VRHOVNI SUD CRNE GORE THE SUPREME COURT OF MONTENEGRO BILTEN/BULLETIN 2/2013

Транскрипт

1 VRHOVNI SUD CRNE GORE THE SUPREME COURT OF MONTENEGRO BILTEN/BULLETIN 2/2013

2 2 CRNA GORA / MONTENEGRO VRHOVNI SUD CRNE GORE / THE SUPREME COURT OF MONTENEGRO BILTEN / BULLETIN 2/2013 GODINA / YEAR Za izdavača / For publisher Vesna Medenica, Predsjednik Vrhovnog suda / President of the Supreme Court REDAKCIJA BILTENA / REDACTION OF THE BULLETIN Radule Kojović (krivično pravo, zamjenik gl.i odgovornog urednika) Stanka Vučinić (upravno pravo) Vesna Begović (gradjansko pravo) Glavni i odgovorni urednik / Editor in chief Branimir Femić Urednik u redakciji / Desk Editor Dubravka Božović, savjetnik u Vrhovnom sudu Saradnik u redakciji / assistant Ljiljana Milić, savjetnik u Vrhovnom sudu Sekretar redakcije / Secretary desk Sanja Kalezić, sekretar Vrhovnog suda ISNN

3 3 CRNA GORA VRHOVNI SUD B I L T E N 2/2013 Podgorica, februar godine

4 PRAVNI STAVOVI I MIŠLJENJA 4

5 5 PRAVNI STAV Gradjansko odjeljenje Vrhovnog suda Crne Gore, na sjednici održanoj dana godine, jednoglasno je zauzelo PRAVNI STAV Pravo korišćenja zemljišta, koje predstavlja morsko dobro, pripada ranijim vlasnicima samo zaključenjem ugovora sa javnim preduzećem koje upravlja morskim dobrom, u kom slučaju imaju preče pravo korišćenja morskog dobra za slučaj da konkurišu za sticanje tog prava. O b r a z l o ž e nj e Pitanje korišćenja morskog dobra riješeno je Zakonom o morskom dobru, pri čemu su u praksi sudova podnijeljena mišljenja oko pitanja prava korišćenja ranijeg vlasnika, što je imalo za posledicu donošenje različitih odluka, o čemu ni Vrhovni sud nije imao jedinstven stav. U svim predmetima koji su bili na rješavanje kod sudova, sporno je bilo pravo korišćenja ranijeg vlasnika morske obale, kao dijela morskog dobra. Morsko dobro prvi put je uredjeno Zakonom o morskom dobru ("Sl.list RCG", br.9/78 i 2/89), kojim je propisan način upravljanja morskim dobrom, njegovo korišćenje, zaštita i dr. Pod morskom obalom se u smislu ovog Zakona smatra pojas kopna koji je ograničen linijom do koje dopiru najveći talasi za vrijeme najvećeg nevremena, kao i onaj dio kopna koji po svojoj prirodi ili najmjeni služu iskorišćavanju mora za pomorski saobraćaj, morski ribolov i dr. Morsko dobro je predstavljalo društvenu svojinu sa kojom je upravljala opština na kome se nijesu mogla steći nikakva stvarna prava. Zakonom o morskom dobru ("Sl.list RCG", br.14/92 i 27/04), koji je sada u primjeni, odredjeno je da morsko dobro predstavlja državnu svojinu. Morskim dobrom upravlja javno preduzeće, koje se može dati na korišćenje fizičkom i pravnom licu koje je dužno da zaključi ugovor o korišćenju i koje se pravo ne može prenijeti na drugog. Dileme oko prava korišćenja ranijeg vlasnika na morskom dobru stvarale su odredbe čl.30 st.1 Zakona o morskom dobru kojom je propisano da raniji vlasnici zemljišta na morskom dobru koje je stečeno na valjan način do dana stupanja na snagu ovog zakona kao privatna svojina u slučaju izuzimanja imaju pravo na naknadu po propisima o eksproprijaciji.

6 6 Kako se odredbom ovog člana konstatuje da raniji vlasnici u slučaju izuzimanja, imaju pravo na naknadu, postojalo je mišljenje da do vremena izuzimanja zemljišta iz posjeda, raniji vlasnici imaju pravo korišćenja istog. Prema drugom mišljenju, sva lica, kao i raniji vlasnici, pravo korišćenja na morskom dobru mogu steći samo zaključenjem ugovora o korišćenju morskog dobra sa javnim preduzećem, kada raniji vlasnici imaju preče pravo korišćenja. Pri tome se polazi od činjenice da je proglašenjem Zakona o morskom dobru iz godine, morsko dobro postalo društvena svojina na kome raniji vlasnici nijesu mogli steći nikakva stvarna prava. Donošenjem sadašnjeg Zakona o morskom dobru, morsko dobro se samo transformisalo u državnu svojinu, dok raniji vlasnici nijesu stekli nikakva stvarna prava. S druge strane, polazeći od odredaba člana 10. st. 1 tač.8 i 9 te člana 11 Zakona o državnoj imovini ("Sl.list RCG", br.27/09), obale i morsko dobro predstavljaju javno dobro u opštoj upotrebi koja niko ne može imati u posjedu. U protivnom morsko dobro ne bi služilo iskorišćavanju mora, pomorskom saobraćaju, ribolovi i td, što je njegova osnovna svrha i namjena. Prema tome, ranijem vlasniku zemljišta, koje predstavlja morsko dobro, pripada pravo korišćenja morskog dobra samo ako zaključi ugovor sa javnim preduzećem koje upravlja morskim dobrom, kada mu pripada preče pravo korišćenja morskog dobra. Ovakvo odredjenje sadrži i Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama Narodne Republike Hrvatske (NN.br.15/3, 100/4, 141/06 i 38/09), kojim je propisano da se na morskom dobru ne može steći pravo svojine, ili bilo koje drugo stvarno pravo. Pravo na posjed i korišćenje morskog dobra se može steći samo zaključenjem ugovora o koncesiji. Morsko dobro predstavlja opšte dobro, pri čemu nema značaja ko je u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik, jer se radi o formalnom upisu koji ne obezbjedjuje posjed i posjedovnu zaštitu. Predsjednik gradjanskog odjeljenja, Radoje Orović,s.r.

