ZR_Barukcic_zadnja

Транскрипт

1 SADRŽAJ 1. UVOD OPĆI UVIJETI ZA EKOLOŠKU PROIZVODNJU ZOOTEHNIČKI POSTUPCI HRANIDBA SVINJA SMJEŠTAJ I DRŽANJE SVINJA SUSTAVI DRŽANJA ZATVORENI SUSTAV OTVORENI SUSTAV MJEŠOVITI SUSTAV KATEGORIJE SVINJA KRMAČE DRŽANJE U ZATVORENOM SUSTAVU ODJELJCI ZA PRASENJE Univeraznlni FAT Schmidt DRŽANJE KRMAČE S PRASADI DRŽANJE NA OTVORENOM ODBIJENA PRASAD ZATVORENI SUSTAV KOMBINIRANI SUSTAV OTVORENI SUSTAV NERASTI TOVNE SVINJE ZATVORENI SUSTAV Duboka stelja Puni pod Kosi pod DRŽANJE NA OVORENOM ZDRAVSTVENA ZAŠTITA SVINJA PASMINE...24 ZAKLJUČAK...26 LITERATURA...27

2 1. UVOD Ekološko svinjogojstvo je uzgoj svinja na ekološki prihvatljiv način. Takav način uzgoja određen je zakonom od strane Europske Unije kojem podliježe i Republika Hrvatska. Uzgoj svinja na ekološki način temelji se na držanju pojedinih kategorija svinja u što prirodnijem okolišu. Imamo tri načina uzgoja, a to su: otvoreni sustav, zatvoreni sustav i kombinirani sustav. Takvi načini uzgoja omogućuju humaniji odnos prema životinjama radi zadovoljenja njihove dobrobiti i zapravo su alternativa konvencionalnoj svinjogojskoj proizvodnji. Ovakvi pristupi držanja svinja omogućuju očuvanje okoliša, jer sprječavaju proizvodnju otpadne animalne tvari na malom ograničenom prostoru. Dosadašnja stočarska proizvodnja se temeljila na uzgoju velikog broja životinja na malom prostoru, pri čemu se uvjeti držanja nisu prilagodili dobrobiti životinja, već stvaranju što većeg profita. Dobrobit životinja se može definirati kao stanje ukupnog mentalnog i fizičkog zdravlja u kojem je životinja u skladnom odnosu s okolišem. U ekološkom stočarstvu se upravo primjenjuje takav pristup uzgoja, uz očuvanje okoliša i proizvodnju visoko vrijednih namirnica u prehrani ljudi. Ekološkim stočarstvom se danas u Europi bavi još uvijek mali broj ljudi, iako se broj gospodarstava iz dana u dan sve više povećava. To isto vrijedi i za našu zemlju, pri čemu proizvođači uz perad, pokazuju i određen interes za uzgojem svinja. Ekološki uzgojene svinje čine još uvijek mali udio u ukupnom svinjogojstvu razvijenih zemlja. Međutim, sve veća potražnja ekološki proizvedene svinjetine u Njemačkoj, Velikoj Britaniji i ostalim zemljama članicama Europske Unije povećava interes za ovim oblikom proizvodnje. U našoj zemlji postoji sve veće zanimanje za ekološkim uzgojem svinja, prvenstveno u držanju izvornih pasmina svinja, poput uzgoja crne slavonske svinje za proizvodnju tradicionalnih suhomesnatih proizvoda (slavonska šunka, kulen). Uzgoj svinja na ekološki način propisan je Pravilnikom o ekološkoj proizvodnji životinjskih proizvoda (NN 13/2002). U navedenom pravilniku propisuju se minimalni zahtjevi u pogledu ekološkog uzgoja domaćih životinja, uključujući i svinje, a možemo ih podijeliti na opće uvjete, zootehničke postuke, smještaj i držanje, hranidbu i zdravstvenu zaštitu. 1

3 2. OPĆI UVJETI ZA EKOLOŠKU PROIZVODNJU SVINJA Objekti i površine za držanje svinja na ekološki način moraju biti jasno odijeljeni od konvencionalnog držanja. Ako se svinjsko meso želi staviti na tržište kao ekološki proizvod, svinje se moraju držati prema uputama iz Pravilnika najmanje šest mjeseci. Životinje koje se koriste u uzgoju moraju potjecati s ekološke proizvodne jedinice i moraju ostati u takvom proizvodnom sustavu tijekom njihova proizvodna života. Kada se za uvjete ekološke proizvodnje prvi puta uspostavlja proizvodno stado, a ne može se osigurati dostatan broj životinja koje udovoljavaju uvjetima za ekološku proizvodnju, tada se u stado mogu uključiti i grla koja potječu iz konvencinalnih poljoprivrednih gospodarstava pod uvjetom da se prasad od odbića do 25 kg uzgaja prema odredbama navedenog Pravilnika. Pri izboru pasmine prednost se daje onim pasminama koje potječu s područja uzgoja, npr. crna slavonska svinja za istočno područje naše zemlje, te onim pasminama koje se mogu prilagoditi uvjetima uzgojnog područja, što pogoduje njihovoj vitalnosti i otpornosti na bolesti. U svakom slučaju treba izbjegavati pasmine ili linije koje su podložne stresu i iznenadnim uginućima odnosno one koje daju meso lošije kakvoće poput pojave tamnog, čvrstog i suhog (TČS) mesa ili blijedog, mekanog i vodnjikavog (BMV) mesa. U proizvodnu jedinicu mogu se u slučaju obnove stada ili visoke smrtnosti životinja uzrokovane zdravstvenim ili nekim drugim razlozima uključiti grla koja potječu iz konvencionalnog uzgoja uz odobrenje nadzorne stanice. Ako se želi povećati broj životinja u stadu ili se želi obnoviti stado, a ekološki proizvedene životinje nisu na raspolaganju, dopušteno je svake godine nabaviti 20 % odraslih ženki svinja s poljoprivrednih gospodarstava koja se ne bave ekološkom proizvodnjom. Na ovaj način mogu se popunjavati samo stada koja broje pet ili više svinja. Za manja stada dopušteno je godišnje nabaviti iz konvencionalnog uzgoja samo jedno grlo. Udio u nabavi grla iz konvencionalne proizvodnje može porasti do 40 % uz mišljenje i odobrenje nadzorne stanice i ako se planira znatno povećanje broja životinja na farmi, te ako se mijenja pasmina i želi uspostaviti novi sustav proizvodnje. Muška grla za rasplod mogu se nabaviti s konvencionalnih farmi ako su te životinje držane odvojeno i hranjene prema odredbama Pravilnika. Pri nabavi životinja koje ne potječu s proizvodne jedinice posebna pozornost se pridaje provjeri njihova zdravlja, otpornosti i prilagodljivosti te se provode posebne mjere i karantena (Uremović i sur., 2008). 2

