ZLOČIN NA KOZJEM OTOKU Ugo Betti Kazalište Marina Držića

ZLOČIN NA KOZJEM OTOKU Ugo Betti Kazalište Marina Držića

ZLOČIN NA KOZJEM OTOKU Ugo Betti Redatelj: Georgij Paro Skladatelj: Đelo Jusić Scenograf: Aljoša Paro Kostimografkinja: Jadranka Tomić Suradnik za scenski pokret: Miljenko Vikić Igraju: Angelo: Vedran Mlikota Agata: Jasna Jukić Pia: Glorija Šoletić Silvia: Ivona Kundert Edoardo: Branimir Vidić Flika Inspicijentica: Kaća Katica Carević Šaptačica: Anita Bubalo Premijera: 26. listopada 2012.

O autoru Dramski pisac, pjesnik i romansijer Ugo Betti rođen je u mjestu Camerino 1892. u obitelji liječnika, koji se iz talijanskih Marki seli u Parmu. Nakon solidnog klasičnog obrazovanja diplomira pravo, no karijeru mu prekida Prvi svjetski rat, kada počinje pisati stihove, što će ih uključiti u svoju prvu zbirku poezije objavljenu 1922. U funkciji suca dolazi u Rim 1930., gdje živi do smrti 1953. godine, usporedno razvijajući književnu karijeru. U generaciji nakon Pirandella smatra se vodećim talijanskim dramatičarom. Dramsko pismo je njegovo glavno područje izraza, s 25 djela, iako je autor i zbirki stihova, kratkih priča te kraćeg romana. Zapažen je već svojim prvim tekstom Gospodarica (La Padrona), prikazanim 1926. godine, a do 1944. objavit će još 15, od kojih se ističu Noć u bogataševoj kući (Notte in casa del ricco 1938) i Noćni vjetar (Vento notturno, 1941), koji kod publike u Italiji nalaze na odjek podijeljen između privlačnosti i nelagode pred autorom čiji senzualni lirizam izražava očaj i malodušnost. Prikazuje također i komedije u kojima je predmet napada obitelj kao mjesto nerazumijevanja i egoizma, primjerice, Lijepa rujanska nedjelja (Una bella domenica di settembre 1935) ili Potop (Il diluvio, iz 1931). Profesija suca nudila mu je široko promatračko polje, pa njegove drame često dobivaju oblik policijske istrage ili sudskog procesa te postavljaju pitanje nevinosti i krivice, kao u drami Korupcija u palači pravde (Corruzione al Palazzo di Giustizia, iz 1944.) (Kod nas je djelo praizvedeno 1966. u režiji Božidara Violića u Zagrebačkom dramskom kazalištu, a na scenu HNK postavio ga je Joško Juvančić). Ali, već tijekom odvijanja zapleta autor se prestaje zanimati za traženje krivca kako bi slijedio unutrašnje kretanje likova koji su istodobno i skloni zlu i željni čistoće, tražeći transcedentalnu pravdu.

To vješto konstruirano kazalište, napisano u preciznom i poetskom jeziku, prokazuje propadanje duhovnih vrijednosti i ogoljava lutanja i izgubljenost modernog čovjeka. Drame nastale poslije Drugog svjetskog rata, kao što su Nevina Irena (Irene innocente, 1946), Kockar (Il Giocatore, 1950) i Bjegunica (La Fuggitiva), daju naslutiti izlaz iz ljudske boli: bettijevski lik iskupljuje se vlastitom patnjom. Zločin na kozjem otoku (1948) je njegova najizvođenija drama. To djelo može dati povoda različitim tumačenjima, bilo da se prvenstvo dade njegovom duhovnom vidu (borbi između dobra i zla), psihoanalitičkom (oslobađanje nagona kod likova), ili pak egzistencijalističkom (u poetici talijanskog neorealizma). Kazalište Uga Bettija svoju je uzlaznu fazu imalo sve do 1968. godine, a zatim i pad zanimanja uz rokovan promjenom senzibiliteta publike. Bettija se jednostrano smatra kršćanskim moralistom, oslonjenim na tradicionalne vrijednosti. Međutim, njegovo kazalište ni po čemu nije ilustracija nekog određenog kršćanskog usmjerenja, već nastoji ispitati tamna područja, jasne ili mračne motivacije likova. Glavni sadržaj tog dramskog pisma je ljudska slabost, odnosno čovjekova želja za sudom o vlastitim djelima. Bettijevo djelo je potraga za pravdom i ljubavi u svijetu ponižavanja. Ono zrcali dramu svijesti koja je zauvijek rastrgnuta. Novi ključevi tumačenja iz ponovnog čitanja u svjetlu psihoanalize ili rodnih studija, danas počinju bacati novo svjetlo na to bogato i uzbudljivo djelo.

