Glasilo Svetišta i Župe Gospe Sinjske GOdište XLVI. Uskrs, BROJ 1 Sretan Uskrs!

Glasilo Svetišta i Župe Gospe Sinjske GOdište XLVI. Uskrs, 2019. BROJ 1 Sretan Uskrs!

Sadržaj Znamo da si doistine uskrsnuo, Božji Sine!...3 Svjetski Dan molitve za zvanja...5 Sedam riječi Uskrsloga...7 Zašto se svake godine mijenja datum Uskrsa?...10 Savjest u svjetlu zakona ljubavi...11 Pismo hrvatskih biskupa srpskom patrijahu...13 Bleiburg je prva postaja križnoga puta...19 Abortus je namjerno i svjesno prekidanje već započetog života ljudskog bića...21 Izgradnja Nove crkve u Brnazama...23 Zaustavite pobačaj!...24 Uz jubilej Franjevačke klasične gimnazije u Sinju (1838.-2018.)...25 Ljetopis Svetišta i Župe...29 Kum i kuma na krštenju i krizmi...36 Uskrsna meditacija...37 Franjevcu milijun dolara...38 Mila Wod...39 Pošli su u nebesku domovinu...40 Fra Šimun Čugura...40 Fra Branko Mijić...41 Fra Ivan Buljević...42 Bogoslužje Velikoga tjedna u Svetištu i Župi Gospe Sinjske...43 Štovatelji svojoj Gospi...43 Glasnik Gospa Sinjska, glasilo Svetišta i Župe Gospe Sinjske Izlazi povremeno s dopuštenjem crkvenih i redovničkih poglavara Izdavač: Franjevački samostan Sinj Fratarski prolaz 4, 21 230 Sinj Tel. 021/707 010 ili 825 019 - Fax: 021/ 707 020 www.gospa-sinjska.hr e-mail: gospa.sinjska.svetiste@gmail.com Glavni i odgovorni urednik: fra Petar Klapež Uredništvo: fra Gabrijel Jurišić, fra Petar Klapež, fra Perica Maslać, fra Antonio Mravak, fra Lukica Vojković, fra Filip Budić, fra Frano Pupić Bakrač, fra Stipe Šušnjara Naslovna stranica: Isusovo Uskrsnuće Posljednja stranica: Cvjetnica u Sinju, 2019. (Foto: Ivan Alebić) Grafičko oblikovanje: Silvio Družeić Tisak: Jafra-print d.o.o., Solin Žiro račun: Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja - Franjevački samostan Sinj 2330003-1100061215 - Splitska Banka - Sinj Devizni račun: 34400-620-21-7031-1035142 - Splitska Banka - Sinj Cijena: 10 kn

GOSPA SINJSKA Glasilo Svetišta i Župe Gospe Sinjske Godište XLVI. Uskrs, 2019. Broj 1 Znamo da si doistine uskrsnuo, Božji Sine! Što tražite Živoga među mrtvima? Draga štovatelji Čudotvorne Gospe Sinjske, braćo i sestre! Nakon korizmenoga vremena, u kojem nas je liturgija pozivala da se obratimo, više molimo i činimo djela ljubavi, došao je i svečani dan Uskrsnuća Gospodnjega. Uskrs je, zapravo, središnji događaj u povijesti spasenja. On je srce i polazište vjere i kršćanskog nauka. Znamo da kršćanstva ne bi ni bilo, da se uskrsnuće nije dogodilo. Zbog toga i piše Pavao Korinćanima da bi bez uskrsnog događaja vjera bila prazna i bez temelja: Ako Krist nije uskrsnuo, uzaludno je naše propovijedanje (1 Kor 15,14). Slavimo Isusovo uskrsnuće. To je prava, duboka radost utemeljena na sigurnosti da uskrsli Krist više ne umire, već je živ i djeluje u svojoj Crkvi i danas. Ta je sigurnost pohranjena u srcu vjernikâ od onoga uskrsnog jutra, kada su žene pošle na Isusov grob, a anđeli im rekoše: Što tražite Živoga među mrtvima? (Lk 24, 5). Te riječi su kao kamen međaš u povijesti; ali i kamen spoticanja, ako se ne otvorimo Radosnoj vijesti, ako mislimo da manje smeta mrtvi Isus od živoga! Međutim, koliko puta, u svomu svakodnevnom životu želimo čuti riječi: Što tražite Živoga među mrtvima? Koliko samo puta tražimo živoga među mrtvim stvarima, među stvarima koje nam ne mogu dati život, među stvarima koje danas jesu, a sutra ih više ne će biti. Među prolaznim stvarima toliko toga se nakupi u našim životima. Što tražite Živoga među mrtvima? Početak Crkve vezan je uz onaj duhovski proglas istine koju je apostol Petar ovako formulirao: Bog uskrisi Isusa od mrtvih. Mi smo tomu svjedoci! (Dj 2, 32). Kršćanstvo živi od te istine i već dvije tisuće godina navješćuje svim naraštajima činjenicu praznog groba, kao i ono što su apostoli nakon toga čuli, vidjeli i doživjeli. Oni su bili povlašteni svjedoci toga povijesnog i nadpovijesnog događaja. Uskrsnuli Gospodin, naime, s njima razgovara, tješi ih, povjerava im poslanje i upućuje ih neka idu i propovijedaju Evanđelje svemu stvorenju (Mk 16, 15). On, međutim, ne dokida bol, patnju i smrt, već im daje novo značenje. Bol se pretvara u radost, poraz umiranja u pobjedu uskrsnuća, a smrt u život. Zbog toga i pjevamo s uskrsnom vjerom i zanosom: Znamo da si doistine uskrsnuo, Božji Sine! To želimo kada se zatvorimo u bilo koji oblik sebičnosti, kada se zavedemo zemaljskim silama i stvarima ovoga svijeta, zaboravljajući Boga i bližnjega; kada svoje nade polažemo u svjetovne ispraznosti u uspjeh. Tada nam Božja riječ govori: Što tražite Živoga među mrtvima? Zašto tražiš tamo? To ti ne može dati život! Možda će ti pružiti veselje koje kratko traje, a zatim? Što tražite Živoga među mrtvima? Ta nam rečenica mora ući u srce i ona mora posebno ovih uskrslih dana zaživjeti u našemu vjerničkom životu. 3

Znamo da nije lako biti otvoren Isusu. Prihvatiti život Uskrsloga i njegovu prisutnost među nama nije nešto samo po sebi razumljivo. Evanđelje nam omogućuje vidjeti razne reakcije: apostola Tome, Marije Magdalene i dvojice učenika iz Emausa. Dobro je suočiti se s njima. Toma postavlja uvjet za vjeru, traži očevidnost, traži da dotakne rane; Marija Magdalena plače, vidi ga, ali ga ne prepoznaje, postaje svjesna da je to Isus tek kada ju on pozove po imenu; učenici iz Emausa, potišteni i obuzeti osjećajima poraza, susreli su se s Isusom tek kada su dopustili da im se na putu pridruži tajanstveni putnik. Svaki na svoj način! Tražili su među mrtvima onoga koji je živ i sâm Gospodin ih vodi na pravi put. A što mi činimo? Koji pravac slijedimo da susretnemo u današnjem svijetu živoga Uaskrslog Krista? On nam je uvijek blizu i uvijek je spreman da nas izvede na pravi put, ako smo krenuli krivim pravcem. Što tražite Živoga među mrtvima? (Lk 24, 5). To nam pitanje pomaže pobijediti napast da gledamo unatrag, na ono što je bilo jučer, i tjera nas naprijed prema budućnosti. Isus nije u grobu, on je Uskrsli! On je Živi, Onaj koji uvijek obnavlja svoje tijelo koje je Crkva i pomaže joj ići putem koji vodi njemu. Jučer je Isusov grob i grob Crkve, grob istine i pravednosti; danas je trajno uskrsnuće prema kojem nas tjera Duh Sveti, dajući nam punu slobodu. Ovog Uskrsa i nama je upućeno to pitanje. Ti, zašto tražiš živoga među mrtvima, ti koji se zatvaraš u samoga sebe nakon jednog neuspjeha i ti koji nemaš više snage za molitvu? Zašto tražiš živoga među mrtvima, ti koji se osjećaš usamljenim, napuštenim od prijatelja i možda i od Boga? Zašto tražiš živoga među mrtvima, ti koji si izgubio nadu i ti koji se osjećaš zarobljenim svojim grijesima? Zašto tražiš živoga među mrtvima, ti koji težiš brzoj sreći i lažnoj ljepoti, ti koji težiš duhovnom savršenstvu, pravednosti i miru? Svi želimo čuti i sjetiti se te anđelove opomene! Ta opomena - Što tražite Živoga među mrtvima? - pomaže nam izaći iz naših prostora žalosti i otvara nas obzorima radosti i nade. One nade koja uklanja kamenje s grobova i bodri nas da naviještamo Radosnu vijest, koja je kadra donijeti novi život nama i drugima. Braćo i sestre, Krist Uskrsli je živ, on je s nama! Ne idimo tolikim grobovima koji nam danas bez križa i žrtve obećavaju kratkotrajnu sreću i lažnu ljepotu, a zatim nam ne daju ništa osim groba! Uskrsli je doista živ! Njegov grob je prazan. Stoga ne tražimo živoga među mrtvima! Tim mislima svim štovateljima Čudotvorne Gospe Sinjske, kao i svim ljudima dobre volje, želim sretan i blagoslovljen Uskrs! Fra Petar Klapež, gvardijan i upravitelj Svetišta 4

Svjetski Dan molitve za zvanja Nemojte biti gluhi na Božji poziv! papa Franjo Obećanje i rizik dvije su dimenzije koje je papa Franjo istaknuo u poruci za 56. svjetski dan molitve za zvanja, nadahnuvši se evanđeoskim odlomkom o pozivu prvih učenika na Galilejskom jezeru i dvama velikim događajima koji su nedavno završili, Biskupskom sinodom i Svjetskim danom mladih u Panami koji su omogućili Crkvi slušati mlade i njihove potrebe te pokušati dati im konkretne odgovore. Poput apostola ribara, svatko je pozvan suočiti se s napornim i bezuspješnim danima i onima u kojima je obilan ulov nagrada za tešku noć provedenu na moru. No, kao u svakom pozivu, Bog nas u određenom trenutku iznenađuje i dolazi nam u susret te nam daruje radost koja ispunja život, pa i kad su mreže prazne, napisao je Papa, a prenio Vatican News. Gospodinov poziv nije uplitanje Boga u našu slobodu. Ne radi se o kavezu ili teretu koji je natovaren na nas. Naprotiv, to je zahvat pun ljubavi kojim nam Bog dolazi u susret i poziva nas da uđemo u veliki projekt u kojem želi da sudjelujemo, pokazujući nam obzor širega mora i izobilnog ribolova. Bog ne želi da naš život postane zatvorenik očiglednoga, zarobljen u svakodnevnim navikama i neodlučan u odnosu na izbore koji bi mu mogli dati smisao. Ne želi da se pomirimo s tim da živimo iz dana u dan gaseći unutarnji nemir u traženju novih putova svoga putovanja i misleći da u biti nema ničega za što se isplati žarko zauzimati, napomenuo je Sveti Otac. Ako ponekad doživimo čudesan ribolov, to je zato što želi da otkrijemo da je svatko od nas pozvan, na različit način, na nešto veliko i da se život ne bi trebao uplesti u mreže besmisla i onoga što umrtvljuje srce. Ukratko, poziv je poticaj da se ne zaustavimo na obali s mrežama u ruci, nego da slijedimo Isusa na putu koji nam je pripremio radi naše sreće i za dobro onih koji su nam blizu. Međutim, da bismo prihvatili to obećanje potrebna je hrabrost za rizik, uključiti se, ostavljajući, kao i učenici na jezeru, sve što nas drži vezane za našu malu lađu i ne dopušta da otkrijemo Božji projekt. Kada smo postavljeni pred široko more poziva, ne možemo nastaviti popravljati svoje mreže. Kršćanski život koji počinje krštenjem, razvija se liturgijom, molitvom i bratskim dijeljenjem i pretpostavlja ljubav prema Crkvi koja je majka, pa i kada na njezinu licu vidimo bore krhkosti i grijeh, te na kraju smionim svjedočenjem. Kršćanski život pokazuje se u onim odlukama koje, dok daju precizan smjer našoj plovidbi, također pridonose rastu Božjega kraljevstva u društvu. To se odnosi na one koji se odluče za vjenčanje u Kristu i izgradnju obitelji, no i za mnoga zvanja vezana uz posao, zanimanja, rad na polju milosrđa, solidarnosti, društvene odgovornosti i u svemu što nas čini navjestiteljima dobra, ljubavi i pravde, sve do potpunoga izbora posvećenog života. U susretu s Gospodinom netko može biti oduševljen pozivom na posvećeni život ili svećenički red. Radi se o otkriću koje uzbuđuje i istodobno plaši. Neki se osjećaju pozvanima postati ribari ljudi u lađi Crkve kroz potpuno predanje sebe i vjerno služenje evanđelju i braći. Taj izbor podrazumijeva rizik da sve ostave da bi slijedili Gospodina, 5

potpuno se posvetili Njemu i postali suradnici u njegovu djelu. Onima koji osjećaju unutarnji otpor, koji doživljavaju nedostatak nade ili se suočavaju s nepovoljnim strujama sekularizacije, gdje se čini da nema mjesta za Boga i evanđelje, Papa je predložio primjer Marije, savršen simbol poziva između obećanja i rizika, a posebno je poručio mladima: Nema veće radosti nego riskirati život za Gospodina. Nemojte biti gluhi na Gospodinov poziv! Ako vas On zove na taj put, ne uvucite vesla u lađu nego imajte povjerenja u Njega. Ne dopustite da vas pred visokim vrhuncima, na koje nas Gospodin zove, obuzme strah koji vas paralizira. Marijin da, bio je da onih koji se žele uključiti i riskirati, staviti sve na kocku, bez ikakvoga drugog jamstva osim sigurnosti da su nositelji obećanja. Da bi pomogao mladima u razlučivanju svoga poziva, Sveti Otac zatražio je obnovljenu zauzetost cijele Crkve, svećenika, pastoralnih animatora i odgojitelja, da ponude prilike za slušanje i razlučivanje. Zatražio je i pastoral za mlade i za zvanja koji će pomoći otkrivanju Božjeg projekta. Put Križa na Starom gradu petak, 12. travnja 2019. 6

Sedam riječi Uskrsloga 1. Ne bojte se! Idite, javite mojoj braći da pođu u Galileju! Ondje će me vidjeti! (Mt 28,10) Uskrsnuli nam želi uzeti strah koji nas često toliko sapinje. Ovu riječ Ne bojte se! trebamo govoriti uvijek iznova u naš strah da bi se on preokrenuo u povjerenje. Nadvladavanje smrti po uskrsnuću hoće prije svega pobijediti naš strah od smrti. Taj strah od smrti je naposljetku na neki način prisutan u svakome drugom strahu. Pretvorba straha prvi je vidik uskrsnuća. Drugi je vidljiv u riječi Galileja. Galileja je izmiješana zemlja u kojoj pomiješani stanuju Židovi i pogani. Galileja znači i svakodnevicu učenika. Ondje oni idu za svojim pozivom. Uskrsnuli šalje svoje učenike u Galileju. Ondje će se susresti s njim. Uskrsni nas blagdan otpušta u svakodnevicu. Ondje, usred našega svakodnevnoga posla, usred naših odnosa i sukoba vidjet ćemo Uskrsnuloga. I susrest ćemo ga u izmiješanoj zemlji, ondje, gdje je oko nas pobožno i manje pobožno, svjetovno i duhovno. I Isusa ćemo susresti u mješovitoj zemlji naše duše. Jer i u svojoj duši iskusujemo Galileju: Tu su izmiješani povjerenje i strah, vjera i nevjera, pobožne i bezbožne strane. Mi po uskrsnuću nismo postali savršeni. Kao ljudi ostajemo poprište buke i tišine, duhovnih i svjetovnih interesa, svega suprotstavljenoga koje nas katkada želi razdrijeti. Ali upravo ondje tako glasi obećanje ove riječi susrest ćemo se s Uskrsnulim. Trebali bismo računati s time da nam se Uskrsnuli obraća usred svakodnevice našega života, dodiruje nas, da nam se odjednom pojavi svjetlo i mi smijemo biti sigurni: Da, uza me je sada Uskrsnuli. Doživio sam ga. On me je podigao. 2. Marijo Ne zadržavaj se sa mnom jer još ne uziđoh Ocu. (Iv 20,16 i dalje). Isus se Mariji iz Magdale obraća njezinim imenom. Kad čuje da Isus izgovara njezino ime, prepoznaje ga. Isus joj se obraćao i ranije: Ženo, zašto plačeš? (Iv 20,15). Ali ga po glasu nije prepoznala. No sada, budući da je naziva imenom, ona čuje ljubav koju je osjećala u svakome susretu s Isusom. Ona u ovome imenu osjeća da ljubav, kojom ju je Isus ljubio, nije prošla, nego na nov način prisutna, da ljubav traje dulje od smrti da ne može smrću biti razorena. Ovo iskustvo ljubavi koje pobjeđuje smrt, za Mariju iz Magdale je zaista iskustvo Uskrsa. Marija želi i nas ohrabriti da vjerujemo u ovu ljubav koju smrt ne može ukinuti. Ovo vrijedi za ljubav prema čovjeku. Ona će trajati dulje od smrti. Ali to vrijedi i za Isusovu ljubav i za Božju ljubav koju katkada smijemo iskusiti u tišini, u bogoslužju, u meditaciji o nekoj riječi. Ljubav, kojom nam se Isus obraća u oproštajnim govorima, susrest će nas i onda kad u smrti susretnemo Uskrsnuloga. Iskustvo ljubavi tjera Mariju da zagrli Isusa. Ipak, Isus joj govori: Ne zadržavaj se sa mnom jer još ne uziđoh Ocu. Ljubav koju iskusujemo u uskrsnuću nije ljubav koju možemo zadržati, nego ljubav koja ostavlja slobodnim. Mi bismo se rado skopčali s onim koga ljubimo. Ali u svakomu od nas je i nešto što uzmiče dohvatu, nešto što tek mora uzići Ocu. Kad u svojoj ljubavi jednih prema drugima otkrijemo ono što ne možemo zadržati, tada usred naše ljubavi stječemo iskustvo uskrsnuća. Ljubav nam tada otvara pogled za ono što nadilazi našu ljubav. To našu ljubav održava živom i daje joj okus tajne i nedodirljiva dostojanstva. 7

3. Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran. Toma nije bio prisutan kad je Isus u uskrsno jutro stupio među svoje učenike. Kad su mu učenici o tome pripovijedali, posumnjao je u to. Htio je imati dokaze. Želio je dodirnuti Isusove rane. Kad je Isus zatim osam dana poslije još jednom kroz zatvorena vrata stao usred svojih učenika, poziva ovom riječju Tomu da svoj prst stavi u rane njegovih ruku i svoju ruku u njegov bok. Ovdje se ne radi samo o dodiru Uskrsnuloga, nego o tome da Toma dodiruje Uskrsnuloga upravo u njegovim ranama. Uskrsnuli je istodobno raspeti koji na sebi još uvijek nosi rane smrti. Ali te rane su proslavljene, pretvorene u bisere. Rane su gotovo najdragocjeniji Isusov dio. U njima postaje vidljiva njegova ljubav. Isus poziva Tomu da ga dodirne upravo ondje, gdje njegova ljubav postaje iskusiva, u ranama, i da (Iv 20,27) istodobno opipljivo osjeti ljubav. Iskustvo ove ljubavi koja je postala vidljiva, koja je pobijedila smrt, dodir rana na kojima se događa čudo vjere, svladava apostola. On odgovara: Gospodin moj i Bog moj! (Iv 20,28). Dodirujući rane Uskrsnuloga spoznaje da Isus nije samo Gospodin i Bog, nego njegov Gospodin i njegov Bog. Uskrsnuće dovodi Tomu u osobni odnos s Isusom Kristom. Sada on spoznaje tko je Isus, ali ne više teoretski nego u intimnome susretu i dodiru njegovih rana. Tu on dodiruje upravo njegovo srce koje je Isus za nas otvorio na križu. Zato nas riječ Uskrsnuloga želi pozvati da zajedno s Tomom dodirnemo Isusa u njegovim proslavljenim ranama. Kad u Euharistiji uzimamo u svoje ruke Isusovo tijelo, stavimo tada svoje prste u njegove rane koje će naše rane ozdraviti i preobraziti. 4. Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu? Riječ, koju Isus upravlja učenicima iz Emausa na njihovu putu, izaziva nas da ponovno promislimo svoj vlastiti put. Na našemu putu k Bogu postoji ne samo slava uskrsnuća, nego i trpljenje. A uskrsno vrijeme nije nikakvo jamstvo da je sve u našemu životu krasno. I tu nas zadesi trpljenje, i tu nepredviđene stvari ometu naš put. Uskrsnuli nam pokazuje mogućnost da s ovim protivštinama postupimo tako da nas ne slome, nego otvore za nove mogućnosti. Naš put do slave, do doxa, do jedinstvena lika koji je Bog namijenio nama, ide preko nekih nevolja, preko onoga što nam se dogodi izvana. Tajna uskrsnuća je da trpljenje, koje osujeti naše planove ne slomi nas, nego samo naše predodžbe o nama Nakon što su se učenici iz Emausa puni radosti vratili natrag u Jeruzalem i apostolima ispripovijedali što su putem doživjeli, sam Isus staje među učenike. Ipak nas reakcija pomalo čudi. Učenici, koji su još tako oduševljeno pripovijedali o susretu s Uskrsnulim, sada se uplaše što sam Isus staje među njih. Isus govori o njihovoj dvojbi i njihovu strahu. I da ih smiri, upućuje ih na svoje ruke i noge. I zatim govori riječ koja za mene sažima tajnu uskrsnuća: Ego eimi autos Ta ja sam. To je više od samoga naputka da je on Uskrsnuli. Autos je za stoičku 5. Pogledajte ruke moje i noge! To sam ja! (Lk 24,26) samima, o našemu životu i o Bogu. Kad dopustimo da se naše predodžbe i iluzije, koje svako malo stvaramo o sebi i svome životu, slome, otvaramo se za naše pravo sebstvo, za jedinstvenu sliku koju je Bog o nama načinio. Zato nas riječ Uskrsnuloga želi pozvati da o svome životu razmišljamo u svjetlu ove riječi. Tada ni usred bolnih iskustava našega života nećemo izgubiti nadu. Jer sve što nas tišti i vuče prema dolje, ne može nas rastaviti od života koji nam je Bog namijenio. Ono tjeskobno samo je tjeskoba koja nas želi otvoriti za tajnu Boga koji oživljuje mrtvo i daje da procvjeta uspavano. (Lk 24,39) filozofiju slika nutarnjega svetišta čovjeka, posvećenoga područja pravoga sebstva. Isus je u uskrsnuću postao potpuno on sam, potpuno taj jedinstveni čovjek koji je istodobno i Božji Sin. Ako o toj riječi Uskrsnuloga meditiramo tjedan dana i uza sve što činimo uvijek ju iznova govorimo, mi ćemo i za sebe iskusiti tajnu uskrsnuća. Ta će riječ ponajprije zvučati banalno. Ali ako tu riječ izgovorim u svoje susrete s ljudima, spoznat ću da često to nisam ja, nego da želim ispuniti očekivanja drugih. Ja se njima prilagođujem. Savijam se. Igram 8

puno uloga. I u mome osobnome životu i na mome osobnome putu stavljam sebe često pod pritisak da ostvarim neku određenu sliku o sebi i svojoj duhovnosti. Kad sam ovu riječ neko vrijeme izgovarao u sve što sam činio govorio, doživljavao, razmišljao, odjednom sam osjetio neizmjernu slobodu. Ja jednostavno smijem biti ja. Nikomu ne moram ništa dokazivati. Ne moram ispunjavati očekivanja. Smijem biti ovaj jedinstveni čovjek. To me rasterećuje od svakoga pritiska pod koji sebe tako rado stavljam. Ta sloboda od svakoga pritiska očekivanja za mene je izraz uskrsnuća. Ta me riječ, kad ju uistinu svaki dan nosim sa sobom, uvodi u tajnu uskrsnuća i u tajnu života bez veriga. 6. Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas. Primite Duha Svetoga! (Iv 20,21) Riječ koju je Isus na Uskrs navečer rekao svojim učenicima, pripravlja nas već na dolazak Duha Svetoga na Duhove. Za Ivana su Uskrs i Duhovi jedan događaj. Na Uskrs navečer stupa Isus među svoje učenike koji su od straha pred Židovima bili zatvorili vrata. On im želi uskrsni mir. I on ih šalje. Uskrs i Duhovi nisu blagdani na kojima se vrtimo samo oko sebe i svoga iskustva uskrsnuća, nego uskrsnuće znači smoći hrabrosti ustati i živjeti svoje poslanje u ovome svijetu. Uskrsnuli nas šalje u svijet da bismo sada umjesto njega naviještali Očevu riječ i otvarali ljudima oči. Isus je sebe shvatio tako da je od Oca poslan u svijet da svjedoči za istinu. On je htio odgrnuti zastor koji je zastirao sve da bi ljudi prozirali, da bi vidjeli na dno i spoznali istinu. Ovo poslanje trebamo sada mi nastaviti. Trebamo biti svjedoci istine. Trebamo svjedočiti ne za sebe, nego za Boga. Ali Bog je onaj, čija slava sjaji usred našega života kad na svoj život gledamo očima vjere. Da bismo mogli ispuniti svoje poslanje, on dahne u nas. I dahnuvši govori riječ: Primite Duha Svetoga! Duh Sveti, kojega Isus u nas gotovo udahnjuje, u nas diše, njegov je osobni Duh, njegov način razmišljanja, govorenja, osjećanja. To je njegova snaga, njegovo zračenje koje želi preko nas djelovati u ovaj svijet. Tajna uskrsnuća dovršava se u tome da se mi sada napunjamo Duhom Uskrsnuloga i sada zajedno s njim i istodobno umjesto njega ispunjamo zadaću koju je on ispunjavao tijekom svoga zemaljskog života. Kad ispunjeni njegovim Duhom govorimo Isusove riječi u ovaj svijet i opet i opet ljudima ponovno tumačimo, svjedočimo u ovome svijetu o Ocu. U ovome svijetu imamo zadaću. Preko nas hoće Isusov Duh, hoće njegova ljubav, kojom nas je na križu do kraja ljubio, prodrijeti u ovaj svijet i malo-pomalo ga mijenjati. 7. Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta. (Mt 28,20) Posljednja riječ koju Uskrsnuli u Matejevu evanđelju govori svojim učenicima otpušta nas u svakodnevicu, u vrijeme poslije Uskrsa. Ona ima dvostruko značenje. Isus je uz svoje učenike kad su zajedno okupljeni u njegovo ime. I Isus je s njima. On će stajati uz njih sve dane do dovršenja vremena. Ovdje postaje vidljivo obećanje koje je anđeo dao Josipu: Evo, djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel, S nama Bog (Mt 1,23). Kao Uskrsnuli ispunja Isus ovo obećanje. On je uvijek Emanuel, Bog, koji je s nama i uz nas. Kod Mateja se Uskrsnuli ne rastaje od svojih učenika. On ne napušta svijet, nego ostaje s njima. Daje im obećanje da ide s njima njihovim putem i da će stajati uz njih kad po čitavome svijetu budu navještali Evanđelje. Riječ o trajnoj nazočnosti Uskrsnuloga u našoj sredini hoće nam otvoriti jedan drugi vidik uskrsnuća. Uskrsnuće znači da više nema ni jednoga trenutka u kojemu Krist, Uskrsnuli, ne bi bio sa mnom i uza me. Nikad više nisam sam. I ondje gdje se osjećam sam, on je sa mnom. Ali ovu prisutnost Uskrsnuloga iskusujem prije svega u zajednici. Kad zajedno molimo, makar i oskudno, među nama je Uskrsnuli. To mijenja naš život. Ovo je utješna poruka: usred svakodnevice Uskrsli je s nama. Kad dopustimo da ta riječ u nama padne, mijenja se svaki trenutak našega života. Uz nas i s nama je Uskrsnuli kad smo sabrani u njegovo ime, na molitvu, na posao, na jelo, na šutnju, na razmjenu. To našemu životu daje novu dimenziju. Uskrs je uvijek i posvuda. Jer ondje, gdje je s nama i uz nas Uskrsnuli, može sve što uzimamo u ruku, biti promijenjeno i preko nas može u ovaj svijet biti donesena nada koja je povezana s uskrsnućem, nada da će Kristova nazočnost promijeniti ovaj svijet i sve više i više ga ispunjavati Duhom Isusa Krista. Anselm Grün 9

Zašto se svake godine mijenja datum Uskrsa? Uskrs se u početku slavio svake nedjelje, a kasnije se počinje slaviti jedanput godišnje, tj. između 22. ožujka i 24. travnja. Saznajte zašto svake godine dolazi do promjene datuma i kako se taj datum izračunava. Mijenjanje datuma godišnje proslave Gospodinova uskrsnuća povezano je s činjenicom da se uskrsnuće dogodilo u nedjelju nakon proslave židovske Pashe kao njezino ispunjenje i dovršenje. Krist je vazmeni pashalni Jaganjac Novoga saveza žrtvovan na križu i blagovan u dvorani Posljednje večere. On je onaj koji je u svojoj muci, smrti i uskrsnuću pobijedio smrt i zlo, on je onaj koji je donio svijetu spasenje. Kao što je Pasha bila liturgijsko sjećanje na čudesno izbavljenje izabranoga naroda iz egipatskoga sužanjstva, tako je i godišnja proslava Uskrsa liturgijsko sjećanje na čudesno izbavljenje i spasenje čitavoga čovječanstva. Zbog svih tih razloga, način određivanja godišnje proslave Pashe, na koji se kasnije nadogradio običaj da se Uskrs slavi nedjeljom, postao je temeljem sustava za određivanje datuma proslave Uskrsa. Pasha se slavila četrnaestoga dana mjeseca nisana (prije babilonskoga sužanjstva taj se mjesec zvao abib), tj. četrnaestoga dana prvoga proljetnog mjeseca koji odgovara našemu ožujku i travnju. Četrnaesti nisana ne odgovara, kao ni proslava Uskrsa, jednom određenom datumu našega kalendara, već je to dan bolje rečeno noć prvoga proljetnog punog mjeseca. Vrlo je vjerojatno da je Crkva apostolskih vremena slavila godišnju proslavu muke, smrti i uskrsnuća Gospodinova na dan židovske Pashe, tj. četrnaestoga nisana. Kako se uskrsnuće dogodilo u nedjelju a za kršćane je svaka nedjelja Uskrs to se u nekim dijelovima Crkve s vremenom pojavila praksa da se i godišnja proslava Gospodinova uskrsnuća slavi nedjeljom. Time se želi istaknuti važnost koju za kršćane ima nedjelja, ali i izbjeći u to vrijeme prisutnu opasnost da se Uskrs poistovjeti sa židovskom Pashom te kršćane sa židovskom sektom. Nisu se svi slagali s tom praksom i razlozima na kojima je počivala, pa se neko vrijeme Uskrs u pojedinim dijelovima Crkve slavio na dan Pashe bez obzira na dan u tjednu, a u drugim se slavio u nedjelju poslije Pashe. Nije to bila samo različita praksa, nego i povod za žučne rasprave koje su zaključene tek godine 325. na Prvomu ekumenskom saboru u Niceji. Sabor je odredio, želeći zaključiti raspravu koja je dijelila Crkvu, da se godišnja proslava Uskrsa slavi nedjeljom koja slijedi nakon dana prvoga proljetnog punog mjeseca. Tom odlukom, koja je i danas na snazi i prema kojoj se i danas određuje datum Uskrsa, Sabor je uspio, zadržavajući teološku vezu između vazmenoga otajstva muke, smrti i uskrsnuća i starozavjetne Pashe, izbjeći opasnost poistovjećivanja kršćanskoga pashalnog otajstva sa židovskom Pashom te je uspio zadržati liturgijski običaj da se Uskrs slavi nedjeljom. Taj način određivanja datuma godišnje proslave Uskrsa dozvoljava proslavu Uskrsa u rasponu od pet tjedana, tj. od 22. ožujka do 24. travnja. Zbog novih okolnosti modernoga društva kojemu ne odgovara tako velika pomičnost datuma godišnje proslave Uskrsa, u posljednjim se desetljećima pojavila potreba stabilnijega datuma proslave Uskrsa. U tom smislu su već vođeni ekumenski razgovori između različitih Crkava i crkvenih zajednica iz kojih su izišla dva vrlo slična prijedloga. Prvim se za proslavu Uskrsa predlaže nedjelja nakon druge subote u travnju (od 9. do 15.travnja), a drugim se kao dan proslave Uskrsa predlaže druga nedjelja u travnju (od 8. do 14. travnja). Uz pozitivnu tradiciju Crkve kojom se Uskrs slavi nedjeljom, oba prijedloga uvažavaju povijesne činjenice, jer veliki broj znanstvenika, unatoč kronološkim problemima povezanim uz određivanje datuma iz Isusova života, smatra vrlo vjerojatnim datum Kristova raspeća petak 7. travnja 30. godine, a nedjelju 9. travnja 30. nedjelju uskrsnuća Gospodinova. Premda nijedna od zainteresiranih Crkava i crkvenih zajednica nema prigovora tim prijedlozima, dogovor još nije postignut. Treba pretpostaviti da se Uskrs zbog njegove povezanosti s nedjeljom ni u slučaju dogovora ne će svake godine slaviti istoga datuma. mons. Mate Uzinić 10

Savjest u svjetlu zakona ljubavi Suvremeni čovjek suočen je sa sve brojnijim i složenijim moralnim dvojbama, a osobito onima koje se tiču ljudskoga života u njegovim najosjetljivijim razdobljima. Kako bi mogao ispravno djelovati, svakom je čovjeku darovana savjest koja mu služi kao moralni orijentir. Čovjekova osobna savjest treba biti usklađena s naravnim i Božjim zakonima koji su ucijepljeni u samu njegovu bit. Savjest je Božji dar čovjeku, njegova najskrovitija jezgra i svetište u kojemu je on sam s Bogom, čiji mu glas odzvanja u nutrini (usp. Gaudium et spes 16). Ona predstavlja onaj privilegirani prostor slobode koji čovjeku nitko ne može oduzeti, osim ako ga se sam ne odrekne. Ona je mjesto gdje se čovjek susreće s Istinom i onda kada je želi izbjeći (Fuček, Osoba i savjest, 167). Savjest je glas koji čovjeka uvijek poziva»da ljubi i čini dobro, a izbjegava zlo«(gaudium et spes 16). Svatko je, bez obzira, bio vjernik ili ne, dužan slijediti taj glas moralnog imperativa koji odzvanja u njemu. Vjernik kršćanin je dužan to i više, jer orijentir i korektiv svoje savjesti pronalazi u osobi Isusa Krista i svjetlu njegovoga zakona ljubavi sažetog u dvjema zapovijedima ljubavi (Mt 22,34-40). Svjedoci smo da se nad suvremenim čovjekom na različite načine provodi sustavno utišavanje glasa savjesti, sve do njezinoga otupljivanja i potpunog umrtvljenja. Pravnim se propisima pokušava stvoriti neku umjetnu savjest kojom se nastoji opravdati grijeh protiv temeljnog zakona ljubavi. Pravni propisi tako postaju svojevrsni nadomjestak ispravnog osobnog suda savjesti o dobru i zlu. Jedan od načina gušenja glasa savjesti je i smišljeni jezični inženjering kojim se prikriva prava istina. Ljude se dovodi u zabludu manipulativnim i paradoksalnim pojmovima, tako da im se čini da ono što krivo rade uopće nije protivno savjesti. Također, u posljednje vrijeme svjedoci smo nastojanja da se ograniči pravo na priziv savjesti, tjerajući ljude da čine nešto što je u suprotnosti s njihovom savješću. Svjesno se ignorira činjenica da je pravo na priziv savjesti individualno, a ne kolektivno pravo. Ono ne počiva na zakonu, nego na osobnoj savjesti, koja može, ali i ne mora biti motivirana vjerskim uvjerenjima. Pravo na priziv savjesti je civilizacijski i demokratski doseg. Nijekanje toga prava znatno bi ograničilo osobne i građanske slobode pojedinca. Bio bi to civilizacijski korak unatrag. Nitko i ništa ne može i nema pravo nadomjestiti čovjekovu osobnu savjest koja ga upozorava da je zlo uvijek zlo, ma koliko se netko trudio dokazati suprotno. Primjerice, namjerno prekidanje ljudskoga života je uvijek moralno zlo pa tako i kada se radi o abortusu i eutanaziji (KKC, 2270-9). Govoreći o savjesti u svjetlu suvremenih bioetičkih izazova potičemo, ponajprije vjernike, ali i sve ljude dobre volje, da ne ustuknu pred tim izazovima, nego da još odlučnije promiču i štite ljudski život i njegovo neotuđivo dostojanstvo. Od iznimne je važnosti da upravo vjernici prednjače u nastojanju življenja i djelovanja u skladu sa savješću osvijetljenom zakonom ljubavi prema Bogu i bližnjima, a osobito prema onima koji su nezaštićeni i koji se ne mogu zauzeti za svoja prava. Tako će vjernici u svojim sredinama svjedočiti o ljepoti i svetosti ljudskoga života u svim njegovim fazama i biti poticaj da i drugi počnu na taj način shvaćati i prihvaćati ljudski život. Podsjećamo i na potrebu cjeloživotnog odgoja savjesti. Svaki čovjek to može činiti držeći se takozvanog zlatnog pravila koje kaže:»sve što želite da 11

