BIBLIJSKO STARJEŠINSTVO Alexander Strauch Vraćanje starješinstva na njegovo pravo mjesto u Crkvi O autoru Alexander Strauch i njegova supruga Marilyn žive u Littletonu, u Coloradu, blizu svoje četiri udate kćeri. Gospodin Strauch je veoma nadaren biblijski učitelj i starješina u crkvi u Littletonu, gdje služi već više od trideset godina. Među ostalim djelima Alexandra Straucha nalaze se i: Biblical Eldership (Biblijsko starješinstvo - cjelovita knjiga), The New Testament Deacon, Meetings That Work, Agape Leadership i The Hospitality Commands (Zapovijedi gostoljubivosti). PROBLEM Dok sam prisustvovao jednom koncertu sakralne glazbe, naučio sam dobru lekciju iz ekleziologije. 1 Ušavši u glavno predvorje crkve gdje se koncert održavao, odmah sam zamijetio fotografije i imena pastora i osoblja, poslaganih u piramidu unutar staklenog okvira. Pastorova fotografija bila je na vrhu, fotografije njegovih pomoćnih pastora ispod njegove, a fotografije ostaloga crkvenog osoblja ispunjavale su temelj piramide. Krenuvši niz hodnik u unutrašnjost zgrade, vidio sam još jedan stakleni okvir gdje su bile fotografije i imena crkvenih starješina. Odmah sam pomislio, Kakav odličan slikoviti prikaz načina kako su crkveni starješine odgurnuti na jedva vidljivo mjesto u crkvi! To je potpuno drukčije od novozavjetnoga uzorka starješinstva. Moj prvi susret s crkvenim starješinama dogodio se dok sam još bio mladi teenager i pripremao se za krizmu. Tijekom obuke za krizmu, ispričao sam svećeniku o svojem obraćenju Kristu, koje se dogodilo prošloga ljeta u biblijskom kampu. Moje bujno mladenačko svjedočanstvo Krista toliko ga je zaintrigiralo da me zamolio neka svoju priču podijelim i s crkvenim starješinama. Tako sam se upoznao sa starješinama i ispričao im o svome novom odnosu s Isusom Kristom. Ostali su bez riječi i izgledali posve izgubljeno. Njihov me odaziv rastužio jer sam shvatio kako nisu razumjeli ono što sam govorio. To mi je iskustvo ostavilo slabo povjerenje u starješine i u crkvu. Ipak, moj sljedeći susret sa starješinama bio je potpuno drukčiji. Dok sam bio na školovanju daleko od kuće, pozvali su me u crkvu koja je poučavala i provodila izvorno biblijsko starješinstvo. Starješine ove crkve ozbiljno su shvaćali novozavjetne zapovijedi prema kojima starješine moraju biti biblijski prikladni i aktivno se brinuti za Božje stado. Imali su snažno vodstvo, pastorsku stegu i brigu punu ljubavi, te zdravo biblijsko učenje i ponizni te požrtvovni primjer kršćanskog življenja. Kao rezultat toga, oni su bili visoko cijenjeni u crkvi. Nadahnjujući primjer ovih ljudi pobudio je u meni pozitivno zanimanje za temu crkvenoga starješinstva. Kasnije, dok sam bio na jednom seminaru, moje je sve veće zanimanje za starješinstvo doživjelo ozbiljni izazov. Tijekom lekcije o crkvenom ustroju, 2 koja se izravno suprotstavljala bilo kakvoj zamisli o crkvi predvođenoj starješinama, upitao sam profesora, "Ali što ćemo sa svima onim biblijskim tekstovima o starješinama?" Brzo je odgovorio, "Brojnost tekstova o starješinama ne znači ništa!" 1
Pomislio sam, no nisam imao snage to javno izreći, "Pa što onda nešto znači? Nepostojeći tekstovi o svećenstvu?" Ova i druga slična iskustva poslužila su kako bi potvrdila moje uvjerenje da je starješinstvo biblijski zdrava stvar koju većina crkava zanemaruje ili krivo tumači. Nekoliko godina poslije, pripremao sam niz propovijedi o crkvenom učenju. Kada sam stigao do teme starješinstva, shvatio sam, na svoje iznenađenje, kako ne postoji ni jedna opširnija knjiga na tu temu. Postojale su manje knjižice, novinski članci i poglavlja u nekim knjigama, ali nitko starješinstvo nije podrobno obradio kao zasebnu temu. Taj nedostatak građe bio mi je nevjerojatan, posebice kada znamo kako je glavna uloga starješina u prvim crkvama bila vođenje zajednice, te da su brojni biblijski tekstovi posvećeni starješinama. To me naposljetku potaklo da pišem na temu starješinstva. Vjerujem kako ni jednu doktrinu Svetog pisma ne smijemo zanemariti ili proglasiti izumrlom. Ipak, u mnogim se crkvama po pitanju biblijskog učenja o starješinama dogodilo upravo to. Čak i u crkvama koje javno provode starješinstvo, starješine su svedene na privremene i laičke članove crkvenog vijeća, što je posve suprotno novozavjetnome uzorku pastorskoga starješinstva. Iako takve crkve možda imaju starješine, to nije biblijsko starješinstvo. Doslovno, deseci tisuća crkava širom svijeta provodi neku vrst starješinstva jer vjeruju kako se radi o biblijskom učenju. 3 Na žalost, zbog toga što su zagovornici starješinstva bili užasno nemarni po pitanju odgovarajućega naglašavanja ovog učenja, ovu tematiku u većini crkava okružuju velika zbrka i nebiblijski stavovi. Postoje trajne i štetne zablude o starješinstvu što sprječavaju crkve da imaju izvorno biblijsko starješinstvo. Ova je tema previše važna za mjesnu crkvu da bi ju se jednostavno zapustilo u zbrci i pogrešnom shvaćanju. Kako bih pomogao raščišćavanju stanja sa starješinstvom, napisao sam knjigu Biblijsko starješinstvo: Hitni poziv na obnovu biblijskoga crkvenog vodstva. Knjiga je prvenstveno namijenjena crkvama koje provode starješinstvo, ali možda pogrešno postavljaju njegovu istinsku kršćansku narav i zadaću. Ova knjižica ukratko sažima Biblijsko starješinstvo. Nadam se kako će vas potaknuti na čitanje čitave knjige, ali što je još i važnije, i na daljnje proučavanje biblijskog učenja o starješinstvu. Bez sumnje, dragocjene istine još uvijek čekaju da ih se otkrije. TOČNO ODREDBA BIBLIJSKOGA STARJEŠINSTVA Usprkos svemu što smo iz Novoga zavjeta shvatili, učenje o biblijskom starješinstvu je, na žalost, pogrešno shvaćeno. Čak su i crkve koje tvrde kako u svom vodstvu imaju određeni broj starješina, stvorile novu odredbu starješine, tako da je njegova izvorna svrha i plemeniti provedbeni položaj sveden na sjenku zaređenoga pastora i njegovog osoblja. Kako bih rasvijetlio biblijsko starješinstvo u okviru suvremenoga crkvenog djelovanja, predstavljam vam sljedećih pet različitih osobitosti novozavjetnoga kršćanskog starješinstva: pastirsko vodstvo, podjela vodstva, muško vodstvo, osposobljeno vodstvo i sluge u vodstvu. Pastirsko vodstvo Kada većina kršćana čuje za crkvene starješine, pomisle na službeno crkveno vijeće, laičke službenike, utjecajne ljude unutar mjesne crkve, ili pastorove savjetnike. Misle o starješinama kao o tvorcima crkvenih stavova, službenicima za novčana pitanja, ili administratorima. Ovakve starješine nazivam "starješinama iz vijeća." Ljudi ne očekuju da "starješine iz vijeća" poučavaju o Riječi, ili da se na pastirski način brinu o njihovim životima. Victor A. Constien, luteranski službenik i autor knjige The Caring Elder, slikovito je prikazao ovakvu popularnu predodžbu uloge starješine napisavši, "Članovi vijeća starješina u zajednici nisu pastori. Oni asistiraju pastoru... starješine pomažu i osnažuju radni odnos između crkvenog osoblja." 4 Takav stav, ne samo da nema biblijsku potporu, nego je i u suprotnosti s novozavjetnim Pismom. Netko ne mora poznavati grčki jezik, ili biti profesionalno obučeni teolog kako bi shvatio da suvremena zamisao o "vijeću starješina" nepomirljivo odudara od novozavjetne odredbe starješinstva. Prema Novom zavjetu, starješine vode crkvu, poučavaju i propovijedaju Riječ, štite 2