Kratki sadržaj Životi triju žena, Agate, Pie i Silvie, supruge, sestre i kćeri nestalog Enrica, prožeti su usamljenošću i tišinom opustošenog mjesta zvanog Kozji otok. Njihovi životi naglavačke se mijenjaju dolaskom misterioznog muškarca, Angela, koji se predstavlja kao prijatelj koji je bio uz Enrica u trenutku njegove smrti. Angelo je pastir i vrag koji se perfidno poigrava sa sudbinama triju žena, svaku uspije zavesti i na kratko postati središte smislenosti njihovog života. A onda, u jednom trenutku, Agata, napuštena supruga nestalog Enrica, preuzima život obitelji u svoje ruke Pii i Silvii nudi novi život i bijeg iz pustoši, za Angela bunar na Kozjem otoku postaje vječnom tamnicom, dok sebi Agata namjenjuje život sa zločinom kojega je počinila

Georgij Paro o Zločinu na Kozjem otoku Tekst radim na poziv ravnateljice Kazališta Marina Držića i poznavajući prilike u ovom teatru, učinilo mi se da postoji dobra glumačka podjela za ovaj vrlo zahtjevni komad Uga Bettija, kojega režiram po prvi put. To je veliki izazov, jer je riječ o velikom piscu, ne tako često izvođenom na hrvatskim pozornicama. Od tridesetak napisanih komada, samo dva, Zločin na kozjem otoku i Korupcija u palači pravde su izvođeni kod nas, dok je velika većina bogatog opusa tog značajnog europskog i svjetskog pisca ostala za nas nepoznata. To je pisac koji se naslanja na Pirandella, pojavljuje se u vrijeme Eduarda De Filippa, koji definiraju kazališno razdoblje 50-tih i 60-tih godina. Obojica se bave socijalnim problemima, s time da se Betti više bavi tamnom stranom ljudske egzistencije, dok je De Filippo na neki način humorističniji. Oba su nekonvencionalni pisci i prilaze čovjeku tako da istražuju svojstva koja na prvi pogled nisu prisutna. Utjecaj Pirandella je tu presudan, jer on pokazuje dva lica svake zanimljive osobe što se pojavljuje i u Bettijevim komadima. Vidimo u krćanskom smislu jednog dobrog čovjeka, a s druge strane vidimo tu tamnu stranu koju zaposjeda vrag i zločin i sve moguće situacije u kojima se čovjek ponaša destruktivno, ne samo prema drugima nego i prema sebi. U načelu je to jedan kršćanski egzistencijalizam, ali radi se o tome da čovjek prolazi kroz tegobe i muku življenja da bi na kraju pronašao svoj mir. Nije stvar u tome da se živi neporočno, pa da se zadobije raj, nego se život prikazuje kao neka vrsta pakla. Dakle, kroz život nitko neće proći neoštećen ali će se na kraju dogoditi katarza i doživjet će i neko svoje smirenje. Kao što se kaže u jednoj rečenici u tekstu: I osuđenik na smrt će prije pogubljenja doživjeti smirenje to je okosnica njegove dramaturgije. Ne volim otkrivati karte prije predstave, jedino što mogu dodati je da mi je bilo zadovoljstvo raditi u ovako živom teatru kakvo je Kazalište Marina Držića.

