi pasijeg života ljudi se stsli, a smrtnik jedan pasiji život ima. Čovjek vas nebi volio da takve nijeste, blagost planete je narušio sobom, i kaznio sazvežđe, čiji smo, i čije ste. Kakvom nas je vjenčao zlobom. Kako da se vole dva haosa u vrenju, osjeti su naši pulsatori zvijezda, da se udalje magneti, tu smo u poštenju, do nekih sledećih kosmičkih najezda. Vječnost je stala između, u miru, kada se dva pola sretu ona se sahrani, izvori nikad isto dva puta ne izviru, a zorom su naši životi preprani. Sada ti pričam da te volim ludo, mnogo čudnih laži život sam stiska, pa se pitam, šta sam rekao, čudo, u drugo me sazvježđe stoji piska. Orbita te privukla, stoji te piska, čudnel' su se laži našle da se vole, 216

218 pa zrno ove prašine daju za cijenu, a duše im nestaju i umiru gole. Kako moje srce da dijelim, kako da postavim međe, kada vas volim žarom cijelim, kada si mi kao oku vleđe. Ti si toliko blisko, luđa, zbog tebe sam patio, boljelo, nijesam te dao, tuđa, a ti si me voljela, smjelo. Ti si znala u vatri životom, imala si čari i nadahnuće, volio sam te bogom, a ne ljepotom tebe sam volio u sve moguće. Naši su zagrljaji kao tuga, dugi, poljupci na udar, kao da se gušiš, rafali su tekli dugi, dugi, kao da mi zvijezde na usne rušiš. I smjela si, i nijesi smjela, da ugrabiš, da utečeš, da ćutiš, voljela si me, i nijesi voljela, naljutiš me pa me slatko odljutiš. Ipak ti nijesi moja, samo tuga, 217

219 možda si svačija, tugina jesi, ova je ljubav beskrajno duga, pa mi je posle smrti na grob donesi. Sanja, nosiš ime za pjesnike, a tijelo ti pripada demonu. Tvoja duša stvara vjesnike, a oko ti je bolni bič poltronu. Ruske su muze pune imena tvoga. Dušom mi je ovladalo tvoje oko, ti si zvučni eho života moga, za Šekspira si obojena duboko. Tvoje je tijelo za statue bilo, divlja mačka vladala bi njime, izgrebla si rašireno krilo, a ostaci zgarišta u duši mi dime. Zbog tebe se Puškin latio boja, u potpisu si mnogih nespavanih noći, a ja pokušavam da ne budeš moja, da li ćeš moći, da li ću moći. Tvoje mi je oko spržilo usne, tetka nijesam a poljupce sam donio, a ove moje pjesme gnusne bolje da sam, na onaj svijet, ponio. 218

220 Ti si zahuktali voz kojeg dugo čekam u stanici, ali tu ne stade, prođe skroz. Ja trčah dugo niz šine, mahao kartom neke treće klase, no te sve više gubih u daljine. Jednom si me uzela na putu, slučajnog prolaznika bez perona, i strpala me u izmaglicu ljutu. Huhtala je tvoja mašina snažna, ja se otkačih niz neke ambise, a ti produži praveći se važna. Već dugo čekam da u stanici mojoj, stane taj voz po redu vožnje, ali ona ne postoji na karti tvojoj. I dalje stojim na peronu stanice, karta mi je, treće klase, u ruci, moraćeš još jednom naići prolaznice. Ti dobro znaš kako to izgleda kada se u duši rana otvori, svrbi a ništa ti ne govori, što je više češeš sve više ujeda. 219

221 Tvoja je ljubav k'o majasil rana, uhvatila mi srce i sve se više širi, lijeka mu nema, ne može da se smiri, čudna sudbina, bogom odabrana. Što je više češem, više krv puca, reci mi da nađem za majasil lijek, neznam kuda će mi sa njim vijek, nemam hrabrosti, nemam srca. Tu bolest dobro znaš, majasilu moj, nokti tu ništa, mila, ne pomažu, melemi samo mogu da me zalažu, jedino to liječi poljubac tvoj. Nemam više snage za češanje, neka puca srce, neka se rana širi, ovaj majasil ne će da se smiri, a ja nemam snage, više, za češanje. I to bješe noć, prozračna i čista, u srcu ushićenje, i želja da te vidi, da mi tvoje oko u pogledu zablista, a neki mi đavoi govori " Idi,Idi ". Latih pola duše, pa sa njom pod ruku, turnir počeo, već igre padaju, usidrih se kraj ognja, u toplu luku, a oči moje, stradaju l', stradaju. 220

222 Uske ti robe crtaju obline, minimalke mi plijene pamet, žarka mi žrlja u duši sine, ne mrdam dušom, da ne budem avet. Uspjeh ti reći " Mnogo si lijepa ". Tvoj široki osmijeh crijeva mi splete, o, bože otjeraj đavola što me cijepa, i ne daj gluposti mojoj da se u nju splete. Ko je samo obraz izmislio? Par cvjetova žutih, puni neke sjete, ja probrah sa usnule bašte, a usne moje žele na tvoje da slete, za tvoj rođendan, kraljico mašte. Ruke me guraju da mi čežnju sruše, bez i malo žara, ti me uzgred ljubiš, ruši se pakao u dno moje duše, ti od mene bježiš, od mene se gubiš. Priđi bliže sve su sile s nama, svi smo gubitnici a vrijeme nije, voljela si me dugo, godinama, a sada ti se mržnja u duši smije. 221

223 Od koga si se ženo sakrila? Da li od tuđeg' bijesa, ili oka tvoga, svu si moju patnju negdje ostavila, u mračnost, daleko od srca svoga. Neka su prokleti glodari mali. Još su živi poslije mojih suza? U svome bolu svi pocrkali, čemerom je natopljena ova muza. Zar su još živi ti prokleti stvori, što mi žgarišta srca rasturiše, srce moje ćuti, ništa ne govori, ne će oni više, ne će oni više. Ove poljske ruže u srce presadi, brzo će razviti, suza ih zalijeva, a ja ću i dalje živjeti u nadi, da je ruža živa, da je živa. Pokrij je velom tvoje lijepe kose, zakači pod izvor gdje mlijeko curi, sakrij je od bijesa, ponose, procvjetaće ona kad' oko zažmuri. Nedaj ženo da se do nje dođe, nije ova ruža nikla za bunjište, neka joj bar cvjetanje prođe, to njen ponos ište, ponos ište 222

224 Osjećam da se čudo događa, možda ti rade osjećanja, postala si, čudno, slađa, divlja Sanja, divlja Sanja. Da nijesu ovo uobrazilje moje, pa u tebi vidim što drugi ne vidi, ili sam uzburkao hormone tvoje. Opet na tebe mislim, do đavola idi. Tvoji fijuci, poziv na kafu, sokovi, dugi pogledi, uske majce, pantalone, sve su to neki trenuci novi, ili je to ono što rade one. Da nijesi svratila na naše staze, pa ti pecka noge drača ljubavi, zrela si da nosiš masku maze, čuperče garavi, čuperče garavi. Idi putem tvojim, ne diži prašinu na staru stazu utrte ljubavi, možda si dobila neku misao finu, te prošlost našu zaboravi, zaboravi. Život mi je postao jedan sedmični petak, šest dana kalendarskoga listanja, 223

225 svemir se okrene, a ja na početak, ni korak dalje od blejanja. Za petak sam vezao dušu i tijelo, za devet sati i pet minuta guranja, i neizbježno kajanje popodne cijelo, sve zbog tebe i moga pokajanja. Nema više dana, vrijeme je stalo, petak je osnova svih zdanja, neka ih nema, i tako je prpoalo tijelo, gdje se duša oslanja. Šta će biti kada ne bude petka? Dali će ostati išta od svijeta? Ili će vrijeme krenuti od početka. Moja dušo kleta, dušo kleta Šta dati pišem? Kada si daleko, od duše, od tijela, od niti, Šta da ti pišem? Kada mi nijesi neko, i taj neko ne želiš biti. Nijesam cvijet, ma da sam u vrenju, tvoje su me ruke zgnječile, pa u najslađem mirisnom htenju, da cvjetam, oči su me spriječile. Šta da ti pišem, stihovi su prazni, i klate se kao seljačke tarabe. 224

226 Dali su mi dani ovi po nekoj kazni, te mi život promiče sa njima džabu. Šta to bješe ljubav, ko se toga sjeća, odakle mi ta riječ u ovo doba. Jeli ovo neka zamjenica treća, zbog koje mi je prazna soba? Bez ikakve strasti, mrtvo blenem, staklaste mi oči izgubile veze. Da li sam mrtav ili još venem, ne mogu da razdvojim te dvije teze. Donesoše te jednog dana komšije, tankih grana, pupoljci bez latica, lišće šušti a biser se smije, a u krošnji cvkut šumskih ptica. Tu te posadiše ispred moga oka, tvoje vito stablo, krunu i rumenilo, da sakriju gibkost košutina skoka, da podrežu bijelo, labudovo krilo. Rasla si jabuko u tvom rumenilu. Tvoje plodove baštovan je brao. Mnogo li sam puta,onako,u bunilu, tvoje mirise opojne krao. Želio sam ti hlada u naručje grana, 225

227 tvojih pupoljaka, latica i soka, sve sam to želio milione dana, dok mi se starost uklesala, duboka. Opadoše pupoljci, osta svelih latica, čežnja zjapi kao rana duboka, ispod nje dolazi neka skitnica, nema hlada, kruna stara, široka. I ne može on ničeg' da se sjeti, davno mu je, davno, pokopana nada, još ga prati onaj trenutak ukleti, kad' je ta jabuka bila mlada. Da li je od ljubavi ostala koja trica, da može ovaj ćuk da je ćukne, ili si ti još njena skitnica, koja želi da se u tuđi krevet kljukne. Imaš li omču da se ovo pseto veže, za tu trošnu kuću te se ljubav zove, znam da ju je branit sve teže i teže, od nekih kipri i tvoje pohlepe nove. Gdje baš meni da se tako nešto desi, te mi pade srce u taj tvoj vitao. Bolje je da se čovjek lijepo objesi. nego što se sa tobom poskitao. 226

228 Gdje da se ušunja među nama, od toliko lavova, ta podla hijena? U tom kosturu od ljubavi bićeš sama, kada ti popije krv i zasiti pohlepa njena. Da li ima još koja trica od one ljubavi, te je nekad dizasmo tako visoko. Da li im još koja trica od one ljubavi, u kojoj smo uzdisali duboko, duboko. Dan ne može da mi prođe, a da se neko pjesma ne ispili. Ne može ni zora da dođe, a da nijesmo skupa u snu bili. Ne može da trepne oko kleto, a da tvoga lika ne ugleda. U glavi sam sagradio mjesto sveto, ozidano samo od pogleda. Ne može dan da se u gunj zavuče, a da pri tom tvoj lik ne ugasi. Niti može san da se na dušu navuče, a da se tvoj lik u tugu ne skrasi. Ne mogu zvijezde nebo da okite, a da se ti prva ne pojaviš. Niti mogu repatice da zasvite, a da ih pogledom tvojim ne zadaviš. 227

229 Niti bi dan iz svitanja nikao, da ga tvoje oči iz mraka ne izvuku. A ja sam na sve patnje, slučajno, navikao, pa samujem usidren, kao brod, u luku. Ne žaraj u pepeo, ne diži prašinu, nema tu iskre za neku buktinju, neka i tebi sudba da po aršinu, pa ti glumi svetinju ili avetinju. Tvoji su pogledi,kao kamenjarke zmije, a dodir je dodir puža golaća, tvoj je osmijeh kao kobac kad' se smije, nad žrtvom koja, glupost, zivotom plaća. Mnogo nam je lakše ovako sada, obično tijelo, obično oko, običnoe kose, na ovo ognjište srce nema nada, obline ga tvoje više ne zanose. Rekla si mi,ostanimo kao prije, srdžba je jača od straha na javi. Misliš da se u tome rješenje krije, kad' se krčag slomi, on se zaboravi. Ova pjesma nema neke slatke riječi, ništa nema što je imala, do vraga, svaki stih joj suvoparno ječi, 228

230 a sa njime idi i ti bestraga. Nebi bilo lijepo da ovaj dan, sunce prepliva nebeski svod, a ja da nijesam tebe gladan, kada te sretem u mimohod. Nebi bilo lijepo da ono zaladi, i donese jorgan tame za spavanje, a da me ne ganu svakidanji jadi, koji me prate zbog svakidanje. Čudno mi je, da sam u dan uronio, a da se na izvor snova nijesam naginjao, i da me dan lagano pronio, a ja te nijesam, nijesam proklinjao. Da li je zaborav brisanje svijesti? Ili te neko čudo i meni uzelo? Putujemo dalje, svako na svojoj cesti, izgleda da nam se viđenje otelo. A ja ovo pišem bez ushićenja, kao da sam krenuo u šetnju, misli sretam bez i malo poštenja, i sklanjamo se, da nijesmo na smetnju. Čudno mi je da je dan prošao, kao nekad davno, bez tvoga svitanja. A ni jedan uzdah nije mi došao, kao da ne postoje pitanja, pitanja 229

231 Toliko mržnje u oku ti je stalo, toliko bijesa u to malo oko Ako je ono tvoje duše ogledalo, mora da je kao bezdan duboko. Klala si me njime, a ja te gledao, opušteno, nijemo, k'o jagnje želata. Toj se mržnji nebi nikad predao, i ja imam pregršt gologa inata. Šta ja tu mogu, takva je istina, ne mogu da glumim ljubav bijesnu. Da te svojatam, a ti si njina, da se guram na stolicu tijesnu. Toliko bijesa, a usta nijema, rascvetalo se oko na trnovoj grani. Jesi li ti žena, ili anatema? Ili si došla duši na sahrani? Hvala ti za onu nježnost slučajnu, za meki poljubac na bradu sijedu. Probudila si, negdje, patnju tajnu, i gurnula me njime u jad i bijedu. Ništa ne reci, grube su ti riječi, tvoja su otimanja borba lična. 230

232 Srdžba je počela blijedo da ječi, postaješ mi mrzna i ako si dična. Diglo te srce, nijesi statua, kratko ushićenje puno sjete. Poljubiš me, na blic, kao protua, moje radosti, kao trešnji dijete. Da li je to tvoje kajanje kasno? Ili je to kama za dugo klanje? U duši sam osjetio neko strasno, tvoga bića, vrenje i pokajanje. Moje se noge više ne kreću. Ruke, k'o tojage, pale do nogu. Pepeo se više ne pali na svijeću, mrtvoga suze rasplakati ne mogu. Prošla je bura, slegli se talasi, ni dašak vjetra da pramen digne. Postala si ništavna, ustvari, mala si, da me pogled, tvoga oka, na brzinu stigne. Na pučini tvojoj ribari ne plove, tvoja riba nije više za hvatanje, ni mreže, ni mamci, ni udice nove, ne mogu na bolje da izmijene stanje. Kakva si ti nekad ajkula bila, 231

233 iz tvojih čeljusti krv je kapala. Slegla se bura, prošla i ta sila na običnog lošaka ti si spala. Prošao sam i ja kroz tvoje čeljusti, i nikad više neću poći na pecanje. Ostali su na duši ujedi pusti, pa, liječim rane za bolje stanje. Kada osjetim vjetar da njiše trave, više ne čekam buru i talase lude, već ja sklanjam ostatak blesave glave, a na tvoje more neka bude šta bude. Težak dan, zvijezda poavetala, parne se mase nebom sele, duša tvoja golemo tijel išetala, pa se ramena, po otkosa, bijele. Neke čudne niti moje oko mame, želje mi nijeme, noge budalu nose, dvije mržnje na bojnom polju same, a ramena se kriju u otkose. Miris osušenog cvijeća i znoj tijela, prodiru mi duboko do moždane srži. Osjećam da si se usapunala cijela. A avetinja sa neba, prži li, prži. 232

234 Zašto si tako na sudbu bijesna, pa i ja se vrtim za kolac, kao pseto, sa voljom, nije mi duša tijesna, a ti se tome smiješ, eto. Bacaš travu tako snažno, cvijeće se lijepi na znojave grudi. Možda je i sve ljubav, ali nije važno, uvijek je bilo teško da budemo ljudi. Spustilo se sunce na par metara, žega uzima svoj danak u znoju, kamen puca, tijelo se razara. Kako trpiš debljinu tvoju? Hvala bogu, skinula si gaće, a uske majce napustilo tijelo, pa ti se bijeli, kao snijeg, nego šta će, danas će da ti porumeni cijelo. Voda vruća, mora i ona da se razladi, žubore talasi, gnjurci ribu vade, učim te da plivaš "Bolje nogama radi" ovo salo ne tone, nemaj nade. Ti si sveče donio svijetu paćenika, tvojim ga imenom krstio i osveštao. 233

235 Kosovo je blagoslov za ovog mučenika, te si ga, pod ovaj tmurni svod, izagnao. Ali šta se tu može, i gori se rađaju, žive kosti ne gnjile u grobu. Rođen dan mi je, i u čitavom vapaju, ovaj je život čovjeku na probu. Bliži se pola vijeka a duša je još u meni, dijelimo radost i tugu skupa. Mirišem taj mali cvijet, crveni, uz tri poljulca nestvarna i glupa. Ni budale se tako divlje ne ljube, uz toliko glume, pakosti i ironije, iz usta zadah na krvničke zube. Koji me od njih, još, klao nije? Nijesi ti kriv, što si toliko mali, niti si kriv, što ti mirisa nema, tvoja te ljepota toliko hvali, a ne njen inat i pakost golema. Ne može ona time umanjiti slavlkje. Rođendani se nižu živome o vratu. Ne može miris da donese zdravlje, niti može cvijet pričati o inatu. Nije malen cvijet,koliko ti je duša, 234

