Nacrt odluke

Транскрипт

1 Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 2514/11, rješavajući apelaciju Čede Markelića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prečišćeni tekst ( Službeni glasnik Bosne i Hercegovine broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Margarita Caca-Nikolovska, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Constance Grewe, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. jula godine donio je

2 2 ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU Odbija se kao neosnovana apelacija Čede Markelića podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. KŽ-54/08 od 3. marta godine i K-54/08 od 26. maja godine. I. Uvod OBRAZLOŽENJE 1. Čedo Markelić (u daljnjem tekstu: apelant), trenutno u Kazneno-popravnom zavodu Foča, kojeg zastupa Siniša Đorđević, advokat iz Doboja, podnio je 17. juna godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. KŽ-54/08 od 3. marta godine i K-54/08 od 26. maja godine. Apelant je 5. septembra godine dopunio apelaciju. Također, apelant je, na zahtjev Ustavnog suda, 7. novembra godine dopunio apelaciju. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 22. aprila godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Sud BiH i Tužilaštvo BiH dostavili su odgovore na apelaciju 29. aprila i 9. maja godine. III. Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 5. Sud BiH je u krivičnom postupku protiv apelanta i još trojice optuženih (S. V., M. N. i B. N.; u daljnjem tekstu: drugi optuženi), nakon održanog glavnog pretresa s kojeg je u cijelosti bila isključena javnost, donio Presudu broj K-54/08 od 26. maja godine. Tom presudom apelant je

3 3 proglašen krivim što je, na način detaljno opisan u tački 3. izreke presude, počinio krivično djelo trgovine ljudima iz člana 186. stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), pa mu je Sud BiH izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Sud BiH je utvrdio da je apelant navedeno krivično djelo počinio tako što je u toku godine pa do jeseni godine, suprotno Evropskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), koja je sastavni dio Ustava BiH, i Konvenciji Ujedinjenih naroda o pravima djeteta (u daljnjem tekstu: Konvencija UN-a) i drugim konvencijama vrbovao tada mldb. M. I. i mldb. B. D. (u daljnjem tekstu: oštećene ili oštećena M. I. i oštećena B. D.) s ciljem seksualnog iskorištavanja i iskorištavanja oštećenih za prostituciju. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je iz sadržaja izvedenih dokaza zaključio da je apelant počinio krivičnopravne radnje iz tačke 3. izreke presude, na način, u mjestima i vremenu kako je to u toj tački precizno navedeno, i da je na taj način ostvario sva bitna obilježja krivičnog djela trgovine ljudima iz člana 186. stav 2. KZBiH. Takav zaključak, kako je navedeno u presudi, Sud BiH je zasnovao na provedenim dokazima, prvenstveno saglasnim iskazima oštećenih, koje u bitnom dijelu podupiru iskazi svjedoka M. Č., J. B. i N. M. Pri tome je Sud BiH detaljno interpretirao navode oštećene M. I. koja je u iskazu na glavnom pretresu opisala kada i kako je upoznala apelanta i na koji način je došlo do radnji izvršenja koje su opisane u tački 3. izreke presude. Također, Sud BiH je detaljno interpretirao i iskaz oštećene B. D., koju je s apelantom upoznala oštećena M. I. Sud BiH je naveo da je u cijelosti poklonio vjeru iskazima oštećenih budući da su u cijelosti saglasni u pogledu bitnih dijelova, naročito u dijelu koji se tiče davanja novca i apelantovog obećanja, kao i dešavanja sa svjedocima J. B. i M. Č. Sud BiH je naveo da je prilikom analize bitnih razlika u iskazima svjedoka M. Č. i J. B. imao u vidu da su ta dva svjedoka ranije drugačije govorila o nekim bitnim činjenicama, dok su oštećene prilikom svakog saslušanja o bitnim stvarima govorile isto, te logičan slijed događaja, zatim motive svjedoka da o nekim stvarima svjedoče drugačije, ali u apelantovu korist, zbog očiglednog poznanstva i prijateljstva s njim, tako da je u odnosu na spomenuti događaj poklonio vjeru iskazima oštećenih. 6. Sud BiH je istakao da je ocjenom svih dokaza vezanih za tačku 3. izreke presude izveo zaključak da je apelant radnju vrbovanja kao radnju izvršenja ostvario prevarom i obmanom, iskorištavajući loše materijalno stanje oštećenih, svoj položaj uglednog poslovnog čovjeka, te autoritet nad oštećenom M. I. koja je kod njega obavljala praksu. Navedeno je da je apelant iskazao spremnost da oštećenima daje novac, obećavao im je pomoć u školi, obećavao je da će im prenijeti dio svoje imovine, pomoć oko vozačkog ispita, odnosno preduzeo je sve potrebne radnje vrbovanja kako bi učinio da oštećene njemu i drugim muškarcima, njegovim prijateljima i poslovnim