GEORGIJ PARO Rođen je 12.4.1934. u Čačku. Godine 1961. diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a 1965. na Akademiji dramske umjetnosti. Radio je kao dramaturg u kazalištu, na radiju i na filmu, te kao umjetnički ravnatelj kazališnih festivala: Sterijino pozorje u Novom Sadu od 1972. do 1975, Dubrovačke ljetne igre od 1975. do 1983. Intendant je Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu (1992.- 2002.), a do umirovljenja 2004. bio je redoviti profesor u trajnom zvanju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Počevši od 1966. režira i predaje na američkim sveučilištima (Kansas University, University of California Santa Barbara i San Diego, Pomona College). Pridruženi je profesor na University of LaVerne u Kaliforniji, s kojim redovito surađuje od 1987. Na tom sveučilištu uručen mu je počasni doktorat 2010. godine. Režirao je preko 190 kazališnih predstava u zemlji i inozemstvu od kojih je mnoge sam dramatizirao i priredio za scensku izvedbu, te nekoliko televizijskih filmova i brojne radio drame. Dobitnik je Nagrade Grada Zagreba (1950), dviju Sterijinih nagrada (1969., 1971.) dviju nagrada ME- SS-a (1972., 1988.), triju nagrada Zlatni smijeh (1984., 1985., 1986.), Povelje grada Dubovnika (1981.), Godišnje Nagrade Vladimir Nazor (1973.) i Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo 2007., Dubravko Dujšin (1985.), Krležine nagrade (1990.), nagrada Marulovih dana (1991.), nagrada HDDU za režiju Osmana Ivana Gundulića, 1993. i za režiju Berenikine kose Nedjeljka Fabrija 1995., nagrada Splitskog ljeta 1994. i 1995., Nagrade Tito Strozzi za režiju Mozartove Čarobne frule 1996., Nagrade Petar Brečić 2005. za Ljubicu Šenoe-Škrabea i Nevu Nevičicu Brlić-Mažuranić-Mrduljaša, Nagrada za životno djelo HDDU-a (2009.) te mnogih drugih priznanja i nagrada. Vlada engleskim, ruskim i slovenskim jezikom. Objavio je pet knjiga kazališnih zapisa - Iz prakse 1981., Made in USA 1990., Theatralia Disjecta 1995., Razgovor s Miletićem, 1999. i Pospremanje 2010.