236 njene se želje buketima ne mjere, takve želje srce, odavno, ne sluša davno si ga ti ostavila bez vjere. Hvala ti na čestitku ironije, ništa ja gori, ni ti bolja, umrije će mo prije ili kasnije, a ljubav ima volja i nevolja. Svaka čestitka ima svoju svrhu, stisak ruke svoja osjećanja. Ne može poljubac, uvijek, biti na vrhu, niti ljubav bez jednoga kajanja. Ništa ti danas ne mogu pisati, puna mi glava svega, vrijeme loše. Vazduh kao u kotlu, ne može se disati, u hladu sam se opružio, u neko ćoše. Ponekad se spotaknu misli o tvoj lik, rado bi ih slušao, ali izmaknu same, ljubav postala troma, nema urlik, dan promiče sparan, bez galame. Da li to umire duša poslije mučenja, ili jeteška borba duše i tijela. Mnogo čovjeku treba sitnoga učenja i mnogo da okusi neslanih jela. 235

237 Nema daška vjetra, jara, pakao. Zašto danas nosim košulju od kože? Još da sam se u tvoju ljubav zamakao. Šta bi srce? Izdržati se ne može. Skloni mi se i ti pod skute đavola, što te danas diram, a zijevam k'o ptica. Dosta mi je svega, i rana, ibola, i tupih pogleda drumskih skitnica. Rastakao sam srce, dušu razlijevao, neznavao da li sviće ili se dan gasi, pospan ustajao, lijegao, i zijevao, dok sam te valjao, i moja bila si. Šta se stihova slilo i suza palo, dok si moje oči sobom zatvarala, sve u nadi da me pustiš, bar, malo, a ti si vulkan bila, u ljubavi, mala. Sada kada su nestali tragovi komete, a ona pukla daleko u tamu, hoćeš da me vodiš za ruku k'o dijete, i da me tješiš, da izigravaš mamu. Kažeš mi, "Lijepe su pjesme za čitanje", bez osjećanja, toliko divlje i slano. Zar su one u tebi postigle takvo stanje? Da je ropstvo duše za čitanje, zvano. 236

238 Da li u pjesmi ništa, osim slova, nema? Gdje je tu znoj, krv i tuga? Tebe probuditi neće, duša ti drijema, propast je drugačija, teška i duga. Jeli moguće da ti lika nemam? Da se tebe sjetim kad' si u vidno polje, ne sanjam te, sa tobom ne drijemam da za tebe, stvarno, nemam volje. Ne sjećam se više poljubaca, ni petka, sirovih zagrljaja i tvoje kletve. Smiješno mi je, ljubila si me kao tetka, bez dobrog oranja i zlatorodne sjetve. Da li je moguće, da srce traži osvete? A duša se sobom ne guši u svitanje. Sada druge čavke nad tobom lete, i da na sve to ne pravim pitanje. Da li je moguće, da se sve to dešava, tu uz moju dušu, a ona nijema? Da tvoja kosa u moje perje ne spava, da te ne osjećam, da te nigdje nema. Da li je moguće, da ti moja krv pitka nije, da ne pustaš više pipke hobotnice? Da se moja duša na tu prošlost smije, 237

239 da ti je moja ljubav zaboravila lice? Hoćemo li noćas udarati u zvona, ženo, da opne ječe ritmom pogaženih trava, i zaboravimo ono naše pošteno gužvanje mozga,i plač iza brava? Imaš li srži za još jedno mučenje? Da kaneš na dlanu ruke koju ljubim. Ili si ti harfa stare muzike njine, zbog koje živim, zbog koje glavu gubim. O! Kako mi ličiš na slikarsko platno, što ga zgužva, luda, umjetnikova ruka. Od njega je tražio, da mu bude zlatno, ne žaleći krvi, suza i besanih muka. Ne, nije moguće da si u korpu bačena, da je ljepota pakošću duše krštena. Ko bih rekao da si sa sobom tlačena, ljepoto oplakana, a bolom duše sprštena. Ne, nemam više iskre za nova svitanja. Praznina je kobna noć za dušu pjesnika, u njoj nema ni nade, niti pitanja, to je zadnja stanica svih grešnika. Kako zvone zvona, ženo, u praznini, srce mi je brence zvona ove kobne noći. 238

240 Pjesnik je vucibatina u svemirskoj prašini, zgažen životom u ličnom kavezu nemoći. I šta noćas da ti pričam, glupačo lijepa, slast tvog rođenja osjetila je majka tvoja, a tvoj joj život i danas dušu cijepa, nado i tugo, besvjesno htjenje krivoga spoja. O čemu da ti pjevam, srce pjesme nema, tvoja ja pakost popila njegovo more burno. Kada se ono davi, pjesma mu je anatema, a tebe da voli sve mu je više tmurno. Ništa novo nema ovih zadnjih dana. Bavim se nekim dokonim radom. Naša je ljubav postala dosadna mana. Ljubavi nema ako nije kradom. Umrle su strasti, ruke ti služe za boj, nemam više snage da se s time nosim, po sto puta osjećam da nijesam tvoj, i da našu ljubav na žrtvenik prinosim. Otkači me više, ne trebaju mi nade, drugi te ljubavnici bolje ljube. Ja nijesam stvoren za tvoje parade, i da mi na grlo probaš pakosne zube. Nemam više volje, ni suza za plakanje, 239

241 vječito sam tu oko nekoga početka, nije moje srce kamen za vajanje, niti su ove pjesme, pjesme bez poretka. Da li ti što znači, da te stihom diram, da proletim maštom po tvome tijelu, na staru violinu bezvoljno da sviram, onu staru pjesmu koju znamo cijelu? Da prljamo opet u pepeo strasti, gdje nema iskre da zaždi tijela. Nagorjela duša više nema slasti, nijesmo mi više iz jednog' dijela. Da li nam' što znače, te nježne riječi, kada ne može srce da zakuca jače. Nema toga melema da ožiljke liječi, i smijeha da razvedri dušu koja plače. Mi gurnusmo ljubav da nekako krene, a svako svojim putom odosmo dalje. Ne može srce da kuca a da nema vene, ni ljubav da stiže a da je niko ne šalje. Da li nam' što znače ti koraci novi, kad' se nema volje na te šine ići. Utamniči cvoje srce a moje ne zovi, jer ga tvoja ljubav ne može dići. 240

242 Kao da je labud, na žalu mora, plivao, tvoj je bijeli vrat nosio peškir na glavi. Ne znam da li sam sanjao ili užvao? Još mi se pogled na tvom vratu davi. Ženo, ja nijesam odolio tome mučenju, primakao sam usne labudovom vratu, predao sam se sramu i iskušenju, i potonuo u naručje starom zanatu. Tada osjetih mekotu perja labudova, miris kose, tijela i sve boje duge. Jesi li ti za mučenje arena nova, Ili je ovo roza boja neke nove tuge. O! Ženo, kako se prazno osjećam, nema ni vjetrića na pučini moje duše. Zamrla ljhubav ni slova se ne sjećam. Kiša će, čudno se oblaci u oku guše, Nijesam, valjda, skliznuo negdje sa puta? Da nije sunce, tvoje ljepote, zašlo? Ili mi je dušu pritisla staros ljuta? Moje srce nije još tvoje našlo. Ne znam, tako mi smeta ovo stanje, moga lutanja,sunce je već na svodu. Izgleda da je popustio čep mome znanju, 241

243 te tako teško shvatam ovu nezgodu. Bolje bih mi bilo da šetam pored rake, što da tegle mrcinu kad' padne s nogu. Ni za češanje mi nijesu više šake, a ne da te dignu, ženo, tvojeme bogu. Kako sam čudan kada je duša prazna, toliko bogat svega, a malo života. Pučinom mozga plovi ludorija razna, a život luta, ko pijan, od plota do plota. O! Ženo, mene danas karaboja boji, boje života su odnijela tumaranja. Postao sam ničiji, a vi ste svi moji, primiče se ponornica tamo gdje potanja. Tumaram, evo neki dan, u dubini duše, prevrnuo sam sve komore srca, tumarao po jeziku, vadio ga iz guše, ali tvoje ime nigdje da se ukuca. Prevrtao sam sve mozgove i moždinu, okretao nos i oba uha naopačke, i svugdje naišao na grobnu tišinu, od tebe ni java, niti koje tačke. Obišao svo nebo u jedne opanke, preronio mora, svu zemlju probio. 242

244 Od tebe ne nađoh nikakve izdanke, za cio sam te vakat izgubio. Da li si, stvarno, ti u meni bila, ili je san trajao stotinu dana? Nije mene zadoila vila, to je bila moja gora strana. Evo neko vrijeme praznu glavu pratim. Neke mrcine trunu u mome tijelu. Kako su pomrle, ne mogu da shvatim? I tebe sam, u duši, sahranio cijelu. Nema više krsta, novi su običaji, sam idem do groba, sam od groba. U ovoj su duši sahranjeni svi očaji, a i ja sam skoro, to je samo proba. Šta je debeljuco, čude te riječi, i moja hrabrost da ti se to reče. Smrtnika smrt jedino liječi, a sunce zaladi da bih došlo veče. Da, čula si, "Ne volim te više". Obična fraza za milione usta, nema mene neka i tebe nema, tiše, stigla je starost i mržnja pusta. Na tvoj izvor pili su vodu 243

245 mnoge zvijeri, a i kipre mnoge, gutljaj jedan ili dva, pa odu, a sada se ne mogu okvasiti noge. Moram gonit' đogina na drugu baru, zamutili su đavoli tvoje poilište, moram ga odvići na naviku staru, pa neka druge rage na njemu vrište. Učini to, u ljubavi nema srama, spusti velo stida sa tvoga tijela, u mome srcu ti ćeš uvijek biti dama, al' te ono želi da budeš bijela. Ja nijesam đavo, a nijesam ni pseto, slatko bih te ljubio, i od te slasti pukao, no mi smetaju te tvoje prnje, eto, za to sam te nježno, pogledom, svukao. Obline mi tvoje čula pomutiše, prorezi, razrezi, i pjegave tačke. Ja poželjeh tada mnogo što šta više, ali te štite moje misli junačke. Pokrij, ženo, tijelo da zraci ne vide, kako drhti, nježno, u raljama stida. Nije naša ljubav uz đavola da ide, ne boj se, ženo, od mojega vida. 244

246 Ti si, čisto, obična žena, prosta, glupa, i ljepotom u skladu, za mnoge si nikakva, za druge privržena, kako si kome dala neku nadu. Naša mašta od vas pravi idole, a naša čežnja od vas pravi boga, kako ste male kada vas ruke ogole, kada padne poštenje i nema toga. Tada su vaše cijene u drugome planu. Ovaj gore, ženo, nije za sve isti, najbolje on zna vaše duše manu, i kako se gorčina duše čisti. Da li smije ruka uzeti opet pero? Da li smije oko da se opet divi? Ne znam ženo koji me đavo tjer'o, da ti ljepota u mojoj duši zaživi. Očarale su me tvoje crte nježne, a nijesam znao, šta će se u to sakriti. Jesu li ti mržnje bile neizbježne, ti to jedina znaš, sebe ne štiti. Od onoga dana,pjesme mojih ptica mržnja je tvojih očiju prekrila. Ako sam pjevao, ja nijesam skitnica, niti se plašim leta na tvoja krila. 245

247 Oprosti, ženo, na ove moje rime, i što stara ruka, opet, pero uze. Bićeš zraka sunca moje rane zime, i dadilja nježnma za jadna muze. 246

248 Osta planina bez vrhova svojih, dugom kosom ti ih želiš sakriti. Izdaše te pogledi očiju tvojih, iz jablanova mirisnih gdje si ti. Neko je pokrao, lakoj, srni gležnje. Ne mogu se sakriti tvoje noge vite. Gledala je za tobom, puna čežnje, pobogu,ženo, šta joj vi to činite. Jedna jela u šumi nema pola stasa, svoj stid je pokrila granama četine, a kraj nje se tvoje tijelo talasa, ona plače i gleda te od miline. Na grani su mi ostale dvije dunje žute, jutros ih nema, tužno zora plače. I ptice se na tu tvoju krađu ljute, reci gdje su, moje, ružno, mače? Dugo gledam tvoje talasavo more, kako biseri sjaje uz pisku sirena, i poželim da mi sviću, na toj obali, zore, i da mi se dan budi preko tvojih ramena. 247

249 Gornja ti je obala labudovo krilo, koji kupi školjke po valnoj pučini. A kada se obale spoje, čuj milo, kao da sleti labud na barku, po mjesečini. Tvoje bijelo lice sa usnama duge, i osmijehom talasa u smiraj dana, korpu moje duše napunilo je tuge, pa je grubo vuče preko mojih rana. Zato te mnogo puta moj bol zamoli, da se labud odmori na brodić u luku. Tada me manje moja sjeta boli, i prokleti amori manje me tuku. Kako bih volio da me vječni sanak lati, pa da tvoj labud sleti tad' na moje čelo, i da blesavo srce svu gorčinu plati, smirilo bih se tada za navijek, za cijelo. Šta bi ti dala da si samo veća? Ja bih sve dao da ti lavež tumačim. Kada me vidiš ti si prosto "Sreće". Volio bih da znam šta ja tebi značim. Moja te toplina prosto plijeni, ili ti moja mekost duše prija. Onaj što nas dade, znao je da ocijeni, da toplina duše iz kosmosa sija. 248

250 Mi smo tuđi i totalno nijemi, džabe su nam dati jezik i zubi. Ali sam pred tobom uvijek u dilemi, kada me tvoj pasiji jezik lizne, ljubi. Kakva je to snaga uma i duše? Šta to prodire kroz tvoje pseće oči? Kakav te to miris šiba preko ćuše? I koja se to snaga u tvoj mozak toči? Kako ništa ne osjeća ta gorda dama? Za lanac vas vuče, a vi na nju režite. Njenu je dušu, davno, prekeila tama, pa od pakosti duše, željno, bježite. Da li se ovo tvorac s nama poigrava, u naručju njenom ti bijesno laješ. Njegova sila "Ljubav", u pogrešnoj duši spava, na čiju ljubav, bože, mora da se kaješ. Jesu li riječi postale tuđe, ko sada koga treba da kune. A misli mi dolaze sve luđe i luđe, ženo, nije to tvoja duša u to runo vune. Pudlica vam je tako lijepa i draga, zgužvane njuške a pseće ćudi, takvoj srdžbi samo da je snaga, bila bi bolja od mnogih ljudi. 249

251 Glavom po ramenu ona me je takla, a liz psećeg jezika oprao mi je dušu. Platonsku ljubav svemira ti si smakla, i upalila si baklju u ovu ljudsku tmušu. A vi, gospo razmažena, parodio žene, tvorac je u vas, ljepotom, obukao pakao, i tako vas, banalno, zaboravio kraj mene, a sve đavole poslao, da te nebih takao. Tvoj je pogled rekao od riječi više. Gospo, ledena, još u svijetu ljubavi ima, Eto, mene pseće usne poljubiše, mnogo slađe nego što bi ti tvojima. Opet si mi tvojom ljepotom utrunila oko. Dugo sam ga trljao, da ga napusti. Ali džabe, uronila si u njega duboko, do ružnih psovki što cure sa usti. Kako sam te, đavole, u njega pustio? Zaboravoi sam boli što sam podnio. Opet sam grešku kasno shvatio. Đavo je taj, ludi, vjetar donio. Nemam više snage da se nosim s njime, luda košulja ostala je po grana. Nemam više ni da ga proklinjem čime, duša se moja hrani sokom od rana. 250

252 Sve sam više tuđ, a sve manje moj, a ti si sve manje tuđa,a sve više svoja. Kakav bi mi bili ludi spoj, ja umočen u sijede, ti u stotinu boja. Iskopaću oko što te kradom lati. I tama ima, nekog svijeta, čari. Srce ne može da njegove greške plati, nijesu ovo više oni drugari stari. Prošla je jesen niz vlasi moje kose, vrhovima gora dolutala zima, u očima pala slana mjesto rose, grane napustile laste, loša klima. Niz lice su sjurili, duboki, utrzi, opaljeno čelo izbrazdali su orkani. Polomiše se koraci, hitri i brzi, stigoše i meni oni sramni dani. Osplačinio mozak u staru čafurku, uz mučnu se škripu koljena kreću, jezik broji očima za žmurku, a duša traži uspomene po smeću. Posvadio sam se sa perom i muzom, zatvorio knjigu, naočari na nosu. A opet se okrenem za tijesnom bluzom, i prosanjam nekad nogu bosu. 251

253 Neko strašno prokletsvo vena, duša želi a tijelo, već, umire. Mora da je pakao napravljen od žena, ili raj u njihova njedra uvire. Opet sam negdje grešku napravio, ponovo sam zalutao u carstvo tame, mozak je na oči za tren zaboravio, a one su dušu povele same. Ne smijem više da se latim pera, sve što sam rekao propalo je davno, propao je i život i u njega vjera, a najgore je poraz priznati slavno. Nijesu više ni žene rođene za ljude, svi smo mi postali neka čudna bića. Ili sam ja početak nove zablude stari pijanac izbačen iz carstva pića. Nijesam ja dao sunce za tamu. Ova kukavica života meni se ruga. Nijesam ja od tebe stvorio damu, naša je sudbina tužna i duga. Džabe trošim pero na listu bijelu, sve su ove fraze ispljuvane davno. Sam sam sebi napravio sahranu cijelu pa mi je sada sve do besvjesti ravno. 252