crkvu od lažnih učitelja, zdravom doktrinom potiču i ispravljaju svete, posjećuju bolesne i mole za njih, te prosuđuju o temama vezanima na učenja. Biblijskim riječima, starješine nadgledaju stado, vode i njeguju mjesnu crkvu. Stoga, kada Pavao i Petar izravno potiču starješine na obavljanje njihove dužnosti, i jedan i drugi koriste se pastirskim prikazom. Valja zamijetiti kako ova dvojica velikih apostola zadatak vođenja mjesne crkve ne povjeravaju pojedincu ni nekoj drugoj grupi ljudi, nego upravo starješinama. Pavao podsjeća azijske starješine kako ih je Božji Duh Sveti postavio za nadglednike neka pasu Crkvu Božju (Djela 20:28). Petar potiče starješine neka budu sve ono što bi pastiri trebali biti stadu (1 Petrova 5:2). I mi bismo dakle trebali apostolske kršćanske starješine vidjeti kao pastore stada, a ne kao neke izvršne urednike i pastorove savjetnike. Želimo li shvatiti kršćanske starješine i njihov rad, moramo shvatiti biblijsku usporedbu pastira. Kao čuvari ovaca, biblijski starješine trebaju čuvati, hraniti i voditi stado, te pomagati u ispunjavanju mnoštva svrsishodnih potreba stada. Koristeći ove četiri široke pastirske grupe, razmotrimo ukratko primjere, pozive i učenja Novoga zavjeta vezanih za starješine. Zaštita stada: Veći dio novozavjetnoga starješinskog rada otpada na zaštitu mjesne crkve od lažnih učitelja. Na odlasku iz Azije, Pavao je okupio starješine crkve u Efezu kako bi ih opomenuo pred put. Suština Pavlove poruke je: čuvajte stado - dolaze vukovi: Iz Mileta Pavao posla u Efez neke ljude da mu dozovu starješine crkve... "Pazite na se i na cijelo stado u kojem vas Duh Sveti postavi nadglednicima da pasete Crkvu Božju koju sebi steče krvlju svojom. Znam da će poslije moga odlaska provaliti među vas okrutni vuci koji neće štedjeti stada; i između vas samih dići će se neki koji će naučavati opaku nauku da odvuku učenike sa sobom. Zato bdijte." (Djela 20:17, 28-31a). Prema Pavlovim uvjetima za starješine, kandidat za starješinu mora dovoljno dobro poznavati Bibliju kako bi bio sposoban razotkriti lažne učitelje: Zato sam te ostavio na Kreti da upotpuniš što nedostaje i da po svim gradovima postaviš starješine kako sam ti osobno naredio: ako je tko besprijekoran... posve privržen sigurnom propovijedanju nauke, da može i opominjati u zdravoj nauci i pobijati protivnike (zdrave nauke) (Titu 1:5, 6a, 9). Jeruzalemski starješine, na primjer, sastali su se s apostolima kako bi prosudili o pogrešnom učenju: "Nato se sastadoše apostoli i starješine da izvide (učenje)" (Djela 15:6). Kao i apostoli, jeruzalemski starješine morali su dobro poznavati Riječ kako bi mogli zaštititi stado od lažnih učitelja. Hranjenje stada: Za razliku od suvremenih starješina iz crkvenog vijeća, svi novozavjetni starješine morali su biti "sposobni za proučavanje" (1 Timoteju 3:2). Navodeći osobine starješine u svojem pismu Titu, Pavao kaže, "(Nadglednik mora biti) posve privržen sigurnom propovijedanju nauke, da može i opominjati u zdravoj nauci i pobijati protivnike" (Titu 1:9). U izuzetno važnom ulomku o starješinama, Pavao piše o nekim starješinama koji se trude propovijedati i poučavati, te stoga zaslužuju novčanu pomoć od mjesne crkve: Starješine koji dobro upravljaju, osobito one koji se bave propovijedanjem i poukom, treba smatrati dostojnima dvostruke časti. Pismo, naime, veli: "Ne zavezuj usta volu koji vrše!" i još: "Radnik zaslužuje svoju plaću." (1 Timoteju 5:17, 18). Pavao efeške starješine podsjeća kako je njih i crkvu u potpunosti poučio Božjem planu i svrsi: "jer nisam ništa propustio da vam u potpunosti saopćim Božji naum" (Djela 20:27). Sada je došao red na starješine da postupe na isti način. Obzirom da se starješinama zapovijeda neka Božje stado vode na ispašu (Djela 20:28; 1 Petrova 5:2), dio njihovoga pastirskog zadatka je pobrinuti se za hranjenje stada Riječju Božjom. 3
Vođenje stada: U biblijskom jeziku, čuvati narod ili grupu ljudi kao da su stado, znači voditi ih i vladati njima (2 Samuel 5:2; Psalam 78:71, 72). Sukladno Djelima apostolskim 20 i 1 Petrovoj 5, starješine moraju voditi Crkvu Božju. Stoga, voditi mjesnu crkvu na pašu znači, između ostaloga, i voditi Crkvu. Pavao crkvi u Efezu piše, "Starješine koji dobro upravljaju (vode, usmjeravaju)... treba smatrati dostojnima dvostruke časti" (1 Timoteju 5:17a). Dakle, starješine moraju voditi, usmjeravati, vladati i brinuti se na svaki način za Božje stado. U Poslanici Titu 1:7, Pavao tvrdi kako budući starješina mora biti moralno i duhovno besprijekoran jer će postati "Božjim upraviteljem." Upravitelj je "predstojnik doma," netko tko ima službenu dužnost nad gospodarevim slugama, vlasništvom, pa čak i novcima. Starješine su upravitelji Božjeg doma, mjesne crkve. Starješine se također naziva i "nadglednicima," što znači da nadgledaju i vode crkvu. Kada se obraća starješinama, Petar koristi glagolski oblik riječi "nadzornik": "Starješine koji su među vama opominjem... pasite stado Božje koje je među vama i nadzirite ga" (1 Petrova 5:1a, 2a). U ovom slučaju, Petar, kada potiče starješine neka obavljaju svoju dužnost, promišljeno spaja zamisli o pastiru i nadgledniku. Stoga o općenitoj starješinskoj dužnosti možemo govoriti kao o pastirskom nadgledanju mjesne crkve. Pomoć u ispunjavanju mnogovrsnih svrsishodnih potreba stada: Uz poznate i opširne grupe zaštite, ispaše i vođenja stada, starješine također trebaju biti odgovorni i za ispunjavanje različitih svrsishodnih potreba stada. Na primjer, Jakov šestorici članova stada poručuje neka sazovu crkvene starješine: "Boluje li tko među vama? Neka sebi dozove crkvene starješine! Oni neka mole nad njim mažući ga uljem u ime Gospodnje" (Jakovljeva 5:14). Pavao efeške starješine upućuje neka se brinu za slabe i potrebite u stadu: "U svemu sam vam dao primjer da se tako treba truditi i pritjecati u pomoć nemoćnima te se sjećati riječi Gospodina Isusa koje on sam reče: 'Blaženije je davati nego primati.' " (Djela 20:35). Kao pastiri stada, starješine moraju biti na raspolaganju kako bi ispunili potrebe svojih ovaca. Ta odgovornost uključuje: posjećivanje bolesnih i tješenje malaksalih; osnaživanje slabih; molitva za sve