4 4 partnerima, pružaju seksualne usluge. Sud BiH je naveo da je apelant svojim radnjama ostvario i sva druga obilježja predmetnog krivičnog djela. S tim u vezi je navedeno da je način izvršenja krivičnog djela ostvaren kroz prevaru, obmanu i zloupotrebu autoriteta i ugleda nad malodobnim licem. Osim toga, Sud BiH je istakao da je svrha iskorištavanja, kao treći element predmetnog krivičnog djela, u konkretnom slučaju ostvarena kroz iskorištavanje za prostituciju i seksualno iskorištavanje malodobnica, kao i radi vlastitog seksualnog zadovoljenja. 7. Osim toga, navedeno je da je nesporna činjenica da su oštećene u inkriminirano vrijeme bile malodobne, imajući u vidu da je oštećena M. I. rođena 17. jula godine, a oštećena B. D. 25. oktobra godine. Navedeno je i da je u postupku tim vještaka neuropsihijatara Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu (Abdulah Kučukulić, Alma Bravo-Mehmedbašić i Alma Pašalić) obavio vještačenje radi utvrđivanja emocionalnog uzrasta oštećenih, njihove sposobnosti da samostalno donose odluke o stupanju u seksualne odnose i da shvate značaj i posljedice toga, te sposobnosti da prate tok postupka. Na te okolnosti saslušani su članovi tima vještaka koji su u nalazu i na glavnom pretresu detaljno obrazložili zaključak da je sposobnost oštećenih da shvate značaj i posljedice odluke o stupanju u seksualne odnose s drugim licima za novac bila značajno umanjena. Sud BiH je istakao da je pažljivo ocijenio prezentirani nalaz tima vještaka, za koji je istakao da je objektivan, uvjerljiv i logičan, opravdan argumentima i stručnom analizom, da nije ničim doveden u sumnju, zbog čega je sud u cijelosti prihvatio nalaz. Pri tome je Sud BiH istakao da su apelant i drugi optuženi zloupotrijebili malodobnost i emocionalnu nezrelost oštećenih i pri tom iskoristili njihovu želju da se dokažu u društvu prijatelja i vršnjaka. 8. Naročito je Sud BiH istakao da je kod mnogih svjedoka Tužilaštva BiH, i to sedam poimenično navedenih, primjetno određeno suzdržavanje pri davanju iskaza i iznošenje unaprijed smišljenih odgovora s ciljem izbjegavanja moralne osude njihovih postupaka. Neki svjedoci su čak tvrdili da ne poznaju oštećene, a neki da ih poznaju, ali da s njima nisu imali seksualne odnose. Negiranje tih činjenica, prema mišljenju Suda BiH, proizlazi iz nastojanja svjedoka koji su koristili usluge oštećenih da prikriju takve stvari zbog svog ličnog ugleda ili bojazni da bi istina negativno utjecala na odnose u njihovim porodicama, a drugi svjedoci, koji nisu korisnici, imaju opet neki drugi interes usmjeren na ublažavanje ili otklanjanje apelantove odgovornosti. Navedeno je da su oštećene prilikom davanja iskaza bile jako uvjerljive i sigurne u ono što iznose, dajući saglasne iskaze u pogledu bitnih stvari i relevantnih pitanja za ispravno i postupno utvrđenje činjeničnog stanja. Prilikom suočavanja sa svjedocima, oštećena M. I. ostala je pri svim iznesenim tvrdnjama, nije djelovala nesigurno niti kolebljivo čak i kada su drugi svjedoci uporno

5 5 negirali poznanstvo i odnose s njom. Konačno, Sud BiH je istakao da su oštećene u više navrata saslušane u Tužilaštvu BiH gdje su dale gotovo identične izjave sa iskazima datim na glavnom pretresu. Također, Sud BiH je istakao da je sasvim očekivano da postoje određene nesaglasnosti i nesigurnosti u pogledu datuma i drugih detalja, ali, prema ocjeni Suda BiH, takve nesaglasnosti nisu bile u pogledu bitnih činjenica i ne dovode u sumnju vjerodostojnost iskaza oštećenih. Slijedom svih prezentiranih činjenica, Sud BiH je izveo zaključak da su se u apelantovim radnjama, opisanim pod tačkom 3. izreke presude, ostvarila sva bitna obilježja krivičnog djela trgovine ljudima iz člana 186. stav 2. KZBiH. 9. Sud BiH je naveo da je apelant kroz utvrđeni činjenični opis inkriminirajućih radnji ostvario tri glavna elementa bića krivičnog djela trgovine ljudima; radnju izvršenja putem vrbovanja, opisani način izvršenja i navedenu svrhu izrabljivanja. Sud BiH je naglasio da je ocijenio da su apelant i drugi optuženi radnje preduzimali s umišljajem i da je vidljiva njihova svijest o protivpravnom postupanju. Radnje su činili sa svojom voljom i sviješću i s ciljem da iskorištavanjem oštećenih ostvare svrhu izrabljivanja i njihovu seksualnu eksploataciju. Sud BiH je naglasio da činjenica da su oštećene bile malodobne podrazumijeva pretpostavku da one, zbog nedovoljne duševne razvijenosti, nisu u stanju shvatiti značaj i posljedice eventualnog pristanka na određeni oblik izrabljivanja, čak i kad je taj pristanak dat bez primjene sredstava i načina izvršenja pobrojanih u zakonskoj odredbi stava 1. predmetnog krivičnog djela. Navedeno je da su apelant i drugi optuženi znali da su oštećene malodobne i da su to iskoristili, te da su ih vrbovali uspostavljanjem privole i određenog stepena kontrole nad njima na opisani način. Time su ostvarili svrhu iskorištavanja (putem seksualnog iskorištavanja i iskorištavanjem za prostituciju), što je imalo za posljedicu povredu njihove slobode odlučivanja o stupanju u seksualne odnose. Imajući u vidu sve navedene okolnosti, Sud BiH je, uz primjenu odredaba čl. 39, 42, 48, 49. i 50. KZBiH, apelanta i druge optužene proglasio krivim zbog krivičnog djela trgovine ljudima iz člana 186. stav 2. KZBiH. Prilikom odmjeravanja kazne apelantu Sud BiH je istakao da je uzeo u obzir sve okolnosti koje utječu na to da visina kazne bude manja ili veća, te je apelantu izrekao blažu kaznu od one koja je zakonom predviđena za počinjeno krivično djelo. 10. Odlučujući o žalbama apelanta, drugih optuženih i Tužilaštva BiH, Sud BiH Apelaciono odjeljenje Odjela III za opći kriminal (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) Presudom broj Kž- 54/08 od 3. marta godine odbio je žalbe apelanta i drugih optuženih, a žalbu Tužilaštva BiH uvažio, te preinačio prvostepenu presudu u dijelu odluke o krivičnopravnim sankcijama tako što je,