254 Da nazad složim pero i dušu ovu, i prilegnem tiho u budžaku života. Odavno me sa druge strane zovu, a ja još nijesam crkao, sramota. Ako si tu i slušaš kako ti se kunemo, ako si gore i imaš moći koje se slute, ako si ti onaj na koga ne smijemo, ako si ti onaj ko zna sve naše pute. Osveti se u ime moje gorčine u duši, osveti se za one moje budne noći, osveti se za ove suze te me guše, osveti se ti, jer ja nemam moći. Ti znaš ko je, budi njene ćudi, ti znaš ko je, vjenčaj je ljubomorom, ti znaš ko je, nek joj budućnost poludi, napravi je lošom, da je nemožeš gorom. Okameni joj ljubav u buduće vjekove, okameni joj klicu da se ne sjemeni, okameni joj zvijezde za svjetove nove, nek joj se okameni i suza u zjeni. Malene su tvoje moći za sva zla njena, malena je tvoja ruka za osvetu toliku, malena je tvoja sila kolika je mržnja izlivena, kao što sam i ja malen za ovu priliku. 253

255 Polako i dugo razvlači joj biće, pa neka te moli da joj muke skratiš. Polako je muči, kao žednoga piće, ako misliš da joj muke moje vratiš. Neka trune, a noge neka je nose dalje, neka trune, a razum neka ne pomuti, neka trune, a molitve neka ti šalje, na ovu kletvu ti mi se ne ljuti. Da li je ova ljubav zrela za branje, ili ćemo je omlatiti zelenu sa grana. Meni uvijek ostane jedno kajanje, koje se okače na moje rane. Nekad čekam da mi sočna zablista, a ona drugom, zrela, padne u krilo. Nekad je rano mlatim prije nego prolista, pa mi opet truli, ma gdje bilo. Uvijek, kad' te dirnem, tvoj me sok zaljuti, kad' te zagrizem, ti si uvijek u vrisku, da li je ljubav zrela, bar to nasluti, da ne tonem u tu strast, tako nisku. Pazi se dušo, vjetrovi su jaki, a tebi su rijetke te jadne grane, i bilo koji pad sa visine, laki, može ti nanijeti i tekakve rane. 254

256 Korpu sa slamom ja ne nosim uvijek, pa ko će, tako trulu, onda da te kupi, uvijek je bilo naručje najbolji lijek, na nos padaju, samo, oni glupi. Kako sam te željno slutio, čežnju molio da kod tebe svrati, umornog mi oka suze mutio, i molio slavuja da pjesmu skrati. Gurao godine da stanu u dva reda, ogledalo bojao da nema sijedu boju, sve mi je to bilo džabe, izgleda, nijesam te mogao imati za svoju. Vrijeme je širilo proklete daljine, mlečni su putevi upleli svoje prste. Duša ti je ostala u iste haljine, a mržnja je opustila tvoje usne čvrste. Oh! Da nema, bar, noću zvijezde Danice, pa da pustim korak maštom moje tame. Ali nemam obraza da joj pokažem lice, kada se na njemu puše suze same. Da je pusto uže, da mi dušu zatvori, da uguši ropac u dubini tijela. Moji su život sve ljubavni mramori, i jedna sumorna, prevara, cijela. 255

257 Nemojte me klati, krv mi nema boju, davno su moje vene postale mrtve, rado bih pjevao na sahranu svoju, a suze bi tekle za buduće žrtve. Da li moguće da idem na sahranu poljubaca naših, onako, burnih i vrelih, i da nemam baš nijednu ranu, poslije svih tih godina minulih i zrelih. Nijesam to ja, ukrali su mi biće, od mene je ostao samo leš. Srećan bih bio da se utopim u piće, pa da osjetim kako za mnom mreš. Nemoj žaliti, više ne rastem na suze, davno je jesen stigla u moje grane, od mene ništa ne osta, sve život uze, ni suza više nemam da me brane. Nemam više osjećaja na boli, sve su mi uvrede postale iste, neću ni ja da žalim ovaj život goli, žalili ga nikad ni vi nijeste. Ovo jadno stanje duše i uma lagano uvijaju ledene noći zime. Svaka mi je žena obična čuma, i nemate me više zanijeti čime. 256

258 Da li ja to tako pišem bezosjećajno, jesu li to moje izumrle niti. Molim vas, sahranite me fukarski, tajno, jer posle mene, ipak, umrijećeš i ti. Tvoju ljepotu osjećam kao laste, odlaze sa piskom, a svod se muti, a daljina tuge, sve više i više, raste Sve je tako tužno, pa i nebo ćuti. Opadaju poljupci, ruke ti kao grane, tvoje tijelo liči na dunju jesenju. Neke teške riječi, kao sa sahrane, navikavam se tome smrtnom poštenju. Odlaziš ljepoto, na svodu te sve manje, oblaci puni kiše brišu tvoje staze, kao lišće zuto pada i moje nadanje. A pjesme moje s tobom odlaze, odlaze Osjećam sante leda, kao vojnički stroj, hoće da me zgaze, da mi zalede kosti, ova napaćena duša nije više za boj, a predati se neću ni tvojoj pakosti. Izlijeće mi tuga iz suznoga svoda, već gromovi sviraju te blatnjave note, ti si mi ionako bila vremenska nepogoda, gora od svih santi što se uz mene kote. 257

259 Prošlo je naše ljeto, ovo je moja zima, a vi ste selice utekle kao suze iz oka. Ova jesen, bez vas, druge čari ima, a ni tuga za vama nije, pakleno, duboka. Moj život je moje trpno stanje, sakata bijeda obješena o vratu, ti si, za moju dušu, nečije pokajanje, a ona je za muke vična zanatu. Moj živote, dračo zmijskog legla. Tumaranje po bespuću, uvijek u želji. Da li ti je pakost, sa uma, pobjegla? Moj živote, moj krvniče, vječiti i velji. Moj živote, druže ne birani, moj dželatu od povoja do pokoja. Moj živote, kume svakoj mojoj rani, bezočni učitelju našega dvoboja. Zgazili smo sve mržnje i ljubavi, zgazili smo sve gordosti i poniženja, niko ne može prst na nas da stavi, osim smrti i njenog krštenja. O! Moje želje što ste bile u njemu, zgazile ste mi dušu, slomile tijelo. Ja i ti smo vječiti neprijatelji u svemu, ali, ti si moj, a ja tvoj, za cijelo. 258

260 Što sam više tu riječ govorio, što sam je više u duši slušao, sve sam dalje od tebe bio, sve sam više tvoju mržnju kušao. Što sam više na harfu svirao, sve su više njene žice pucale. Za to sam te sve manje dirao, a ptice su sve više mucale. O! Da se mogu dohvatiti krila, da ne gmižem više u ovo blato, nikada ta riječ nebi moja bila, pa zbog nje crkao, crkao baš za to. Ja, zvijezde, papir i pero stari smo ratnici, svi spremni za muke. Đavo nas je davno, svojom rogljom, tjer'o, ali mu još nijesmo pali u ruke. Mi smo stara družina, noćne sove, vampiri, skitnice, zadrti boemi neki, otpisane bitange koje ni bog ne zove, drugari za koje ne važe zakoni prijeki. Mi imamo pjesmu, to nemaju slavuji, mi imamo ljepotu duše i tijela. Kada nas ljubav gane, vasiona zabruji. 259

261 Ti si za to glupa iz jednog dijela. Tako je srećna ova moja družina, zajedno dijelimo dobro i zlo svako. Ti si, ženo, toliko tuđa i ako si fina, da ti nema mjesta u našeme meraku. Nijesi ti kriva, nije te život častio, promašena si cijela za ovu družinu. Sto puta sam, sa takvom, njega upropastio, sudba mi se, više, ne mjeri po tvome aršinu. Nastala je rika, po gori, jelena, napasao se trave cvjetne i brsti, uskipjela mu mlječika zelena, a presušio izvor, kamen pusti. Izvor presušio, suvo pojilište, osušene alge rogovima gura. Hladne mu vode duša ište, u vrelo kamenje njušku tura. Žeđ ga ljuta po gori razlama, više nema snage za ljubavni poj. Jelova šuma, tužno, huči sama, ni žubora, ni ptica, ni pčelinji roj. Ne žubori potok, izvor ne pjenuša, iznemogao jelen još se rogom brani. 260

262 Umrla mu pjesma, i srce, i duša, umorno čeka da ga život sahrani. Divlja ružo, ti moja boginj, sitna cvijeta i bodlji do neba, moja amajlijo, božija svetinjo, na tvoju ljepotu čarolija ne treba. Divja ružo, teško li te brati, tvoje sam čari krvlju pokapao. No, ljepotu mirisa niko neće znati ko nije pod tvoje latice okapao. Divlja ružo, umivena kapima rose, začinjena zrakama sunca čedna. Latice me tvoje nebesima nose, a zvijezda ti nije ravna ni jedna. Divlja ružo, pred galopom jelena, ponosno stojiš, kao ratnik, na polju. Kruna se tvoja zari rumena, pa on nema ljepšeg brsta za volju. Divlja ružo, kratko ti je cvjetanje, ljeto prolazi, tužna jesen stiže, otvori knjigu života za čitanje, neka su nam listovi života bliže. Divlja ružo, ko zna da li će proljeće, 261

263 više ikad kroz karmu nam' stići. Život ovaj više vratiti se neće, a mi se prostoj ljubavi ne znamo navići. Nijesu moji prsti jezik zmije, valjda ova krv nije santa leda, i drugi su te prsti milovali prije a sada se tvoja kosa milovati neda. Koliko činova ima ova tvoja drama? Ko ti sprema maske za lice? U svojoj tragediji ostaćeš sama, brzo će tvoje odletjeti ptice. Nijesi milostiva da ti se klanjam, prošle su borbe ispod srca tvoga, a ovu dušu što ti ja poklanjam, poslednji je dio života moga. Zašto me jutros siječu oči zelene? Moji prsti ne ruše bedeme grada. Noćas ti kapije ne bijahu poštene, gotova je drama, što mi glumiš sada. Uvijek te moji prsti taknu za ranu. Ima li ta rana kakvoga lijeka? Najbolje je da se okačimo na granu, na njoj bi naša ljubav bila dovijeka. 262

264 Zašto si došla sinoć da me piriš, i da mi snove, ljepotom, rasturaš čedne. Došla si da mi bijes smiriš, zbog neke veze propale, bijedne. Nešto smo željeli jedno drugom reći, ali je tama puna slutnje bila. Gledali su nas krišom neki treći, a mi nemasmo ni jedno krila. O! Da sam te mogao u naručje dići, pa da prhnem s tobom u zvezdano nebo, našoj čežnji ne bi niko mogao prići. A šta bi nama, đavola, neko i treb'o. Ćuti, ništa ne reci, misli se roje, sinoć te nijesam, tako, loše snio. Jesi li samnom bila zbog nas dvoje, ili je moj mučitelj tako htio. Samo reci, ženo, da ovako ne ide više. Ja ne nosim silu, niti volim iz inata. Davno moje srce za ljepotom uzdiše, a ja sam samo šegrt njegovog zanata. Samo ti reci, ženo, da ti sve ovo smeta, poplašiću ja moje ptice sa tvojih grana. Nijesmo mi jedine budale ovoga svijeta, 263

265 koima je ljubav postala mana. Samo ti reci ženo, ništa se ne stidi, da me mrziš, da su ti dosadne rime. Reci mi, "Dosadan si, more idi " i đavolu crnom, ženo, pošalji me. Ali nemož reći ženo, da nijesam živio, dok sam tvoj krevet ružama kitio. Tome buketu ruža k'o budala se divio, i krvlju ga zalijevao, i kevlju ga štitio. Nemož reći ženo, da nijesu ovo draži, ja sam slijep kad' me ljepota zaslijepi. A i ti si mene voljela ludo, sad' ne laži, i taj list ne može lako da se odcijepi. Reci mi, reci, kako da ostavim ove moje pjesme, da otkinem ruku? Reci mi, kako ljepotu da zaboravim, i da usidrim brod u napuštenu luku? Reci mi, reci,kakvi su to orkani, te moju pučinu u talase razdiru? A ona se jedva drži po strani, dok krupne kiše iz očiju naviru, naviru Reci mi, reci, moj poskoku ljuti, kada će tvoje tijelo košuljicu da svlači? 264

266 Reci mi, reci, poskoku ne ćuti, otrov je ljubavi od ljepote jači. Reci mi, reci, ti ljepoto tuđa, zar je to violina na koju se svira? Ljepota me ludi, ljubav mi je luđa, a to je proklestvo, karme, iz svemira. Reci mi, reci, gdje su paklu vrata, i da li su samo meni muke poslate? Kuca li svima vrijeme svemirskog sata, i ima li besmrtnih pod svodom ove palate. Tri dana sam donosio odluke, i zaklinjao se svime da te ne sretem. Tvoju sam ljepotu pekao na muke, i zaklinjao se da ti stihove ne pletem. Sramno sam lagao, i volio tu manu, jer ni jedan dan bez osmijeha nije mogao da prevrne životnu stranu, a da mi setvoje oko ne nasmije, Ne spavam, ćutim, gluva noć. Ne čujem ništa, ljepota me nosi. U snove te ne zovem, nemoj mi doć', ostani daleko, kao uvijek što si. Tamna, podrugljiva osmijeha i lica, 265

267 ista riječ "Neznam" i ništa više. Vi ste moj stari ubica, kolji te me, molim vas, uporno i tiše. Ne moj mi noćas dolaziti u snove, ženo, umorna mi je, od tebe, duša i tijelo. Hoću da zaspim, mrtvački, pošteno, nije mi sa tobom bogastvo cijelo. * * Znam da me tvoja duša voljeti nesme. Pjevaj mi, pjevat ću i ja za tebe, pa neka se vole te naše pjesme. Ja, bez nje, nemogu da nađem sebe. Veče se spušta, dođi mi u snove, donesi mi taj buket što ti je na vratu. Rasplamsaj mi sa njim horizonte nove, da zaplove jedra po tome zlatu. O! Ženo,zakopaj strah ove noći, ovi snovi su noćas moji samo. Noć mi bez tebe nesmije proći, za ovu kaznu samo mi znamo. Ne trebaju ti robe i nekakve bluze, u snove mi dođi tiho, noge bose. Donesi maramu za jutarnje suze, kada tvoj trag zasvjetluca poljanom rose. 266

268 Donesi mi, dušo, pehar ljepote tvoje, dvije višnje i zreli maslačak. A zvijezde noćas neka se roje, ja moram da umrem u taj slačak. Dušo, krade me tama, požuri, da me drugi snovi ne prevare. Tijelo se rastopi kad oko zažmuri, a izumru ove moje kosti stare. Opet si željo otkrila visove sniježne, morske školjke okitila biserima, vidikom svila pijavice nježne, a grlo ti je kao sniježna zima. Obrazi grčki sa nosićem eskima obilaze nježno vajarovu bradu. Nad njom kokos gdje se sok uzima, i dva reda bisera spremna za paradu. Neću da gledam u tvoje zelenilo, čežnja mi divlja u daljine bježi. Kako mi se, đavole, ovo desilo, da mi duša trune dok se koža ježi. Kakvo tijelo ti, ljepoto,imaš. Jesu li ga Leonardovi vajali prsti? Ili ljepotu od boginje primaš? Da li se Zevs još pred tobom krsti? 267

269 Sve šro si mi skrila ispod bluze, moja je čežnja rasplamsala. Ljepoto, ti me kao smrt uze, nijesi se smjela roditi, mala. Reci gdje si bila dok je bilo ljeto, a ruža se blago na vjetru ljuljala, i sok joj se slijevao na sve strane, eto, reci gdje si tada bila, mala? Gdje si bila kad je sunce u zenitu bilo, i dok je žeglo stabljike listom? Ni divljini nije bilo milo, krila se i ona u sebi, istom. Reci, u čijem si hladu pupoljke krila, i ko će sad da miriše ružu jesenju? Plodom se zameće, ti si zakasnila, ne širi latice nekom htenju. Jesen se nadvila ružo i dušom i svodom, trudni se oblaci sramno i teško vuku, pahulje smrtne zemlja pije vodom, a jesen i zima se za prevlast tuku. A ti još zelena u jesenje doba, ne bojiš se slutnje, nešto imaš preče, ko ispusti ljeto taj zimu ne proba, bolje da ga ponese, tužno, jesenje veče. 268

270 Ne listaj više moju dušu, mala, nije ona za milost, i neće biti, ni tvoju dušu nijesi pročitati dala, za sebe se mora tajna ostaviti. Pročitana knjiga nikoga ne plijeni, ostaje kao žrtva sloju prašine. Ovaj trulež života dat je i meni, i mimo njega neka i tvoj život mine. Stranci su uvijek novi prijatelji. Svaki špil svoga asa krije. Za svako zdanje trebaju temelji. Staro se ruši kad mu potrebe nije. Dugo si glumica ove naše komedije, pala je zavjesa, idu druge scene, ko je odglumio, srećno, ako nije, ne mora više da glumi za mene. Prazni se dvorana, osta čin hora, sijedi reditelj spustio pero i čeka. Svaka je scena u životu gora, a ni ljubav, više, nije scena neka. Ko si ti da mi jadni život kanališeš? Kakva si to? A ipak na ženu ličiš. Dali i ti ovaj prosti vazduh udišeš? 269