ĐELO JUSIĆ Đelo Jusić, istaknuti hrvatski skladatelj, dirigent, gitarist i aranžer, rođen je 1939.godine u Dubrovniku. Glazbeni nauk stjecao je kod maestra Lovra pl. Matačića, a nadahnuće je crpio u rodnom Gradu bremenitom poviješću, srednjovjekovnom i mediteranskom glazbenom tradicijom. Skladat je počeo šezdesetih godina prošloga stoljeća kada je osnovao vokalno-instrumentalni sastav Dubrovački trubaduri s kojim je svoju glazbu pronio Mediteranom, Europom i svijetom. Osnivač je, voditelj i skladatelj dječjeg zbora Mali raspjevani Dubrovnik. Bio je stalni dirigent Dubrovačkog simfonijskog orkestra, glazbeni selektor Međunarodnog dječjeg festivala u Šibeniku, umjetnički direktor Festivala mediteranske glazbe u Budvi, dopredsjednik i predsjednik Udruženja muzičkih radnika Hrvatske Croatia-Concert. Dirigirao je velikim revijskim i simfonijskim orkestrima diljem svijeta. Skladao je više od tisuću pjesama, njegove su skladbe ovjekovječene na 80 LP ploča i 30 CD izdanja. Kao tiražni skladatelj, dobitnik je nekoliko platinastih, zlatnih i srebrnih ploča. Laureat je niza festivala i dobitnik strukovnih priznanja, a za sudjelovanje i doprinos u Domovinskom ratu, dodijeljeno mu je odlikovanje Reda Danice s likom Marka Marulića. Maestro Đelo Jusić skladao je glazbu za mnoge filmove i kazališne predstave: diljem svijeta izvođeni mjuzikl Dundo Maroje i Grižula, dva oratorija- Istina o Gradu slobode i Sre- brenički inferno, Koncert za gitaru i orkestar, Koncert za fagot i orkestar, Koncert za obou i orkestar, Šesterostavačnu suitu Dubrovački kantuni, te balet Katarina, posljednja bosanska kraljica. U Kazalištu Marina Držića je skladao glazbu za predstavu Bastion, autora Luka Paljetka u režiji Lefterisa Giovanidisa. ALJOŠA PARO Aljoša Paro, rođen je 1964. godine u Zagrebu, gdje je studirao smjer čiste filozofije i bohemistike na filozofskom fakultetu. Od konca studija pa do danas kontinuirano se bavi uređivanjem interijera, postavom izložbi i produkt dizajnom. Oblikovao je štandove mnogih hrvatskih tvtki za koje je nastupao u dvadesetak stranih država na 5 kontinenata. Redovito je angažiran kao event scenograf, te je radio i kao predavač kolegija dizajna evenata na Visokoj školi za tržišne komunikacije u Zagrebu. U kazališnom svijetu autor je tridesetak scenografija koje je ostvario u suradnji s raznim teatrima; HNK Varaždin, Kazalište mladih Split, Barokne večeri,hnk Zagreb, Zagrebačko kazalište mladih, Kazalište Marina Držića, SNG Nova Gorica, Teatar Kiklop, Satiričko kazalište Kerempuh... Ove godine u gradu Pagu postavio je svoju prvu samostalnu multimedijalnu izložbu Fragmenti natura u sklopu projekta Galleria Autentica.

JADRANKA TOMIĆ Diplomirala je 1987. na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu, gdje 2008. upisuje stručni magistarski studij smjer kostimografija. Magistarski rad na temu: Baletni kostim u TV Show progamu. Od 1987. -1993. bavi se izradom i dizajnom odjeće, a od 1994. postaje vanjski suradnik Hrvatske televi- zije, te ostvaruje veći broj autorskih radova u zabavno-glazbenom i dramskom programu. Tijekom dugogodišnjeg rada na polju baletne kostimografije nastalo je nekoliko desetaka raznih baletnih kostimografija u emisijama poput Bravo 1996., Miss Hrvatske 1996.-1998., Miss Universe 1996.-1998., glazbeni serijal I to sam ja 1997., Ples sa zvijezdama 2007., Novogodišnji program 2005.- 2008., Studio 10 2006., glazbeno plesni show Evergreen 2009., te Dora 2005.-2009. Surađuje sa svim TV kućama: TV Mreža, RTL, Nova TV, kao i većim brojem domaćih i stranih neovisnih producentskih kuća. Osim televizijske radi i kostimografiju za filmove: De enclave, redatelj Willem van de Sande Bakhuyzen Kako je Potjeh tražio istinu, redatelj T. Rukavina, Icelandic Volcano 2012., redatelj Alexandar Coffre Potpisuje kazališnu kostimografiju u predstavama: Magic touch 2004. Humanitarna predstava za udrugu Dodir, L. Vidović: Cijeli svijet je pozornica 2011., baletno iluzionistička predstava, redatelj S. Krnetić i L.Vidović. Sudjelovala na izložbama: 2010. Skupna izložba kazališne sekcije ULUPUH a 2010. Modni ormar revija i izložba TTFa 2011. izložba kazališne sekcije ULUPUHa 2012. (20.09.-01.10.) Samostalna izložba kostima Baletni kostim u tv-showu, Galerija ULU- PUH

