UVOðENJE U OTAJSTVO EUHARISTIJE u svjetlu enciklike Ivana Pavla II. Ecclesia de Eucharistia Predavanje na Tematskom formativnom susretu na Košljunu, 15.-17. travnja 2005. Priredio fra Zvonimir Brusač TOR, područni duhovni asistent FSR-a Uvod Riječ 'otajstvo', misterij, označuje Božje djelovanje u našoj, ljudskoj povijesti. Zato sakramente zovemo, takoñer, i otajstvima. U njima se naime, u našoj sadašnjoj povijesti, ostvaruje Božje djelovanje za nas. I euharistija je otajstvo, i euharistija je sveto dogañanje u kojemu možemo plodonosno sudjelovati. Stoga je, s pravom, potrebno da se pripremimo za sudjelovanje u tom svetom dogañanju, da budemo uvedeni u to dogañanje, da budemo uvedeni u otajstvo euharistije. «Liturgija je vrhunac kojemu teži djelatnost Crkve i ujedno izvor iz kojega proistječe sva njezina snaga (snaga Crkve)» (SC 10). «Mi ne možemo bez nedjeljne mise, bez nje ne bismo postojali kao kršćani», govorilo se u prvoj Crkvi. U ovom bismo izlaganju htjeli vidjeti zašto su prvi kršćani mogli tako govoriti, zašto je to za njih bilo posve istinito. U tom ćemo se dati voditi smjernicama o euharistiji koje nam je, za naše vrijeme, dao papa Ivan Pavao II. u svojoj enciklici Ecclesia de Eucharistia (Crkva iz/po euharistiji). No, toj ćemo zadaći pristupiti ne na način predavanja i refleksije nego tako da nam ovo izlaganje pomogne u uvoñenju u neke, izabrane, vidove euharistijskog otajstva; tako bi ovo predavanje trebalo uvoñenje u misu, trebalo biti jedan oblik mistagogije euharistijskog slavlja. I danas se može zapaziti neka pasivnost vjernika u euharistijskom slavlju te se doista osjeća potreba za uvoñenjem u otajstvo euharistije, u dogañanje euharistije, uvoñenje koje će se temeljiti na tumačenju «gesta i riječi» samoga slavlja, samoga svetog dogañaja, a to je upravo ono što se naziva mistagogija. «Neka se pastiri založe u mistagoškoj katehezi koja pomaže otkriti značenje gesta i riječi liturgije. Ona pomaže vjernicima da prijeñu od znakova k otajstvu te u nj uključe cijelu svoju egzistenciju» (Mane nobiscum, Domine, 17). I sam Papa poziva na mistagogiju kao jednu od danas važnih i hitnih pastoralnih zadaća. «Svi vjernici treba da budu odgojeni za «puno, svjesno i djelatno sudjelovanje u liturgijskim obredima («participationem liturgicarum celebrationum») koje traži narav same liturgije» (SC 14). Tomu u misi treba pridonijeti i homilija, propovijed nakon evanñelja. «Homilijom se na temelju svetog teksta izlažu otajstva vjere (mysteria fidei) i pravila kršćanskog života (normae vitae christianae)». Homilija nije po svojoj naravi lekcija detaljnoga tumačenja biblijskog teksta, ni pobudni moralni nagovor, ni analiza društvene i političke situacije. Prvi dio slavlja, služba riječi, sastavni je, neodvojivi dio euharistijskoga slavlja, on nas priprema za sudjelovanje u euharstijskoj službi i u nju uvodi. Tome pomaže i homilija kao dio službe riječi. Prije Drugoga vatikanskog sabora govorilo se: «slušao sam misu», «bio sam na misi». Danas kažemo «slavimo euhristiju», «sudjelujemo na euharistijskoj gozbi». U ovom izlaganju uvest ćemo u nekoliko dimenzija euharistije koje su važne za današnje kršćane, koje će nam razjasniti zašto treba reći «sudjelujem u euharistijskom slavlju», uvest ćemo u one dimenzije koje su zanemarene bilo u samom slavljenju, bilo u katehezi, a koje je Papa istaknuo u svojoj enciklici. To su žrtvena dimenzija euharistije, zajedništvo, osobni plodovi euharistije i euharistija kao izvor djelovanja i poslanja. 1