ljudi čine vama, činite i vi njima!«, odnosno»sve što ne želite da ljudi čine vama, ne činite ni i vi njima!«kao kršćani svoju savjest ćemo odgajati imajući pred očima Isusa Krista i računajući na vodstvo Duha Svetoga koji nas upućuje u svu istinu (Iv 16,13). Ispravno odgojenom savješću udaljavamo se od slijepe samovolje i nastojimo se prilagoditi objektivnim moralnim normama. Time sprečavamo i sve one negativne posljedice koje neminovno zahvaćaju pojedinca i čitavo društvo kad nisu usklađeni sa spomenutim normama. Uz odgoj vlastite savjesti imamo obvezu i drugima pomoći u odgoju i oblikovanju savjesti. Ponajprije je to zadaća kršćanskih roditelja, u odnosu na njihovu djecu, ali i svih drugih koji sudjeluju u odgojnom procesu. Nadalje, kao katolici pozvani smo i svakodnevno ispitivati svoju savjest te redovito pristupati sakramentu pokore. Na ispit savjesti, kao sredstvu njezinoga odgoja, potiče nas i papa Franjo ističući:»isus nas poziva da promijenimo srce, da napravimo duboki zaokret u vlastitom životu, napuštajući kompromise sa zlom Nikada nije kasno da se obratimo, ali je hitno, sada je čas! Započnimo danas«(nagovor, 28. 2. 2016.). Obilježavanje Dana života svima nam je prigoda, da prihvaćajući ovaj poziv, preispitamo svoju savjest: Kakvo je naše srce? Činimo li kompromise sa zlom? Doprinosimo li konkretno riječju, djelom i primjerom zaštiti života i dostojanstva nerođenog djeteta, bolesnih, starijih i umirućih osoba? U ispitu savjesti s tim pitanjima u odnosu na tek začeti život suočavaju se ponajprije žena majka i muškarac otac koji su za njega najodgovorniji. U svijetlu zakona ljubavi, oboje su pozvani slušati glas savjesti, ne dajući se zavesti nečovječnim zakonima i obmanjujućim glasovima, koji ugrožavaju život nezaštićenoga ljudskog bića, kojemu su oni, kao majka i otac,»najbliži bližnji«. Ništa im ne bi smjelo zamagliti svijest o tome da je tolika velika vrijednost ljudskog života i toliko neotuđivo pravo na život nerođenog djeteta, da se ni na koji način ne može, pravom nad vlastitim tijelom, opravdavati donošenje odluke o tome životu, koji je sam sebi svrha i koji se nikada ne može smatrati»svojinom«drugoga ljudskog bića (Amoris laetitia, 83) O tome u kojoj mjeri svojim stavom i djelovanjem doprinose pozitivnom i poticajnom ozračju prema novom ljudskom životu pozvani su svoju savjest preispitati i svi ostali poput djedova i baka, rodbine i prijatelja, djelatnika u odgojno-obrazovnim ustanovama, u zdravstvu i medijima, poslodavaca, političara i zakonodavaca te svih drugih članova kako vjerskih tako i društvenih zajednica. Na sličan način, počevši od odrasle djece u odnosu prema svojim roditeljima, valjalo bi obaviti i ispit savjesti glede zauzimanja za dostojanstven život bolesnih, nemoćnih, starih i umirućih članova društva. Mi katolici smo dodatno pozvani zapitati se jesu li naše obitelji svetišta života i prve škole ljubavi. Vrednujući sve ono dobro što se već čini u Crkvi, valja dati odgovor i na pitanje u kojoj su mjeri naše crkvene zajednice utočišta majkama i obiteljima u nevolji te mjesta solidarnosti za bolesne, nemoćne, stare i umiruće. Obraćenje na koje nas Krist poziva, a govor o savjesti je uvijek poziv na obraćenje, sastoji se u tome da činimo djela milosrđa, osobito najmanjima među nama (Mt 25,40). Stoga nastojmo iz dana u dan odgajati našu osobnu savjest u svjetlu zakona ljubavi koji nas potiče da gladne hranimo, žedne pojimo, strance primamo, gole odijevamo, a bolesnike i zatvorenike pohodimo, jer ćemo upravo po tom kriteriju biti na kraju vremena prosuđivani (Gaudete et exsultate, 95). Naposljetku, slušajući glas savjesti pozivamo sve da nam se pridruže u protivljenju donošenju zakona koji bi ozakonili namjerno prekidanje života nerođene djece, tih najnevinijih i najnezaštićenijih članova ljudske obitelji, jednako kao i onih koji bi ozakonili namjerno prekidanje života nemoćnih, bolesnih ili starih članova našega društva. No, svjesni smo da nije dovoljno samo se usprotiviti nego je potrebno, pojedinačno i zajedno, učiniti sve što je u našoj moći, počevši od ustrajne molitve i svjedočanstva života, u cilju promjene društvene svijesti kako bi se stvorili zakonski i svi drugi preduvjeti za zaštitu ljudskoga života u svim njegovim fazama od začeća do naravne smrti. To će biti naš doprinos čovječnijem i pravednijem društvu. Neka nam u tome pomogne Majka Božja koja je najsavršenije slijedila zakon ljubavi donijevši Ljubav na svijet, prateći je, preko smrti na križu, sve do slave uskrsnuća. U Zagrebu, 25. siječnja 2019. Mate Uzinić, dubrovački biskup, predsjednik Vijeća za život i obitelj HBK IKA 12

Ekumenizam Pismo hrvatskih biskupa srpskom patrijahu Vaša Svetosti! U novije vrijeme, napose nakon prošlogodišnjega završetka rada Mješovite komisije Hrvatske biskupske konferencije i Srpske Pravoslavne Crkve, čija je zadaća bila zajednički razmotriti lik bl. Alojzija Stepinca prije, tijekom i nakon II. svjetskog rata, učestale su izjave i svojevrsni prijekori u javnim nastupima i medijima najviših predstavnika Srpske pravoslavne Crkve, upućeni Katoličkoj Crkvi i biskupima u Republici Hrvatskoj, među kojima posebnu težinu imaju Vaše riječi. Ovim pismom Hrvatska biskupska konferencija želi Vam o njima dobronamjerno i s poštovanjem iznijeti svoj stav. 1. Vaša Svetost je nekoliko puta javno ponovio kako biskupi u Hrvatskoj šute. Na hirotoniji dalmatinskoga episkopa, gospodina Nikodima Kosovića (1. listopada 2017.) u prisutnosti splitsko-makarskoga nadbiskupa msgr. Marina Barišića i šibenskoga biskupa msgr. Tomislava Rogića, ustvrdili ste kako od braće katolika očekujete»pre svega od predstavnika Crkve da čujemo reč jevanđeljsku, reč mira, reč ljubavi, da čujemo reč da smo pre svega hrišćani i kao takvi da bar jedni prema drugima pokažemo ljubav i uvažavanje«. U svom intervjuu Televiziji Hram (3. siječnja 2018.) kazali ste kako Vas»iznenađuje ćutanje Rimokatoličke Crkve. Crkva u Hrvatskoj ćuti. I danas se dešava mnogo nemilih događaja. Crkva ćuti«. Istaknuli ste da»crkva koja je u velikoj meri doprinela tim bivšim odnosima, (treba) da podigne svoj glas u interesu istine, pravde, u interesu zajedničke vere«. Na 62. Međunarodnom beogradskom sajmu knjiga (24. listopada 2017.), govoreći o stradanju srpskoga naroda tijekom XX. stoljeća, izjavili ste da je najtragičnije to što su ona došla»jednim delom od muslimana, a mnogo više od naše braće rimokatolika». Dodali ste:»naša Crkva toliko godina očekuje da čuje reč kajanja i izvinjenja naše braće rimokatolika, nikada nismo tu reč čuli. Verovatno je nećemo ni čuti. I ono što nas posebno stavlja pred veliku jednu muku, a to je što mnoge ideje prošlosti i danas su prisutne u tim narodima. ( ) Narod koji stvara istoriju na zločinu, na krvi drugoga naroda, taj narod nema budućnosti.» U svojoj propovijedi (4. kolovoza 2018.) u Bačkoj Palanci, prigodom godišnjice vojno-redarstvene akcije Oluja među ostalim ste rekli:»danas, posle dve decenije pitamo se što je taj narod (hrvatski) rukovodilo i motivisalo da dignu svoju ruku na braću svoju, na braću koji su delili podneblje i ovu blagoslovenu zemlju dugi niz godina? Kakva ih je sila na to motivisala i da li je imalo neke sile druge koja je mogla da to zadrži i onemogući? Imala je. To je bila institucija Crkve koja je jedino mogla da zaustavi taj ponor, to zlo koje je iznenadilo ne samo naš narod, nego čitav narod sveta, pogotovo hrišćanske narode. I ako ima netko tko je zatajio, i netko tko je mogao da to zlo zaustavi, to je bila Crkva. ( ) Crkva koja je pozvana da širi ljubav, narod koji čita jevanđelje, narod koji se moli Bogu i istome Spasitelju, zaboravio je kome pripada i stavio se u jednu sasvim drugu stranu koja ne može nikada i ničim biti opravdana. Strašna tragedija, ta mržnja koja je počela u prošlosti nastavila se i u vreme takozvane Oluje, i što je tragično, ona je prisutna i danas.» Za Vašega pohoda Crnoj Gori u mjesecu srpnju ove godine, na pitanje novinara s kojom biste povijesnom epohom usporedili položaj Srba danas u Crnoj Gori, u intervjuu za podgorički dnevnik Dan (23. srpnja 2018.) odgovorili ste:»usporedio bih ga sa položajem Srba u Hrvatskoj, u doba endehazije (NDH). Nažalost u Hrvatskoj ni danas nije bolji položaj Srbima.«Neposredno po završetku rada Mješovite komisije za zajedničko razmatranje lika bl. Alojzija Stepinca, svi srpski članovi ove Komisije potpisali su 16. srpnja 2017. priopćenje za javnost, u kojem 13

polemiziraju s beogradskim Večernjim novostima, te s uvredljivim konotacijama govore o zagrebačkom Kaptolu, prepoznavajući u pisanju navedenih srpskih novina»kaptolsku dirigentsku palicu«, jer su prenijele hrvatski prijevod završnoga Priopćenja Mješovite komisije, pripisujući prevoditelju namjerne netočnosti. Glasnogovornik Srpske Pravoslavne Crkve, bački episkop Irinej u Saopštenju od 18. srpnja 2017. nastavio je polemiku sa spomenutim novinama, nazivajući njihovo pisanje»kaptolskim komentarima iz Zagreba«i iskazujući svoj stav ne baš blagim rječnikom:»ne bih da se ovde i njima bavim iako su mi veoma dobro poznati pošto sam ih slušao i čitao stotinama puta, a sadržaj nekih znam gotovo naizust. Sve u svemu, navijačko, servilno rekao bih: kaptololatrijsko i antipatrijaršijsko sočinjenje «Ni u nekim drugim prigodama bački vladika Irinej nije birao riječi kad je govorio o Crkvi i biskupima u Hrvatskoj. Kao glasnogovornik Srpske pravoslavne Crkve osobito teške optužbe izrekao je u Saopštenju za javnost Svetog Arhijerejskog Sabora Srpske pravoslavne Crkve sa redovnog zasedanja održanog u Pećkoj Patrijaršiji i Beogradu od 29. aprila do 10. maja 2018. godine. U Saopštenju je ustvrdio:»konstatovano je takođe da su odnosi sa Rimokatoličkom Crkvom, Crkvama Reformacije i ekumenskim organizacijama korektni i konstruktivni, što nažalost, ne važi za odnose sa Hrvatskom biskupskom konferencijom, u kojoj, pored dobronamernih biskupa koji deluju u duhu Drugog vatikanskog sabora, postoji, nažalost, i dobar broj biskupa neprikrivene proustaške orijentacije i ustašoidne retorike. Sabor se nada da će oni prvi izvršiti veći uticaj na hrvatske rimokatoličke vernike nego ovi drugi.«2. Vaša Svetosti! Pitamo se, kakav bi mogao biti cilj i smisao navedenih tvrdnji po kojima kod Katoličke Crkve u Hrvatskoj i njezinih pastira ne postoji gotovo nikakvo dobro, nego samo zlo. U ne tako davnim vremenima slušali smo slične ocjene i o Vatikanu i o papi. Međutim, danas čujemo pohvale papi Franji i Rimokatoličkoj Crkvi, a pokude biskupima i Crkvi u Hrvatskoj. U intervjuu objavljenom u Jutarnjem listu (7. siječnja 2017.) ponešto ironično kažete da ispadne kako srpski pravoslavni episkopi više drže do autoriteta rimskog biskupa negoli pojedini hrvatski katolički biskupi. Smatramo neobičnim da poglavar jedne pravoslavne mjesne Crkve javno suprotstavlja biskupe Katoličke Crkve u Hrvatskoj papi Franji, upućuje im prijekore i pripisuje zločine cijeloj toj Crkvi i cijelom hrvatskom narodu. Za zločine, kako u hrvatskom tako i u srpskom te u drugim narodima, krivi su pojedinci s imenom i prezimenom pa je na njima odgovornost za ono što su počinili. Ne uspijevamo razumjeti namjere Saopštenja sa zadnjega zasjedanja Svetoga Arhijerejskog sabora Srpske Pravoslavne Crkve kad javno razvrstava hrvatske biskupe i tumači tko je od njih dobronamjeran i tko od njih djeluje prema II. vatikanskom, saboru a tko ne, te većinu od njih označuje kao ljude»neprikrivene proustaške orijentacije i ustašoidne retorike«bez objašnjenja na temelju čega ih smatra takvima. Bački vladika Irinej u intervjuu Politici (20. lipnja 2018.) ponovio je tvrdnju o korektnim odnosima s Rimokatoličkom Crkvom u cjelini, ali ne i s biskupima Hrvatske biskupske konferencije,»uz časne i hvale vredne izuzetke», te u znatnoj mjeri i Bosne i Hercegovine, koji»kao da i ne čitaju izjave i deklaracije koje objavljuje njihov sopstveni vrhovni poglavar zajedno sa pravoslavnim patrijarsima, a ni druge izjave i tekstove pape Franje». Željeli bismo znati koji su razlozi zabrinutosti Vaše Svetosti i bačkoga vladike Irineja za odnos hrvatskih biskupa prema papi Franji? Naša povezanost s rimskim biskupom utemeljena je u vjeri Katoličke Crkve da je papa nasljednik sv. Petra, glava Biskupskoga kolegija, Pastir sveopće Crkve koji predsjeda zajedništvu u ljubavi, pa mu u tom duhu trajno iskazujemo puno povjerenje i duboko poštovanje te u vjerničkom posluhu prihvaćamo njegovu učiteljsku riječ. S obzirom na odnos između Srpske pravoslavne Crkve i Katoličke Crkve u Hrvatskoj smatramo da ga treba krasiti evanđeosko načelo:»pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata«(mt 18,15-16). U prosudbama o drugima polazište treba biti argument istine koji valja obrazložiti»blago i s poštovanjem, dobre savjesti«(1 Pt 3,16), a eventualnu uvredu oprostiti i»do sedamdeset puta sedam«(mt 18,22). Navedenim javnim negativističkim načinom komuniciranja nije moguće riješiti bilo kakav problem ili pitanje. Takav pristup u hrvatskome društvu izaziva otpore prema nastupima Vaše Svetosti, budi nepovjerenje prema Vašoj osobi i prema Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi te prema samim srpskim građanima u Hrvatskoj, produbljuje ranjenosti iz ratnoga vremena koje još nisu ozdravljene, potiče mržnju. Nastupi koji ne očituju nikakva suosjećanja 14

za žrtve i stradalnike uzrokovane od srpske strane, osobito teško pogađaju one hrvatske ljude koji su za vrijeme nedavnoga Domovinskoga rata bili istjerani iz svojih domova na području tzv. Republike srpske krajine, Bosne i Hercegovine, napose iz banjalučkoga kraja, gdje nije bilo rata, a ubijena su i trojica svećenika. Tijekom 1991. godine u Hrvatskoj je bilo 536.000 prognanika i izbjeglica, dok ih je 1992. bilo oko 800.000 iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Socijalističke Republike Jugoslavije, odnosno Srbije, Vojvodine, Kosova i Crne Gore. Kuće su im najvećim dijelom bile razorene, brojna rodbina poubijana a mnogi otjerani u srpske logore. U to doba među prognanicima je bio i jedan sadašnji hrvatski biskup, koji je kao župnik s vrećicom u ruci zajedno s vjernicima izbjegao iz svoje župe pred nasiljem srpskih snaga. Određeni broj drugih svećenika, redovnika i redovnica završio je također u srpskim logorima, a jedan je svećenik ubijen. Tijekom Domovinskoga rata u Hrvatskoj po dosadašnjim saznanjima stradalo je 15.007 osoba, od kojih je 13.914 ubijeno, a 1093 nestalo. Više od 1300 objekata Katoličke Crkve i drugih svetinja uništeno je ili teško oštećeno. Navedene činjenice otvaraju pitanja na koja svi mi dugujemo odgovore istini i pravednosti. Temeljno je pitanje koje si moramo svi postaviti: Je li istinito i moralno ono što o drugima javno govorimo? Prešućujemo li dio istine? Jesmo li možda postali»suci što naopako sude«(jak 2,4) i drugima oduzimamo dobar glas? Posebnu težinu ima izjava Vaše Svetosti da je nedavni rat mogla spriječiti Katolička Crkva u Hrvatskoj. Nije ona imala nikakva utjecaja na srpskoga predsjednika Slobodana Miloševića, na Jugoslavensku narodnu armiju, na paravojne postrojbe iz Srbije, niti na druge koji su pokrenuli i vodili rat na hrvatskome tlu. Naše zauzimanje za mirno rješavanje problema kod njih nije imalo nikakva odjeka. Rat je očitovao da nije utemeljena tvrdnja koju smo nekoliko puta čuli od Vas, kako hrvatski katolici slušaju svoju Crkvu za razliku od pravoslavnih vjernika. Poznato je, naime, da je većina srpskih političara, kao i Srpska Pravoslavna crkva u vrijeme demokratskih promjena 90-tih godina prošloga stoljeća, zastupala stav kako srpski narod ne može živjeti s hrvatskim narodom u samostalnoj hrvatskoj državi nego isključivo u okviru zajedničke države, a ako to nije moguće, Srbi nemaju drugoga izbora nego uzeti oružje u ruke. U pismu Lordu Peteru Carringtonu, predsjedatelju Mirovne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, patrijarh Pavle je u studenom 1991. napisao:»ti naši sunarodnici, iste vere i krvi, suočeni su sa sledećim kobnim izborom: ili će se oružjem u ruci izboriti za opstanak u istoj državi sa maticom srpskog naroda, ili će biti prisiljeni da se iz te nove Nezavisne Države Hrvatske pre ili posle isele. Trećeg nema. Za to ih srpska država i srpski narod moraju zaštititi svim legitimnim sredstvima, uključujući i oružanu samoodbranu srpskih života i svih srpskih krajina. Teritorije na kojima je srpski narod vekovima živeo i na kojima je aprila 1941. imao etničku većinu pre genocida izvršenog nad njim od strane hrvatskih kvinsliških vlasti, ne mogu ostati u sastavu bilo kakve nezavisne Hrvatske, već se moraju naći pod zajedničkim državnim krovom sa današnjom Srbijom i svim srpskim krajinama.«premda je patrijarh Pavle 1999. godine prigodom svoga prvoga posjeta Zagrebu nakon Domovinskoga rata savjetovao Srbima da budu lojalni građani Hrvatske i potaknuo ih»časno ispunjavajte svoje građanske dužnosti i postupajte savesno po državnim zakonima Republike Hrvatske«, posljedice navedene srpske politike osjećaju se i danas u srpsko hrvatskim odnosima, za koje se ne može optuživati Katoličku Crkvu. Izneseni stav o nemogućnosti Srba da žive s Hrvatima u hrvatskoj državi pokazao se osobito pogubnim tijekom vojno-redarstvene akcije Oluja, kad je vodstvo krajiških Srba naredilo njihovo iseljavanje iz mjesta stanovanja i odlazak iz Hrvatske, kako svjedoči pouzdana ratna dokumentacija. Vaše mišljenje koje ste iznijeli na već spomenutom 62. Međunarodnom beogradskom sajmu knjiga (24. listopada 2017.):»Gde god žive Srbi, to je Srbija, bilo u Srbiji, bilo u Bosni, bilo u Vojvodini, bilo Crnoj Gori i u drugim mestima«ne pridonosi miru i razumijevanju, jer samo Srbima dajete određena prava, bez objašnjenja kakva bi prava imali drugi građani koji žive sa Srbima. Povjerenje među Srbima i Hrvatima ne izgrađuje ni Vaše prešućivanje hrvatske države. Naime, kad upućujete pisane poruke vjernicima Srpske Pravoslavne Crkve u Hrvatskoj, Vi gotovo redovito ne navodite državu u kojoj oni žive nego pokrajine Dalmaciju, Slavoniju, Liku. Neovisnost Republike Hrvatske priznale su gotovo sve svjetske države te joj Vaše ignoriranje ne može nauditi, ali ono nanosi štetu Vašemu ugledu u Hrvatskoj i ujedno građane srpske nacionalnosti stavlja u nova iskušenja. Kad u svojoj nedavnoj izjavi u Crnoj Gori tvrdite da Srbima ni danas nije bolje u Hrvatskoj nego 15

