Okrugli sto o religiji i sekularnosti Gradimo mostove jedni prema drugima Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini 19. marta u Gazi Husrev-beg

Gradimo mostove jedni prema drugima Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini 19. marta u Gazi Husrev-begovoj biblioteci priredio je okrugli sto na temu Religije i sekularnost u novim odnosima Okruglom stolu prisustvovali su i: reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Husein-ef. Kavazović, Mitropolit dabrobosanski Hrizostom, kardinal Vinko Puljić nadbiskup Vrhbosanski, Jakob Finci, predsjednik Jevrejske zajednice, te Jan Figel, specijalni izaslanik za promociju slobode religije i uvjerenja izvan EU, čija obraćanja objavljujemo u nastavku priloga. Također, učešće s izlaganjem u okruglom stolu imali su doktori nauka: Dževad Hodžić, Mato Zovkić, Sulejman Bosto, Fikret Karčić, Miodrag Živanović, Enes Karić, Ivo Komšić, te Eli Tauber i Vedran Golijanin. Ublažavanje napetosti između religija i sekularnosti Prisutnima se obratio direktor Uprave za vanjske poslove Rijaseta Razim Čolić te predsjednik Organizacionog odbora okruglog stola prof. dr. Hilmo Neimarlija. Kao sadržaj razgovora u vidu su bile implikacije i izazovi povratka religije na društvenu scenu u evropskim i bosanskohercegovačkim okvirima. Cilj razgovora je doprinos tematiziranju i ublažavanju napetosti između religija i sekularnih određenja stvarnosti, kao i napetosti između religija i unutar religija. Sa usponom religije u posljednjim desetljećima dvadesetog stoljeća oživljene su stare religijske podjele i probuđene u novi život razlike i suprotnosti između religijskih pogleda na svijet i svjetovnih gledanja na religiju. Kao pojava koju je malo ko očekivao, religijski preporod je donio čitav spektar napetosti u kojima se manifestiraju odnosi prema vraćanju ljudi religiji i povratku religija u društveni život. Religijski preporod Različita razumijevanja i izazovi prate religijski preporod u područjima prava i religijskih sloboda, medija i javne politike, kulture i sistema obrazovanja. Linije sučeljavanja zagovornika i protivnika obnavljanja društvenog utjecaja religije danas su diljem svijeta beskrajno raširene, razuđene i umnožene. Na drukčiji način nego li u prošlosti, i religije i sekularizirana društva trpe pritisak vanjskih i unutarnjih napetosti i zahtjeve za otvorenošću prema razlikama i govoru onoga drugog. Smatra se da je zapadna Evropa prostor koji jedini izmiče svjetskom trendu desekularizacije, međutim, i u zemljama zapadne Evrope aktuelizirana su pitanja odnosa sekularnih institucija i religije, novog razumijevanja društvenog utjecaja religije i konkretnih obilježavanja sekularnih granica kretanja religija u javnom prostoru. Status religije u BiH U Bosni i Hercegovini, kao i u drugim bivšim socijalističkim zemljama jugoistočne Evrope, uspon religije tijesno je povezan sa propadanjem poretka u kojem je religija sistemski ograničavana a sekularizacija sistemski podržavana, i u kojem su humanističke vrijednosti sekularnosti ideološki i politički interpretirane i monopolizirane. Uslijed toga, problem arbitriranja sa prisutnošću religija u javnom prostoru u ovim sredinama ima veću težinu nego li u zemljama zapadne Evrope. S druge strane, u Bosni i Hercegovini kao tradicionalnom multietničkom i multireligijskom društvu, raspravljanje pitanja religije i sekularnosti implicira dodatnu osjetljivost i odgovornost. Polazište organizatora okruglog stola je da smanjenje napetosti između religija i sekularnih određenja stvarnosti, kao i napetosti između religija i unutar religija, zahtijeva susretanje i otvorenu saradnju ljudi različitih pozicija i različitih opcija, formalnih i neformalnih, religijskih, političkih, znanstvenih, humanističkih. BROJ 7/ 1113 1. APRIL 2018. Preporod 29

Iz obraćanja kardinala Vinka Puljića Trebamo državu u kojoj svako može živjeti svoje uvjerenje Nikada ne smijemo dozvoliti da tumačenje vlastitog bude kroz napadanje drugoga. To je posebno na našim područjima osjetljivo. Zato ovakvi susreti i naglas razmišljanja razbijaju ono nametnuto da: onoliko svoje volim koliko drugoga isključujem Religije i sekularnost u novim odnosima tema je okvirna ovog okruglog stola. Ovaj okrugli stol priređuje Rijaset Islamske zajednice u BiH, zato iskreno pozdravljam gospodina Reisa Husein ef. Kavazovića, kao i sve njegove suradnike, kao i sve sudionike na ovom skupu. U ovom svijetu je sve mijena. Ritam i pristup stvarnosti često je opterećen raznim stavovima, kroz koja treba prosuđivati. Za vrijeme bivšeg sustava koji se nazivao socijalistički i materijalistički, nametnuo je ateističko gledanje. Tada su često ljudi silom prilika mnogi živjeli dvostruki život: onaj u svom srcu i u obitelji, a drugi u društvu ili kako zahtijeva javno mnijenje ili politički sustav. Ne bih rekao da nisu ti ljudi bili vjernici nego su se krili ili su se izgubili u tom ozračju javnog mnijenja. Urušavanjem tog sustava, demokracija nije uspjela zaživjeti jer je nametnut vrlo okrutni rat, koji je donio strašne zločine. Čak su ih činili u ime vjere što je najveća uvreda Boga i vjere. Ljudi koji su zaustavili rat, često su znali okrivljivati vjeru ili religiju, da su krivi jer su različiti pa je zato nastao rat, a u biti je zlouopotrebljena različitost kako bi se stvarao huškački mehanizam mržnje koji je temelj rata. Tada se dobije dojam da se povećao broj vjernika, a u biti ljudi su samo slobodnije mogli izražavati svoje vjerske osjećaje. Taj broj povećanja je relativan, jer vlada veliko vjersko neznanje, pogotovo da se to pretoči u prakticiranje. Nije dovoljno reći da vjeruje, ako ne živi svoje vjersko uvjerenje. To nam pokazuje toliki broj korupcije i kriminala. Kada promatramo ovu temu koja je u središtu, onda jasno želimo reći da se stvori takva vladavina zakona gdje se ostvaruju vjerska prava i slobode, da svatko množe živjeti svoje uvjerenje. Takvu sekularnu državu trebamo a ne sinkretizam, gdje će se nijekati vlastiti identitet. Nije slučajno nastala uzrečica u Bosni i Hercegovini da se svatko po svom zakonu moli. A tko iskreno Boga moli taj i čovjeka voli. Zato vrijedi ona besjeda: svoje voli tuđe poštuj. Prevažno je ugraditi u mehanizam života put dijaloga koji će nam pomoći upoznati jedni druge i znati poštivati ono što je drugima sveto, da to nikada i ničim ne povrijedimo. Nikada ne smijemo dozvoliti da tumačenje vlastitog bude kroz napadanje drugoga. To je posebno na našim područjima osjetljivo.zato ovakovi susreti i naglas razmišljanja razbijaju ono nametnuto da: onoliko svoje volim koliko drugoga isključujem. Za dijalog su sposobni ljudi koji znaju razgovarati iz vlastitog Kardinal Puljić: Ko iskreno