1. Žrtvena dimenzija euharistije Papa u enciklici kaže da je sve prisutnije pomanjkanje osjećaja za žrtvenu dimenziju euharistije: «Javlja se katkad krajnje ograničavajuće shvaćanje euharistijskog otajstva. Lišeno svoga žrtvenog značaja ono se živi kao da je obični bratski susret za stolom» (Ecclesia de Eucharistia, 10). Žrtvena dimenzija euharistije očituje se u Isusovoj želji da uoči svoje spasonosne muke ustanovi sakramenat svoga Tijela i Krvi. To se jasno vidi iz novozavjetnih izvještaja o ustanovljenju euharistije. Navedimo izvještaj sv. Pavla iz Prve poslanice Korinćanima: «Doista, ja od Gospodina primih što vama predadoh: Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh, zahvalivši razlomi i reče: 'Ovo je tijelo moje - za vas. Ovo činite meni na spomen /kao spomen na mene/. Tako i čašu po večeri govoreći: Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen /kao spomen na mene/». Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne doñe» (1 Kor 11, 23-26). Drugim riječima - na taj način omogućujete udio u plodovima Gospodnje smrti i uskrsnuća sve dok on ne doñe. a) Posljednja večera Izraelaca u Egiptu praslika Isusove posljednje večere s apostolima Prolaz kroz Crveno more bio je za Izraelce istodobno prestanak egipatskog ropstva i konstituiranje izraelskog naroda kao 'naroda Gospodnjeg'. Jahve, Bog, kao da Izraelcima kaže: 'Krv žrtvovanog jaganjca bit će znak vaše potpune pripadnosti Gospodinu, pripadnosti koja će se uskoro, prolazom kroz Crveno more, ostvariti'. Posljednja večera u Egiptu i prolaz kroz more čine jedan, nedjeljiv Božji spasiteljski zahvat u odnosu na Izrael. Prolazom kroz More Izrael je umro faraonovu ropstvu i rodio se za «služenje Gospodinu» u slobodi (iako će, istina, Izrael kasnije često poželjeti povratak u Egipat, iako će kasnije često biti nevjeran Gospodinu). Izraelac koji je kasnije, nakon izlaska iz Egipta, slavio pashalnu večeru mogao je reći: 'Snagom pashalnog janjeta što ga ove noći blagujem Gospodin mi daje da ove noći i ja, kao i moji pretci, iziñem iz Egipta, iz egipatskog ropstva'. Blagovanjem pashalnog janjeta ostvaruje se, za zajednicu koja slavi pashu, stvarno sudjelovanje u dogañaju koji je utemeljio izraelsku zajednicu i novu stvarnost u koju je zajednica ušla. To je značenje riječ spomen-čin. Spomenčin je čin-znak koji ostvaruje ono što označuje. b) Značenje i plodnost euharistije kao spomen-čina Kristove spasonosne žrtve Isusova smrt i uskrsnuće zapravo cijelo vazmeno otajstvo jest dogañaj kojim je utemeljen novi i vječni savez izmeñu Boga i ljudi. Uključivanje osobe u taj dogañaj, u taj savez, zbiva se po sakramentu krsta. U sakramentu krštenja, uronjeni u vodu i izlazeći iz nje, umrli smo ropstvu grijehu i izišli da služimo Bogu u slobodi. Svakim sudjelovanjem u euharistiji osoba se usavršuje u tom izlasku iz starog stanja grešnosti u novo stanje služenja Bogu u slobodi. To želi reći sv. Pavao u Prvoj Poslanici Korinćanima kada pita kršćane koji blaguju euharistijski kruh i vino: «Čaša blagoslovna nije li zajedništvo krvi Kristove (s krvlju Kristovom; comunicatio sanguinis Christi; nije li pijenje iz te čaše 'sudbinsko' povezivanje s njegovom spasonosnom žrtvom na križu?)?» «Kruh koji lomimo nije li zajedništvo Tijela Kristova (s Tijelom Kristovim)?» (1 Kor 10,16). Uzevši kruh Isus je na posljednjoj večeri rekao: «Ovo (kruh) je tijelo moje za vas» (Quod pro vobis tradetur koje će biti predano za vas, radi vas). Pokazujući na posljednjoj večeri kruh i vino i govoreći «Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje», «Ovaj kalež novi je 2