ovce; posjećivanje novih članova; savjetovanje zaručenih i vjenčanih parova i/ili onih koji su pred razvodom; i briga za mnoštvo svakodnevnih pojedinosti vezanih za unutarnji život zajednice. Marljivi rad i požrtvovnost: Kada se na crkveno starješinstvo gleda kao na položaj ili mjesto u vijeću, tada ima mnogo dobrovoljaca. Kada se na starješinstvo gleda kao na zahtjevnu pastorsku dužnost, malo ljudi će pojuriti prijaviti se. Jedan od razloga zašto ima tako malo pastirskih starješina je, općenito govoreći, duhovna lijenost ljudi. To je glavni razlog zbog kojeg većina crkava nikada ne stvori biblijsko starješinstvo. Ljudi su spremni nekom drugom prepustiti ispunjavanje svoje duhovne odgovornosti, bilo da se radi o njihovim suprugama, svećenstvu ili crkvenim profesionalcima. Biblijsko starješinstvo u svakom slučaju ne može postojati u ozračju nominalnoga kršćanstva. Biblijsko starješinstvo ne može postojati u crkvi u kojoj ne postoji biblijsko kršćanstvo. Kako bi biblijsko starješinstvo bilo djelotvorno, potrebno je prisustvo ljudi koji su odlučili sprovesti u život načela učeništva našega Gospodina. Biblijsko starješinstvo ovisi o ljudima koji prvo traže Kraljevstvo Božje i Njegovu pravednost (Matej 6:33), o ljudima koji su sebe prinijeli kao živu žrtvu Bogu i koji sebe vide kao robove Gospodina Isusa Krista (Rimljanima 12:1, 2), o ljudima koji ljube Isusa Krista iznad svega, o ljudima koji nastoje ljubiti kao što je Krist ljubio, o ljudima koji imaju stegu i koji su požrtvovni, te o ljudima koji nose svoj križ i spremni su patiti za Krista. Neki kažu, "Ne može se očekivati da laici uzdržavaju svoje obitelji, rade cijeli dan i vode mjesnu crkvu." To jednostavno nije istina. Mnogi ljudi uzdržavaju svoje obitelji, rade i uz to znatni dio svoga vremena provode u klubovima, na sportskim aktivnostima i/ili u religijskim institucijama. Kultovi su pokrenuli velike laičke pokrete koji se preživljavaju prvenstveno dobrovoljnim radom i naporom svojih članova. Mi, biblijski kršćani, postajemo lijeni, mekani i radije plaćamo nekoga 4
trećeg neka obavi posao za nas. Jednostavno je zapanjujuće koliko toga ljudi mogu napraviti kada su potaknuti za posao čiji je cilj ono što vole. Vidio sam ljude koji su u svoje slobodno vrijeme gradili i obnavljali kuće. Također, vidio sam ljude koji su si nametnuli stegu u nakupljanju posebnoga znanja o Pismu. Istinski problem, dakle, ne leži u ljudskim ograničenjima vremena i energije, nego u lažnim pojmovima o obavljanju posla, kršćanskom življenju, životnim prioritetima i - posebice - o kršćanskoj službi. Efeškim starješinama Pavao kaže, "Vi sami znate da su ove ruke providjele mojim i mojih sudrugova potrebama. U svemu sam vam dao primjer da se tako treba truditi i pritjecati u pomoć nemoćnima te se sjećati riječi Gospodina Isusa koje on sam reče: 'Blaženije je davati nego primati' " (Djela 20:34, 35). Kako pobožni ljudi vode crkvu i još uvijek održavaju pobožni obiteljski život i stalni posao? To rade požrtvovnošću, samostegom, vjerom, izdržljivošću, marljivim radom i silom Duha Svetoga. R. Paul Stevens, pisac i učitelj u školi Regent College u Vancouveru u kanadskoj državi Bitish Columbia, pokazuje nam pravac kretanja pišući: A 'kožari' koji misle preživjeti tri stalna posla (posao, obitelj i služba), moraju također imati i požrtvovan način života. Kožari moraju imati sređen život i doslovno nalaziti odmor i zabavu u ritmu službe Kristu (Matej 11:28). Moraju biti voljni odustati od određenog dijela uspjeha u karijeri i osobnog slobodnog vremena kako bi se domogli nagrade (Filipljanima 3:14). Mnogi bi htjeli biti kožari kada bi bili bogati i živjeli ugodnim i kulturnim životom. Međutim, istina je da se do važne službe u crkvi i u društvu može doći jedino žrtvom. 5 ZAJEDNIČKO VODSTVO Kršćaninu koji redovito čita Bibliju, zajedničko vodstvo ne bi trebalo biti nova zamisao. Zajedničko vodstvo svoje korijene ima u starozavjetnoj instituciji izraelskih starješina i u Isusovom uspostavljanju apostolata. Veoma znakovita, ali često zanemarena činjenica je kako naš Gospodin nije postavio samo jednog čovjeka za vođenje Njegove Crkve. On je osobno postavio i obučio dvanaest ljudi. Isus Krist dao je Crkvi grupno vodstvo. Dvanaestorica su činila prvo crkveno vijeće vođa i oni su na najjasniji mogući način zajednički vodili i poučavali prvu kršćansku zajednicu. Dvanaestorica nam daju izvanredni primjer jedinstva, ponizne bratske ljubavi i ustroj zajedničkoga vodstva. Zajedničko vodstvo također se vidi i kod Sedmorice, izabranih kako bi rasteretili Dvanaestoricu od dužnosti vezanih za crkvenu pomoć udovicama (Djela 6:3-6). Sedmorica su bili prototip za kasnije đakone. 6 Nema naznaka kako je jedan od Sedmorice bio voditelj a ostali njegovi pomoćnici. Kao grupa slugu, oni su djelovali u ime crkve u Jeruzalemu. Na temelju dokaza koje imamo, možemo zaključiti da su đakoni - kao i starješine - činili vijeće zajedničkoga vodstva. Novi zavjet otkriva kako je nadgledanje mnoštva prvih crkava bilo povjereno grupi starješina. To je važilo za najranije, židovsko-kršćanske crkve u Jeruzalemu, Judeji i okolnim područjima, kao i za mnoge rane poganske crkve. Zanimljivo je kako se protestanti ne protive postojanju grupe đakona u smislu postavljanja samo jednoga jedinog đakona, a ipak se mnogi protive postojanju grupe starješina. Neobično je kako većini kršćana nije teško prihvatiti zamisao o nekolicini đakona, a da se skoro nerazumno boje zamisli o nekolicini starješina - zamisli daleko istaknutije u Novom zavjetu. Usprkos tim strahovima, potrebno je očuvati brojnost vođa jedne zajednice u vidu vijeća starješina, baš kao i brojnost đakona. Uvjeren sam kako je pozadinski razlog zbog kojega se mnogi kršćani boje zamisli o brojnosti starješina, zapravo neshvaćanje novozavjetne zamisli o starješinstvu i njegovim brojnim blagoslovima za mjesnu crkvu. Novozavjetno starješinstvo nije, kao što mnogi vjeruju, visoki položaj u crkvenom vijeću, otvoren za bilo koga tko mu želi pristupiti. Naprotiv, novozavjetni uzorak starješinstva od kandidata za starješine traži ispunjavanje posebnih moralnih i duhovnih uvjeta prije nego li uđu u službu (1 Timoteju 3:1-7). Prikladnost takvih kandidata za starješine, crkva treba javno ispitati (1 Timoteju 3:10). Odabrani starješine trebaju biti javno uvedeni u službu 5