Boga moli taj i čovjeka voli uvjerenja uvažavajući drugoga. Takav stav moramo ugraditi i u BiH i u Europu. U BiH ne smijemo preslikavati kalupe drugih, koji nemaju ovakovu prošlost i ovakovu stvarnost, pogotovo ovakovo skrojito društvo u kojem se teško snaći pa se onda traži dežurnog krivca u vjeri ili religiji, a to su isto činili i komunisti koji su izmislili naziv opijum za narod. Zato želim da ovaj okrugli stol istinski dotakne sve te teme koje su naša stvarnost i da ugradimo u javnost da mi postojimo jedni s drugima i na neki način, imamo jednaka prava i jednako dostojanstvo da svatko živi slobodu savjesti. E to je važno ugraditi u društvo! Društvu, na neki način, posebno u ovoj zemlji, nedostaje jedna struktura koja će surađivati s vjerskim zajednicama, da li će to biti ministarstvo ili nešto drugo ali nedostaje. Evo Europa ima čovjeka za religijske odnose, i druge države imaju ministarstva za vjere i religije. Kod nas to još nedostaje. Mi to moramo ugraditi u društvo, kako bi sekularno društvo radilo svoj posao, a mi u svojim vjerskim zajednicama i crkvama radili svoj posao, - a čovjek je onaj koji je na neki način središte svih djelatnosti i države i naših vjerskih zajednica, - kako bi ugradili moralna načela u život čovjeka i moralna načela u društvo. Time mi, iz svojih djelatnosti izgrađujemo zdravo društvo. Za to želim da ovaj okrugli stol, naši dragi znanstvenici ozbiljno promisle i domisle i pruže nam lijepe sugestije. Zahvaljujem na pozivu i ovoj mogućnosti da Vas sve pozdravim i reknem svoja razmišljanja. Iz obraćanja Mitropolita Hrizostoma Ne zavisi sve od predstavnika crkava i vjerskih zajednica Nerijetko se odgovornost predimenzionira do mjere da neki misle da sve zavisi od nas predstavnika crkava i vjerskih zajednica. To je potpuno pogrešan pristup poimanju uloge religija u jednom društvu Dozvolite da na samom početku ovog našeg pozdravnog obraćanja, prije svega pozdravimo veoma poštovanog i uvaženog domaćina, gospodina Reisa i njegove saradnike i da im čestitamo na organizaciji ovog okruglog stola sa veoma aktuelnom temom za sve nas u Bosni i Hercegovini. Bosanskohercegovačko društvo i bosanskohercegovačke perspektive u svjetlu naših religija, uvijek aktuelnog sekularizma i naših pluralizama tema je koja mora i treba da privuče pažnju svih nas. Ovo je pitanje koje se stavlja pred nas i kao tema naše odgovornosti. Nadamo se da će ovaj okrugli sto imati uspješan rad i da će baciti novo svjetlo na postav ljeno pitanje te da će donijeti dobre zaključke koji će biti korisni, ne samo nama iz crkava i vjerskih zajednica već i samom BiH društvu. Činjenica da su naše tri religije, judaizam, kršćanstvo i islam istorijski utemeljene u Bosni i Hercegovini, one su životno i kulturološki vezane kako za narode Bosne i Hercegovine, isto tako i za samu državu Bosnu i Hercegovinu. Ali ovo nije naša posebnost kako neki govore. Uostalom, sve države svijeta imaju i svoje religije, svoje pluralizme i svoje sopstvene sekularizme. Tada se nameće globalno sekularno pitanje što neminovno izaziva sukobe civilizacija širom svijeta. Mi, Božijom voljom i božanskim prizivom, predstavnici naših religija, crkava i vjerskih zajednica imamo i odgovornost za sve ono što se u ime naših crkava i naših religija dešava u Bosni i Hercegovini ali i širom svijeta. Voljeli bi da se ovaj naučni skup pozabavi i ovim aspektom. Nerijetko se odgovornost predimenzionira do mjere da neki misle da sve zavisi od nas predstavnika crkava i vjerskih zajednica. To je potpuno pogrešan pristup poimanju uloge religija u jednom društvu. Paralelno sa crkvama i vjerskim zajednicama postoji društvo sa svim svojim posebnostima zahtjevima i prohtjevima, društvo sekularno, koje Isus Hristos naziva svijetom, od kojeg je izabrao svoje učenike i sljedbenike i odredio im da budu svjetlost svijetu, so zemlji i lovci ljudima. Korelacijom naših religija sa Mitropolit Hrizostom: Nacionalni i istorijski elementi su nerijetko uzročnici nesporazuma svijetom stvaraju se kulturološke i svake druge različitosti koje su defakto naši pluralizmi, koji su u suštini plodovi sa postojanja, miješanja, uzajamnosti religija i svijeta. Oni su naša BiH realnost ali istovremeno i kulturološko bogatstvo koje treba da cijenimo i poštujemo. Ono što naše BiH pluralizme čini posebnim jesu, ne toliko religijski, koliko nacionalni i istorijski elementi koji nerijetko jesu uzročnici nesporazuma pa čak i sukoba. O tim aspektima i problemima treba otvoreno razgovarati, kako na ovom tako i na drugim istim ili istovjetnim naučnim skupovima. Odrešavanje problema suprotstavljenih pluralizama a ne religija i sekularizma zavisi i BiH perspektivnost. Ali, mi nismo ovdje da držimo predavanje ili pridike, već da pozdravimo ovaj okrugli sto i poželimo srećan i uspješan rad, što iskreno želimo i molimo. Preporod 30 BROJ 7/ 1113 1. APRIL 2018.

Iz obraćanja predsjednika Jevrejske zajednice BiH Jakoba Fincija Svaka zemlja ima svoj odnos sekularizma i religije Trebamo da pokušamo da ne optužujemo druge i drugačije što su drugi i drugačiji, nego da im to dozvolimo, pa bez obzira da li se, kao što svi mi kažemo, mole istom Bogu, jer je Bog jedan, samo u različitim objektima i na različite načine, ili se uopšte ne mole Bogu, nego žive svoj život pokušavajući da budu samo ljudi, a to je, čini se, najteže postići Zahvaljujem na mogućnosti da u ime Jevrejske zajednice u Bosni i Hercegovini se obratim ovom skupu, ali, nakon ova tri vrlo nadahnuta izlaganja, ne mogu da se oduprem iskušenju, da samo spomenem jednu kratku anegdotu iz nekih davnih vremena kada je bogata Jevrejska berlinska opština, koja je, čini mi se, oduvijek bila bogata, raspisala konkurs za rabina. Javila su se dva rabina iz jednog siromašnog poljskog sela, sjeli su na voz i krenuli su u Berlin na intervju. Kod jevreja je ista tema za molitvu i petkom uveče i subotom ujutro, i putujući vozom, ova dvojica su, od kojih je jedan bio izuzetno pametan, kako samo rabin može da bude, a drugi je bio... onako, jer nije pristojno za rabina reći da je malo... glup... Jednostavno, onaj malo slabiji je pitao onog pametnoga: Bogati, šta ćeš ti govoriti?, pošto se zna, zadata je tema. I ovaj mu ispriča šta će govoriti. Dođoše u Berlin, smjestiše se, i sad uveče, u sinagogi izvlače ko će prvi govoriti i onaj slabiji prvi treba da govori i od riječi do riječi kaže sve što je u vozu čuo. Onaj drugi, jadnik, džaba mu pamet, cijelu noć se prevrtao, okretao ali ujutro nije imao šta drugo da kaže nego je sve ponovio ono što je, u stvari, cijelo opštinstvo čulo noć ranije. Sjedne Upravnoi odbor da odlučuje koga će izabrati i odluče se za ovoga koji je drugi govorio. Zašto, za to što je govorio isto