MILJENKO VIKIĆ Rođen u Dubrovniku 1931. studira glumu na Kazališnoj akademiji u Beogradu, a istodobno pohađa i Školu za klasični balet kod pedagoga prof. Laketića i Nine Kiršanove 1958. postaje član baleta HNK, poslije nekoliko sezona provedenih na angažmanu u Sarajevu i Rijeci. Baletnoj je publici ostao u sjećanju kao vrhunski interpretet glavnih muških uloga u baletima Đavo u selu, Licitarsko srce, Čudesni mandarin, Trorogi šešir, Posljednja uloga, Čovjek pred zrcalom, Vragolasta djevojka, Romeo i Julija, Grand hotel koreografirao balete Balada o ženi bodežu, Kentaur XXI, Carmen, Makar Čudra, Papisa Ivana, Tezej, Karneval iluzija gostovao je na svim velikim europskim festivalima (Salzburg, Edinburgh, Atena, London, Pariz), a s HNK Zagreb gostovao je u svim većim baletnim kazalištima Europe i Azije. Dobitnik je Nagrade hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje. U Kazalištu Marina Držića, posljednih godina, surađivao je na predstavama Život je san, Vaginini monolozi, Ljubovnici, Služavke.

VEDRAN MLIKOTA Vedran Mlikota rođen je u Zagvozdu 31. srpnja 1969. godine. Osnovnu školu završio u Zagvozdu, a Gimnaziju u Splitu. Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu upisuje 1987. godine u klasi profesora Tomislava Radića, a diplomirao je 1992. godine u klasi profesora Izeta Hajdarhodžića. Stalni je član ansambla Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu od 1993. do 2010. godine, a surađivao je i s gotovo svim hrvatskim kazalištima i najznačajnim festivalima Hrvatsko narodno kazalište Split, Hrvatsko narodno kazalište pl. Ivana Zajca Rijeka, Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku, Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu, Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru, Istarsko narodno kazalište Gradsko kazalište Pula, Dubrovačke ljetne igre, Splitsko ljeto, G.S.K. Kerempuh, Teatar ITD, Epilog teatar, Kazalište Virovitica, Kazalište JAK itd. Osnivač je i umjetnički voditelj Kazališnih susreta Glumci u Zagvozdu koji se održavaju već petnaestu godinu i koji su postali jedna od najznačajnijih kulturnih manifestacija u Dalmaciji i šire. Od 2006. do 2008. godine, bio je organizator i izbornik manifestacije Komedije u Karnevalu, kazališnog festivala koji se održavao u sklopu Riječkog karnevala. Od 2009. godine do danas voditelj je Kazališne družine Glumci u Zagvozdu, u čijem radu, osim kao glumac, sudjeluje i kao producent, redatelj i scenograf. U tom razdoblju tri postavljena kazališna naslova odigrana su više od 200 puta u zemlji i inozemstvu. Direktor je produkcijske tvrtke Trutin Art d.o.o. Intenzivno glumi u TV serijama, a nastupa i na filmu. Pokretač je i organizator mnogih manifestacija kulturnog, humanitarnog ili sportskog karaktera. Za svoj rad dobio je više nagrada. Ovo mu je prva suradnja s Kazalištem Marina Držića. JASNA JUKIĆ Rođena je u Splitu. Od 1993. godine je u stalnom glumačkom angažmanu u Kazalištu Marina Držića. Ostvarila je niz zapaženih uloga, između ostalih najdraže su joj uloge u predstavama: A. Šoljan Romanca o tri ljubavi, E. Albee Tri visoke žene, W. Shakespeare Kroćenje goropadnice, F. Šehović Dubrovački škerac, M. Vetranović Suzana čista, N. Cruz Ana u tropima, M. Držić Planet Držić, M. Ogrizović Hasanaginica. U veljači 2006. godine osniva Amatersku glumačku družinu Arijel gdje je režirala slijedeće predstave: Jasen Boko Kazališni sat, Elvis Bošnjak Hajdemo skakati po tim oblacima, Jasen Boko Zdenac mudraca, Miro Garvan Sve o ženama koja je na 49. Festivalu hrvatskih kazališnih amatera proglašena kao najbolja predstava godine 2009. U Kazalištu Marina Držića režirala je predstavu Četvrti kralj autora J. Marinova.