4 3. ZOOTEHNIČKI POSTUPCI Rasplođivanje svinja u sustavu ekološke proizvodnje obavlja se prirodnim pripustom ili umjetnim osjemenjivanjem. Ostale manipulacije spolnim stanicama poput transfera embrija nisu dopuštene. Izuzetak se može učiniti jedino ako se radi o ugroženim izvornim pasminama uz odobrenje nadzorne stanice. Zootehnički zahvati na svinjama poput skraćivanja repova ili sječenja zubi ne smiju se provoditi sustavno. Određene intervencije mogu se obavljati uz suglanost nadzorne stanice, ako je to potrebno radi sigurnosti ili ako se na taj način pridonosi zdravlju, dobrobiti ili higijeni životinja. Fizička kastracija svinja je dopuštena, a mogu je obavljati osposobljene osobe u najpovoljnijoj dobi životinje. Pritom bol mora biti svedena na najmanju moguću mjeru (Uremović i sur., 2008). 4. HRANIDBA SVINJA Poljoprivredne površine koje se koriste za proizvodnju hrane za svinje moraju udovoljavati uvjetima ekološke proizvodnje kako je propisano Pravilnikom o ekološkoj proizvodnji u uzgoju bilja i u proizvodnji biljnih proizvoda (NN 91/01). Svinje se mogu hraniti ekološki proizvedenom hranom s vlastitog gospodarstva ili kupljenom hranom s drugog gospodarstva koje se bavi ekološkom proizvodnjom. U slučaju da gospodarstvo ne može osigurati dostatne količine proizvedene hrane može se dozvoliti nabava konvencionalne hrane, ali najviše do 20 % godišnjih potreba. Udio tako nabavljene hrane izračunava se na osnovi godišnjih potreba na temelju ukupne količine suhe tvari u hrani. Voluminozna krma u hranidbi svinja mora biti zastupljena s najmanje 10 % od ukupne suhe tvari u dnevnom obroku. U ekološkoj proizvodnji nije dopuštena uporaba mesnog brašna, koštanog brašna i genetski modificirane hrane, te tvari kojima se potiče rast i proizvodnja (antibiotici, kokcidiostatici, stimulatori rasta). Hrana i svježa voda trebaju biti dostupni životinjama cijeli dan (Uremović i sur., 2008). U uzgoju svinja, posebno je zanimljiva hranidba svinja držanih na otvorenom. Pri slobodnom držanju, svinje koriste hranu s pašnjaka i dodatnu hranu. Svinja je svejed te pase i ruje korijenje i gomolje. Jede većinu trava (porodica Gramineae), ljekovito i aromatično bilje te povijuše. Također jede sve vrste voća koje nađe na tlu. Dobra paša za svinje sastavljena je od leguminoza (lucerna i djetelina), gaveza, cikorije i mlade trave. Svinje držane slobodno 3

5 imaju bolji tek od onih držanih u zatvorenim objektima. Dnevno mogu pojesti i do 10 kg zelene mase. U Velikoj Britaniji, gdje je prvi put postavljena tehnologija otvorenog sustava držanja svinja, životinje se hrane peletama većeg promjera. Utrošak hrane po svinji je veći nego u konvencionalnom načinu držanja svinja, ali se postiže bolja kvaliteta i viša cijena tako proizvedene svinjetine. Otvoreni sustav proširio se i u Danskoj te u Mađarskoj. Pokazalo se da se pri opterećenju pašnjaka s tri krmače po hektaru može proizvoditi bez dodatne hrane, dok se pri opterećenju od 40 krmača po hektaru, uništava sva vegetacija. Pri otvorenom držanju, hranidba svinja može biti različita. Površine se mogu zasijati lucernom, krumpirom i drugim gomoljastim biljkama pa čak i povrćem. Od drveća se sadi hrast, dud, bagrem, kesten i slično. Drveće se sadi s vanjske strane ograde da se zaštiti kora i korijenje drveća. Dobre su i voćke, a svinje su dobro došle u odraslim voćnjacima. Pašnjaci su podijeljeni na pregone. Svinje se mogu na pašnjaku napajati iz spremnika za kišnicu, a u sušnim razdobljima potrebna je voda iz bunara i vodovoda. Svinjac se smješta u sredini pašnjaka, tako da je povezan sa svakim od pregona (Senčić i Antunović, 2003). U hranidbi svinja mogu se koristiti i okopavine (krumpir, šećerna i stočna repa, mrkva). Okopavine su voluminozna krmiva bogata vodom, a siromašna energijom i većini hranjivih tvari. Stoga, obroke treba uravnotežiti dodavanjem koncentriranih krmiva (Tablica 1). Dodavanjem krmnih smjesa podmiruju se potrebe životinja za probavljivim bjelančevinama, vitaminima i mineralnim tvarima. Tablica 1. Obrok s krumpirom u tovu svinja Masa tovljenika ( kg ) Krumpir ( kg ) Krmna smjesa ( kg ) ,5 0, ,0 0, ,5 1, ,5-3,0 1, ,0-4,0 1, ,0-4,5 1, ,0 1, ,0-8,0 2,00 Izvor: Senčić i Antunović (2003) 4

6 Sastav dodanih krmnih smjesa može biti vrlo različit. Najčešće se dodatne krmne smjese pripravljaju od žitarica (ječam, kukuruz, pšenica, zob), posija, lucerninog brašna i superkoncentrata za svinje (Senčić i Antunović, 2003). Krumpir prije uporabe treba zapariti, kuhati ili silirati. Sirovi krumpir sadržava alkaloid solanin. Krumpir se u sirovom stanju može davati svinjama s tjelesnom masom iznad 50 kg. Za tov jedne svinje do 110 kg potrebno je 800 do 1200 kg krumpira. U obroke za tovne svinje može se također uključiti stočna i šećerna repa, stočna mrkva te svježi, suhi ili silirani repini rezanci. Šećerna repa može se davati svinjama u tovu tek nakon što dostignu 35 kg tjelesne mase. Preporučljivo je šećernu repu miješati s krumpirom. Ostale vrste repe treba miješati s jednakim dijelovima zaparenog krumpira. Jedan dio mrkve treba miješati s tri dijela krumpira. Okopavine prije upotrebe treba temeljito oprati. Rezanci šećerne repe rjeđe se daju u tovu svinja. Suhe repine rezance potrebno je prije hranidbe navlažiti. Silirani repini rezanci miješaju se s krumpirom u omjeru 1 : 2. Pri hranidbi svinja okopavinama treba u valove prvo davati krmnu smjesu, a na nju osnovnu hranu od okopavina. U hranidbi velika se važnost pridaje voluminoznim krmivima pa tako i korjenastim (stočna i šećerna repa, polušećerna repa, stočna mrkva) i gomoljastim (krumpir, čičoka) krmivima, biljkama iz porodice Cucurbitaceae (bundeve) i voće (jabuke, kruške, višnje, trešnje, šljive, dud, ). To su ukusna i dijetalna krmiva te ih životinje rado jedu. Mogu djelomično zamijeniti koncentirana krmiva, ali obrok treba uravnotežiti s obzirom na sadržaj hranjivih tvari (bjelančevine, minerali i vitamini) i energije. Ta su krmiva bogata vodom (76-93 %) te se lako kvare, pljesnive i trunu. Suhu tvar (7-24 %) čine najvećim dijelom lako razgradivi ugljikohidrati. U krumpiru je najzastupljeniji škrob, u čičoki inulin, a u repi i mrkvi saharoza, hemiceluloza i pektinske tvari. Ta krmiva imaju svega 0,4-1,3 % pepela u kojem je povoljan omjer kalcija i fosfora i visok sadržaj kalija. Sadržaj bjelančevina je nizak, svega 0,4-2,1 %. Od dušičnih tvari, najveći udjel čine amidi (oko 20 % kod krumpira i oko 60 % kod repe). Sadržaj celuloze je nizak (0,5-1,6 %), kao i masti (0,1-1,0 %). Korjenasta i gomoljasta krmiva bogata su vitaminima iz skupine B i vitaminom C, a siromašna su provitaminom A (karotinom), osim mrkve koja ga sadrži oko 100 mg/kg. Bundeve se koriste cijele ili isjeckane, sirove ili kuhane. Plodovi voća se daju kao zreli, jer nezreli plodovi mogu uzrokovati probavne poremećaje. Voće ne smije biti tretirano nikakvim zaštitnim sredstvima kao što su insekticidi, fungicidi i dr. (Senčić i Antunović, 2003). 5