pametno kao i onaj prvi a drugo, pošto je sve ponovio, to je dokaz kako brzo uči. Tako ću i ja, vjerovatno, ovdje, nerijetko citirati svoje cijenjene prethodnike, jednostavno za to što su iznijeli čitav niz vrlo dobrih i vrlo upečatljivih ideja. Naime, odnos religija i sekularnosti je, ja mislim, odnos koji postoji od kad je svijeta i vijeka. Bilo da se natječemo u tome čija je vjera bolja, bilo da se natječemo u tome kako treba tumačiti jednu te istu stvar. To je nešto što je, jednostavno, valjda, u čovjeku usađeno da se uvijek takmiči i sa sličnim, a još više sa onim ko je malo drugačiji. Mi živimo u Bosni i Hercegovini i Bosna i Hercegovina je zemlja koja je od Jakob Finci: Moramo shvatiti da nisu svi spremni da budu vjernici 1945. do 1990. bila socijalistička, bila je ateistička. Religija, ne može se reći da je bila zabranjena, ali nije bila baš rado viđena. Onaj ko je bio spreman da rizikuje da ne bude primljen u Partiju, pa samim tim da ne bude direktor je išao i u crkvu i džamiju, a Bogami, i u sinagogu, a bilo je i onih koji su bili vjerni svome vjerovanju i koji su to nastavili, pa šta bude da bude, ali, čini mi se da malo ko može reći da im je zbog toga pala glava. Naravno, kad govorimo o tome, kod jevreja je mala razlika, pošto jevreji su jevreji i po vjeroispovijesti i po nacionalnosti. I zbog toga, koji puta, živeći u Bosni i Hercegovini došao sam u smiješnu situaciju da, malte ne, zavidim Albaniji, u kojoj su svi Albanci. Niko i ne spominje, ko je musliman, ko je pravoslavac, a ko je katolik. Jer to je apsolutno nevažno jer su svi Albanci. U Bosni i Hercegovini svega ima, samo nema bosanaca i hercegovaca. Nema ih ni prema Ustavu, nema ih ni na popisu stanovništva, nego su svi ovdje ili Bošnjaci ili Srbi ili Hrvati, eto nađe se poneki Jevrej i ostali. To je ono što je nas, jednostavno, bez potrebe, jako duboko podijelilo i religije htjelo gotovo da dovede u jedan neprijateljski odnos, u jedan sukob. Jer, ako je država tako organizovana da se sve radi po nacionalnom ključu, da je za sve bitno, predstavnik čijeg naroda šta radi. To često dovodi do apsurda, da je meni jako važno da moj čovjek bude šef hirurgije, ali ako, nedaj Bože, ja moram da operišem slijepo crijevo, ja ne tražim onog svog direktora, nego pitam ko je najbolji doktor za slijepo crijevo, bez obzira koje vjere bio i nacionalnosti. To je ono što je Bosna i Hercegovina. Mi smo uspjeli, nakon ovog krvavog rata koji je, hvala Bogu, iza nas, i nadam se da se nikada ništa slično neće ponoviti, ni nama ni nikom drugom, uspjeli da, upravo razgovarajući i stalno držeći otvorene odnose između svih vjerskih zajednica i crkava ovdje, formiramo Međureligijsko vijeće, ne kao nadvjersku organizaciju, nego kao mjesto susreta različitih vjera i vjerovanja i mogućnosti uspostavljanja zajedničkog stava u svim našim odnosima sa državom. Međureligijsko vijeće traje već preko dvadeset godina i samim tim, mislim da je, ovim svojim trajanjem, dokazalo i svoju mogućnost i potrebu postojanja. Naravno, taj tolerantni odnos između članova međureligijskog vijeća, koji pokušavamo da provedemo na svim nivoima, od samog vrha, pa do svake zajednice u Bosni i Hercegovini, gdje postoje pripadnici dvije, tri ili negdje i sve četiri vjerske zajednice u našoj zemlji, na zajednički rad i riječ tolerancija koja nije uvijek najsretnija, za to što, tolerisati nekoga, znači trpiti ga, a ne znači raditi zajedno s njim, mislim da je nešto što je potrebno i u odnosu religije i sekularizma. Jednostavno moramo shvatiti da nisu svi spremni da budu vjernici na onakav način kako to vjera traži. Nisu spremni da kad treba poste, bilo za jom kipur jedan dan, bilo za ramazan čitav mjesec. Nisu spremni da se u korizmi odreknu bilo čega, nisu spremni da idu i da pale svijeće za sve one pokojnike za koje bi to trebalo. Moramo im dozvoliti da ima i takvih. Pogotovo, što je tema ovog okruglog stola Religije i sekularnosti u novim odnosima, a novi odnosi su dvadeset prvi vijek, koji nije postojao ni u devetnaestom, ni u osamnaesto, a bogami, ni u dvadesetom vijeku. Upravo taj visoki nivo tolerancije, razumijevanja i shvatanja drugog i drugačijeg, mislim da je ono što trebamo da postignemo i u Bosni i Hercegovini. Ako ništa, trebamo da pokušamo da ne optužujemo druge i drugačije što su drugi i drugačiji, nego da im to dozvolimo, pa bez obzira da li se, kao što svi mi kažemo, mole istom Bogu, jer je Bog jedan, samo u različitim objektima i na različite načine, ili se uopšte ne mole Bogu, nego žive svoj život pokušavajući da budu samo ljudi, a to je, čini se, najteže postići. U tom smislu, ja želim puno uspjeha ovom okruglom stolu. Nadam se da će rezultat današnjih diskusija biti i publikovan i da ćemo svi, ako nećemo danas biti u mogućnosti da čujemo, biti u mogućnosti da pročitamo mudre riječi koje su izgovorili, a na nam je da se svi zajedno trudimo da pronađemo pravi odnos između religije i sekularizma, jer, jednostavno, mi smo, i kao Međureligijsko vijeće, kad smo se formirali, pokušali da vidimo kako to Evropa radi. Onda smo konsultovali vjerske zajednice ili slične institucije u desetini evropskih zemalja, i ne mogu da kažem drugačije nego da smo konstatovali da svaka zemlja ima svoj odnos sekularizma i religije organizovan na drugi način. Ili kako je to Lav Tolstoj rekao počinjući Anu Karenjinu, sve sretne porodice su slične jedne drugima, a svaka nesretna je nesretna na svoj način. Nadam se da Bosna i Hercegovina treba da izbjegne tu nesreću i da postigne sklad između vjerskih zajednica i sekularizma. BROJ 7/ 1113 1. APRIL 2018. Preporod 31

Iz izlaganja gospodina Jána Figela Sekularna država mora biti pravedna i neutralna Ján Figel je specijalni izaslanik EU za promociju slobode vjere ili uvjerenja izvan Evropske Unije Ján Figel Vaše eminencije, ekselencije, poštovane dame i gospodo, Selam alejkum, Šalom Chaverim, Mir s vama. Dobar dan svima. Drago mi je da sam danas u Sarajevu. Hvala Vam što ste me pozvali. (A sada ću govoriti na engleskom) Želim Vam se zahvaliti što ste svi skupa danas na ovom okruglom stolu u Sarajevu. Posebno priznanje i zahvalu upućujem reisu-l-ulemi Huseinu Kavazoviću. Svojim prisustvom mu uzvraćam za njegovu prošlogodišnju Ograničavanje prava i sloboda se dešava na različitim nivoima; netolerancija, diskriminacija, progoni pa čak i genocid u današnjem svijetu. A vi znate šta to znači. posjetu Briselu, kada smo se s njim i njegovom delegacijom sreli u vrijeme kada je on najavio otvaranje Predstavništva Islamske zajednice u Briselu, u sjedištu, odnosno centru evropskih integracija. Sarajevo je veoma važno mjesto, ne samo za vas, nego i za Evropu. Ono je podsjetnik na bogatu historiju i kulturnu