GLORIJA ŠOLETIĆ Rođena je u Dubrovniku. Završila je glumu na Akademiji dramskih umjetnosti u Pragu u klasi prof. Jaroslave Tvrznikove, Ladislava Freya i Petra Kracika. Od 1998. godine je u angažmanu u Kazalištu Marina Držića. Monodramu Klitemnestra Marijana Matkovića u režiji Lawrenca Kiirua ostvarila je u koprodukciji s Art radionicom Lazareti. U Kazalištu Marina Držića ostvarila je niz zapaženih uloga, između ostalih u predstavama: M. Vetranović Orfeo, P.C. De La Barca Život je san, Škrabe Cvitanović Štefančić Ivana rock bajka, J. Genet Služavke, S. Kane Žudnja, H. Pinter Ljubavnik, L. Paljetak Bastion. U slobodno vrijeme bavi se svojom prvom ljubavi pjevanjem. IVONA KUNDERT Ivona Kundert rođena je u Osijeku 21.10.1987. Pohađala jedramski i baletni studio u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića. 2008. godine upisuje Umjetničku akademiju u Osijeku, a 2012. MA Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu. Glumila je u predstavi Unterstadt po romanu koji je napisao Ivan Šojat Kuči, u režiji Zlatka Svibena, te u filmu Korak po korak Biljane Čakić Veselič. Kratki filmovi: Zeleni čaj, režija Igor Sambolec, Bespla / For Free, režija Marko Butraković i Elvir Tabaković. BRANIMIR VIDIĆ FLIKA Kao stipendist dubrovačkog teatra došao je u angažman u KMD 1984. godine. Od niza uloga koje je ostvario u Kazalištu Marina Držića posebno su mu drage u Romanci o tri ljubavi Antuna Šoljana, frančezariji Ilija aliti muž zabezočen Marina Tudiševića, te uloga Luka u Kati Kapuralici Vlaha Stullija. U Zagrebu je veliki broj uloga ostvario u Hrvatskom narodnom kazalištu, u Dramskom kazalištu Gavella i u Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija. Zapažena umjetnička ostvarenja ostvaruje na filmu, televiziji i radiju. Nominiran je za Nagradu hrvatskog glumišta u predstavi Ilija aliti muž zabezočen i za uloge protagonista Držićevih komedija u predstavi Planet Držić - Hommage Marinu Držiću u režiji Ivice Boban i izvedbi Kazališta Marina Držića. U nizu ostvarenja, značajnije uloge u predstavama KMD-a: V. Havel Prosjačka opera, P.C. De La Barca Život je san, V. Kljaković Teštamenat, M. Držić Skup, D. Mihanović Bijelo, E. Bošnjak Otac.

Tehničko osoblje: Baldo Dužević (voditelj stolarske radionice) Jelka Grljević (voditeljica krojačke radionice) Asim Arslanagić (majstor pozornice) Mario Capursi (majstor tona) Mišo Baričević (slikar i kipar) Silvio Giron (majstor rasvjete) Manuela Kavain (maskerica/šminkerica) Stela Đurović (rekviziterka) Šemsa Mrčela (frizerica) Stijepo Prčan (finalizator dekora) Dragan Pantović (tehničar tona i rasvjete) Maja Nagy (garderobijerka) Krešimir Ferizović i Borivoje Ljubojević (opsluživači pozornice) nakladnik: Kazalište Marina Držića za nakladnika: ravnateljica Jasna Jukić dizajn programske knjižice i plakata: Slaven Tolj & MEC DIZAJN urednica programske knjižice: Lidija Crnčević fotografije: Domagoj Režić e-mail adresa: kmd@du.t-com.hr www.kazaliste-dubrovnik.hr tisak: ALFA-2 d.o.o. naklada: 200 primjeraka PRIJATELJI KAZALIŠTA MARINA DRŽIĆA DUBROVNIK AIRPORT ZRAČNA LUKA DUBROVNIK