li je bilo za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, uvjeravate svoje sunarodnjake i druge hrvatske građane u nešto što nije točno i što ulijeva strah. Status Srba u Hrvatskoj definiran je Ustavom i zakonima, oni imaju svoje predstavnike u Hrvatskome saboru i na svim razinama lokalne uprave te danas participiraju kao koalicijski partneri u Vladi Republike Hrvatske i imaju mogućnost legalnim putem zauzimati se za ostvarenje svojih prava. Osim toga, ubrzo nakon potpisivanja posljednjega Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima, Hrvatska je Vlada sklopila sličan Ugovor sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom po kojem joj iz državnoga proračuna dodjeljuje određena financijska sredstva te je ona otvorila i vlastitu Gimnaziju u Zagrebu. Nije malen broj nekretnina, oduzetih tijekom komunističke vladavine u Jugoslaviji, koje je Republika Hrvatska vratila Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi. 3. Vaša Svetosti. Sve što su hrvatski biskupi u Jugoslavenskoj biskupskoj konferenciji, a potom i u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji na čelu s kardinalom Franjom Kuharićem govorili i činili tijekom rata od 1991. do 1995. i nakon njega do danas, dokumentirano je i svakome dostupno, među ostalim i u jednoj od najnovijih knjiga koju je napisala Julija Barunčić Pletikosić pod naslovom Katolička Crkva u Hrvatskoj i Domovinski rat 1991 1995. U različitim prigodama, na susretima s patrijarhom Pavlom, u propovijedima, nastupima u javnim medijima biskupi su se zauzimali za pravo Hrvata na slobodnu državu, te pravo svih njezinih građana, napose Srba da u njoj žive svoj vlastiti nacionalni, kulturni i vjerski identitet. Dizali su glas protiv svakoga nasilja, tražili da se nastali problemi rješavaju mirnim putem, snažno se borili protiv mržnje i osvete Srbima. Za najtežih progona hrvatskoga stanovništva i rušenja njihovih kuća i svetinja, kardinal Kuharić je u svojoj propovijedi u Petrinji, na blagdan sv. Lovre 10. kolovoza 1991., pozvao:»ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja ne ću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja ne ću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja ne ću ni igle uzeti iz njega! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja ne ću vratiti istom mjerom nego ću poštovati život njegova oca, brata, sina, sestre!«nažalost, ovakve riječi nismo čuli od predstavnika Srpske Pravoslavne Crkve. Od Kuharićeva evanđeoskoga stava posve se razlikuje izjava pakračkoga episkopa Lukijana Pantelića, koji je u to isto vrijeme uvjeravao svoje sunarodnjake da djeluju po načelu:»sada ćemo opet uzeti Stari zavet u kome piše Oko za oko, zub za zub, mladić za mladića, a posle Novi zavet, `ko tebe kamenom ti njega hlebom`«. Hrvatski su biskupi nakon legalne i međunarodno priznate vojno-redarstvene akcije Oluja upozoravali na nedopustivost ubojstava, pljački i paleža kuća srpskih izbjeglica te su se zauzimali za njihov povratak. Želimo napose spomenuti šibenskoga biskupa msgr. Srećka Badurinu, koji se izložio nemalim pogibeljima u takvom nastojanju. Među ostalim, biskupi su intervenirali kod hrvatskih vlasti da se episkopi Srpske Pravoslavne Crkve, koji su na početku rata otišli iz Hrvatske, vrate u svoja sjedišta, a svoju osjetljivost za stradanja srpskih svetinja iskazali su i na taj način što su u knjigu Ranjena Crkva u Hrvatskoj Uništavanje sakralnih objekata u Hrvatskoj (1991. 1995.), u izdanju HBK 1996. godine, stavili i prikaz razorenih sakralnih objekata Srpske pravoslavne Crkve u Hrvatskoj. 4. Usred ratnih zbivanja, kad su neki smatrali da nije uputno javno nastupati sa stavovima koji bi mogli obeshrabriti hrvatske vojnike u obrani slobode vlastite domovine, hrvatski su biskupi, 1. svibnja 1995. godine, na dan početka vojno-redarstvene operacije Bljesak, uputili javnosti Pismo Hrvatske biskupske konferencije o pedesetoj obljetnici završetka Drugoga svjetskog rata u kojem su iznijeli jasna stajališta s obzirom na stradanja tijekom II. svjetskog rata i neposredno nakon njega te na trenutačne ratne nevolje. Izrazili su žaljenje prema svakoj žrtvi u Jasenovcu i u drugim mjestima stradanja srpskih, židovskih, romskih, hrvatskih i drugih žrtava, te prema onim Srbima koji su izgubili živote u ratu 1991. 1995., među kojima su po posljednjim statistikama stradale 7204 osobe, većinom pripadnika srpskih vojnih postrojbi, uračunavajući u taj broj i 873 osobe koje se vode kao nestale, te se zauzeli za pomirenje. Hrvatski su biskupi među ostalim u pismu kazali:»pravo na život i dostojanstvo svake osobe pod Božjom je zaštitom. Stoga, svakoj nevinoj žrtvi dugujemo jednako poštovanje. Tu ne može biti razlike ni rasne, ni nacionalne, ni konfesionalne, ni stranačke. Temeljna jednakost u dostojanstvu svih ljudi proizlazi iz same naravi čovjeka, stvorena na sliku i priliku Božju. Pojedinačne i osobito masovne likvidacije bez ikakva suda i dokaza krivnje, uvijek 16

su i posvuda teški zločini pred Bogom i pred ljudima. Stoga ćemo se kod svetoga oltara spomenuti žrtava hrvatskog naroda i Katoličke Crkve. Spomenut ćemo se žrtava srpske nacionalnosti i Srpske Pravoslavne Crkve u Hrvatskoj. Spomenut ćemo se žrtava Židova, Roma i svih kod nas ubijenih u Drugome svjetskom ratu samo zato što su druge nacije, druge konfesionalne pripadnosti ili drugoga političkog uvjerenja.«u spomenutom Pismu biskupi su postavili pitanja koja su aktualna i danas:»nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?«ključ odgovora hrvatski biskupi našli su u molitvi Gospodnjoj:»Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim.«podsjetili su na poticaj pape Ivana Pavla II. u homiliji na misi u Zagrebu, 11. rujna 1994. godine:»tražiti oprost i sam oprostiti, tako bi mogla biti sažeta zadaća koja je pred svima, ako se žele postaviti čvrste pretpostavke za postizanje istinskog i trajnog mira«. Ustrajni u toj zadaći, hrvatski biskupi na različite načine nastoje promicati navedenu evanđeosku svijest. Među ostalim, čine to svake godine na Dan žrtve Vukovara, uključujući u molitvu uz nedužne žrtve ubijenih na Ovčari i sve druge ratne stradalnike te potiču na praštanje i pomirenje. Jednako tako svake godine u jasenovačkoj katoličkoj župnoj crkvi slave s brojnim vjernicima Dan obnove čišćenja pamćenja i spomena mučenika, kada se u svojoj molitvi, kajanju i praštanju spominju nedužnih žrtava bilo koje nacionalne i vjerske pripadnosti, ubijenih pod bilo kojom zastavom, od žrtava jasenovačkoga logora i bleiburškoga križnoga puta do žrtava Domovinskoga rata, kako na hrvatskoj, tako i na srpskoj strani. Tomu činu molitve i pokore posljednjih godina pribiva i slavonski episkop Jovan koji je svjedok da biskupi i Crkva u Hrvatskoj ne šute. Žalimo što Vaša Svetost nije upoznata s našim nastojanjima oko praštanja i pomirenja te u spomenutoj propovijedi u Bačkoj Palanci (4. kolovoza 2018.), pozivajući na praštanje tvrdite:»mnogo puta smo to kazali, ali nažalost ne vidimo da i druga strana nešto slično čini.«5. Vaša Svetosti. Svjesni da nas je Bog»pomirio po Kristu i povjerio nam službu pomirenja«(2 Kor 5,18), ponavljamo i danas ono što smo istaknuli u Pismu 1995. godine: Željeli bismo posebno da katolici i pravoslavni u Hrvatskoj zauzmu zajednički kršćanski stav i prema žrtvama i prema krivnji za žrtve, prema grijehu i prema pomirenju. Ako se u prošlosti manipuliralo s povijesnim činjenicama, požurimo čas kad ćemo u slobodi i odgovornosti pred Bogom i pred ljudima javno očitovati istovjetan kršćanski odnos i prema žrtvama i prema krivcima. Molimo da to vrijeme što prije sine!«navedeno Pismo dostavili smo Vašoj Svetosti posljednji puta prije nekoliko godina po msgr. Orlandu Antoniniju, apostolskom nunciju u Beogradu, ali na naše prijedloge nismo do danas dobili nikakva odgovora. Kao pastiri Crkve želimo u našemu društvu svjedočiti vjernost Isusovoj riječi:»budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan. Ne sudite i ne ćete biti suđeni. Ne osuđujte i ne ćete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se. ( ) Jer mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti«(lk 6, 36-38). U tom opredjeljenju ohrabruje nas i Vaša tvrdnja izrečena u intervjuu Jutarnjem listu, 7. siječnja 2017.:»Reči koje optužuju, upiranje prsta prema susedu, ne donosi nikome ništa dobro. Treba ih se čuvati. Ne dao Bog da reči verskih lidera budu izgovor za nova nasilja i nove nesreće!«smatramo svojom evanđeoskom zadaćom zauzimati se i dalje za međusobne susrete i razgovore, za nastojanje oko razumijevanja, za gradnju mostova u izravnoj bratskoj komunikaciji, čemu pridonose i povremeni susreti između pojedinih episkopa Srpske Pravoslavne Crkve i biskupa Katoličke Crkve u Hrvatskoj. Predlagali smo više puta na pisani i usmeni način da nađemo mogućnost redovitih susreta Komisije Hrvatske biskupske konferencije za odnos sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom i Komisije Srpske Pravoslavne Crkve za odnos s Katoličkom Crkvom u Hrvatskoj o pitanjima koja se odnose na dvije Crkve i na njihovo djelovanje, ali ni na njih nismo dobili odgovora, te se Komisije nakon smrti patrijarha Pavla nisu više sastale. Rad u Komisiji o bl. Alojziju Stepincu pokazao je koliko je važno razgovarati na dostojanstven način kao braća i o najtežim povijesnim prijeporima oko kojih se ne uspijevamo složiti, izbjegavajući polemiku putem javnih medija koja ne priliči kršćanima i pokazuje da zastupajući evanđelje nismo drugačiji od sinova 17

ovoga svijeta. Valja nam zajednički posvjedočiti da su praštanje i pomirenje jedini put oslobođenja od zarobljenosti prošlošću i dnevno-političkih interesa, da nas moć evanđelja izdiže iznad naših ukopanosti u nemoć zla, i očituje da je Crkva u našim narodima prvenstveno posvećena čovjeku, služeći mu evanđeoskim putem. Uz izraze posebnoga poštovanja i zajedništva u Isusu Kristu, našem jedinom Gospodinu, srdačno Vas pozdravljamo: Msgr. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski, predsjednik HBK, v.r. Kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački i metropolit, potpredsjednik HBK, v.r. Msgr. Marin Barišić, nadbiskup splitsko-makarski i metropolit, v.r. Msgr Ivan Devčić, nadbiskup riječki i metropolit, v.r. Msgr. Đuro Hranić, nadbiskup đakovačko-osječki i metropolit v.r. Msgr. Antun Škvorčević, biskup požeški, v.r. Msgr. Josip Mrzljak, biskup varaždinski, v.r. Msgr. Nikola Kekić, vladika križevački, v.r. Msgr. Vlado Košić, biskup sisački, v.r. Msgr. Vjekoslav Huzjak, biskup bjelovarsko-križevački, v.r. Msgr. Mate Uzinić, biskup dubrovački, v.r. Msgr. Dražen Kutleša, biskup porečki i pulski, v.r. Msgr. Ivica Petanjak, biskup krčki, v.r. Msgr. Jure Bogdan, vojni ordinarij u RH, v.r. Msgr. Zdenko Križić, biskup gospićko-senjski, v.r. Msgr. Tomislav Rogić, biskup šibenski, v.r. Msgr. Petar Palić, biskup hvarski i generalni tajnik HBK, v.r. Msgr. Mijo Gorski, pomoćni biskup zagrebački, v.r. Msgr. Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački, v.r. Napomena: Pismo je napisano 18. studenoga 2018. godine i poslano patrijarhu Irineju. Budući da nije bilo odgovora, biskupi su Pismo objavili 6. veljače 2019. godine. 18

Bleiburg je prva postaja križnoga puta Što Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj znači spomen na ubijene u Bleiburškoj tragediji? Zašto joj je taj spomen toliko važan? NABISKUP: Možda je za čitatelje važno napomenuti kako je pred prodorom jugoslavenskih partizana u svibnju 1945. godine Hrvatska vojska i mnoštvo civila krenula iz Zagreba prema austrijskoj granici s nakanom da se predaju saveznicima. Britanske snage, koje su bile stacionirane kod Bleiburga, odbile su prihvatiti vojnike i civile iz Hrvatske, te naredile da odlože oružje i predaju se Jugoslavenskoj armiji. Prema nekim izvješćima, 15. svibnja 1945., u južnoj Koruškoj, a najviše kod Bleiburga, predalo se preko 100.000 vojnika i civila. Partizani su zarobljenike s Bleiburga povukli na područje današnje Slovenije i veliki dio pobili u masovnim zločinima kod Teznog, na Kočevskom Rogu, Hudoj Jami, Maceljskoj šumi I drugim stratištima diljem ondašnje Jugoslavije. Bleiburg je tako postao simbol i metafora stradanja po završetku Drugoga svjetskog rata bez presude i osude, klasičan primjer ratnoga zločina protiv čovječnosti. O tomu se kroz pola vijeka komunizma nije smjelo ni govoriti, a kamoli za njih Bogu moliti. K tome su komunističke vlasti dale preorati postojeće grobove neprijateljskih vojnika te time učinile još jedan krajnje nehuman čin. Kad je pao Berlinski zid, a s njime i diktatura komunizma, počelo se istraživati i otkrivati brojna stratišta stradanja i održavati javne komemoracije za stradale. Dosad je otkriveno oko 1700 masovnih grobnica. Prijašnjih godina hrvatski biskupi i kardinali slavili su sv. Misu. Je li u okviru misnoga slavlja bilo događaja s kojima niste bili suglasni? U okviru misnoga slavlja i cijele liturgije, uključujući molitvu na groblju i procesiju do polja, prošle godine nije se moglo primijetiti ništa što bi bilo neprihvatljivo. Kasnije sam doznao za nekoliko incidenata. Prema informacijama organizatora, na komemoraciji je sudjelovalo preko 10. 000 ljudi, a policija je privela 7 osoba, od kojih je jednu odmah pustila. Žalim i osuđujem te incidente, jer njima nije mjesto na komemoraciji žrtava. Isto tako žao mi je što su neki takve pojave s ruba komemoracije iskoristili da u krivom svjetlu prikažu i cijelu komemoraciju, koja je po svjedočenju organizatora sigurno bila najurednija i najbolja do sada. Slažete li se s dijecezanskim upraviteljem Guggenbergerom da je spomen mrtvih u Bleiburgu prošle godine bio instrumentaliziran za jednostrano političko-nacionalno tumačenje povijesti? Dobrim dijelom sam već odgovorio na to pitanje. Dakle, ne dijelim taj dojam. Jednostrano političko tumačenje povijesti imali smo u komunizmu i danas je vrijeme kada se konačno možemo suočiti s povijesnom istinom i odgovornošću svih sudionika i promatrača velike tragedije koja je hrvatski narod zadesila za vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata. Dakako, da su i drugi narodi bili zahvaćeni tom ratnom i poratnom tragedijom i da svi oni imaju pravo i dužnost komemorirati svoje žrtve, ali i iskazati pijetet, razumijevanje i poštovanje prema žrtvama drugih, pa i neprijatelja. To smo mi hrvatski biskupi jasno istaknuli u pismu od 1. svibnja 1995. povodom 50. obljetnice završetka Drugoga svjetskog rata: Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini? Nismo se sustezali izreći te riječi u iznimno teškom povijesnom trenutku nedavnoga Domovinskog rata (1991.-1995.) dok su Jugoslavenska armija i srpske paravojne formacije trećinu Hrvatske bili okupirali, domove spalili, brojne crkve razrušili, a mnogi naši sunarodnjaci i vjernici bili mučeni, ubijani ili protjerani. Tim pismom kao i komemoracijom u Bleiburgu želimo otvoriti novo doba osnovano na pravednosti i istini u kojem ćemo moći žaliti žrtve kako iz svojih, tako i iz drugih zajednica i preporučiti ih Božjem milosrđu, jer su bili ubijeni bez procesa i suđenja. 19

Katolička Crkva u Hrvatskoj trpjela je pod ustaškom vlašću, a kasnije i pod komunističkom tiranijom. Imate li razumijevanja za pojedince koji na rubu Bleiburške komemoracije nose simbole ustaškog režima? Crkva ne može živjeti bez trpljenja i progona koji je pročišćuju i jačaju. Trpljenja i pogoni podsjećaju da je ona Kristova, a ne ljudska ustanova. Crkva u različitim režimima i razdobljima svjedoči i čuva spomen muke, smrti i uskrsnuća Gospodina Isusa Krista. Ona je zajednica koja živi od spomena toga središnjeg događaja ljudske povijesti i time pokazuje ono u što vjeruje i za što se zalaže, kako za vrijeme Drugoga svjetskog rata, tako i nakon njega. I u današnjim se okolnostima trudi ostati na tragu Evanđelja, iako su prilike drugačije. Danas, naime, vlada neki novi sustav koji je papa u miru Benedikt XVI. nazvao diktaturom relativizma. A u duhu Kristove evanđeoske poruke kao i Deklaracije Europskog parlamenta kojom je utvrđen Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih sustava napose fašizma, nacizma i komunizma, nemam razumijevanja za pojedince koji na rubu komemoracije u Bleiburgu nose ustaška obilježja. U vrijeme Jugoslavije masakri Titovih partizana bili su tabuizirani. Zbog toga se komemoracija i morala održavati u Koruškoj. Ne bi li danas bilo moguće komemoraciju održati u Hrvatskoj? Naravno da je moguće komemoraciju održati i u Hrvatskoj. Svake se godine održava više komemoracija u: Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini blizu mjesta gdje se nalaze masovne grobnice. Tako se npr. održavaju komemoracije u Mariboru za ubijene i zakopane u tenkovske jarke na Teznom, ili u Macelju kod Krapine za ubijene u tom kraju, među kojima je i veliki broj svećenika, redovnika i bogoslova. No, Bleiburg je simbol početka, prva postaja križnoga puta i stradanja nakon izručenja vojske i civila Titovim partizanima. I već preko sedamdeset godina ljudi se tamo okupljaju na komemoraciju svih stradalnika na brojnim križnim putovima tijekom 1945. godine. Kako ćete reagirati na zabranu dijecezanskog upravitelja Guggenbergera? Hoće li 18. svibnja slaviti sv. Misa? Mi poštujemo službu dijecezanskog upravitelja i njegove ovlasti. Ne razumijemo, međutim, njegovo obrazloženje. Stoga, ne slažemo se s njegovom odlukom i ne možemo prihvatiti navedene razloge. Smatramo, naime, kako je upravo takva odluka politički instrumentalizirana, jer zabranjuje nešto što je Crkvi vlastito. A to je molitva za pokojne, tim više što su ljudi, tragično nastradali, bili osuđeni na damnatio memoriae, pa im je spomen desetljećima bio zatiran. U tom vidu je odluka dijecezanskog upravitelja Guggenbergera obradovala one koji ne vole Crkvu i ne priznaju stradanje Hrvata u tomu teškom vremenu završetka rata. Zato smo očitovali svoje neslaganje. A komemoracija u Bleiburgu, 18. svibnja 2019., zakazana je i bit će održana kao i dosada pod pokroviteljstvom Hrvatskoga Sabora, uz uobičajene molitve, s odrješenjem za pokojne i sv. Misom, koju ove godine ne će predvoditi hrvatski biskup, već svećenik, ukoliko se odluka Biskupije Gurk-Klagenfurt u međuvremenu ne promijeni. * * * Mons. dr. Želimir Puljić, nadbiskup i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije rekao je u razgovoru za Die Tagespost, austrijski katolički list. 20