savez u mojoj krvi», Isus uspostavlja izravnu vezu izmeñu kruha i vina i dogañaja svoje smrti i uskrsnuća. Govoreći «Ovo činite meni na spomen» Isus je rekao: Činite ovaj znak blagovanja kruha i vina na spomen mene umrlog i uskrslog. Isus im je rekao: Ponavljajte u obredu znak kruha i kaleža koji sam vam dao na ovoj večeri uoči moje muke. Jedite ovaj kruh i pijte ovaj kalež s vinom. Oni će vas povezati s mojim tijelom koje će se predati za vas i s mojom krvlju koja će se sutra na Kalvariji proliti za vas, radi vas. Sudjelovanjem u tom obredu imat ćete udio u plodovima otkupljenja. Zbog toga Opća uredba Rimskoga misala (iz 2000. g.) upozorava slavitelja, predsjedatelja da u svetom času mise kada se govore te riječi «načinom ponašanja i izgovaranja božanskih riječi treba učiniti da vjernici osjete živu prisutnost Krista» (79,d). U tom se času, ustvari, izvršava sakramentalna žrtva. Kristova žrtva na križu i euharistijska žrtva su jedna te ista žrtva (usp. Katekizam Katoličke crkve, 1367). U krštenju smo jednom zasvagda uronjeni u smrt i uskrsnuće Gospodnje, ali nismo postali savršeni. I nakon krštenja se gubimo, pomišljamo kako bi nam možda bilo bolje s nekim našim faraonima (s egoizmom, sa željom za bogatstvom, čašću ili moći...). Stoga nam je potrebno sudjelovati u euharistiji, spomen-činu Isusove smrti i uskrsnuća. U euharistiji je Isus Krist stvarno prisutan pod prilikama kruha i vina. Ta nam je stvarna nazočnost Kristova dana, kaže sv. Ambrozije, jer nam po njoj dolazi potreban lijek, lijek nama koji još živimo s iskustvom sklonosti grijehu, koji još živimo s iskustvom naše slabosti, naše krhkosti. Krštenjem smo umrli staroj grešnosti i rodili se na novost života s Kristom u zajednici Crkve. Svakim sudjelovanjem u euharistijskom slavlju usavršuje se ta naša povezanost s Isusovim prijelazom iz smrti u život, usavršuje se naše, moje, uključenje u zajedništvo i poslanje Crkve. Sam čin sakramentalne žrtve ostvaruje se u vrijeme ponavljanja Isusovih riječi na posljednjoj večeri. To izvješće o ustanovljenju dio je euharistijske molitve, molitve hvale i prošnje, po uzoru na geste koje je učinio Isus na posljednjij večeri. On naime uze kruh, razlomivši zahvali i dade apostolima. Isusove riječi «Ovo činite meni na spomen» odnose se na cjelinu euharistijskog čina. Čin uključuje pripravu kruha i vina (uze kruh i vino), spomen i posvećenje (blagoslovi i zahvali), lomljenje kruha (razlomi) i pričest (i dade ga učenicima). Euharistijska molitva počinje dijalogom u kojem svećenik poziva vjernike na usmjerenje srca na molitvu hvale, na usmjerenje prema dogañaju u kojem će se sudjelovati. Dati hvalu u hebrejskom jeziku 'yadah' - znači reći, priznati da je nešto istina. Euharistijskom molitvom u kojoj je i izvješće o ustanovljenju euharistije, priznajemo Božju veličinu i našu slabost, priznajemo snagu njegove milosti i granice povezane s našom sklonošću na grijeh. Početna hvala u predslovlju ide postupno do navještaja božanske svetosti u himnu «Svet Blagoslovljen». Ponavljanje Isusovih riječi ustanovljenja euharistije po kojem smo (ponavljanju) osobno nazočni Isusovoj žrtvi, jest spomen koji je sastavni dio prinosa žrtve, što se i kaže u pokliku nakon izvješća o ustanovljenju («Tvoju smrt Gospodine navještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo») i u molitvi koja slijedi nakon toga