7 5. SMJEŠTAJ I DRŽANJE SVINJA Na proizvodnoj jedinici dopušteno je držanje toliko svinja da godišnje ne proizvedu više od 170 kg dušika po grlu i hektaru poljoprivredne površine (Tablica 2). Tablica 2. Dozvoljen broj životinja po ha Kategorija svinja Maksimalan broj po ha Odojci 74 Bređe krmače 6,5 Svinje u tovu i ostale svinje 14 Izvor: Pavičić i sur. (2007) Pri izgradnji objekata za držanje životinja treba izgraditi objekte za čuvanje gnoja. Gnojišta moraju biti odgovarajućeg kapaciteta koji omogućuje sigurno skladištenje gnoja uz isključenje bilo kojeg načina (istjecanje ili prodiranje) izravne kontaminacije površinskih voda ili tla ukoliko se proizvodna jedinica nalazi unutar zaštićenog vodonosnog područja. Kapacitet gnojišta mora biti veći od kapaciteta skladištenja potrebnog u vremenskom roku najdulje od jedne godine u kojem je iznošenje gnojiva na poljoprivredne površine neprikladno ili zabranjeno. Životinje treba držati u uvjetima koji udovoljaju njihovoj vrsti i etološkim potrebama uz nesmetani pristup vodi i hrani. Izolacijom, grijanjem i ventilacijom objekata mora se osigurati da stujanje zraka, koncentarcija prašine, temperatura, relativna vlaga i zasićenost plinovima ne ugrožavaju životinje. U stajama mora postojati mogućnost osvjetljenja i provjetravanja. Životinjama u objektima treba omogućiti dovoljno prostora za slobodno stajanje, udobno ležanje, okretanje te zauzimanje svih prirodnih položaja tijela. Svim životinjama treba osigurati slobodan pristup otvorenim površinama kad god fiziološke potrebe životinja, vremenski uvjeti i stanje zemljišta to omogućavaju, osim ako je to zabranjeno zbog zdravstvenih razloga. Pri držanju na otvorenim površinama (Tablica 3) treba im omogućiti prostore za sklanjanje od vremenskih neprilika (nadstrešnice). Svinje u završnim fazama tova mogu se držati u zatvorenom prostoru ako takvo držanje ne prelazi jednu petinu njihovog života ili ako ne traje dulje od tri mjeseca. ( Pavičić i sur., 2007). 6

8 Tablica 3. Najmanje dopuštene površine po grlu Kategorije Kg žive vage Stajski prostor m 2 po Izlaz za slobodno životinji kretanje m 2 po životinji Krmače s prasadi dobi do 40 dana 7,5 2,5 Od 50 0,8 0,6 Tov svinje Od 85 1,1 0,8 Od 110 1,3 1,0 Odojci za uzgoj Od 30 0,6 0,4 Bređe krmače 2,5 1,9 Nerasti 6,0 8,0 Izvor: Pavičić i sur. (2007) Objekti za držanje svinja moraju imati glatke, ali ne skliske podove. Najmanje polovica ukupnih površina mora imati pune podove bez perforiranih ili rešetkastih konstrukcija. U objektima se moraju osigurati čiste, suhe i dovoljno prostrane površine s punim podovima za mirovanje životinja. Stelja treba biti od slame ili od ostalih prikladnih prirodnih materijala. Krmače se moraju držati u skupinama, osim u zadnjem stadiju suprasnosti i tijekom dojenja prasadi. Prasad se hrani krmačinim mlijekom do dobi od 40 dana i zabranjeno je njihovo držanje u kavezima. Svinjama se mora osigurati prostor za rovanje, a u tu svrhu mogu im se ponuditi različite vrste materijala. Objekti za držanje svinja, potrebna oprema i prostor moraju se temeljito čistiti i dezinficirati da bi si se spriječio nastanak uzročnika bolesti i njihovih prijenosnika. Dopuštena sredstva za čišćenje i dezinfekciju su: kalijev i natrijev sapun, voda i vodena para, vapneno mijeko, natrijev hipoklorid, kaustična soda, vodikov peroksid, prirodni biljni ekstrakti, organske kiseline (mravlja, mliječna, limunska, octena kiselina) alkohol i natrijev karbonat. Životinjske izlučevine i hrana koja se nije pojela, moraju se često uklanjati kako bi se ograničila emisija neugodnih mirisa i izbjeglo nakupljanje insekata i glodavaca (Pavičić i sur., 2007). 7

9 5.1. SUSTAVI DRŽANJA ZATVORENI SUSTAV U zatvorenim sustavima svinje su uglavnom smještene u zatvorenim objektima s mogućim izlaskom na otvoreno. Ovakve sustave većinom možemo naći u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj. Imamo u rasponu grijanje zgrade s umjetnom ventilacijom i neizolirane zgrade s otvorom ispred. Glavni izazov kod ovakvih sustava je u tome da moramo omogućiti krmačama i prasadi boksove gdje mogu izraziti svoje prirodno ponašanje. Treba odvojiti prostor za hranidbu, lijeganje, defekacijom kako bi izbjegli zdravstvene probleme, ekonomske gubitke i dodatni rad. Još je jedan od glavnih izazova u tome da moramo paziti na temperaturu u zatvorenim prostorima jer svaka kategorija svinja bilo da su krmače, suprasne krmače, prasad i tvoljenici imaju različite zahtjeve za toplinom. Prednosti ovog sustava je u tome da su pogodni gdje prevladavaju teški klimatski uvjeti sa snijegom i gdje su duge i hladne zime, gdje su umjerene zemljišne potrebe. Ovim sustavom je omogućeno učinkovitije ispitivanje životinja, mali je utjecaj stajskog gnoja na okoliš, ako se gnoj distribuira na odgovarajući način. Nedostaci su u tome da se moraju raditi visoke zgrade s visokim enegretskim troškovima, ne ispunjavaju se očekivanja potrošača ekološke proizvodnje svinja, dolazi do ograničavanja prirodnog ponašanja životinja, veća gustoća životinja povećava rizik od infekcija, zahtjeva se više tehničke opreme, veći su zahtjevi za higijenom zbog svinja različitih dobnih skupina, krmače se drže u uvjetima umjetnog i kontroliranog svijetla. Zahtjeva unošenje željeza u prasad pomoću pripravaka ili injekcije ubrzo nakon prasenja kako bi se spriječila anemija (Früh, 2011). Slika 1: Objekt s mogućim izlaskom svinja na otvoreno Izvor: Fibl Technical guide (2011) 8