271 Nijesi zmija a k'o zmija cičiš. Ko si ti,da za svoju smrt tebe molim? Da zbog tebe moja duša ne pjeva. Zar sam đavola morao da zavolim? Sada neka mi grmi, neka mi sijeva. Ko si ti, da ja trpim tvoje čini? Ti da si veća, ti da me prezireš? Ni ja nijesam dijete,đavole, izvini, i ako na moju ljubav mržnjom nadireš. Sudbina je nas za greške dala, više se niko za greške ne kaje, grešku si samnom veliku imala, nijesmo stasali. Reci, šta je? Koliko me košta životnog vremena što mi misli svratiše na vaše kose. Zabremeni se teškoga bremena, a godine mi lagano život nose, nose Nijesu smjele moje sijede vlasi, da se zagledaju u šminke i sjene. Niko se u vaše krilo nespasi, kako ja zalutah, lelej mene. Umuknu u meni eho dalekih zvona, moje kočije vaše kose spletoše. 270

272 Zar sam još živ na postelji vašeg trona? A puste mi godine utekoše, utekoše Moraju stare noge, da se upute, nijesu još stigle tamo gdje hitaju. Želje se nedoželjene odavno ljute, a moje godine ne smiju da lutaju O! Tuđa, kako me plam lizne, kako mi budala nagna kolo muka. Pogled mi oka niz ljepotu sklizne, a zasija očnjak staroga vuka. O! Tuđa, čovjek je stvoren za mane, pa se uvijek kaje za ono što nije. Nije čovjek pas, da liže svoje rane, već se svojoj rani i na samrti smije. O! Tuđa, traje li to ljubav tako dugo? Ili je prokleta nikla za naše muke? Mi smo već starnuli, zar ne, tugo, opeglaj ljubavne čaršave i jastuke. Dugo se pletu naše grane sa obala, poljupce usana raznose vjetrovi orkana. Da spoimo obale pjesnički si znala. Ipak je čovjek stvoren radi mana. Ti mi pruži ruku u matici života. 271

273 Da li si mi spas, ili proklestvo neko? Još mi se ta misao po lobanji mota, a istina je daleko, daleko Hvala ti ženo što si mi ruku dala, i otvorila vrata od tvojih riznica. Moj je život, i onako, obična šala, samnom je nikla rođena propalica. Čudi me, kako ti imade snage, da pustiš budalu po tebi da luta? Da ti priča laži, tople i blage, koje si već čula po stotinu puta. Na tvoju pučinu talasa nema, džabe se moja duša šeta po plaži. U dno tvoga srca propas drijema, svu ljepotu tvoju slutim kao laži. Evo sviće zora, ratnici se dijele, podijelimo i mi naše strasti. Neka uzmu duše što su htjele, svako ima, u životu, svoje slasti. Kako da sviram na ovu violinu tuge, kada su tvoju salu zauzeli drugi. 272

274 Ti štimaš žice, a ne neke druge, i osjećaš kada su treptaji dugi. Nemož reći da te svirka ne dira, znam da ti srce voli violinu. A ljubav, ženo, žalosno zasvira, za takvu publiku zanosnu i finu. Ali, kome da sviram? Ti me ne slušaš. Ta stara violina nema suza da pleče. Na sve sam spreman što pokušaš, samo joj žice ne priteži jače. Tu staru violinu ja već dugo pazim, ona mi takva tvome tijelu liči, kada je u ruke, kao da ti kose mazim, a ona zaigra i pjesmom se diči. I ona ima tijelo, vrat, i čelo, i ona ima glas i svoje kose, i za nju treba milovanje smjelo, da se njeni se tonovi ponose, ponose Nema talasa, smirila se pučina, nema oseka, utihnule su plime. Zalutao mjesec, kao u rogu, tmina, a moju dušu nemam obasjati s čime. Baš me briga kako češljaš kose, 273

275 dali ti je roza, žuta, ili neka druga, radi mene, neka ti je vjetrovi nose, umrla je ljubav a sa njom i kosa duga. Kako sada sebi reći u bradu, da su mi noći bile s tobom kićene, a budala u tebi vidjela nadu, i sve tvoje mane bile štićene. Šta da ti rečem, toliko smo daleki, ja obična budala, ti smeće obično, greškom nam se putevi sretoše neki, bar smo ostali tuđi, to je odlično. Neće mačak sa mišom da bratuje, ti si uvijek bila u te rupe skrita. I dok tvoja ljepota mojom dušom putuje, razum je utekao, pa van mozga skita. Dali sam ja stigao do tvoga sažaljenja? Jesam li se, stvarno, tako nisko spustio? Ili sam jadnik sašao u podrume mrenja, neznavajući kakvu sam smrt priuštio? Idi propasti moja, nemam ti šta reći, sva si od laži i teškog natezanja. Na dno su pali i jači i mnogo veći, ispustiću i ja dušu bez vašeg zezanja. 274

276 Ranjen, koliko sam puta ja to ranjen? Sve su cijevi vatru na mene bljuvale. Prosto se čudim, zašto nijesam sahranjen, da se bar muke oslobode od budale. Da li sam ja to živ? Jesam ljživio? Pa kuda su mi oči, srce i tijelo? Kome sam se ja to do sada divio? Zar se to zove život, zacijelo. Koliko sam te puta sudbino prevario, trčeći za poganom srećom života? Sebe nikada nijesam rastovario, no mi je, k'o budali šamar, prijala sramota. Ta mi se, prokletinjo, na vrat okačila, savila leđa, slomila noge i dušu. Kao smrt se preko mene prebacila, pa me gura i vuče kroz ovu tmušu. Ja đavolu ništa ne radim iza leđa, ovu tranju života sam sam krpio. Moja propast samo moj ponos vrijeđa, a ovaj sam pasiji život žestoko otrpio. Taj zračak topline u ovo bure leda, zašto da mi na nos procuri vodom. Ja moram da dišem neka ma đavo gleda, 275

277 zar disanje, život, smatra slobodom? Istrgla si ruku, nasta opet zima, vjetrovi odniješe tvoje kose duge, i tamo gdje te nema osjećam da te ima, na lice mi slijeću pahulje tuge. O! Ti sramoto što se zoveš životom, pršnula te nježnost, pa smrdiš na lešinu. Ovjenčan sam karmom i sramotom, iz prašine stvoren, stvoren za prašinu. Briga me za pjesme, neka umru i one, ljubav je mrtva, prva je nedelja. Naše su duše, poslije sahrane, bone, u povorci ti, ja, i neka tuga velja. Umrla je ljubav, mrtvi se ne dižu, ne plači, unesi u dom novo nešto. Amajlije se o tvome vratu nižu, sve si ovo uradila, po navici, vješto. Sahranili ljubav, pa svako putem svoim, a ona mrtva osta, željna rosnog cvijeća. A ja, po navici, kraj odra stoim, kiša suza lije, meće svijeća. A ti, kao da si bacila kopile, bježiš, da te niko ne vidi, od sebe se kriješ. 276

278 Od te se ljubavi, sahranjene, ježiš, i okrenuti se više tome mrcu ne smiješ. O! Nedonošče moje, sa kime te zače, i ko je trebao da te gaji i povija? Sada tužno cviliš, k'o pokislo, mače, gledajući raku što se kobno nadvija. Ja ti nijesam majka, očevi su vuci, kada je ona takva, gdje vuci plaču. Džabe na putu cviliš, džabe jauci, tvoji su roditelji stasali za lomaču. Umrlo je naše čedo, nedonošče bilo, od sto dana, ni oživljelo nije. A šta bi bilo da se nije rodilo? Te tvoje nije, te moje nije. Otvori svoju dušu i prospi je na papiru, ne treba ti glava neka srce piše, neka i mržnje iz njega izviru, da skinemo maske, ne trebaju više. Napiši ono što ne smiješ nikome reći, reci ono što ne smiju drugi znati, ja nikada neću biti mali, samo veći, neka ova budala istinu shvati. Pusti svoje srce neka se iskali, 277

279 zna ono tvoju ljepotu da pazi, niko za sebe ne može biti mali, niti ko trpi da ga prezir gazi. Nije ti, valjda, srce čelik potopio? Ljepota nikad na korov ne raste. Sa njenog izvora žedno sam pio, dok ne dođe jesen i odletješe laste. Otvori srce pa neka je leglo zmija. Na sve sam ujede ja davno navikao. I ništa mi u životu olako ne prija, pa sam se sreće odavno odvikao. Čitao sam danas neke pjesme stare, dan je lagano uz sjećanje nicao, mnoge mi riječi staro lice ozare, na mnoge plakao, na mnoge klicao. Svela nam je čežnja na stare papire, tvoja vječita zima, i moje pokislo ljeto. Presušio je izvor ni kapi ne izvire, kao naša ljubav, tiho, nečujno, eto. Kod mene je buktala, kao grotlo lave, slijevala se laticama, bijeleći mi kose. Nijesam mogao nikad naći ni dio glave, kako si me satrla, moj stari prkose. 278

280 Čitam stihove davne, a ruka me iznevjeri, zgrabih pero tupo, pa stihove zapara. Nema toga tega da me sada izmieri, i život mi je otežao, a ne ljubav stara. Sa mnogo muke, posle dužeg ćutanja, poslije one noći tvoga horora, latilo se pero svoga, staroga, lutanja, preko mojih jadnih, na čelu, bora. Praviš se luda, i bleneš tupo, kao, ne shvataš ništa šta se zbiva. Okliznuh se ja o tebe glupo, i srce mi osta da tako i sniva. Došlo je vrijeme da se računi plate. Ti uzmi ljepotu, neka vas đavo nosi. Zatvaram magacin tuge, u inatu. Neću da znam, više, šta si i ko si. Okačiću sebe jednoga dana na nekom stubu prijekora i srama, da me ližu noći, i šiba tama, lukavih misli prošlih dama. Ne mogu više da me truje nada od nekakvih sila i bezveznih stvari. 279

281 Jednom kada krene, sve se raspada, snage nema da se bježi, stari, stari Svaki trzaj, osjećam da tone u živo blato, prosijede glave. I nemam više smisla za madone, i nemam više volje za neke slave. I kako sada da pronađem sebe u bezpuće ovo ojađeno, gdje mi drhtaj svaki zebe u moje srce sleđeno. I kako reći, ovome što me boli, i izaći iz svega i biti svoj. Pa opet osjetiti da te neko voli u neki krivi, dosadni spoj. I stegnuti ovu masku moju, kada puca, neka se cijepa. Za zebnju bilo koju ti nemož biti ni malo lijpa. Dići bunu, razbuktati mržnju, ovoj, ludoj, glavi razbiti zidove. Osuditi se na bezveznu vržnju, težeći nekud za neke vidove. O! Recite, u snu, gdje da stanem, 280

282 da se srozam sa puta u bezpuće? I da zraka, malo, udahnem u ovu miešinu, nazvanu pluće. Proći sada treba gnijevom obilaza, i stati na tron gladnih jauka, pa biti Isus ili biti nauka, na dvije staze vječnih staza. Nema više tačke za stajanje, vrijeme je prošlih okretaja. Strmoglavi se roj uzdisaja, zarezi postaše zebnja i kajanje. Nestaše slova za početne riječi, svaka misao sa malim počinje, opet se jalovi, ne pričinje ova jadna duša što ječi. Kako se skupiše one moje poljane? nabujale rijeke našta mi dođoše? Staze snova kako mi prođoše, i one misli mlade, razdragane? Neznam da li još snage osta, da latim ovo pero prokleto? Mada znam da buduće ljeto, 281

283 mome drhtavom srcu neće biti dosta. Trebalo je da prošlost razderem, ni prezent, ni futur, ništa mi ne znače, kada me ova misao gnječi sve jače, pa tu ljagu ne mogu da sperem. Eh! Kako mi uvenuše buketi ruža, a želio sam da mi budu rosne, da budu mirisne, da budu ponosne, a sada mi je čežnja, od te želje, duža. Dokle ću da tužim po ovome papiru, te pomamne čari što minuše? I suze da naviru, i grcaji da me guše. Izgleda da je došlo vrijeme da moram pljunuti sebi u lice. Da zgnječim jezik, razbijem vilice, jer je nijem, a one nijeme. Došao je čas da mi pero treba, taj čarobni plug za ovu vječnu njivu. Pa da ovu udolinu, života, sivu, izbrazdam grubo, brazdom do neba. 282

284 Možda sam i star, ko bi to znao? Ili se tako osjećam u se. Čudo, nešto sam stao i posustao, kao u brazdu, bagljivo kljuse. Da nije ovo san, jedan od snova, pa mi se čini da se ljubav budi? To je ona iluzija nova, tamo gdje se ludi, gdje se ludi. Ovo nije ono, šta se ovo zbiva? Da nijesu ovo kasna osjećanja? Staro klasje sa požnjelih njiva, ustajali sok za buduća očajanja, očajanja Volio bih, volio, da to nijesam više, ove opaske da preskočim bo'ne. Nijesam više, živote, za tvoje one Slabi su mi nervi, govori tiše, tiše Nemam snage viku da ti slušam, batali se, nemoj da me maziš. Ogadi mi se kada me tako paziš, znaš, ja sam navikao da muke kušam. Pusti me, sjaši sa moje grbače, znaš, nemam snage da te nosim. Pa te molim, ljudski te podnosim, 283

285 da me tvoje čari mrtvoga ne svlače Ništa mi ne znače ti poljupci prazni, slabi su tvoji orkani strasti. Za druge, djevojko, bujaj i rasti, a mene pusti svojoj kazni. Čuj dijete, ti neznaš ništa, ja sam sjena ogledala u lomu, idi kući, a ja ću u svoju komu, i ne čeprkaj na ta moja bunjišta. Eh! Kad' bih mogao,da se opet zapalim, da se razbuktim kao rep komete. Da se uobrazim, da se silom razgalim, i da čačkam nos, ka' dokono dijete. Eh! Kad' bih mogao, da to san nije, već da mi je java u starome žaru. Da se ljubi, luta i pije, i pije Da nazdravim za svaku moju, staru. Eh! Kada bih mogao, da te malo sumim, moj živote sa mukom i bijedom, pa da se opustim, živim i ne dvoumim, sa nekom jadom, pospanom i blijedom. Eh! Kada bih mogao, da me više nije, tu gdje sam i to što jesam. 284

286 Pa, briga velika, prije ili kasnije, bio ono što ću, a još nijesam. Eh! Kada bih mogao, moja crna veno, da uplovim u tu tvoju luku, i da smrskam to sidro zabodeno, u ovu moju sreću propalu i puku. O! Pogledaj gdje si sada, rago stara, vidi gdje je tvoja trides šesta, više nemaš sna, a nemaš ni dara, zalutala je, davno, tvoje cesta. Zar ti nije dosta žena i kafane? Ili će tvoje luče tamo da zgasnu? A žališ se na neke tvoje rane, i neku ljubav vrljavu i kasnu. Gdje ti je sada kometa pravde, na svodu plavom ljudskih očajanja? Ili su ove tvoje jadne jade, noć poslednja, noćnog pokajanja. Možda ti se čini, o, pepelu luče, da si tako plam'no sagorio vene. A bio si, jadno, zavezano kuče, uz pakosne strasti, razlivene. Pa ti se činjaše, da si neka dika, 285

287 i poželjeh tada u lovore sjesti. A sada si, olijenjala, slika i prilika jednog prosjaka na blatnjavoj cesti. Koračaj dalje, ti, rago stara, nekaju tatvoja trides šesta. Više nemaš sna, a nemaš ni dara, zalutala ti je davno ta tvoja cesta. Prođoh i stadoh iza mojih ljeta, bijele me vlasi kitnjasto rese. Više sam baraba no poeta a život mi se krije u zavjese, zavjese Kuda ću sad korak u bezpuće ovo? Kovač nijesam a ogarah ruke. Sada da počnem nešto novo, ne mogu, ne mogu od svoje bruke. Prođoh kroz huku nabujalih snova, ožiljci su, već ma, zarasli u duši, a svaki kraj ili želja nova, na njih dođe i tu se osuši. 286

288 50-te 287

289 288

290 EHO 289

291 Luda glavo ne ometaj buru. Svi zvuci u sudaru jedan bolni eho daju od stijene se lome glasi a zrakom njišu talasi od muke se titra glas u pukotine ljudske kovitla u mjehure proklete opne udari ve vjetra špore vi bravite u se misao i to vam ne stoji vječno samo je to slutnja časna i jedna prostor nejasna stvor u duši tajnu krije dani svoj ožiljak nose balzam trpi vjekova strave u faraona pepeo ćuti i jedna vještina ruke sa puno štavljene smole da vas čovjek ne rađa vi bi mrli u dubinu tijela kad vas pusti na vidjelo vaše niti u korov rastu pa crvenim gledajući vješala vaša pokraj puta o ljudi koji se rojite ne moj te da mi kosti brojite u procijepu srama i bijesa da nije stida i osjeta skrhao bih sve vazne cvijeća i jednog dana bih ga gazio 290

292 čovjek koji više ćuti ili je lukav ili razbira boj se zmije s repa ne vuci medveda za uho ne hvali se koka na jaje sve što imaš zaboravi za šta težiš nađi put ako si vidio lava da spava ne hvali se da si ga jahao u velikom moru očajanja ti budi poslednja riječ ako ti duša svijet guši onda ti tijelo mrcini ne vredi i vrljavo oko nekad vredi ćutanje je prokleto blago za njega se ljudi prodaju zvijezda trag u padu ostavlja prekinuta tetiva mišić guši da nijesi takav ti bi ćutao štetno pseto lavež odaje svađalicu po očima vidim ljudi plodom nadžive se a mrcine u čašu se kape i sve ono što bih rekao već ga davno svi znate život bira ljudima zanate sve što odćutiš tvoje je izrečena misao trubi ako živiš da bi čuo govori bar protiv zaborava čovjek se spliće o se 291