7 7 PRAVNO MIŠLJENJE Gradjansko odjeljenje Vrhovnog suda Crne Gore na sjednici održanoj dana godine, većinom glasova sudija, donijelo je sljedeće: PRAVNO MIŠLJENJE Sticanje odgovarajućeg stepena školske spreme kao opšteg uslova za obavljanje poslova radnog mjesta na koje je službenik, odnosno namještenik, rasporedjen ne smatra se obrazovanjem, stručnim osposobljavanjem i usavršavanjem u smislu odredbe člana 38 Zakona o radu, odnosno stručnim usavršavanjem u smislu čl. 14 i 96 Zakona o državnim službenicima i namještenicima, te ne postoji obaveza državnog organa da službeniku i namješteniku isplati troškove nastale povodom školovanja u cilju sticanja odgovarajuće stručne spreme. O b r a z l o ž e nj e Gradjansko odjeljenje Višeg suda u Podgorici obratilo se Gradjanskom odjeljenju ovog suda sa zahtjevom za davanje pravnog mišljenja vezano za primjenu odredbi člana 38 Zakona o radu i čl. 14 i 96 Zakona o državnim službenicima i namještenicima, sa razloga što se kod tog suda i Višeg suda u Bijelom Polju nalazi veći broj predmeta po tužbama državnih službenika i namještenika za naknadu troškova školovanja i stručnog usavršavanja. U zahtjevu se navodi da je Zakonom o radu propisana šira obaveza poslodavca u odnosu na Zakon o državnim službenicima i namještenicima, odnosno da čl. 38 Zakona o radu propisuje obavezu poslodavca da zaposlenom omogući obrazovanje, stručno osposobljavanje i usavršavanje, dok Zakon o državnim službenicima (čl. 14 i 96) predvidja samo obavezu poslodavca za omogućavanjem stručnog usavršavanja. Imajući u vidu zakonska odredjenja, Gradjansko odjeljenje ovog suda je donijelo navedeno pravno mišljenje, zasnivajući ga na sljedećim razlozima. Odredbom člana 38 Zakona o radu propisano je da je poslodavac dužan da zaposlenom omogući obrazovanje, stručno osposobljavanje i usavršavanje kada to zahtijeva potreba procesa rada, uvodjenje novog načina organizacije rada, a posebno kada dodje do usvajanja i primjene novih metoda u organizaciji i tehnologiji rada, te da je zaposleni dužan da se u skladu sa svojim sposobnostima i potrebama procesa rada stručno osposobljava i usavršava za

8 8 rad, a troškovi obrazovanja stručnog osposobljavanja i usavršavanja obezbjedjuju se iz sredstava poslodavca. Iz navedene odredbe proizilazi da samo kada to zahtijeva potreba procesa rada, uvodjenje novog načina organizacije rada i usvajanje i primjena novih metoda u organizaciji rada postoji dužnost poslodavca za omogućavanjem zaposlenom obrazovanja, stručnog osposobljavanja i usavršavanja i obezbjedjivanja troškova za isto. Doškolovavanje službenika, odnosno namještenika, u cilju sticanja odgovarajuće stručne spreme, kao opšteg uslova za obavljanje poslova radnog mjesta na koje je rasporedjen ne može se smatrati obrazovanjem, osposobljavanjem i usavršavanjem za potrebe procesa rada i uvodjenje novog načina organizacije rada koje je poslodavac dužan da omogući zaposlenom i obezbijedi troškove za tu svrhu. Odredbom člana 14 Zakona o državnim službenicima i namještenicima propisano je da državni službenik i namještenik ima pravo i obavezu da se stručno usavršava a da se starješina državnog organa stara o obezbjedjenju uslova za stručno usavršavanje, dok je čl. 96 istog zakona propisano da se službenik i namještenik usavršava u skladu sa programom stručnog usavršavanja koji utvrdjuje organ za upravljanje kadrovima a kojim programom je odredjena sadržina usavršavanja i visina sredstava potrebnih za realizaciju programa, kao i da troškove stručnog usavršavanja snosi državni organ. Navedene odredbe upućuju da državni organ snosi samo troškove usavršavanja državnog službenika, odnosno namještenika, koji su u skladu sa programom stručnog usavršavanja organa za upravljanje kadrovima. Kako se sadržina programa za stručno usavršavanje odnosi na sticanje zvanja i sposobnosti u okviru istog stepena stručne spreme, a ne na školovanje u cilju sticanja odgovarajuće stručne spreme, to jasno proizilazi da troškovi školovanja državnog službenika, odnosno namještenika, nijesu u skladu sa navedenim zakonskim odredbama. Dakle, školovanje službenika i namještenika u cilju sticanja odgovarajućeg stepena stručne spreme kao opšteg uslova za obavljanje radnog mjesta na koje je rasporedjen je u interesu službenika, odnosno namještenika, te je isti dužan da sam snosi troškove nastale tim povodom. Prema tome, kako školovanje državnih službenika i namještenika ne podrazumijeva obrazovanje, stručno osposobljavanje i usavršavanje u smislu navedenih zakonskih odredbi, to državni organ nije u obavezi da isplati troškove nastale povodom školovanja državnih služenika i namještenika. Predsjednik Gradjanskog odjeljenja, Radoje Orović,s.r.

9 SUDSKA PRAKSA 9

10 KRIVIČNO MATERIJALNO PRAVO 10

11 11 MJERA BEZBJEDNOSTI ODUZIMANJE PREDMETA (Član 75 st. 1 i 2 KZ u vezi sa čl. 477 st. 2 u vezi st. 1 ZKP) Kada Krivični zakonik u posebnom dijelu za krivično djelo ne propisuje obavezno oduzimanje predmeta, tada državni tužilac u postupku odloženog gonjenja ne može na osnovu člana 477 stav 2 u vezi st. 1 ZKP donijeti posebno rješenje o oduzimanju predmeta iako ocijeni da su ispunjeni uslovi iz čl. 75 st. 1 i 2 KZ, već je ovlašćen da to uradi samo u slučaju kada zakon izričito propisuje da se radi o predmetima koji se po zakonu moraju oduzeti i ako to zahtijevaju interesi opšte bezbjednosti ili razlozi morala. Iz ozbrazloženja: Iz spisa predmeta proizilazi da je rješenjem Osnovnog državnog tužilaštva u Baru KT.(O) br.801/12 od godine, nakon sprovedenog postupka odloženog krivičnog gonjenja, na osnovu čl.272 st.6 ZKP, odbačena krivična prijava Uprave policije-područne jedinice Bar Ku.br.631/12 od godine, podnesena protiv osumnjičenog S. R., zbog krivičnog djela nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija, iz čl.403 st.1 Krivičnog zakonika jer je osumnjičeni izvršio obavezu iz čl.272 st.1 i 3 ZKP naloženu mu rješenjem Osnovnog državnog tužilaštva u Baru KT(O) br.801/12 od godine. Posebnim rješenjem Osnovnog državnog tužilaštva u Baru KT(O) br.801/12 od godine, na osnovu čl.477 st.2 ZKP od osumnjičenog S. R. oduzet je pištolj marke "CZ" M-57 kal.7,62 mm fab.br.c sa okvirom od 8 komada municije i oružni list za držanje predmetnog pištolja izdatu u Republici Srbiji od SUP-a Kraljevo OUP PS Vrnjačka Banja. Protiv ovog rješenja osumnjičeni je na osnovu čl.477 st.5 ZKP izjavio žalbu Osnovnom suda u Baru. Odlučujući o predmetnoj žalbi, Osnovni sud u Baru je rješenjem Kv.br.178/13 od godine usvojio žalbu osumnjičenog S. R. i ukinuo rješenje Osnovnog državnog tužilaštva u Baru KT(O) br.801/12 od godine, nalazeći da je izricanje mjere bezbjednosti oduzimanja predmeta po čl.75 st.1 Krivičnog zakonika fakultativno i da se ova mjera ne može izreći po odredbi čl.477 st.1 ZKP, kojom je propisan postupak za izricanje mjere bezbjednosti oduzimanja predmeta u slučaju kada je Krivičnim zakonikom za konkretno krivično djelo propisano obavezno oduzimanje predmeta, što nije slučaj sa krivičnim djelom iz čl.403 Krivičnog zakonika.