10 5.1.2 OTVORENI SUSTAV U ovom sustavu svinje su smještene na otvorenom tijekom cijele godine gdje imaju kolibe ili prirodni zaklon. Ovakav sustav se naviše prakticira u Danskoj, Italiji i Velikoj Britaniji. Glavni izazovi su: organiziranje rotacije pašnjaka zbog održavanja vegetacijskog pokrova i održavanje bioravnoteže, prepoznavanje i liječnje zdravstvenih problema, poslove svesti na najmanju moguću mjeru. U Danskoj suprasne krmače i prasad su na otvorenom tijekom cijele godine. Suprasne krmače moraju biti na pašnjaku najmanje 150 dana. Većina odbijene prasadi i tvoljenika se drži u zatvorenom prostoru s mogućim izlaskom na otvoreno. Kako bi se spriječio proljev, neki farmeri drže prasad na pašnjaku određeno vrijeme nakon odbića, a potom ih nose u zatvorene objekte dok ne postignu masu od 30 kg. U Italiji prasenje i odbijanje prasadi se događa na otvorenom u 95% slučajeva. Tovljenici su na otvorenom u prosjeku 60% ili u zatvorenom prostoru s mogućim pristupom na otvoreno. Slika 2: Svinje na otvorenom Izvor: Fibl Technical guide (2011) Prednosti ovih sustava: mali ili nikakvi troškovi izgradnje, zadovoljavaju očekivanja potrošača, više prostora i raznolikosti okoliša gdje dolazi do boljeg izražaja prirodno ponašanje životinja s pozitivnim utjecajem na zdravlje i dobrobit, niska gustoća životinja i dobra kvaliteta zraka pozitivno djeluju na zdravlje životinja, imaju pristup prirodnom svijetlu, unčikovito korištenje stajskog gnoja, redovito gnojenje i opskrba hranjivim tvarima za sljedeće usijeve, nema velikih gubitaka kroz ispiranje, tlo i vegetacija osiguravaju dovoljne količine vitamina i minerala, mala je vjerojatnost pojave anemije jer prasad može naći dovoljno željeza iz tla. 9

11 Nedostaci: ako ima više od 15 krmača/ha godišnje to rezultira velikom količinom unosa nutrijenata i povećanog rizika od ispiranja dušika, može biti teško tijekom hladnih i vlažnih dana, potrebne su rigorozne kontorole protiv parazita, smanjena je biološka sigurnost jer može doći do kontakta s bolesnom divljači, opasnost od infekcija uzrokovanih raznim čimbenicima, veće poteškoće u identificiranju i liječenju bolesnih životinja, veći izazov od poroda je kada krmače dojde na otvorenom, prasad može biti predmet grabežljivcima kao što su gavrani, lisice pa čak i jazavci. Tablica 4. Otvoreni i zatvoreni sustav držanja Sustav držanja Otvoreni Zatvoreni Smrtnost krmača (%) Remont (%) Stupanj oplodnje (%) Legla po krmači Živorođena prasad po leglu Mrtvorođena prasad po leglu Smrtnost živorođene prasadi (%) Godišnje odbijene svinje po krmači Izvor: BPEX (2008) Rezultati pokazuju da vanjski sustavi omogućuju nešto bolje zdravlje, što se vidi po smrtnosti i % remonta, ali zato je loša oplodnja i reproduktivna sposobnost što se vidi po leglu i veličini legla, ali ne i po stupnju oplodnje (Tablica 4). Problemi prilikom prasenja i problemi poslije prasenja malo su smanjeni što se vidi po broju mrtvorođene prasadi i godišnje odbijenoj prasadi, iako se to moglo odraziti i na razlici u veličini legla MJEŠOVITI SUSTAV U nekim se zemljama koriste različite kombinacije zatvorenih i otvorenih stambenih sustava. Takav način držanja najčešće možemo vidjeti u Francuskoj i Švedskoj. Ovaj sustav omogućuje kombinaciju prednosti dvaju sustava. Mogućnost izvedbe ovakvog sustava ovisi o vremenskim prilikama i /ili povijesnim ili farmi specifičnog razvoja. Mješoviti sustav omogućuju krmačama držanje na pašnjacima u različitim fazama njihovog života, kada su suprasne ili tijekom grupnog sisanja. Na nekim farmama krmače se drže u zatvorenom u individualnim boksovima za prasenje i u roku od 10 dana se sele u 10

12 grupni boks u štali ili u grupu na pašnjaku sa kolibom. Odbijena prasad i tovljenici obično se drže u štali u velikim grupama u boksovima s mogućim izlaskom na otvoreno. Tijekom ljeta odbijena prasad i tovljenici izlaze na pašnjake ili se sele u kolibe na pašnjaku. U Švedskoj krmače koje doje drže se u zatvorenom tijekom zime, a tjekom ljeta idu na otvoreno. Manje od 10 % prasadi je opraseno na otvorenom. U Francuskoj se 80 % krmača oprasi na otvorenom, a 20 % u zatvorenom sustavu, dok se 70 % krmača nakon odbića prasadi drži na otvorenom na pašnjaku ili u kolibama oko kojih je tlo prekrivreno dubokom slamom. S druge strane 95 % tovljenika se drži u zatvorenom prostoru. Prednosti ovog sustava su: prasenje u zatvorenom sustavu omogućuje bolji nadzor nad novorođenom prasadi i krmačama oko porođaja, kada se krmače i prasad presele u grupu vani na otvorenom u roku 10 dana, krmača dobiva hladnije okruženje koje potiče njezin unos hrane u vrijeme kada joj je proizvodnja mlijeka u porastu, držeći svinje u kolibama tijekom ljeta ima higijenske prednosti, što olakšava čišćenje u štali i boksovi su prazni po nekoliko tjedana. Nedostaci: premještanje suprasnih krmača iz vanjske klime u zatvoreni prostor (prasilište) što može stvoriti klimatski stres za krmače, prasad koja još doji krmače koje se nalaze na otvorenom i drže u skupinama moraju se hraniti individualno (Früh, 2011). 6. KATEGORIJE SVINJA 6.1. KRMAČE S etološkog gledišta gravidnim krmačama treba omogućiti držanje u grupi i kretanje po otvorenim površinama, a neposredno prije prasenja smještaj u pojedinačnim odjeljcima bez uklještenja, uz mogućnost gradnje gnijezda. Pritom bi sveukupna površina trebala iznositi 2,5 m 2 uz prostor za kretanje od 1,9 m 2 (NN 13/02) DRŽANJE U ZATVORENOM SUSTAVU Za držanje mogu poslužiti jednostavni boksovi slični onima za tov svinja. U boksovima se mora osigurati barem djelomično izolacija jedinki u tijeku hranidbe, kako se ne bi međusobno uznemiravale, gurale, udarale i grizle. Dvodijelni boksovi dijele se na prostor za ležanje i hranidbeni prostor. Dio za hranidbu mora se obavezno podijeliti na onoliko pregrada koliko ima životinja u boksu. Pregrade se izgrađuju od metalnih cijevi i postavljaju iznad hranilice ili valova. Dio boksa za ležanje je s punim podom i steljom. Krmače se mogu držati i u dubokoj stelji, koja se povremeno (2-3 puta tjedno) dodaje u količini od oko 0,2-0,6 11