293 želja i java uvijek su pose da nije kiks iza uzdaha život bi bio obični pakao čovjek se kroz odžak vuče da bi ipak na vidjelo bio obraz crni djelom pereš da sam proklet to bi vikao rođenče se u majku ljuti a svijet ga mukom podržava prvi zubi dojku nagrizaju kutnjaci su zasjeda čovjeku kada bih šamar vama lupio svi bi meni noževe dali da se klanjam ćutke oči me vaše vidjele nebi ali uvijek kos jezikom nađeš kroz mračni sokak misli ti bez luče nemož proći da dan ima dva luča i tu bi podjelu pravio jedan čudan svijet među svjetove živi hvala ljudskoj moći te nas još manjim stvara juče sam crve u njoj tražio a sjutra ću po zvjezdane da biće nije u spletu i majka bi za uvijek nestala sudbinom sam od malena gonjen pa ni tajit više ne umijem svijetu sam razrio korjenje 292

294 svijetlom umu na čas cvijeće ja začeće ploda i ne čeka malen potok ne širi korito jedna muva ne bijesni lava što očnjaci hoće u vilicu zašto zmija svoju otrov čuva a košulje divne preoblači pas iz lanca na se laje a miš tužno proklinje stvorenje jedna usta a dva zalogaja iskra znanja koju ne znamo jedna kap ne stvara oluju niti radi magle nose kišobrani zašto krešeš a paliti ne znaš što badijava razgoniš varnice radi mrava se ne diže lomača jer nejaki od pogleda kida ako melješ ujam izvuci ali badijava ne puni vitao gdje je kokoš orla nadmudrila divno li se u se uvaljuješ život je borba misli a djela su plod opstanka i kad ćutiš ti glupost otkrivapš jedra rijeka tu propast kvasi zar bježanje nije veselije a ljubav te neka kobno boli slutnja uvijek strahom govori pa viđenje onda ne vjeruješ svoje i od svoga suda strepe borci da prekor ne liže poljane 293

295 ti što si u riječi mutan uvijek poželiš zavjese ćutanja ako neki bodež raskida niti ni lavina žešće ne luduje zar rogovi niču radi ljepote ili da repu čine uslugu haos ti je poljana bijesu ako svoje misli sputavaš zar i jezik okove ne mari oluja je pir talasima sve utrobe borbom se liječe od života kao smrtnik jecam bježi kletvo iz oluje vida jedna misao dvije vječnosti kida dubina uvijek sebe sahrani nepoznato je iza neznanja dvije suprotnosti sebe žderu dokaze voze činjenice i kap ima svoj bolni eho sve što život uzima bojim lavež ipek radi ničega nije što bježanje i noge zažele a strah ključe opake nosi od nje drhti prostor i vrijeme priroda se ždrijelom poigrava slijepcu je mrijet što je on slijepijeh i kod očiju biva što izvire mora i da tone vatra mrtvo prezire ugljevlje ludilo je okove izgubilo teško doba smradom se javlja 294

296 a za sobom gamadi ostavlja izdvojnik je lud ili genije najteža je kazna prirode to je otac svakoj propasti tu prošlost na koljena kleči a starost lomi zube opake oprosti nepoznato postojimo i moć nam cijepa vaše čari ispravismo se da vas dosegnemo a lajemo da vas uplašimo nekad i strah zna da čeka a smrt da svoje zasjeni oči korak jeste ali isti nije život tu je ali biće ne živi zemljo moja stisak si svemira i kraj seza svoje postojanje neznanje te branit ne umije od njega opne mračnosti ćute na ivici tvrdnje i odricanja nešto što me vuče postoji to je vječnost u zagrljaju mraka bijes je procijep smrti gorka riječ otrovana žaoka prepirke su sjeme udesa dva se zla u zlo sliju od dva zla dobro ne biva dva oraha jedanako ne pucaju dva se mača oštricama sijeku jedan puca a drugi se smije imam pravo e jači sam neboj se nikad od čovjeka 295

297 zalutalo tane smrt nosi sreću čovjek gubi i traži zašto svjetlost zvijezde mrači a mrak luče njine zažiže oj svemiru mojoj glavi adu ljudska dušo činijo poraza tvoji vali kidaju sprudove tvoja pjena daljinu topi zračak nade uhoda je sreći pisku gujo neka se kosa ježi i mrtvo pravo na koljena bježi noć me proklinje kao čovjek postao sam more slutnji jedrenje svoje više ne vidio jednu kap i klasje prezire a već suvi i oluju kune o promuklo ti stvorenje neba tvom lavežu humka je trofej misli su ti đerdani svijetu ukras sija ali ga oči truju pohlepa je zla svijest vida a prezir je gorki ukus bola šta će muka na jednu muku kada se dani ne stižu bijesa srce zdravo od želje drhti ili ga strah u majku prožima blago cvijetu jesen mu dođe a ljuta ga ne zakačui strava praznu tikvu i loza kune puna glava tijelo razara smrt je neizbježna sreća svih 296

298 život je smrtna borba zla a rođenje bolni grč prirode proklet sam što se svijet vrti svi se ljudi na žuljeve žale život ne žali svoje čeljusti otima se mrav ispod šape lava oboje se bore e opstati žele šta sam da živjeti mogu dvije zemlje svemir rese jedna drugu poganstvom ližu i opet sobom gube život zemlja jesi i zemlja te guta ne gonite me da tražim sebe lutanje je izgubljeni život zar vas laži nekad ne ugoste zar vam oči nekad poste zna i silnik bratom biti jedno krilo ne diže sokola jedna misao ne čini genija i slijepi me za pomoć nađe meko srce i grinja nagriza zar je otrov u ljudskoj duši kap života ili gorčina tuge dobro nekad i mozak osoli pa gorčinu čekam plakajući čovjek nije stvoren za čovjeka to su zvjeri istoga oblika čeljusti su im crne misli te žrtva ti je sopstveno tijelo zar klanjanje nije poniznost ili su riječima oštrice tupe 297

299 da zahvalnost svoju izraze prirodo što nam kraj satka jedan čvor u čvoru se krije manji sebe u veći rešava ali svoje ime ipak pazi biti ili ne biti postojanje pita život je smrtni trzaj kraja ljubav je zrak nadahnuća a proklestvo su misli zla ogovaranja su za budalu hvale kritike su date za čovjeka mrcinu učit ne umijem ko slijepca vodi i ostavi slijep bio i slijep ostao dvije duše u spletu ne bdiju dva se oka iza nosa kriju prva misao za drugom ječi druga prvu ne liječi sve što živi i njega razumije no priroda vitao ada drži zar je čovjek skala vrijednosti gdje priroda svoje čari mjeri o klonuće nade moje iskro dvije tačke života su blisko biti je jedan međuprostor ostati je jedan poluprostor dva silnika uvijek mačeve krste kokot svoje jatašse brani a koke se radi jajeta svade ali od orla sve u miru žive zna da telce svoju majku nađe 298

300 a nesreća mu razum odojila zar to sila već prirode nije ili je ruka nekoga instikta zašto lava i nosom vidimo a radi mrava oči nam bulje a oboje su sile rođenja no strah uvijek razum nagoni to je jedno već posebno čulo to je predskaz nekakve sudbine ili ostatak nemoći u nama čovjek slutnju iz daleka vidi a smrti se sa rođenjem boji pa su prvi koraci plašljivi no padove svoje lako dočeka teško onom ko glavom pobode a ruke mu svoje poslušnost otkažu sloga uvijek mjesto crva grize tuce mrava i gredu povuče zar to sloge većma kruna nije a život im ni zrak ne belježi pa za svađu niti upredaju teško svakome nejakome kada mu silnik dolamu kroji a svoju mu cijenu nameće duša i jeste svjetski vitao tu zlo uvijek raspinje tugu a dobro se dobrim otkriva i ja malen živjeti hoću dok ne crkne ta kletost zar me majka noću rodi te mi pogled slabo doseže 299

301 pa sagledat čari ne umijem prirode i njenijeh čuda i proklinjem je što se uda i grešnika od mene satka nemoć moja vječno leti došla propast da se sveti dobro bježi a ponizno ćuti nervi pate bolno rastrgnuti no se klonit ne umijem sili jer kukavac i ka smrti trči da poštenje svoje ne prodaje oj ljudi ta vaša tjelesa jesu pakao od krvi i mesa a trenuci života udobni ostaci su vaše misli kobni zna oluja tijelom da leti kada duša želi da se sveti a plodovi tom vašem udesu ostaci bijesa jesu sa prezirom koji lista nijemo cvjetamo ali i venemo zna život prezrenje da čuva a ostatak da nam nameće ljuto ćovjek živjet još ne umije život ga vezao a prezir ga sputao ali probiti u sveta čudesa opakost prirode ćuti otela mu moć nemoć još ta prostor tužno dubi i bori se protiv biti kada se rastre sila 300

302 i rastutnje valovi mraka a nebesa počnu da zijevaju slegoše se sile i mračnosti da cijepaju prebitne posti na mijehove razbace grdobe i iskre im te svetleće nudi a život na mahove dade sa mnogima takvo svojstvo ote takvoj čari manite su oči pa umovi dosjeći ne mogu to kušaju jaki i nejaki no tetive u prazno pucaju sloga još u mjehuru ćuti jer ju sila te prirode mami a putanjom što puze lijenji već ma jesu kosmičke brzine i na svodu nekada nalete zalutale granate svemira i prirodne cvjetne nade što strah liju u smrtne tvari svi umovi svete baklje nose a livade cvjetne mrače i pučine mračne osvijetle a tu treptaj zamire sjajni granice su nevidljive biću i od svega samo prošlost ognji od mračnosti oteto je velo razderaga i svijetlost posije no mračnosti strpljivo kunu umove što ga klete žežu a granice već ne znaju tome 301

303 i dok iskre takve baklje gore okolo će i mračnosti biti vinuti se žele moje luče da taj eho prostori čuju i da bolni izgore u njemu ali prostor takve niti ima da jedino svoju volju služi to su otimanja sva prazna pronići u pronić ne mogu svi čulni drhtaji zamru koji se ka no u prirodi splete o blaženstvo vaše strave smrvite svoje iskre svete što vas žele razbuktati neka odbače volju što guši i neka uzjašu od ponosa hata vaše vojvode sveta tajno slušam misli praznu jeku to što hoću zove se smrću taj topot u hitanje što tone jeste prazan svemir u svemiru aka hrliš na bodež da izdahneš požali bar njega svoje smrti da mu kapi krvi niz lice ne teku da tvoju dušu u duši ne krije kada si takav ti budi po strani svojim duhom ne nagadi druge zahvalnos ti svijet dariva a ti bježi i pusti slutnje u zvjezdanu prašinu zla a kada voliš prezir ti ne kuni 302

304 no kada mrziš ne kuni ljubav jer je to kriv slučaj slutnje tijelo drhti i kad hladno nije lice se smiješi i kad tuga leti i poželi uvijek negdje umrijeti zašto slučaj ćuti u okove a straže mu čuva strah što bježanje tuđe reci sa amijehom srca pratiš a za svoje iz daleka sluti strah u žilama zašto vjetar u vrtlogu tu prašinu gustu mota ali uvijek divne riječi kriju jezik otrovnice samo jedna misao umom sine jedna misao život i smrt nose i ona nas tako čvrsto veže a biće od nje tako strepi zašto zemlja utrobu žari i grčeve kobne svoje čuva zašto vazduh malen nije da se u njeg vinu proste duše blago onom ko tu misao nema nego živi opštom silom instikta a mre i kad hoće i kad neće tu već čovjek ne ugleda čari tu priroda ipak dobro ćuti mala trava zalogaja nema velju stijenu korak ne dohvati sa nje svako svoju žrtvu čeka 303

305 dvije misli nijesu za čovjeka uvijek jedna živi i biva druga samo u potaji ćuti zrak jedan jedno mjesto zari nije sunce svemirsko oko tu boluju zvijezde moći okovane vergilama neznanja a dotaći njihovo tajanstvo može još te mašte ruka čarna o prirodo silom nekom tkana moć u nemoć ja svoju hoću tim ti praštam za kaznu osvete uteći vrijedi ali uteći neću vidjeti neću a vidjeti vrijedi živote iskro jedne munje u tamne pusti čarnoga kosmosa jednom plane između mrakova to što vidje u mraku mi osta sada lajemo svi za pravo svoje čovjek se nikad ne miri sobom svi smo mi nekoj sili roblje robovi smo divnome neznanju a trzaji gdje okovi škripe jesu znaci našeg postojanja ti nas majko dari i predari pa sad tvoja njedra razdiremo šta će slava onom te je gazi šta će srce kamnoj kukavici kuda će znanje onom te umire velikani sobom pola znanja koplju to što osta ni za djecu nije 304

306 maska vječno tajne naše krije zato joj srce dosjeć ne umijemo a rađamo se živimo i umiremo teško se uvijek snagom mže dići lako može biti ili ne biti ono što se ktije sluti se hodanje trag samo ostavlja a vrijeme svaki trag briše gdje se desi tu nastavlja niti stane niti što ostavlja zna da gazi i da kosti mrvi ali je uvijek heroj prvi niti ga ko preteče niti ko da sa njme neće to su vali gdje se guše divlji trzaji prirode nijeme gdje rob kraljem zna da biva a miš slonu kosti da pretura to je slava gdje se ne kruniše to je propast gdje se ne uzdiše da li smrt uvijek život nosi zašto li ju željno prizivljemo jeli to pomoć naše nemoći ili je kraj onog najtužnijeg jeli to odjek gdje odjeka nije ili se eho sav u tome guši oj mrtvaci sad vas život puta ili smrtnici stvarno život žive dali je to igra tjelesa i duše oj tjelesa bez trunke jedne zašto li vas tako život smrvi 305

307 i proklinjem onog što nesta prvi nek je dičan onaj što ga dade ali opet te čari prirode jeste prostor što sebe guta zdravo silo ti slučaju svaki gadna ruko pakla i propasti mjesto gdje se bogastvo sadi i gdje slava juri preko glava gdje jaki već ma jačim biva a nejake u roblje okiva tu već misli smrtnika zamiru a drugima buktinjom rastu to okrilje gospodare nosi mačom pravde nepravdu kosi a znanstvo mu tmurno biva i u ropstvo nas bolno namamiti već sad slutnje davne niču i traže ono što izgube tražim ono što mi treba parče zemlje i parče neba jednu iskru neizmjerne slasti moju slobodu u vidu propasti i poželiš o roblje ukleto dušu dati ali da nijesi pseto jedan vijek kao da vijek nije što se rodi u prolazu našem te me čari na čari ne nose još mi puste smrtnom šetaju umrijeti valja a nestati neću svijeću palim život da je ne gasi iskru dižem da plamom sine 306

308 znanje neka umagije ćuti da neznanje korjenje otkrije i neka znanje to rođenje traži to je odjek što se širi u odjeku vanzemnome to je prasak od te slutnje praskozorje u otkidu jedno mreće u žiću i piću nit je umna u nju protkana nit uma i magije vječne i što više od obale ploviš viđenje ti je oku bleđe većem vrhu veća je promaja gordo stati i gordo ostati duša neće i kad razum kipi vječnost ipak svoju zublju ima u njoj se kote jeci i odjeci oj živote ti prazni blijesku slaba crto u živom pijesku blaga munjo kišovite noći prazni eho koji mora proći no te volim i to manom čari moj saputniče stari želja živi baš da željom biva sve pomole želje već nijesu zrak se guta da nas tiho veže ideja je nešto staro u biću prasak zore u novom otkriću bilo nekad i sada je da bi bilo opet možda snova iz praklice tajanstvo da se čini novo 307

309 tu su kraci odsjaja bića stari stalak mreća i žića nova boja na staro tkivo nova stopa gdje bi đavo počivo to je ono što me muči vidom gorda smjelost sa mojim stidom to je ono gdje se dalje nesmije jedna kap sa svemirske česme gutljaj jedan za modru planetu da imamo sopstvenu kometu crv dube u panjeve stare polet jeste ono gdje se ćuti munja kreše rad svoga bijesa da silnici svoje moći vide rađanja me smrtnikom nazvaše smrt mi živi odmah pod jezikom vasione sve kruže u njemu ko vrijeme stiže i preteče od nje bježi i uteče let je samo prezir na trčanje slast života smjelo poricanje iz crne rupe on uvijek niče na nju uvijek patno misli i sa zlobom u nju upada kovitlanje u krila mašte začeće je genija i bića tu se iskra rađanja rađa i slast je od slasti slađa mi rođeni preci svemira na epruveti njegova znanja niti je bilo niti će biti 308

310 da porijeklo u razvoju vide to je slutnja što nam pogled diže i željni bi da smo gore bliže gdje je danas još porijeklo tako gdje je prodor u bezpuće etra svaka teza može da potone kakve sile sad za njima zjape dali se kosmos širi ili kruži zelio bih vidjet toga vođu i spoznati haos tih zakona no pronići moraš svojoj biti da od biti mračnost bude slađa bit je ono gdje se gledat ne smije ta bi propast bila nadahnuće tu prirode zalazi sunašce nije kletva porok zla u biću no je slučaj korakom stignuti stvara sebi krah u kraju već ga u sebi krajem vidi ljutnjom možeš magle dići ali nebo razvedriti nećeš brzi vjetri grmljavine dosta a orkanu na čast su šeširi dobrom zovu odjek posta lako li ga je vrijeme iznijelo dokle li će misli da se tope gdje je korak skoka i odskoka gdje je odjek prirodnoga zova molitva je poraz pokoljenja no duševnom blagostanju nije već tijelu gdje mišica kipi 309