(1 Timoteju 5:22; Djela 14:23). Moraju imati pobudu i biti osnaženi Duhom Svetim kako bi obavljali svoj zadatak (Djela 20:28). I na kraju, cijela ih zajednica mora priznavati, ljubiti i poštivati. Ova čast koju daje zajednica, uključuje i novčanu pomoć starješinama posebno nadarenih za propovijedanje i poučavanje, što nekim starješinama omogućuje služenje u crkvi puno radno vrijeme (1 Timoteju 5:17, 18). Na taj način, tim osposobljenih, posvećenih i Duhom vođenih starješina, nije pasivno i neučinkovito vijeće; naprotiv, to je djelotvorni oblik ustroja vodstva od kakvoga crkvena obitelj ima velike koristi. Vijeće ravnopravnih: Vodstvo u vidu vijeća starješina, oblik je vladanja što u drevnome Bliskom Istoku nalazimo u gotovo svakom društvu. Kroz starozavjetnu povijest, to je bio temeljni ustroj vladavine u izraelskom narodu (Izlazak 3:16; Ezra 10:8). Za Izrael - plemensko i patrijarhalno društvo - starješinstvo je bilo jednako bitno kao i obitelj. Stoga, kada Novi zavjet bilježi kako Pavao, Židov potpuno upoznat sa Starim zavjetom i židovskom kulturom, imenuje starješine u svojim novoosnovanim crkvama (Djela 14:23), to znači da je postavio vijeće starješina u svakoj mjesnoj crkvi. Po svojoj odredbi, starješinski ustroj vođenja je kolektivno vodstvo u kojem starješine ravnopravno dijele položaj, autoritet i odgovornost za službu. Za ovu vrstu vodstva postoje različita imena. Ono se formalno naziva kolektivnim, sjedinjenim ili zajedničkim vodstvom. Suvremenim jezikom o njemu se govori kao o grupnom crkvenom vodstvu, timskom vodstvu, ili kao o podjeli vodstva. Te sam izraze kroz ovu knjižicu koristio kao istoznačnice ili sinonime. Obrnuto od kolektivnoga vodstva je monarhijska vladavina ili vodstvo jedne osobe. Prvi u vijeću ravnopravnih: Vođe među vođama: Izuzetno važno, ali posve krivo shvaćeni vid biblijskoga vodstva je načelo "prvoga među ravnopravnima" (1 Timoteju 5:17). Neshvaćanje ovoga načela dovelo je do pogubne neučinkovitosti kod nekih starješinstava po pitanju njihove pastirske brige i vodstva. Iako starješine trebaju djelovati zajedno kao vijeće i dijeliti isti autoritet i odgovornost za vođenje crkve, sve starješine nisu jednaki u svojoj nadarenosti, poznavanju Biblije, sposobnosti vođenja, iskustvu ili predanosti. Stoga će se oni među starješinama koji su posebno nadareni vođe i učitelji, prirodno isticati među drugim starješinama kao vođe i učitelji unutar grupe vođa. Rimljani su to nazivali primus inter pares, što znači "prvi među ravnopravnima," ili primi inter pares, što znači "nekolicina prvih među ravnopravnima." Načelo "prvoga među ravnopravnima" vidimo u stavu našega Gospodina prema dvanaestorici apostola. Isus je sve njih odabrao i dao im snagu propovijedanja i iscjeljivanja, ali je trojicu izdvojio i posvetio im posebnu pozornost - Petra, Jakova i Ivana ("nekolicina prvih među ravnopravnima"). Među tom trojicom, kao i među dvanaestoricom apostola, najviše se isticao Petar ("prvi među ravnopravnima"). Kao rođeni predvodnik, glavni govornik i čovjek od akcije, Petar je poticao, jačao i gurao grupu. Bez Petra, grupa bi bila manje djelotvorna. Kada je bio okružen jedanaestoricom drugih apostola s njim ravnopravnih, Petar je postajao jači, uravnoteženiji i manje podložan svojoj nagloj naravi i strahovima. Usprkos svome izuzetnom vođenju i govorničkim sposobnostima, Petar nije imao nikakav javni ili službeni položaj koji bi ga postavljao iznad druge jedanaestorice. Oni nisu bili podloženi njemu. Oni nisu bili njegovo osoblje ili njegov tim pomoćnika. On nije bio "stariji pastor" ostalim apostolima. On je jednostavno bio prvi među ravnopravnima, sukladno volji našega Gospodina. Načelo "prvi među ravnopravnima", u odnosima vodstva možemo također vidjeti i kod sedmorice koji su, kao što smo vidjeli, bili izabrani kako bi apostole oslobodili određenih dužnosti (Djela 6). Filip i Stjepan ističu se među ostalom petoricom braće (Djela 6:8-7:60; 8:5-40; 21:8). Ipak, kako se vidi iz teksta, ta dvojica nisu imala posebni naslov ili položaj među ostalima. Zamisao o "prvom među ravnopravnima", nadalje se vidi i u Pavlovom odnosu s Barnabom, nastalom tijekom njihovoga prvoga misijskog putovanja. Obojica su bili apostoli, ali Pavao je ipak bio "prvi među ravnopravnima" jer je bio "glavni govornik" i vođa pun snage (Djela 13:13; 14:12). Iako je bio očigledno nadareniji od Barnabe, Pavao nad njim nije imao nikakav formalni položaj; na 6
širenju Evanđelja radili su kao partneri. Izgleda da je sličan odnos postojao i između Pavla i Sile, također apostola (1 Solunjanima 2:6). Na kraju, zamisao "prvi među ravnopravnima" sadržana je u načinu kako bi zajednica trebala poštivati svoje starješine. Govoreći o starješinama crkve u Efezu, Pavao piše, "Starješine koji dobro upravljaju, osobito one koji se bave propovijedanjem i poukom, treba smatrati dostojnima dvostruke časti. Pismo, naime, veli: "Ne zavezuj usta volu koji vrše!" i još: "Radnik zaslužuje svoju plaću." (1 Timoteju 5:17, 18). Sve starješine moraju biti sposobni poučavati Riječ, ali ne želi svaki od njih kao propovjednik ili učitelj raditi puno radno vrijeme. Mjesna bi crkva trebala posebno brinuti o onima nadarenima za poučavanje i posvetiti im određeno vrijeme. Moramo shvatiti kako duhovni darovi starješina uzrokuju rast i napredak Crkve, a ne samo starješinski oblik vodstva kao takav. Sve ovo ne znači kako starješine koji su prvi među ravnopravnima, moraju sami razmišljati i odlučivati za čitavu grupu, ili pak da oni postaju "pastorima" dok su drugi samo puki "starješine." Nazvati jednog starješinu "pastorom" a ostale "starješinama," ili jednog starješinu "svećenikom" a ostale "laičkim starješinama", znači djelovati bez biblijskog temelja. Takvo ponašanje neće uroditi biblijskim starješinstvom. To će, barem u provođenju, stvoriti zasebnu nadređenu službu nad starješinama, baš kao što se i dogodilo u ranome drugom stoljeću kada je stvorena razlika između "nadglednika" i "starješina." Prednost načela "prvoga među ravnopravnima" je da se njime stvara djelotvorna raznolikost među starješinama, a da se pritom ne uspostavlja službeno nadređeni položaj nad ostalim starješinama. Baš kao što vodeći apostoli, poput Petra i Ivana, nisu imali nikakav poseban naslov ili formalnu oznaku razlike od ostalih apostola, starješine koji primaju dvostruku čast ne pripadaju nekoj službenoj grupi i nemaju posebni naslov. Dakle, starješine koji se bave Riječju i dobro obavljaju posao, starješine su, biblijskim jezikom, "vodeći ljudi među braćom" (Djela 15:22). MUŠKO VODSTVO Mnogo toga vezanog za biblijsko vodstvo danas, vrijeđa ljude koji idu u crkvu: zamisao o starješinama koji djeluju kao pastiri, grupno vodstvo, kao i zamisao o tzv. "laičkim" ili nezaređenim starješinama. Ipak, u umu mnogih suvremenih ljudi najneprihvatljivija je biblijska zamisao vodstva sastavljenoga isključivo od muškaraca. Ipak, biblijsko starješinstvo moralo bi sadržavati samo muškarce. Za kršćane koji vjeruju Bibliji, prvi primjer muškog vođe nalazi se u osobi Isusa Krista. Najočiglednija je činjenica kako Krist na ovaj svijet nije došao kao kćer Božja, nego kao Sin Božji. Činjenica