13 kg po grlu dnevno. Čišćenje boksa obavlja se nekoliko puta godišnje (Senčić i Antunović, 2003). Za rasplodne krmače često se izgrađuju i trodijelni boksovi, primjer takvog načina držanja predstavlja staja na bazi čvrste (zidane) i polumontažne forme, a sastoji se od tri funkcionalna prostora. Prostor za ležanje se nalazi između hranidbenog i prostora za kretanje. Prostor za kretanje se nadovezuje na staju i obično je natkriven nadstrešnicom. Naime, prostor za ležanje i hranidbu nalaze se u zatvorenoj staji izgrađenoj od opeke, a prostor za kretanjem na otvorenom. Drugi primjer predstavlja staja na bazi polumontažne i montažne forme. Pritom se područje za ležanje nalazi na prednjem dijelu i graniči s prostorom za kretanje. On se nadovezuje na hranidbeni prostor. Na taj način se izbjegava hodanje životinja kroz prostor za ležanje uz mogućnost praćenja njihove aktivnosti. Prostor za ležanje je izgrađen u obliku kućica koje se mogu rastavljati i koristiti pri držanju svinja na otvorenom. Za održavanje higijene treba se jednostavno otklopiti pokrovni krov kućice i nasteljiti čistom slamom. Svinje u kućicama ne defeciraju, zbog ograničenosti prostora, već to čine nakon odmora u prostoru za kretanje. Dakle u ovom primjeru kućica je izgrađena na bazi montažne forme, prostor za kretanje je na otvorenom, a hranidbeni prostor natkriven nadstrešnicom. On se nadovezuje na hodnik za opskrbu životinja hranom s produžnim zidom od drvene građe (Pavičić, 2007). Postoji još jedan način držanja krmača prema zoologu A. Stolbi, koji je prilikom konstrukcijske izvedbe uzeo u obzir prirodni način ponašanja domaćih svinja. Stoga se nazivaju Stolbine obiteljske staje. U tom sustavu držanja krmače se nalaze u struktuiranim boksovima, pri čemu im stoje na raspolaganju različiti prostori za ležanje, hranidbu, rovanje, izrada gnijezda i defeciranje. Bitna karakteristika ovog načina držanja jest da se krmače mogu slobodno kretati prije i nakon prasenja, a drže se u stabilnim grupama od po četiri plotkinje. Prasad se ne odbija odvajanjem od krmače, već dozvoljava prirodno odbijanje od strane majke (Simantke, 2000). Stolba-obiteljska staja koncipirana je s otvorenom prednjom stranom zgrade. U stražnjem zaštićenom dijelu staje nalaze se prostori za prasenje, a hodnikom su povezani s većim prostorom, koji je natkriven i gleda na jug, te istodobno služi kao prostor za kretanje, defeciranje, rovanje i hranidbu. Princip uzgoja u Stolbinoj obiteljskoj staji sastoji se od nekoliko faza. Neposredno prije prasenja krmače se smještaju u pojedinačne odjeljke sa steljom, od koje oblikuju gnijezdo za prasenje. U odjeljcima borave od 10 do 14 dana, nakon čega prelaze u veći prostor za grupno držanje, a boksovi za prasenje se naseljavaju drugim krmačama, koje su spremene za prasenje. Nakon 19 dana od prasenja u grupu se dovodi nerast, kako bi stimulirao krmače na prirodno odbiće i što raniju pojavu estrusa. Krmače 12

14 odbijaju prasad od sisa u dobi do 21 dan, ali ostaju i dalje zajedno u grupi. Počinju se tjerati već 25-ti dan nakon prasenja, jer je prisutnost nerasta osim utjecaja na odbiće, skratila interval od odbijanja do pojave estrusa. Nerast se odvaja nakon 5 tjedana boravka u obitelji, te u grupi preostaju krmače s prasadi iz prethodnog legla. Prasad se odvaja od majki u dobi od 12 tjedana, a to je negdje otprilike u sredini graviditeta krmača. To razdoblje odvajanja može biti pomaknuto i kasnije. Cjelokupni opisani ciklus traje oko 140 dana (25 dana od prasenja do tjeranja plus 114 do 115 dana graviditeta) i zatim se ponavlja, uz prethodno čišćenje slobodnog stajskog prostora (Simantke, 2000) ODJELJCI ZA PRASENJE U cilju zadovoljenja nagona krmačama za gradnjom gnijezda, treba im omogućiti suhi ležaj i dati na raspolaganju slamu. Krmače se smještaju u odjeljke za prasenje tek nekoliko dana prije samog prasenja, gdje ostaju sve do kraja prasenja. Fiksiranje je dozvoljeno samo kod problematičnih krmača. Odjeljak za prasenje treba biti veličine 7,5 m 2, a izlaz za slobodno kretanje 2,5 m 2 (NN13/02). Držanje u grupi za vrijeme gradnje gnijezda nije se pokazalo dobrim, jer u to vrijeme može doći do pojačane agresije među krmačama. To se najčešće javlja među mlađim plotkinjama, pri čemu se često znaju boriti za isto mjesto gnijezda. Nakon prasenja krmače se mogu pustiti iz odjeljka, dok prasad u pravo vrijeme ostaju u prostoru za prasenje. U prvim danima života prasad ne treba puštati izvan odjeljka, jer bi se mogla pothladiti i zbog neorjentiranosti teško vratiti u svoj odjeljak (Pavičić, 2007). Postoji nekoliko vrsta odjeljaka, a mogu se podjeliti na univerzalne, FAT i Schmidt odjeljke UNIVERZALNI Relativno jeftini i jednostavni u načinu izvedbe, te nude iz hodnika za opskrbu životinja dobar pogled na gnijezdo s prasadi. Univerzalni boks je sa svih strana opskrbljen zaštitnim cijevima za prasad, pa stoga krmača liježe u sredinu odjeljka. Područja za ležanje i obavljanje nužde nisu odvojena, pa čitav odjeljak može biti onečišćen izmetom. Krmače imaju neodgovarajući izbor mjesta za prasenje, jer s obzirom na ugrađene zaštitne cijevi za prasad ne može koristiti postranične zidove za naslanjanje. Stoga se teške krmače jednostavno bacaju na tlo boksa, čime mogu uzrokovati prignječenje prasadi. 13

15 FAT Odjeljak koji je razvijen u Švicarskoj, a sastoji se od gnijezda za prasad, nasteljenog prostora za ležanje, prostora za aktivnosti i prostora za izlaz. Velika prednost je jeftina izvedba i dobra preglednost nad gnijezdom prasadi od strane osoblja SCHMIDT Odjeljak koji je također razvijen u Švicarskoj, a sastoji se od dva jasno odijeljena prostora, za aktivnosti i gnijezdo. U prostoru za aktivnosti nalaze se jasle za sijeno, valov za krmaču, kanal za tekući gnoj i pojilica. Prostor za gnijezdo je opremljen izvorom topline i hranilicom za prasad. Od prostora za aktivnosti je odijeljen zatvorenim postraničnim zidovima i pragom. Iskustva u držanju krmača u FAT i Schmidt odjeljcima s gledišta higijene i proizvodnje su bolja, nego u univerzalnim odjeljcima. Tako je utvrđeno da se krmače zbog podjele funkcionalnih prostora u FAT i Schmidt odjeljcima stvarno prase u prostoru za gnijezdo, dok u prostoru za aktivosti obavljaju nuždu. U univerzalnim odjeljcima to nije slučaj, pa će zbog neodjeljivanja prostora za ležanje i aktivnosti krmače obavljati nuždu po cijelom odjeljku. Osim toga gubici prasadi od prignječenja u FAT i Schmidt odjeljcima su manji nego u univerzalnim odjeljcima. Stoga se univerzalni odjeljci sve manje primjenjuju i zamjenjuju FAT i Schmidt odjeljcima (Pavičić i Ostović, 2011). Slika 3: odjeljak za prasenje Izvor: Fibl Technical guide (2011) 14