311 umne moći u sumraku dnevnom praskozorje prirodnijeh sila šta je hjuston ili poltava pri mramorju sa tvojega krša gdje fukara da ti spusti glavu tvom geniju slave nadahnuće šta je bljesak munje sa nebesa pri tvom bljesku munjevita oka pokoljenja ushićenja tvoga na zrakama tvoje slave blenu krš se ruši rad lomnog bijesa da vragovi uz oštricu idu pustinjače velikijeh kola lučo gorda sa zemnoga ada ja ću preći golgote ti uma dok mi tijelo mrcine ne vredi ushićenje što me protkat hoće sad me žeže u kovitlu svome ostavi me genije na luče radi zjapa što fukare nose oj ponose moj mračni prkose gola glavo iznad moga uha nit si tkana u besvijest utkana nit vapaja ove zemne časti pronaći ću i ja sebe jednom lučom svojom u svome tijelu na ovu kuradu bijelu razuzdaću pa ću stavit tijelo omča ima samo jedan kraj ko ga veže ne uzda se u se niti vapaj do kraja doseže 310

312 sve su nade propale ptiću ushićenje života i zvezdane niti iseliću da se žarko mre pljunut ću te o košmaru sile rad propasti i crnijeh svita teško srcu kad tavan proskita i tavanu kad se laste sele zveket okova odhrani slobodu mravlji puti lavlje su nadanje kap je rose beskraj svemira za nejake sputavanje slasti da ih rosa iz svemira krsti samo kratak u tonu jeke može biti krah ili strah sve je vriska i otimanje ali se uteć protiv volje neće čovjek to prazno nadimanje zalutala sjena sazvežđa gorkijem slučajem ovdje izgubljena čudan mrav svojih predaka opšte ruglo u prikrajku haosa sazvježđe era za njegova uma da bi nikao i klicu zavio pustoš jedna što hoda i zboti oj vi mlečni putevi znanja niska su za vas moja priznanja pa se slite orkaanski zagrmite i kresnite stubom zraka luče zar jedno sramno boklje puče sramota je da vam ređam slasti bez morala i žrtvene časti 311

313 skinite me s kobile vremena otovarite sa mene bremena pustite me iz prokleta ponosa neka mi u šibljake opada kosa što me vodite dalje u bezsvešće kad me vučete i kad mi um neće vi moje iskre ti moje raspeće nema ljepših svanuća no uteći giljotini sa smaknuća pohodom svojim stopom junačkom bez zraka glavom ludačkom pa ponovo naći smirenje uma i stati jednom željni sebe u svoje rijeke plahovita toka obale svoje porušiti čežnjom zagraditi sebi svoja dva oka mlečnom silom umnijeh puta a sila života što se pravi ljuta želi da bljesne zrakom moći nezna oluja kuda će proći niz kakve niti oštri bljesak zgasne u kovitlac ada a oblak se čudi i pita tada zar moja sila niz to nesta sve što dođe jedna kap proguta ta gorda sila bezkrajna puta ko pokida niti tvojih kočnica pa sad letiš nizbrdicom uma ja nijesam đavo a ni šuma gdje luta srž nekog nadahnuća razoriše moja plaha svanuća 312

314 čađu ovom vjetri prozboriše ludoj glavi kamo i nekamo prosuh ruho u nedogledi puste zbrisah mislui nekih ludosti planu sumnja plamom sile sumnja jedna već za sumnju nije dok se druga ne prikači sama puče poprug vjeri u nevjeri izumire pouzdanje naše onda stanu da govore čaše pa u red kao vojska stoje da se ugasi požar koji ali smaknuću naći uzroka to je misao tamna i duboka i sve što prođe za povratak nije uvijek je druga misao kasnije no kad jedna krene u stopama za njom druga kaska i prati i kad jednom legneš tamo gdje ne voljah nekad stati tad ne pitaj da li su moćne sile koje su te lako osvoile nije junak nikao radi junaka to je srdžba ili pamet luda ludoj glavi na pretek je snage mladog konja pretovarit nećeš a već starom ti ne meći nalče gdje je misao spala da počine dalje može teže putovati trun zapirke novo je svanuće mučan odjek za jedno buduće 313

315 blagim tokom prirodnijeh niti sebi znanje treba utočiti i ne rubit obale joj mračne dok ih sama sebi ne načini zlom se voljom novo ne počinje od nevolje na zlu volju svatovi jeste skupo ali je merak jači merakom se vedri i oblači merakom se bila podhranjuju merakom se carstva rascaruju ja za merak nekakvijeh sila uzlijećem na krvava krila ja za merak i merak u meni dva smo jada i oba pošteni to oružje ni budala neće a meni se na ramena meće a izdajstvo prirodnih sila povuče do crte bijele tu te sputa pa pohrli na te tada ni merak ne pomišlja za te zle sudbine u rađanje ovo mi tih muka ni stasali nijesmo toj osveti odavno smo krivi a još sile za osvetu nema prođe volja a ostade ništa od sto luča jedan srof ognjišta tu gdje bukta pepela je malo tu gdje žari lako će da bukne u pepelu malo žara vredi nove munje novi plam zažežu a ognjišta fatalna nadahnuća 314

316 tu se laki lako nažare nažarenoga slaba iskra upali to su sile nekakvijeh muka da se rastru po ognjišta da se zbrišu kao što je bilo pokoljenja da se tome smiju smrad ognjišta da ih opet budi da budu junaci da budu ljudi da se stope u jedno biće iz pepela da plane razviće i da ruže niknu iz suza pa da neka blatnjava muza spere čalmu u suzi ijeda kako može takva da okom žeže sramna sablja sramno reže pa da se sklonim pod čije skute i da umom stavim međice rasturiti međaše razbiti svojake pokušati se naći sam u svome ilu sviti čitav život u jednu kilu pa se teglit i brižno pazit ništa više ništa bolje i dalje o zlobo zlobom zlobila sebe sama svoju propast dočekala niti kuma bila niti kumče svila gdje god znala ići ne znala stići iz zla nicala u njemu se gubila proklestvom te ljudi dočekali ad vječnosti zubljom zažežala bratska srdžba u kam uticala kam da zbori rad bijesa svoga 315

317 bačenijem svodom ove zublje naše svod se svodi i rasvodi zublja dade dan da zamrači prognanstvo je zov pasje mileti zračak slabe ljudske amajlije sjeme zlobe i koska klevete da se sladi tuđijem suzama i da budu oči bolje u fukare od povijesti epohe u cvatu za jedan bijedni prezir i naplatu pljunut u lice časti miliona za prljavi skut jednoga faraona i da tako bijedno gura silu vlasti na veliki ponos časti pa da mi blatom oči čisti i gori da kažu da smo isti pi rđo od sile svoje svoju raku štitom srama poklopio sram da te je i sram svoju nositi zloga roda klico izrođena viđi fukare i njegove slave uz orkestar gladnijeh kojota žao mi te ružo odtrgnuta kud ti majka slatki sok luči šta će reći tvoja hajdučija kada te izmiriše ovakva družina zloga li inata u našeg gospodara kako nas dade i kako nam pridade niti mu možeš što reći niti uteći a da čekaš zlo ti čekanje nema spasa od pogana glasa 316

318 niti bure bez morskih talasa nema stida bez očnoga vida niti bruke bez zla jezika od jezika gora je prilika oj sudbino sudnja i nesudnja otimanja su čovjeku uzaludnja da preskočim godinu svjetlosti o svemire budali oprosti kakva ti se ovo šala zbila ili je to eho tvoga bila skupi svoje konce i okončaj u njima ne reži na lavež ko pseto u noći vuk je blizu i u zraku te njuši staće ti srce u njegovoj guši čuj inatu brate ispod žila tvoje niti junačine viju što su deblje to su junačnije uz više suza slavlje je milije dičnom dikom divljinu prizvati mudrom dičnost bježnome sramota da sramotu sramoti sramotom niti da bijeli zube među ljude niti zuba niti glasa pusta da ne mogu biti mrtvija usta mudar čovjek kamen stanac niti podkopati niti odkopati grama a kamo li žilu od korjena naći ne blebeta a niti aveta no se zvijezde u očima smetu što god reče više se ne peče nema zuba da njega pregrize 317

319 kleveta ga nagriz ne umije nema čina za njegova rasčina sva svitanja za vedra vremena munje samo tmine noći žderu tresak para preplašene duše kovitlac se u kovitlo mota i prašinom samo sebe poji zov da zove u odziv da zbori budala se svome ehu smije oj silniče silom osiljeni tvom bijesu zloba je amanet jedna ploča nad cikom glave početak je svih krajeva moćnih sve je tu u taj bezdan ko tačka jedan veliki početak i kraj korak u korak stao bez koraka kolijevka je sanduk bez kapaka cio vijek kapaka ne vrijedi no ga drugi kupe i oplaču divlja li je sreća u čovjeka ko to pamti naše nastajanje svi smo jedno tiho nestajanje prostačkog li izraza i poraza mutne li suze iz blesave glave tu plakanje na ruganje liči niti ga korit niti odkanit tugu ti si jedna za sva bića ista blagi prelaz iz znanog u neznanom kraj konca gdje se drugi kraj veže ili početak gdje se materije glože tvoju silu sila ne razlaže 318

320 jer iz tebe same proističe u tebi roni i sa tobom utiče zemljo čudo za iskonsko biće lutalico glupa prašine svemira repom čuda za sunce vezana dosadnijem tonom smjena i promjena što mi troma kometa nijesi pa da gledam svetove sa leđa ti plitke su čari mašte u čovjeka za bezdani u koje se stvara gdje sam to sašao sa puta da li je vajde budali manuti ko je to svjestan svojega bića ko to sobom vlada u vremena čiji to mozak cijedi hormone kakva li sam ja to podvala prorode ušta li sam ja to najsvjesniji gdje sam to bačen i kuda se krećem ko je to svjestan da na zemlji živi i da se baš ta tamo suncem zove ko je to bio kum popu iz svemira i da je to gore gtore a ne dolje i da smo mi dolje a ne gore i da me ovo mrtvo ne vidi i da je čovjek sam u palati govora da je instikt niži od razuma kad je jagnje tuđu majku podoilo kad su vrste sebe same ukrstile ili je pčela tuđem jatu doletjele ko to zna da zna a ne zna da ne zna niko nije svjestan tamo negdje 319

321 da sam rođen ovamo negdje nema toga da me ubijedi da sam seba sobom vidio i to što jesam nijesam baš to voljo moja nevoljom zavoljena što si glavo sebe razvodnjela ko to može svoj nestanakn opisati što se u kam kamom zakamilo razdiru te sile u te useljene sobom pomršene nikad razmršene i sve niti suludoga tkanja na kraju su propast pokajanja bez izvora i svoga uvira poželio sa ništavilo moje da razderem postojanje tvoje da nemoć prođe svodom u svemoćne čari etra gdje je prva stopa naše biti i kraj kojeg uma i razuma da li vrijeme teče i postoji da li se ono rađa i umire od kud ono teče i javi ko ga to mjeri granicama zrno praha opštega neznanja milijarde vremena da piše da se smuca po besvijesti toga jeka nikad odjeka koja li smo mi to smjena na ovaj ledeni brijeg svemira kakav li se to ogled vrši na čudnoj duši u trulom tijelu 320

322 gdje smo ko smo otkuda smo šta smo zašto smo kuda ćemo prašino ustalasana ehom nekog nečim od nekuda tužni smiješku bez odjeka prazni eho zaboravnog zova zemljo gorda izgubljena kapi vječnih oluja rađanja da li te boli ovo glupo gaženje naša je nemoć tebe omeđila putanjom te nekom uputila u ovom ehu svih haosa sebe silom i vremenom osilili na tojim leđima sobom izgubljena poredak svih mogućih početaka ipak stoji kraj nekih tokova sve ovjenčano vremenima koja su iskre drugih vremena strašni nedogledi od mene gdje li sam ja u svemu tome šta je moj vijek u ovome a šta dan i ova misao koju sam eto napisao da moja tačka glas oglasi da to budu neki talasi u ovome velikome svemu i tako strašnom neznanom ničemu kad bi se tu lanac otkačio i tok tokova svijeh stao u kakav bi se haos haos urvao i vrijeme u nevrijeme zbilo 321

323 ima li uma da izumi šta bi bilo tu su naše sile rasiljene mi smo samo eho nesvjesnoga zova čudna karika odnekuda nekud tvar stvarna koliko nestvarna nesvjesnog početka biti i kraja jedan sekund što čini vrijeme sa njim ide bez njega bi stalo bljesak koji pokoljenja zari čudan splet svih spletova skupa jedna strašna neispitana rupa u kojoj se svi topimo nijemo i nikada nam zraci mraka te bezdani razvedriti neće dali je noć san plama prirode ili počinak nenadnome skoku tihi smiraj lepršavih krila bez trzaja voljno umiranje sunca etra i očnoga vida pohlepe života bez dnevnoga stida izdisaji bilja za život budući ili je noć možda slatka nemoć svih trzaja čula i uzdisaja noć je pola života planete vječni mrak njenog medaljona iskra života mnogih miliona velika majka genija i umova slijepa ulica životnih drumova tajni prolaz zla i podlosti nevidljivi most da se premosti nešto crnje u ljudskoj duši 322

324 sestra pohlepe mržnje i osvete pasje sjeme iz noći niče kao pas s mosta u njoj nestane oj galaksijo mlečnih puta imate li mraka ispod skuta imate li zore i svanuća počinak etra i noćnog vjetra nije li valjda ostala vasiona glupi košmar zvjezdanih miliona ili je ova noć proklestvo naše majka čari iz snova mašte tutanj lokala bez perona svjetlosnih godina dalekih demona ali samo jedna iskra zrake zakopa i najgušće mrake oj svanuće neboderni grome daru darova najdraži ognju pobjedniče bez oreola slave nemaš hvale ljutnje i ponosa životna veno gola i bosa da li tvoji etri svanuća nose u daleke svjetlosne kosmose ili si samo život eve i adama ili si samo iskra neznana i sama a mi smrtnici uvijek uprti u neki daleki trag utrti sve se tvojim žarom poti tvoj ga oganj rađa i kosi koliko si malen svodu dični a mi težimo da smo tebi slični svi mikroni veze i cjeline 323

325 daleki su ko tvoje daljine dana svoga svitanje nose žive plode i prkose pa u smiraj vječni tiho odu smrtno utrti za vječnosti sve prozivkom vječnosti za zaborav opšta konstanta kosmosa u kojoj se rađaju i mru opažaji a sve je ostalo bezkonačni tok koji nema fatalni skok to je iskra sa bezbroj zareza sve su vage u njoj uvagane sa jednim tegom od poštenja da sa prstom sram ne slijeva da se bruka ne bruka brukom da me takvom ne zagrle rukom stida da se nikad ne otresem pokajanje plača da ne prima ko to gnjili duše pradjedova na izvoru istočnoga bljeska koji munjom sve pod sobom žeže proklet da sam te ti ime uze i sputah u obličje ljudske suze da takvo ništa ogleduje dušu s tobom u tebi preko tebe dalje oj blijesku neba srama ti ne treba željom želim da dušom dahnem proklet ću te više glave da staneš sto puta sam umiranju slađi no životu sa jekom bez odjeka ej kukavče gordi i umorni 324

326 tebe želja samo stihom veže da blebećeš kao prazni vitao glavo luda kroz tebe sam skitao tumarao da bi se natumarao kuda da te ostavim tako praznu da mi te neko sazvježđe lupi tvoga mi je tumbanja sasvim dosta proklet ću te izrode roda mučenje mi je tvoja sloboda šta je čovjek bez kaplje vlasti niti nad sobom niti na bilo koga pusti lahor uz orkanski vihor svaki metež za njega je pretež i ako ga neki val zakači čini mu se od njega niko jači oslonac mu je i čizma na glavu jer za sreću on i ne zna pravu svaka sila za njega je mala uvijek strepi od sile veće ako tornjak neki jači lane čitav dan će uz njega da kviči junačina pusta šaka jada niti ga se sjete niti mu prijete on je tu bez njega se može jedino ga smrt trgne na vidjelo bješe on takav i takav fraze i hvale za prisutne budale istakoše i sahraniše njegovo poštenje toga dana sva je vlast njegova pa se maši na rame narodu i stade gordo na čelo kolone 325

327 a narod sa njim pod noge čudi se on kako se prešao vječnosti bolne prašina srama uzgredni prolaz besvjesnog minuta sila jednog treptaja eha čari jedne nadmoćne biti odnekud nekud niotkud nikud otimanja nadimanja smaknuća za vremena prošla i buduća šta je to toliko u sveri uma te juri kočijama mašte te tone duboko u žile ponosa tumara u sebe sobom sebe svijetli da iskrice svoje veže u nemoguće ko mi dade taj atom kosmosa u ovu koščurinu sijedih kosa nepoznato prosto na dohvat sebe nekud teži sebe razlijeva svojih plićaka obale ne dokuči željno uvijek pića žedno umire u svojim talasima bez odtoka pritok svijetli u sunovrat tame da razbistri išta u to malo ništa ni sebe još preplivao nije nema moći da dostigne moći nepoznato bijelo i nijemo mrtvo bez mene samnom ludo tijelom upravlja sa dušom raspravlja etrom nejako sobom prejako da sluša odziv dalekih vasiona pa svoj kosmos da sredi i naredi 326

328 poslušnost mraka u svojoj ćudi da osjeća nepoznato i neznano da sam sebe na prosto rastavi da se spasi i u čauru ostane sam si svjestan sebe i nesvjesnoga atoma što mjeri atome neznanja ogromna neznanja mlečnog puta bljesak na te neke praklice ti si zublja koja ne poznaje sjaj niti odsjaj svoga sjaja neznaš ruku svoga sočinitelja niti moć svojih podčinitelja sve su niti u te unićene ništavnog atoma i moćnoga etra od raspeća do slatkog nadahnuća tvoje klice ne znaju sijače tvoje latice preziru kosače ti si tron trenutnoga carstva blagi rasvit zvjezdanoga puta nešto što je ništa u svemu buntovnik na tron i smrtnik u njemu svemirska zraka krvlju okupana blatnjavo tijesto bez krvi vrele vaše veze uraganom dišu sile što vi međe utriješe tijelo nazva dušom postojanja blagos tvoja smrad duševna uragani tvoji carstva rasturaju tvoja čežnja gora je od sužnja pohlepa je gora od zaraze tvome prkosu ne treba hvale 327