raznolikost koja je vama toliko važna, ali je važna i evropskoj zajednici. Mnogi ovaj grad nazivaju evropskim Jerusalemom. Prošlog mjeseca naš predsjednik, moj predsjednik Jean Claude Junker je bio ovdje, govorio je o obnovi posvećenosti Evropske unije, ne samo prema Bosni i Hercegovini, nego cijelom Zapadnom Balkanu. Najavio je Strategiju za Zapadni Balkan. Moja posjeta je ovdje u istom duhu, da s vama govorim o našoj zajedničkoj budućnosti, našoj odgovornosti i našim zajedničkim evropskim vrijednostima. Evropske integracije su neka vrsta misije, postizanja nepostignutog, odnosno završetka nezavršenog posla. Posebno ovdje želim naglasiti da krug od Sarajeva do Sarajeva treba biti zatvoren. Prvi svjetski rat je počeo ovdje, Drugi, strašniji je bio i neka vrsta osvete za Prvi. Zatim je nastupio Hladni rat. Sad imamo prostora i vremena da ostvarimo svoj san o dugotrajnom miru, zajedništvu, saradnji, dostojanstvenom životu. Nadam se da ćemo u tome uspjeti, da ćemo uspješno izvršiti tu misiju. Ovom gradu i zemlji želim dugotrajan mir zasnovan na stvarnom pomirenju i pravdi za svakoga. Vi na tome radite na mnogim nivoima; na mnogo područja javne odgovornosti. Moja uloga je specijalna, ja sam Specijalni izaslanik Evropske unije za promociju vjere ili uvjerenja izvan unije. Vi ste još uvijek izvan unije. Prošle sedmice sam se vratio iz Vijetnama. Prije dvije sedmice sam se vratio iz Južne Koreje. Bio sam u Pakistanu, Jordanu, Iraku, Senegalu, Sudanu i Maroku. Pripremam se za put u Nigeriju. Nadam se da ću posjetiti još neke zemlje, kao što su Indija i Kina. Velik je ovo svijet gdje sloboda vjere ili uvjerenja trpi. Ona nije svima jasno vidljiva i dostupna. Vjerujemo da je sloboda vjere ili uvjerenja esencijalna vrijednost. Definirana je mnogim međunarodnim sporazumima i ugovorima. Definirana je Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima, ali se ona ne poštuje u mnogim entitetima i zemljama. Radi se, ustvari, o slobodi mišljenja, slobodi savjesti, slobodi vjerovanja ili nevjerovanja ili promjene vjere, i sloboda, kao takva, je izraz ljudskog dostojanstva kao prve vrijednosti, vrlo važne za sve. Dostojanstvo, ili kerame na arapskom jeziku, važno je svima. Kao što ste napomenuli, pola svog života sam živio u komunističkoj Čehoslovačkoj. Sloboda vjerovanja je bila ograničavana, a to je lakmus test za druge političke i građanske slobode. Ako se ograničava jedna sloboda, ograničavaju se i druge. Ona je važna za ljudska prava generalno. Sloboda vjere nije presudna za opstanak samih religija, jer religije uvijek prežive, one na terenu nastavljaju egzistirati. Na neki način one nastavljaju. Pogledajte centralnu i istočnu Evropu. Međutim, sloboda vjere je važna za društvo, za korist dobre vladavine, za demokratsku vlast, za vladavinu zakona. U mnogim društvima je bilo ispiranja mozgova, podjela, deportacija, masovnih zločina, masovnih lišavanja slobode i gulaga. Bila je to realnost. Vi se sjećate svojih iskustava. Stoga je važno ovo što ja pokušavam promovirati. Važno je svugdje i za svakoga, za one koji vjeruju kao i za one koji ne vjeruju, za sve. Realnost današnjeg svijeta je da tri četvrtine svjetske populacije, 74% ljudi, živi u zemljama gdje postoje velike ili veoma velike restrikcije u pogledu slobode vjere ili uvjerenja. Tri četvrtine čovječanstva! Ovo je nesretan podatak. Drugi nesretan podatak je da je tendencija negativna, da se situacija, u tom smislu, dalje pogoršava. Moramo, dakle, učiniti nešto da ovaj tok događaja preusmjerimo u drugom pravcu. Ograničavanje prava i sloboda se dešava na različitim nivoima; netolerancija, diskriminacija, progoni pa čak i genocid u današnjem svijetu. A vi znate šta to znači. Iskusili smo stoljeće genocida od Armenije, preko holokausta, Srebrenice, Kambodže, Ruande, kao i teritorija pod dominacijom terorističkih organizacija ISIL-a/DAIŠ-a u Iraku i Siriji. Zbog toga ja obnašam ovu dužnost. Zbog toga je Evropska unija uspostavila instituciju Specijalnog izaslanika za promociju slobode vjere ili uvjerenja u maju 2016. godine. Moramo zaključiti stoljeće genocida i započeti novi period naše historije. Za slobodu je potrebna odgovornost, jer Posebno priznanje i zahvalu upućujem Reisu-l-ulemi Huseinu Kavazoviću. Svojim prisustvom mu uzvraćam za njegovu prošlogodišnju posjetu Briselu, kada smo se s njim i njegovom delegacijom sreli u vrijeme kada je on najavio otvaranje Predstavništva Islamske zajednice u Briselu u sjedištu, odnosno centru evropskih integracija. sloboda bez odgovornosti ne funkcionira i neće je biti. Nestat će je. Za slobodu je odgovornost druga strana medalje. Sad imamo slobodu. Vi je imate. Slobodna ste zemlja, slobodan ste narod. Budite toga svjesni i učinite sve da tu slobodu zadržite, da je održavate. Nemojte izgubiti tu slobodu koja je toliko vrijedan dar koji ste dobili, to je istina. I kad god se sastanem sa vjerskim vođama, kao što to činim danas i ovih dana u Sarajevu, uvijek govorim o slobodi i odgovornosti vjerskih vođa, jer mnogi od njih uživaju veći autoritet nego političari. Političari se pojave i nestanu vrlo brzo, mijenjaju se sa svakim izborima ili nekad i češće, dok vjerski vođe imaju doživotni autoritet, odnosno kad govore imaju prirodni autoritet i, stoga, želim naglasiti, da su nam potrebni vođe koji misle o odgovornosti prema svome narodu, ne samo o untar vjerskoj komunikaciji i dijalogu nego i međureligijskoj odgovornosti. Nikad neću zaboraviti kad sam u februaru prošle godine u Iraku, za vrijeme operacije u Mosulu, razgovarao sa vjerskim vođama. Razgovarao sam sa dva ajatollaha iz šiijske zajednice, a onda sa kaldejskim patrijarhom Luisom Rafaelom Sakom (Louis Raphael Sako). Bilo mi je drago kad sam shvatio da oni imaju istu viziju za budućnost Iraka. Iraka kao države civilnog društva sa istim pravima svih državljana. Dakle, ne kao vjerska država nego civilno društvo jednakih prava za sve državljane. Takva budućnost Iraka nam je potrebna. Takva budućnost naših zemalja nam je potrebna, jer je to najbolji model. Ovdje bih kazao nešto o skularizmu, jer su religije već tu. One su sada čak i vidljivije nego prije. Prije 20 godina Piter Berger (Peter Berger) je 1999. godine napisao knjigu Postsekularizam. Sam naslov govori puno. Moramo se pozabaviti religijskim realnostima. Oni koji ne razumiju religiju, a posebno oni koji je zloupotrebljavaju, ne mogu razumjeti dešavanja u današnjem svijetu. Ako ne razumijemo, kako možemo pomoći? Kako se možemo baviti realnostima, problemima ili konfliktima u svijetu? Sekularnost treba postati neka vrsta religijske doktrine. Jer pravedna sekularnost je milost i za religije. Važna je za vjersku Preporod 32 BROJ 7/ 1113 1. APRIL 2018.

raznolikost. To znači da su nam potrebne pravedne sekularne organizacije, pravedne sekularne države za sve različite zajednice. Sekularna država mora biti pravedna i neutralna nereligijska. Imamo primjere mnogih nepravednih takozvanih sekularnih država, antivjerskih ili ateističkih. Takva je bila bivša Jugoslavija. Takav je bio bivši Sovjetski Savez. Danas je takva Sjeverna Koreja. Radi se o sekularnoj diktaturi. Pravedna sekularna država otvara javni prostor za pluralnost, za različite poglede na svijet i za različite religije, za one koji vjeruju, kao i za one koji ne vjeruju, na bazi jednakih građanskih prava. Lažne sekularne države zatvaraju javni prostor i religije zamjenjuju svojim ideologijama, svojom vlastitom vrstom sekularizma. Evropa je dobar primjer za mnoge modele. Različite modele. Možete svoj pogled usmjeriti na svaku stranu; na istok, na zapad, na sjever i na jug i vidjećete različite vrste odnosa između država i crkava i vjerskih zajednica. To je rezultat historijskog učenja. Veoma krvavog, teškog i skupog učenja. Prošli smo, od vjerskih ratova, definirajući princip Cuius regio, eius religio, što znači ko upravlja regijom definira religiju, do realnosti 21. vijeka, gdje svi pokušavamo da živimo u miru, u jednakosti, dostojanstvu i nediskriminaciji. To je moguće. To nije iluzija. To je realnost. Kad god posjetim Afriku ili Aziju, sretnem puno ljudi, puno zajednica koje sanjaju o evropskom modelu. Rado bi se priključili Evropi ili bi došli u Evropu, jer Evropu vide kao stabilan, miran i prosperitetan prostor. I to je tačno. Danas, Evropska unija, kao organizacija poštuje nacionalni status vjerskih zajednica i crkava. Zagonetan je to princip, jer mi ne pokušavamo harmonizirati, ne namećemo jedno rješenje za sve; drugo, mi priznajemo doprinos vjerskih zajednica evropskim integracijama. Nije to, dakle, pasivan, neutralan odnos, nego priznajemo doprinos; i treće, Evropska unija pruža otvoren, transparentan i redovan dijalog sa svim crkvama i vjerskim zajednicama, kao i nekonfesionalnim i filozofskim organizacijama. Važno je to. Ovdje želim reći da je idealan model neovisna država u odnosu sa neovisnim vjerskim zajednicama i crkvama, ali ne u pasivnom ili negativnom, neprijateljskom odnosu, nego u konstruktivnoj saradnji za zajedničko dobro. To je vrlo važno. Današnji političari ne govore puno o bonum commune, o zajedničkom dobru. Oni govore moja zemlja prije svega, moj narod prije svega. Neki kažu moja religija prije svega ili moja zajednica prije svega. Tada se pojavljuju tendencije za superiornost, supremaciju... Te tendencije su nam poznate. Nama je potrebno je rješenje po kojem svi pobjeđuju. Gdje ćemo zajedno Želio bih pozvati sve lidere, - jako sam vam zahvalan što ste se odazvali pozivu Islamske zajednice da zajedno gradite mostove unutar svojih zajednica kao i međureligijske mostove, promovirate kulturu dijaloga, - da nadvladamo naše monologe ili čak poticanje mržnje, da nadvladamo nasilje, kojeg još ima i pojačava se danas u svijetu. živjeti u dijalogu i saradnji, uzajamnom poštovanju, ne samo da postojimo zajedno, nego da odgovorno živimo zajedno. Zbog toga zagovaram konstruktivnu saradnju slobodne države i slobodne zajednice u potrazi za zajedničkim dobrom, jer su tako svi na dobitku i svi uživaju u zajedničkim plodovima. Moramo više njegovati osjećaj za zajedničko dobro, pravdu za sve, ljudsko dostojanstvo za svakoga na svakom mjestu i, želim podsjetiti sve, na bratstvo svih ljudi. Član 1. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, koja ove godine proslavlja 70. godišnjicu donošenja, govori o prvoj obavezi. Spomenuto je mnogo prava, trideset članova Deklaracije govori o pravima ali postoje samo dvije obaveze u cijelom dokumentu. Prva obaveza je ponašati se u duhu bratstva (Član 1.), a druga je na kraju člana 29. Pokoravati se i provoditi obaveze prema zajednici u kojoj živimo. Možemo uživati u mnogim pravima ukoliko se pridržavamo ovih dviju osnovnih dužnosti: da se ponašamo u duhu bratstva i da se pridržavamo dužnosti prema zajednici u kojoj živimo. Želio bih nekako zaključiti ovdje na način da kažem da religije igraju veoma važnu ulogu. Ovdje u Bosni i Hercegovini i u mnogim drugim našim zemljama u svijetu, kako se predviđa planom održivog razvoja do 2030., održiv razvoj se ne može ostvariti bez doprinosa vjerskih organizacija ili drugih organizacija baziranih na vjeri. To je tako prihvaćeno bez obzira o kojem polju razvoja govorimo, polju obrazovanja, zdravstvene zaštite ili održivog razvoja. Želio bih pozvati sve lidere, - jako sam vam zahvalan što ste se odazvali pozivu Islamske zajednice da zajedno gradite mostove unutar svojih zajednica kao i međureligijske mostove, promovirate kulturu dijaloga, - da nadvladamo naše monologe ili čak poticanje mržnje, da nadvladamo nasilje, kojeg još ima i pojačava se danas u svijetu. Moramo napraviti iskorak od zaštite naših vlastitih identiteta. Identitet je, naravno veoma bitan, jer je originalan, jer je autentičan, jer je to nešto što smo mi, ali moramo prestati insistirati samo na tome zarad poklanjanja pažnje odgovornostima koje dijelimo i koje su nam zajedničke. Iskoračiti od politike identiteta a pristupiti etici odgovornosti. Tako ćemo, siguran sam, ubrati mnogo plodova, kako je to reisu-l-ulema Kavazović kazao u svom govoru. Čestitam vam na Međureligijskom vijeću i njegovoj kratkoj, ali vrlo intenzivnoj historiji saradnje. Želim vas podstaknuti da kroz obrazovanje promovirate zajednički život u različitosti. Jer lahko je biti, lakše nego živjeti odgovorno sa novim generacijama. Ovo je poziv da sarađujete na polju obrazovanja a Evropska unija može ponuditi i nudi mnoge poticaje i potporu. Drago mi je da smo aktivni i da radimo više nego što smo to ranije činili u ovoj zemlji i u regionu. To je važno za Evropu, to je naš doprinos vama. Želim završiti tako što ću reći, a bio sam glavni pregovarač u procesu pristupanja Slovačke Evropskoj uniji, a onda i prvi komesar, da evropske integracije nisu zbog Brisela. Evropske integracije počinju ovdje, u vašoj kući. Vi morate biti integrirani. Vi morate predstavljati Evropu, evropske vrijednosti, evropska pravila, evropski duh, a ne samo historiju. Evropske integracije se odvijaju kroz odnose sa susjedima. One se odvijaju u regionu, jer morate se integrirati sa susjedima a ne sa Belgijancima ili Francuzima. To može izgledati relativno daleko ili nestvarno ali živjeti u jednoj Evropi sa svojim susjedima je moguće. Francuska i Njemačka su odlučile da slijede ovaj put, od neprijatelja do braće. I to se desilo, to nije iluzija. Mislim da i vi možete uspjeti. Naravno, odnosi sa evropskim institucijama i sadašnjom cijelom Evropskom unijom su mogući i važni za postizanje cilja, ispunjenje sna vaših očeva i majki - integracija. Želim vam da ovaj cilj postignete. To je moguće. Ja sam tu da vam pomognem. Ambasador, odnosno Specijali predstavnik Evropske unije sa mnogim evropskim kolegama i prijateljima, je tu da pomogne. Mi, ne samo da vam želimo da postignete ovaj cilj, nego vam nudimo svoju pomoć. Niste sami. Niste ostavljeni, niste zaboravljeni ali svoju domaću zadaću morate uraditi sami. Mi vam možemo pomoći, možemo vam čak i savjete davati ili ponešto i uraditi, ali glavninu posla morate obaviti vi. Izgradnja zajednice ljudi i zajednice vrijednosti ovdje u Bosni i Hercegovini će vam donijeti mnogo zajedničkog dobra i perspektive. BROJ 7/ 1113 1. APRIL 2018. Preporod 33

Iz obraćanja reisu-l-uleme Husein-ef. Kavazovića Pravo drugog na priznanje u izvorima i tradiciji islama Sasvim je jasno, na što Kur an upućuje, da je Bog, preko ljudske duše, u koju je udahnuo od Svoga duha, stvorio pluralističku dušu svijeta i takvom je održava sve do danas Radostan sam što prisustvujem ovome skupu i što vas mogu pozdraviti u ime Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i u svoje ime. Zahvaljujem se ljudima iz naše Uprave za vanjske poslove koji su organizirali ovaj okrugli sto. Izbor teme korespondira s civilizacijskim i kulturnim kontekstom, a posebno s regionalnom i evropskom atmosferom, koji neposredno imaju utjecaja na naše živote i našu budućnost. Kako živimo u pluralnom svijetu, pred nama je stalni izazov da propitujemo pravila koja uređuju naše odnose, njihovu utemeljenost na vrijednostima za koje se zalažemo, ali i na postojanost izvora na kojima počivaju. U historiji ljudskog roda postoje i takva pitanja koja stoje za sebe, bez obzira kakve odgovore na njih davali. Iznenadimo se kada se oko njih povedu rasprave, sasvim ispočetka, kao da o tome prvi puta razgovaramo. Jedno od takvih pitanja jeste i pitanje religije i njenih istina, sadržanih u religijskim izvorima na čijim vrelima su nastale tradicije za koje se vežu milioni ljudi. Valja nam znati da je svaka sveta knjiga u rukama čovjeka iznova objavljeni tekst koji komunicira sa svojim čitaocem. To su riječi koje skoro uvijek ostavljaju traga u svijesti običnog čovjeka; čovjeka koji sebi postavlja uvijek ista ili slična pitanja u kojima se obuhvata i razlaže njegov pogled na svijet. Stoga se pred nas postavlja pitanje na koje nije moguće dati definitivan odgovor, a ono glasi: da li religijska učenja, sadržana u svetim knjigama, doprinose mijenjanju slike svijeta i našeg poimanja istog? Da religija ne može biti samo privatna stvar, na što je još polovinom XX stoljeća ukazao ruski filozof Nikola Berđajev, danas je sasvim jasno. Ako je vjera (īmān) unutarnji put k Bogu, a jeste, religija (dīn) onda predstavlja izvanjsku kolektivnu svijest, proživljenu u zajedničkom obredu, koji povezuje članove religijske zajednice u jedno tijelo. Uz to, jasno je da nije moguća potpuna autonomija religije u odnosu na druge oblike organiziranja, koji za osnovu imaju druge sfere duha, s kojima se ona susreće. Priznanje prava drugima na kolektivni religijski i kulturni identitet oduvijek je bilo jedno od važnijih pitanja iz kojeg se sagledavala mogućnost ili nemogućnost zajedničkog života među ljudima. Pripadnici velikih religija i baštinici njihovih tradicija, u svojim učenjima i praksi gradili su i rušili mostove među ljudima. Povijest je puna primjera živog nadahnuća, koje je inspiriralo ljude na povezivanje i razumijevanje, ali i najdubljih mračnih ponora, u koje su se stropoštavali predstavnici religijskih zajednica, pozivajući na mržnju i nasilje. Za muslimane, islam je svojevrstan način života, duhovni put kojim oni kreću razumijevajući sebe i svijet oko sebe. To je vjerovanje koje im nalaže da čine dobro i da izbjegavaju zlo, kao i da mu se suprotstave kada ono pređe granice dozvoljenog. Spas čovječanstva, kako ga islam vidi, u poštivanju je Božijih zakona, u moralnom ponašanju, pravednom postupanju i dobročinstvu prema drugima. Skoro svako kur ansko poglavlje o tome jasno svjedoči. Ipak, svjesni smo (a tome nas i Kur an uči) da ni svijet islama i u duhovnom smislu nije jedini mogući kojem svjedočimo. Islam ne poznaje svijet koji bi bio dovoljan sam sebi, koji ne bi priznavao i drugima pravo na postojanje, na sreću i dostojanstvo. Kao što je to uvijek i bilo, a na što svete knjige upozoravaju, svijet se pokazuje odveć složenim i kompliciranim u odnosu kakav bi nama bio poželjan. Mnoštvo je naroda i rasa, religijskih sljedbi i kultova, koji u isto vrijeme polažu pravo na vlastiti duhovni put, o čemu svjedoči i Kur an: Da je Bog htio, jednim bi vas narodom učinio. (El-Maide, 48) Uz to, cijelu stvar dodatno komplicira i postojanje različitih religijskih podidentiteta, čak i unutar istog religijskog kruga, koji na sebe žele skrenuti pažnju i priskrbiti neku vrstu legitimiteta, ako ne i ekskluzivnosti. Priznanje drugačijeg religijskog pogleda na svijet, od strane jedne religijske zajednice drugoj religijskoj zajednici, u povijesti se često doživljavalo kao izdaja zajedničke vjere, a heretički pogledi unutar istog religijskog kruga samo su te odnose još više komplicirali. Najbolji primjer za to, koji je nama svima dobro poznat, jeste položaj Bosanske crkve u odnosu na druge dvije crkve na ovim prostorima, ili pak frakcijske borbe unutar svijeta islama između sunija i šija. Kao i ranije, i danas nam se čini važnim iznova razmotriti mogućnosti religijskog teksta, u ovom slučaju Kur ana i suneta, koji govore o jednom od fundamentalnih prava, prava na priznanje drugog i drugačijeg. U svemu tome ne treba da zanemarimo ni nanose klasične islamske teologije i prava, kao jednog dijela mogućnosti koje nam se pružaju u razumijevanja teksta, koje se razvilo tokom vremenima. Kada govorimo o ovoj temi (kao što ističe Žorž Korm), nužno je voditi računa o odmjeravanju elemenata stvarno proživljenih i zacrtanih ideala u religijskim izvorima, ali i u glavama teologa i pravnika. Svaki religijski tekst je ujedno i tekst idealnog, zamišljenog svijeta. On je gotovo uvijek prožet potrebom za idealiziranim savršenstvom, koji teži da prikaže harmoničnu, neupitnu sliku svijeta, zavi- Preporod 34 BROJ 7/ 1113 1. APRIL 2018.

Zašto je priznanje drugog i njegovo pravo na ispovijedanje vjere i obreda tako teško i tragično za pripadnike monoteističkih vjera? Zar nas sve ne bi trebalo poučiti biblijsko-kur ansko kazivanje o Habilu i Kabilu, odnosno Abelu i Kainu? jajući je u ogrtač sebi svojstvene svetosti. Između tog uzvišenog ideala kojeg postavlja religijski tekst i stvarnosti nalazi se uravnotežena zajednica ljudi, na koju i sami Kur an na izvjestan način upozorava. Prema učenju islama, čovjek je, a ne neko drugi, odgovoran za svoj život, za svoj duhovni put. To znači da ga niko drugi ne može birati, niti preuzimati odgovornost za posljedice njegova izbora. U vjeru nema prisile, nedvosmisleno će potvrditi Kur an, kao i to da neće neko drugi u naše ime nositi teret odgovornosti za naše postupanje. To su jasne kur anske poruke. Prema učenju islama, samo Bog ima moć da prodre u unutarnju svijest čovjeka, i samo On zna tajne koje čovjek u sebi nosi. Ako pažljivo osmotrimo izvore islama, vidjet ćemo da nigdje ne postoji ni naznaka o duhovnoj vlasti nad ljudima, koju bi Kur an zagovarao. Čak se ni sam Vjerovjesnik ne može smatrati vlasnikom ljudski duša. Tako se u poglavlju Al-Kahf, 29. ajet, kaže: I reci: Istina dolazi od Gospodara vašeg, pa ko hoće neka vjeruje, a Nažalost, vjerske prakse ljudi nisu uvijek u srazmjeri s onim što je zapisano u svetim knjigama, bilo da se radi o muslimanima, kršćanima, jevrejima ili drugima. ko hoće neka ne vjeruje! ; dok u poglavlju En-Nahl (Pčela), 82. ajet, stoji: A ako oni okrenu glave, pa ti si dužan samo da jasno objaviš. U poglavlju Junus, 99. ajet, stoji: Da Gospodar tvoj hoće, na zemlji bi doista bili svi vjernici. Pa zašto onda ti da nagoniš ljude da budu vjernici? Ovdje je uputno ukazati i na skoro općeprihvaćenu postavku da religije zagovaraju ekskluzivnu sliku svijeta po pitanju spasenja ljudske duše. Po mnogima, ni islam u tome nije nikakav izuzetak, jer: Ko traži drugu vjeru osim islama neće mu biti primljena. On će biti na drugom svijetu od onih koji su izgubili. (Ali Imran,85.) Međutim, uzmemo li u obzir da je značenje riječi islam predanost jedinome Bogu, koja se postiže činjenjem dobrih djela, onda to treba, bar što se tiče muslimanske teologije, uvjetno prihvatiti. Gore citirani ajet često se i ne može razumjeti bez pozivanja na prethodni, koji ga pojašnjava. Reci: Mi vjerujemo u Allaha i u ono što se objavljuje nama i u ono što je objavljeno Ibrahimu, i Ismailu, i Ishaku, i Jakubu, i unucima, i u ono što je dato Musau i Isau i vjerovjesnicima od Gospodara njihova; mi nikakvu razliku među njima ne pravimo, i mi se samo Njemu klanjamo. (Ali Imran, 84) Dobro djelo, kako su vjerovali muslimanski racionalisti (al-mu tazilah), koristit će i muslimanu i nemuslimanu na Sudnjem danu. Prema onome što su oni zagovarali u svojoj teološkoj misli za drugog (nemuslimana) ipak nije sve izgubljeno. Ovakav stav mu tazila, mada je ostao u manjini u muslimanskoj teologiji, pokazuje pluralističku sliku onoga što nazivamo spašenim skupinama na Drugom svijetu. Nju je moguće slikati interpretacijom kur anskog teksta o nadi koja postoji za one koji dobra djela čine. Na tragu racionalističkog pristupa tumačenju objave naš učitelj u vjeri Husein ef. Đozo, koji je u nekim svojim dogmatskim postavkama naginjao mu tezilama i školi Muhameda Abduhua, je smatrao da nema bitnijih razlika u osnovnim principima objavljenih religija. Razlike su po njemu samo u načinu primjene, shvaćanja i razrade ovih principa. Neka se unutar svake religije njeguju specifičnosti, a Kur an ljude dijeli samo na dobre i hrđave, korisne i štetne, zaključuje on. (H. Đozo, Fetve II, 116) Bez sumnje, mu tezile, kako one iz prvih stoljeća islama kao i ove moderne poput Abduhua i Đoze, su svoju doktrinu gradili pozivajući se i na kur anski ajet koji glasi: nisu svi isti. Ima sljedbenika knjige koji po svu noć Božiju knjigu čitaju i mole se; Oni u Boga i u onaj svijet vjeruju i traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju i jedva čekaju da učine dobročinstvo, oni su čestiti, bilo kakvo dobro djelo da učine, bit će za njega nagrađeni. Allah dobro zna one koji se Njega Boje. (Ali Imran, 113-115) Na drugoj strani, Kur an govori o slici ovoga svijeta onakvoj kakva ona u svojoj prirodi i jeste. Ljudski korijen je zajednički ( On vas stvara od jednog čovjeka da na zemlji živite i da u njoj sahranjeni budete, El-En am, 98), ali je ljudska duša pluralna, mnoštvo neponovljivih svjetova za sebe ( A doći ćete nam pojedinačno, onakvi kakve smo vas prvi put stvorili, napustivši staništa koja smo vam darovali, El- En am, 94). Sasvim je jasno, na što Kur an upućuje, da je Bog, preko ljudske duše, u koju je udahnuo od Svoga duha, stvorio pluralističku dušu svijeta i takvom je održava sve do danas. Ono što se od nas traži, a što nam se čini teškim, jeste priznanje prava drugome na duhovni put koji je jedan, a u isto vrijeme različit za svakoga. Od samog početka objave Kur ana, primjećujemo postojanje jasne svijesti o drugim zajednicama (u prvom redu jevrejskoj i kršćanskoj), kojima se priznaje vlastita vjerska praksa. BROJ 7/ 1113 1. APRIL 2018. Preporod 35

Svakako, ovdje treba odvojiti politička pitanja, koja su prisutna i u svetim knjigama, od onih teološke naravi. Kada se govori o problemima među različitim vjerskim sljedbama, skoro uvijek se radi o kritiziranju političke prakse predstavnika ovih zajednica, dok se diskusije o teološkim pitanjima, na koje Kur an ukazuje, odvijaju s puno uvažavanja. Kur an sa sljedbenicima knjige u doktrinarnom smislu polemizira, uz puno uvažavanja i poštivanja njihova dostojanstva, stavljajući prigovor na teološku doktrinu (ili u nekim slučajevima na socijalna pitanja) koja se razvila, navodeći racionalne i historijske dokaze za to. Tako nalazimo da Kur an sljedbenike knjige, kako ih oslovljava, poziva zajedničkoj riječi, koju treba razumjeti kao poziv u suštinu vjere. Nakon rasprave, Kur an konstatira da svako može ostati u svojoj religijskoj tradiciji: Vama vaša, a meni moja vjera. (El-Kafirun, 6) Čini se da Kur an ne Pored toga što Kur an insistira na poštivanju slobode savjesti i autonomiji u personalnim pravnim pitanjima, kako smo već istakli, on stavlja u obavezu suprostavljanje onima koji bi nasiljem uništavali tuđe bogomolje. zagovara postojanje jedinstvene ortodoksije, u koju bi čovjek morao nužno da se preobrati. Islam se u Kur anu predstavlja kao vjera širine, kao predanost Bogu, Koji je svim zajednicama, a ne samo jednoj, podario vjerozakon ili put (shari ah) i program (minhā). Štaviše, u Kur anu to svjedočanstvo izravno stoji i njime se legitimira put drugih religijskih zajednica: One koji su vjerovali, pa bili oni jevreji, kršćani i sabijci one koji su u Allaha i u onaj svijet vjerovali i dobra djela činili doista čeka nagrada od Gospodara njihova; ničega se oni neće bojati i ni za čim neće tugovati! (El-Bekare, 62) Kur an zagovara, ono što bismo mogli nazvati našim jezikom, autonomiju svake od tri konstituirane zajednice sljedbenika knjige: Svima vama smo zakon i pravac propisali. A da je Bog htio, On bi vas sljedbenicima jedne vjere učinio, ali, On hoće da vas iskuša u onome što vam propisuje, zato se natječite ko će više dobra učiniti; Bogu ćete se vratiti pa će vas on