Abortus je namjerno i svjesno prekidanje već započetog života ljudskog bića U Argumentima HKR-a (4. II. t. g.) bilo je riječi o abortusu i sukobu dvaju prava : djeteta na život i majke na slobodu izbora. Gosti Tanje Popec bili su prof. dr. Tonči Matulić, autor knjige Pobačaj drama savjesti i profesor bioetike na KBF-u u Zagrebu, i ginekolog dr. Oliver Vasilj, stručnjak za područje fetalnog ponašanja djeteta iz KB Sveti Duh, Zagreb. Ginekolog dr. Oliver Vasilj naglasio je da najnoviji, četverodimenzionalni ultrazvuk jasno pokazuje kako je cijeli ljudski život jedan kontinuitet od začeća do prirodne smrti: Neupitna je znanstvena činjenica da život počinje začećem. Od trenutka kad se spoje dvije spolne stanice nastaje potpuna informacija za budući razvoj ljudske osobe. I to nije samo jedan trenutak nego početak jednoga kontinuiteta, koji se trajno nastavlja. Od jednostaničnoga zigotnog stadija, preko morule, blastociste, embrija do fetusa, nastavlja se i dalje, nakon rođenja. Dr. Vasilj je dodao da se rođenjem djeteta ništa ne mijenja. Dijete samo mijenja mjesto boravka. Ono i dalje uči, vježba, razvija se: Cijeli naš život je kontinuitet razvoja od začeća do prirodne smrti. Ne može se u jednom trenutku povući jedna crta i reći da embrij ili fetus do toga dana nije bio ništa, a sada je nešto. U embrionalnom i fetalnom razvoju tu crtu nije moguće povući. Prof. dr. Tonči Matulić sa zagrebačkog KBF-a dodao je da je abortus namjerno i svjesno prekidanje već započetoga života ljudskog bića: Legalno inducirani pobačaj je namjerno ubojstvo nevinoga ljudskog bića koje ima urođeno, inherentno pravo na život. To mu pravo nitko ne može dati, vlast ga može samo priznati i konstatirati, ali ga ne može dati. Na pitanje o tome koje je pravo važnije ili snažnije, pravo djeteta na život, ili pravo majke na slobdan izbor, T. Matulić ističe: Osobno imam poteškoća, a i iz kršćanske perspektive je gotovo neshvatljivo pojmiti jedno takvo pravo, kao što je to tzv. pravo na pobačaj. Pravo na ubojstvo nevinoga ljudskog bića je neshvatljivo, to je čista kontradikcija. Pravo podrazumijeva nešto što promiče život, štiti život, omogućuje procvat i zaštitu života, a nikako se pravom ne može nazivati nešto što gazi, uništava život, što vrijeđa dostojanstvo života, posebno nevinoga. Dr. Matulić je dodao: Priča koju pričamo je priča o životu, radosti života i zaštiti nevinoga ljudskog bića. Moramo zato raditi na zdravstvenoj i spolnoj edukaciji, moramo osvješćivati što taj namjerno inducirani pobačaj doista znači, u svoj njegovoj dramatičnosti. Tako da ljudi znaju i da se tako usmjeravaju svojim ponašanjem da se maksimalno može izbjegavati ono što se može nazvati neželjena trudnoća ili ponašanja koja će dovesti do toga da žena bude prisiljena postaviti tzv. pravo na vlastito tijelo ili na vlastitu privatnost iznad prava na život vlastitoga nerođenog djeteta. Govoreći o odluci Ustavnog suda o ustavnosti zakona iz 1978. koji regulira abortus, dr. Matulić je naglasio: Mislim da je to rješenje Ustavnog suda najgore moguće, jer je zakon iz totalitarnoga komunističkog vremena proglasio sukladnim s demokratskim vrednotama suverene Republike Hrvatske. Mi smo sada, po nalogu Ustavnog suda, u postupku donošenja novoga zakona i vidjet ćemo kako će se hrvatski zakonodavac postaviti u tom pravnom propisu koji se tiče namjernoga pobačaja. Na pitanje o predloženim mjerama zabrane pričešćivanja onima koji zagovaraju i promiču pobačaj, T. Matulić je zaključio: Takve bi stvari crkvena hijerarhija trebala, na jednoj načelnoj razini, dovoljno jasno i dovoljno na vrijeme objasniti, da ne bi bilo soliranja i uzimanja prava u vlastite ruke. (Baština, 4. II. 2019. 590) Dr. Tonči Matulić 21

Izgradnja Nove c Radovi na izgradnji nove crkve Sv. Nikole Tavelića u Brnazama počeli su blagoslovom kamena temeljca, 11. studenog 2018. godine. Projekt crkve potpisuju Ivan Vulić, dipl.ing.arh. i Mate Žaja, dipl.ing.arh., (VV-PROJEKT). Lokacija nove crkve nalazi se između ceste Split Sinj, i ceste Sinj Brnaze. Površina novoformirane građevinske čestice je 3636 m2. Plan gradnje 1. Crkva s polivalentnom dvoranom, župnim dvorom i zvonikom Visina građevine: glavni brod max 15,90 m od najniže kote uređenog terena uz objekt do vrha vijenca. Zvonik, max 40,50 m od najniže kote uređenog terena uz objekt do vrha zvonika. Na vrhu zvonika nalazit će se metalni križ visine 150 cm. 2. Potporni zidovi unutar parcele 3. Ogradni (dijelom i potporni) zidovi po rubu parcele 4. Sabirna jama 5. Parkirne površine sa pristupima Ulaz na parcelu crkve nalazi se s istočne strane, sa ceste Sinj Trilj (DC 60). Parkiralište je smješteno na zapadnom dijelu parcele. Predviđen je desni izlaz s parkirališta na cestu Split-Sinj (DC 1). Arhitektonsko oblikovanje Građevina je koncipirana kao trobrodna bazilika sa asimetrično postavljenim zvonikom, te aneksom (župnim dvorom). Likovni izraz u skladu je s morfološkim i klimatskim datostima lokacije, te namjenom. Horizontalnim i vertikalnim gabaritima građevina čini uravnoteženu kompoziciju. Krov je većim dijelom kosi (pokriven limom), a manjim ravni neprohodni (župni dvor). Završna obrada pročelja je kombinacija kamena i žbuke. Opis objekta Temeljenje objekta je na armiranobetonskoj temeljnoj ploči. Vertikalni nosivi sustav objekta čine armiranobetonski zidovi. Stropni nosivi sustavi su armiranobetonske ploče. Konstrukcija kosog krova je drvena rešetka. U Liturgijskom prostoru grijanje objekta predviđeno je kao toplovodno podno grijanje; hlađenje objekta predviđeno je stropnim fen-coil-ima. Pripreme medija za oba slučaja je toplinskim pumpama (smještene u okolišu objekta). Polivalentna dvorana i župni 22

rkve u Brnazama dvor imaju grijanje i hlađenje predviđeno fen-coil-ima. Priprema medija za oba slučaja je toplinskim pumpama. Prostori bez prirodne ventilacije biti će opremljeni mehaničkom ventilacijom. Tijek izgradnje objekta Odabrani izvođač radova, Graditelj svratišta d.o.o. Zagreb, je temeljem Građevinske dozvole, Ugovorom o građenju od 31. listopada 2018. je uveden u posao. Radovi su započeli širokim iskopom građevinske jame. Nakon pregleda temeljnog tla od strane ovlaštenog geotehničara, započeti su radovi izrade temeljne kanalizacije, horizontalne hidroizolacije i temeljne ploče. Dana 8.ožujka 2019., betonirana je temeljna ploča objekta te je, 22. ožujka 2019., montirana dizalica sa istočne strane objekta za nastavak armiračko betonskih radova koji su u tijeku na izvedbi podrumskih zidova i stupova objekta. U tijeku su pripremni radovi na postavljanju betonsko-armirane ploče na podrumu, odnosno kripti crkve. Nositelj projekta Zbog zahtjevnosti radova nositelj projekta je Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu. Troškovi izgradnje i cjelokupnog uređenja crkve uvelike nadvisuju mogućnosti mještana Brnaza, Provincije, Samostana i Župe Gospe Sinjske, pa se ponizno obraćamo i svim ljudima dobre volje da nam u skladu sa svojim mogućnostima pomognu novčanim prilozima. Tu molbu izražavamo znajući da su crkve kroz čitavu povijest podizane i uređivane ponajviše darežljivošću vjernika i dobročinitelja. Svoje priloge možete uplatiti: Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja Trg Gaje Bulata 3 21000 Split Republika Hrvatska Matični broj: 1026 089 OIB: 50899783790 IBAN: HR61 2407 0001 1001 5132 4 Swift: OTPHR2X Opis plaćanja: CRKVA BRNAZE Sve o projektu i tijeku gradnje možete pratiti na web stranici: www.crkvabrnaze.com.hr 23

Zaustavite pobačaj! U Washingtonu je održan 46. po redu Hod za život koji je okupio brojne građane, političare, senatore i kongresnike iz svih dijelova SAD-a. Sudionici su nosili transparente s pro-life porukama kao što su: Život počinje začećem i Zaustavite pobačaje, te izgovarali pro-life slogane, donosi CNN. Tijekom skupa je emitirana video poruka američkog predsjednika Donalda Trumpa. Trump je izdvojio neke od svojih dosadašnjih političkih napora protiv pobačaja, koji uključuju uskraćivanje financijske pomoći skupinama koje podržavaju ili promiču pobačaj. Također je naglasio kako se uključio u zaštitu vjerskih sloboda liječnika, medicinskih sestara i dobrotvornih organizacija koje se protive pobačaju. Kada pogledamo u oči novorođenog djeteta, u njima možemo vidjeti ljepotu ljudske duše i veličanstveno Božje djelo. Znamo da svaki život ima svoju svrhu, izjavio je Donald Trump. Vrhovni sud je prije 46. godine okrenuo leđa pravu na život. Međutim, u tom trenutku je rođen jedan pokret, koji je definiran suosjećanjem i ljubavlju, pokrenut vjerom i istinom. Pokret koji od tada svakodnevno osvaja srca i umove, naglasio je potpredsjednik Mike Pence koji je Hodu nazočio sa svojom suprugom i osobno donio snimku Trumpova govora. Američki potpredsjednik Pence se referirao na obljetnicu sudskog procesa Roe protiv Wadea iz 1973. godine, nakon kojega je SAD ozakonio pobačaj. Hod za život je 22. 1. 1974. godine pokrenula aktivistica Nellie Jane Gray. Na Hodu su govorili predsjednik Američke biskupske konferencije nadbiskup Joseph Naumann, senator Steve Daines, kongresmeni Dan Lipinski i Chriss Smith te urednik The Daily Wire-a Ben Shapiro. Među sudionicima ovogodišnjeg Hoda za život je bio i 16.-godišnji Daniel Pierini koji je novinarima Washington Posta objasnio kako je njegova majka imala problematičnu trudnoću. Liječnici su joj rekli kako joj prijeti spontani pobačaj ili bi mogla sama preminuti ako ne pobaci. Međutim, moja majka nije pristala na pobačaj nego se odlučila za život, svjedoči Pierini. Ginekologica Kathi Aultman, koja je nekada izvodila pobačaje, reflektirala se na svoj put prema osobi koja sada odbija prekidati trudnoću. Ako je beba željena, onda je ona beba. Ako nije, onda je zovu fetusom, izjavila je dr. Aultman. Na prvom Hodu za život 1974. godine je sudjelovalo oko 20 tisuća ljudi, a u međuvremenu je prerastao u manifestaciju na kojoj se redovito okuplja barem 200 tisuća ljudi. Godine 2013. na Hodu je sudjelovalo 650 tisuća ljudi. Polovicu sudionika redovito čine mladi ljudi. Održava se svake godine 22. siječnja. Hod za život podupiru Katolička Crkva i brojne protestantske denominacije. Završnu molitvu na skupu predvodila je dr. Alveda King, nećakinja pokojnog vođe borbe za ljudska prava Martina Luthera Kinga. Američki mediji još nisu objavili informaciju o broju sudionika na ovogodišnjem Hodu u Washingtonu. Hod je započeo kao mali prosvjed koji je rapidno rastao i u međuvremenu se pretvorio u najveći pro-life događaj na svijetu, stoji na stranicama organizatora. 24

ČUDOTVORNA GOSPA SINJSKA I ALKA (XIII.) Uz jubilej Franjevačke klasične gimnazije u Sinju (1838.-2018.) Škole i učitelji Profesor je ne samo predavač nekoga gimnazijskog predmeta, nego je pozvan da bude uzoran redovnik i svećenik, koji svojim životnim stavom odgaja svoje učenike i ujedno im otvara bogatstvo i ljepotu istine i znanja koje im pruža pojedini gimnazijski predmet. Crkvene su škole kroz duga stoljeća odgajala mlada srca za dobrotu i ljubav i ujedno pružala bogato znanje njihovu umu, da bi dobrim srcem i pravim znanjem mogli koristiti Crkvi i društvu te da bi mogli graditi bolji i sretniji svijet. Kad je sv. Franjo Asiški u XIII. stoljeću osnovao svoja tri reda, nije se puno brinuo za školovanje i obrazovanje svoje braće, nego je stalno naglašavao da braća budu poslušna Božjemu Duhu i njegovu svetom djelovanju. No, uskoro je sv. Bonaventura, dugogodišnji vrhovni poglavar Reda, ne samo usmjeravao braću na istinski duhovni život, nego je uveo ozbiljni studij teologije i drugih znanosti, pa su franjevački samostani - što su dotada bili benediktinski - postali središta prosvjete, kulture, znanosti i umjetnosti. Taj zanos za znanjem i kulturom širili su ne samo franjevci, nego i drugi redovnici, npr. dominikanci, karmelićani, isusovci i drugi. Tako su franjevci i u hrvatskom narodu bili ne samo učitelji vjere, nego i osobiti prosvjetni i kulturni djelatnici. I franjevci na jadranskoj obali, i članovi velike Provincije Bosne Srebrene, koja se protezala od Jadrana, preko Bosne do Budima u Mađarskoj i Sofije u Bugarskoj, osnivali su škole, širili prosvjetu i znanost. Kad su turski osvajači pokorili veliki dio hrvatskoga naroda (1463.) u Slavoniji, Bosni, Hercegovini i Dalmaciji, nastupilo je strašno doba i za fratre i za bespravni narod. U tim preteškim društvenim i političkim nepravdama mali su i siromašni samostani bili jedine oaze prosvjete i kulture. Tako je fra Matija Divković iz bosanskoga Kreševa donio u dalmatinski Split rukopis na hrvatskom jeziku da bi ga objavio. Ostao je razočaran, kad su fratri kazali da u Splitu i cijeloj hrvatskoj jadranskoj obali nema niti jedne tiskare. Ako želi tiskati knjigu, mora putovati u daleku Veneciju. Stoga je fra Matija morao otploviti do Venecije. Tamo je objavio svoje djelo Nauk kršćanski (1611.). Fra Andrija Kačić tri je svoja djela napisao u Zaostrogu, ali ih je tiskao također u Veneciji. Njegov Razgovor ugodni prvi je put objavljen 1756. godine. Do danas je objavljeno preko 70 izdanja, a neke su njegove pjesme prevedene na 14 europskih jezika. Tako su i drugi fratri stvarali, pisali i tiskali svoje knjige. II. Škole u Sinju U Samostanu u Sinju uvijek je bila neka škola: osnovna, srednja ili visoka. No, Sinj je najviše poznat po svojoj Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji, koja je osnovana 1838. godine. Stoga smo prošle godine proslavili 180. obljetnicu neprekinutoga djelovanja te odgojne i obrazovne ustanove. Treba upozoriti da je Gimnazija u Sinju u to doba bila jedina gimnazija u austrijskoj pokrajini Dalmaciji u kojoj je nastavni jezik bio hrvatski. U Zadru, Splitu, Dubrovniku i Kotoru u gimnazijama je nastavni jezik bio talijanski. Zašto? Jer je politika carske Austrije bila ne samo nenarodna, nego protuhrvatska. Talijanskoj nacionalnoj manjini austrijska je vlast dala sve četiri gimnazije u Dalmaciji, a ogromnoj većini hrvatskoga naroda niti jednu. To je bila njihova demokracija i njihova pravda. Takva je država morala propasti. I propala je 1918. godine! U to doba austrijske protuhrvatske prosvjetne politike, fratri osnivaju u Sinju za hrvatsku djecu Gimnaziju s nastavnim jezikom hrvatskim. Ta je škola postala rasadište i žarište hrvatske nacionalne svijesti, pa je fra Ante Konstantin Matas, njezin profesor i ravnatelj, svojim knjižicama Glas hrvatsko-slovinski iz Dalmacije (1860.) i Šilo za 25

Nedovršeni zvonik i Franjevačko sjemenište (XIX. st.) ognjilo (1861.) zapalio baklju, koja se je razbuktala u Hrvatski narodni preporod u Dalmaciji, kao što je to već učinio Ljudevit Gaj u banskoj Hrvatskoj. III. Proslava jubileja Gimnazije Svako novo doba traži nova rješenja za stare probleme. Kad je Austrija, poslije napoleonovskih ratova ponovno zavladala Dalmacijom, prihvatila se i reforme školstva (uvijek neka reforma školstva, pa u Hrvatskoj i danas!). I Franjevačka provincija Presvetoga Otkupitelja trebala je uskladiti svoje odgojno-obrazovne zavode s državnim zakonima. Stoga je 1838. godine Provincija osnovala u Sinju Franjevačku klasičnu gimnaziju, koja živi i djeluje već je180 godina. Razne državne vlasti (uglavnom Franjevačka klasična gimnazija (1880.) nenarodne!) progonile su ju na sve načine: oduzimale joj pravo javnosti i zgrade, mijenjale joj ime, profesore bacale u tamnice i ubijale, zabranjivale tiskanje knjiga i časopisa te kojekakve druge teškoće i neugodnosti. Uza sve te nepravde, Gimnazija je vršila svoju osnovnu dužnost: odgajala je mnoge franjevce i druge svećenike, brojne pravnike, liječnike, gimnazijske i sveučilišne profesore, znanstvenike, pisce, umjetnike i političare. O svemu tome napisan je glazbeno-scenski igrokaz Rađanje, odrastanje i procvat Gimnazije, koji je izveden poslije svečane sv. Mise zahvalnice, u Crkvi Čudotvorne Gospe Sinjske, uoči blagdana Bezgrješne Djevice, 7. prosinca 2018. godine, kada je proslavljen taj visoki jubilej. U toj priredbi nastupili su sadašnji i bivši profesori i učenici Gimnazije, neki građani Sinja, koji se bave kulturnim i znanstvenim djelovanjem, a sve je vodio fra Blaž Toplak, ravnatelj. O tomu slavlju pisao je naš list u božićnom broju prošle godine (2018, br. 3, str. 23-26). IV. Neki osobiti učitelji Arhiv Franjevačke klasične gimnazije u Sinju svjedoči da je u Profesorskom zboru bilo preko 250 profesora, od kojih su većina bili franjevci (školu je osnovala Provincija), ali je bilo i drugih građana (muškaraca i žena). Od profesora bilo je najviše franjevaca, od kojih su većina, poslije studija filozofije i teologije ređeni za svećenike, a onda studirali pojedine gimnazijske predmete na sveučilištima, bilo u domovini, bilo u inozemstvu. Ti su profesori uglavnom predavali cijeli život. Neki drugi su predavali vrlo kratko. Profesori franjevci vršili su i druge službe, i to najprije u Gimnaziji i Sjemeništu, npr. ravnatelji, razrednici, tajnici, predsjednici Školskoga odbora, duhovnici, ispovjednici, prefekti i druge. Neki su predavali i na državnim školama (to je za komunističke strahovlade bilo nezamislivo). Također su vršili i razne službe u svojoj redovničkoj Provinciji: provincijali, definitori, gvardijani, župnici, dekani, zborovođe, urednici knjiga i časopisa, knjižničari, arhivari i drugo. Provincija je uvijek nastojala da Profesorski zbor Gimnazije bude popunjen odgovarajućim kadrom. Treba upozoriti na još nešto. Ponekad je trebalo da na Gimnaziji predaje neki profesor koji je studirao i predavao na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj. Tako je dr. fra Ante Jadrijević doktorirao teologiju u Rimu i dr. fra Krsto Kržanić 26