329 osvetom si gori od nebesa tvoja munja za udarom plamti ko te nema sebe ne sažima u nekoga si napor da te nosi kako bih te rado preskočio da mi nijesi za vrat zaskočio gnjido jedna ti mi život značiš ako satrem tebe satro sam sebe bez tebe sam niko u tebi sam niko da se nosim s tobom moja naviko praskozorje tvoje mučnina je bolna tvoj je rasvit vjetar za vihor zenit sunca korijenju je metež tihi sumrak blaženstvo duše umiranje tvoje niko nezapamti ti si tvorac mojega života moji se osjeti u tebi zare ti si krilo u jednome mahu nepresušni izvor svih pića i opet kraj u svome krahu ti si samo zarez nekakve daljine za sebe si bura bez daška vjetra ali ko te drugi zašta pita to ti je svirada za skute svita nemogu te proći za života gdje god stanem tebe ima dalje nijesam te svjesno ni načeo teći ćeš dalje nesvjesno odlazim slučaj me bacio na tvoj tron da ti budem sluga i poltron kami crni da sam birati mogao 328

330 davno bih utekao od ovoga pa bih sašao iz carstva uma i pasao travu slatko bez razuma bio bih svjestan postojanja bez srdžbe srama i kajanja i život trošio šta bih drugo modao po instiktu ako bih mi on pomogao bježao od jačih klao male zakon prirode za zvjeri i budale bio bih srećan bez razuma u beskonačno carstvo uma instikt vođo razum ti je sjena klica ti je etrom zalivena ti si tamo gdje razum zamire ti me plijeniš a sila me razdire tvojom rukom začeti su životi svemoguće rasparaš umlje sva su znanja u tvom krilu nikla ti si majka svih postojanja slijepi vođo biti i nebiti svih atoma do zvjezdanih prašina začetniče svih pravdi i zala moćna ruko beskrajna svoda da te nema instikte rodio se nebi proklet bio šta si uradio u tebi je rez mača odnekuda svima u svemu van beskraja i u njemu otkuda si šta si kuda si ušta si trzaj vapaja do smiraja tvojih niti daleke su prelje slučajno se tebe dotako 329

331 ruko instikta svemoćna i laka toliko su nam spoznaje male raziđimo se kao dve budale ti u tvom carstvu ja u mom krilu sa rebrima na kam glavom u ilu svako svoje neka nosi djelo prašinom putu neka se trag zastre dok se ne sluti uvijek muti da ostanu svodovi ne dirnuti zakopčaj se majko našeg ushićenja i prije i poslije slučajnog rađanja prođi rukom po kosi sinu dok čeprka na putu u prašinu mnogo si mi ostarala drugo no su tvoje nevidljive bore golom oku smrtnoga ti sina razdrlo te vrijeme vasione raščešljalo kose i obraze pohabalo skute i utrobu da te vidi onaj što te rodi nikad više pravio te nebi njegova si bruka ponajveća i mi s tobom u zlo pretvoreni no živimo kao bagljivo kljuse niti da lipše niti ko da se ogriješi blago onom koga ti nerodi bar te okom vidjet ne mogaše blago onom koga ti prognjili bar te više pljuvat ne mogaše sram da me je na sramotu leći kuda god da se vinem na te sinem 330

332 džabe nam prazno otimanje ko te kopa svoje srce dube ko te pljuje svoju dušu kvasi kuda se stobom prognasmo bijedna i ostasmo skupa jedno i nijedno bolje bijaše da nas munja sprži da taj bijes ti iskali kotlom no što kap po kap sipaš na tjeme o teške li sudbe još teža bremena mrtvo slovo papirom hoda čudne misli budali naviru jedva čeka da se list života sklopi i slomi flaša iz koje se život popi oganj jesi i sa njom zbori silo pa kome mrzno ili kome milo otruj dušu snagu napoji jedom da se dve aveti uznesu krikom pokriveni mržnjom povijeni bijedom ostali dužni nijesmo nikad nikom mi smo kopija glasom i likom izgnana buntovnika sa vrata nebesa njegova zlobna duša u trula tjelesa koja nas rodi i od smrti uteče bez tvoga daha mrtve su vasione ptica selica sa koljena na koljeno dah prašine neznanih daljina bez prestola silnoga vladara dokle će munje repatice da hitaju njenoj volji da unitim konce da mlatim glavom u prazne košmare da jurim za kraj prije kraja 331

333 tražeći pitanje prije svih pitanja nešto što ne smije i nema za to jer i poslije njega ima zašto daljino gdje si i do kojeg kraja tu negdje je prolaz svih vapaja a iza toga opet vrata teška bez ključa od burna plamena ova ushićenja rodu su tmurna i njima nikad kraja neće biti kraj je samo život izmislio vrijeme nikad nije bilo na početak niti će ikad stići do kraja život će samo za njim ići uvijek je bilo iza tamo tamo daleko neko približenje jasno a mi smo davno stigli kasno i tako kratko negdje stali nepoznato za nas neznano puno i prepuno a potpuno prazno korak do koraka od mraka do mraka ni treptaj za vrijeme na trun zraka beskonačno malo u beskonačno veliko beskonačno veliko u beskonačno malo gorda sila gmiže bez krila misli da leti a za skut se majci drži kako samo vrijeme ispira kao morski talasi obalsko stenje maglušina tanka vjetrom gnana nemoć nijema prazninom protkana o vapaji moji teški i viteški što vas više ima milije vas nosim 332

334 što vas više grlim sve mi više jada da li može čovjek da se vas otrese da vi negdje mjesto za počinak nađe da mi nijeste na sreću u duši ali šta će čovjeka da poslije guši ej moj brate davne babe iz svemira da li i ti imaš leđa za bremena ili je ovdje proklestvo davnih vremena još u toku u odjeku zova urličnoga pa se trese u zaborav ovo zrno pijeska šibano svojim disanjem spirano u znoju da li sam ja slučajno imao majku ili je to teklo nekim redom etra pa se vrijeme šapom osloni na leđa možda sam silom morao biti i nije bilo petlje da me mrtvog rodi na koga bi se muka oslonila rađanje mi je strašno vječna silo to su bolni nesvjesni trenuci mučno nadimanje da se ovdje dođe još gori vapaj kada se prođe o čudno ga li proklestva za zlo naše kad bi bio svjestan duh naše tranje kakav je to bolni krik tijela na vrhuncu svoga nadimanja nikad ne bi svoje sjeme posadio da se taj krah pretvori u biće sve su klice metež zrna prašine pa i kosmos dah sile i tvari borba sila što se tokom vežu sva su rađanja lagana i tajna 333

335 od zraka etra do njegovih njedara kad god kreneš vrijeme promijeni nikad svoju luču sobom ne ugasi možda neko za tobom pođe da ne bude vječno tumaranje a na dan počinka i vječnoga seljenja najveća fukara postade poštena mutna vremena za nekakve glave svi pametni u carstvu avetanja od pameti ni budale nema da otvori vrata u buduće da ne zamre zračak u kretanje i ostane na kub avetanje gdje se rađaju prepeke od budala jer nema talasa goleme pučine da zapljusne grebeni hrida i opet se svome nebu vrate ili na njoj beskrajno iskida u mrtvo more od imena gore po jedno zrno i svaki dan toliko za djelo malo za život veliko bolje bi bilo uvijek činjeti nego gubiti a jednom začinjeti mala li je muka koja se nametne pa se sa njom boriš u okov ju metneš kolika je muka koju sam stvoriš pa te sram a okovati je ne znaš a o vratu visi viša bruka no muka bruke se stidiš na muku se učiš vrijeme je vaga svakoga htjenja nepogrešan teg rđe i poštenja 334

336 sudionik za devet koljena tu svaki paas ima svoj glas nakaze su zasluge predaka pa u život smoči ili toči koliko sam se radovao poklonu i on može gorko da dosadi kada ti pogled vječno ometa ne nosi mi kesu od nadanja i meni su slabašna ramena za tvoja sve teža bremena sok ne gura korijen nego vuče list korijen je porađanje samo klice šapa prirode vječiti krvnik vjetru i njega teško da iskorijeniš svaki izdanak ima svoju korijen vita jela za gizdava jelena pa i grm u kome leži zec riječ je bez djela blebetanje jaka misao nije tumaranje svaki listak je moćno rađanje ništa gore no biti bez korijena burom vremena istjeran na pučinu a ne znati sa koje je gore list to je prazno tumaranje u odjeku da drugome daš klicu postojanja da druge posadiš u svoju dušu prostu i trulu do samog korijena što se više po grobu motam uspomene me za njega više vežu pa mi se više puta čudo desi da mi se riječ na usta objesi 335

337 a mozak se nagna u lutanje dok se ruke dignu u čupanje svaki korijen neće prolistati ali lista nema bez korijena njegova nit do žile doseže možda su baš moji faraoni bili ili su korijeni iz sazvježđa medvjeda ko zna odakle je neki moj djeda ej glibuljo kobilo stara svi su ti vjekovi obična bijeda u tvoja njedra ništa nema novo vječito kruženje života i smrti guraju se za jednu stolicu i ne može se taj red zaobići kako me zapade kod tolike vasione da sam od blata i u njemu skapam pa tu blatim zagrobni život od blata si blato si i bićeš blato oj da mi te povući daljino da prošetam iza tvoje međe sve ste vi daljinama omeđene haosnom prašinom zvijezda okićene naše cvijeće niko ubrati neće čuj moje bolno poimanje ti si prazni eho jednog međuriječja jedan korak ja za tobom kasnim dovoljno je da si uvijek prvi snage su male za taj odjek bijeg se sakrio od moga htjenja samo je smrt bliža od poštenja sve je ostalo daleko za život jedan 336

338 treba uzjahati ovu puštenu kuradu da vuci osjete znojavo meso uvijek valja dati pravac vjetru smjerovi su važne linije putanja išao je pogrešno ne mari ponovo se stari prešao u računu mjesto pjesme podigao bunu šta su usta mravlj za lavlja ali zube obje sile drže i svako za svoj ambar odgovara svojom silom mjesto obelježi sila silu silom ždere pred oltarom vremena tonu zaborav je najači sudija život je trzaj između dvije smrti i niko nikad van vremena nije vrijeme donijelo vrijeme ponijelo koliko je glava prije bilo koja kolijevka zemlja i njeno rađanje otkrio majmun glupo nagađanje čovjek je slučaj obelježen imenom nije morao biti a desio se i koliko ih još čeka da se rode je li karma svima propisana ima li tamo nekakvoga nadanja možda je i u te nepoznate vrste prokleti slučaj upetljao prste ili je to sudbina iz inata možda je uvijek moglo drugačije a i tako treba da je isto naš je mozak obad ilindana 337

339 nema svoje niti u razboju cvjetni ćilim potkan bez osnove nikad dvije ruže u jedno tkanje dovijek rasvit bez svitanja nit pauka zvjezdane tiši motavilo eha bajate glibine teška li je ruka našega slučaja da hoće bar svoj dlan podići i zgnječi gordost bijednoga neutrona zbog daljine tvoje nečujan je eho preći se mora do razuma baruštinom inata od života u ropcu obmane srama i meteža ti si tiho kotrljanje po svemiru tačka do tačke do besvijesti i nema mjesta za počinak buri sve je u toku i ništa nije tako i sve su smrti daleko pomjerene a kamoli život truna gorućega koliko sam puta klizio bez teže među molekule strašnoga etra ne bi li našao čari njegovog poretka i uvijek bio nijem i bez posletka stajao pred vrata zaključana umom pusta želja a snage ni lelej a mozak se zaglavio negdje u sveru nemože se dalje a nazad bruka na omču visiš ne može da se kuka naša je nemoć stvorila boga to je sve ono iza vrata uma što je slabost veća vrata su bliža 338

340 ali nema zraka da prodre u vječnost od toga bola u grobu je lijek a našem tumaranju ime je vijek moć i nemoć je u treptaju oka većem gledanju dalje su daljine većem krugu znanja veće je neznanje niko znanje dosad ne urami niti je i ko prekrio neznanje šta je vijek do tačka vremena šibana orkanima ludoga toka i ta se sila zarekla nečemu da otkrije čuda da uđe u biti da uzme od đeda i da unuku to zrno prašine da nešto zažari i to jeste iskra za buktinju ništa i da je buktinja vječnom mraku tren zalutao sam negdje u izazove vraćanje je uvijek glupo slatko u otkriću biti čežnjivo je budali umorila si me glavo lupetanjem teže breme od tebe prtio nijesam zalutali smo daleko u vječna bezpuća bez ikakvog cilja vodiš me bosa s vječitog izvora da okusimo kapi sa gorčinom naše nijeme veze što sam god više slova čitao sve sam više u tamne muke skitao da mi je bar da jedno okce nađem da izdahnem udahnem ili da izađem o zvono moje okačeno o vjetru ti da otkriješ čari beskonačnom etru 339

341 i da budeš ti nečiji eho tupo klepetalo bez ikakvih nota što treperi pod svodom velja neznanja kao vazduh nad burom plamena jezika da mi se u svoj mali prst uvući da ugrabim bar nešto od smrti vječne koja se bliži kao jahač iz tačke lika nema a neznaš da li gmiže ali je slutnja na strah sve bliže a inat ti ne da da se daš u bjekstvo za goli život inat mi posta jemstvo oblačne li svere za moje dvorište gajim ruže u njedrima na bunjište ko to tvrdi da one mirišu kada to moja njedra trula izdišu zar su ta njedra stvorena za raj kada se u njima pakao rodio to je nekog zova eho razlomio bljutava glavo odo vječnoga bdenja zalutala iskro kosmičke prašine ti nemoćna vezo svemoćnih niti uvijek imaš svoga staratelja sve su tvoje moći ogledi vasione zbir znanja vjekova za žaljenje dok duša napusti tijelo za truljenje i njenom selidbom veže se karika od bljutave glave do kosmičkog lika samo su četiri vrsne majmunice oplođene nekad nekim iz svemira kakva evolucija kada nema karika mene moj predak odavno muči 340

342 kako majmun od njega ništa ne nauči sve su ostalo mutacije i kombinacije razum nema nikakve notacije jadnu li si grešku ovdje napravio ti što svrati sa plamenim oreolom čitav si život majmunski batalio sa nekakvim čovjekom tvojim idolom kakva ironija adama i eve svo je voće kod nas ukleto nekome se prohtje da zapjeva i sve se svede na kukanje prokleto za sve čežnje i njene slasti korjeni su u utrobi halapljiva trupa nigdje nema klice veće od morala parafraza naša očajna i glupa ko god stavi život ispred toga cilja u trule se zakona ljudskoga roda splete tako bih želio da odrastem zbilja da se ne držim za skute kao dijete što ne svrati negdje gdje su druge čari no baš ovdje u ovaj majmunski rod e moj djeda stari i prastari pljuni ti na ovaj tvoj ovakav porod što razminu kosmos i tvoje planete no si blesavo i naivno kao dijeta svoju misiju u ovaj glibež završio i ko te to danas slavi i silom naziva fukarske li slave iz straha kletoga skini mi se s vrata neću da te molim slučajni sam prolaznik ovoga svijeta neću stege okove i bogove 341

343 šta će mi ideali sveci i mjeseci najveće zlo što je čovjek rodio kakve vjere ropstva i carstva nema vjere koja glupost pere niti boga koji bi smrtniku pomogao zašto se nerodi u carstvo predaka gdje vlada zakon prirodnijeh čuda gdje vuk vuka i mrtvoga kolje a čovjek zbod vjere ideje i inata kolje i svoga rođenoga brata kakve su ovo muke useljene u kosturnicu ovu te mržnju sije da li su one zlobom podijeljene ili je to eho naše ironije zvijer mora stići do cilja svoga nezna za bol krv i vapaje žrtve da zasiti svoja gladna usta velje muke tuđa usta zasititi oči niko zasitio nije dok mu ruka kapke ne zatvori kome se zakleti da ću ovo svesti prije kraja vječnoga seljenja i sve misli oku vječnome dovesti da više nema iskre i vrenja gdje naći izvor sa kojega nije pito a da nije divljač od like pobjegla i reći misao koju niko rekao nije budale su uvijek dušom uprošćene lako im se u slast ismijati blago njemu vječno za njegov vid sve su zore njemu ispavane 342

344 dosta si me čekao moj idijote da nastavim djelo započeto teško će znati prebijeno pseto koju ranu prvu lizom da liječi teška li duga od zla druga divna li svitanja bez tuđih pitanja ništa ljepše od svoje ponjave kratka jeste ali se pod njom zgrči niti šta viri niti te ko tairi nema krčkanja od tuđeg prčkanja neka na moju vatru prazan zagori no za tuđi začin selo da zbori teško li je kada vrijeme pamet preteče nema goreg bremena od vremena razborita starost slatka spokoja biser godina a glava svoja niti tijelu smeta niti sobom aveta divne li slasti dedi uz unuka kad jedan drugog jezikom ne brukaju strašna želja da se čovjek podvuče brzoga li kraja tek usnula života sagnuta glava sa ručicom u ruci a koraci na nejake noge jedan se oduži a drugi produži jedan u vječnost a drugi iz vječnosti ko je preskočio te korake želja pusta na drhtava usta prva i poslednja u njima se rodi najveće blago vječita prokletnica sa najdužom rukom svih vremena prijatelj bez mita i bremena 343