16 DRŽANJE KRMAČE S PRASADI Postoje tri načina držanja krmača s prasadi, a dijele se na pojedinačno, kombinirano i u grupi. Pri svim navedenim načinima držanja krmače se drže slobodno i nisu fiksirane ni uklještene, kao što je to slučaj pri konvencionalnom držanju (Radoević, 2006). Pojedinačno držanje krmača organizira se u individualnim fiksnim odjeljcima, gdje ostaju s prasadi sve do njihovog prirodnog odbića. Pri kombiniranom držanju krmače se prase u pojedinačnim fiksnim odjeljcima i nakon 14 dana puštaju u suprotni prostor za grupno držanje. Držanje u grupi preporuča se za krmače koje se već ranije poznaju i prase u otprilike istom vremenskom razdoblju od tjedan dana. Krmačama je nakon prasenja omogućeno da se nalaze s drugim majkama, a prasad ostaje u mobilnom odjeljku za prasenje tijekom prva dva tjedna. Naime, smještaj se organizira tako da krmača s leglom ostaje do 14 dana u odjeljku za prasenje s izlazom, pri čemu majke mogu izlaziti, a prasadi se napuštanje gnijezda sprječava postavljanjem pragova ili valjaka. Na taj se način sprječava sisanje strane prasadi, što može izazvati nemir krmača i poremetnje u njihovom ponašanju. Nakon tog razdoblja zidovi prasilišnih odjeljaka se uklanjaju i time se osigurava prostraniji zajednički prostor za grupu krmača s leglom. Područja gdje su bila prethodna gnijezda iskorištavaju se kao zajedničko mjesto za ležanje i dojenje (Pavičić, 2007) DRŽANJE NA OTVORENOM Krmače se mogu držati i na otvorenom prostoru. Boravak životinja na otvorenom tijekom cijele godine praktičan je način držanja svinja u ekološkoj proizvodnji, a osobito je raširen u Velikoj Britaniji, Francuskoj i Njemačkoj. Držanje na otvorenom prostoru odražava se pozitivno na kondiciju krmača, zbog čega su smanjeni troškovi liječenja i općenito veterinarske usluge. Osim toga krmače držane na ovaj način lakše se i brže prase, ali imaju i više mlijeka, što se pozitivno odražava na vitalnost i zdravlje prasadi. Zbog toga je broj uzgojene prasadi nešto veći od prosječnog broja dobivenih odojaka od krmača koje su se držale u zatvorenim prostorima. Prednosti ovog načina uzgoja su manji troškovi, jer nije potrebno ulaganje u izgradnju nastambi. Utrošak u radu kod držanja na otvorenom je gotovo jednak kao i kod držanja u staji, ali se može znatno sniziti dobrom organizacijom i odgovarajućom gustoćom životinja po jedinici slobodnog prostora. Potrošnja hrane je ovisno o metodi hranjenja od 10 do 12 % veća od one pri držanju u staji. Utrošak hrane za jedinicu 15

17 prirasta je često veći nego u konvencionalnoj proizvodnji, ali se veći utrošak nadoknađuje boljom kvalitetom i višom cijenom proizvoda na odabranom tržištu (Pavičić i Ostović, 2011). Za držanje krmača na otvorenom treba se osigurati dovoljan broj kućica u koje se životinje samostalno sklanjaju tijekom vrućih dana odnosno vremenskih neprilika. Takva skloništa se izgrađuju od drveta ili lima i nasteljuju slamom. Tijekom toplog dijela godine otvorena je prednja i stražnja strana, a nastupom hladnijih dana stražnji otvor se zatvara balama slame zbog sprječavanja pojave propuha. Obično se u blizini tako postavljene kućice nalazi mjesto za hranidbu i pojenje. Neki ekološki uzgajivači pokretne kućice postavljaju na velikom netom pokupljena krumpirišta. Svinje na njima pronalaze i iskorištavaju i najsitnije preostale gomolje koji bi inače propali ili bili izvor biljnih bolesti i štetnika (Senčić i Antunović, 2003). Pri organizaciji držanja krmača na otvorenom treba uzeti u obzir postojeće propise o suzbijanju i sprječavanju pojedinih zaraznih bolesti. Te odredbe mogu djelomično ili u cijelosti zabraniti držanje svinja na otvorenom, npr. opasnost od prenošenja klasične svinjske kuge, čega se svakako trebamo pridržavati (Pavičić, 2007). 6.2.ODBIJENA PRASAD S etološkog gledišta trebalo bi po mogućnosti držati cijeli okot zajedno ili ga raspodijeliti s prasadi iz predhodne grupe. Pritom po životinji treba osigurati 0,6 m 2 površine staje i 0,4 m 2 vanjske površine (NN 13/02). Postoji nekoliko načina držanja, a dijele se na držanje u staji, kombinirano u staji i na otvorenom ZATVORENI SUSTAV Pri držanju u staji prasad ostaje u prostoru za prasenje s majkom sve dok ih se ne premjesti u prostor za tov. Prednost ovog načina držanja je ta da prasad ne mora trpjeti promjene okoliša pa su manje osjetljivi na bolesti. Osim toga, duži boravak uz majku blagotovorno utječe na dobrobit i napredovanje prasadi. Držanje u staji moguće je organizirati na dubokoj stelji. Prasad se u ekološkoj proizvodnji ne smije držati u kavezima, niti na rešetkama. Nakon odvajanja od majke prasad se premješta u poseban prostor koji je nasteljen slamom. U prostoru se nalazi povišeni dio opremljen hranilicama i pojilicama te kosinom za odvod prolivene vode u žlijeb radi sprječavanja vlaženja slame. Stelja se svakodnevno nastire na postojeću, kako bi se osigurao 16

18 čist i suh obor. Prasad se na dubokoj stelji ugodno osjeća, a uginuća su minimalna. Ako se osigura dovoljno stelje u slamnatoj masi se zbog fermentacije razvija temperatura i do 40 C. Zbog toga je dodatno grijanje nastambe nepotrebno, što umanjuje troškove proizvodnje. Osim toga pri uzgoju prasadi na dubokoj stelji nepotrebno je umjetno prozračivanje nastambe i kanalizacija za transport tekućeg gnoja. Čišćenje se obavlja samo nakon što se nastamba isprazni. Da bi se omogućilo izgnojavanje pokretnim strojevima, nakon svakog turnusa otvaraju se pokretni bočni zidovi koji mogu biti izgrađeni i od bala slame. Pri ovom sustavu držanja treba osigurati 10 kg slame po prasetu (Pavičić i Ostović, 2011) KOMBINIRANI SUSTAV Ovakav način se predviđa u poluotvorenim stajama. Prasadi se nakon odvajanja od majke osiguravaju zatvoreni nasteljeni prostori (kućice), koji sami zagrijavaju svojom tjelesnom toplinom. Zatvoreni prostor od vanjske površine dijeli zastor od plastičnih ili gumenih lamela. Hranidba se obavlja u zatvorenom ili otvorenom dijelu nad nadstrešnicom. Jedan takav način držanja predstavlja danski i nizozemski model u stajama s otvorenim frontalnim dijelom. Sastoji se od natkrivenog prostora 0,90 m visine, 2,00 m duljine i 1,60 m širine koji je nasteljen i opskrbljen hranilicom. Nastavlja se na otvoreni dio s padom od 3-4 % u kanal za gnoj. Tijekom zimskog dijela godine između zatvorenog i otvorenog dijela postavljaju se zastori od lamela, koje štite prasad od hladnoće i propuha. Natkriveni dio je pokretljiv radi čišćenja i steljenja, koje tijekom hladnog dijela godine treba biti izdašnije. Po prasetu treba osigurati 5-6 kg slame. Kombinirani način držanja moguće je organizirati u trostrukom prostoru. Tu treba osigurati natkriveni prostor za ležanje u obliku kućice, koja je nasteljena i opskrbljena hranilicom. Na kućicu se nadovezuje prostor za aktivnosti, koji nije nasteljen i predstavlja vezu sa vanjskim prostorom - ispustom. Pri ovom sustavu trebamo osigurati 3 kg slame po prasetu. Kombinirani način držanja može biti organiziran i bez primjene stelje. Pri takvom načinu štedi se slama, ali povećavaju se troškovi zbog ulaganja u bolje izolacije poda, te ukupni troškovi uzgoja zbog potrebe za dodatnim zagrijavanjem zatvorenog prostora. On služi samo za ležanje životinja, pa je dovoljno da se po prasetu osigura 0,2 m 2 zatvorenog prostora. Sve ostale aktivnosti prasadi, uključujući i hranidbu, obavljaju se u zatvorenom dijelu (Simantke, 2000). 17