o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti. (El-Maide, 48) Kao potvrda priznanja i autonomije koju Kur an zagovara u odnosu na muslimansku, jevrejsku i kršćansku zajednicu, jesu i ove kur anske riječi: Mi smo objavili Tevrat (Toru), u kome je uputstvo i svjetlo. Po njemu su jevrejima sudili vjerovjesnici, koji su bili Allahu poslušni i čestiti ljudi, i učeni, od kojih je traženo da čuvaju Allahovu knjigu. (Al-Maide, 50) Neka sljedbenici Indžila (Jevanđelja) između sebe sude, kako im je Bog objavio u njemu. (El-Maide, 47) Mada se muslimanski prvaci i vladari, kao ni kod drugih, nisu uvijek držali ideala koji je zapisan u Kur anu, kur anski tekst ukazuje na iznimnu potrebu poštivanja prava na različitost ljudi knjige. U političkom i pravnom sistemu, kojeg su muslimani tokom vremena izgradili, sljedbenici knjige (jevreji i kršćani) uživali su jednu vrstu vjersko-sudske autonomije, o čemu svjedoče historijski utvrđene činjenice. Ovo navodimo ne ulazeći u kvalitet i intenzitet te autonomije, koji se mijenjao tokom vremena, a pogotovo u XIX stoljeću. Zaštita u sferi javnog prava, korištenja resursa, raspolaganja imovinom, slobodan pristup tržištu i javnim funkcijama u određenoj mjeri, te drugi oblici poslovanja i službe bili su u većoj ili manjoj mjeri dostupni. Pored toga što Kur an insistira na poštivanju slobode savjesti i autonomiji u personalnim pravnim pitanjima, kako smo već istakli, on stavlja u obavezu suprostavljanje onima koji bi nasiljem uništavali tuđe bogomolje (crkve, sinagoge ili džamije) u kojima se, kako Kur an kaže, spominje Božije ime. (El-Hadždž, 40) O tome su svoja svjedočanstva zapisali i oni povjesničari s naših prostora koji su bili dosta kritični prema upravi društvenopolitičke zajednice u kojoj su muslimani imali glavnu riječ. Jedan od njih je dr. Tomo Smiljanić-Bradina (1888-1969), koji u svom radu pod nazivom Pleme Brsjaci navodi da je sultan Sulejman, usred pobune naroda Brsja naredio da se hrišćani nasilno preobrate u islam, a crkve i manastiri pretvore u džamije i tekije. Tome su se usprotivili muftija Džemal i paša Nizi, navodi dr. Smiljanić-Bradina, koji su savjetovali sultanu da povuče ovu naredbu jer, kako on kaže, neće dati nikakve rezultate. Bez obzira na motiv koji stoji iza ovog postupka, nema sumnje da je pomenuti muftija svoju fetvu utemeljio na kur anskom tekstu kojega smo gore naveli i tradiciji koja se bilježi od vjerovjesnika Muhammeda (a.s.) o zabrani skrnavljenja tuđih bogomolja. Zanimljivo je i ono što navodi povjesničar dr. Sima Ćirković u svom djelu Srbi među evropskim narodima, kada je u pitanju izgradnja pravoslavnih crkava i manastira u Bosni pod osmanlijskom upravom. Ovo njegovo zapažanje važno je iz razloga što se, od dijela pristrasnih historičara, potpuno želi izbrisati iz naše svijesti primjeri vjerske tolerancije i suživota među našim narodima u vrijeme, kako oni vole reći, «turskog zuluma». Svakako da je bilo teških trenutaka, zločina i razaranja, stradanja i muslimana i jevreja i kršćana u Evropi, od Andaluzije do Balkana, ali da se život samo na tome temeljio, to jednostavno ne odgovara istini. Sima Ćirković u pomenutom djelu navodi: Na području današnje Hercegovine, koja je bila pod kršćanskim gospodarima i u sklopu pravoslavnih episkopija i mitropolija, tek je pod turskom vlašću podignut je znatan broj crkava. Podignuto je i nekoliko većih manastirskih crkava za potrebe hijerarhije: Tvrdoš kod Trebinja, Žitomislić uz Neretvu, Zavala u Popovom polju i drugi. U prvoj polovici XVI stoljeća, na području Bosne su postojali manastiri Tavna, Vozuća, Gostović, Papraća pokraj Zvornika, Ozren u blizini Maglaja, Gomionica pokraj Banjaluke i drugi. A u Sarajevu, ističe on, nastalom tek nakon turskog osvajanja, već se 1520. prepisuje srpski bogoslužni rukopis. Uprkos kompleksnosti kur anskog teksta, kako zaključuje Žorž Korm u svom djelu Multi-konfesionalne zajednice, granice tolerancije koje je vjerovjesnik Muhammed, a.s., utvrdio su dosta jasne. Muslimanski pravnici i teolozi će moći na osnovu tekstova Kur ana i predaja od Vjerovjesnika vršiti arbitražnu, posredničku ulogu između političke vlasti i njihovih podanika, kako muslimana tako i nemuslimana u muslimanskim zemljama. Tako muslimanski pravnik Abd al-qadir Audah (1906-1954) smatra: da islam ne pravi razliku između muslimana i nemuslimana po pitanju pristupa javnoj državnoj funkciji. Po njemu, razlika među ljudima se ogleda samo u vjerovanju, dok i dalje ostaje da važi opće pravilo jednakosti u pravima i obavezama, ostavljajući svakome pravo na religioznu slobodu. Ovome treba pridodati i osnovne postavke osmanlijske uprave s početka XIX stoljeća, utemeljene na carskoj naredbi Hatišerif od Gulhane, koja je na temelju proklamiranih principa Tanzimata potvrdila slobodu vršenje javnih funkcija i muslimanima i Povijest je puna primjera živog nadahnuća, koje je inspiriralo ljude na povezivanje i razumijevanje, ali i najdubljih mračnih ponora, u koje su se stropoštavali predstavnici religijskih zajednica, pozivajući na mržnju i nasilje. nemuslimanima. Ova carska naredba potvrdila je principe islamskog prava kojima su zajamčeni: sigurnost života, časti i slobodnog vlasništva, pravedno i javno sudstvo, te jednakost vjera. Muhamed Abduhu (1849-1905), zasigurno najveći muslimanski teolog i pravnik XX stoljeća, pozivajući se na praksu javne uprave u muslimanskim zemljama iz najstarijih vremena (dinastije Emevija i Abasija), smatrao je da je vlast u islamu građanske, a ne religiozne prirode. Povijest islamskih zemalja i hronike muslimanskih vladara govore nam o puno primjera u kojima se vršenje javnih funkcija u državnoj upravi povjerava jevrejima, kršćanima i drugim, iz razloga državnog i javnog interesa. Ozbiljni istraživači međukonfesionalnih odnosa, kakav je bio Ž. Korm, zaključuju da je Muhammed (a.s.) spasio muslimane, a time i ljude općenito, od zabluda rane zapadne srednjovjekovne teologije, koja je zagovarala istrebljenje nevjernika, bez ikakve razlike. Nažalost, vjerske prakse ljudi nisu uvijek u srazmjeri s onim što je zapisano u svetim knjigama, bilo da se radi o muslimanima, kršćanima, jevrejima ili drugima. Vidjeli smo to i na primjeru rata u Bosni i Hercegovini 1992-1995, a gledamo i danas svojim očima kako nestaju čitave religijske skupine kršćana, jezida i muslimana na području Sirije, Iraka, Palestine, Mijanmara i drugih zemalja. Povijest nam iznova svjedoči da su za ljude najpogubniji duhovni zidovi, koji se među njima podižu. A podižu ih svi: teolozi, historičari, političari, nacionalisti, rasisti i drugi. Pod njihovim zidinama pali su milioni nevinih ljudi. Zašto je priznanje drugog i njegovo pravo na ispovijedanje vjere i obreda tako teško i tragično za pripadnike monoteističkih vjera? Zar nas sve ne bi trebalo poučiti biblijsko-kur ansko kazivanje o Habilu i Kabilu, odnosno Abelu i Kainu? Bog je htio njihov obred učiniti različitim, kao i puteve naše vjerske prakse i etničke pripadnosti, da bismo se bolje upoznali. Ukoliko želimo ostati vjerni zavjetu zapisanom u našim svetim knjigama, morat ćemo pravo na izbor vjerovanja i razlike u obredima, kulturama i tradicijama razumijevati kao Božiju volju i bogatstvo ljudskog roda i to našim sljedbenicima češće ponavljati. Preporod 36 BROJ 7/ 1113 1. APRIL 2018.