345 klepao sam te ljuti čeliku da kosiš travu veliku za tobom nigdje otkos ne ostaje džabe čelik s nakovanja laje kud god hodaš ne briši tragove istu crtu više ne nacrta mazanje je dobro oku za viđenje nije to ono niti je to ovo teška vremena sile rađaju da bi njime sebe opravdale kud me đavo veza za slova te mi sijede glavu okitiše kakav inat muke i nevolje da ovaj život naprave bolje ugazila starost nogom u mravinjak divne slasti kada ti krila porastu ujede li me to ti moje pseto došao vakat da te poimenim ništa gore od imena nema za njime se istorije nižu na njega se osvetnici dižu za njime se mnoge mase klate i mnoga imena zbog imena plate imenom sam sebe posjekao da ga nije imena bih poimenio pa sada plaćaj grešku svoga oca džabe si se sunce ozračilo kada ti je ime mjesto omeđilo nijesu tvoji zraci silu osilili no te tuđa koža takvog imenila a kuda bi stigao da je ime jače 344

346 blago onim što ga ne nosiše da su te da je plakanja više okovi okuju krila da ne lete da gležnjeva nije okovi bi spadali zlatna burma dušu slobode sputa bez koraka ne čuju se topoti davno li je čovjek sebe usmrtio i pod oči obraz svoj stavio parče tijela vasioni podario izmislio njme junake i hulje da bi priče prepredale bake oslobodio um bez dvouma iskonske li ćefi konju u ergeli ognju sveti što rasturaš tamu svitanje vidu tijelu i duši koliko sam puta sebe uhvatio naglas da čitam svoje umovanje tuđe tuge da mi tijelo žderu na tuđu sreću da mi se zapjeva instikti su čula utekla razumu njih je čovjek sobom obrodio nikada nijesam trebao zaplakati možda me dojit nebi ni učili niti bih znao majci dojku nagrizati život je ovaj čudna prevara a ljubav je instikt produžetka vrste kada razum napusta stege tijela ili se život gubi ili se novi rađa za oba se bola grči tijelo bolnoga li spoja blata i života u sve pore vasionskog etra 345

347 čudni odjek sile umiruće koja sebi neznade obale ni kod mrava ni kod lava dok su ove beznačajne pore u tu mrežu eha vasione gdje se sama sobom umrežila zar su iskre počele početak a početak bliži od nastanka nastanak je otac nestanku naše su moći atomi vremena naše breme sprdnja za bremena naša kazna nije za gledanje ko je čovjek u ovo vječno stradanje oj umovi što budiste noći vaš je mozak luča svitanja kao što je zov besmrtnosti gdje su sve mjere izgubile cijenu tu golemo nikad neće biti tu se malo ne može mjeriti a čovjek je tu grob neumrli kao zrno prašine te se vrti rasuta dubinom vječnoga neznanja zrno prašine što svoj haos hrani svim čarima svoje vječne biti dok mu kose ne zamagle oči nema svitanja za ćorava oka a kada srce pretekne glavu slavu džabe trome noge nose eto služi da se češljom mane ako nije i sebe nadvisila svoje ime slučaj sobom nosi 346

348 i svoju stranicu života ima obraz nije oči zatvorio no je druuga jadna prolajala težak mi je biser oko vrata a još školjka potonula nije talasi se bure o nju razlamaju te se sama u pjenu zavija oj pučino silo bez međaša obale su tebi vječna snoviđenja na tebi se pjeni i raspjeni na tvom gazu bistri su tokovi prezrenju je tvome obala daleka samo sreća ili nesreća piše kao pjena na ključalom loncu talog nikad proključao nije on je uvijek lonac zagorio mutne vode i dobre ribe dave za lošake malo je plićaka bura u kraj ništa ne ostavlja bljesak munje za groma crta metu zivot joj je eho svemirskoga zova koje oči neba kišom oplakuju dok zora dana ne ugleda pjevanje je obična čamotinja noćno tumaranje za bolno svitanje noćno bdjenje duševno ushićenje a kada zrak svanuće umije noćna plakanja postaju nadanja dva se koraka u raskorak guše proći mimo staze a stići prije teških snova za jedno spavanje 347

349 a svanuće za čekano nadahnuće da bi želje mrava usnio gordoga no silu njegove strasti viteške ni orlovi vrhova ne dožive a pred jačim već su oba isti svi smo mi nečija nejač pred budnijem okom vječnosti zrno prašine u metežu vjetra žedna trulež ličnoga kosmosa jedino nas sukob u životu drži to je mjera vječne suprotnosti koja našu dušu sama iseljava gorega ropstva stvarano nije zle li greške pokojnoga inata atomi lebdeći opet se sjatiše da od ništa oplode pakao svaka voda pamti svoju mutinu sve su one kroz blato sušene kao poklon mutne atmosfere i njenoga munjskoga krštenja ali ipak svakome za pojenje služi ove nejači ovdje zatečene da li muzikom ili urlikom svojim tu je mjesto njenog postojanja čudno zrno sa svojom klicom žubor vremena zubom zazubljena gdje sila silom nasilnoga sili mučnina je dom žuči raspanule a tuga mu dom posrnule sreće pregršt dana ne mijenja stanje niti sunce sužnju skida lance 348

350 teške memle duši u tamnici mesa mrcinom se kurjak ne napoji krvi niti mu soko može pod očnjake pasti ko je vičan letu u letu i strada pusta nada osta oku punom suza krik je slobode od nade jači oj beskraju čežnje ropske da li ima moć kakvu daljinu ili sila vagu za mjerenje sama se sobom neda izmjeriti njene su obale i sreća i tuga dio je čežnje njena pohlepa nju je etar iz želje svoje dao to je mučni odjek njene ćudi čovjek je sklop dva haosa jedan drugog ždere i stvara besćudna ćud mrcvarenja zloba jedna kožom uvijena korak jedan nijeme vječnosti dušom našom mi nju dijelimo samo ljubav rasteže joj međe puste laži u očnome vidu svetovi su eho tajnoga svitanja nastajanja i nestajanja bez pitanja što me nače moja prokletinjo ilovačo za sve boljke svetinjo mučenjem me svojim nadahnjuješ toga da nema nebi bilo draži otkud iskra pobjede u nama tu enigmu naši geni kriju geni su ljudski roditelji 349

351 džabe njeni mučni vapaji kada ga nije imao ko roditi a sada se dao u ćosanja kao crv u slatku jabuku naše tvari daleki su konci čudnom silom ovdje su spleteni svaki trzaj ogledalo etra svaka muka data za ćutanje radi neke ironije naše izgubljeno sjeme neke daljine a diči se klicom i genima i ponosom glupoga nastanka kako mi se duša zamaglila više misli ne nalaze puta zloba ljedska u silu je nikla ljuta sablja vitla se u zraku nema druge u krst da se spletu eh da sam žica tanke violine pa da strune nježno po njoj klize no sam doboš na koljeno tuđe najviše čovjek u životu stari onog časa kad izgubi riječ kada bude glava višak tijelu sve su misli tada iste veličine smrt i život su u istome džepu i sve mu isto šta će da izvuče ruka još čudniji nijesam osjetio prasak kakav lomot sobom sačinjava tutanj prazni ne donosi kišu on je prkos sunčevome zraku eho zovu majka je prepreka 350

352 atom je tamnica iskre iz svemira za genija nema budućih vremena on je poslat da ih razmeđava tu se sfera svojoj moći smije nije hrana za izmet stvorena već da drži u životu glavu niti su munje iste u svemirui kiša služi da jaru rastuži prasak zvjezdane prašine u grobnicu je daljine i vremena nedostupna neutronu svome koji gmiže na puteljak tuđi ima li igdje majke za vrijeme ili smo svi njegove sluge dva se kraja još niko ne sjeća nema toga da ih prepričava ta je tajna sebi nepoznata u njega je etar najmanji sluga gdje ja sebe u to da postavim šta su munje a šta ideali za utrobu vječnog zaborava prazno bure svoju kap zadrži dok je samo sobom ne popije ili je ponesu zrake ispiruše tek bez želje uz inate naše nije svaki zov za ehove niti je svaka suza od plakanja nije svaka muka za trpljenje niti je vrijeme dato za čekanje šta sam gdje sam a gdje nijesam moram što moram da moram 351

353 voljen sam voljom bez voljenja da bih volio život bez njega ispušten sam davno rukom bezručno pa umirem dugijem čekanjem karme moje etri su kolijevka ej čudne kosti u kožu ušite ko je pradjed vaših pradjedova da te nijesu još tako krstili šta bi naše ovolike psovke teške li borbe po tavanu pustom još harizmu svoju žedno rešava ali umišlja daleke atome biti moga trena ne ostade crta do oslonac dva kraja vremena i po koja tačka za tačkanje nijesam sebe mogao zaobići no me opet evo tebi na amanet zar me nema u tefteru tvari zar je ime graška izgubljena koliko sam puta otvarao knjige nebi li našao neki red tajne čudio se majci i shvatio sebe za iskonski nagon nekog amaneta na drugi je kalup ona bila tkana i sve smrtno bijaše u njoj vezano dok pije zrake tajnoga vjetra kap jedna jednoga je života već je druga za drugu sferu zadnju ništa preskočit ne može ona nikom nije odpisana nemam moći na srce da sviram 352

354 ruka mi je uzamljenje etra mnogo li zvuka ova harfa ima teško li je jadno grlo urediti mnoge li si sobom pokopao soliste nisko li je ovo horsko nadimanje neka trunem na putu očnoga vida neka vjetar njiše grane u ušima i žubori riječ uz potok gutanja neka moja trulež bude cijela ona se ne mjeri niti se dijeli iselih sobu da me tuga ubije tvoj eho nije više od moga zova amanet moje karme stoji u svitanje vječnog doma temelj koraci su tvoji nije li ovo eho šapata kosmosa ja prenoćih na tebe glibuljo stara naplati konak a dušu dalje pusti skupo smo platili njeno konačenje sve su bitke tvoje i ovoga puta kakav zov zvona i molitve pukao je etar umukao eho u prazno je uvijek prazno biti u njemu dušo praznuj i ti 353

355 TU 354

356 E baš tu treba biti tu je to naše vječito tu da tu nije to nebi bilo tu svu vječnost živimo za to tu tu mi je srce stalo za to tu sam zapeo bez skoka sputalo me vrijeme i besjeda ošinula me nemoć moje moći zastao na tren da budem ukopan provukao se podrumom života a dičim se nekim ponosom ko je tu bruku darovao nama a svoje sa kože mi stidimo ali je to tu bilo mučno rodio sam se osjetio nijesam ali sam tada počeo da plačem cijeli mi život prođe u tiešenje tješenje je od mene dalo ležu da bih opet druge sobom izlagao tu na vrata gdje se zadnje čeka svako strepi od tuđega reda i svaki dan je jači od vijeka tu se starac sjeti majčina mlijeka juče to bješe kada je plakao a već ga je život danas spotakao plamen čezne u svom pepeljaku slabi dašak njemu su orkani muči se mukom da bajagi cvili da je redak kako da svoj prorijedi redak koji poslednjega nema duga dana kada se muke dignu 355

357 strašne molbe za svoju dušu njemu a ona lati zemni glibež u ruke tijelo trune a jezik poaveta pomute se luče sakatoga života sve su tvari njegovi dželati zuba nema pa jezikom grize tu je to gdje su dugmad popadala leprša se gatnjik kao zastava bruka nam je svaka pokopana iza toga više nema neko tu naše vene nemaju turiste tromi starci njima koračaju ne treba mu nikakva krsta knjiga mu je davno zatvorena i sjećanje sa mnogo zareza doskočeno nije nikad preskočeno mnogo li sile za preskok treba mišca sluša volju gospodara ali baš tu oboje utrnu džabe su volje ne može se bolje toga carstva daleki su zraci vječne tkalje lepršaju niti jednom moraš tu kapu nositi sa toga praga ona otvara vrata kako za pastira tako i za dželata ovome koraku tu je taj krok ovome sabirku loši su sabirci i sve se svodi na prosto ništa veliki skup prostih nula najbolje sebe pohvaliti mogu i najgore obraz svoj ukaljati 356

358 lomača se radi sebe ne pali niti je tuga uzor njenog bola nije duša sebe sobom napatila već manitost pomamna tijela no baš tu niko se ne kaje dogrdile muke isusovog raspeća dobro i zlo u sukob manitosti čudna kazna za još gora mjesto je li ovo greška ili je namjera da se vječno na nišanu drže da se s plačom sretu i raziđu i od do da se nezaobiđu a kada dođu tu na to mjesto bezbolno napuštaju ovaj presto misli odlete a tijelo prognjili kukanje prokuka i sebe zakuka prolaz tanak a vrijeme brojno sebi našli muku u nekakvome toku godina vjekova i čudnih era omeđena bljeskom vremena a sama beskonačna u svemu zakleta sili svojeg postojanja vječno tajna vječnoj prašini koja sobom haos stvara zakleto je uvijek bilo prokleto gore je zakleto nego zaklato šta su ere u tvome toku šta daljine koje se ne međe gdje su međe uma bijesnoga koliko si bolno bilo nastajanje u trenu munje vremena tijesnoga 357

359 da su moći kao što su slabosti pa da ti sjednem uz koljeno blizu tvojom rukom da mi kosu maneš svoga kraja da osjetim korak svojoj duši da prostrem postelju da okujem tijelo u tamnicu i podičim dušu svojim putovanjem nema smjera za to naše htjenje tapkanjem sam ovdje tačku ucrtao tu je to i on je došao eto tu kraj početka naš početak kraja šta je preče žalba ili slavlje snu da se puštim ili ga ispuštim divne slasti kad bolovi zamru a duša se lati precima u goste šta će suza vrela na ledeno oko čiju to radost oplakuje biće da li se to duša seli pa se veseli ili tijelo kune što će da trune ili su dva pakla pred porotom stala a ključa nema od riznice jada potrošen je zakon pravde i nepravde pa členovi sami sebe kolju ko opisa to volju i nevolju i zakone njene postavi na odru šta će jadnik sili dana mu nije odletjele ptice sa suvijeh grana sura mu zima popritegla kosti sudba mu se smija za predaju nije a korake svoje davno potrošio pusto se sjećanje mladosti dalo 358

360 čudi se a čuđenje mu čudnije biva mora da se jadan postariji rodio koliko mu je onda majka stara bila još mu kolijevka na tavanu visi a krstača data popu na opijelo nigdje blage niti ovoga života ispod svoje crte sam svodi račune šta je tu je a to tu je eto tu koga još kukanje može ožaliti našega života čudni su vladari jedno okajanje nije pokajanje grijeh tijelu dođe na tovare a duša se vječno kašičicom čisti koliko ću puta sebe zakopati tom pitanju vjekovi su lijek ženo rodilico moga tijela kakvom si ga greškom oživjela eh da su se za čas zaturili ključi pa da zov nema svoga odjeka vitezova nikad dosta bilo nije mrcinu je lako omrcinit bilo bio si mi krila na koja se leti pa protivnik ljuti u teškome boju viđi danas opaka dželata spremio se jadu u svatove bili ti to samnom sramoto lukave li ruke besmrtnoga vođe ja trepnuh a on mimo prođe ostaše mi od njega sijede vlasi u tišini uma đavoli se gone u tišini riječi njegove su sluge 359

361 u tišini sluha apostoli groma u tišini vida djeca sudilišta sve su ovo vlasi nekakve gorčine mi smo ovdje sudbom zatočeni sve što niče nama ravno nije i sve se to našem jadu smije niko se od nas dublje ne kopa niti kuka kada život mine niti od groba pravi svetilište on je tu a to je veličina gomila kosti u džaku sjećanja kukavac teški svoga postojanja šta će meni tada sjećanje na mene kada mi krajem ruke zatvorite oči reza je zarez prije slobode kada se vrata vječnosti otvore suze zamru u daljine progovore godine mi život nuli primiču a one se nikad u sabir ne meću zazvonio ključar ključem od tamnice a smrtniku milo da se trsi sebe kada muke dosade bogovi su svi isti oslobodi dušu etru vasione tvoje preskočit ga nemož zrako ništavila s tobom ne sviće niti s tobom mrče tvoj je život igra djela i nedjela nema toga ko ga mijenjao ne bi našoj vječnoj čežnji tu je ipak tačka da imamo snage kolika je želja svoje biti klicu utrli bi davno koliko naš razum sebe razumije 360

362 no su naše čežnje višoj volji date stiglo se knjizi do druge korice ostale su samo kritike o djelu za nekoga je horor ili komedija ali je ipak život vječita tragedija bolno otimanje u haosu neznanja i u trenu smrti trenutak nadanja to je igra prašine na pukotini zraka trenutni bljesak od mraka do mraka. 361

363 SADRŽAJ: 20-te 3 30-te te te

364 V I D A K Č U K I Ć --- V I D O rođen je godine u Donjoj Ržanici, Ivangrad (Berane), Crna Gora. Osmogodišnje školovanje je završio u Donjoj Ržanici, a srednju školu u gimnaziji "Panto Mališić" u Ivangradu. Kao učenik gimnazije piše i objavljuje literalne radove u razne časopise. Rano odlazi u svijet, trbuhom za hljebom godine se vraća iz Amerike u rodno mjesto gdje nastavlja da radi u "Š.I.P-Polimlje" do invalidnosti. Čitavog se života bavi pisanjem. Ovom knjigom je izvršio odabir iz svoga rada. Knjiga "Brence" je prosuta duša, ovoga pjesnika, na papiru. 363