kako je Isus muško, nije nevažna slučajnost. Radilo se o teološkoj nužnosti, u potpunosti suštinskoj za Njegovu Osobu i djelo. Tijekom Svoje zemaljske službe, Isus je obučavao i imenovao dvanaest muškaraca koje je nazvao "apostolima" (Luka 6:13). Isusov odabir muških apostola potvrđuje red stvaranja kakav vidimo u Postanku 2:18-25. Luka nas izvješćuje da je Isus, prije nego je odabrao Dvanaestoricu, cijelu noć proveo u molitvi sa Svojim Ocem (Luka 6:12). Kao savršeni Sin, u potpunoj poslušnosti i podložnosti Očevoj volji, Isus je odabrao dvanaest muškaraca da budu Njegovi apostoli. Ti ljudi bili su izbor Boga Oca. Isusov odabir muških apostola temeljio se na božanskim načelima i vodstvu, a ne na lokalnim običajima ili tradiciji. Kao što smo vidjeli, Dvanaestorica su pratili primjer svojega Gospodina tako što su imenovali sedam muškaraca, a ne sedam muškaraca i žena, kada su trebali osnovati službenu grupu slugu koja će se brinuti za udovice i sredstva u crkvi (Djela 6:1-6). Trideset godina nakon Kristovog uzlaska u nebo, Petar je pisao crkvama na sjeverozapadu Male Azije, potičući svoje kršćanske sestre neka se podlože svojim muževima na isti način kako su to radile i svete žene u Starom zavjetu (1 Petrova 3:5). On također potiče i muževe neka se brinu za svoje žene i podsjeća ih kako su i one subaštinice "milosti, to jest života" (1 Petrova 3:7). Petar je tako nastavio slijediti primjer svojega Gospodina i poučavao o razlikama uloga spolova, kao i o muško-ženskoj ravnopravnosti. 7
Biblijski se obrazac muškoga vodstva nastavio kroz novozavjetnu eru. Razmatrajući bračne odnose, Pavao nije mogao jasnije izraziti božanski poredak u odnosu muža i žene. Potpuno u skladu s Petrovim uputama o bračnoj podložnosti žene, Pavao poučava kako muž ima vlast i dužnost voditi bračne odnose, a ženama savjetuje neka se podlože kao da se podlažu Gospodinu. Sljedeći tekstovi govore sami za sebe: - "Žene neka se pokoravaju svojim muževima kao Gospodinu" (Efežanima 5:22). - "Kao što je Crkva pokorna Kristu, tako neka budu i žene u svemu svojim muževima" (Efežanima 5:24). - "Jer je muž glava žene kao što je i Krist glava Crkve" (Efežanima 5:23). - "Žene, pokoravajte se svojim muževima, kako dolikuje u Gospodinu" (Kološanima 3:18). - "A ti uči što se slaže sa zdravom naukom... da (starice) upućuju mlade žene neka ljube svoje muževe i svoju djecu, da budu razborite, čiste, dobre kućanice, pokorne svojim muževima, da se ne bi grdila riječ Božja" (Titu 2:1, 4, 5). Kao što poučava o muškom vodstvu u obitelji, Pavao govori i o muškom vodstvu u mjesnoj crkvi (1 Timoteju 2:8-3:7). Zbog toga što je obitelj temeljna društvena jedinica, a muškarac je obiteljski autoritet, moramo očekivati kako će muškarci postati i starješine u široj crkvenoj obitelji. Razmotrimo Pavlove naputke u 1 Timoteju 2:12: "Ne dopuštam ženi da poučava niti da vrši vlast nad mužem." Na isti način kako se svaka pojedina obitelj vlada sukladno određenim pravilima ponašanja, tako se i mjesna crkva vlada sukladno određenim pravilima i društvenom rasporedu. Prva poslanica Timoteju posebno govori o temi pravilnoga poretka i ponašanja muškaraca, žena i starješina u mjesnoj crkvenoj obitelji. Svojem predstavniku u Efezu Pavao piše, "Ovo ti pišem u nadi da ću uskoro doći k tebi; ali ako bi se moj dolazak usporio, znaj kako ti se treba vladati u kući Božjoj, koja je Crkva živoga Boga, stup i podloga istine" (1 Timoteju 3:14, 15). Glavni vid društvenoga uređenja u Crkvi odnosi se na ponašanje žena u zajednici. U crkvi u Efezu, kao rezultat lažnih učenja što su možda utjecala na tradicionalne uloge spolova, kršćanske su se žene ponašale suprotno prihvatljivima kršćanskim pravilima ponašanja. Kako bi ispravio nepravilno ponašanje žena u crkvi, Pavao ponavlja kršćanska načela ženskog ponašanja: "Žena neka uči u skrovitosti sa svom podložnosti! Ne dopuštam ženi da poučava niti da vrši vlast nad mužem; štoviše, neka ostane u skrovitosti. Uistinu, najprije je bio stvoren Adam, onda Eva. Osim toga, Adam nije zaveden, već je žena, pošto je zavedena, upala u grijeh" (1 Timoteju 2:11-14). Tekst 1 Timoteju 2:11-14 trebao bi riješiti pitanje ženskih starješina. Pavao zabranjuje ženama činidbu dvije stvari: (1) poučavanje muškaraca u Crkvi; i (2) vršenje vlasti nad muškarcima. Obratite pozornost kako odmah nakon svoje pouke u 1 Timoteju 2:11-15, kojom zabranjuje ženama poučavanje i vođenje muškaraca, Pavao opisuje osobine onih koji mogu nadgledati mjesnu crkvu (1 Timoteju 3:1-7). Znakovito je kako se te osobitosti odnose na muškarce. Tako nadglednik mora biti "samo jedanput ženjen" i "da dobro upravlja svojom kućom" (1 Timoteju 3:2b, 4a). Pavao u ovom ulomku nigdje ne spominje ženske starješine. OSPOSOBLJENO VODSTVO U svom pismu mladom starješini imenom Nepotian, godine 394, Jeronim (A.D. 345-419) prekorava crkve onoga vremena zbog njihova licemjerstva u pokazivanju više brige za izgled crkvenih građevina nego za pozorni odabir crkvenih vođa: "Mnogi danas grade crkve; njihovi su zidovi i stupovi od sjajnog mramora, njihovi plafoni svjetlucaju od zlata, njihovi su oltari optočeni draguljima. Ipak, na odabir Kristovih slugu ne obraća se pažnja." 7 Mnoge crkve danas ponavljaju istu pogrešku. Mnoge od njih kao da ne znaju za biblijske uvjete za duhovne vođe, kao i za potrebu da svaka zajednica pravilno ispita osobine svih kandidata u svjetlu biblijskih uputa (1 Timoteju 3:10). Najčešća pogreška koju čine crkve željne uspostavljanja biblijskog starješinstva, imenovanje je neprikladnih ljudi. Zbog stalne potrebe za dodatnim 8
pastirima, ljudi su na iskušenju dopuštanja zauzimanja vodstva u crkvi neosposobljenim i nepripremljenim ljudima. To je u svakom slučaju dokazana formula za neuspjeh. Biblijsko starješinstvo zahtijeva biblijski osposobljene starješine. Osnovna težnja u Novom zavjetu vezana za crkveno vodstvo je pobrinuti se da pravi ljudi služe kao starješine i đakoni. Službe u Božjoj Crkvi nisu položaji dodijeljeni pojedincima zbog vjernoga pohađanja crkve ili onima u zrelijim godinama. Na isti način, te službe ne treba gledati kao mjesta u vijeću koja treba ispuniti dobrim prijateljima, bogatim donatorima ili karizmatičnim ljudima. To nisu ni položaji na koje mogu stupiti jedino diplomirani studenti iz sjemeništa. Crkvene službe - starješinstvo i đakonat - otvorene su za sve one koji ispunjavaju apostolske, biblijske uvjete. Novi zavjet to nepogrješivo naglašava. Uzmite u obzir sljedeće tvrdnje: - crkvi u Efezu, koja je imala mnogo problema, Pavao tvrdi kako prava biblijska kršćanska Crkva (1 Timoteju 3:14, 15) mora imati osposobljene i prokušane starješine: Sigurna je ova riječ: Tko teži za (crkvenom) nadgledničkom službom, čezne za uzvišenom službom. Prema