12 U odredbi čl.477 st.1 ZKP je propisano da predmeti koji se po Krivičnom zakoniku moraju oduzeti, oduzeće se i kad se krivični postupak ne završi presudom kojom se optuženi oglašava krivim, ako to zahtijevaju interesi opšte bezbjednosti ili razlozi morala, dok je u stavu dva ovog člana propisano da posebno rješenje o tome donosi organ pred kojim se vodio postupak u času kada je postupak završen, odnosno kad je obustavljen. U konkretnom slučaju u postupku odloženog krivičnog gonjenja Osnovno državno tužilaštvo u Baru je odbacilo krivičnu prijavu protiv osumnjičenog S. R. zbog krivičnog djela nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija iz čl.403 st.1 Krivičnog zakonika, a zatim je posebnim rješenjem, primjenom čl.477 st.2 ZKP, od osumnjičenog oduzet pištolj sa okvirom od 8 metaka i oružni list za držanje tog oružja na ime osumnjičenog, kao predmeti koji su upotrijebljeni za izvršenje navedenog krivičnog djela. U odredbi čl.75 st.1 Krivičnog zakonika je propisano da predmeti koji su upotrijebljeni ili su bili namijenjeni za izvršenje krivičnog djela ili koji su nastali izvršenjem krivičnog djela mogu se oduzeti, ako su svojina učinioca, dok je u stavu 3 ovog člana navedeno da se zakonom može odrediti obavezno oduzimanje predmeta i uslovi za njihovo oduzimanje. Za krivično djelo neovlašćeno držanje oružja i eksplozivnih materija iz čl.403 st.1 Krivičnog zakonika, po zakonu nije propisano obavezno oduzimanje predmeta. Imajući u vidu naprijed navedene odredbe zakona, po ocjeni ovog suda, mjera bezbjednosti oduzimanja predmeta prema odredbi čl.477 st.1 ZKP može se izreći kada su kumulativno ispunjeni uslovi i to: da Krivični zakonik za konkretno krivično djelo propisuje obavezno oduzimanje predmeta, što nije slučaj sa krivičnim djelom neovlašćeno držanje oružja i eksplozivnih materija iz čl.403 st.1 Krivičnog zakonika, i ako to zahtijevaju interesi opšte bezbjednosti ili razlozi morala. Prema tome, kada Krivični zakonik u posebnom dijelu za krivično djelo ne propisuje obavezno oduzimanje predmeta, tada državni tužilac u postupku odloženog gonjenja ne može na osnovu čl.477 st.2 u vezi st.1 ZKP donijeti posebno rješenje o oduzimanju predmeta iako ocijeni da su ispunjeni uslovi iz čl.75 st.1 i 2 Krivičnog zakonika, već je ovlašćen da to uradi samo u slučaju kada zakon izričito propisuje da se radi o predmetima koji se po zakonu moraju oduzeti i ako to zahtijevaju interesi opšte bezbjednosti ili razlozi morala. Kako u konkretnom slučaju nijesu ispunjeni uslovi iz čl.477 st.1 ZKP za oduzimanje predmeta koji su upotrijebljeni za izvršenje krivičnog djela nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija iz čl.403 st.1 Krivičnog zakonika, za donošenje drugačije odluke nijesu od značaja razlozi iz obrazloženja prvostepenog rješenja da "ciljevi suzbijanja kriminaliteta u konkretnom slučaju ne zahtijevaju oduzimanje predmeta", a posebno da osumnjičeni ima oružni list za nošenje pištolja, a u stvari oružni list se odnosi samo za držanje pištolja, što je suštinski sasvim nešto drugo imajući u vidu 12

13 13 alternativno odredjene radnje izvršenja krivičnog djela i nespornu činjenicu da je u postupku odloženog krivičnog gonjenja utvrdjeno da je osumnjičeni neovlašćeno nosio predmetni pištolj u čijem okrivu je bilo 8 metaka. (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzz. br. 9/13 od godine)

14 14 KRIVIČNO DJELO PREVARA (Član 244 stav 3 u vezi st. 1 KZ) Stekla su se sva zakonska obilježja krivičnog djela prevara iz člana 244 stav 3 u vezi st. 1 KZ ako je okrivljena u namjeri da sebi pribavi protivpravnu imovinsku korist, predstavljajući se kao gradjevinski inspektor, a prikrivajući činjenicu da radi kao komunalni redar, dovela u zabludu oštećenu da joj može završiti da nesmetano gradi objekat iako za gradnju istog nije izdata gradjevinska dozvola i navela je da joj preda iznos od U postupku donošenja pobijanog rješenja, kao ni u samom rješenju nijesu učinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka na čije postojanje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti pak povrede na koje se ukazuje žalbom jer je Vrhovno državno tužilaštvo Crne Gore ocijenilo navode iz predloga za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti. Pravilno su nižestepeni sudovi u svojim presudama zaključili da radnje okrivljene M. K. koje su opisane pod tačkom 1 izreke prvostepene presude, sadrži sva obilježja krivičnog djela prevara iz čl.244 st.3 u vezi st.1 Krivičnog zakonika. Razloge koje je prvostepeni sud dao u svojoj presudi, kako u pogledu postojanja djela u pitanju, tako i u pogledu krivice okrivljene za isto, razložno je prihvatio i drugostepeni sud. Prema tome, nižestepeni sudovi nijesu povrijedili Krivični zakonik iz čl.387 tač.1 ZKP na štetu okrivljene po pitanju da li je djelo za koje se okrivljena goni krivično djelo, jer su na nesumnjiv način utvrdili da je okrivljena u oktobru 2009.godine u Baru, lažnim prikazivanjem činjenica, predstavljajući se kao gradjevinski inspektor, a prikrivajući činjenicu da radi kao komunalni redar, u namjeri da sebi pribavi protivpravnu imovinsku korist, lažnim prikazivanjem činjenica, dovela u zabludu oštećenu S. P. da joj može završiti da nesmetano gradi objekat u naselju Ratac u Baru, iako za gradnju istog nije izdata gradjevinska dozvola i navela je da joj preda iznos od 5.000, za koji iznos je na štetu oštećene sebi pribavila protivpravnu imovinsku korist. (Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž. II br. 23/13 od godine)

15 15 KRIVIČNO DJELO PREVARA (Član 244 stav 3 u vezi st. 1 KZ) Namjera kao subjektivni elemenat krivičnog djela prevara treba da postoji kod učinioca u vrijeme kada drugo lice dovodi u zabludu i ista kao i druge subjektivne okolnosti se utvrdjuje posredno preko objektivnih okolnosti, tj. iz ponašanja okrivljenog, preduzetih radnji i svih okolnosti pod kojima su ove radnje preduzete. BITNA POVREDA ODREDABA KRIVIČNOG POSTUPKA (Član 386 stav 1 tačka 8 ZKP) Učinjena je bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 386 stav 1 tačka 8 ZKP ako su razlozi u pogledu postojanja namjere okrivljenog nejasni i protivrječni sa sadržinom zapisnika o iskazima datim u postupku i sadržinom nalaza i mišljenja sudsko finansijskog vještaka. R J E Š E NJ E Uvažava se žalba Osnovnog državnog tužilaštva u Herceg Novom i po službenoj dužnosti ukida se presuda Višeg suda u Podgorici Kž.br.1313/12 od godine i predmet vraća tom sudu na ponovni postupak i odlučivanje. O b r a z l o ž e nj e Presudom Osnovnog suda u Herceg Novom K.br.212/11 od godine, ranija presuda Osnovnog suda u Herceg Novom K.br.289/08 od godine, kojom je okrivljeni P. V. u odsustvu osudjen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, zbog produženog krivičnog djela prevara iz čl.244 st.3 u vezi st.1 u vezi čl.49 st.1 Krivičnog zakonika, djelimično je stavljena van snage samo u pogledu odluke o kazni i imovinskopravnom zahtjevu i okrivljeni osudjen na kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) mjeseci. Istom presudom, okrivljeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 192,30, kao i po osnovu paušala iznos od 50,00.

16 Protiv ove presude, žalbu je izjavio branilac okrivljenog, advokat K. F., iz P., zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja, povrede Krivičnog zakonika i odluke o kazni, sa predlogom da se pobijana presuda ukine ili preinači i okrivljeni oslobodi od optužbe. Odlučujući o žalbi, Viši sud u Podgorici, kao drugostepeni, je u sjednici vijeća shodno čl.394 ZKP, odlučio da otvori pretres pred tim sudom. Nakon održanog pretresa, drugostepeni sud je svojom presudom Kž.br.1313/12 od godine, uvažio žalbu branioca okrivljenog, advokata K. F. i preinačio presudu Osnovnog suda u Herceg Novom K.br.212/11 od godine, na način što je u cjelosti stavio van snage presudu Osnovnog suda u Herceg Novom K.br.289/08 od godine, dok je okrivljeni na osnovu čl.373 tač.2 ZKP oslobodjen od optužbe, zbog produženog krivičnog djela prevara iz čl.244 st.3 u vezi st.1 u vezi čl.49 st.1 Krivičnog zakonika. Istom presudom odlučeno je da troškovi krivičnog postupka padaju na teret budžetskih sredstava suda. Protiv te presude, žalbu je izjavilo Osnovno državno tužilaštvo u Herceg Novom, zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja i povrede Krivičnog zakonika, sa predlogom da Vrhovni sud Crne Gore, usvoji žalbu, preinači pobijanu presudu i okrivljenog osudi na adekvatnu kaznu ili da se predmet vrati na ponovno sudjenje. Branilac okrivljenog, advokat K. F. je podnijela odgovor na žalbu sa predlogom da se ista odbija kao neosnovana i potvrdi pobijana presuda. Nakon razmatranja pobijane presude, žalbe, odgovora na žalbu i svih spisa ovog predmeta, pazeći po službenoj dužnosti na odredbe čl.398 ZKP, Vrhovni sud Crne Gore je našao da je žalba osnovana i da po službenoj dužnosti treba ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti drugostepenom sudu na ponovni postupak i odlučivanje. Drugostepeni sud nalazi da nije dokazano da je okrivljeni učinio djelo za koje je optužen. Drugostepena presuda sadrži bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz čl.386 st.1 tač.8 ZKP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, jer su dati razlozi o odlučnim činjenicama potpuno nejasni i o odlučnim činjenicama postoji znatna protivrječnost izmedju onoga što se navodi u razlozima presude o sadržini isprava i zapisnika o iskazima datim u postupku, što pobijanu presudu čini nezakonitom i predstavlja osnov za njeno ukidanje. U datim razlozima, drugostepeni sud na strani 10 prepisa pobijane presude, izmedju ostalog navodi: "Prema tome, ovaj sud cijeneći naprijed provedene dokaze, iskaze predstavnika oštećenih preduzeća, te pismene dokaze o poslovnoj saradnji tih preduzeća sa preduzećem okrivljenog, kao i nalaz vještaka fin. struke, i odbranu okrivljenog, nalazi da nema dokaza da je kod okrivljenog P. V. u vrijeme zaključivanja kupoprodajnih ugovora sa 16

17 preduzećima DOO "MI G." i DOO "D. D T." iz P., postojala prevarna namjera da oštećena preduzeća dovede u zabludu i da ih drži u zabludi, da mu na ime svoje imovine predaju odredjenu robu a on istu ne plati, i na taj način sebi pribavi protivpravnu imovinsku korist, jer je u vrijeme zaključivanja ugovora sa oštećenim preduzećima, na žiro računu preduzeća okrivljenog bilo novčanih sredstava, pa samim tim nema dokaza da je okrivljeni P. V. izvršio produženo kriv. djelo prevare iz čl.244 st.3 u vezi st.1 u vezi čl.49 KZ, te je okrivljenog usljed nedostatka dokaza shodno čl.373 tač.2 ZKP, oslobodio od optužbe, a kako je to predstavljeno u st.ii izreke ove presude". Očigledno je da su dati razlozi o odlučnim činjenicama potpuno nejasni i to u pogledu postojanja namjere okrivljenog, a ovo tim prije što prema dokazima u spisima predmeta, oštećeni nijesu uspjeli naplatiti prodatu robu po osnovu izdatih ovlašćenja za naplatu od strane okrivljenog, kao vlasnika i direktora DOO "B. P." H. N. Naime, osim umišljaja, subjektivni element ovog krivičnog djela jeste namjera da se dovodjenjem ili održavanjem u zabludi nekog lica, sebi ili drugom pribavi protivpravna imovinska korist, a ova namjera treba da postoji kod učinioca u vrijeme kada drugo lice dovodi u zabludu i ista kao i druge subjektivne okolnosti se utvrdjuju posredno preko objektivnih okolnosti tj. iz ponašanja okrivljenog, preduzetih radnji i svih okolnosti pod kojima su ove radnje preduzete. Kako su u pobijanoj presudi dati razlozi o ovim odlučnim činjenicama potpuno nejasni, a od čega zavisi pravilna ocjena o postojanju krivičnog djela u pitanju, to je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl.386 st.1 tač.8 ZKP, na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Takodje, drugostepeni sud u datim razlozima na strani 9 prepisa presude zaključuje sljedeće: "Ovakva odbrana okrivljenog o poslovnoj saradnji njegovog preduzeća sa preduzećem DOO MI "G." iz N. i preduzećem DOO "D. D T." iz P., u skladu je sa iskazima predstavnika tih preduzeća V. A. i P. N., te pismenim dokazima sačinjenim povodom predmetnih poslovnih saradnji". Ovakvo zaključivanje drugostepenog suda o odlučnim činjenicama u razlozima presude, je znatno protivrječeno sa sadržinom zapisnika o iskazima datim u postupku, jer je A. V. kao svjedok i predstavnik oštećenog u svom iskazu, negirao tvrdnje okrivljenog da mu je isti u odnosnom periodu predavao novac - depozit na ime preuzete robe budući da oštećeno DOO MI "G." iz N., u kojem je radio, nije imalo takvu poslovnu praksu, dok je N. P. kao svjedok i predstavnik oštećenog, u svom iskazu takodje negirao kazivanje okrivljenog da je robi koju je kupio od oštećenog DOO "D. D T." iz P., bio istekao rok važnosti, kao i to da mu se okrivljeni obraćao u vezi toga. Citirani razlozi presude o odlučnim činjenicama su znatno protivrječni i sa sadržinom nalaza i mišljenja sudsko finansijskog vještaka E. V., kao i izvještajem Centralne banke Crne Gore tj. kopijama izvještaja za DOO "B. P." iz H. N., čiji je vlasnik i direktor bio okrivljeni, jer se iz ovih dokaza utvrdjuje da je na žiro računu ovog DOO bilo novca u iznosu od 2.142,20 i to samo u 17

18 18 periodu od do godine, u kojem periodu su rokovi plaćanja predvidjeni kupoprodajnim ugovorom prema oštećenom DOO MI "G." iz N., shodno nalazu sudsko finansijskog vještaka, bili istekli za iznos od 634,94, dok u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora ( godine) sa oštećenim DOO "D. D T." iz P., nije bilo uopšte novca na žiro računu DOO "B. P." iz H. N., kako se to suprotno sadržini citiranih dokaza, navodi u razlozima presude, sa čime je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl.386 st.1 tač.8 ZKP, na koju takodje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Osim toga, utvrdjenje drugostepene presude, kako se to osnovano navodi u žalbi, temelji se i na pogrešno utvrdjenom činjeničnom stanju, pa je u ponovnom postupku, pored ostalog, neophodno utvrditi I to da li je DOO " B. P." iz H. N., vlasništvo okrivljenog, imalo potraživanja prema trećim licima u vrijeme zaključivanja predmetnih ugovora i izdavanja ovlašćenja za naplatu, i ako jeste u kom obimu, te da li bi eventualnom naplatom mogao očekivati da će platiti preuzetu robu po osnovu izdatih ovlašćenja za naplatu. Ovo je od značaja za utvrdjivanje odlučnih činjenica da li je okrivljeni postupao sa prevarnom namjerom ili ne, a što je obilježje krivičnog djela u pitanju. Iz navedenih razloga, bilo je nužno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti drugostepenom sudu na ponovni postupak i odlučivanje. U ponovnom postupku, drugostepeni sud će otkloniti propuste i povrede postupka na koje je ukazano ovim rješenjem, pa će nakon pravilne ocjene navoda izjavljene žalbe branioca okrivljenog protiv presude Osnovnog suda u Herceg Novom K.br.212/11 od godine, biti u mogućnosti da donese pravilnu i zakonitu odluku. Sa iznijetih razloga, a na osnovu čl.407 st.1 ZKP, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja. (Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž I br. 13/13 od godine)

19 19 KRIVIČNO DJELO UTAJA POREZA I DOPRINOSA (Član 264 stav 3 u vezi st. 1 KZ) Kada je u pitanju osnovi oblik krivičnog djela utaja poreza i doprinosa sud može utvrdjivati poresku obavezu okrivljenog i kada nema konačne odluke upravnog organa u pogledu postojanja te obaveze. Po ocjeni ovog suda kada je u pitanju osnovni oblik krivičnog djela utaja poreza i doprinosa iz čl.264 st.1 Krivičnog zakonika, sud može utvrdjivati poresku obavezu okrivljene N. P. i kada nema konačne odluke upravnog organa u pogledu postojanja te obaveze, pa su stoga neosnovani navodi žalbe branilaca okrivljene da je na njenu štetu povrijedjen Krivični zakonik. (Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž-s II br. 5/13 od godine)

20 20 KRIVIČNO DJELO TEŠKO DJELO PROTIV ZDRAVLJA LJUDI (Član 302 stav 4 KZ) KRIVIČNO DJELO NESAVJESNO PRUŽANJE LJEKARSKE POMOĆI (Član 290 stav 3 u vezi st. 1 KZ) Za utvrdjuvanje uzročnosti kod krivičnih djela nečinjenja potrebno je utvrditi povezanost izmedju propuštanja odredjene radnje i nastupanja posljedice krivičnog djela, tj. da li bi posljedica izostala da je optuženi preduzeo radnje koje je bio dužan preduzeti, pri čemu je potreban visok stepen vjerovatnoće, koji se graniči sa sigurnošću. Presudom Osnovnog suda u Ulcinju K. br. 85/12 od godine, oglašen je krivim M. B., zbog krivičnog djela teško djelo protiv zdravlja ljudi iz čl. 302 st. 4 u vezi čl. 290 st. 3 u vezi st. 1 Krivičnog zakonika i izrečena mu uslovna osuda, kojom je utvrdjena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i istovremeno odredjeno da se ista neće izvršiti ukoliko optuženi u roku od 5 (pet) godina, po pravosnažnosti presude ne izvrši novo krivično djelo. Istom presudom optuženi je obavezan da na ime troškova krivičnog postupka uplati iznos od 1.314,50 eura, kao i na ime paušala iznos od 50,00 eura, sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude. Protiv te presude žalbu su izjavili Osnovno državno tužilaštvo u Ulcinju i branioci optuženog. Osnovno državno tužilaštvo u Ulcinju je izjavilo žalbu zbog odluke o krivičnoj sankciji - uslovnoj osudi, sa predlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači i optuženom izrekne adekvatna zatvorska kazna. Branilac optuženog, advokat I. C., izjavio je žalbu zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka i povrede Krivičnog zakonika, sa predlogom da se žalba uvaži, prvostepena presuda preinači i donese oslobadjajuća presuda ili prvostepena presuda ukine i predmet vrati na ponovno sudjenje. Branilac optuženog, advokat R. V., izjavio je žalbu zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja i povrede Krivičnog zakonika, sa predlogom da se prvostepena presuda ukine i predmet vrati tom sudu na ponovni postupak i odlučivanje. Odlučujući o žalbama, Viši sud u Podgorici, kao drugostepeni, je u sjednici vijeća odlučio da otvori pretres pred tim sudom. Nakon održanog pretresa Viši sud u Podgorici je presudom Kž. br. 80/13 od godine, povodom žalbi Osnovnog državnog tužilaštva iz Ulcinja

21 i branilaca optuženog, advokata I. C. i R. V. iz U., po službenoj dužnosti, preinačio presudu Osnovnog suda u Ulcinju K. br. 85/12 od godine, u pogledu pravne ocjene djela, na način što je prema optuženom na osnovu čl. 272 tač. 3 Zakonika o krivičnom postupku odbijena optužba zbog krivičnog djela nesavjesno pružanje ljekarske pomoći iz čl. 290 st. 3 u vezi st. 1 Krivičnog zakonika, usled nastupanja apsolutne zastarjelosti krivičnog gonjenja. Istom presudom je odlučeno da troškovi krivičnog postupka nastali pred drugostepenim sudom, padaju na teret budžetskih sredstava suda. Protiv citirane presude Višeg suda u Podgorici žalbu je izjavilo Osnovno državno tužilaštvo u Ulcinju zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka i pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja, sa predlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda ukine i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovni postupak i odlučivanje. U odgovoru na žalbu branilac optuženog, advokat R. V. je predložio da se žalba Osnovnog državnog tužilaštva u Ulcinju odbije kao neosnovana i potvrdi presuda drugostpenog suda. Nakon razmatranja pobijane presude, žalbe, odgovora na žalbu i svih spisa ovog predmeta, pazeći po službenoj dužnosti na odredbe čl. 398 Zakonika o krivičnom postupku, Vrhovni sud Crne Gore je našao: Žalba je osnovana. Osnovano se žalbom Osnovnog državnog tužilaštva u Ulcinju ukazuje da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a da su dati razlozi nejasni i u znatnoj mjeri protivrječni i u suprotnosti sa sadržinom izvedenih dokaza, čime je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 386 st. 1 tač.8 Zakonika o krivičnom postupku, koja drugostepenu presudu čini nezakonitom i predstavlja razlog za njeno ukidanje. Naime, drugostepeni sud je nakon održanog pretresa našao da u nedostatku dokaza koji bi vodili drugačijem zaključku, ne može na štetu optuženog primijeniti stav optužbe da je isti sa svojim postupcima, mimo pogoršanja zdravstvenog stanja, izazvao i nastupanje teže posljedice - smrt sada počivšeg H. N., čime bi izvršio krivično djelo teško djelo protiv zdravlja ljudi iz čl. 302 st. 4 u vezi čl. 290 st. 3 u vezi st. 1 Krivičnog zakonika. Drugostepeni sud nalazi da je optuženi izvršio krivično djelo nesavjesno pružanje ljekarske pomoći iz čl. 290 st. 3 u vezi st. 1 Krivičnog zakonika i na taj način preinačio prvostepenu presudu u pogledu pravne ocjene djela, za koje je nastupila apsolutna zastarjelost krivičnog gonjenja, što je dovelo do odbijanja optužbe u odnosu na optuženog. Medjutim, nejasan je i preuranjen zaključak drugostepenog suda da nastupanje smrti kod sada počivšeg H. N. nije u direktnoj uzročnoj vezi sa postupcima optuženog i kao takav nema uporište u izvedenim dokazima. Za utvrdjivanje uzročnosti kod krivičnih djela nečinjenja potrebno je utvrditi povezanost izmedju propuštanja odredjene radnje i nastupanja posljedice krivičnog djela tj. u konkretnom slučaju da li bi posljedica izostala da 21

22 22 je optuženi preduzeo radnje koje je bio dužan da preduzme, pri čemu je potreban visok stepen vjerovatnoće, koji se graniči sa sigurnošću. Iz spisa predmeta proizilazi, prije svega iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke dr. K. N., dopuna nalaza i njegovog izjašnjenja na pretresima, da je postupak okrivljenog u direktnoj vezi sa smrću pok. H. N., koja je uslijedila nakon pogoršanja stanja, jer da je optuženi reagovao na način na koji je bio dužan, u vrijeme kada mu se oštećeni javio, možda bi oštećeni još bio živ. Iz nalaza i mišljenja sudskih vještaka medicinske struke dr. N. R. i M. Š. proizilazi da bi blagovremenim dijagnostikovanjem bolesti (infarkt srca) i adekvatnim liječenjem, šansa za preživljavanje pacijenta bila uvećana. Imajući u vidu simptome koje je sada pok. H. N. imao prilikom prvog pregleda od strane optuženog u ranim jutarnjim časovima "bol u gornjem dijelu epigastrije", i nesumnjivo utvrdjenih činjenica da optuženi tom prilikom nije postupio po pravilima medicinske nauke i struke, vrativši oštećenog kući a da ga prethodno nije podvrgnuo muskulatornom pregledu, mjerenju krvnog pritiska i elektrodiografskom pregledu, niti je dokumentovao svoj rad, drugostepeni sud u pobijanoj presudi nije dao valjane razloge da li su radnje koje optuženi nije preduzeo u liječenju pacijenta H. N. posljedično vezane za pogoršanje opšteg zdravstvenog stanja i nastupanja smrti oštećenog i da li te radnje predstvljaju očigledno nepodoban način liječenja i uopšte nesavjesno postupanje u pružanju ljekarske pomoći. U ponovnom postupku drugostepeni sud će otkloniti propuste na koje je naprijed ukazano, pa će nakon potpune i pravilne ocjene navoda izjavljenih žalbi na prvostepenu presudu i svih spisa predmeta i nakon davanja jasnih i razumljivih razloga da li je smrt pacijenta sada pok. H. N. u direktnoj uzročnoj vezi sa postupcima optuženog, biti u mogućnosti da donese pravilnu i zakonitu odluku. (Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž. I br. 14/13 od godine)

23 23 KRIVIČNO DJELO NASILNIČKO PONAŠANJE (Član 399 KZ) Za postojanje krivičnog djela nasilničko ponašanje nije od odlučnog značaja da li je radnja nasilja motivisana, odnosno nemotivisana. Osnovano se žalbom Osnovnog državnog tužilaštva u Podgorici ukazuje da je drugostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje u odnosu na krivično djelo nasilničko ponašanje iz čl.399 Krivičnog zakonika, što pobijanu presudu čini nezakonitom i predstavlja razlog za njeno ukidanje. Naime, drugostepeni sud je pogrešno utvrdio odlučnu činjenicu da se u konkretnom slučaju radi od dva odvojena dogadjaja pri čemu je ponašanje optuženog ispred picerije "P." bilo motivisano prethodnom svadjom i tučom izmedju optuženog i oštećenog G. S., koja se dogodila te iste večeri ispred ugostiteljskog objekta "T." koji je po nalaženju drugostepenog suda udaljen od picerije "P." nekih 50 do 100 m. Nesporna je činjenica da je svadja i tuča izmedju optuženog i oštećenog ispred ugostiteljskog objekta "T." bila početak kritičnog dogadjaja. Imajući u vidu prostornu udaljenost izmedju navedenih objekata i veoma kratak vremenski period izmedju dva dijela dogadjaja, drugostepeni sud je propustio da svestranije ocijeni da li se radi o jedinstvenom dogadjaju koji se odvijao u kontinuitetu jer se optuženi, nakon što je bezrazložno napao oštećenog, uputio za oštećenim kojeg je kako je to i sam u svom iskazu naveo sustigao ispred picerije "P." gdje je staklenom flašom udario oštećenog u predjelu glave, nakon čega je nepoznato lice, koje se nalazilo u društvu sa optuženim, udarilo oštećenog koji je od tog udarca pao, nakon čega je optuženi zajedno sa više nepoznatih lica nastavilo da udara oštećenog G. S. rukama u predjelu glave i tijela nenoseći mu tešku tjelesnu povredu u vidu potreba mozga i rane razderotine u desnom tjelesnom predjelu. Drugostepeni sud, na strani 16, drugi pasus pobijane presude, zaključuje doslovice: "U konkretnom slučaju dogadjaj ispred "P." motovisan je sukobom oštećenog i optuženog, što je utvrdjeno na nesumnjiv način. Prethodna svadja izmedju optuženog i oštećenog dogodila se na sasvim drugom mjestu, koje mjesto je od lokala "P." udaljeno pedeset-sto metara. Na tom mjestu okončana je svadja izmedju optuženog i oštećenog, što na posredan način potvrdjuju oba učesnika. Samim tim dogadjaj ispred "P.", a po nalaženju ovog suda, predstavlja posebnu cjelinu bez obzira na vremensku povezanost. Po nalaženju ovog suda radi se o dva odvojena dogadjaja. Prvom, koji se desio ispred "T.", gdje je i okončan i drugog koji se desio ispred "P.". Jasno je, dakle,

24 24 da je dogadjaj koji se dogodio ispred lokala "P." bio motivisan dogadjajem ispred lokala "T.", pa ovaj sud nalazi da nije dokazano da je optuženi izvršio krivično djelo nasilničko ponašanje iz čl.399 Krivičnog zakonika, iz kojeg razloga ga je oslobodio od optužbe". Po ocjeni ovog suda nejasan je zaključak drugostepenog suda da su svadja i tuča koje su neposredno prethodile dogadjaju ispred picerije "P." predstavljale "motiv" optuženom za njegovim drskim i bezobzirnim ponašanjem prema oštećenom i da stoga nije dokazano da je optuženi izvršio krivično djelo nasilničko ponašanje iz čl.399 Krivičnog zakonika. Valja ukazati da radnja krivičnog djela nasilničko ponašanje iz čl.399 Krivičnog zakonika je alternativno odredjena i obuhvata grubo vrijedjanje ili zlostavljanje drugog, vršenje nasilja prema drugom, izazivanje tuče ili drsko ili bezobzirno ponašanje. Posledica ovog djela je takodje alternativno odredjena kao ugrožavanje spokojstva gradjana ili remećenje javnog reda i mira. Da bi postojalo ovo krivično djelo, osim radnje i posledice, potrebno je da je isto izvršeno u grupi ili je nekom licu nanešena laka tjelesna povreda ili je došlo do teškog ponižavanja gradjana. Dakle, motiv nije obilježje krivičnog djela nasilničko ponašanje iz čl.399 Krivičnog zakonika, niti je za bilo koju od alternativno odredjenih radnji ovog krivičnog djela u zakonu odredjeno da moraju biti "motivisane", odnosno "nemotivisane", kako to pogrešno zaključuje drugostepeni sud u razlozima svoje presude. (Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž. I br. 15/13 od godine)

25 25 KRIVIČNO DJELO NASILNIČKO PONAŠANJE (Član 399 KZ) Izmjenama i dopunama KZ-a iz godine ( Sl. list 47/06 od ) propisana su tri alternativna objektivna uslova inkriminacije, koja se moraju ostvariti i od strane suda utvrditi da bi se učinilac pozvao na krivičnu odgovornost za krivično djelo nasilničko ponašanje iz člana 399 KZ-a, a naime da je a) djelo izvršeno u grupi ili b) da je nekom licu nanesena laka tjelesna povreda ili c) da je došlo do teškog ponižavanja gradjana. BITNA POVREDA ODREDABA KRIVIČNOG POSTUPKA (Član 386 stav 1 tačka 8 ZKP) Ako su nejasni i nerazumljivi razlozi o tome koja su bitna obilježja bića krivičnog djela nasilničko ponašanje učinjena je bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 386 stav 1 tačka 8 ZKP. Uvidom u spise predmeta Osnovnog suda u Baru K. Br.379/11 utvrđuje se da je taj sud, u nedostataku dokaza, primjenom člana 373 tač.2 ZKP-u, okrivljene A. K., M. O. i S. D., oslobodio od optužbe kojom je bilo predstavljeno da su: Dana godine, oko 23,00 časova, ispred kapije Zelene pijace u ul. 24. Novembra u Baru, u grupik izazivanjem tuče i vršenjem nasilja prema oštećenom B. S., ugreozili njegovu sigurnost, na način što su bez ikakvog povoda fizički nasrnuli na istog, prišavši mu iznenada iza leđa izudarali ga šakama stisnutim u pesnicu i nogama u predjelu glave i tijela, kojom prilikom su mu nanijeli sljedeće povrede: krvni podliv kože donjeg kapka desnog oka, zahvatajući i desni jagodišni predio sa otokom donjeg kapka desnog oka, izbijen prvi gornji desni sekutić i više krvnih podliva koće u predjelu poglavine, koje povrede predstavljaju laku tjelesnu povredu, -čime da su kao saizvršioci izvršili krivično djelo nasilničko ponašanje iz čl.399 u vezi člana 23 KZ-a. Prvostepeni sud, dajući razloge za ovakvu odluku, ocjenom provedenih dokaza, na strani 8 prvostepene presude, najprije utvrđuje da su okrivljeni K., M. O. i S. D. dana godine oko 23,00 časova izašli iz lokala R. R. odmah iza oštećenog i ispred kapije Zelene pijace u ul. 24 Novembra u Baru

26 sustigli istog koji je krenuo da bježi i udarili ga po jednom stisnutom pesnicom u predjelu glave, nanoseći mu laku tjelesnu povredu krvni podliv kože, donjeg kapka desnog oka, zahvatajući i desni jagodišni predio sa otokom donjeg kapka desnog oka, izbijen prvi gornji desni sekutić i više krvnih podliva kože u predjelu poglavine. U nastavku razloga prvostepeni sud na osnovu odbrane okrivljenih i iskaza svjedoka D. B., I. O. i A. L., na istoj stranici prvostepene presude, utvrđuje da se, predhodno, oštećeni nepristojno ponašao u lokalu R. R. prema djevojkama koje su bile u društvu okrivljenih, pa nalazi da radnje i reakcije okrivljenih koji su priznali da su pesnicom, po jednom, udarili oštećenog nijesu bile nemotivisane niti preduzete u cilju bezrazložne agresije i siledžijstva. Konačno, prvostepeni sud zaključuje da "krivično djelo nasilničko ponašanje predstavlja krivično djelo protiv javnog reda i mira i po svojoj sadržini shodno sudskoj praksi predstavlja nemotivisano nasilje koje se ogleda u njegovoj bezrazložnosti i činjenici da je ono bez objektivne povezanosti sa ponašanjem oštećenih i kao takvo rezultat obijesti i iživljavanja". Rezonujuči na taj način, prvostepeni sud nalazi da nema dokaza da su okrivljeni izvršili predmetno krivično djelo zbog čega ih je s pozivom na čl. 373 tač. 2 ZKP-u, oslobodio od optužbe. Ovakve razloge u svemu podržava Viši sud u Podgorici, kao drugostepeni, koji je, odbijajući žalbu Osnovnog državnog tužilaštva iz Bara, potvrdio prvostepenu presudu. Vrhovni sud CG nalazi da se osnovano zahtjevom za zaštitu zakoitosti ukazuje da su navedeni razlozi u prvostepenoj i drugostepenoj presudi nerazumljivi i da je u pravosnažnim presudama Osnovnog suda u Baru K.br. 379/11 od godine i Višeg suda u Podgorici Kž.br.913/13 od godine povrijedjen zakon u korist okrivljenih A. K., M. O. i S. D. član 386 st. 1 tač. 8 i čl.387 st.1 tač.1 Zakonika o krivičnom postupku. Naime, u čl.399 KZ-a propisana su bitna obelježja krivičnog djela nasilničko ponašanje. Shodno toj odredbi ovo krivično djelo se može izvršiti preduzimanjem jedne ili više alterantnivno propisanih radnji i to: a)grubim vrijedjenjem b)zlostavanjem drugog, c)vršenjem nasilja prema drugom, d)izazivanjem tuče e)drskim ili f) bezobzirnim ponašanjem, dok je posledica preduzete radnje ugrožavanje spokojstva gradjana ili remećenje javnog reda i mira. Izmjenama i dopunama KZ-a iz 2006 godine ( Sl. list 47/06 od ) propisana su tri alternativna objektivna uslova inkriminacije, koja se moraju ostvariti i od strane suda utvrditi da bi se učinilac pozvao na krivičnu odgovornost za krivično djelo nasilničko ponašanje iz čl.399 KZ-a, a naime da je a) djelo izvršeno u grupi ili b) da je nekom licu nanesena laka tjelesna povreda ili c) da je došlo do teškog ponižavanja gradjana. Dakle, u zakonskom opisu ovog krivičnog djela, u pogledu radnje izvršenja vršenje nasilja prema drugom, ( koja radnja se okrivljenima stavljala na teret), nije propisano, da ta alteranativna radnja izvršenja mora predstavljati 26