6 6 između ostalog, apelantu (umjesto ranije izrečene kazne od jedne godine) izrekao kaznu zatvora u trajanju od šest godina. 11. U obrazloženju presude Apelaciono vijeće je, između ostalog, istaklo da su neosnovane apelantove tvrdnje da se u njegovim radnjama ne stječu obilježja bića krivičnog djela trgovine ljudima iz člana 186. stav 2. KZBiH. Također, kako je istaklo Apelaciono vijeće, pozivanje na Konvenciju UN-a u konkretnom slučaju ima cilj isključivo ukazati na međunarodni okvir predmetnih inkriminacija, bez potrebe za selektivnu primjenu odredaba te konvencije, budući da se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe kojima je propisano krivično djelo trgovine ljudima, dakle odredbe člana 186. KZBiH. Prigovor apelantove odbrane da nije utvrđen mehanizam sankcioniranja radnje nekog lica koje krši prava djeteta iz navedene Konvencije UN-a također je, prema stavu Apelacionog vijeća, neosnovan jer je, kako je Apelaciono vijeće ukazalo, jedan od mehanizama upravo i taj postupak, koji je rezultirao osuđujućom odlukom lica koja su iskorištavala malodobna lica radi prostitucije i drugih oblika seksualnog iskorištavanja. 12. Apelaciono vijeće je istaklo da je i prema njegovoj ocjeni Prvostepeno vijeće savjesno i svestrano ocijenilo izvedene dokaze, kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, shodno članu 281. stav 2. ZKPBiH, te da u tom smislu osporena presuda daje razloge u vezi s odlučnim činjenicama na potpun i logičan način. Naime, u kontekstu određenih nedosljednosti ili odstupanja u iskazima oštećenih, Apelaciono vijeće je, u granicama žalbenih prigovora odbrana, ocijenilo ukupni kredibilitet oštećenih, te je zaključilo da je Prvostepeno vijeće u okviru svog diskrecionog prava da ocjenjuje dokaze na sveobuhvatan i sistematičan način ocijenilo i osporavane iskaze oštećenih. Navedeno je da su iskazi svjedoka, suprotno žalbenim navodima, dosljedni i podudarni u svojim osnovnim i važnim elementima, odnosno u pogledu odlučnih činjenica relevantnih za postojanje predmetnog krivičnog djela. Oni su, i prema ocjeni Apelacionog vijeća, pouzdani i vjerodostojni, pa mala odstupanja ne mogu biti dovoljna da se cijeli iskaz ocijeni kao nepouzdan. Ustvari, kako je istaklo Apelaciono vijeće, navedene razlike nisu važne, jer neka odstupanja u njihovim iskazima (koja boja automobila je bila od korisnika seksualnih usluga, da li su s nekim bili dva ili više puta, lokacije na kojima su bile, ko je s njima bio u društvu i sl.) u potpunosti predstavljaju očekivane i normalne razlike u zapažanjima lica s različitom sposobnošću da uoče, upamte i prisjete se informacija, posebno s obzirom na činjenicu da su oštećene u vrijeme inkriminiranih radnji bile malodobne djevojčice od 15 i 16 godina, izložene traumatskim situacijama u kojima su bile seksualno eksploatirane.