tome, nadglednik mora biti: besprijekoran, samo jedanput ženjen, trijezan, razborit, otmjen, gostoljubiv, sposoban za proučavanje. Ne smije biti goropadan ni svadljivac, već blag, tuđ prepirci i lakomstvu. Treba da dobro upravlja svojom kućom i drži svoju djecu u podložnosti s punim dostojanstvom - a ako tko ne zna upravljati svojom kućom, kako će se brinuti za Crkvu Božju? Neka ne bude novoobraćenik, da se ne bi uzoholio te upao u istu osudu kao i đavao! A treba da ima i od onih vani lijepo svjedočanstvo, da ne bi upao u beščašće i đavolsku zamku (1 Timoteju 3:1-7). - Kao što smo vidjeli, Pavao također ustrajava na tomu neka se kandidati za starješine i đakone javno ispitaju u svjetlu navedenog popisa traženih osobina. On piše, "I neka se najprije iskušaju pa onda, ako budu besprijekorni, neka vrše đakonsku službu" (1 Timoteju 3:10; usp. 5:24, 25). - Upućujući Tita kako neka organizira crkve na otoku Kreti, Pavao ga podsjeća neka za starješine imenuje samo moralno i duhovno prikladne ljude. Navodeći osobine starješine u svom pismu, Pavao je stvorio javni popis koji će voditi mjesnu crkvu u njenom odabiru starješina i predavanju starješinske odgovornosti: Zato sam te ostavio na Kreti da upotpuniš što nedostaje i da po svim gradovima postaviš starješine kako sam ti osobno naredio: ako je tko besprijekoran, jedanput ženjen, ako ima djecu vjernike koja se ne mogu optužiti zbog razuzdanosti i nepokornosti. Jer nadglednik, u svojstvu Božjeg upravitelja, mora biti besprijekoran: ne samodopadan, ne sklon srdžbi, ne goropadan, ne svadljivac, ne odan prljavim dobicima, već gostoljubiv, dobrostiv, razborit, pravedan, pobožan, gospodar sebe, posve privržen sigurnom propovijedanju nauke, da može i opominjati u zdravoj nauci i pobijati protivnike (Titu 1:5-9). - Pišući crkvama razbacanima po sjeverozapadnoj Maloj Aziji, Petar govori o vrsti ljudi koji bi trebali biti starješine. On govori starješinama neka paze na stado "ne na silu, nego dragovoljno, prema Božjoj volji; ne iz težnje za prljavim dobitkom, nego iz oduševljenja! Ne vladajte okrutno nad dodijeljenim dijelovima Crkve, nego uvijek nastojte biti uzorom stadu" (1 Petrova 5:2, 3). Veoma je važno uočiti kako Novi zavjet nudi više uputa vezanih na odabir starješina nego vezanih na bilo koji drugi vid starješinstva. Takvi se uvjeti ne postavljaju za sve učitelje ili evangeliste. Osoba može biti nadareni evangelist kojega Bog koristi kao evangelistu, ali istovremeno može biti neprikladan za starješinu. Osoba može postati evangelist odmah nakon svog obraćenja, ali Pismo kaže da novoobraćenik ne može biti starješina (1 Timoteju 3:6). Kada govorimo o osposobljenosti starješina, većina ljudi misli kako su te osobine različite od onih za svećenstvo. Ipak, Novi zavjet ne stvara razliku između mjerila za profesionalno svećenstvo i za starješine-laike. Razlog je jednostavan. Ne postoje tri zasebne službe - pastor, starješina i đakon - u 9
novozavjetnoj mjesnoj crkvi. Postoje samo dvije službe - starješina i đakon. S novozavjetnoga gledišta, svaki čovjek u zajednici koji se kao pastir želi brinuti za Božji narod i koji ispunjava Božje uvjete za tu službu, može postati starješina pastor. Biblijske osobine mogu se podijeliti u tri široke grupe koje se odnose na moralnost, duhovnost, sposobnosti i pobudu koja dolazi od Duha. Moralna i duhovna osobina: Većina biblijski opisanih osobina odnosi se na moralne i duhovne osobine kandidata. Prva i najistaknutija osobina je "besprijekornost." Značenje besprijekornosti određeno je karakternim osobinama koje se nadalje navode. Oba Pavlova popisa potrebnih osobina starješine, kao prvu karakternu vrlinu navode "muž jedne žene." To znači kako svaki starješina mora biti besprijekoran u svojem bračnom i seksualnom životu. Ostale osobine odnose se na moralnu čistoću, samokontrolu i duhovnu zrelost starješine. Obzirom da starješine vode crkveno tijelo, svaki od njih mora se dobro kontrolirati na području trošenja novca, alkohola i provođenja pastorskog autoriteta. Obzirom da svaki starješina mora biti uzor kršćanskog življenja, on mora biti pobožan, pravedan, gostoljubiv, mora ljubiti ono što je dobro i biti moralno uzoran pred zajednicom ne-kršćana. U pastorskom radu, najvažnije su sposobnosti razgovaranja. Stoga pastirski starješina mora biti nježan, stabilan, bistrog uma i mora se suzdržavati od prepirki. Ljutit čovjek usijane glave može samo povrijediti ljude. Zato starješina ne smije imati diktatorski duh i naglu narav, niti smije biti napadan ili samovoljan. I na kraju, starješina ne smije biti novoobraćeni kršćanin. Mora biti duhovno zreo, ponizan i prokušani Kristov učenik. Sposobnosti: Na popisu starješinskih sposobnosti, tri se uvjeta odnose na sposobnost starješine za obavljanje svojega zadatka. On mora biti sposoban dobro voditi vlastito domaćinstvo, davati drugima primjer kršćanskog života i biti sposoban poučavati i braniti vjeru. Sposobnost vođenja vlastitog domaćinstva: Starješina mora biti sposoban dobro voditi svoje domaćinstvo. Pismo navodi, "Treba da dobro upravlja svojom kućom i drži svoju djecu u podložnosti s punim dostojanstvom - a ako tko ne zna upravljati svojom kućom, kako će se brinuti za Crkvu Božju?" (1 Timoteju 3:4, 5). Puritanci su o obiteljskom domaćinstvu govorili kao o "maloj crkvi." To gledište da ukoliko čovjek nije u stanju biti pastir vlastitoj obitelji, nije u stanju biti pastir ni Crkvi, u skladu je s biblijskim stavom. Vođenje mjesne crkve više je nalik vođenju obitelji nego vođenju posla ili države. Netko može biti uspješan poslovni čovjek, sposoban javni rukovoditelj, sjajan poslovođa ili vrhunski vojskovođa, a da je istovremeno užasan kao starješina u crkvi ili kao otac. Stoga je čovjekova sposobnost vođenja vlastite obitelji nužni preduvjet za vođenje Božjeg domaćinstva. Sposobnost davanja uzora drugima: Starješina mora biti uzor kršćanskog življenja kojeg će drugi htjeti pratiti. Petar podsjeća azijske starješine neka nastoje biti "uzorom stadu" (1 Petrova 5:3b). Ako čovjek nije primjer pobožnosti drugima, on ne može biti starješina, čak i ako je dobar učitelj i poslovođa. Najbolji način nadahnjivanja i djelovanja na Božje ljude je putem osobnog primjera. Narav i djela, a ne službeni položaj ili naslov, ono su što uistinu trajno djeluje na ljude. Ljudi danas traže istinski primjer pravoga kršćanstva na djelu. Tko može bolje od starješine pružiti svakodnevne i trajne primjere obiteljskog, poslovnog i crkvenog života? Zbog toga je važno da starješina, kao živi sljedbenik Kristov, pazi na Božje stado na Božji način. Sposobnost poučavanja i obrane vjere: Starješina mora biti sposoban poučavati i braniti vjeru. Nije važno koliko je čovjek uspješan u svom poslu, koliko je rječit ili inteligentan. Ako se čvrsto ne drži povijesnoga apostolskog učenja i nije li sposoban ljudima iznijeti biblijsku doktrinu, tada nije potpuno sposoban biti biblijski starješina (1 Timoteju 3:2; Titu 1:9). Novi zavjet traži da je starješina "posve privržen sigurnom propovijedanju nauke" (Titu 1:9a). To znači da se starješina mora čvrsto držati pravovjernoga, povijesnoga, biblijskog učenja. Jedan komentator kaže, "starješine se ne smiju birati među ljudima koji su se igrali s novim učenjima." 8 Obzirom da je mjesna crkva "stup i podloga istine" (1 Timoteju 3:15b), njeni vođe moraju biti čvrsti stupovi biblijskog učenja ili će se u protivnom kuća srušiti. Obzirom da je mjesna crkva također nalik malom stadu koje se kreće po opasnom području prepunom "vukova," samo pastiri koji 10
poznaju put i vide vukove, mogu sa sigurnošću voditi stado do njegovog cilja. Starješinu dakle mora krasiti doktrinska dosljednost. Od suštinske je važnosti da se starješina drži apostolskog, biblijskog učenja "da može i opominjati u zdravoj nauci i pobijati protivnike" (Titu 1:9b). Stoga je nužno da je kandidat za starješinu prethodno posvetio nekoliko godina čitanju i proučavanju Pisma, tako da može inteligentno i logično raspravljati na temu biblijskih pitanja, tako da je već oblikovao doktrinska vjerovanja i da ima sposobnost rječitosti i volju poučavati druge ljude. Ne bi, dakle, trebalo biti nesporazuma po pitanju zadatka na koji je novozavjetni starješina pozvan. Njegovo je poučavanje i poticanje zajednice u zdravoj nauci i obrana istine od lažnih učitelja. U tome leži velika razlika između starješina u vijećima i pastorskih starješina. Novozavjetni starješine su i čuvari i učitelji zdrave biblijske doktrine. Duhovna pobuda za ispunjenje zadatka: Očigledna ali ne i beznačajna osobina starješine je njegova osobna želja da ljubi Božji narod i brine se za njega. Pavao i prvi kršćani pozdravljali su takvu želju i stvorili popularnu kršćansku izreku: "Tko teži za (crkvenom) nadgledničkom službom, čezne za uzvišenom službom" (1 Timoteju 3:1). I Petar naglašava kako starješina mora voditi stado dragovoljno i iz oduševljenja (1 Petrova 5:2). Iz dugogodišnjega osobnog iskustva znao je kako osoba koja na duhovnu brigu gleda kao na nametnutu obvezu, ne može ispuniti pastirski zadatak. Starješina koji nevoljko služi, nije sposoban iskreno se brinuti za ljude. Takav će biti nezadovoljan, nestrpljiv, plah i neučinkoviti pastir kojega muči osjećaj krivice. Briga za Božji narod u ovome grješnom svijetu, veoma je težak zadatak i ne smije se povjeriti osobi koja nema niti volje ni želje pravilno obavljati taj posao. Istinsku želju za vođenjem Božje obitelji uvijek stvara Duh. Pavao podsjeća efeške starješine da ih je Duh Sveti - a ne crkva ili apostoli - postavio za nadglednike u crkvi, kako bi bili pastiri stadu Božjem (Djela 20:28). Duh ih je pozvao neka paze na crkvu i potaknuo ih neka se brinu za stado. Duh je u njihova srca posijao pastirsku želju. Dao im je poticaj i snagu za obavljanje posla, kao i mudrost i prikladne darove kako bi se brinuli za stado. Starješine su Njegov pravi izbor za izvršenje zadatka. U Crkvi Božjoj, čovjekova volja nije važna; važna je Božja volja i nakana. Stoga su za starješine prikladni samo oni ljudi kojima je Duh Sveti dao pobudu i darove za zadatak. Biblijsko starješinstvo je dakle biblijski potvrđeni tim pastirskih vođa. Mnoštvo neosposobljenih starješina ne donosi mjesnoj crkvi nikakvu posebnu dobrobit. Posve se slažem sa stavom Jona Zensa koji kaže, "Bolje je ne imati starješine nego imati pogrešne ljude na toj funkciji." 9 Mjesna crkva mora svim silama nastojati na biblijski osposobljenim starješinama, čak i ako je potrebno nekoliko godina za razvitak takvih ljudi.. VODSTVO KOJE SLUŽI Kao što je kršćanstvo utjecalo na Rimsko Carstvo, tako je i grčko-rimski svijet utjecao na rano kršćanstvo. Navodeći poganske utjecaje na rano kršćanstvo, Kenneth Scott Latourette - ugledni crkveni povjesničar i misionarski kršćanski profesor - tvrdi kako su rimske zamisli o moći i vladanju pokvarile organizaciju i život u ranim crkvama. On primjećuje da se "Crkva počela prožimati idealima koji su bili posve proturječni evanđelju, posebice vezano za ideju i uporabu moći, što se jasno razlikovalo od ideja koje vidimo u Isusovom životu i učenju, križu i uskrsnuću." 10 To je bila prijetnja, nastavlja Latourette, koja se pokazala "skoro katastrofalnom" za kršćanstvo. 11 Vjerujem da je točnije reći kako su se promjene u zamislima i ustroju do kojih je došlo tijekom prvih stoljeća kršćanstva, pokazale pogubnima. Kršćanstvo, najponiznija od svih vjera, zastranilo je u najpohlepniju, hijerarhijski nastrojenu religiju na svijetu. Nakon što je car Konstantin uzdigao kršćanstvo do statusa zakonske religije A.D. 312, nekoć progonjeni kršćani počeli su proganjati svoje protivnike. Stvorena je nebiblijska svećenička kasta kojom je zavladala glad za vlašću, moći i položajima. Čak su i rimski carevi imali vodećeg upliva u razvitku kršćanskih crkava. Izvorna narav novozavjetne crkvene zajednice bila je izgubljena. 11
Ipak, kada čitamo Evanđelja, vidimo kako su načela bratske zajednice, ljubavi, poniznosti i služenja, u samom srcu Kristovog učenja. Na žalost, kao i mnogi rani kršćani, ove velike vrline sporo shvaćamo i posebno sporo ih primjenjujemo na crkveni ustroj i vodstvo. Novozavjetni i kristoliki starješine trebaju biti vođe koji služe, a ne vladari i diktatori. Bog ne želi da Njegov narod iskorištavaju sitni, samovoljni tirani. Starješine moraju odabrati život služenja drugima. Kao Krist koji je služio druge, i oni moraju žrtvovati svoje vrijeme i energiju za dobrobit drugih. Samo starješine koji ljube i koji su ponizni sluge, mogu istinski pokazati neusporedivi Kristov život svojoj zajednici i svijetu koji promatra. Ipak, grupa starješina može se pretvoriti u samovoljno i autokratsko predvodničko tijelo. Stoga Petar, koristeći Isusov rječnik, upozorava azijske starješine na diktatorske vođe: "Ne vladajte okrutno nad dodijeljenim dijelovima Crkve, nego uvijek nastojte biti uzorom stadu!" (1 Petrova 5:3). Petar također nalaže starješinama, kao i svima u zajednici, neka se odjenu poniznošću kao što je to činio i Isus: "U međusobnom saobraćaju svi se obucite u poniznost, 'jer se Bog protivi oholima, a poniznima daje milost' " (1 Petrova 5:5b). Sa sličnom mišlju Pavao podsjeća efeške starješine na svoj primjer poniznosti. U Djelima 20:19 on govori o svojem služenju Gospodinu "sa svom poniznosti" i potiče ih neka i oni služe Gospodina na isti način. Zbog stalnoga iskušenja ponosa, novorođeni kršćanin ne bi trebao biti starješina: "Neka ne bude novoobraćenik, da se ne bi uzoholio te upao u istu osudu kao i đavao" (1 Timoteju 3:6). Uz brigu za zajednicu u uslužnom duhu, starješine se moraju i međusobno odnositi na najponizniji način, u ljubavi. Moraju biti sposobni strpljivo graditi zajedničko stajalište, prihvaćati kompromis, uvjeravati druge, slušati ih, nositi se s nesuglasicama, opraštati, primati ukor i ispravku, ispovijedati grijeh i cijeniti mudrost i gledišta drugih - čak i onih s kojima se ne slažu. Moraju biti u stanju podložiti se jedni drugima, međusobno razgovarati ljubazno i nježno, biti strpljivi sa svojim kolegama i otvoreno se izražavati u istini i ljubavi. Snažniji i nadareniji starješine ne smiju, kao što to talentirani ljudi ponekad rade, svoju nadarenost koristiti kako bi nametnuli svoje stavove, prijeteći odlaskom iz crkve i odvođenjem svojih sljedbenika sa sobom. Takva sebičnost dovodi do ružnih i tjelesnih odmjeravanja snage koja ugrožavaju jedinstvo i mir u čitavoj zajednici. Ponizna i uslužna narav starješinstva ipak ne podrazumijeva manjak autoriteta. Novozavjetni izrazi što opisuju položaj i posao starješine - "Božji upravitelji, " "nadglednici," "pastiri," "vođe" - uključuju autoritet i odgovornost. Petar ne bi mogao azijske starješine upozoriti neka ne vladaju "okrutno nad dodijeljenim dijelovima Crkve" (1 Petrova 5:3) da oni nisu imali vlast voditi i zaštititi mjesnu crkvu (Djela 20:28-31). Najvažnije je na koji način starješine iskazuju svoj autoritet. Prema biblijskom uzorku, starješine ne smiju svoj autoritet ostvarivati nametanjem. Ne smiju koristiti manipulativnu taktiku, igrati se moćnika ili biti grubi ili umišljeni. Nikada ne smiju misliti kako nisu odgovorni pred svojom braćom ili pred Bogom. Starješine ne smiju biti diktatori jer to nije u skladu s njihovim poniznim služenjem. Razmotrimo li primjer Pavla i našega Gospodina, moramo se složiti da biblijski starješine nisu diktatori; oni samo usmjeravaju. Istinski starješine ne upravljaju savješću svoje braće, nego pozivaju svoju braću neka vjerno slijede Riječ Božju. Zbog ljubavi, istinski će starješina podnositi probleme i problematične ljude kako janjad ne bi bila povrijeđena. Starješine podnose nesporazume i grijehe drugih ljudi kako bi zajednica živjela u miru. Oni ne spavaju kako bi se drugi mogli odmoriti. Žrtvuju vlastito vrijeme i energiju za dobrobit drugih. Sebe vide kao ljude pod autoritetom. Ovise o Bogu za mudrost i pomoć, i ne oslanjaju se na vlastitu snagu i pamet. Suočavaju se s napadima lažnih učitelja. Brane slobodu zajednice i slobodu u Kristu kako bi sveti bili ohrabreni i razvijali svoje darove, sazrijevali i služili jedni drugima. U zaključku možemo reći, koristeći se riječima iz Pavlovoga velikog poglavlja o ljubavi, kako je starješina koji služi "strpljiv... dobrostiv... ne zavidi... ne hvasta se... ne oholi se... nije nepristojan, ne traži svoje, ne razdražuje se, zaboravlja, prašta zlo, ne raduje se nepravdi, a raduje se istini, sve ispričava, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi" (1 Korinćanima 13:4-7). 12
BIBLIJSKI DOKAZI PASTORSKOGA VODSTVA U VIDU GRUPE STARJEŠINA Kršćani koji ispovijedaju kako je Biblija Božja nepogrješiva Riječ, slažu se da svoje crkveno djelovanje i doktrinu moraju temeljiti na biblijskom učenju. Ipak, mnogi suvremeni znanstvenici kažu da je Novi zavjet dvosmislen, ili da ne govori o vođenju Crkve i zaključuju kako nije moguće ustrajati na jedinstvenome uzorku crkvenog vodstva (od strane starješina ili bilo koga drugog) koji bi važio za sve crkve, zato što ni Biblija to ne nalaže. George Eldon Ladd, autor knjige A Theology of the New Testament i bivši profesor na Fuller Theological Seminary, najsažetije izražava takav stav: "Izgleda vjerojatno da nije postojao strogi obrazac crkvenog vodstva u apostolskom dobu, te da organizacijska struktura crkve nije bila suštinski element u njenoj teologiji." 12 Iako je to danas rašireno gledište među znanstvenicima, potrebno ga je preispitati jer se ono jednostavno ne uklapa u biblijske dokaze. Glavne odlike vodstva mjesne crkve u vidu grupe starješina, jasno i opširno navode pisci Novoga zavjeta. J. Alec Motyer, nekadašnji direktor škole Trinity College u Bristolu u Engleskoj, obuhvaća istinski duh Novog zavjeta kada kaže, "...u Novom se Zavjetu niti ne nagovještava da bi Crkva ikada mogla trebati - niti uopće htjeti ili podnositi - bilo koje drugo mjesno vodstvo osim grupe starješina." 13 Ne samo da Novi zavjet bilježi postojanje starješina u brojnim crkvama, nego ujedno poučava starješine i druge u vezi starješina. Zapravo, Novi zavjet nudi više uputa na temu starješina nego o tako važnim temama kao što su Gospodnja Večera, Dan Gospodnji, krštenje i duhovni darovi. Uzmete li u obzir osobito novozavjetno izbjegavanje detaljnih naputaka i crkvenoga načina djelovanja (posebice u usporedbi sa Starim zavjetom), začuđuje posebna pozornost ukazivana starješinama. Jon Zens, urednik časopisa Searching Together, piše, "Zbog toga moramo ozbiljno razmotriti učenje o starješinstvu; ono nam se nameće sa stranica Novog Zavjeta, a ipak ono danas nije na glasu i ne prakticira se kao takvo u mjesnim crkvama." 14 DOSLJEDAN NOVOZAVJETNI UZORAK Poslušate li neke znanstvenike, pomislili biste kako Biblija ne govori ni riječi o crkvenim starješinama ili o vođenju crkve. Međutim, to nije istina. Novi zavjet bilježi dokaze o pastorskom nadgledanju od strane vijeća starješina u skoro svim prvim crkvama. Te su mjesne crkve bile razasute po širokom zemljopisnom, kulturološki raznolikom području - od Jeruzalema do Rima. Primjeri starješinstva: Razmotrite novozavjetne zapise o stalnom uzorku višebrojnoga starješinstva koje je postojalo u prvim kršćanskim crkvama. - Starješine u crkvama u Judeji i okolici (Djela 11:30; Jakovljeva 5:14, 15). - Starješine su upravljali crkvom u Jeruzalemu (Djela 15, 21). - Među crkvama koje je utemeljio Pavao, višebrojno starješinstvo postojalo je u crkvama u Derbi, Listri, Ikoniju i Antiohiji (Djela 14:20-23); u crkvi u Efezu (Djela 20:17; 1 Timoteju 3:1-7-25); u crkvi u Filipima (Filipljanima 1:1) i u crkvama na otoku Kreti (Titu 1:5). - Prema prvoj Petrovoj poslanici, koja je obišla mnoga područja, starješine su postojali u crkvama širom sjeverozapadne Male Azije: u Pontu, Galaciji, Kapadociji, Aziji i Bitiniji (1 Petrova 1:1; 5:1). - Postoje jasne naznake kako su starješine postojali i u crkvama u Solunu (1 Solunjanima 5:12) i u Rimu (Hebrejima 13:17). Upute starješinama: Ne samo da Novi zavjet nudi primjere crkvama koje su vodili starješine, nego crkvama daje i jasne upute o brizi, čuvanju, poučavanju, izboru, obnovi i pozivu starješina. Apostoli su te upute pisali kako bi se kršćani prema njima vladali, te bismo ih stoga trebali poštovati kao standardna učenja za sve kršćanske crkve u svako vrijeme. 13