Franjevačka klasična gimnazija (1908.) filozofiju u Milanu. Obojica su predavala na Gimnaziji, a fra Krsto je bio i ravnatelj i urednik časopisa Gospa Sinjska. Osim toga neki su profesori postigli stupanj doktora znanosti. Oni koji su stekli stupanj doktora iz gimnazijskih predmeta redovito su te predmete predavali na Gimnaziji, a oni koji su doktorirali filozofsko-teološke predmete predavali su na Gimnaziji dulje ili kreće, prema trenutnim potrebama. Stoga ćemo popisati sve profesore koji su postigli stupanj doktora bilo za gimnazijske predmete, bilo za filozofsko-teološke, a predavali su dulje ili kraće vrijeme na Gimnaziji. Doktori znanosti profesori na Gimnaziji Od kraja XIX. do prvih desetljeća XXI. stoljeća, prema prikupljenim podacima, doktorat znanosti je postiglo 30 profesora. Svi su poredani po godini doktorata (ne po godinama rođenja ili smrti), a za svakoga su dodani neki osnovni podaci. 1. Dr. fra Ignacije Kržanić (1868.-1906.) doktorirao filozofiju na Sveučilištu u Innsbrucku u Austriji (1896.). 2. Dr. Ante Tripalo (1839.- 1918.) liječnik. 3. Dr. fra Paško Mišura (1877.-?) doktorirao je klasičnu filologiju na Sveučilištu Sorbona u Parizu 1899. godine. Dakle, na kraju XIX. stoljeća, dok mnogi Splićani nisu ni čuli za selo Čitluk, kraj Sinja, u Parizu, fra Paško brani disertaciju Colonia Romana Aequum Claudium. To je knjiga o rimskom gradu Aequum (Čitluk). Objavljena je na francuskom jeziku (1921.). 4. Dr. fra Roko Vuković (1882.-1945.) doktorirao je biologiju na Sveučilištu u Louvainu u Belgiji (1912.) 5. Dr. fra Stanko Petrov (1887.-1963.) doktorirao je klasičnu filologiju na Sveučilištu u Fribourgu u Švicarskoj (1917.). 6. Dr. fra Josip Olujić (1888.-1944.) doktorirao je prirodne znanosti na Sveučilištu u Fribourgu (1918.). 7. Dr. fra Bonaventura Radonić (1888.- 1945.) doktorirao je filozofiju na Sveučilištu u Fribourgu (1919.). 8. Dr. fra Gabrijel Cvitanović (1887.-1955.) doktorirao je povijest na Sveučilištu u Münchenu (1920.). 9. Dr. fra Karlo Eterović (1874.-1935.) doktorirao je filozofije na Sorboni u Parizu i obranio tezu La volonté danas la philosophie de Duns Scot (1921.). 10. Dr. fra Vjenceslav Nakić (1890.-1964.) doktorirao je filozofiju na Sveučilištu u Fribourgu (1921.). 11. Dr. fra Roko Rogošić (1898.-1963.) doktorirao je na Papinskom orijentalnom institutu u Rimu (1923.). 12. Dr. fra Božo Vuco (1897.-1984.) doktorirao je dogmatsku teologiju na Sveučilištu u Fribourgu (1924.). 13. Dr. fra Vlade Radonić (1894.-1951.) doktorirao je povijest na Sveučilištu u Fribourgu (1927.). 14. Dr. fra Ante Jadrijević (1896.-1974.) doktorirao je teologiju u Rimu (1927.). 15. Dr. fra Krsto Kržanić (1894.-1973.) doktorirao filozofiju na Sveučilištu Sacro Core u Milanu (1927.). 16. Dr. fra Stanko Vidić (1894.-1973.) doktorirao je prirodne znanosti na Sveučilištu u Fribourgu (1928.) 17. Dr. fra Ivan Glibotić (1901.-1987.) doktorirao je na Papinskom institutu za crkvenu glazbu u Rimu (1934.). 18. Dr. fra Jeronim Šetka (1909.-1990.) doktorirao je slavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1940.). 19. Dr. fra Ćiro Markoč (1912.-1984.) doktorirao je filozofiju na Sveučilištu Antonianum u Rimu (1941.). 20. Dr. fra Gašpar Bujas (1906.-1963.) doktorirao je slavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1944.). 21. Dr. fra Karlo Kosor (1914.-1982.) doktorirao je hrvatski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1954.). 22. Dr. fra Jure Radić (1920.-1990.) doktorirao je teologiju na Bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (1957.). 23. Dr. Ćiro Kalebić (1874.-1943.) liječnik. 27

24. Dr. fra Mirko Čović (1908.-1980.) doktorirao je slavistiku na Sveučilištu u Grazu u Austriji (1948.). 25. Dr. Angelina Gašpar (1964.) doktorirala je informacijske i komunikacijske znanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (2013.) 26. Dr. fra Vicko Kapitanović (1944.-2015.) doktorirao je povijest na Sveučilištu Gregoriana u Rimu (1977.). 27. Dr. fra Jure Šimunović (1945.) doktorirao je filozofiju na Sveučilištu Antonianum u Rimu (1983.). 28. Dr. fra Bruno Pezo (1948.-2015.) doktorirao je klasičnu filologiju na Sveučilištu Salesiana u Rimu (1980.). 29. Dr. fra Željko Tolić (1963.) doktorirao povijest na Sveučilištu Gregoriana u Rimu (1999.). 30. Dr. fra Jure Hrgović (1977.) doktorirao klasičnu filologiju na Sveučilištu Salesiana u Rimu (2018.). Dakle, od preko 250 profesora koji su djelovali na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju doktorat znanosti postiglo je njih 30. Većina su franjevci, jer je Provincija osnivač i vlasnik Gimnazije, pa se je uvijek brinula za nastavni kadar. Neki su predavali na Gimnaziji dugo godina, često i cijeli radni vijek: fra Stjepan Šandrić, fra Frano Nimac, fra Josip Soldo, fra Augustin Akrap, fra Karlo Bašić i fra Gabrijel Jurišić, a neki vrlo kratko. Od popisanih doktora većina je predavala dugo godina. Posebno navodimo one koji su predavali kraće vrijeme (odnosno od jedne do tri godine): fra Gabrijel Cvitanović, Angelina Gašpar, Ćiro Kalebić, fra Vicko Kapitanović, fra Ignacije Kržanić, fra Roko Rogošić, fra Željko Tolić i Ante Tripalo. Zaglavak Franjevačka klasična gimnazija u Sinju kao i cijela Franjevačka provincija Presvetoga Otkupitelja moraju biti dobromu Bogu zahvalne, a ujedno i ponosne na djelovanje Gimnazije, na njezine učenike i profesore, a posebno na doktore znanosti koji su odgajali i obrazovali brojene naraštaje ne samo franjevaca i svećenika, nego i intelektualce koji su u raznim zvanjima služili Bogu i narodu. Mnogi su od njih bili znanstvenici, sveučilišni profesori, liječnici, pravnici i istaknuti stručnjaci u raznim zvanjima i kulturnim ustanovama u domovini i u inozemstvu. Svakako je vrlo lijep i znakovit podatak da su u 180 godina djelovanja Gimnazije tridesetorica profesora postiglo doktorat znanosti, koji su se, uza svoje školske obveze, bavili i znanstvenim i kulturnim djelovanjem. Mnoge gimnazije i druge srednje škole ne mogu iznijeti slične podatke. Treba upozoriti da su profesori često bili urednici časopisa Gospa Sinjska (pokrenut 1922.), pisali o povijesti Samostana i Svetišta, Sinja i cijele Cetinske krajine, propovijedali i pastoralno djelovali u Svetištu kao i u cijeloj Krajini. Bili štovatelji i apostoli štovanja Čudotvorne Gospe Sinjske. No, o toj tremi treba posebno govoriti. I što još reći? Treba samo poželjeti da Franjevačka klasična gimnazija - Deo juvante - vivat, crescat, floreat - s Božjom pomoću živi, cvate i raste! LITERATURA (Fra Ante Konstantin Matas), Prvo izviešće o c. k. Državnom nižem gimnaziju u Sinju koncem Školske godine 1872-73. U Splietu, tiskom Ant. Zannoni, 1873. s. 78. O. PETAR KRSTITELJ BAČIĆ, Spomen-knjiga Franjevačkoga gimnazija u Sinju. K proslavi 50-godišnjega njegova obstanka, Sarajevo,1905, s. 136. Franjevačka klasična gimnazija u Sinju, 1838.-1988.,- 1954.-2004. Radovi Znanstvenog skupa, Split-Sinj, 2004, s. 879. Fra Gabrijel Jurišić 28

Ljetopis Svetišta i Župe (Siječanj-travanj, 2019.) SIJEČANJ 12. Mladomisnici Vojne biskupije u Svetištu Vojni biskup u Republici Hrvatskoj msgr. Jure Bogdan predvodio je u subotu, 5. siječnja 2019. u splitskoj crkvi sv. Ante u Poljudu, svečano euharistijsko slavlje za vrijeme kojega je za prezbitere na naslov Vojne biskupije zaredio đakona don Hrvoja Relju i don Marka Trogrlića. godine. U šezdeset godina braka u kojemu je bilo radosti, ali i muke, puno truda, patnje i rada, uz pomoć Boga i zagovor Čudotvorne Gospe Sinjske, Iva i Mirko su odgojili troje djece, od kojih imaju 9 unučadi i osam praunučadi Mladomisnici don Marko i don Hrvoje su u subotu koncelebraciji s fra Tonijem Šimunovićem i gvardijanom fra Petrom Klapežom slavili prvu svoju sv. Misu u našem Svetištu. Svetu Misu na Gospinu oltaru je predvodio mladomisnik don Marko Trogrlić 19. Dijamantni pir Supružnici Mirko i Iva Klišanin, okruženi svojom obitelji u subotu, proslavili su dijamantni pir 60 godina braka. Misno slavlje predvodio je fra Antonio Mravak, župni vikar. Mirko Klišanin iz Miše i Iva r. Sablić iz Podhuma kod Livna, vjenčali su se 17. siječnja 1959. u crkvi Sv. Ivana Krstitelja u Podhumu. Ženidbenu privolu izrekli su pred župnikom fra Jozom Pripušićem. Preko Livanjskog polja i Kamešnice život ih je doveo u Brnaze pred svetkovinu Velike Gospe, 10. kolovoza 1984. 26. Susret ministranata u Samostanu Svake godine nakon božićnih blagdana i blagoslova obitelji u našem Svetištu organiziramo za sve ministrante iz naše župne zajednice tombolu kao znak zahvalnosti za njihovo ministriranje. Tako je i ove godine u subotu 26. siječnja, na susretu je sudjelovalo 100 ministranata od kojih je 20-ak dobilo nagrade, a navažnije od svega je da su se svi dobro zabavili i družili. 29

31. U Svetištu štićenici Centra Juraj Bonaci proslavili svoga zaštitnika Sveti Ivan don Bosco, kojeg Crkva slavi 31. siječnja, pridavao je važnost odgoju cijele osobe, njezina duha i tijela. On je sa svojim štićenicima znao pjevati, igrati se, učiti, moliti i odlaziti na izlete. Njegova vrata uvijek su im bila otvorena, srce još i više, te im je uvijek bio na raspolaganju. Zato su ga i djelatnici i korisnici centra za odgoj i obrazovanje "Juraj Bonaći" iz Sinja uzeli za svoga zaštitnika te za njegov blagdan svake godine u našem Svetištu slave svetu misu. tako je bilo i u četvrtak, 31. siječnja 2019. kada je svetom misom u 10 sati predsjedao fra Perica Maslać, a korisnici su ministriraali, čitali i animirali pjevanje na svetoj misi. Molimo don Bosca da i dalje prati radnaših vrijednih djelatnika i korisnika našeg centra "Juraj Bonaći". VELJAČA 2. Mons. dr. Ante Jozić novi nadbiskup Papa Franjo imenovao je danas 2. veljače nadbiskupom i apostolskim nuncijem u Obali Bjelokosti svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije mons. Antu Jozića. Mons. Jozić rođen je 16. siječnja 1967. godine u Trilju. Osnovnu školu završio je u Trilju, sjemenište i bogosloviju pohađao je u Splitu. Za svećenika je zaređen 28. lipnja 1992. godine po rukama nadbiskupa Ante Jurića. Mons. Jozić tri godine je službovao kao kapelan u Makarskoj (1992.-1995.), potom ga je nadbiskup poslao na studij u Rim (1995.-1999.). U diplomatsku službu Svete Stolice ušao je 1999. godine. Djelovao je u apostolskim nuncijaturama u Indiji, Ruskoj Federaciji i Filipinima. Poznaje talijanski, španjolski, engleski, francuski, portugalski, njemački, ruski, kineski i poljski jezik. 2. Hodočašće u Dubrovnik i Kotor Tri autobusa sa 160 vjenika, na blagdan Svijećnice u subotu 2. veljače 2019., sudjelovala su na otvorenju 1047. Feste sv. Vlaha, zaštitnika Dubrovnika i Dubrovačke biskupije. Po tradicionalnom protokolu otvorenja Feste rektor Parčeve crkve mons. Toma Lučić pročitao je čestitke Dubrovčanima za Festu, pristigle kako iz domovine tako i iz svijeta, s kopna i s mora. Nakon čitanja pozdrava dubrovački biskup mons. Mate Uzinić sve je blagoslovio te pustio golubice na slobodu uz radost i pljesak okupljenih. Nakon svečanog otvorenja svi hodočasnici sa svojim voditeljima fra Pericom Maslaćem i fra Šimunom Markulinom uputili su se u Tivat gdje su u hotelu Palma prenoćili. Ujutro u nedjelju 3. veljače 2019. hodočasnici su se uputili s autobusima u Kotor na slavlje sv. Tripuna. U 10 sati Bokeljska mornarica izvela je kolo sv. Tripuna ispred katedrale nakon čega je slijedilo euharistijsko slaljem kojim je predsjedao Šibenski biskup mons. Tomislav Rogić, u zajedništvu s nadbiskupima i biskupima iz Crne Gore, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Albanije, te apostolskim nuncijem i brojnim svećenicima. 10. Gospa Lurdska u Brnazama U zajednici Sv. Nikole Tavelića u Brnazama, u nedjelju je proslavljen blagdan Gospe Lurdske, suzaštitnice zajednice i mjesta. Voditelj ovogodišnje proslave bio je fra Josip Repeša, provincijski duhovni asistent i promicatelj duhovnih zvanja. Tijekom trodnevnice voditelj proslave vodio je vjernike kroz tri teme: Bog pohodi narod svoj, Bog pouči i Bog posveti narod svoj. Duhovna priprava je počela u četvrtak 7. veljače, cjelodnevnim Euharistijskim klanjanjem. Sljedeći dan bio je posvećen bolesnima i nemoćnima zajednice, a za vrijeme euharistijskog slavlja održano je i slavlje podjele 30

sakramenta Bolesničkog pomazanja. U subotu 9. veljače, na uočnicu blagdana Gospe Lurdske, održano je slavlje svete Ispovijedi, a nakon misnog slavlja održana je Služba svjetla, procesija s Gospinim kipom i svijećama. 14. Fra Ivica Karlo Lapić doktor teologije Fra Ivica Karlo Lapić, OH, pripadnik Bolničkog reda sv. Ivana od Boga ( milosrdna braća ), obranio je 14. veljače na Teološkom fakultetu Papinskog sveučilišta Gregorijana u Rimu doktorsku disertaciju Filoxenìa-hospitalitas nella prospettiva etico-teologica come dimensione costitutiva dell agire morale cristiano (Filoksenìja-hospitalitas u etičko-teološkoj perspektivi kao konstitutivna dimenzija kršćanskoga moralnog djelovanja) pod vodstvom prof. dr. Miguela Yan eza. Svečanom akademskom činu nazočili su doktorandova obitelj i rodbina, fra Jesus Etayo, general Reda, fra Massimo Villa, provincijal, broja braća redovnici i prijatelji. Blagdan bl. Alojzija Stepinca U Svetištu Gospe Sinjske, u nedjelju 10.veljače 2019. godine, kad Crkva u Hrvata slavi i spomendan blaženog Alojzija Stepinca, slavljena je sveta misa kojom je predsjedao don Ante Mateljan. Nakon euharistijskog slavlja u crkvi je izveden oratorij za soliste, mješoviti zbor, orkestar i orgulje Slobodan u istini Blaženi Alojzije Stepinac. Oratorij je djelo skladatelja maestra don Šime Marovića, kapelnika stolne crkve Sv. Dujma u Splitu, koji je i ravnao izvedbom, dok tekst oratorija potpisuje don Ante Mateljan. Kao solisti nastupili su Marija Bubić-Jaman, sopran; Ana Ticl, sopran; Vinko Maroević, tenor i Goran Velić, tenor. Zborske dionice izvodio je Mješoviti zbor Splitske katedrale i župe Gospe Fatimske Split-Škrape, dok je na orguljama bio maestro don Ivan Urlić. Oratorij Slobodan u istini Blaženi Alojzije Stepinac sastoji se od prologa, tri središnja djela i epiloga, a prolazi Blaženikov život od biskupskog imenovanja preko njegovog poslanja obilježnog trpljenjem do svečane beatifikacije. Fra Ivica je rođen u Sinju 1968. gdje je završio osnovnu školu. Maturira o je u Zagrebu i diplomirao na Stomatološkom fakultetu 1993. godine i odmah u Beču stupio u Bolnički red svetog Ivana od Boga,. God. 1998. upisuje U Milanu je 2003. diplomirao Teološki fakultet i ređen za svećenika. U Generalnoj upravi Reda bio je tajnik i generalni definitor. Milosrdna braća, nakon gotovo stotinu godina, ponovno djeluju u Hrvatskoj, u Katoličkoj bolnici sv. Rafaela na Strmcu (Nova Gradiška). 22.-24. Susreti ministranata u Sjemeništu Franjevačko sjemenište u Sinju svake godine organizira vikend za ministrante završnih razreda osnovne škole. Na vikend-susretu sa sjemeništarcima imaju priliku da iz prve ruke upoznati se sa svakodnevnim životom u sjemeništu. U dogovoru sa župnicima i župnim vikarima u posjet Sjemeništu u dva turnusa, u vremenu od 22.-24. veljače te od 8.- 10. ožujka 2019. godine, su došla 33 ministranata iz Knina, Šibenika, Vinjana, Brnaza, Turjaka, Metkovića, Otoka, Košuta, Sinja, Čitluka-Jasenskog, Imotskog i Turjaka. Za organizaciju i dnevni red susreta pobrinuli su 31

se fra Josip Repeša, provincijski promicatelj duhovnih zvanja i fra Ivica Udovičić, ravnatelj Sjemeništa. Za organizaciju i dnevni red susreta pobrinuli su se fra Josip Repeša, provincijski promicatelj duhovnih zvanja i fra Ivica Udovičić, ravnatelj Sjemeništa. predvodio fra Lukica Vojković, uveli su nas ovogodišnji prvopričesnici koji su izveli igrokaz Tatino obraćenje. Sudjelovali su u misnim čitanjima, molitvi vjernika, te su se na najljepši način, molitvom i Božjom riječi predstavili svojoj zajednici. Dječji zbor je pjesmom slavio Gospodina, a na kraju misnog slavlja, mali anđeli, djeca iz vrtića, izmolili su molitvu svetom Josipu. OŽUJAK 3. Predstavljanje krizmanika (Čitluk-Jasensko) Blagoslov Samostana i kapelice u Košutama Priprava za sakrament potvrde u našoj župi Gospe Sinjske započela je s početkom školske godine. U svakoj filijalnoj zajednici naše župe kandidati za sakramente se pripremaju kroz župne kateheze. Tako se i 10 kandidata iz Čitluka i Jasenskog koji imaju kateheze subotom pripremaju za primanje sakramenta potvrde. Pošto se sakramenat podjeljuje u Sinju kandidate smo prestavili zajedinici u Čitluku/Jasenskom gdje kandidati idu na nedjeljno euharistijsko slavlje, u nedjelju, 3. ožujka 2019., u crkvi sv. Franje, na Misi u 9 sati. Kandidati su animirali euharistijsko slavlje, ispovjedili svoju vjeru te su primljeni među kandidate za primanje sakramenta potvrde. Jučer, na blagdan svetoga Josipa, zaštitnika družbe časnih sestara Služavki maloga Isusa u Košutama, nadbiskup mons. Marin Barišić blagoslovio je novu kapelicu i samostan koje su časne sestre izgradile. Svečanoj svetoj misi i blagoslovu nazočili su brojni svećenici, časne sestre te dobrotvori i vjerni puk, na opće zadovoljstvo poglavarice samostana č.s. Salutarije Đula koja je i najzaslužnija da je izgradnja privedena kraju. 19. Sv. Josip u Glavicama U nedjelju, 17.3. u Crkvi sv. Ivana u Glavicama obilježen je blagdan sv. Josipa, zaštitnika Domovine i Katoličke crkve. U misno slavlje koje je 32