7 7 13. Apelaciono vijeće je ocijenilo da je u sklopu utvrđenih odlučnih činjenica Prvostepeno vijeće na pravilan i valjan način utvrdilo da je apelant radnju vrbovanja kao radnju izvršenja ostvario prevarom i obmanom, iskorištavajući loše materijalno stanje oštećenih, svoj položaj poslovnog čovjeka, te autoritet nad oštećenom M. I. koja je kod njega obavljala praksu, davanjem obećanja da će im prenijeti dio imovine, pomoći u školi, odnosno da je preduzeo sve što je bilo potrebno kako bi učinio da oštećene pružaju njemu i drugim muškarcima, njegovim prijateljima i poslovnim partnerima, seksualne usluge, čime je ostvarena i svrha iskorištavanja kao treći element predmetnog krivičnog djela, ostvarena kroz iskorištavanje za prostituciju i seksualno iskorištavanje malodobnih lica. Navedeni zaključak nesumnjivo proizlazi iz iskaza oštećenih, koji su u cijelosti saglasni u pogledu bitnih dijelova, posebno u pogledu davanja novca i apelantovog obećanja, kao i u vezi s događajem sa svjedocima M. Č. i J. B. Konačno, Apelaciono vijeće je u kontekstu žalbenih prigovora, kojima se ukazuje na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, iznio krajnji zaključak da je Prvostepeno vijeće za svoje činjenične i pravne zaključke iznijelo logičke, potpune i valjane razloge, koje u cijelosti prihvata i Apelaciono vijeće, te da je na zadovoljavajući način obrazložilo razloge iz kojih zaključuje da je apelant svojim radnjama ostvario sva objektivna i subjektivna zakonska obilježja krivičnog djela trgovine ljudima iz člana 186. stav 2. KZBiH. 14. Apelaciono vijeće je pojasnilo da iz sadržaja relevantne odredbe člana 186. stav 1. KZBiH proizlaze tri glavna elementa krivičnog djela trgovine ljudima s alternativno postavljenim oblicima izvršenja, i to a) radnja izvršenja: vrbovanje, prijevoz, premještanje, skrivanje ili prihvat lica; b) način izvršenja kojima se djelo vrši: prijetnja ili sila ili drugi oblici prinude, otmice, prijevare, obmane, zloupotrebe vlasti ili utjecaja ili položaja bespomoćnosti ili davanjem ili primanjem isplata ili drugih koristi radi dobijanja pristanka lica koje ima kontrolu nad drugim licem; c) svrha iskorištavanja: iskorištavanje prostitucije drugog lica ili drugih oblika seksualnog iskorištavanja, prisilnog rada ili usluga, ropstva ili njemu sličnog odnosa, služenje ili vađenje organa, ili bilo kojeg drugog iskorištavanja na neetički način. Pored navedene odredbe člana 186. stav 1. KZBiH, za predmetno krivično djelo relevantan je i stav 2. istog člana, kojim su predviđene radnje izvršenja krivičnog djela trgovine ljudima u odnosu na dijete ili malodobno lice. Ukazano je i na stav 4. člana 186. KZBiH, kojim je propisano da je bez utjecaja na postojanje krivičnog djela trgovine ljudima okolnost da li je lice pristalo na izrabljivanje iz stava 1. navedenog člana. Apelaciono vijeće je istaklo da pristanak žrtve trgovine ljudima na planiranu eksploataciju nema značaj ni u jednom slučaju, a posebno ukoliko je žrtva krivičnog djela dijete ili malodobno lice, što je u konkretnom predmetu slučaj.

8 8 15. Imajući u vidu sadržaj navedene odredbe člana 186. KZBiH, Apelaciono vijeće je naglasilo da je Prvostepeno vijeće u predmetnoj krivičnoj stvari s izvjesnošću utvrdilo da su apelant i drugi optuženi pod okolnostima i na način pobliže opisan u izreci osporavane presude preduzeli inkriminirajuće radnje, koje, suprotno žalbenim navodima, sadrže sve elemente krivičnog djela koje im se stavlja na teret. Naime, Apelaciono vijeće je istaklo da tvrdnje apelanta i drugih optuženih da nije utvrđena odlučna činjenica, a time i konstitutivni element predmetnog krivičnog djela, u smislu da nije poznato treće lice koje kontrolira oštećene, odnosno koje ima vlast nad predmetom trgovine, u konkretnom slučaju nad malodobnicama, nisu osnovane zato što branioci optuženih, posebice branioci optuženog M. N. i apelanta, pogrešno vide i tumače navedenu okolnost kao konstitutivno i kumulativno postavljeno obilježje predmetnog krivičnog djela, bez kojeg ono ne može da postoji, odnosno da se ostvari. Naime, jasno je da zakonski opis predmetnog krivičnog djela dat u dispoziciji odredbe člana 186. stav 1. KZBiH nije najkorektnije jezički i smisleno formuliran, međutim, ipak se bez velikih poteškoća može zaključiti da to krivično djelo sadrži više alternativno postavljenih oblika kroz koje ono može da se ostvaruje. Okolnost ili način izvršenja krivičnog djela davanjem ili primanjem isplata ili drugih koristi radi dobijanja pristanka lica koje ima kontrolu nad drugim licem predstavlja samo jedan od alternativno postavljenih načina izvršenja, pored drugih pobrojanih u citiranoj odredbi člana 186. KZBiH. 16. Prema tome, kako je dalje istaklo Apelaciono vijeće, istaknuti oblik djela za koji je apelant proglašen krivim samo je jedan od mogućih oblika iz člana 186. KZBiH kroz koje to krivično djelo može da se izražava i autonomno postoji, što znači da se ne radi o takvom obilježju krivičnog djela koje je postavljeno kumulativno i od kojeg zavisi postojanje djela u cjelini, kako to pogrešno apelant u žalbi navodi. Navedeno proizlazi kako iz člana 186. KZBiH tako i iz odredbi člana 4. Evropske konvencije o borbi protiv trgovine ljudima, naročito ženama i djecom, kojim se dopunjuje Konvencija Ujedinjenih naroda protiv transnacionalnog organiziranog kriminala, koju je BiH ratificirala 5. februara godine, a koja je poslužila kao međunarodnopravni osnov za odredbu iz člana 186. KZBiH, a između kojih u opisu mogućih oblika postojanja krivičnog djela nema bitnih razlika. 17. Slijedom toga, prema ocjeni Apelacionog vijeća, neprihvatljivi su žalbeni prigovori da je za postojanje predmetnog krivičnog djela bilo neophodno utvrditi, odnosno identificirati treće lice koje kontrolira oštećene i koje ima vlast nad oštećenim, budući da bez trećeg lica nema trgovine, ali to i nije neophodan uvjet za postojanje tog krivičnog djela. U protivnom, kako je istaklo Apelaciono vijeće, ako bi se prihvatilo takvo shvatanje bića i prirode krivičnog djela, onda bi se ono u cijelosti