i koja se, kao dio euharistijske molitve, upravo i naziva anamnezom (spomen-činom): «Slaveći dakle spomen smrti i uskrsnuća tvoga Sina, prinosimo ti, Gospodine, kruh života i kalež spasenja... i zahvaljujemo ti što si nas pozvao da stojimo pred tobom i tebi služimo (to jest i vršimo svećeničku službu koju si nam ti povjerio)». Sva ta tri djela euharistijske molitve (izvjeće o ustanovljenju euharistije, poklik i anamneza-molitva kojom potvrñujemo spomen-čin) čine jednu cjelinu u kojoj se očituje posadašnjenje Isusove spasonosne žrtve za one koji sada i ovdje obavljaju taj spomen-čin. Sv. Toma jednostavno kaže: U euharistiji se slavi «spomen one najuzvišenije ljubavi koju je Krist pokazao u svojoj muci». Žrtveni karakter mise znači da u njoj sada mogu osjetiti Kristovu ljubav prema meni. «Krist me je ljubio i sebe za me predao», kaže sv. Pavao u jednom času svoje zadivljenosti pred tajnom otkupljenja. 3
«Klanjamo ti se Kriste ovdje i po svim crkvama cijeloga svijeta jer si svojim svetim križem svijet otkupio», ponavlja sv. Franjo taj drevni crkveni zaziv, zadivljen pred svakim svetohraništem. Euharistija je u najdoslovnijem smislu 'sakramenat ljubavi'. U njoj možemo osjeti Kristovu ljubav prema nama i primiti, ojačati, krepost ljubavi kojom nas Bog ljubi da bismo i mi takvom ljubavlju mogli ljubiti druge u zajednici i izvan nje. U euharistiji, uvjerivši se ponovno da smo od Boga ljubljeni, postajemo sve više sposobni za ljubav prema braći u vjeri i prema svim ljudima. Anamneza, spomen, a upravo je to euharistija, je «obredno podsjećanje na prošli dogañaj da bi mu se udijelila njegova iskonska snaga i, još više, uvrštenje onih koji vrše spomen u sam dogañaj kojemu je slavlje spomen-čin» (Mali teološki leksikon, 25). Kad govorimo o žrtvenoj dimenziji euharistije onda mislimo na bit euharistije: ona je spomen-čin jedincate spasonosne žrtve na križu. Djelo spasenja izvršeno jednom zasvagda po Isusu Kristu nastavlja davati svoje učinke svaki puta kada se na oltaru slavi spomen-čin žrtve na križu (usp. KKC 1364; LG 3). Euharistija je spomen i sadašnji dogañaj Kristove i Božje ljubavi koja se u toj žrtvi očitovala. Euharistija, kao spome-čin, omogućuje mi da Kristova žrtva na križu bude i Kristova žrtva za mene danas. Budući da euharistijsku molitvu govori predsjedatelj u ime svih nazočnih mora je potvrditi zbor vjernika što se dogaña završnim odgovorom «Amen», nakon svećenikovih riječi «Po Kristu i s Kristom i u Kristu, tebi Bogu Ocu Svemogućemu u jedinstvu Duha Svetoga svaka čast i slava u vijeke vjekova!». Euharistijska molitva je zajednička molitzva svećenika i naroda kao što se i kaže u dijalogu prije molitve: «Hvalu dajmo Gospodinu Bogu našemu». Na to sav narod odgovori, treba odgovoriti «Dostojno je i pravedno!». c) Prineseni s Kristom Osim ovoga osnovnog vida žrtvene dimenzije euharistije treba spomenuti i drugi koji je prisutan u naravi obreda i sakramenta i u tekstu euharistijske molitve a koji je povezan s poslanjem koje proizlazi iz sudjelovanja u euharistiji. U kruhu i vinu koje donosimo na oltar označena je, takoñer, naša egzistencija i naše zalaganje da živimo kao Krist i prema zapovjedi ljubavi koju nam je on dao i koju je ostvarivao u cijelom svom poslanju. U pričesti svetoga Tijela i Krvi označeno je «Evo me» svakoga od nas, kojim pristajemo da mislimo, govorimo i djelujemo kao Krist. Ta euharistijska duhovnost žrtve, samopredanja po uzoru na Krista, koje u euharistiji pridružujemo Kristovoj žrtvi, treba prožeti naš rad i naše odnose, naš život supruga ili supruge u obitelji, život roditelja, našu odgovornost za izgradnju zajednice, za izgradnju društva u kojem živimo. U euharistijskoj molitvi kažemo «Gospodine, učinio nas Duh Sveti vječnim darom za tebe» (III. euh. molitva), odnosno «Dobrostivo daj da svi pričesnici ovog jednog kruha i kaleža u Kristu postanu živa žrtva na hvalu slave tvoje» (IV. euh. molitva). O tome govori nedovoljno poznat koncilski tekst o svećeničkoj službi vjernika laika: «Onima koje tijesno spaja sa svojim životom i svojom misijom daje takoñer dio svoje svećeničke službe da vrše duhovno bogoslužje, da se slavi Bog i da se ljudi spasavaju. Zato su laici, budući da su posvećeni Kristu i pomazani od Duha Svetog, divno pozvani i poučeni, da se u njima proizvedu sve obilniji plodovi Duha. Jer sva njihova djela, molitve i apostolski pothvati, bračni i obiteljski život, svagdanji rad, odmor duha i tijela, ako se vrše u Duhu, dapače (a još i više) i tegobe života, ako se strpljivo podnose, postaju duhovne žrtve ugodne Bogu po Isusu Kristu (usp. 1 Petr. 2,5) koje se u služenju Euharistije pobožno prinose Ocu s prinosom Gospodinova tijela. Tako i laici, sveto radeći posvuda kao klanjaoci, posvećuju Bogu sam svijet» (LG 34). 4
2. «Euharistija izvor i objava zajedništva» Već uvodni obredi euharistijskog slavlja ukazju na to da se radi o slavlju zajednice. «Milost Gospodina našega Isusa Krista, ljubav Boga Oca i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama!» Pozdrav predsjedatelja je glavni, nosivi element uvodnih obreda. Predsjedatelj pozdravlja okupljene vjernike kao što je Krist pozdravljao apostole nakon uskrsnuća: «Mir vama». U tom smislu treba zapaziti i «katedru», mjesto s kojega predsjedatelj, u ime i po mandatu Kristovu, saziva, dočekuje i pozdravlja raspršeni Božji narod, da ga sazove u zajednicu, u Crkvu (Crkva - na grčkom jeziku «ekklesia» - znači «sazvana»). Pozdrav predsjedatelja je istodobno tvrdnja i želja. Stvarnost zajedništva je u samom srcu euharistije. U euharistijskoj molitvi kojom Crkva prinosi Bogu Isusovu spasonosnu žrtvu njezina je središnja molitva prošnja za «zajedništvo». U II. euharistijskom molitvi Crkva moli «Smjerno te molimo da nas pričesnike Tijela i Krvi Kristove Duh Sveti sabere u jedno tijelo». Prošnja za zajedništvo proširuje se zatim i na cijelu Crkvu po svijetu te za one «koji su otišli pred nama u znaku vjere te spavaju snom mira», za «sve koji su živjeli u Očevoj ljubavi». Već u toj molitvi za zajedništvo nalazi se, kao u jezgri, i svijest o odgovornosti za vlastiti doprinos «usavršavanju» u ljubavi, već se tu nalaze zadaće koje u svagdašnjici treba ispuniti u crkvenoj zajednici, obitelji i društvu. Euharistijska molitva sv. Bazilija obuhvaća, što je zanimljivo za nas danas, i te "socijalne" nakane. I sam naslov enciklike Ecclesia de Eucharistia (Crkva iz/po Euharistije/i) ističe euharistiju kao sakramenat zajedništva. Dva poglavlja euharistije, drugo i četvrto, govore o tome. Naslov drugoga poglavlja je Euharistija izgrañuje Crkvu, naslov četvrtoga Euharistija i crkveno zajedništvo, a naslov trećega dijela Papina apostolskog pisma u Godini euharistije jest Euharistija izvor i objava zajedništva. Plod euharistije je izgradnja Crkve koja je vidljivi znak zajedništva u kakvom su božanske osobe Presvetog Trojstva. Euharistija čini Crkvu ispunjujući je Božjom ljubavlju i potičući je na ljubav. Taj nauk oslanja se na tekst apostola Pavala u Poslanici Korinćanima: «Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi, ta svi smo dionici jednoga kruha». (1 Kor 10,17). Pružanje mira prije pričesti izraz je crkvenog zajedništva nužnog za sakramentalnu pričest s Kristom i izraz zajedništva koje se izgrañuje blagovanjem istoga kruha. Krist ujedinjuje sve one koji se hrane njegovim tijelom i krvlju u euharistiji. Euharistija stvara Crkvu. Tu zajedničarsku dimenziju pričesti dodatno ističu pričesna procesija u kojoj zajedno idemo prema svetom kruhu i vinu, vrelu života te pričesna pjesma koju u tom času zajedno pjevamo. No treba znati da je zajedništvo milost, dar odozgor, da nije plod naših napora. Zajedništvo je dar koji treba primiti i njegovati. Papa smatra da nam sakramenat euharistije nudi jednu trajnu «pedagogiju zajedništva», trajno stvara zajedništvo, uči nas zajedništvu i pomaže rast u zajedništvu (Eccl. de Euch., 40-42) To iskustvo zajedništva treba se preliti i izvan nje. Pričest treba odnijeti i onima koji nisu mogli doći na slavlje zbog opravdanog razloga, zbog bolesti ili zbog čega drugog a željeli su sudjelovati. U tome se vidi važnost i dostojanstvo pričesti bolesnika. Zahtijevnost zajedničarske dimenzije euharistije istaknuo je posebno sv. Augustin: «Krist Gospodin (...) posvetio je na svome stolu otajstvo našeg mira i jedinstva. Tko god prima otajstvo jedinstva, a ne čuva veze jedinstva, ne prima otajstvo na svoju korist, već kao svjedočanstvo protiv sebe» (Patrologia Latina 1248). 5
3. Osobni duhovni plodovi euharistije Čini se da je danas potrebno više govoriti o učincima, plodovima euharistije za osobu koja sudjeluje u njoj. Za dostojno sudjelovaje u euharistiji nužno je znati odgovor na pitanje «Zašto dolaziš na misu?» «Euharistija nas se tiče osobno i taj osobni karakter euharistije treba u pastoralnom radu ponovo isticati», piše u smjernicama koje su dobili biskupi kao pripravu za Sinodu biskupa sljedeće jeseni. Kod sv. Ambrozija nalazimo za to poticajne riječi: «Ti dakle čuješ kako se kaže da se svaki puta kada se prinosi žrtva sakramentalno objavljuje, uprisutnjuje smrt Gospodinova, njegovo uskrsnuće, uzašašće i otpuštenje grijeha; a ti opet ne uzimaš svaki dan taj kruh života? Tko ima ranu, traži lijek. Rana je da smo pod utjecajem grijeha; lijek je časni nebeski sakramenat» (De sacramentis 5,25). «Misa je istodobno i nerazdruživo žrtveni spomen-čin u kojem se ovjekovječuje žrtva križa, i sveta gozba pričesti Tijelom i Krvlju Gospodnjom. No, sve je slavlje euharistijske žrtve usmjereno prema najdubljem jedinstvu vjernika s Kristom po pričesti» (KKC 1382). Latinska riječ za pričest jest 'communio' što znači zajedništvo, zajedništvo u žrtvi euharistijskog stola. Hrvatska riječ 'pričestiti se' znači 'uzeti udio'. Stara hrvatska riječ 'čest' znači 'dio'. Pričesti se Tijelom i Krvlju Kristovom znači uzeti udio u plodovima sakramenta euharistije. Na kraju blagoslova s Presvetim sakramentom svećenik kaže «Kruh s neba dao si njima», a narod odgovori «Koji svaku slast u sebi ima». Koju to slast ima taj nebeski kruh? Na to nam pitanje jednostavnim a dubokim riječima odgovara antifona za Veliča na Večernjoj Svetkovine Tijelova: «O sveta gozbo na kojoj se Krist blaguje: vrši se spomen muke njegove, duša se ispunja milošću i daje nam se zalog buduće slave». Zborna molitva iste svetkovine jednaka je molitvi kojom se zaključuje svaki blagoslov s Presvetim sakramentom, a glasi: «Gospodine Isuse Kriste, u divnom otajstvu ostavio