19 6.2.3 OTVORENI SUSTAV Držanje prasadi na otvorenom moguće je organizirati na ograđenim površinama s postavljenim polukružnim ili pravokutnim kućicama od valovitog lima, drva ili plastike. Unutrašnjost je bogato nasteljena i predstavlja prostor za ležanje. Na stražnjem kraju kućice postavljena je hranilica, a prednji dio ima ugrađen izlaz (zastor od lamela), koji se nadovezuje na vanjsku površinu. Ona je također nasteljena i ograđena ogradom visine oko 1,10 m. Pri ovom sustavu treba uzeti u obzir spomenute normative u pogledu osiguranja odgovarajuće veličine prostora po prasetu (Pavičić, 2007). 6.3 NERASTI Neraste s etološkog gledišta izvan sezone parenja treba držati pojedinačno, jer nisu skloni društvu. Stoga im treba osigurati potreban prostor, pri čemu po životinji treba osigurati 6 m 2 površine odjeljka i 8 m 2 površine ispusta (NN13/02). Odjeljak treba biti izveden od punog poda i bogato nasteljen, jer nerasti uz prostrane, zračne i svijetle uvjete držanja zahtijevaju suhi ležaj. Ispust je izveden na punom ili djelomično rešetkastom podu, koji se lako čisti i održava. Mjesto za skok se može integrirati u prostor boksa, pri čemu treba biti minimalne veličine od 10 m 2. U protivnom se može predvidjeti na posebnom mjestu, pazeći da pod nije sklizak (Pavičić, 2007). Pri ekološkom uzgoju svinja primjenjuje se držanje nerasta u kućicama s ispustom, jer takav način smještaja blagotvorno djeluje na njihovu konstituciju i libido. Pri tom je poželjno da u blizini bude krmača, uz stalan vizualno-mirisni kontakt, jer se na taj način lakše spozna vrijeme tjeranja krmača. Povoljan utjecaj na izazivanje estrusa i uspješnost oplodnje raste ako se nerast ranije smjesti u grupu s krmačama, kao što je to slučaj pri držanju u Stolbinim obiteljskim stajama. Držanje nerasta u grupi krmača koje će oploditi moguće je u stajama koje su građene po sustavu višenamjenskih prostora. Oni se dijele na odjeljak za nerasta, krmače i prostor za skok. U ovom posljednjem nalazi se hranidbeni prostor, kako bi se krmače nakratko zatvorile ili im se dala mogućnost povlačenja. Zahvaljujući kraćem zatvaranju krmače nakon izvršenog skoka, može se postići bolji rezultat oplodnje. To je potrebno pogotovo u slučajevima kad u grupi vlada nemir. Pri ovom sustavu izlaz mogu zajednički koristiti i krmače i nerast (Simantke, 2000). 18

20 Ambijentalni uvjeti su vrlo bitan čimbenik pri držanju nerasta, jer su osobito osjetljivi na visoke temperature. Tako se pri temperaturi od 30 C, već za 3 dana značajno smanjuje broj pokretljivih spermija, povećava udjel abnormalnih spermija i snižava postotak oplodnje. Stoga u slučajevima kada temperatura zraka za ljetnih vrućina prelazi 27 C, nerastima treba omogućiti da se rashlađuju tuširanjem (Simantke, 2000) TOVNE SVINJE Pri držanju svinja u tovu treba im osigurati materijal za rovljenje, mogućnost hlađenja i držanje u grupama iz prasilišne dobi. Treba im osigurati 0,8 do 1,3 m 2 stajskog prostora te 0,6 do 1,0 m 2 prostora za slobodno kretanje, ovisno o stadiju tova (NN13/02) ZATVORENI SUSTAV DUBOKA STELJA Tov svinja može biti organiziran na dubokoj stelji. Držanje svinja u boksovima s dubokom steljom ima više prednosti. Držanjem svinja na dubokoj stelji dobiva se kvalitetan stajski gnoj, što doprinosi smanjivanju uporabe mineralnih gnojiva na gospodarstvu i snižavanju troškova gnojidbe. Zagađenje okoliša plinovima (amonijak, ugljični dioksid, sumporovodik) je minimalno, a izostaje i zagađenje tekućim gnojem. S obzirom na to da nema pranja boksova, potrošnja vode na farmi je minimalna. Zagrijavanje nastambe je nepotrebno. Svinje se na dubokoj stelji osjećaju ugodno. Životinjama je omogućeno rovanje, što doprinosi smanjivanju pojave agresivnog ponašanja i međusobnog griženja (Senčić i Antunović, 2003). Svinje se drže u većim boksovma i skupinama od 15 do 50 životinja. Boksovi su izgrađeni na principu punog poda na koji se nanosi stelja od slame ili piljevine. Slama se nastire svakodnevno ili jednom tjedno, dok se piljevina stavlja jednom ili dva puta tijekom trajanja tova. Količina nastrte slame po grlu iznosi 0,8 do 1,5 kg dnevno, a piljevina se nastire u sloju debljine 50 do 60 cm, s tim da se svaka dva tjedna mora promiješati. Izgnojavanje se obavlja tek po završetku tova, kada se svinje isele iz nastambe. Vrlo bitan čimbenik je visina nastambe, koja mora biti najmanje 2,5 m iznad stelje, kako bi se osigurale dovoljne količine zraka uz prirodno ili gravitacijsko prozračivanje staje. Nije potrebno ugrađivati uređaje za 19