9 9 svelo samo na taj oblik njegovog činjenja, što je posve neprihvatljivo tumačenje njegovog zakonskog bića koje je ustrojeno kao višedijelno ili višeaktno djelo, sa alternativno postavljenim oblicima i radnjama činjenja kojima se ono može ostvariti, a što znači da se ono fenomenološki može ispoljavati kroz bilo koji od više alternativno datih oblika. Iznoseći navedeno, prema ocjeni Apelacionog vijeća, jasno je da su neosnovani žalbeni prigovori da je zbog nepostojanja i neidentificiranja trećeg lica Prvostepeno vijeće osporavanom presudom povrijedilo Krivični zakon. Slijedom toga, Apelaciono vijeće je zaključilo da je apelantova žalba neosnovana, te ju je iz navedenih razloga odbilo. 18. Nasuprot tome, prema ocjeni Apelacionog vijeća, osnovani su žalbeni prigovori Tužilaštva BiH da su izrečene kazne zatvora apelantu i drugim osuđenim nerazmjerne težini predmetnog krivičnog djela i njihovoj društvenoj opasnosti. Stoga je Apelaciono vijeće preinačilo odluku o krivičnopravnim sankcijama, te izreklo kazne zatvora za osuđene u konkretnom predmetu, koje su, prema njegovoj ocjeni, odgovarajuće zahtjevima generalne, ali i specijalne prevencije. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 19. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije. Ističe da je redovni sud činjenični opis predmetnog krivičnog djela paušalno, bez valjanog pravnog osnova, doveo u vezu s pojedinim propisima kao što su Konvencija UN-a i Konvencija Vijeća Evrope o suzbijanju trgovine ljudima, koje se u konkretnoj krivičnopravnoj stvari ne primjenjuju na njega, s obzirom na to da ih u vrijeme izvršenja krivičnog djela BiH nije ratificirala. Zbog toga je u konkretnom slučaju drastično povrijeđen princip zakonitosti iz člana 3. KZBiH, s obzirom na to da se krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju samo zakonom. Dalje, apelant tvrdi da je osnovnim oblikom krivičnog djela trgovine ljudima iz člana 186. stav 1. KZBiH predviđeno da u samoj konstrukciji bića tog djela mora postojati odnos između tri lica, i to: oštećene, pristanak lica koje kontrolira eksploatirano lice, te lica koje koristi razne oblike prinude, obmane ili zloupotrebe, te eksploatira to lice. Pojašnjava da to podrazumijeva da lice koje učestvuje u vrbovanju, prinudi, obmani, zloupotrebi ovlaštenja, tuđoj nemoći itd. ima efektivni kontakt s drugim licem koje kontrolira oštećeno lice da bi taj dao pristanak, a da bi se eksploatiralo treće lice, a ukoliko se radi o malodobnom licu, onda bi se došlo do kvalificiranog oblika tog krivičnog djela iz člana 186. stav 2. KZBiH. To praktično znači, kako apelant tvrdi, da ta veza između ta dva lica mora biti podvedena

10 10 pod član 29. KZBiH, odnosno neophodno je postojanje umišljaja u pogledu zajedničke radnje kao saizvršilaca. S tim u vezi, apelant citira dijelove drugostepene presude, te navodi da je Apelaciono vijeće proizvoljno, paušalno i neosnovano tumačilo odredbe člana 186. KZBiH, a u odnosu na postojanje trećeg lica koje efektivno kontrolira eksploatirano lice, kao ključni element bića predmetnog krivičnog djela. Dalje, apelant smatra da je potpuno neprihvatljivo obrazloženje osporene presude u pogledu tumačenja sadržaja elemenata bića krivičnog djela trgovine ljudima. S tim u vezi, apelant parafrazira dio iz presuda redovnih sudova u kojem se tumači navedeni sadržaj, te iznosi svoje viđenje te odredbe na način da ističe da su elementi bića tog krivičnog djela vrbovanje ili druge radnje, pristanak tog lica usljed navedenih radnji iz prvog elementa bića djela koje kontrolira drugo lice i eksploatacija lica. b) Odgovor na apelaciju 20. Sud BiH je istakao da se u apelaciji ne navode novi argumenti ili dokazi koji već nisu bili istaknuti u žalbi na prvostepenu presudu, te koje je razmatralo i ocijenilo Apelaciono vijeće. Sud BiH je istakao da je prilikom odlučivanja u konkretnoj krivičnoj stvari prvenstveno ocijenio zakonske odredbe KZBiH koje propisuju krivično djelo trgovine ljudima. Pozivanje na Konvenciju UN-a, kako je istaknuto u odgovoru, ima cilj ukazati na međunarodni okvir predmetnih inkriminacija, bez potrebe za selektivnu primjenu njenih odredaba, jer se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe člana 186. KZBiH. Dalje je navedeno da je zakonski opis krivičnog djela trgovine ljudima na decidiran način obrazložen u osporavanim presudama i doveden u vezu s činjeničnim inkriminacijama koje su stavljene na teret apelantu. Naime, kada se ima u vidu zakonski opis predmetnog krivičnog djela, bez velikih poteškoća može se zaključiti da to krivično djelo sadrži više alternativno postavljenih oblika kroz koje ono može da se ostvaruje, pa je i istaknuti oblik učinjenog djela samo jedan od mogućih oblika iz člana 186. KZBiH kroz koje to krivično djelo može da se izražava i autonomno postoji. To znači da se ne radi o takvom obilježju krivičnog djela koje je postavljeno kumulativno i od kojeg zavisi postojanje djela u cjelini, kako to pogrešno apelant tumači. Stoga su neprihvatljivi prigovori da je za postojanje predmetnog krivičnog djela bilo neophodno utvrditi, odnosno identificirati treće lice koje kontrolira oštećene i koje ima vlast nad malodobnim licima, budući da bez trećeg lica jednostavno nema trgovine, s obzirom na to da, kako je već istaknuto, to nije neophodan uvjet za postojanje tog krivičnog djela. 21. Tužilaštvo BiH je istaklo da su apelacioni navodi neosnovani i da je prema stavu Tužilaštva pravilno i prihvatljivo obrazloženje osporavanih presuda u pogledu tumačenja sadržaja elemenata bića krivičnog djela trgovine ljudima. Naime, na osnovu provedenih dokaza utvrđeno je da je