si nam spomen svoje Muke. Daj da tako slavimo svete tajne tvoga tijela i krvi da vazda osjećamo u sebi plod otkupljenja Tvojega». Plodovi euharistije se dakle mogu osjetiti, o njima se može svjedočiti. Pričest mijenja čovjeka u njegovoj biti, u onom što on jest. Po pričesti se povećava životna pripadnost Kristu koja usavršuje Božje posinstvo primljeno po krštenju. «Spasenjsko djelovanje žrtve ostvaruje se u punini kada se Gospodinovo tijelo i krv primaju u pričesti» (Eccl. de Euch.,16). Isus je rekao: «Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, takoi onaj koji mene blaguje živjet će po meni» (Iv 6,57) «Nije riječ o hrani u prenesenom smislu riječi jer Isus kaže 'Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko' (Iv 6,55; usp Eccl. de Euch, 16). Sv. Toma Akvinski potpuno je uvjeren u plodove euharistije te kaže: «Nema sakramenta koji bi bio spasonosniji od ovoga koji čisti grijehe, povećava kreposti i dušu napunja obiljem duhovnih darova». Euharistija jača nadnaravni život vjernika i štiti ga od gubitka bogoslovnih kreposti vjere, nade i ljubavi. To je sakramenat 'živih' to jest onih koji već žive u sjedinjenju, u zajedništvu s Kristom i Crkvom, samo što se to zajedništvu po novom slavljenju obnavlja i jača. Vjerujemo li doista u ove plodove euharistije? U upitniku koji su dobili biskupi za pripravu na Sinodu nalazi se i sljedeće pitanje: «Euharistija potiče rast kršćaninova moralnog života. Za život po Duhu Svetom i za rast u svetosti potrebna je, kao polazište, sakramentalna milost koja se obnavlja i jača sudjelovanjem u euharistiji. Je li to shvaćanje živo u svijesti vjernika?» Molitva u šutnji nakon pričesti nije neki prazan hod, nego posebni obred koji ima vlastiti smisao. U toj šutnji vjernici u unutarnjem stavu klanjanja zahvaljuju za primljene plodove euharistije. U popričesnoj molitvi svećenika najčešće se moli za plodove otajstva koje smo slavili. No treba imati na umu da ćemo plodove euhristije moći osjetiti ukoliko se dostojno pripravimo za sudjelovanje u njoj i ako u njoj doista sudjelujemo «potpuno, svjesno i djelatno». 6
4. Euharistija i djelotvorna ljubav i poslanje Prije su se u katehezi glavne dimenzije kršćanskog života iznosile ovako: 1. vjerovanje, 2. moralni život, 3. sakramenti, kao pomoć za bolji moralni život. Prema izvornome kršćanskom gledanju, koje je ponovio i Tridentski sabor u 16. stoljeću, a koje se i danas naglašava glavne dimenzije kršćanskog života proizlaze jedna iz druge: na vjerovanju (1) se temelji slavljenje sakramenata, ulaženje u misterij u i po liturgijskom slavlju (2), a snagom primljenom u slavlju živi se odgovarajućim moralnim, kreposnim životom (3). Molitveni tekstovi liturgijskih slavlja u isto vrijeme izražavaju vjeru i poslanje Crkve. Ureñenje kršćanskih molitava (lex orandi) je zrcalo kršćanskoga vjerovanja (lex credendi) i kršćanskog djelovanja (lex agendi). Od kršćanina koji sudjeluje u euharistiji očekuje se da nakon euharistije živi životom koji se ne protivi slavljenom otajstvu, očekuje se da bude u skladu sa stvarnostima koje je u liturgiji susreo. Susret s Kristom nije dar, talenat koji treba sakriti nego talenat koji treba učiniti plodnim u riječima i djelima. Pričest vjernika je potvrda sudjelovanja u novom savezu izmeñu Boga i ljudi i potvrda spremnosti da se doprinese punom ostvarenju Božjega kraljevstva koje je tim savezom uspostavljeno. Uzalud slavimo euharistiju ako na slavlju ne preuzmemo obvezu angažmana u vlastitim