27 27 nemotivisano nasilje. Prema tome, nije od odlučnog značaja za postojanje krivičnog djela nasilničko ponašanje iz člana 399 KZ-a da li je radnja nasilja motivisana, odnosno nemotivisana. Stoga je pogrešno zaključivanje nižestepenih sudova da predmetno krivično djelo po svojoj sadržini shodno sudskoj praksi predstavlja nemotivisano nasilje koje se ogleda u njegovoj bezrazložnosti i činjenici da je ono bez objektivne povezanosti sa ponašanjem oštećenih i kao takvo rezultat obijesti i iživljavanja. Eventualne pobude odnosno motivi iz kojih bi ovo krivično djelo bilo učinjeno mogli bi se cijeniti prilikom odmjeravanja kazne učiniocu krivičnog djela u smislu člana 42 st. 2 KZ. Imajući navedeno u vidu Vrhovni sud Crne Gore utvrđuje da je zahtjev za zaštitu zakonitosti Vrhovnog državnog tužilaštva Crne Gore osnovan i da su presudama Osnovnog suda u Baru i Višeg suda u Podgorici, bliže označenim u izreci ove presude, dati nejasni i nerazumljivi razlozi u pogledu bitnih obilježja bića krivičnog djela nasilničko ponašanje iz člana 399 KZ, koji razlozi su iskazani u stavu prvostepenog i drugostepenog suda da ovo krivično djelo postoji samo ako se utvrdi nemotivisanost nasilja koje je učinilac preduzeo prema drugom licu. Time je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 386 st. 1 tač. 8 ZKP kao i povreda Krivičnog zakonika u odnosu na to da li je djelo za koje se okrivljeni goni krivično djelo - čl. 387 st. 1 tač. 1 ZKP, kako se to i ukazuje zahtjevom za zaštitu zakonitosti Vrhovnog državnog tužilaštva Crne Gore. Kako je u korist okrivljenih povrijedjen zakon, to je ovaj sud uvažio zahtjev za zaštitu zakonitosti i na osnovu člana 443 st. 2 ZKP odlučio kao u izreci ove presude, ne dirajući u pravosnažne presude Osnovnog suda u Baru K. br. 379/11 od godine i Višeg suda u Podgorici Kž. br. 913/13 od godine. (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzz. br. 10/13 od godine)

28 28 PRODUŽENO KRIVIČNO DJELO TEŠKA KRADJA U PODSTREKAVANJU (Član 240 stav 2 u vezi čl. 49 i 24 st. 1 KZ) PRODUŽENO KRIVIČNO DJELO NEDOZVOLJENE POLNE RADNJE (Član 208 stav 1 u vezi čl. 206 st. 1 i čl. 49 KZ) Na osnovu rezultata dokaznog postupka, prvostepeni sud je pravilno utvrdio da je okrivljeni umišljajno podstrekao mldb.dž. Š. staru 13 godina, da učini krivično djelo. Tokom postupka je nesporno utvrdjeno da kod mldb.dž. Š. nije postojala namjera za vršenjem krivičnih djela. Ideja da prvi put izvrši krivično djelo kradje i da nastavi sa vršenjem tih krivičnih djela u kontinuitetu potekla je upravo od okrivljenog E. N., koji je svojim djelovanjem kod mldb.dž. Š. stvorio i učvrstio odluku da izvrši predmetno krivično djelo, odnosno da svojim roditeljima oduzme zlatni nakit i preda ga njemu. Djelatnost okrivljenog predstavlja cjelinu zbog istovjetnosti oštećenih, krivičnih djela, korišćenja iste situacije, mjesta i prostora i jedinstva umišljaja, pa se, imajući u vidu vrijednost oduzetog zlatnog nakita, u njegovim radnjama stiču sva zakonska obilježja bića produženog krivičnog djela teška kradja u podstrekavanju iz čl.240 st.2 u vezi čl.49 i 24 st.1 Krivičnog zakonika. Takodje, tokom postupka je sa sigurnošću utvrdjeno da je okrivljeni E. N., u vrijeme i na mjestu kako je to opisano u izreci prvostepene presude, nad mldb.dž. Š., u cilju zadovoljenja polnog nagona, vršio nedozvoljene polne radnje na način kako je to navedeno u izreci presude i na način kojim se grubo vrijedjaju osjećanja ljudi u pogledu polnih odnosa. Kako je okrivljeni prema mldb.dž. Š.preduzeo više nedozvoljenih polnih radnji u različitim vremenskim intervalima i okolnostima, to se u njegovim radnjama stiču zakonska obilježja produženog krivičnog djela nedozvoljene polne radnje iz čl.208 st.1 u vezi čl.206 st.1 i čl.49 Krivičnog zakonika. Prema tome, na osnovu pravilno sprovedenog postupka i potpuno i pravilno utvrdjenog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi su izveli pravilan zaključak da se u radnjama okrivljenog E. N. stiču sva zakonska obilježja krivičnih djela za koja je oglašen krivim, pa stoga nije osnovan žalbeni navod da je nižestepenim presudama povrijedjen Krivični zakonik na štetu okrivljenog. Nadalje, nije prihvatljiv žalbeni navod da je prvostepeni sud propustio da mldb.dž. Š. sasluša na glavnom pretresu uz pomoć psihologa ili drugog stručnog lica, kod činjenice da je mldb.dž. Š. saslušana i u istrazi i na glavnom pretresu uz pomoć pedagoga E. P., što se utvrdjuje iz zapisnika o saslušanju

29 29 mldb. Š. iz istrage od godine i zapisnika o glavnom pretresu od godine. Isto tako, nije osnovan žalbeni navod da branilac okrivljenog nije obaviješten o saslušanju mldb.dž. Š. u istrazi te da stoga nije imao priliku da postavljanjem pitanja provjeri vjerodostojnost njenog iskaza. Iz zapisnika o saslušanju mldb.dž. Š. u istrazi od godine utvrdjeno je da je branilac okrivljenog prisustvovao njenom saslušanju, kao i na glavnom pretresu, tako da je isti imao mogućnost da mldb. Dž. Š. postavlja pitanja koja su od značaja za pravilnu ocjenu vjerodostojnosti njenog iskaza, pa stoga nije ni povrijedjeno pravo na odbranu okrivljenog, kako se to žalbom želi predstaviti. Isticanje u žalbi da nižestepeni sudovi nijesu pouzdano utvrdili vrijeme izvršenja pojedinih krivičnih djela, da je okrivljeni oglašen krivim za izvršenje pojedinih djela u vrijeme kada nije bio prisutan u Rožajama, da je mldb.dž. Š. zlatni nakit davala i drugim licima, da pouzdano nije utvrdjena količina i vrijednost zlatnog nakita i da je svjedok S. Dj. posvjedočio da nikada svoje vozilo nije dao na poslugu okrivljenom, je stvar činjeničnog utvrdjenja, zbog čega se predlog za podnošenje zahtjeva za zaštitu zakonitosti u smislu čl.438 st.1 Zakonika o krivičnom postupku ne može podnijeti. (Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž. II br. 22/13 od godine)