11 11 nesporno dokazano da su se u apelantovim radnjama stekli svi zakonski elementi krivičnog djela trgovine ljudima iz člana 186. stav 2. KZBiH. Također, Tužilaštvo je napomenulo da je član 186. stav 2. KZBiH nastao kao rezultat potrebe za pojačanom zaštitom djece i malodobnika, a i činjenica je da za malodobna lica važi pretpostavka da zbog nedovoljne duševne razvijenosti nisu u stanju shvatiti značaj i posljedice eventualnog pristanka na određeni oblik izrabljivanja, čak i kad je taj pristanak dat bez primjene sredstava i načina izvršenja navedenih u stavu 1. člana 186. KZBiH. V. Relevantni propisi 22. Krivični zakon Bosne i Hercegovine ( Službeni glasnik BiH br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04 od 29. decembra godine, 30/05, 53/06, 55/06 i 32/07) u relevantnom dijelu glasi: Princip zakonitosti Član 3. (1) Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom. (2) Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna. Vremensko važenje Krivičnog zakona Član 4. (1) Na učinitelja krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela. (2) Ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinitelja. Trgovina ljudima Član 186. [u tekstu koji je u primjeni od 6. januara godine i koji je primijenjen u konkretnom slučaju] (1) Ko upotrebom sile ili prijetnjom upotrebe sile ili drugim oblicima prinude, otmicom, prevarom, obmanom, zloupotrebom vlasti ili uticaja ili položaja bespomoćnosti ili

12 12 davanjem ili primanjem isplata ili drugih koristi kako bi se postigla privola lica koje ima kontrolu nad drugim licem, vrbuje, preveze, preda, sakrije ili primi lice, u svrhu iskorištavanja prostitucije drugog lica ili drugih oblika seksualnog iskorištavanja, prisilnog rada ili usluga, ropstva ili njemu sličnog odnosa, služenja, odstranjivanja dijelova ljudskog tijela i li drugog izrabljivanja, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina. (2) Ko vrbuje, preveze, preda, sakrije ili primi dijete ili maloljetnika, radi izrabljivanja iz stava (1) ovog člana, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina. (3) Ko organizira ili bilo kako rukovodi grupom ljudi radi činjenja krivičnog djela iz stava (1) ili (2) ovog člana, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora. (4) Bez utjecaja je na postojanje krivičnog djela trgovine ljudima okolnost da li je lice pristalo na izrabljivanje iz stava (1) ovog člana. 23. Zakon o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ( Službeni glasnik BiH broj 8/10 od 2. februara godine) u relevantnom dijelu glasi: Član 69. Član 186. mijenja se i glasi: (1) Ko upotrebom sile ili prijetnjom upotrebe sile ili drugim oblicima prisile, otmicom, prevarom ili obmanom, zloupotrebom vlasti ili uticaja ili položaja bespomoćnosti ili davanjem ili primanjem isplata ili drugih koristi kako bi se privoljelo lice koje ima kontrolu nad drugim licem vrbuje, preveze, preda, sakrije ili primi lice u svrhu iskorištavanja prostitucije drugog lica ili drugih oblika seksualnog iskorištavanja, prisilnog rada ili usluga, ropstva ili njemu sličnog odnosa, služenja, odstranjivanja dijelova ljudskog tijela ili drugog iskorištavanja kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

13 13 (2) Ko vrbuje, navodi, preveze, preda, sakrije ili primi lica koja nisu navršila 18 godina života, radi iskorištavanja iz stava (1) ovog člana kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina. (9) Bez uticaja je na postojanje krivičnog djela trgovine ljudima okolnost da li je lice koje je žrtva trgovine ljudima pristalo na iskorištavanje. Član 112. Ovaj Zakon stupa na snagu devedesetog dana od dana objavljivanja u Službenom glasniku BiH. 24. Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima djeteta (usvojena na Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda 20. novembra godine, koja se u BiH primjenjuje na osnovu Zakona o ratifikaciji Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta, Službeni list RBiH br. 2/92 i 13/94, te Službeni glasnik BiH broj 42/08) u relevantnom dijelu glasi: Član 1. U svrhu na koju se ova Konvencija odnosi, dijete označava svaku osobu mlađu od 18 godina, osim ako se zakonom koji se primjenjuje na dijete granica punoljetnosti ne odredi ranije. 25. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ( Službeni glasnik BiH br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09) u relevantnom dijelu glasi: Član 3. Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja. (2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog. Član 298.