23. Krizmanici u Međugorju Grupa kandidata za sakrament potvrde Župe Gospe Sinjske s fra Antoniom i fra Pericom hodočastila je u subotu, 23. ožujka 2019., u Međugorje. Ovo hodočašće bila je jedna od priprava za sakrament potvrde i u sebi uključuje molitvu, svjedočanstvo liječenih ovisnika, ispovijed, euharistijsko slavlje u kojem je bio podijeljen i sakrament krštenja te zajedništvo mladih u vjeri. 28. Molitva za poginule u Otoku, Rudi, Podima i Voštanima Kao kršćani ne dopuštamo da naše srce obuzme mržnja i osvetnički duh! Prije 75 godina njemačka SS divizija Prinz Eugen pobila je 282 nevine osobe u selima podno Kamešnice. Stoga je i ove godine održana svečana komemoracija poginulih žrtava u selu Rudi. Mons. dr. Jure Bogdan, vojni biskup, slavio je sv. Misu za žrtve pokolja u crkvi Sv. Martina u Ridi, a koncelebrirali su ju župnika Rude don Marin Matijaca, župnik, vojni svećenici don Marko Trogrlić, don Hrvoje Relja, don Branimir Projić i župnici okolnih župnika. Sudjelovali su: Ivan Šipić, gradonačelnik Grada Trilja, Luka Brčić, dožupan, predstavnici općina i mjesnih odbora, članovi obitelji pobijenih i brojni vjernici. Biskup je naglasio u homiliji: U prigodi 75. obljetnice tragičnih stradanja naših roditelja, djedova, baka, rođaka, susjeda, sumještana, prijatelja i poznanika, došli smo i ove godine kao kršćanski vjernici moliti kod Gospodnjeg oltara za njihove duše. Vojni ordinarij je završio propovijed pozivom da se svih žrtava uvijek sjećamo u molitvi te da u svojim mislima, riječima i djelima trajno budemo i ostanemo u njegovoj istini i njegovoj ljubavi. Dokumentarni film Štafeta smrti U dvorani Gospe Sinjske u Sinju u četvrtak, u ispunjenoj dvorani, u organizaciji UHDDR-a Sinj, prikazan dokumentarni film Štafeta smrti, koji govori o 11 branitelja koji su u proboju iz okupiranih Bogdanovaca 10. studenoga 1991. krenuli u štafetu smrti. Film podsjeća na konkretne događaje iz Domovinskog rata koji su se zbivali od 10. do 22. studenog 1991. godine u minskom polju nedaleko od Marinaca. Od 11 hrvatskih branitelja koji su te nedjelje iz okupiranih Bogdanovaca krenuli u proboj s civilima, danas su živa samo dvojica Ivica Jurčan i Đuro Kovačević, koji u filmu pripovijedaju o strahotama koje su prolazili. Jurčan je pratio projekciju filma u Sinju. Nakon intoniranja himne Lijepa naša i molitvom za poginule branitelje, okupljenima se ukratko pozdravnim riječima dobrodošlice obratio i zahvalio gvardijan fra Petar Klapež. Uoči prikazivanja filma govorio je Damir Radnić, umirovljeni pukovnik HV-a, ratni zapovjednik HOS-a u Bogdanovcima i jedan od inicijatora snimanja filma. Radnić je kazao kako su Bogdanovci bili mali Vukovar. Istaknuo je kako su u izvlačenju, na licu mjesta, sedmorica branitelja poginula, a dvojica su umrla od ranjavanja te da tijela četvorice branitelja još nisu pronađena. Kazao je kako je 30-ak civila uspješno izvučeno na slobodu. Nakon prikazivanja filma svoje svjedočanstvo o događjima tih 12 dana kazivao je stopostotni invalid i jedan od preživjelih Ivica Jurčan. Kazao je kako mu je drago što postoji velik broj zainteresiranih za istinu o Domovinskom ratu te da ovaj film prikazuje pravu istinu o strahotama kroz koje su prošli branitelji o kojima svjedoče u filmu iz prve ruke. Pokušao sam se ubiti, kao što se na filmu i vidi. Međutim, fizička nemoć, zatajenje oružja koje je oksidiralo zbog rose i hladnoće, moja nepokretnost, jer sam bio bez obje noge, dok mi je lijeva ruka 33

visila na koži, a desna teško stradala, jednostavno nisam imao snage ostvariti svoj naum i naravno da sam sada sretan zbog toga, rekao je Ivica Jurčan, HOS-ov dragovoljac koji je u štafeti smrti ostao bez potkoljenice i stopala, koji je u minskom polju ležao 12 dana, do 22. studenoga, kada su ga zarobili pripadnici JNA te ga, teško ranjenog, danima mučili. Na kraju otočke premijere filma Štafeta smrti Sinjani su kupnjom prigodnih majica sa znakom HOS-a dali svoj doprinos u prikupljanju sredstava za tiskanje monografije satnije HOS-a Vukovar i izložbu ratnih fotografija ove slavne postrojbe iz Domovinskog rata. Franjevačke klasične gimnazije. Voditelj duhovne obnove bio je salezijanac vlč. Ivan Terze, župnik Župe Marije Pomoćnice na Kmanu u Splitu. Tema obnove je nosila naslov Duh obitelji. U drugom dijelu duhovne obnove euharistijsko slavlje u crkvi Čudotvorne Gospe Sinjske koje predvodio vlč. Ivan, uz koncelebraciju fra Blaža ravnatelja gimnazije, fra Ivice Udovičića ravnatelja sjemeništa te nastavnika fra Jurice Hrgovića i fra Antonija Mravka. 29. Zavjetni dar Gospi TRAVANJ 1. 12. obljetnica ustrojavanja Gardijske mehanizirane brigade Kao zavjet Čudotvornoj Gospi Sinjskoj ovu sliku sam izrađivala dugo godina. Slika je unikat i bila je na izložbama. Najdraže od svega mi je što sam ju mogla darovati tamo gdje najbolje pripada, tj. Svetištu Čudotvorne Gospe Sinjske. Sandra Skočibušić 30. Duhovna obnova nastavnika i roditelja učenika Franjevačke gimnazije U subotu, 30. ožujka 2019., u Samostanu Gospe Sinjske je održana korizmena duhovna obnova za roditelje učenika, nastavnike i zaposlenike Svečanost je započela mimohodom postrojbi GMBR iz vojarne 126. brigade Hrvatske vojske do crkve Čudotvorne Gospe Sinjske gdje je vojni biskup u RH Jure Bogdan predvodio misu uz koncelebraciju gvardijana svetišta Gospe Sinjske fra Petra Klapeža OFM, vojnih kapelana fra Bože Ančića OFM, fra Ilije Mikulića OFM, fra Mateja Ećimovića OFM i policijskog kapelana don Marka Trogrlića. Nakon mise održana je središnja svečanost obilježavanja dana brigade na Trgu dr. Franje 34

Tuđmana u Sinju. Središnja svečanost završila je obraćanjem ministra Krstičevića koji je pripadnicima GMBR-e čestitao njihov dan. Potom su položeni vijenci kod spomenika u Spomen-parku hrvatskih branitelja Domovinskog rata, uz molitvu odrješenja za pokojne koju je vodio biskup Bogdan. 6. Hodočašće Gospi Trsatskoj Vjernici iz Brnaza i Glavica u subotu, 6. travnja 2019., hodočastili su Gospi Trsatskoj u Rijeci. Na hodočašću je sudjelovalo 120 vjernika u pratnji župnih vikara fra Lukice Vojkovića i fra Antonia Mravka. Dolaskom u Svetište hodočasnike je u dočekao i pozdravio fra Bernard Barbarić, gvardijan i upravitelj svetišta. Misno slavlje u Gospinu svetištu za hodočasnike predvodio je fra Lukica uz koncelebraciju fra Antonia. Za vrijeme mise pjevali su članovi Pjevačkog zbora iz Brnaza pod ravnanjem Jelene Mihaljević. Nakon svete mise hodočasnici su izmolili Posvetnu molitvu Gospi Trsatskoj te su u molitvi i pjesmi učinili zavjet oko Gospina oltara. U Dvorani zavjetnih darova preko video projekcije hodočasnici su se upoznali s povijesti samostana i svetišta Majke Božje Trsatske te kulturnim znamenitostima i važnim osobama. Hodočašće je završilo molitvom pred Presvetim oltarskim sakramentom koju je predvodio fra Antonio. 10. Sveta Misa za ozdravljenje mons. Ante Jozića U crkvi Čudotvorne Gospe Sinjske u srijedu, služena je sveta Misa za oporavak mons. Ante Jozića, koju je predvodio provincijal fra Joško Kodžoman uz koncelebraciju dekana Cetinskog dekanata don Stipe Ljubasa, gvardijana Svetišta Čudotvorne Gospe Sinjske fra Petra Klapeža i ostalih 30- tak svećenika cetinskog dekanata i fratara iz Sinjskog samostana. Mons. Ante Jozić sin je našeg Cetinskog kraja i znam da je vjerni štovatelj Čudotvorne Gospe Sinjske, kada nije bio na svom radnom mjestu, a našao se u svom rodnom kraju nije propuštao priliku da bude suslavitelj svetkovine Velike Gospe u Sinju. Uvjeren sam da će ova naša molitva uroditi plodom, istaknuo je provincijal fra Joško. Gvardijan fra Petar Klapež u svojoj propovijedi prisjetio se prošle Gluhe nedjelje u crkvi na dan kada je mons. Ante u prometnoj nesreći u tunelu sv. Ilije nastradao. Nastradali naš mons. don Ante od Gluhe nedjelje prolazi stvarnost svoga križopisa i u toj životnoj agoniji posebno smo mi vjernici pozvani s Gospodinom mučenim, raspetim i uskrsnulim čuvati taj dar posebno u ovim teškim trenutcima Isusova i našega spasenja. Vjerujem da bi i naš monsinjor don Ante da je ovdje poput apostola Pavla rekao da mu je sve gubitak osim onoga što samo Krist Gospodin daje. Iako, u ovoj svetoj Misi poput Isusa u maslinskoj agoniji vapijemo Oče ako je moguće neka ga mimoiđe ovaj kalež. Naš don Ante bi s Isusom sigurno zavapio, ali Oče ne moja volja nego tvoja neka se vrši. U toj vjeri prikazujemo Bogu najuzvišeniju molitvu ovu svetu misu da u životnoj agoniji našega don Ante, našega monsinjora i prvog biskupa ove dične Cetinske krajine da Bog bude uz njega i da se u ovoj njegovoj životnoj agoniji upravo vrši volja Božja. Tom istom nakanom zazivamo moćni zagovor naše nebeske majke Čudotvorne Gospe Sinjske koju don Ante posebno časti i svaki dan joj se moli, naglasio je gvardijan. Podsjetimo, mons. Ante Jozić izabrani naslovni nadbiskup Cisse i apostolski nuncij u Obali Bjelokosti, ozlijeđen je u teškoj prometnoj nesreći i prevezen u Klinički bolnički centar Split s teškim ozljedama. 35

Kum i kuma na krštenju i krizmi Sedam načina kako biti dobar kum svom kumčetu. Zajedno i roditelji i kumovi pomažu djeci da rastu duhovno bliže Bogu, a to ne završava nakon svečanosti krštenja. Ako ste dovoljno blagoslovljeni da postanete kum, što biste trebali učiniti da postanete najbolji kum? Uz naše roditelje na našem je krštenju stajao posebno odabran par odraslih ljudi da nam budu duhovni vodiči. Osobno govoreći, moji kumovi su jako vjerni tom pozivu. Uvijek sam ih viđala kako se bezuvjetno ljube, prema drugima se odnose s poštovanjem. Sa mnom su uvijek otvoreno razgovarali o vjeri. Oni su puni energije, genijalni i nikada im se neću moći u potpunosti zahvaliti za sve što su učinili za mene i druge. Ponekad razgovaram sa svojim prijateljima i pitam ih imena njihovih kumova, a oni ih se ne mogu sjetiti. Zapravo se i ne sjećaju kada su zadnji put s njima razgovarali. Ne bi li kumovi trebali svakom kršćaninu biti važni u životu? Ideja da bi netko mogao odgovoriti ne na početku me iznenadila, no onda sam shvatila da možda ljudi jednostavno ne znaju kako biti dobar kum. Je li kumstvo obveza i nakon sakramenta krštenja? Što znači biti dobar kum tijekom života? Dok su roditelji primarni učitelji djece, kumovi su njihova duhovna potpora. U enciklici Casti Connubii, papa Pio XI. piše: Blagoslov potomaka, međutim, nije završio pukim rađanjem, već nešto drugo mora biti dodano, a to je odgovarajuće obrazovano potomstvo. Roditelji su tu radi obrazovanja potomaka tijela, uma i duše a kumovi su tu da pomognu. I roditelji i kumovi zajedno pomažu djeci u duhovnom rastu, a to ne završava svečanošću krštenja. Ako ste dovoljno blagoslovljeni da budete kum, što biste trebali učiniti da postanete najbolji kum? Sedam savjeta kako možete postati dobar kum: 1. Molite za svoje kumče Neprestano ga imajte u svojim molitvama i tražite Božje upute o tome kako možete kumčetu dati najbolje smjernice i podrške. Molitva će vam omogućiti da spoznate kako živjeti to duhovno majčinstvo i očinstvo na koje ste pozvani kao kumovi. Iako je legitimna pretpostavka da njihovi roditelji već mole za njih, kumčetu su potrebne molitve, što više tim bolje baš kao što vrijedi i za nas. Nemojte se sramiti moliti za njih jednako često kao što biste molili i za svoje dijete. 2. Nemojte mu biti stranac Ako nakon krštenja nestanete iz života svog kumčeta, to znači da propuštate njegov život i da niste vjerni svojem pozivu. Možda ste smiona kuma koja bez uljepšavanja govori o stvarima kakve jesu, ili ste pak dobri kum koji nikad ne zaboravlja poslati čestitku. Kojem god stilu kumova pripadali, vaš utjecaj na vaše kumče je velik. Ne postoji dvoje jednakih kumova, stoga ako ste blagoslovljeni kumčetom, prihvatite svoju ulogu i budite tu za njega. Ako ništa drugo, budite osoba koja će slušati. Nikad ne znate, možda ste jedina osoba s kojom bi porazgovarao u nekom trenutku života. Ako ste pozvani na rođendansku zabavu, promociju ili vjenčanje, potrudite se ondje i pojaviti. Ne propustite priliku da doista budete kumovi i to cijeli život, a ne samo na dan krštenja. 3. Budite primjer Dajte najbolje od sebe kako biste pokazali da bez obzira na sve što se događa u vašem životu ili na borbe s kojima se suočavate, ne odustajete od Božjeg plana za vas. Pokažite također da nikada ne treba odustati od sebe. Pjevajte hvalospjeve i himne ili ga pak pozovite na molitvu krunice. Možete ga voditi na večeru i zamoliti da on predvodi molitvu za blagoslov jela. Ili pođite zajedno na misu. Uvijek postoje prilika da vašem kumčetu budete svjedok pobožnog života. 4. Pazite na male stvari Kumovi nisu tu samo da bi nam davali materijalne darove iako su poznati po svojoj velikodušnosti. Možda nećete biti tako bogati kao neki 36

iz filma Kum i nadam se ne skloni nasilju ali uvijek možete dati nešto malo (molitvenu karticu, neku misao koja će ih podsjetiti na Boga i na vas, da ste tu da ih podržite u životu). Kumovi postoje da se duhovno daruju, a to se očituje i u darovima koje poklanjaju telefonskim pozivima, zagrljajima, šetnjama, večerama, nogometom itd. Čak i uobičajeni telefonski poziv u nedjelju može biti od pomoći. Ne morate uvijek razgovarati o vjeri. Ako im se sviđa nogomet ili nešto drugo, pitajte ih o tome ili im govorite o svojim iskustvima o nogometu i školi. Male stvari su itekako bitne i učvršćuju odnos. 5. Pohvalite ih za ono u čemu su dobri Dok su svi koncentrirani na njihov izgled i ocjene, vi im recite da imaju prekrasan osmijeh ili da su vrlo ljubazni. Pokažite im njihove vrline. Razgovarajte o stvarima koje ih zanimaju i pohvalite njihovu zauzetost oko toga. Ako je vaše kumče problematično, budite onaj koji će isticati dobro u njemu. Sjetite se, oni su jedinstveni. Neka to znaju. Bog svakome od nas daje posebne darove i talente koje samo mi posjedujemo. Pomozite im da to vide i razvijaju te darove. 6. Pokažite im da ste sretni što ste im kum S ponosom im dajte do znanja kako niste prihvatili kumstvo samo iz dužnosti ili očekivanja, već da vam je doista stalo do njih i da vam je čast zvati ih svojim kumčetom. S osmijehom na licu, sjećajte se što ste rekli na njihovu krštenju kada je svećenik upitao: Jeste li spremni pomagati roditelje ovog djeteta u njihovoj zadaći, na putu kršćanskog života? Kumovi odgovaraju: Jesmo. Nastavite ponavljati taj odgovor. 7. Uvijek ih usmjeravajte prema Bogu To ne znači da svaka druga riječ iz vaših usta treba biti Bog ili Isus, već da ljubav nebeskog Oca dijelite sa svojim kumčetom. Bez obzira na njihov uzrast, podsjetite ih da su oni vaša kumčad i da uvijek mogu biti iskreni prema vama. Podsjetite ih na Gospodinovo svjetlo ako su u životnom traženju i neka znaju da postoji plan za njihov život. Vi ste im kumovi. Zapamtite da je vaš prvi cilj da ih dovedete Bogu, bilo to zgodno ili nezgodno, kroz telefonske pozive, posjete, razglednice, priče, podrške, a posebno molitve. Vaše kumče je dar od Boga i to ne treba zaboraviti, stoga budite savjesni kum. Kumstvo je veliki blagoslov, a ako budete dali sve od sebe, bit ćete najbolji kum. Bilo da ste kum tek od nedavna ili već godinama, nikada nije prekasno da vaše kumče zna da ga volite i da ga želite voditi do neba. Sretna kuma Uskrsna meditacija Tko je ikada ustao rano i spremao doručak nekome koga voli, zna u čemu je čar pripreme hrane za drugoga. Svijet se tek budi, a u samoći se već nazire užitak koji će se roditi dok bude promatrao kako se hrani onaj do koga mu je stalo. Ustat će naspavan i gladan, a dočekat će ga pripremljen stol, jutarnje svjetlo i radost na licu. Mi ljudi to činimo jedni drugima. Puno češće nego li se čini. Bog to čini nama svako jutro, svakog dana, svakog časa. Mi jedni druge hranimo njegovom hranom. On nas hrani sobom. Ivan je jednom zapisao o Isusu kako je spremio doručak svojima koji su se vraćali praznih ruku s ribarenja. Bilo je to nakon uskrsnuća. I taj je doručak prešao u kršćansko kolektivno pamćenje. Kao da smo i sami došli na obalu i pristupili stolu. Tko hoće naslutiti čar toga zapisa treba se prebaciti u radost kojom Isus na žeravici sprema ribu i kruh. Ili, još bolje, neka onima koje voli spremi doručak. Kada molitva riječima postane teška i dosadna, dobar je način otrkića molitve na drukčiji način pretvoriti hranu u molitvu i spremiti stol onima koje volimo. Pozvani smo za Isusov stol, ali pozvani smo i na pripremu stola drugima kao i na odaziv na pripremljeni stol. Fra Ante Vučković 37

Franjevcu milijun dolara Fra Petar prima Nagradu Fra Petar Tabichi, franjevac, svećenik, profesor fizike i matematike te ravnatelj jedne siromašne škole u zabačenom selu u Velikoj dolini afričke države Kenije, nedavno je dobio milijun dolara. Tko mu je to dao i zašto? Portali naglašavaju da je taj profesor matematike i fizike izabran za najboljega učitelja na svijetu. U Dubaju je primio nagradu od milijun dolara. Neki portali prenose tu vijest o učitelju koji je osvojio svjetsku nagradu, a ne pišu da je taj učitelj franjevac. Taj redovnik, dobitnik nagrade, govori svojim učenicima da je znanost put za njihovu budućnost. Fra Petrovu školu pohađaju brojni učenici koji svi skupa imaju samo nekoliko udžbenika. Taj redovnik, kenijski profesor, ima 36 godina. Njegovi učenici dolaze iz ugroženih obitelji, a mnogi su siročad. Njihov profesor kaže da učenici slušaju nastavu u skupinama od 70 do 80 učenika, a škola ima samo jedno računalo. Brojni učenici do škole hodaju šest kilometara. Kad je fra Petar primio nagradu rekao je: Ovdje sam došao isključivo zbog uspjeha mojih učenika. Ova nagrada im pruža priliku. A kenijski predsjednik Uhuru Kenyatta je izjavio: Petre, tvoja priča je priča Afrike, mladog kontinenta koji puca od talenata! Svečanost dodjele nagrade vodio je australski glumac Hugh Jackman. Organizator natjecanja je Zaklada Varkey koju je osnovala obitelj Varkey, Indijci, koji su se u Ujedinjenje Arapske Emirate doselili 1950-ih godina. Sjedište je Zaklade u Dubaju, glavnom gradu UAE. Za tu Nagradu najboljega učitelja na svijetu bilo je nominirano 10 tisuća učitelja i profesora iz 179 zemalja svijeta. U ime svih štovatelja Čudotvorne Gospe Sinjske fra Petru Tabichi, pravomu sinu sv. oca Franje Asiškoga, iskreno čestitamo! Nitko još ne govori u što će fra Petar utrošiti taj novac. A novine pišu da fra Petar od svoje dosadašnje mjesečne plaće 80 posto daje za nabavku knjiga i školskih odijela siromašnim učenicima. Dakle, ako mu je mjesečna plaća, npr. 10.000 (desettisuća) kuna, on 8.000 daje svojim siromašnima učenicima. Nije sve u novcu, kaže fra Petar. Ima u nas, u Hrvatskoj, jedna pjesma koja pjeva: Nije u šoldima sve! Je li to naša, ili fra Petrova pjesma? Svaka čast fra Petru! On je pravi sin sv. Franje Asiškoga, koji je davno nazvan Asiški siromašak. Uvjereni smo da fra Petar ne će kupiti automobil, ni sagraditi kućicu na moru. On će sigurno tim novcem graditi nove škole za svoju siromašnu djecu! Što drugo reći, nego poželjeti: Dobri Bog ga pomogao! 38

HRVATSKA KIPARICA - GOSPINA MILJENICA Mila Wod uz 50. obljetnicu smrti (1968.-2018.) Prije pola stoljeća završila je svoje zemaljsko putovanje i preselila se u vječnost Mila Wod, kiparica, profesorica, pjesnikinja, uzorna vjernica, franjevačka trećoredica i osobita štovateljica Bogorodice Marije. Djevojčica je rođena u Budimpešti, 18. IX. 1888. godine. Otac joj je bio Čeh, a majka Hrvatica. Školovala se u Beču, Bratislavi, Varaždinu, Zagrebu i Parizu. Naučila je više jezika i bila pravi poliglot. Osnovala je 1934. godine Katoličku umjetničku radionicu u Karlovcu. Prva je žena u Hrvatskoj koja je izradila javni spomenik jednomu hrvatskom velikanu (1929.). Taj spomenik Stjepanu Radiću imao je vrlo tužnu sudbinu. Najprije je zbog političkih razloga morao čekati i bio postavljen u Petrinji tek 1936. godine. Zatim su ga komunističke narodne vlasti 1963. godine prebacile u Gradski park, da bude manje vidljiv. U Domovinskom ratu četnici su ga minirali i zakopali u neki voćnjak. Konačno je 1998. pronađen, obnovljen i 1999. godine ponovno postavljen na svoje prvotno mjesto, na Trg Stjepana Radića u gradu Petrinji. Treba upozoriti da je Mila izradila više svetačkih kipova, npr. bl. Nikole Tavelića u Čuntiću, Petrinji, Mariji Bistrici, Koprivnici, Samoboru i Zagrebu (Crkva Majke Božje Lurdske). Najljepši događaj u njezinu životu bio je 21. XII. 1967. godine kada ju je kardinal Franjo Šeper doveo papi Palvu VI. Mila mu je predala svoj brončani kip Kraljica mira kao znak zahvalnosti za sve što je Pavao VI. učinio za mir u ondašnjemu nemirnom svijetu. Taj je susret ona opisala u pismu, koje je objavljeno u časopisu Marija (1968,2,74-6). I još nešto. Bila je uvjerena da joj Božja Providnost dala veliku milost. Kad je kardinal Alojzije preminuo, u strašnim i nemogućim situacijama, sam Bog joj omogućio da s mrtvoga Kardinalova lica skine originalni otisak Umjetnica Mila bila je posebno povezana sa našim Svetištem Čudotvorne Gospe Sinjske. Marljivi i vrijedni svećenik fra Silvestar Aračić dogovorio se s Umjetnicom da izradi dva velika djela: 14 postaja Križnoga puta (jer su 1944. god. u Svetištu engleski zrakoplovi uništili vrlo lijepe reljefe) i 7 medaljona otajstava Franjevačke radosne krunice. Osim, naime, Gospine krunice koju svi vjernici znaju, postoji više drugih krunica. Tako franjevci imaju svoju sa 7 radosnih otajstava: 1. Navještenje, 2. Pohod Elizabeti, 3. Rođenje Isusovo, 4. Poklon mudraca, 5. Nalazak u Hramu, 6. Uskrsnuće i 7. Uznesenje. Umjetnica Mila je izradila tih 7 medaljona. Dakle, ta njezina umjetnička djela (ukupno 21 jedinica) i danas potiču hodočasnike na pobožnost, jer je Križni put na zidovima Crkve, a radosna otajstva u ulaznom hodniku Gospina samostana. O Križnom putu svoja je razmišljanja objavila također u časopisu Marija (1964,2, 62-4). Onda je kazala što nije smjela napisati: Otkrit ću vam jednu tajnu, koja ne smije sa mnom grob. Dok sam radila postaje Križnoga puta, čitala sam i razmatrala spise nekih mistika, a za crte lica uzela sam lik našega kardinala Alojzija Stepinca. To se sada ne smije javno reći. Kada dođe vrijeme, vi to javno posvjedočite! Pisac ovih redaka imao je prigodu nekoliko ju puta susresti. Mila je bila produhovljena osoba i prava dama. B. Rišić Nedavno je M. Maša Vekić objavila knjigu Hrvatska kiparica Mila Wod, Zagreb, 2019, 128. 39

Pošli su u nebesku domovinu Fra Šimun Čugura (Jasensko, 17. IV. 1936. - Omiš, 31. XII. 2018.) Fra Šimun Čugura, okrijepljen svetim sakramentima, blago je u Gospodinu preminuo u franjevačkom samostanu u Omišu u ponedjeljak, 31. prosinca 2018., u 83. godini života, 65. redovništva i 55. svećeništva. U četvrtak, 3. siječnja 2019. u 14 sati, u crkvi Čudotvorne Gospe Sinjske u Sinju mons. Marin Barišić, nadbiskup splitsko-makarski, služio je sv. Misu zadušnicu. Rodbina, bogoslovi, sjemeništarci, časne sestre, vjernici iz Omiša, Jasenskog, Sinja i drugih župa, te osobni prijatelji došli su se također oprostiti od fra Šimuna. Pjevanje je predvodio mo fra Jure Župić. Sprovodne obrede, nakon završetka sv. Mise zadušnice, na groblju sv. Frane u Sinju prevodio je sinjski gvardijan fra Petar Klapež. Fra Šimun Čugura rođen je 17. travnja 1936. u mjestu Jasensko, župa Sinj, od oca Šimuna i Majke Ane r. Žanko. Na krštenju je dobio ime Ivan. Prva je četiri razreda osnovne škole završio u Čitluku u razdoblju od 1945. do 1949. Potom pohađa Franjevačku klasičnu gimnaziju od 1949. do 1959. U novicijat na Visovcu stupio je 1954. U međuvremenu je odslužio i dvogodišnji vojni rok. Slijedi nastavak filozofsko-teološkog studija na Visokoj franjevačkoj bogosloviji u Makarskoj. Svečane redovničke zavjete fra Šimun je primio u Makarskoj 26. travnja 1961. pred provincijalom fra Jerkom Lovrićem. Sveti red đakonata podijelio mu je u Makarskoj biskup Frane Franić, koji ga je 30. ožujka 1964. također u Makarskoj zaredio za svećenika. Mladu je misu fra Šimun proslavio u Sinju 5. travnja 1964. godine. Ovaj naoko jednostavan i logičan životni i formacijski put našeg fra Šimuna do svećeništva odvija se u vrlo složenim obiteljskim, društvenim, religioznim okolnostima. Kao svećenik fra Šimun je vršio sljedeće crkvene i redovničke službe: kao mladomisnik imenovan je župnikom župe Banjevci, gdje ostaje tri godine. Nakon Banjevaca fra Šimun će 1967. godine preuzeti župu Piramatovci. Tu će ostati do 1974. kada ga uprava Provincije imenuje gvardijanom samostana u Karinu. U toj službi ostaje do 1979., kada preuzima župu Bajagić. Nakon tri godine provedene u Bajagiću, postaje gvardijanom franjevačkog samostana u Živogošću, te župnik istoimene župe. Tu će ostati do 1988., nakon čega preseljava u samostan u Makarsku gdje vrši službe samostanskog vikara. U isto je vrijeme tri godine posluživao župe Kozica i Zavojane. Iako je smatrao da je njegova karinska epizoda završila, provincijal je zamolio fra Šimuna da 1991. još jednom preuzme gvardijanstvo u Karinu. U okolnostima rata i uz činjenicu da su fratri u to vrijeme bili protjerani iz svog samostana u Karinu, fra Šimun je kroz četiri godine zapravo bio samo gvardijan na papiru. Samostan je najprije opljačkan i do temelja srušen. Godine 1994. fra Šimun je imenovan samostanskim vikarom u Omišu a od 1996. do 2003., vrši službu gvardijana omiškog samostana. Valja napomenuti da je omiški samostan u to vrijeme bio mjesto gdje su odlazili naši stari fratri jer im je tu pružana bolja medicinska skrb. Može se reći da je fra Šimun, s izuzetkom dvije visovačke godine koje je proveo kao domeštar od tih ranih devedesetih do svoje smrti proveo u Omišu, koji je očito zavolio. Počivao u miru Božjem! 40

Fra Branko Mijić (Prugovo, 14. I. 1952. - Knin, 11. I. 2019.) Fra Branko Mijić preminuo je u bolnici u Kninu u petak, 11. siječnja 2019., u 67. godini života, 51. redovništva i 43. svećeništva. U franjevačkoj crkvi Gospe od Zdravlja u Splitu u ponedjeljak, 14. siječnja 2019., mons. Marin Barišić, nadbiskup splitsko-makarski, služio je sv. Misu zadušnicu za fra Branka. Homiliju je održao mons. Tomislav Rogić, biskup šibenski. U koncelebraciji uz biskupe bili su i mons. Ante Ivas, biskup šibenski u miru, provincijal fra Joško Kodžoman te još 84 svećenika. Osim svećenika na oproštaju su bili obitelj i rodbina pok. fra Branka, bogoslovi, novaci, časne sestre, vjernici osobito iz župa Prugovo, Knin i Stankovci. Sprovodne obrede na groblju Lovrinac u Splitu za pok. fra Branka predvodio je splitski gvardijan fra Jakov Begonja. Fra Branko Mijić rođen je 14. siječnja 1952. u Prugovu od oca Luke i majke Mande r. Bezina. Osnovnu je školu pohađao u rodnom mjestu od 1958. do 1966. godine. Potom pohađa Franjevačku klasičnu gimnaziju u Sinju od 1966. do 1971. godine. U međuvremenu je 5. rujna 1968. stupio u franjevački novicijat na La Verni u Italiji, gdje je 24. kolovoza 1969. položio jednostavne zavjete. Filozofsko-teološki studij, kao student Franjevačke visoke bogoslovije, pohađa u Dubrovniku, Makarskoj i Zagrebu, gdje je 8. veljače 1977. i diplomirao. Svečane redovničke zavjete fra Branko je položio na Visovcu 29. studenog 1975. Red đakonata primio je u Zagrebu 14. prosinca 1975. po rukama Josipa Salača, pomoćnog biskupa zagrebačkog. Za svećenika zaredio ga je nadbiskup Frane Franić u Solinu 27. lipnja 1976. godine. Mladu je misu fra Branko proslavio u rodnom Prugovu 11. srpnja 1976. Za života fra Branko je vršio sljedeće svećeničke i redovničke službe: kao mladomisniku prva mu je služba bila u župi Gospe van Grada u Šibeniku, gdje je kao župni vikar boravio godinu dana. Kao svećenik, fra Banko je iz Šibenika pozvan na odsluženje vojnog roka u Tetovo u Makedoniji. Vrativši se iz vojske, u svojstvu župnika, fra Branko je 1978. godine preuzeo župu Slivno i tu će ostati do 1982. Nakon Slivna postaje župnikom Miljevaca. Tu ostaje tri godine, kada je 1985. godine imenovan gvardijanom samostana na Visovcu. Tu je službu obnašao do početka Domovinskog rata 1991., nakon čega će, kao župnik, preuzeti župu Stankovci. Dobar dio vremena, kao stankovački župnik, fra Branko je proveo u poznatim ratnim nedaćama, izložen životnim pogiblima, strahu, užasima razne vrste. Nakon Stankovaca, fra Branko će preuzeti župu Perković u kojoj ostaje do 2016. godine, kada je na vlastitu molbu, izmučen kroničnom bolešću, razriješen službe i od tada je boravio u samostanu u Kninu, pomažući kao ispovjednik ali i u svim drugim pastoralnim potrebama. Treba napomenuti da se fra Brankovo zdravstveno stanje posebno 2008. godine pogoršalo, te je zbog liječenja neko vrijeme proboravio i u samostanu Gospe od zdravlja. Kao dugogodišnji župnik Perkovića, fra Branko je tri godine bio i dekan unešićkog dekanata, a uz to je tri puta biran i za člana svećeničkog vijeća Šibenske biskupije. Ujedno je bio i definitor Provincije u razdoblju od 1991. do 1994., te član različitih provincijskih vijeća. Dok fra Branku izražavamo iskrenu zahvalnost za njegovo vjerno i predano redovničko-svećeničko služenje za dobrobit vjernika, kojima je bio poslan, za povećanje vjerodostojnosti i ugleda Crkve u našem hrvatskom molimo dobrog i milosrdnog Boga da ga nagradi vječnom Domovinom na nebesima. Počivao u miru Božjem! 41

Fra Ivan Buljević (Gradac Drniški, 17. VI. 1952. - Kijevu, 20. I. 2019.) Fra Ivan Buljević preminuo je u Kijevu u nedjelju, 20. siječnja 2019., u 67. godini života, 50. redovništva i 42. svećeništva. Za pok. fra Ivana U franjevačkoj crkvi Gospe od Milosti na Visovcu, u četvrtak, 24. siječnja 2019. mons. Tomislav Rogić, biskup šibenski, služio je sv. Misu zadušnicu. U koncelebraciji bio je mons. Ante Ivas, biskup u miru, te još 78 svećenika. Na oproštaju su bili đakoni, bogoslovi, novaci, časne sestre, braća i sestre pok. fra Ivana te članovi rodbine, župljani Kijeva, i osobni prijatelji. Sprovodne obrede, nakon Mise zadušnice, predvodio je kninski gvardijan fra Marko Duran. Riječi oproštaja uputili su mons. Tomislav Rogić, vikar Provincije fra Ante Udovičić. Na početku homilije o. Biskup je citirao riječi pjesnika: Ni život ni smrt ne pripada meni - Ja sam samo onaj koji je u sjeni - Onog što mu smrt ne mogaše ništa - Onog što pretoči se u stub... sunčani / Ja sam samo onaj što iz svoje jeseni - Iz zatoka tvari iz te tvarne muke / U ona daleka sunčana počivališta - Pruža - Ruke. Tako piše pjesnik razmišljajući o uskrsnuću Kristovu, nastavio je mons. Rogić, i naglasio kako nas iste nas misli obuzimaju dok se ovom misnom žrtvom opraštamo i za dušu fra Ivana molimo, a za njegov život i svećeničko - redovničko služenje Bogu zahvaljujemo. Fra Ivan je rođen 17. lipnja 1952. u župi Gradac Drniški od oca Jakova i majke Terezije-Ane r. Vidović. Osnovnu školu pohađao je u Gracu Drniškom (1959. 1967.). Franjevačku klasičnu gimnaziju pohađao je u Sinju (1967. 1972.), a Franjevačku visoku bogosloviju u Makarskoj (1972.- 1976.) i u Zagrebu (1976. - 1978.). U novicijat je stupio 1. srpnja 1969. u Sinju, a jednostavne zavjete položio 29. lipnja 1970. na La Verni (Italija). Svečane zavjete položio je 4. listopada 1974. u Makarskoj. Za đakona je zaređen 4. srpnja 1976. u Stankovcima, a red prezbiterata primio je 3. srpnja 1977. u Splitu. Mladu misu proslavio je u župi Gradac Drniški 17. srpnja 1977. godine. Službe Vrlika (1977. 1979.) župni vikar, Čvrljevo (1979. 1985.) župnik, Split (1985. 1997.) ekonom Provincije i osniva Provincijski caritas, definitor Provincije (1988. 1991.), Visovac (1997. 2006.) gvardijan, Kruševo (2006. 2012.) župnik, Karin (2006. 2009.) vikar i ekonom samostana, Karin (2009. 2012.) vikar samostana, Kijevo (2012. 2019.) župnik. Trojedini Bog stvarajući čovjeka na svoju sliku i priliku utisnuo mu je i osjećaj za susret. Upravo po njima, susretima, s pogledom u prošlost pamtimo ljude, a s pogledom u budućnost očekujemo ponovni susretsa svojim stvoriteljem. Dok Bogu zahvaljujemo za njegov život i svećeničko služenje živimo u nadi isčekujući ponovni susret s našim fra Ivanom u svjetlu vječnoga Boga Stvoritelja. Počivao u miru Božjem. 42

Bogoslužje Velikoga tjedna u Svetištu i Župi Gospe Sinjske Sretan Uskrs, aleluja! Štovatelji svojoj Gospi 43