21 umjetno prozračivanje nastambe, što svakako uz neugrađivanje kanalizacije smanjuje troškove ulaganja u izgradnji nastambe za 30 do 40 % u odnosu na konvencionalne staje (Pavičić, 2007). U odnosu prema držanju na polurešetkastom podu pri konvencionalnom držanju, držanjem svinja u tovu na dubokoj prostirci postignuti su bolji dnevni prirasti za 3,4 %, bolje iskorištavanje hrane za 10,2 % i smanjena dnevna potrošnja vode za 27,9 %, zbog toga što nema rasipanja vode i pranje boksova (Uremović i sur., 2007). Međutim, držanje svinja na dubokoj stelji ima i svoje nedostatke, a to su: potreba osiguranja veće količine slame, veći utrošak rada za spremanje slame i nastiranje boksa te potreba većeg za 49 % ukupnog smještajnog prostora u tovilištu po tovljeniku, a u svrhu što boljeg održavanja higijene. Usprkos navedenim nedostacima, brojne gospodarske i ekološke prednosti ukazuju da bi držanje svinja na dubokoj stelji u nas trebalo uključiti u program obnove i razvitka svinjogojstva na obiteljskim gospodarstvima. Boks u tovilištu s dubokom steljom podijeljen je na niži i povišeni dio. Većinu vremena svinje provode u nižem dijelu, a pomoću stuba ili rampe prelaze na povišeni dio opremljen hranilicama. Pored njih se nalaze pojilice s posebnim odvodom za prolivenu vodu u kanala radi sprječavanja vlaženja stelje. Svaki obor je povezan s ispustom u kojem mogu biti postavljene hranilice i tuševi za rashlađivanje životinja ljeti. Ako su svinje prostor za izlaz prihvatile i ako mjesto za defeciranje, tada će utrošak slame za steljenje tijekom ljeta biti znatno manji (Pavičić i Ostović, 2011) PUNI POD Tov svinja moguće je organizirati u boksovima s termoizoliranim punim podovima, gdje je moguća znatnija ušteda stelje. To je Nürtinger sustav u kojem se životinjama nude različita funkcionalna područja, a na temelju klimatske diferencijacije stvara se mogućnost držanja svinja u uvjetima vanjske klime. Pri takvom sustavu držanja zrak namijenjen životinji koja miruje razdvaja se na zrak za tijelo i disanje. Zahvaljujući tom sustavu, zrak za tijelo bitno je topliji od zraka za disanje. Princip razdvajanja omogućuje se pomoću prostora za ležanje koji se nalazi u polukružnim kućicama oblika hangara. Svaka takva kućica je odgovarajuće veličine s termoizoliranim podom, koji ima zadaću čuvanja tjelesne topline životinja. Za vrijeme dok životinje leže na toplom ležištu, imaju mogućnost istodobno izvući glavu izvan kućice kroz jedan zastor i udisati svježiji i hladniji vanjski zrak. Zbog toga se toplinska izolacija poda nastavlja izvan ležišta u obliku ispupčenja koje životinje rabe kao 20

22 podlogu za glavu. Kućica može biti izvan ili unutar natkrivenog prostora s djelomice otvorenim postraničnim zidovima, a dijeli se na prostor za hranjenje i odlaganje izmeta. U prostor za hranjenje može se staviti balvan za trljanje i jasle sa sjeckanom slamom koja ih potiče na aktivnosti, jer je samostalno raznose, uz zadovoljavanje potreba za rovanjem. Uz prostor za defeciranje instaliraju se pojilice za napajanje i tuševi za rashlađivanje tijekom ljetnog perioda, a nalazi se na rešetkastom dijelu poda. Takvo raščlanjenje prostora omogućuje da svinje odmah jasno raspoznaju i prihvate funkcije pojedinih prostora, čime su zadovoljeni uvijeti u pogledu njihove dobrobiti (Pavičić, 2007) KOSI POD Sustav držanja svinja u tovu koji također ne rabi puno slame jest držanje u odjeljcima s kosim podom. Odjeljci imaju pad od 8 od 10 %, a na gornjem dijelu se nalaze jasle iz kojih svinje mogu izvlačiti slamu. Ovisno o vrsti slame (sječena slama, slama u balama ili rinfuzna slama) i razmaku štapova u jaslama, svinje izvlače samostalno različite količine slame u odjeljak, što je obično 200 grama po danu i životinji. Aktivnošću svinja i padom poda slama se sakuplja na donjoj strani odjeljka. U gornjem dijelu odjeljka također se nalazi hranilica, a u donjem donjem dijelu pojilica i tuš. Ovdje je predviđeno i mjesto za defeciranje s kanalom na kojem su postavljene rešetke. Pod odjeljka treba biti dobro termoizoliran jer u ovom sustavu držanja također nema korištenja debljeg sloja slame. Tijekom hladnijeg dijela godine dio se odjeljka odvaja pomoću zastora s trakama, kako bi se omogućilo stvaranje toplijih uvjeta (Pavičić, 2007) DRŽANJE NA OTVORENOM Ovdje se životinje drže na otvorenom prostoru u neizoliranim kućicama, kao što je slično kao i kod držanja krmača. Pri takvom načinu držanja polazi se od početne mase između 25 i 30 kg. Ovakav sustav držanja jednostavnije je provesti ljeti ili tijekom jeseni, jer se tlo tijekom kišnog razdoblja te zbog relativno visoke gustoće životinja brzo pretvara u blato i mulj. To naravno ovisi i u velikoj mjeri o vrsti tla. U principu treba birati ravne ili lagano kose površine ispaše, kako bi se spriječile štete od erozije. Radi unosa hranjivih tvari prilikom organizacije tova na otvorenim površinama-pašnjacima, trebalo bi voditi računa o plodnosti tla i životinje bi se smjele puštati na istu površinu svake 3 godine. Prema smjernicama 21

23 ekološkog uzgoja smije se proizvesti samo 170 kg dušika po grlu i po hektaru poljoprivredne površine, što odgovara količini gnojiva koju proizvede 14 svinja u tovu. Danas se pri ekološkom uzgoju svinja u tovu prakticira šatorski način držanja. Ova jednostavna i jeftinija forma držanja svinja osobito je popularna u Engleskoj i Danskoj. Svinje su smještene ispod metalne konstrukcije koja je prekrivena plastičnom folijom. Zidovi se izgrađuju od bala slame koje su zaštićene od svinja mrežom. Šator drži usidrenim razapeta užad. U jednoj šatorskoj jedinici drži se prema engleskom sustavu do 100 tovljenih svinja, ako se drže krmače onda ih smije biti samo 25. U našim klimatskim uvijetima mogla bi lagana krovna konstrukcija predstavljati problem, jer ne može izdržati veće količine snijega. Međutim u svakom slučaju ovaj je sustav vrlo interesantan za privremeni smještaj svinja. Danski sustav pretpostavlja relativno ravnom engleskom krovu nešto strmiji krov šatora. Krovni pokrov je iz polietilena i obješen je na motki u sredini šatora. Nakon toga se šator razapinje postranice pomoću užadi. Zidovi su također od bala slame. Prednost šatora naspram kućica je u tome da pružaju više sjene, bolje radne uvjete i manje troškove uzgoja svinja (Pavičić, 2007). 7. ZDRAVSTVENA ZAŠTITA SVINJA U ekološkoj proizvodnji svinja važan segment je preventivna zdravstvena zaštita, a provodi se pravilnom hranidbom, smještajem te općom higijenom, dezinfekcijom smještajnih objekata i opreme. U liječenju treba što više primjenjivati prirodne metode (sredstava biljnog, životinjskog ili mineralnog podrijetla). Klasično liječenje treba ograničiti na iznimne slučajeve uz precizno vođenje evidencije o dijagnozi bolesti, metoda liječenja, vrstama i količini upotrijebljenog lijeka i razdoblju liječenja. U prevenciji nije dopuštena upotreba antibiotika, sulfonamida, hormona, vakcina koji su rezultat genetičkog inžinjeringa, kokcidiostatika, antilhelmintika, akaricida, antioksidansa, te razičitih drugih kemoterapeutika i kemijskih sredstava. Preventivna uporaba lijekova je ograničena samo za cijepljenje ili ako su iscrpljene sve druge mogućnosti za osiguranje dobrobiti životinja. Životinje tretirane antimikrobnim lijekovima i antihelminticima ne smiju se klati, odnosno njihovo meso ne smije se koristiti u trajanju dvostruke karence koju za određeni preparat propisuje proizvođač (Radoević i Pavičić, 2006). Tijekom prasenja i prvog tjedna dojenja je jedan od najviših razdoblja rizika za zdravstvene probleme kod krmača kada možemo uočiti iscjedak iz vulve ili MMA (mastitismetritis-agalakcija) sindrom. Kako bi spriječili zdravstvene probleme moramo provjeriti 22