14 14 Povrede krivičnog zakona Povreda krivičnog zakona postoji ako je krivični zakon povrijeđen u pitanju: a) da li je djelo za koje se optuženi goni krivično djelo, [ ] VI. Dopustivost 26. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 27. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj Kž-54/08 od 3. marta godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. aprila godine, a apelacija je podnesena 17. juna godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana. 29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 30. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. a) Pravo na pravično suđenje

15 Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 32. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. 2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivnja po zakonu ne dokaže. 33. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem se utvrđivala osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je postupak pred sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. Evropske konvencije. 34. Apelant tvrdi da je Sud BiH proizvoljno utvrdio da su se u radnjama koje su mu stavljene na teret i za koje je proglašen krivim stekla obilježja krivičnog djela trgovine ljudima, što je kao posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

16 Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su osporene odluke Suda BiH zasnovane na proizvoljnoj primjeni KZBiH. 36. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je apelant presudom Suda BiH koja je potvrđena presudom Apelacionog vijeća (izuzev u dijelu o visini kazne) proglašen krivim što je radnjama pobliže opisanim u tački 3. izreke presude počinio krivično djelo trgovine ljudima iz člana 186. stav 2. KZBiH. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su u konkretnom slučaju u odnosu na apelanta utvrđene sve relevantne činjenice na osnovu kojih je zaključeno da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da se biće krivičnog djela trgovine ljudima sastoji od tri glavna elementa koja, kako je utvrđeno u postupku pred Sudom BiH, postoje u konkretnom slučaju. Naime, Sud BiH je istakao da je apelant to djelo počinio vrbovanjem (prvi element) oštećenih na način da je, između ostalog, iskoristio svoj položaj poslovnog čovjeka i loše materijalno stanje oštećenih, te ih prevario i obmanuo (drugi element), odnosno preduzeo je sve što je bilo potrebno kako bi učinio da oštećene pružaju njemu i drugim muškarcima, njegovim prijateljima i poslovnim partnerima, seksualne usluge (treći element predmetnog krivičnog djela). Osim toga, u predmetnom postupku je bilo nesporno da su oštećene u inkriminirano vrijeme bile malodobne, štaviše i da su u smislu odredaba člana 1. Konvencije UN-a imale status djeteta. Ustavni sud primjećuje da su se redovni sudovi pri tom pozvali na relevantne odredbe KZBiH koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja djela i kojim su propisani elementi bića krivičnog djela za koje je osuđen dovodeći činjenice utvrđene u toku postupka u kontekst s tim odredbama. Osim navedenog, a suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud smatra da iz izreke prvostepene presude ne proizlazi da je Sud BiH svoje odluke zasnivao na Konvenciji UN-a i drugim konvencijama nego na relevantnim odredbama KZBiH, te da činjenica da su redovni sudovi u osporenim presudama spomenuli sporne konvencije ne ukazuje na to da su presude na njima i zasnovane. Naime, i prema stavu Ustavnog suda, pozivanje redovnih sudova na Konvenciju UN-a, sa obrazloženjem da je to pozivanje učinjeno s ciljem da se ukaže na

17 17 međunarodni okvir koji je, između ostalog, poslužio i za propisivanje radnji koje čine obilježja krivičnog djela trgovine ljudima iz člana 186. KZBiH, ni u kojem slučaju ne ostavlja prostor za sumnju da su u konkretnom slučaju primijenjene odredbe KZBiH. 37. S obzirom na apelantove navode u pogledu vremena ratifikacije određenih konvencija, Ustavni sud ukazuje na to da je Konvencija UN-a ratificirana u BiH prije godine (Zakon o ratifikaciji Konvencije UN-a, Službeni list RBiH br. 2/92 i 13/94, te Službeni glasnik BiH broj 42/08), te da je Odluka o ratifikaciji Konvencije Vijeća Evrope o borbi protiv trgovine ljudima objavljena u Službenom glasniku BiH broj 14/07 od 13. decembara godine, kada je i stupila na pravnu snagu. Ustavni sud naglašava da obje konvencije definiraju osnovne institute koji se primjenjuju u međunarodnim okvirima u borbi protiv trgovine ljudima, uključujući i definiranje tog pojma, a koji su u odredbama KZBiH razrađeni i inkorporirani u relevantne odredbe tog zakona. Slijedom toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju apelant nije proglašen krivim na osnovu tih konvencija nego isključivo na osnovu pozitivnih propisa BiH, o čemu je Sud BiH u svojim presudama dao jasne i detaljne razloge. Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH naveo da je u zakonskom opisu krivičnog djela iz člana 186. stav 2. KZBiH eksplicitno navedeno da su kao žrtve tog krivičnog djela obuhvaćena lica koja nisu navršila 18 godina života, odnosno u zakonskom tekstu koji je važio u vrijeme preduzimanja inkriminiranih radnji dijete ili malodobnik, što u svakom slučaju obuhvata lica uzrasta do 18 godina života, što jasno ukazuje na to da su apelantovi navodi dati u tom pogledu posve neosnovani. 38. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH obrazložio da je oblik učinjenog krivičnog djela samo jedan od mogućih oblika iz člana 186. KZBiH kroz koje to krivično djelo može da se izražava i autonomno postoji. Slijedeći navedeno, Sud BiH je zaključio da su neosnovani apelantovi prigovori da je za postojanje predmetnog krivičnog djela bilo neophodno utvrditi, odnosno identificirati treće lice koje kontrolira oštećene i koje ima vlast nad malodobnim licima, jer, prema apelantovom shvatanju, bez trećeg lica jednostavno nema trgovine, s obzirom na to da, kako je već istaknuto, to nije neophodan uvjet za postojanje tog krivičnog djela. U protivnom, kako je Sud BiH istakao, ako bi se prihvatilo takvo shvatanje prirode i bića tog djela, onda bi se ono u cijelosti svelo samo na taj oblik njegovog činjenja, što je posve neprihvatljivo tumačenje njegovog zakonskog bića koje je ustrojeno kao višedijelno ili višeaktno djelo, s alternativno postavljenim oblicima i radnjama činjenja kojima se ono može ostvariti, a što znači da ono fenomenološki može da se ispoljava kroz bilo koji od više alternativno datih oblika. Naime, i prema stavu Ustavnog suda, u konkretnom slučaju je jasno da je apelant počinio predmetno krivično djelo jer je, dakle, kako je zaključio Sud