svagdašnjim prilikama. Ako se od ponedjeljka do subote, kao osobe i kao zajednica, ne angažiramo u pomaganju siromašnima i potrebitima, naše će nedjeljno slavlje i molitva biti farizejsko. Shvaćanje koje je euharistiju gledalo samo privatno iskustvo vjere, a tako je bilo stoljećima, od Tridentskog sabora do liturgijske obnove Drugoga vatikanskog sabor (1962-1965), potaknulo je razdvajanje slavljenja euharistije od moralnih obveza koje proizlaze iz euharistije na osobnom i zajedničkom planu. Temelj za opravdano isticanje ove životne, životvorne, egzistencijalne dimenzije euharistije je prikaz posljednje večere u Evanñelju po Ivanu. Kod Ivana se taj prikaz sastoji zapravo samou izvještaju o pranju nogu učenicima i o Isusovu pozivu da i oni čine ono što je on njima učinio. Papa u enciklici daje značajno mjesto plodovima koje euharistija mora donijeti u svagdašnjem životu, u kršćanskoj zajednici i u društvu. O tome se govori već u prvom, doktrinalnom poglavlju (naslov mu je Tajna vjere) i time se pokazuje da je životvornost, angažman, kao plod euharistije, bitan vid cjelovitog poimanja euharistije. Papa piše: «... Gospodin je želio ostati s nama u euharistiji, utiskujući u tu žrtvenu prisutnost na gozbi obećanje čovječanstva obnovljenog njegovom ljubavlju. (...) Sa svoje strane, apostol Pavao kaže da je «nedostojno» kršćanske zajednice sudjelovati u večeri Gospodnjoj kada to biva u prilikama podjela i ravnodušnosti prema siromašnima (usp. 1 Kor 11, 17-22.27-34; Ecclesia de Eucharistia, 20). Jedan je teolog razmišljao ovako: 'Da, mi smo ovdje, okupljeni na misi, imali za slavljenje dovoljno kruha i vina. No, moramo se s jednakom ozbiljnošću zapitati, jesu li i svi članovi naše kršćanske zajednice, naše župne zajednice imali dovoljno kruha i vina, dovoljno hrane za redoviti život? U liturgiji se nazivamo «braćom i sestrama». No, jesmo li braća i sestre jedni drugima i nakon euharistijskog slavlja? Papino apostolsko pismo u Godini euharistije (Ostani s nama, Gospodine) još više ističe tu dimenziju posvećujući joj četvrti dio s naslovom Euharistija počelo i "plan" poslanja. Papa piše: «Ne možemo se zavaravati: prema meñusobnoj ljubavi i, posebice, prema skrbi za potrebite bit ćemo prepoznati kao istinski učenici Kristovi (usp. Iv 13,25; Mt 25,31-46). To je kriterij prema kojem će se mjeriti auteničnost naših euharistijskih slavlja». Evo kako je taj vid euharistijskog slavlja opisao sv. Justin u jednom od najstarijih zapisa o euharistiji: «A oni koji imaju više dobara i žele dati daju ono što svatko želi te se ono što se sakupi ostavi kod predsjedatelja slavlja; on sam onda pomaže siročad i udovice i one koji su u potrebi bilo zbog bolesti bilo zbog čega drugog i onima koji su u zatvoru i onima koji borave u okolici kao stranci: ukratko on se brine za sve one kojima je potrebna kakva pomoć». 7
Ulazeći u Crkvu donosimo sve životne radosti i tjeskobe. Izlazeći iz Crkve nosimo u svagdašnjicu sve obveze preuzete u ritmu naših brojnih euharistija u kojima smo sudjelovali tijekom svog života. Zaključne misli Papa Inocent III. sljedećim je jednostavnim riječima rekao što je euharistija: «Oblik je kruha i vina, istina tijela i krvi, a moć jdinstva i ljubavi». Možemo na kraju reći: euharistija povećava naše sjedinjenje s Kristom, odvaja nas od grijeha, učršćuje crkveno zajedništvo, potiče nas na zalaganje za siromašne, uvećava u nama milost i daje nam zalog, jamstvo vječnoga života, njegov sigurni i provjerljivi početak. 8