18 18 BiH u osporenim presudama, vrbovao oštećene koje su bile malodobne, posluživši se prevarom i obmanom da pružaju njemu i drugim muškarcima, njegovim prijateljima i poslovnim partnerima, seksualne usluge, što predstavlja jedan od mogućih oblika krivičnog djela trgovine ljudima iz člana 186. KZBiH, kroz koje to krivično djelo može da se izražava i autonomno postoji. Stoga, Ustavni sud smatra da data obrazloženja u vezi s navedenim pitanjima ne djeluju proizvoljno i da su u skladu sa standardima Evropske konvencije. 39. Dalje, Ustavni sud zapaža da je iz izreke prvostepene presude nesporno vidljivo da je apelant osuđen za krivično djelo iz člana 186. stav 2. KZBiH koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja djela (stupio na snagu 6. januara godine) i da je proglašen krivim da je to djelo počinio vrbovanjem malodobnica s ciljem njihove eksploatacije, čime je ispunjen jedan od elemenata alternativno postavljenog bića krivičnog djela trgovine ljudima, te da je navedeno da je vrbovanje vršio radnjama preciziranim u presudi. Dakle, u konkretnom slučaju apelant je proglašen krivim za vrbovanje koje je jedan od alternativno postavljenih oblika krivičnog djela iz člana 186. stav 2. KZBiH. Pri tome, Ustavni sud zapaža i da je Zakonom o izmjenama i dopunama KZBiH objavljenim u Službenom glasniku BiH broj 8/10 došlo do izmjena navedenog člana čime je kao radnja izvršenja, pored do tada propisanih (između ostalog, kako je rečeno, i vrbovanja ), navedena, tj. precizirana i posebna radnja izvršenja navođenje. S obzirom na navedeno, odnosno da je apelant osuđen za vrbovanje a ne navođenje, Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi ukazivalo na to da predmetno krivično djelo (i to kako njegov način izvršenja tako i izrečena kazna) nije bilo propisano zakonom u vrijeme izvršenja djela. 40. U pogledu apelantovih tvrdnji da mu je prekršeno i pravo na presumpciju nevinosti, Ustavni sud podsjeća na to da je osnovni princip garantiran članom 6. stav 2. Evropske konvencije da se svako ko je optužen za krivično djelo smatra nevinim dok se njegova krivnja po zakonu ne dokaže. S tim u vezi, a imajući u vidu elaboraciju iz prethodnih tačaka ove odluke, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza, čiji su postupak izvođenja detaljno opisali, utvrdili da je apelant nesporno počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim, a što je, kako je već rečeno, Ustavni sud elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke. Dalje, Ustavni sud smatra da razlozi koje su naveli redovni sudovi ne dovode u sumnju odluku suda o apelantovoj krivičnoj odgovornosti u smislu da je neka činjenica ostala nerazjašnjena i što bi vodilo kršenju navedenog principa. Stoga, Ustavni sud smatra da nema mjesta tvrdnjama o kršenju principa presumpcije nevinosti budući da ništa ne ukazuje na to da su sudovi postupali s preduvjerenjem o apelantovoj krivici i time prekršili princip prema kojem se svako ko je optužen za krivično djelo smatra nevinim dok se njegova

19 19 krivica po zakonu ne dokaže. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud i te apelantove navode smatra neosnovanim, pogotovo u situaciji kada apelant nije posebno konkretizirao u čemu se sastoji eventualna povreda tog principa. 41. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani svi apelantovi navodi, te da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava iz člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 42. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je Sud BiH na osnovu provedenih dokaza utvrdio da su se u radnjama koje je apelant počinio stekla sva obilježja krivičnog djela trgovine ljudima iz člana 186. stav 2. KZBiH, te kada je Sud BiH u osporenim presudama detaljno obrazložio način na koji je sve provedene dokaze doveo u vezu s relevantnim zakonskim odredbama. 43. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja apelantovog prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, odnosno principa presumpcije nevinosti, kada ništa ne ukazuje na to da su sudovi postupali s preduvjerenjem o apelantovoj krivici, te kad je u provedenom postupku krivica nesumnjivo utvrđena i kada niti jedna činjenica nije ostala nerazjašnjena u smislu principa iz te odredbe. 44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman