62019 živo oliturgijsko-pastoralni vrelo list Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji GOD. XXXVI CIJENA: 13 KN

Транскрипт

1 62019 živo oliturgijsko-pastoralni vrelo list Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji GOD. XXXVI CIJENA: 13 KN Euharistija hrana na putu vjere od 16. lipnja do 13. srpnja 2019.

2 živo ISSN vrelo UDK 282 God. XXXVI. (2019.) Liturgijsko-pastoralni list za promicanje liturgijske obnove Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević Uredničko vijeće: mons. Ivan Šaško, Ante Crnčević, Petar Bašić, mons. Ivan Ćurić Predsjednik uredničkog vijeća: mons. Zdenko Križić Uredništvo: Ante Crnčević, Ivan Andrić, Lana Vuičić Grafička priprema: Tomislav Košćak Izdavač i nakladnik: Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji Ksaverska cesta 12a ZAGREB Telefon: Faks: hilp@hilp.hr Tisak: Grafika Markulin, Lukavec urednikova riječ 1 Nahranjeni vječnošću naša tema: Euharistija hrana na putu vjere 2 Euharistija hrana za život vjere, M. Dančuo Euharistijsko klanjanje pobožnost rođena iz slavlja, Domagoj Volarević otajstvo i zbilja 16 Biblijsko-teološka razmišljanja: S. Slišković, A. Vučković, I. Šaško, I. Raguž, D. Runje, I. Bodrožić Svetkovina Presvetoga Trojstva Svetkovina Presvetoga Tijela i Krvi Kristove. Tijelovo Dvanaesta nedjelja kroz godinu Svetkovina Presvetoga Srca Isusova Trinaesta nedjelja kroz godinu Četrnaesta nedjelja kroz godinu Slika na naslovnici: Kruh koji se lomi za život svijeta. Đuro Seder: Posljednja večera, detalj triptiha. trenutak 40 Euharistijsko klanjanje i(li) klečanje

3 Urednikova riječ Nahranjeni vječnošću Bože, nahranio si nas, okrijepio si nas, dao si nam blagovati Te i slične izraze čujemo u popričesnim molitvama kojima se zaključuje slavlje mise i koje iskustvo slavlja usmjeruju na život vjere, na vjernički hod prema vječnosti. Euharistija je»hrana vječnosti«, jelo kojim se ovaj život krijepi i obogaćuje onim vječnim. Sv. Ignacije Antiohijski stoga euharistiju naziva»lijekom besmrtnosti«, a sv. Ćiril Aleksandrijski pojašnjava:»mi ćemo uskrsnuti jer je Krist u nama po svome tijelu. Štoviše, nemoguće je da ne bi oživio one u kojima se sâm nalazi.«taj»zalog buduće slave«rasvjetljuje i preobražava vječnošću sav život pričesnika. Stoga je euharistija popudbina (viaticum) ne samo na posljednjemu putovanju, onom preko praga smrti, nego i na svemu hodočasničkome putu Crkve, pa ju tijelovska posljednica Hvali, Sion, Spasitelja naziva cibus viatorum, hranom putnika. Još je jasniji izričaj koji će euharistiju predstaviti kao panis vivus et vitalis, živi i životvorni kruh, ili, kako je lijepo prevedno:»živi kruh što život daje«. Himan Klanjam ti se smjerno to će izreći još jasnijom slikom: panis vivus vitam praestans homini ( živi kruše što život daješ čovjeku ). Nahranjen euharistijom, kršćanin je vitalan jer je okrijepljen Životom iz kojega izvire svaki život. Svako nas slavlje euharistije oživljene Kristom vraća življenju, osnažene za novost života. Valja se, stoga, uvijek nakon slavlja euharistije pitati: čime smo nahranjeni? To pitanje zadire u samu bit našega sudjelovanja kao i u načine oblikovanja euharistijskih slavlja. Na vjerničkome putu kršćanin u poklonstvu zastaje pred presvetim otajstvom Euharistije. Nahranjen, ostaje zagleda u Otajstvo koje nadvisuje svaku glad i svaku želju. U euharistijskome klanjanju klanja se najprije srce, ispunjeno radosnom poniznošću pred veličinom i uzvišenošću Kristova dara.»srce ti se moje posvema podlaže (totum subicit) jer, tebe motreći, posve je nedostatno (totum deficit)«, spoznaje da ništa nije vrijedno pred Onim koji je hrana života, hrana putnika. Zato u euharistijskome klanjanju blagujemo srcem, motreći, podlažući se, kako bismo, slijedeći put Njegove poniznosti, kročili do njegove Slave, kada ćemo ga gledati onakvog kakav jest. Euharistijsko poklonstvo i gledanje Krista u obličju kruha, hrani nas milosnom čežnjom za gledanjem njega licem u Lice. Urednik živo vrelo

4 NAŠA TEMA Euharistija hrana za život vjere Primjeri iz euhologije Milan Dančuo Proučavanjem povijesnih izvora i crkvenih otaca dobiva se jasniji uvid u specifičnost euharistijskog slavlja: euharistija je oponašanje (gr. mimesis) Posljednje večere. Oponašanje se ne sastoji samo u izvanjskoj sličnosti ili kopiji obrednih elemenata, već u identitetu i jednakosti po naravi. Euharistija kao referentnu točku ima Posljednju večeru. Isus na Posljednjoj večeri čini određene geste i učenicima upućuje određene riječi, kako zapisuju novozavjetni tekstovi. Izvor po kojemu možemo spoznati najstarije temelje euharistije nije sam događaj, već tekst koji ga prenosi i zapravo je već njegova prva interpretacija. Elementi Posljednje večere nisu samo kruh i vino na koje se kasnije koncentrira zapadna sakramentalna teologija, već Kristove riječi i specifična zapovijed učenicima. Euharistija je i navještaj žrtve na križu, ali i uskrsnuća, tako da je poveznica između euharistije i novog života kojeg donosi Kristovo vazmeno otajstvo iznimno važna. Euhološki tekstovi iz bogate riznice kršćanske tradicije i povijesti slojevito ističu svezu slavljenja euharistije s vjerom u vječni život. Stoga ćemo istaknuti neke od tih molitvenih tekstova. S Kristom je započeo novi život, nastupilo je eshatološko vrijeme kao vrijeme ispunjenja i konačnosti koje nije kraj, nego preobrazba samoga vremena. Bog je ušao u čovjekovu povijest i u njegovo vrijeme, a vrijeme je postalo mjestom Božje prisutnosti, spasenja i navještaja novog života. Liturgija već sada živi vječnost i tako preobražava vrijeme. Između dva eshatološka događaja, tj. Kristova uskrsnuća i njegova dolaska na kraju svijeta i vremena stoji euharistija kao spomenčin i predokus novoga života te sakramentalni izričaj dovršenosti. Slavlje euharistije odvija se u dinamičkome vremenu koje ne pozna univerzalno sada u sadašnjosti niti apsolutnu podjelu linearnog tijeka prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, već za one koji slave u sebi sažima i isprepliće sadašnjost koja postaje stvarno uprisutnjenje Kristova povijesnog spasenjskog otajstva i budućnost eshatološke punine koja već sada preobražava život i povijesno vrijeme čovjeka. Euharistiju u takvom dinamičkome ispreplitanju vremena možemo prepoznati kao spomenčin objavitelja života u njezinoj povijesnosti, kao hranu za život vjere u življenoj sadašnjosti te kao anticipaciju vječnoga života u eshatološkoj perspektivi. 2

5 Euharistija spomenčin objavitelja života Smisao spomenčina u kršćanskoj liturgiji određen je Kristovim riječima na Posljednjoj večeri koje postaju polazište za kršćansko slavlje euharistije:»ovo činite meni na spomen«(usp. Lk 22, 19). Apostol Pavao daje tumačenje tim Kristovim riječima te ističe euharistiju kao središnje slavlje Crkve:»Uistinu, svaki put kad jedete ovaj kruh i pijete ovaj kalež, navješćujete smrt Gospodnju dok on ne dođe.«(usp. 1Kor 11, 26). Na Posljednjoj večeri Krist upućuje poziv da njegovi učenici čine to isto njemu na spomen. Euharistija je tako poslušnost Kristovoj zapovijedi, a oponašanje Kristove večere može se promatrati na dvije razine. Prva razina je ona obredna: u prvim euharistijama, kako nam donose sačuvani povijesni izvori, može se jasno prepoznati obredna sličnost s Posljednjom večerom. Druga razina je ontološke naravi: sve što je Isus činio i govorio na Posljednjoj večeri, realizira se u euharistiji. Posljednja je večera tako tip ili model (gr. typos), a euharistija Crkve je slika (gr. antitypos). Slika u tipološkoj interpretaciji prvih stoljeća ontološki sudjeluje u tipu, odnosno modelu te sve što pripada naravi Posljednje večeri pripada po sudjelovanju i naravi euharistije. Euharistija se u konačnici razlikuje od ostalih sakramenata budući da uz to što je djelotvoran znak Božje milosti, postaje spomenčin Kristovog vazmenog otajstva. U semitskom poimanju spomenčin (hebr. zikkaron, gr. anamnesis) nije samo puko sjećanje na određeni događaj koji se zbio u povijesti, već slavlje aktualizira i uprisutnjuje taj događaj na način da mu oživljava cjelokupnu snagu i spasenjsku djelotvornost. Križ koji je jednom zasvagda postavljen u središte ljudske povijesti, uprisutnjuje se u znakovima kruha i vina te euharistijsko slavlje svaki put iznova ostvaruje sakramentalnu i spasenjsku djelotvornost. Na taj način kršćanske zajednice kroz sva stoljeća sudjeluju u plodovima vazmene žrtve navješćujući Kristovu smrt do njegova povratka na kraju svijeta i vremena. Dodirujući stvarnost koju euharistija označuje, Crkva zahvaljuje Ocu za objavu života, zatim za oslobođenje od grijeha i smrti koje je dovršeno u Kristu i aktualizirano u sakramentu, kako bi u sadašnjosti primijenila blagodati žrtve na križu za sve ljude. Spomenčin u euharistiji je stvarna prisutnost: Krist je prisutan svaki put kada Crkva izgovara njegove riječi s Posljednje večere. Duh Sveti po epiklezi Crkve aktualizira i omogućuje djelotvornima Kristove riječi s Posljednje večere, a Crkva prepoznaje Kristovu stvarnu prisutnost kao objavu novog života. Svaki put kad blagujemo Kruh i pijemo Kalež, vrši se u nama spomenčin Njegove smrti i uskrsnuća. živo vrelo

6 NAŠA TEMA Razlomi kruh pa im ga dade i tada im se otvoriše oči. Fausto Melotti: Susret u Emausu, Euhološki obrasci božićnoga ciklusa u liturgijskoj godini ističu na poseban način povezanost euharistije s Bogom kao objaviteljem života. Zborna molitva na dan 19. prosinca ističe objavu Božje slave očitovane Kristovim rođenjem i ulaskom u svijet po zaslugama Djevice Marije:»Bože, ti si porođajem svete Djevice svijetu objavio sjaj svoje slave. Molimo te da neizrecivo otajstvo utjelovljenja slavimo odanim služenjem.«objavu Krista kao donositelja novoga života svojim rođenjem, ističe i misni obrazac za svetkovinu Bogojavljenja. Zborna molitva naglašava Božju objavu svim narodima:»bože, ti si na današnji dan po zvijezdi prethodnici narodima objavio svoga Jedinorođenca. Mi smo te upoznali svjetlom vjere: privedi nas gledanju svoje nebeske ljepote.«svjetlo je važan simbol prisutnosti i Božje objave čovječanstvu, koje se realizira u potpunosti u Kristu. Molitva ističe objavu Kristova života kao spasenja namijenjena svim ljudima. Slično će i darovna molitva za blagdan Krštenja Gospodinova, na kraju božićnoga vremena, istaknuti da se Bog objavljuje i u trenutku Kristova krštenja koje preobražava ljudsku egzistenciju iz prolaznosti i smrtnosti u radost novoga života:»gospodine, danas slavimo dan kad si Isusa objavio kao svoga ljubljenoga Sina. Primi naše darove i daj da postanu Kristova žrtva, kojom si oprao grijehe svega svijeta.«razni drugi euhološki obrasci božićnoga vremena do- nose poveznicu između euharistije i prihvaćanja novo- ga života koji je Krist objavio utjelovljenjem. Zborna molitva srijede III. tjedna došašća povezuje sadašnjost slavlja s eshatološkim usmjerenjem euharistije:»svemogući Bože, daj da nam skori blagdani tvoga Sina budu izvor snage u sadašnjem životu i predokus vječne sreće.«zborna od 21. prosinca, na samome vrhuncu adventskoga vremena, povezuje radost iščekivanja Kristova rođenja s radošću novoga života na kraju vremena:»gospodine, radujemo se dolasku tvoga Sina u našem tijelu. Usliši nam molbu i nagradi nas vječnim životom kad dođe on u svojoj slavi, Isus Krist.«Darovna Druge nedjelje po Božiću ističe da radost vječnoga života izvire iz otajstva Kristova utjelovljenja:»gospodine, posveti ove darove rođenjem svoga jedinca Sina koji nam pokazuje put istine i obećava život nebeskog kraljevstva.«uloga Blažene Djevice Marije u božićnome vremenu posebno je naglašena svetkovinom Svete Marije Bogorodice na kraju božićne osmine, a popričesna molitva razmatra primljena nebeska otajstva kao hranu za vječni život:»gospodine, mi ispovijedamo da je blažena Marija, vazda djevica, Majka tvoga Sina i Majka Crkve. Molimo te da nam nebeska otajstva koja smo primili, koriste za vječni život.«4

7 Euharistija hrana za život vjere Euharistija kao oponašanje Posljednje večere ima snažan proročki karakter. Novozavjetni tekstovi ne trude se toliko prenijeti židovsku matricu jer Posljednja večera nije samo židovski obred sa svojim elementima, već prikazati novost Kristovih riječi i gesta. Posljednja večera pretvara pashalnu večeru u proročki događaj i navještaj novog života preko muke, križa i smrti. Paradoksalno se naviješta život preko smrti, pa će i blagovanje u euharistiji, odnosno hraniti se Kristovim tijelom značiti da se Krist daruje kao hrana i time daruje život. Navještaj križa i života donosi novi odnos zajedništva te ističe odabir i darivanje za učenike. Krist daje kruh i vino, odnosno tijelo i krv kao simbole svoje trajne prisutnosti koji imaju spasenjsku vrijednost. Simbol u euharistiji ima djelujuću snagu i anticipaciju eshatološke gozbe u vječnosti: već djeluje na Posljednjoj večeri, a time se anticipira i otajstvo križa te sudjelovanje u proslavi novog života. Eksplikativne riječi za Kristovo tijelo ukazuju da se učenici hrane Kristovom prisutnošću i osobom. Vino je također znak radosti koju Bog daje čovjeku: znak je Saveza u krvi, a prolivena krv označava da se po savezu narod čisti od grijeha kako bi se zaputio prema vječnom životu u vječnosti. Krv je dakle život, a Krist daje svoj život učenicima, prolijeva krv do smrti. Upravo je to počelo temeljna poveznica s križem. Euharistija ontološki posjeduje jednaku snagu navještaja i proročanstva. Obred je simbol stvarnosti koju proslavlja i time postaje navještaj novog života, odnosno rječnikom prvih stoljeća euharistija je figura, forma ili similitudo križa. Vrijeme»kroz godinu«ističe na poseban način euharistiju kao hranu za život vjere u konkretnoj življenoj sadašnjosti. Kristov život i riječi nisu samo osnova u velikim slavljima Kristovih otajstava, već i u svakodnevnome životu. Kristovo otajstvo u ovome vremenu iziskuje ozbiljno shvaćanje Kristova poziva i konkretnoga kršćanskog života u svakodnevnici koja je mjesto primanja dara spasenja. Mnogi će euhološki obrasci, doneseni za vrijeme»kroz godinu«, istaknuti povezanost blagovanja euharistije kao duhovne snage na životnome putu vjere i pripreme za zajedništvo vječnoga života. Evo nekoliko primjera darovnih i popričesnih molitava:»gospodine, prinosimo ti darove dobivene od tvoje darežljivosti, da nam po tvojoj milosti posvete svagdašnji život i dovedu nas u vječnu radost.«(darovna XVII. nedjelje kroz godinu);»gospodine, nahranio si nas darom spasenja. Još te molimo: ovim otajstvom vremenite okrepe privedi nas zajedništvu života s tobom.«(popričesna VIII. nedjelje kroz godinu);»gospodine, svojom riječju i svojim jelom daješ nam hranu i život. Daj da rastemo u ljubavi po tim dragocjenim darovima te zaslužimo vječno zajedništvo s tvojim Sinom, Isusom Kristom.«(popričesna XXIII. nedjelje kroz godinu). Euhološki obrasci drugih ciklusa također naglašavaju, prema karakteristikama vremena, važnost blagovanja euharistije na hodu vjere prema vječnosti. Molitve tako ističu da je euharistija snaga, pomoć i vremenita hrana za zemaljski život koja je u tajni slika nebeskih dobara za kojima kršćani trebaju težiti te priprema za primanje novog života u vječnosti. Evo nekoliko primjera darovnih i popričesnih molitava:»gospodine, nahranio si nas duhovnim jelom. Smjerno te molimo: po sudjelovanju u ovome otajstvu nauči nas, u svjetlu tvoje mudrosti, zemaljskim se dobrima pravilno služiti, a za živo vrelo

8 NAŠA TEMA nebeskim težiti.«(popričesna II. nedjelje došašća);»gospodine, pričestili smo se otajstvom života; što na zemlji slavimo u tajni, nek nas krijepi na putu u vječnost.«(popričesna u subotu nakon Pepelnice);»Usliši nam molitve, Gospodine. Nek nam ova otajstvena razmjena, u kojoj je čovjek otkupljen, pomogne u sadašnjem životu i donese vječne radosti«(popričesna Vazmenog četvrtka);»svemogući vječni Bože, ti nas Kristovim uskrsnućem obnavljaš za vječni život. Umnoži u nama plod vazmenog otajstva i ulij nam u srce snagu ove spasonosne hrane (popričesna VI. vazmene nedjelje). Euharistija anticipacija vječnog života Početkom prošlog stoljeća liturgija se pokušala opisati i razumjeti u usporedbi s igrom. Ratzinger u svojim teološkim promišljanjima pojašnjava da liturgija, kao i igra, ima vlastita pravila i stvara jedan novi svijet koji počinje vrijediti kada se u njega uđe i koji završava kada se iz njega izađe. Igra je ispunjena smislom, ali u isto vrijeme je i nesputana čime ima terapeutsku vrijednost: omogućuje izlazak iz svakodnevnoga života i odmak od pojedinih dijelova stvarnosti koje su njegov sastavni dio. Svakodnevni život donosi određena ograničenja i poteškoće, a igra ima oslobađajući efekt za određeni okvir vremena i za ono što okružuje život, rad i trud. Igra je jedan drugi svijet, oaza slobode u kojoj se može na trenutak ostaviti slobodnim protjecanje vremena i prolaznost ljudske egzistencije. Čovjek ima potrebu za takvim trenutcima u svakodnevnome životu kako bi mogao podnijeti njezin teret. Još je jedna važna karakteristika igre prema Ratzingeru: dječja igra naime pojavljuje se u mnogim aspektima kao jedna vrsta anticipacije života, odnosno obučavanja ili izobrazbe za ono što će biti budući život pojedinaca koji su uključeni u igri, ali bez potrebe da se tada još nosi sva težina i ozbiljnost stvarnog života. Liturgija bi analogno bila na sličan način vrsta jedne nove anticipacije ili prethodne vježbe: uvod u budući i vječni život. Ovakva komparacija nam omogućuje da euharistiju promatramo kao anticipaciju vječnog života. Vazmeni ciklus u liturgijskoj godini najizvrsnije je vrijeme proslave i prihvaćanja novog života kojega Krist naviješta na Posljednji večeri, a koji se počinje ostvarivati u otajstvu Kristove smrti i uskrsnuća. Proslava Uskrsa je sudjelovanje i anticipacija u novom Kristovom životu, ali i eshatološka nada usmjerena prema konačnom dovršenju. Korizmeno vrijeme je vrijeme priprave za Uskrs, ali i sama sakramentalna inicijacija za Uskrs. Smrt grijehu je Kristov dar koji traži obraćenje i aktivno egzistencijalno sudjelovanje u novom životu koji Krist objavljuje i donosi. Korizmeni euhološki obrasci naglašavaju pokornički karakter i nužnost duhovne priprave za sakramentalnu proslavu Uskrsa i sudjelovanja u Kristovu uskrsnuću kojim se daruje novi život. Zborna molitva subote II. tjedna korizme progovara o tragovima vječnog života na zemaljskom životnom putu te o potrebi Božje milosti i pomoći na tome putu:»bože, svojom milošću daješ nam već na zemlji početke vječnog života. Dovrši u nama što si započeo: vodi nas kroz ovaj život i privedi svjetlu u kojem prebivaš.«peta korizmena nedjelja ističe temu uskrsnuća i života, a predslovlje povezuje euharistiju i proslavu Kristova uskrsnuća kao ispravan put prema vječnosti:»kao pravi čovjek on je plakao za prijateljem Lazarom, a kao vječni Bog iz groba ga uskrisio; tako i sada nastavlja djelo 6

9 smilovanja prema ljudima te ih svetim otajstvima privodi novom životu.«popričesne molitve korizmenoga vremena često povezuju odnos između prolaznosti i vječnosti u dinamici obraćenja i korizmene pokore, a blagovanje euharistije omogućuje dioništvo u božanskoj naravi:»veliki Bože, nahranio si nas presvetim tijelom i krvlju svoga Sina. Molimo te, učini nas dionicima božanske naravi.«(popričesna subote V. tjedna korizme). Molitveni obrasci Velikog tjedna sažimlju dramu Kristove muke i smrti po kojoj Bog daruje vječni život onima koji su postojani u vjeri:»gospodine, pogledaj sveta otajstva što ih vršimo. Ti si predao svoga Sina da uništi naše krivice; daj nam plod njegove muke: vječni život.«(darovna Velikog ponedjeljka);»svemogući Bože, ova časna otajstva navješćuju vremenitu smrt tvoga Sina. Učvrsti nam vjeru, da nam po njoj daješ vječni život«(popričesna Velike srijede);»bože, slavimo presvetu večeru kad je tvoj Jedinorođenac, spreman da pođe u smrt predao Crkvi žrtvu novog Saveza i gozbu svoje ljubavi. Daj da iz tog otajstva crpemo ljubav i život.«(zborna Mise Večere Gospodnje). Obrasci vazmenoga vremena proslavljaju pobjedu nad smrću, budući da se Kristovim uskrsnućem život vjernika obnavlja te ostvaruju Božja obećanja vezana uz vječni život:»bože, ti si danas po svojem Jedinorođencu pobijedio smrt i nama otvorio pristup vječnom životu. Zato slavimo blagdan njegova uskrsnuća: obnovi nas, molimo, svojim Duhom, i daj da i mi uskrsnemo u svjetlo života«(zborna Nedjelje Uskrsnuća Gospodnjega);»Po njemu se za vječni život rađaju djeca svjetla i vjernima se otvaraju rajske dveri. Jer naša je smrt iskupljena smrću njegovom, a u njegovu uskrsnuću i naš je život uskrsnuo.«(vazmeno predslovlje II);»Bože, Kristovim uskrsnućem obnovio si nas za vječni život. Daj nam postojanu vjeru i nadu da ćeš ispuniti svoja obećanja.«(zborna utorka V. vazmenog tjedna). Zaključne misli Filozofija i teologija promatraju život sa stajališta jedinstva nepokretne i beživotne materije i pokrećujuće i oživljujuće forme, što je klasičnoj teologiji omogućilo teocentrično shvaćanje cjelokupne zbilje kao stvorene od Boga. Euharistija je s druge strane konkretno iskustvo vjere i stvarna Božja prisutnost koja uvremenjuje Kristova otajstva te postaje navještaj, objava i izvor vječnoga života kao cjelokupne stvarnosti upravljene eshatološkom dovršenju. Euharistija nas tako podsjeća da pred pravim i vječnim životom ostajemo kao djeca u slici usporedbe liturgije i igre. U odnosu na stvaran život koji se sastoji od potreba i nužnosti, novi se život sastoji u potpunoj slobodi darivanja i davanja. Euharistijsko slavlje u toj perspektivi kršćane stavlja na razinu Božje djece pred velikim otajstvom koje je naviješteno i ostvareno, ali još nije dovršeno: anticipira onaj stvaran život koji nas uvodi u autentičnost slobode i neposrednoga susreta s Bogom. Euharistija postaje hrana za svakodnevni život u prolaznosti svijeta te utiskuje navješćujuće znakove slobode koji uklanjaju ograničenja i omogućuju ulazak vječnosti u tijek ljudskog vremena i povijesti. Kruh i ribe umnožene razdavanjem. živo vrelo

10 NAŠA TEMA Euharijstijsko klanjanje pobožnost rođena iz slavlja Domagoj Volarević Uvidi u povijesni razvoj kršćanstva pokazuju da su na oblikovanje njegova bogoslužja jednim dijelom utjecale i neke ne odveć ispravne pojave: krivovjerja koja su se pojavljivala u povijesti redovito su se ispravljala ne samo doktrinarnim proglasima ili čak osudama, već i nastojanjem oko ispravnog očitovanja tih istina u bogoslužju Crkve, ali i izvan bogoslužja u raznim oblicima pobožnosti. U takvom kontekstu možemo promatrati i danas omiljenu pobožnost euharistijskoga klanjanja. Istina koja na prvu zvuči neobično jest da kršćansko štovanje Euharistije kao forma samo po sebi nije ništa neobično ili posebno. Zašto? Svako naime slavlje euharistije u stanovitoj mjeri ujedno jest i štovanje Presvetoga! Daljnje relacije mogu se uočiti u svakome sakramentalnom slavlju, i ne samo euharistijskome. Dobro je zato imati na umu da ono što se u našem današnjem shvaćanju obično podrazumijeva pod pojmovima štovanje euharistije i euharistijsko klanjanje, preciznijim rječnikom je zapravo štovanje posvećenih euharistijskih prilika izvan slavlja Euharistije, odnosno izvan sakramentalnoga obreda! Povijest ove pobožnosti duga je i ima korijene u razvijenome srednjem vijeku, ali je oblike čašćenja euharistijskih prilika moguće susresti u ranijim razdobljima. Povijesna i teološka pozadina Razni oblici euharistijske pobožnosti u razvijenome srednjem vijeku nastali su, između ostaloga, i kao odraz teoloških postavki kojima je Crkva nastojala promicati ispravan nauk o euharistiji, opirući se krivim učenjima i pogrješnim stavovima o euharistiji i Kristovoj prisutnosti u euharistijskim prilikama. U razdoblju od 12. do 14. stoljeća Crkva se susreće sa zabludama katarskoga učenja kojega su promicatelji nijekali stvarnu Kristovu prisutnost u Euharistiji kao i vrijednost euharistije kao žrtve. Polazeći od dualističkoga suprotstavljanja materijalnoga i duhovnoga svijeta, bilo im je nepojmljivo spasenjsku vrijednost euharistije temeljiti na tvarnosti euharistijskih prilika kruha i vina. U pravovjernim zajednicama rađaju se oblici pobožnosti kojima će se nastojati njegovati ispravan nauk o euharistiji, opirući se opasnostima krivovjerja. 8

11 Drugi poticaj razvoju euharistijske pobožnosti, kako navodi E. Mazza, moguće je promatrati u onodobnome njegovanju pobožnosti prema Kristovom čovještvu, prema zemaljskome Kristu, odnosno prema Kristu u tijelu. No, i ta je pobožnost, barem dijelom, promicana kao način suprostavljanja krivovjerjima gnostičkoga i dualističkoga usmjerenja, a u kojima se bila osporavala istina o Kristovoj ljudskoj naravi: da je pravi Bog i pravi čovjek. Zbog toga se u Crkvi promiče pobožnost prema Kristovu čovještvu, koje se najviše očitovalo na križu. Krist je na križu umro, a jasnijega izraza čovještva nema: smrt je dio ljudske egzistencije na ovome svijetu. U isti misaoni krug moguće je smjestiti i buđenje zanimanja za Isusovo djetinjstvo, što pak rađa vlastitim oblicima pobožnosti (gdje je moguće smjestiti i nastanak jaslica, kao oblika pobožnosti). Premda se oblici pobožnosti koji gaje osjećaje prema Kristovu čovještvu šire u srednjemu vijeku, njihove korijene možemo nazrijeti još u otačkome razdoblju. Prema nekima pravi začetak takve pobožnosti bio bi u slavljima Velikoga tjedna u Jeruzalemu, kako ih je je opisala Egerija (kraj 4. st.), a gdje se posebice njegovao spomen na Isusovo trpljenje, muku i smrt. Ipak nešto konkretniju osnovu na kojoj se razvija pobožnost prema Euharistiji, moguće je prepoznati u misli Pashaija Radberta, opata samostana u u Corbieu. Njegovo djelo De corpore et Sanguine Domini (844.), prepoznaje se kao prvi teološki traktat o Euharistiji. Temeljeći svoja promišljanja na spisima sv. Ambrozija, ali i na drugim ocima zapadne kršćanske tradicije, Pashazije jasno obrazlaže kako je tijelo Kristovo prisutno u Euharistiji isto ono koje je rođeno od Djevice Marije. To što je danas neosporno, u ono se vrijeme predstavlja kao novost, jer se prethodno smatralo da je Kristova prisutnost u euharistiji samo duhove naravi (prisutnost in mysterio), ali ne i istinske (in veritate). Pashazije razjašnjava da je u Euharistiji prisutno stvarno Kristovo tijelo, caro, zakriveno prilikama kruha i vina, koje ćute ljudska osjetila. Tu se radi o, kako će se kasnije govoriti, sakramentalnome fizicizmu ili sakramentalnome materijalizmu. U euharistijskoj pričesti kršćanin stoga prima božansku i ljudsku narav Kristovu; prilike kruha i vina, po zakonitosti samoga blagovanja, prelaze i postaju dio tijela onoga koji blaguje i na taj način postaju spasonosni za čovjeka. Tako Kristova božansko-ljudska narav biva potpuno sjedinjena s tijelom vjernika koji prima euharistiju. Euharistijsko klanjanje izvire iz sakramentalnoga slavlja. Đuro Seder: Posljednja večera, triptih, živo vrelo

12 NAŠA TEMA Početci izlaganja Presvetoga otajstva oslanjaju se na gestu podizanja hostije u slavlju mise. Minijatura iz Antifonara iz Ranwortha, Engleska, 15. St. Pashazije je poprilično logično u smislu da se držao pravila Aristotelove logike i silogizma gdje premisa slijedi suvisao zaključak pokušavao objasniti djelovanje sakramenta. Kako je Božje otajstvo uvijek neizrecivo ljudskim riječima, tako i u tome silogizmu ostaje dosta nedorečenoga prostora gdje je bilo moguće lako skrenuti u krivovjerja. Mogući pokazatelj toga jest kasnije širenje albingeške i katarske hereze. Ipak ne odustaje se od teološke preciznosti i pokušaja objašnjavanja djelovanja sakramenta. Na tome će tragu u narednim stoljećima, sve do sv. Tome Akvinskoga, crkveni pisci nastojati na razumljiviji način izreći nauk o Euharistiji. Tako se primjerice Hugo od sv. Viktora i još neki pisci tijekom 11. stoljeća trude pojasniti narav Kristove prisutnosti u Euharistiji. Počinje se koristiti pojam corporaliter, koji bismo na hrvatski mogli prevesti kao tjelesna prisutnost Kristova u Euharistiji. To se tumačenje sve više prihvaća, a čemu je svjedok i sv. Franjo Asiški koji u svojim Opomenama donosi i Opomenu o Tijelu Gospodnjem:»Isto su tako i sada osuđeni svi oni koji vide sakramenat što se Gospodinovim riječima posvećuje po rukama svećenika na oltaru pod prilikama kruha i vina, a ne gledaju i ne vjeruju po duhu i božanstvu da je to uistinu presveto tijelo i krv Gospodina našega Isusa Krista, prema svjedočanstvu samoga Svevišnjega koji kaže: Ovo je tijelo moje i moja krv novoga Saveza koja se za mnoge prolijeva.«(adm 1, 9-10). Ovaj razvoj nauka dosegnut će vrhunac u misli sv. Tome Akvinskoga. Želeći izbjeći očito nedovoljno razvijenu Pashazijevu terminologiju, Toma je uveo pojam koji je i danas odlučujući kada se govori o Kristovoj prisutnosti u Euharistiji: realiter, stvarno. Ovakvo tumačenje sve do danas je osnova govora o Kristovoj prisutnosti u Euharistiji. Svetkovina Presvetoga Tijela i Krvi Kristove Tijelovo Pashazijeva teologija euharistijskoga realizma i fizicizma teorijski je utrla put za posebno iskazivanje pobožnosti prema Kristovu tijelu. Logika je jednostavna. Budući da je u sakramentu Euharistije, dakle u posvećenome kruhu (i vinu), prisutno ono stvarno Kristovo tijelo rođeno od Djevice Marije, proizlazi da je rečena pobožnost prema Kristovu čovještvu moguća ne samo u iskazima štovanja pred slikama i drugim prikazima Raspetoga Krista, nego još više pred prilikama euharistijskoga otajstva. Tako, tijekom vremena, euharistijske prilike postaju sve više prvi i najvažniji objekt pobožnosti koja je usmjerena prema Kristovu tijelu. Tu se naziru i pobožni osjećaji koji 10

13 su izraženi u želji da se u slavlju euharistije vidi posvećenu hostiju, jer se očima može stvarno vidjeti i kontemplirati Kristovo tijelo, odnosno samoga Krista. U takvom raspoloženju hostija, euharistijski kruh, značenjski se potpuno identificira s Kristovim tijelom te postaje objekt prema kojemu su usmjereni pobožnost i osjećaji vjere. Iz takve potrebe vidjeti hostiju, dakle imati vizualni, samim time fizički susret ( dodir ) s Kristom, razvija se pobožnost koja će imati utjecaja na razvoj liturgije: uvodi se podizanje posvećene hostije odmah nakon riječi posvete u euharistijskome slavlju. Ove teološke rasprave samo su dio itinerara unutar kojega će se razviti pobožnost euharistijskoga klanjanja kao zasebna pobožna vježba. No, u tome razvoju potrebno je uzeti u obzir i jedan drugi zamašnjak koji je snažno utjecao na širenje pobožnosti prema euharistijskom Kristu. Julijana iz Liegea imala je viđenje u kojemu je vidjela Mjesec kojega je sjaj okrnjen jednom tamnom mrljom, koja je priječila da Mjesec zasja potpunim sjajem. Moleći usrdno za jasnoću poruke iz toga prizora, u drugome viđenju Gospodin joj je objavio da mrlja na mjesecu označava nepostojanje svetkovine u čast Presvete Euharistije. U sebi je dugo skrivala tu objavu, a nakon što je godine postala poglavaricom samostana u Mont-Cornillonu objavila je, po nalogu svoga ispovjednika, svoja viđenja i zamolila crkvenu vlast da uvede zasebnu svetkovinu u čast Presvetoga oltarskog sakramenta. Premda je ta ideja ispočetka bila osporavana, svetkovina je uvedena u biskupiji Liege, a ubrzo se prihvaća u području današnje Belgije i šire po današnjoj Njemačkoj. U cisalpinske krajeve, dakle u Italiju i do Rima došla je, prema nekim pokazateljima također za Julijanina života (umrla 1258.). Uskoro će za papu (Urban IV.) biti izabran arhiđakon iz Liégea Jacques Pantaléon, koji je svojevremeno podupirao sv. Julijanu u njezinoj zamolbi, te će godine ustanoviti svetkovinu Tijelova za čitavu Crkvu (Festum sanctissimi corporis Domini nostri Iesu Christi). No, veliki zamah u širenju te svetkovine zbit će se pola stoljeća kasnije, za pontifikata Klementa V. koji ponovno potvrđuje Urbanovu bulu, a nedugo zatim (1317.) bulom Transiturus pape Ivana XXII. svetkovina u čast Tijela i Krvi Kristove dobiva konačnu kanonsku potvrdu i poticaj u širenju pobožnosti vezanih uz tu svetkovinu. Okolnosti nastanka svetkovine Tijela i Krvi Kristove, kako smo vidjeli, vrlo su slojeviti. Čini se da je tijelovska procesija, uvedena koncem 13. stoljeća, najznačajnije pridonijela širenju i općoj prihvaćenosti te svetkovine među pukom. I danas je jedna od glavnih manifestacijskih označnica ove svetkovine procesija u kojoj se javno u pokaznici nosi Presveti sakrament, odnosno teoforična procesija. Prvi spomen tijelovske procesije nalazimo oko u Kölnu, potom krajem 13. stoljeća u Würzburgu, te u Augsburgu. Južnije preko Alpa procesija se širi tijekom 14. stoljeća te tako postaje prihvaćena na cijelome kontinentu, kao dio bez kojega se više i ne zamišlja slavlje Tijelova. Širenje procesije kao jedinstvene tijelovske pobožnosti ubrzalo je razvoj jedinstvenoga liturgijskoga predmeta, pokaznice ili monstrance (ostensorium), u kojemu se svečano nosilo Presveti oltarski sakrament. Ispočetka se Presveti Sakrament jednostavno nosio u uobičajenim posudama za čuvanje euharistije ili eventualno u relikvijarima, naravno zlatnima ili srebrnima. Ipak oni su bili zatvoreni i k tomu prekriveni velom. Želja živo vrelo

14 NAŠA TEMA koja je stasala par stoljeća ranije, potaknuta Pashazijevim razmišljanjima i probuđenom pobožnošću gledanja Sakramenta, dovela je do ideje da se u kontekstu ove pobožnosti Sakrament počeo pokazivati odnosno nositi u svečanim pokaznicama, monstracama. Formom razvijene iz relikvijara, omogućavale su svečano nošenje Sakramenta te pružale mogućnost da ga se vidi. Baš kao i relikvije svetaca! Pokaznice su tako dobile mogućnost razvoja i umjetničkoga dotjerivanja pa su tijekom stoljeća, osobito u doba baroka, postajale jednim od najukrašenijih elemenata liturgijskoga posuđa. Spomenimo da su katkada bile i dimenzijama takve da je bilo potrebno više ljudi kako bi ih se moglo nositi. Početci pobožnosti euharistijskoga klanjanja Njegovanjem pobožne želje za molitvenim i meditativnim motrenjem Euharistije, zajedno s razvojem euharistijskoga nauka, u visokome srednjem vijeku stvoren je okvir za razvoj posebne pobožnosti euharistijskoga klanjanja u kojemu se motri svečano izložen Presveti sakrament euharistije. Iako se pobožnost klanjanja dijelom razvila iz euharistijskih teoforičnih procesija, začetci te pobožnosti ipak su slojevitiji. Vremenski se pojavila nešto ranije od same svetkovine Tijelova, kao izraz želje za gledanjem i kontemplacijom Tijela Kristova, posvećene hostije. To se ispočetka razvija u vidu privatne, pa potom i javne pobožnosti, vjerojatno dobrim dijelom potaknute borbom protiv krivih učenja o euharistiji. Prvi korak prema tome obliku pobožnosti razaznaje se u uvođenju geste podizanja hostije neposredno nakon riječi posvećenja u euharistijskom slavlju. Kako sažima M. Righetti, u to doba novi običaj podizanja hostije očito je dobro prihvaćen i potakao je pobožni osjećaj kod naroda. Nastala su razna tumačenja plodova toga mističnoga gledanja. Iako je kasnije osporavano, pa i dobrim dijelom napušteno, zanimljivo je jedno tumačenje koje je vjerojatno promicao jedan engleski svećenik iz toga toga vremena: onaj tko u slavlju mise pobožno pogleda posvećenu hostiju, toga će dana biti blagoslovljen, ne će mu nedostajati hrane i pića, a Gospodin će mu oprostiti sve loše rečeno i učinjeno i sačuvati ga od nenadane smrti. Takva su tumačenja budila u vjernicima želju i nastojanje da žive bez grijeha i čuvaju dar Božje zaštite. Ubrzo se u tumačenjima razvila i misao o dvama načinima pričesti: manducatio per gustum, pričest blagovanjem posvećene čestice kruha, te manducatio per visum, odnosno pričest gledanjem (kontempliranjem) hostije. Išlo se nekada čak toliko daleko da su ta dva načina pričesti izjednačavali po učincima. Da i ova novost ne bi otišla u krivo tumačenje, mnogi se trude držati na ispravnom pravcu novu praksu koja zapravo sve više postaje prava liturgijska pobožnost. Moguće je da je rezultat želje za ispravnim tumačenjem i liturgijska molitva s kraja 12. ili početka 13. stoljeća koja je kasnije postala zbornom molitvom svetkovine Tijelova:»Bože, ti si nam u divnom sakramentu (sub sacramento mirabili) ostavio spomen muke svoje. Daj nam tako (ita) častiti (venerari) sveta otajstva Tijela i Krvi Tvoje da vazda u sebi osjećamo (sentiamus) plod tvoga otkupljenja.«vjerojatno se ovo čašćenje odnosi na kontemplaciju, odnosno na manducatio per visum, a i molbeni zaziv»daj nam tako (na takav način, lat.: ita) častiti da osjećamo plodove otkuplje- 12

15 nja (redemptionis tuae fructum) navodi nas na zaključak da se hostiju i nije blagovalo, ali se željelo osjećati učinke sakramenta na drukčiji način. Sv. Albert Veliki, sv. Aleksandar Haleški i sv. Toma Akvinski u svojim su spisima, pišući o otajstvu euharistije, znatno odmjereniji i suzdržaniji glede tumačenja u euharistijskoj pobožnosti, pa se na tragu njihova nauka može reći da gledanje hostije nije pričest koja donosi prave sakramentalne učinke, ali može biti poticaj za krjepostan život i za pokajanje, odnosno za ispovijed. Poklonstvo i izloženje sebe pred izloženim Presvetim sakramentom. Giuseppe Rollini: freska u kupoli bazilike Bl. Dj. Marije Pomoćnice, Torino, (Foto: Alamy Foto Stock) Izloženje Presvetoga Sakramenta Daljnji korak u oblikovanju euharistijskoga klanjanja je vremensko produženje uzdignuća i gledanja hostije. Ukoliko je pričest gledanjem plodonosna za dušu, zašto se posvećenu česticu (hostiju) ne bi duže držalo izloženom i ponuđenom vjerničkome gledanju i nakon euharistijskoga slavlja? Iako je nedovoljno izvora koji bi to potvrdili, čini se da se dulje izlaganje Presvetoga Sakramenta, odnosno posvećene hostije, razvilo iz procesija koje su se održavale na svetkovinu Presvetoga Tijela i Krvi Kristova. Izlaganje Presvetoga tako postaje molitveno i pobožno sjecište u kojemu se ujedinjuju elementi vlastiti slavljenju svetkovina Tijelova s elementima vlastitima pobožnoti gledanja hostije ili pričesti gledanjem. Nakon tijelovske procesije i povratka u crkvu, Presveti Sakrament nije odmah bio pohranjen u svetohranište, nego bi se izložio u povišenoj pokaznici na oltaru. Nije trebalo dugo da se taj običaj svetoga izlaganja, ispočetka vlastit slavljenu Tijelova, proširi i na druge dane u liturgijskoj godini te će se klanjanje pred izloženim Presvetim sakramentom razviti i njegovati kao zaseban oblik pobožnosti. Naposljetku u cjelokupnome razvoju pobožnosti prema Tijelu i Krvi Kristovoj, blagoslov s Presvetim Sakramentom, predstavlja završetak i svojevrsni vrhunac cijeloga obrednoga događanja. Čini se logičnim da je nastao zajedno s pobožnošću klanjanja pred izloženim Presvetim. No, i taj element je imao nešto drugačije početke, ali je zgodno stopljen s oblicima euharistijske pobožnosti. Još prije proširenja i formiranja pobožnosti prema Euharistiji, uobičajeno je bilo na kraju raznih zavjetnih slavlja, obično u čašćenju nekoga sveca, blagosloviti okupljeni puk svetim predmetima, često relikvijama dotičnoga sveca. Takav se običaj već u 14. stoljeću prilagodio praksi teoforičnih procesija koje su završavale blagoslovom Presvetim sakramentom, a na taj se način potom zaključuju i euharistijska klanjanja. živo vrelo

16 NAŠA TEMA Poticaji za obnovljenu pobožnost Kako smo mogli vidjeti, nekoliko elemenata razvijenih u raznim oblicma euharistijske pobožnosti štovanje Kristova tijela, gledanje hostije, teoforične procesije, slavlje svetkovine Tijelova, produženo čašćenje Presvetoga sakramenta na kraju tijelovske svečanosti sraslo je zajedno u pobožnost euharistijskoga klanjanja. Taj je oblik euharistijskoga štovanja tijekom povijesti bilo potrebno pročišćavati, usmjeravati u jasnoći crkvenoga nauka te među pukom promicati i osnaživati kako bi uvijek bilo aktualno i plodonosno za život vjere. U tome smislu već poslijetridentski obrednik, Rituale Romanum (1614.), donosi jasne odredbe o čašćenju Euharistijskog otajstva izvan mise. Nakon Drugoga vatikanskoga koncila objavljen je, kao dio Obrednika, novi Red štovanja Euharistije izvan mise (1973.). Posljednji dokument koji detaljnije govori o načinima i plodovima euharistijskih pobožnosti, posebno onih vezanih uz Tijelovo, jest Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji (2002.; hrv. izdanje 2003.). Na tragu anamnetskoga i molbenoga dijela spomenute Zborne molitve svetkovine Tijelova, Direktorij najprije sažima plodove euharistijske pobožnosti da bi potom dao upute za ispravno vršenje pobožnosti euharistijskoga klanjanja kao najraširenijega oblika euharistijske pobožnosti. Ondje čitamo da euharistijska pobožnost u kršćanskome puku treba biti njegovana i usmjeravana na način da u njoj budu jasno razvidne dvije polazne istine: da je Kristovo vazmeno otajstvo vrhunska uporišna točka euharistijske pobožnosti te da svaki oblik euharistijske pobožnosti ima nutarnju vezu s euharistijskom žrtvom, bilo zato što oraspoložuje za njezino slavljenje, bilo zato što produljuje bogoštovne i životne usmjerenosti koje ona potiče (br. 161.). Euharistijske su pobožnosti uvijek pashalnocentrične u smislu da su, utemeljene na Kristovoj Pashi, te da iz nje proizlaze i samo u njoj i s njom mogu imati smisao. Spominjanje Sakramenta mora proširivati vidike štovanja koje nije samo u gledanju i klanjanju, već to klanjanje mora izvirati iz cjelokupnoga liturgijskoga sakramentalnoga slavlja Euharistije, a s druge strane ono mora upućivati na slavlje Euharistije. Može se nekomu činiti da se vrtimo u krug, no ova su polazišta potrebna trajne pozornosti i pastoralne brige. Kao što nije dovoljno, pa čak ni dobro, pristupiti s jakim afektivnim zanosom bilo kojemu sakramentalnom slavlju, tako to ne priliči u pobožnostima i štovanju Euharistije. Dobro je pustiti da osjećaji izviru nakon susreta s Presvetim, ali bez snažnih osjećajnih zanosa koji se mogu pretvoriti u infantilnost i ostaviti nas na površnosti doživljaja otajstva. Ideal je da preko liturgijskoga slavlja, uronjeni u otajstvo i kontemplirajući Euharistiju, pobožnost klanjanja pred Presvetim živimo kao produžetak euharistijskoga slavlja i hranjenje njegovim plodovima, kako bi u nama bile probuđene emocije koje vode proslavi Krista samim življenjem. Ovo je velika i trajna pastoralna i katehetska zadaća svih kojima je povjerena briga za Božji narod. U tom smislu Direktorij utire put ispravnomu shvaćanju Euharistijskoga klanjanja:»pobožnost koja potiče vjernike da padnu ničice pred svetu Euharistiju, privlači ih da dublje sudjeluju u vazmenome otajstvu i da sa zahvalnošću odgovore na dar onoga koji svojim čovještvom neprestance ulijeva božanski život u udove svoga Tijela.«(br. 164.). 14

17 Izvorni oblik klanjanja koje se pojavljuje u srednjem vijeku možda se u budućim istraživanjima povijesti liturgije i pobožnosti još jasnije može dovesti u vezu sa vazmenim otajstvom i ustanovljenjem sakramenta euharistije. Povijesni temelj pobožnosti euharistijskoga klanjanja doživio je razvoj tijekom kojega je toj pobožnosti dano ispravno teološko usmjerenje te osmišljen pastoralni okvir kako bi ona i danas produbljivala vjeru u Kristovu prisutnost i hranila sami život vjere. Potrebno je stoga čuvati jasnoću istine da je svaka euharistijska pobožnost u svojoj srži tijesno povezana sa Velikim četvrtkom i Kristovim vazmenim otajstvom. Poticaji i plodovi ove pobožnosti moraju se temeljiti na liturgiji i njezinim plodovima, jer svako liturgijsko slavlje jest prvenstveno i uvijek proslava Kristova Vazmenoga otajstva. Kako je klanjenje Presvetomu Sakramentu pobožnost u kojoj imamo elemente liturgije i pučke pobožnosti, zbilja nije lako uvijek razlikovati granice liturgije i pobožne vježbe. Direktorij daje upute i u tome pravcu (usp. br 165.). Vrlo konkretno govoreći, svako bi euharistijsko klanjanje moralo biti i liturgijski nadahnuto i poticano. Stoga se daju smjernice da se u euharistijskome klanjanju posegne za odabranim tekstovima Svetoga pisma, kao»neusporedivoga molitvenika«, da se rabe pjesme, prikladne molitve i dijelovi molitve časoslova te da se poštuje ritam liturgijske godine (usp. br 165.), kako bi liturgija bila nadahnuće pobožnosti te mjesto življenja plodova sakramentalnoga slavlja. LITURGIJSKI KALENDAR LIPANJ 16 N PRESVETO TROJSTVO 17 P Svagdan: 2Kor 6,1-10; Ps 98,1-4; Mt 5, U Svagdan: 2Kor 8,1-9; Ps 146,5-8; Mt 5, S Svagdan; ili: Sv. Romuald 2Kor 9,6-11; Ps 112,1-4.9; Mt 6, Č PRESVETO TIJELO I KRV KRISTOVA. TIJELOVO 21 P Sv. Alojzije Gonzaga, redovnik, spomendan od dana: 2Kor 11,18.21b-30; Ps 34,2-7; Mt 6, S Svagdan; ili: Sv. P. Nolanski; Sv. Ivan Fischer i Toma More 2Kor 12,1-10; Ps 34,8-13; Mt 6, N DVANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 24 P ROĐENJE SV. IVANA KRSTITELJA, svetkovina vl.: Iz 49,1-6; Ps 139, ; Dj 13,22-26; Lk 1, U Svagdan: Post 13,2.5-18; Ps 15,2-5; Mt 7, S Svagdan: Post 15, ; Ps 105, ; Mt 7, Č Svagdan; ili: Sv. Ćiril Aleksandrijski, biskup i crkv. naučitelj Post 16, ; Ps 106,1-5; Mt 7, P PRESVETO SRCE ISUSOVO 29 S SV. PETAR I PAVAO, apostoli, svetkovina Dj 12,1-11; Ps 34,2-9; 2Tim 4, ; Mt 16, N TRINAESTA NEDJELJA KROZ GODINU SRPANJ 1 P Svagdan: Post 18,16-33; Ps 103, ; Mt 8, U Svagdan: Post 19,15-29; Ps 26, ; Mt 8, S SV. TOMA APOSTOL, blagdan vl.: Ef 2,19-22; Ps 117,1-2; Iv 20, Č Svagdan; ili: Sv. Elizabeta Portugalska Post 22,1-19; Ps 116, ; Mt 9,1-8 5 P SV. ĆIRIL I METOD, zaštitnici Europe, blagdan vl.: Dj 13,46-49; Ps 117,1-2; Lk 10,1-9 6 S Svagdan; ili: Sv. Marija Goretti, djevica i mučenica Post 27, ; Ps 135,1-6; Mt 9, N ČETRNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 8 P Svagdan: Post 28,10-22a; Ps 91, ; Mt 9, U Svagdan; ili: Bl. Marija Propetog Isusa; Sv. Augustin Zhao Rong: Post 32,23-33; Ps 17, b.15; Mt 9, S Svagdan: Post 41,55-57; 42,5-7a.17-24a; Ps 33, ; Mt 10, Č SV. BENEDIKT, opat, zaštitnik Europe, blagdan vl: Izr 2,1-9; Ps 34,2-11; Mt 19, P Svagdan: Post 46, ; Ps 37, ; Mt 10, S Svagdan; ili: Bl. Dj. Marija Bistrička Post 49,29-33; 50,15-25; Ps 105, ; Mt 10,24-33 živo vrelo

18 OTAJSTVO I ZBILJA 16. lipnja Svetkovina Presvetoga Trojstva Ulazna pjesma Blagoslovljen budi Bog Otac, i jedinorođeni Božji Sin, i Sveti Duh za milosrđe koje nam je iskazano. Zborna molitva Bože Oče, poslao si na svijet svoga Sina, Riječ istine, i Duha posvetitelja, da ljudima objaviš tajnu svoga života. Udijeli nam da ispovijedamo pravu vjeru, priznajemo slavno i vječno Trojstvo te se klanjamo tebi, svemogućem i jedinom Bogu. Po Gospodinu. Darovna molitva Gospodine Bože naš, zazivamo tvoje sveto ime da posvetiš ove darove. Učini da i mi postanemo vječni prinos tebi. Po Kristu. Prvo čitanje Izr 8, Prije nastanka zemlje Mudrost već bijaše rođena. Čitanje Knjige mudrih izrekâ Ovo govori Mudrost Božja:»Gospodin me stvori kao počelo svoga djela, kao najraniji od svojih čina, u pradoba; oblikovana sam još od vječnosti, odiskona, prije nastanka zemlje. Rodih se kad još nije bilo pradubina, dok nije bilo izvora obilnih voda. Rodih se prije nego su utemeljene gore, prije brežuljaka. Kad još ne bijaše načinio zemlje, ni poljana, ni početka zemaljskom prahu; kad je stvarao nebesa, bila sam nazočna, kad je povlačio krug na licu bezdana. Kad je u visini utvrđivao oblake i kad je odredio snagu izvoru pradubinâ; kad je postavljao moru njegove granice da mu se vode ne preliju preko obala, kad je polagao temelje zemlji: bila sam kraj njega, kao graditeljica, bila u radosti, iz dana u dan, igrajući pred njim sve vrijeme; igrala sam po tlu njegove zemlje, i moja su radost djeca čovjekova.«riječ Gospodnja. Ulazna: 75.2 Blagoslovljen budi Bog Otpj. ps.: Gospodine, Bože naš ( Prinosna: 165 Oče naš dobri Pričesna: Ja sam s vama ili: 159 Hvalite Gospoda s nebesa Završna: XXIV.1 i 4. Jubilejski himan Otpjevni psalam Ps 8, 4-9 Pripjev: Gospodine, Bože naš, divno li je ime tvoje po svoj zemlji! Gledam ti nebesa, djelo prstiju tvojih, mjesec i zvijezde što ih učvrsti pa što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohađaš? Ti ga učini malo manjim od anđelâ, slavom i čašću njega ovjenča. Vlast mu dade nad djelima ruku svojih, njemu pod noge sve podloži. Ovce i svakolika goveda, i zvijeri poljske k tome, ptice nebeske i ribe morske i što god prolazi stazama morskim. Drugo čitanje Rim 5, 1-5 K Bogu po Kristu, u ljubavi izlivenoj po Duhu Svetomu. Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima Braćo: Opravdani vjerom, u miru smo s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu. Po njemu imamo u vjeri i pristup u ovu milost u kojoj stojimo i dičimo se nadom slave Božje. I ne samo to! Mi se dičimo i u nevoljama jer znamo: nevolja rađa postojanošću, postojanost prokušanošću, prokušanost nadom. Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan! Riječ Gospodnja. 16

19 Bog je zajedništvo osoba. Minijatura iz Časoslova Ane Britanske, 15. st. (Foto: Alamy Foto Stock) Pričesna pjesma Budući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga koji kliče: Abba! Oče! Gal 4, 6 Popričesna molitva Gospodine Bože naš, daj da nam bude na spasenje tijelu i duši ova pričest i vjera u tvoje vječno Trojstvo i jedinstvo koju smo ispovjedili. Po Kristu. Pjesma prije evanđelja Otk 1, 8 Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu, Bogu koji jest, koji bijaše i koji dolazi! Evanđelje Iv 16, Sve što ima Otac, moje je; Duh Sveti od mojega će uzimati i navješćivati vama. Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:»još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi. No kada dođe on Duh istine upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navješćivat će vam ono što dolazi. On će mene proslavljati jer će od mojega uzimati i navješćivati vama. Sve što ima Otac, moje je. Zbog toga vam rekoh: od mojega uzima i navješćivat će vama.«riječ Gospodnja. U zajedništvu ljubavi, koja nam je objavljena u trojstvenome Bogu, s pouzdanjem zazovimo nebeskoga Oca da nas pohodi svojom milošću. Molimo zajedno: Učvrsti nam vjeru, Gospodine! 1. Gospodine, budi svojoj Crkvi svjetlo na putu. Čuvaj ju u istini vjere i nadahnjuj za djela ljubavi, molimo te. 2. Gospodine, budi vrelo mudrosti pastirima kojima si povjerio svoj sveti narod: pomozi im da propovijedanjem i svjedočanstvom života budu živi glas tvoje Riječi, molimo te. 3. Gospodine, budi bliz svima koji su u vjeri posustali: mudrošću svoga Duha okrijepi im pouzdanje u tebe i vrati ih na put spasenja, molimo te. 4. Gospodine, izliječi nas od sumnji u vjeri; nek nas tvoj Duh uvede u svu istinu i očuva u trajnome zajedništvu s tobom, molimo te. 5. Gospodine, daj da, nahranjeni riječju i tijelom Kristovim, iz ovog slavlja kročimo u život čuvajući dar zajedništva s tobom, molimo te. Svemogući Bože, ti si nam u našoj ljudskoj nemoći poslao svoga Sina, Otkupitelja, i darovao Duha Svetoga, da budemo dionici tvoga božanskoga života. Čuvaj u nama dar zajedništva s tobom i pomozi da tom snagom susrećemo sve ljude i gradimo svijet. Po Kristu Gospodinu našemu. živo vrelo

20 OTAJSTVO I ZBILJA Presveto Trojstvo Radosno samodarivanje Kao vjernici svaki dan, posao i molitvu započinjemo»u ime Oca i Sina i Duha Svetoga«.»Vjerujem u Boga, Oca svemogućega i u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga vjerujem u Duha Svetoga«, dio je ispovijesti naše vjere. Unatoč tome što je Presveto Trojstvo, čiju svetkovinu danas slavimo, sveprisutno u našem životu, ipak teško pronalazimo riječi kad o njemu trebamo progovoriti. Promišljanje o jednome Boga u tri osobe potiče nas na logiku zbrajanja i odgonetanja ili obeshrabruje nedosezivošću otajstva. Čini nam se kompliciranim ili čak problemom. Međutim, Bog nije zagonetka koju treba odgonetnuti, ti jednadžba koja traži rješenje ili tajna koja se otkriva samo izabranima. Otajstvo njegova života nije teorijska i nedokučiva stvarnost namijenjena intelektualnom promišljanju iznimnom mudrošću obdarenih pojedinaca. Sveto Trojstvo je u opreci sa zapletom ili problemom. Mi ljudi smo komplicirani, kako u sebi tako i u izgradnji odnosa među sobom te imamo teškoća u svojoj nemoći spajanja različitosti u jedinstvo, razumijevanja jednih za druge i traženju dobra za sve. Stoga teško razumijemo Boga koji je otvoren različitosti osoba u međusobnome životnom odnosu samodarivanja i ljubavi. Međutim, istinska ljubav ne kalkulira u odnosima i ne želi biti skrivena drugima. Upravo zato Bog otajstvo svoga vječnog zajedništva ljubavi u Ocu, Sinu i Duhu priopćava kako bi u nama pobudio osjećaj pripadnosti njemu te nas potaknuo da to otajstvo zajedništva izražavamo međusobnim skladom u velikodušnoj ljubavi. Stoga je jedinstvo Boga u tri osobe najdublja istina vjere i dogmatski okvir koji nam omogućuje ispravno tumačenje našega života i razumijevanje dubina ljudske povijesti. Što više produbljujemo svoje znanje o Bogu, to više proničemo u smisao vlastitoga života i čovjeka kao takvog. Razmatranje o ljubavi koja ujedinjuje osobe Trojstva omogu- ćuje bolje razumijevanje kvalitete odnosa koji bi trebali vladati među ljudima. Približavanje otajstvu božanskoga zajedništva u različitosti osoba budi snažniji osjećaj kako se ljudsko zajedništvo treba graditi na opravdanome integritetu pojedinaca uz njihovu nužnu međuovisnost. Kako se više vlastitom voljom i razumom približavamo Bogu, tako više spoznajemo sami sebe: tko smo, odakle dolazimo i kamo idemo. U njemu otkrivamo značenje vlastitoga postojanja te u skladu sa savješću i uvjerenjem možemo donositi odluke koje nas vode odbacivanju unaprijed smišljenog ponašanja potaknutoga sebičnim interesima. Tako je današnja svetkovina slavlje Boga koji je u sebi odnos, zajedništvo i ljubav, ali ujedno i blagdan čovjeka načinjenog po njegovoj slici te pozvanog biti biće komunikacije koje će ljubavlju graditi odnose zajedništva u različitosti. Igra i radost Prema Mudrim izrekama izabranim za današnje prvo liturgijsko čitanje, nakon govora o tome kako je Bog»polagao temelje zemlji«slijedi tvrdnja da se njezina izgradnja odvijala u igri i radosti.»bila sam kraj njega, kao gradite- 18

21 Remoldus Eynhoudts: Presvetog Trojstvo, 17. st. ljica, bila u radosti, iz dana u dan, igrajući pred njim sve vrijeme; igrala sam po tlu njegove zemlje, i moja su radost djeca čovjekova«. Igra i radost nasuprot kalkulacijama, odgonetavanju ili tajnovitosti. Crkva izborom ovoga odlomka sama sebe podsjeća na potrebu gledanja odnosa Boga i čovjeka kroz sliku igre u radosti kako ga ne bi izgubila pod velom rubrika, propisa i zabrana. Ovo posljednje nerijetko se događa. Rabeći sportski rječnik možemo kazati kako spontanost vjere često biva zamijenjena njezinom profesionalizacijom. Umjesto radosti igre traži se mjerljivost rezultata. Isus upozorava učenike:»ako ne postanete kao djeca, ne ćete ući u kraljevstvo nebesko.«(mt 18, 3). Najprirodnija dječja aktivnost je igra. U njoj djeca uče, razvijaju sebe i svoje potrebe, socijaliziraju se i humaniziraju te usvajaju pravila međusobnih odnosa. Tako igra odgaja, ali i ujedinjuje stvarajući neizmjernu blizinu koju je u bilo kojoj drugoj aktivnosti teško postići. Igra osigurava opravdanu autonomiju osoba, ali i ističe nužnost međusobne upućenosti jednih na druge koja isključuje sebičnost. Različitost i jedinstvo u nesebičnom zajedništvu. To je igra! Zato Trojedini Bog govori o njoj i prihvaća je kao svoju vlastitost. Svijest o Bogu koji igra (Deus ludens) daje novu mogućnost življenja vjere čovjeku igraču (homo ludens). Čovjek postaje svjestan da je s Bogom dio iste ekipe. Bog se otvorio prama nama te od nas očekuje jednaku otvorenost za timsku igru u izgradnji svijeta. Poziva nas biti dio njegove ekipe. Mi u toj svijesti»stojimo i dičimo se«. U tome je snaga koja omogućuje da se»dičimo i u nevoljama«jer znamo da one nisu snažnije od»slave Božje«. Zahvaljujući tome iznova smo slobodna djeca Božja. Zajedno s Pslamistom možemo klicati:»pa što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohađaš? Ti ga učini malo manjim od anđelâ, slavom i čašću njega ovjenča. Vlast mu dade nad djelima ruku svojih, njemu pod noge sve podloži.«ova osloboditeljska snaga izvor je radosti. Sveto Pismo govori o različitim oblicima radosti. Stari zavjet spominje svakodnevne radosti kao što su hrana, piće, poslovni uspjeh, ZRNJE Božanske su Osobe zbiljski među sobom različite.»častimo i ispovijedamo: Bog je jedini, ali nije osamljenik«.»otac«,»sin«,»duh Sveti«nisu naprosto imena koja naznačuju načine božanskog bića, nego su zbiljski među sobno različiti:»onaj koji je Sin nije Otac, a onaj koji je Otac nije Sin, niti je Duh Sveti onaj koji je Otac ili Sin.«Oni se među sobom razlikuju po svojim izvornim odnošajima: po tomu što»otac rađa, Sin biva rođen, a Duh Sveti ishodi«. Božansko jedinstvo je trojstveno [trojično]. Zbiljska različnost među božanskim Osobama sastoji se jedino u odnošajima jedne osobe prema drugima.»zbog toga jedinstva Otac je sav u Sinu, sav u Duhu Svetomu; Sin je sav u Ocu, sav u Duhu Svetomu; Duh Sveti sav u Ocu, sav u Sinu.«(KKC ). bračni život i potomstvo. Opisuje ih kao Božji dar koji je u skladu s njegovom voljom te znak blagoslova. No, one nisu vrhunac, nego tek poticaj na onu istinsku radost koju pruža savez s Bogom. U njoj se istodobno ostvaruje vjerničko zajedništvo i osobna vjernost koja daje nutarnji mir, dok obje vode prema eshatološkom jedinstvu s Bogom. Novi zavjet ide još dalje. Crkva je čitav Isusov život sažela u dvije riječi:»radosna vijest«. Začeće mu je obilježeno anđelovim pozivom Mariji na radost. Preteča mu se raduje u majčinu krilu još prije rođenja koje je pak obradovalo i nebo i zemlju. Čudesa, obraćenje grješnika, pa čak i križ na kojemu je dao život za prijatelje, također su izvor radosti. Isus govori kako»još mnogo toga ima kazati«, ali i obećava»duha istine«. Darovani Duh čini kršćansku radost priopćivom u smislu pouke da potraga za svakodnevnom radošću ne smije preuzeti primat nad radošću igre u Božjem timu. Ujedno ju čini nepokolebljivom jer smo upućeni»u svu istinu«, pa znamo da je Božje kraljevstvo u Kristu već prisutno te po njegovu životu, smrti i uskrsnuću»imamo u vjeri i pristup u ovu milost«trojstvenoga života. Slavko Slišković živo vrelo

22 OTAJSTVO I ZBILJA 20. lipnja Svetkovina Presvetoga Tijela i Krvi Kristove. Tijelovo Ulazna pjesma Narod svoj hrani pšenicom najboljom, siti ga medom iz pećine. Ps 81, 17 Zborna molitva Gospodine Isuse Kriste, u divnom otajstvu ostavio si nam spomen svoje Muke. Daj da tako slavimo svete tajne tvoga tijela i krvi da vazda uživamo plod tvog otkupljenja. Koji živiš. Darovna molitva Gospodine, prinosimo ti jedan kruh od mnogo zrnja i vino iz mnogo grozdova. Molimo te, obdari svoju Crkvu jedinstvom i mirom što ih ovi darovi tajanstveno označuju. Po Kristu. Prvo čitanje Post 14, Iznese kruh i vino. Čitanje Knjige Postanka U ono vrijeme: Melkisedek, kralj šalemski, iznese kruh i vino. On je bio svećenik Boga Svevišnjega. Blagoslovi Abrama govoreći:»blagoslovljen Abram od Boga Svevišnjega, Stvoritelja neba i zemlje! I blagoslovljen Bog Svevišnji koji ti u ruke preda neprijatelje!«riječ Gospodnja. Otpjevni psalam Ps 110, 1-4 Pripjev: Zauvijek ti si svećenik po redu Melkisedekovu! Reče Gospodin Gospodinu mojemu:»sjedi mi zdesna dok ne položim dušmane tvoje za podnožje tvojim nogama! Žezlo tvoje moći protegnut će Gospodin sa Siona: vladaj posred svojih neprijatelja! Spreman je tvoj narod u svetim odorama za dan tvog junaštva: kao rosa iz krila zorina uza te su mladi ratnici.«zakleo se Gospodin i neće se pokajati:»zauvijek ti si svećenik po redu Melkisedekovu!«Drugo čitanje 1Kor 11, Kad god jedete i pijete, smrt Gospodnju navješćujete. Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima Braćo: Ja od Gospodina primih što vama predadoh: Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh, zahvalivši razlomi i reče:»ovo je tijelo moje za vas. Ovo činite meni na spomen.«tako i čašu po večeri govoreći:»ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen.«doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe. Riječ Gospodnja. Ulazna: 77 Narod svoj hrani ili: 243 Sakramentu veličajnom Otpj. ps.: 121 Dovijeka ti si svećenik Posljednica (po volji): 202 Hvali, Sion Prinosna: 229 Od Božje snage Pričesna: Tko jede moje tijelo ili: 242 O sveta gozbo Završna: 259 Krist nas je sobom hranio 20

23 Isus razlomi kruh pa ga dade učenicima da posluže mnoštvo. Vitraj u crkvi sv. Martina, Colmar (Francuska). Pričesna pjesma Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje, i ja u njemu, govori Gospodin. Iv 6, 57 Popričesna molitva Gospodine, pričest tvoga dragocjenog tijela i krvi predokus je buduće slave. Molimo te, privedi nas uživanju tvoga božanstva u vječnosti. Koji živiš. Pjesma prije evanđelja Iv 6, 51 Ja sam kruh živi koji sam s neba sišao, govori Gospodin; tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Evanđelje Lk 9, 11b-17 Svi su jeli i nasitili se. Čitanje svetog Evanđelja po Luki U ono vrijeme: Govoraše Isus mnoštvu o kraljevstvu Božjem i ozdravljaše sve koji su trebali ozdravljenja. Dan bijaše na izmaku. Pristupe dakle dvanaestorica pa mu reknu:»otpusti svijet, neka pođu po okolnim selima i zaseocima da se sklone i nađu jela jer smo ovdje u pustu kraju.«a on im reče:»podajte im vi jesti!«oni rekoše:»nemamo više od pet kruhova i dvije ribe, osim da odemo kupiti hrane za sav ovaj narod.«a bijaše oko pet tisuća muškaraca. Nato će on svojim učenicima:»posjedajte ih po skupinama, otprilike po pedeset.«i učine tako: sve ih posjedaju. A on uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo, blagoslovi ih i razlomi pa davaše učenicima da posluže mnoštvo. Jeli su i svi se nasitili. I od preteklih ulomaka nakupilo se dvanaest košara. Riječ Gospodnja. Braćo i sestre, Krist Gospodin je po svome križu i smrti predao sebe za život svijeta. S vjerom ga zamolimo da u ovome slavlju sakramentalnog zajedništva obnovi u nama dar božanskoga života. 1. Za Crkvu, kojoj se daruješ u otajstvu euharistije: da se svakodnevno obnavlja tim darom te i sama postaje kruhom koji se lomi za život svijeta, molimo te. 2. Za svećenike koji su prvi služitelji svetih otajstava: obnovi ih u svetosti života te uvijek budu dostojni dara što su ga primili, molimo te. 3. Za sve koji osjećaju duhovnu glad: pomozi im da prihvate tvoju riječ i u njoj nađu put života, molimo te. 4. Za nas okupljene oko stola riječi i stola euharistije: da nas ovo blagovanje okrijepi za novo zajedništvo s tobom i za djelatnu ljubav prema braći ljudima, molimo te. 5. Za braću i sestre koji u vjeri usnuše: učini ih dionicima nebeske gozbe, molimo te. Gospodine Isuse Kriste, ti nas u slavlju euharistije krijepiš svojom riječju i hraniš svojim tijelom i krvlju. Tom spasonosnom hranom obnovi nam duh da naš život bude trajna hvala tebi. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. živo vrelo

24 OTAJSTVO I ZBILJA Tijelovo Podajte im vi jesti Isus je poslao svoje učenike da idu propovijedati kraljevstvo Božje. Dao im je moć i vlast nad zlodusima i da liječe bolesti (Lk 9, 1-2). To je prvi put da idu bez njega. Svjedoče o odsutnome Gospodinu. Od njega su pošli i k njemu će se vratiti. O njihovome naviještanju dočuo je i Herod, ali nije mogao odgonetnuti o čemu se radi i nije uspio doznati tko je Isus. Nakon što su se vratili, pripovijedali su što su činili i Isus ih je poveo u osamu. Trebalo im je da u miru saberu svoja iskustva. Prije umnoženja kruha susreću se s Gospodinom u riječi. No, narod ih je pronašao i došao za njima. Njihova glad za Božjom riječju je bila velika. Isus ih nije odbio. Govorio im je o kraljevstvu Božjem i ozdravljao je bolesne. Dan se naginjao kraju. To je vrijeme kada će Isus na križu završiti svoj život i to je isto ono vrijeme kada će se susresti s učenicima na putu u Emaus. Vrijeme je pashalne večere. Učenici opažaju ono što mnoštvo nije vidjelo. Bili su u pustome kraju. Bez skloništa i bez hrane. Učenici su mislili da je najbolje da Isus otpusti mnoštvo i pošalje ih u obližnja mjesta. Njima je još uvijek u svijesti potreba za samoćom i razgovorom. Još nisu do kraja ispričali što im se sve dogodilo. Potreba za mirom je velika. Šaljući mnoštvo u obližnje zaseoke riješili bi i njihovu glad i potrebu za zaštitom i svoju potrebu za samoćom. Vjerojatno se nitko iz mnoštva ne bi bunio na njihov prijedlog. No, učenici još ne mogu vidjeti što Isus vidi. Ne vide ni važnost trenutka u danu, ni značenje pustoga kraja, ni svu dubinu riječi, a najmanje mogu opaziti značenje kruha. Isus se ne slaže s njihovim prijedlogom. No, ne prekorava ih. Ne kaže im da to nije dobra zamisao. Kaže im nešto daleko zahtjevnije:»podajte im vi jesti!«(lk 9, 13). Poziva ih u samo srce euharistije. On će umnožiti kruh, ali oni će ga dijeliti. Učenici se ne bune. Traže kako odgovoriti učiteljevu zahtjevu. Imaju dva rješenja. Prvo je da daju što imaju. No, njima je sasvim jasno 22 Freska u samostanu Dionizijat, Sveta gora Atos.

25 da je to što imaju posve nedovoljno za mnoštvo. Pet kruhova i dvije ribe. Još nemaju iskustvo kako se kruh s neba, kao i svaka dobrota, množi dijeljenjem. Drugo je da oni sami odu u neko obližnje mjesto i kupe hrane za mnoštvo. Luka kaže da je bilo pet tisuća muškaraca. Nitko od učenika ne vidi neku treću mogućnost. Isus im kaže da posjedaju ljude po grupama otprilike po pedeset. Ne će jesti žurno, opasanih bokova i na nogama, kako su njihovi oci jeli prije izlaska iz egipatskoga ropstva. Posjedat će po zemlji. Ispružit će se. Imat će vremena. U obećanoj su zemlji. Nije riječ o žurnoj hrani prije puta. Riječ je o gozbi, o proslavi punine života. Isus potom uze kruhove i ribe, pogleda u nebo, blagoslovi ih, razlomi i dade učenicima da podijele ljudima. Svi su jeli i svi su se nasitili. Na koncu je ostalo više hrane nego što je bilo na početku. Neposredno nakon što je izvijestio o ovom čudesnome množenju hrane, Luka izvješćuje o Petrovoj vjeroispovijesti. Tako nas upućuje na to da Isusa kao Krista prepoznaje samo onaj tko je jeo od kruha iz Isusove ruke. Lomljenje kruha poznata je gesta u kojoj Lukina zajednica prepoznaje prisutnost Uskrsloga. U ovom se izvještaju već sluti lomljenje kruha s učenicima nakon puta u Emaus i euharistijski susret s Uskrslim u riječi, kruhu i vinu. Krista se ne prepoznaje radoznalošću i voljom za moći kako je to slučaj s Herodom, nego u dragocjenosti neočekivano darovanoga kruha i u njegovu okusu u gladnim ustima. Množenje kruha je zaokruženo Herodovom nevjerom i, kod učenika, priznanjem Isusa Kristom. Luka daje obrise misije Crkve. Poslana je naviještati Kraljevstvo Božje, liječiti bolesne, oslobađati zarobljene i slaviti susret s Kristom u euharistiji u koju se ulijeva cijela misija i iz koje ona izrasta zajedno s priznanjem da je Isus Krist. Kruh su učenici dijelili svima. No, samo su učenici znali što se zapravo dogodilo. Ostali su jeli. To je razlog da nema nikakve reakcije ZRNJE U euharistijskome lomljenju kruha i pružanju kaleža Crkva čuva živim spomen na Gospodina koji se predao za život svijeta. Tu postaje zbiljskim njegova riječ:»ovo je moje tijelo koje se predaje za vas.«možda smo odveć zaokupljeni razmišljanjem o načinu primanja pričesti, čak do mjere da zanemarimo istinu o Kristu davanju za nas. Euharistija je najprije davanje, otajstvo Božjega darivanja za otkupljenje čovjeka. Zato je istinska vjernikova briga: primam li ga srcem, životom, kako bih mogao biti primljen u njegov božanski život. okupljenoga mnoštva. Učenici kojima je bilo jasno kako je Isus nahranio mnoštvo, po riječima apostola Petra priznaju Isusa Kristom. Ostatak hrane sabran je u košare. To podsjeća na manu koju je Mojsije po Božjoj naredbi stavio u gomer kako bi generacije kasnije znale i vidjele čime je Gospodin hranio izabrani narod na putu kroz pustinju (usp. Izl 16, 13-18). Ostatak hrane od umnoženih kruhova i riba ostaje kod učenika kao hrana kojom će kasnije hraniti gladne. Za razliku od mane, kruh kojim Isus hrani ne propada i vodi u život vječni. Kada se vjernici saberu oko Uskrsloga na euharistijsku gozbu, u njihovu se susretu događa isto što se dogodilo u događaju umnoženja kruha i riba koje opisuje evanđelist Luka. Sabrani su oko Isusove riječi. On ih poučava o Kraljevstvu Božjemu, ozdravlja od njihovih bolesti, oslobađa od zarobljenosti i hrani sobom kao kruhom. Crkva ovakav euharistijski susret doživljava kao svoje središte. Iz njega proizlazi svekoliko njezino djelovanje i sve se ponovo slijeva u nj. Svi su namireni i siti. Svi su iskusili kako se kruh i dobrota množe dijeleći se. Svi se vraćaju u svoju svakodnevicu ojačani hranom s neba.»podajte im vi jesti!«to je izvorna zadaća Crkve. Osluškujući Lukin izvještaj o umnažanju kruha Crkva neprestano uči kako hraniti glad svijeta. Ante Vučković živo vrelo

26 OTAJSTVO I ZBILJA 23. lipnja Dvanaesta nedjelja kroz godinu Ulazna pjesma Gospodin je jakost narodu svome, tvrđava spasa svom Pomazaniku. Spasi narod svoj, Gospodine, i blagoslovi svoju baštinu, pasi ih i nosi dovijeka! Ps 28, 8-9 Zborna molitva Daj, Gospodine, da ti uvijek služimo sa strahopoštovanjem i ljubavlju. Ti nikada ne kratiš svoga vodstva vjernima koje si utemeljio u svojoj ljubavi. Po Gospodinu. Darovna molitva Gospodine, primi žrtvu pomirenja i hvale: po njoj nas očisti od grijeha da ti se svidi ljubav naših duša. Po Kristu. Prvo čitanje Zah 12, 10-11; 13, 1 Gledat će onoga koga su proboli (Iv 19, 37) Čitanje Knjige proroka Zaharije Ovo govori Gospodin:»Na dom Davidov i na Jeruzalemce izlit ću duh milosni i molitveni. I gledat će onoga koga su proboli; naricat će nad njim kao nad jedincem, gorko ga oplakivati kao prvenca. U onaj dan plač velik nastat će u Jeruzalemu, poput plača hadad- -rimonskog u ravnici megidonskoj. U onaj dan otvorit će se izvor domu Davidovu i Jeruzalemcima da se operu od grijeha i nečistoće.«riječ Gospodnja. Otpjevni psalam Ps 63, Pripjev: Tebe žeđa duša moja, Gospodine, Bože moj! O Bože, ti si Bog moj: gorljivo tebe tražim; tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje, kao zemlja suha, žedna, bezvodna. U svetištu sam tebe motrio gledajuć ti moć i slavu. Ljubav je tvoja bolja od života, moje će te usne slaviti. Tako ću te slavit za života, u tvoje ću ime ruke dizati. Duša će mi biti kao sala i mrsa sita, hvalit ću te kliktavim ustima. Ti postade meni pomoć, kličem u sjeni krila tvojih. Duša se moja k tebi privija, desnica me tvoja drži. Drugo čitanje Gal 3, Koji ste god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste. Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Galaćanima Braćo: Svi ste sinovi Božji, po vjeri u Kristu Isusu. Doista, koji ste god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste. Nema više: Židov Grk! Nema više: rob slobodnjak! Nema više: muško žensko! Svi ste vi jedan u Kristu Isusu! Ako li ste Kristovi, onda ste Abrahamovo potomstvo, baštinici po obećanju. Riječ Gospodnja. Pjesma prije evanđelja Iv 10, 27 Ovce moje slušaju glas moj, govori Gospodin, ja ih poznajem i one idu za mnom. Ulazna: 78.1 Gospodin je jakost svome narodu Otpj. ps.: 107 Tebe žeđa Prinosna: 232 Gospode, primi Pričesna: III Gospodin je pastir moj ili: 241 Oče naš dobri, slavimo ti Ime Završna: 859 Spasitelju dobri, Isukrste 24

27 A vi, što vi kažete, tko sam ja? Macha Chmakoff: Krist u slavi. Pričesna pjesma Ja sam pastir dobri, i život svoj polažem za ovce svoje, govori Gospodin. Iv 10, Popričesna molitva Gospodine, pričest svetog tijela i predragocjene krvi obnavlja nam božanski život. Molimo te da svako slavljenje otajstva učvrsti jamstvo našeg spasenja. Po Kristu. Evanđelje Lk 9, Ti si Krist Pomazanik Božji! Treba da Sin Čovječji mnogo pretrpi. Čitanje svetog Evanđelja po Luki Dok je Isus jednom u osami molio, bijahu s njim samo njegovi učenici. On ih upita:»što govori svijet, tko sam ja?«oni odgovoriše:»da si Ivan Krstitelj, drugi: da si Ilija, treći opet: da neki od drevnih proroka usta.«a on im reče:»a vi, što vi kažete, tko sam ja?«petar prihvati i reče:»krist Pomazanik Božji!«A on im zaprijeti da toga nikomu ne kazuju. Reče:»Treba da Sin Čovječji mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismo znanci odbace, da bude ubijen i treći dan da uskrsne.«a govoraše svima:»hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti.«riječ Gospodnja. Svemogućemu Ocu, koji je poslao svoga Sina da nam svojom riječju i životom bude put spasenja, uputimo svoje molitve proseći snagu vjernoga nasljedovanja: 1. Za Crkvu koja hodočasti ovom zemljom: vodi ju svojim Duhom da uvijek ostane poslušna tvojoj riječi i bude znak tvoga spasenja svim ljudima, molimo te. 2. Za sve koji se priznaju Kristovim učenicima: rasvijetli im pogled vjere da umiju prepoznati poslanje koje im povjeravaš te s pouzdanjem u tebe prihvate križ života, molimo te. 3. Za mlade koji se nalaze pred izazovima radostî što ih nudi svijet: ne dopusti da ih zamamnost svijeta odvrati od radosti koju ti daruješ, molimo te. 4. Za sve koji su zauzeti u skrbi za siromašne, potrebite i nemoćne: okrijepi ih nesebičnom ljubavlju i radošću služenja, molimo te. 5. Za nas ovdje sabrane: učvrsti nam vjeru da i u svim kušnjama života Kristov put prihvatimo kao svoj put, molimo te. Svemogući Bože, usliši nam smjerne molitve i čuvaj nas postojane u vjeri. Daj nam vjerno ići za tvojim Sinom te jednom zavrijedimo biti dionici tvoje vječnosti. Po Kristu Gospodinu našemu. živo vrelo

28 OTAJSTVO I ZBILJA XII. nedjelja kroz godinu Odgovor u ranjivosti Ljubavi Ponovno smo pred Isusovim pitanjem o tome što kažu ljudi i apostoli tko je on; pitanje koje smo nedvojbeno čuli više puta, sreli u liturgijskim slavljima i upoznali odgovore drugih. No, ostaje važno jesmo li pokušali na njega osobno odgovoriti i što smo s tim odgovorom učinili. Da je pitanje Što vi kažete tko sam ja? zbilja teško, pokazuju Isusove riječi nakon toga pitanja:»treba da Sin Čovječji mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i treći dan da uskrsne.«izraz Sin Čovječji u Bibliji označuje moćno, snažno, božansko biće. On treba trpjeti. Što nam zapravo Isus želi reći? O čemu govori? Kao i u cijelome navještaju, u svojim djelima, on govori o ljubavi. Tko ljubi, trpi Ljubav je snažna, ali je istodobno izložena, ranjiva, a ranjiva se ljubav može povrijediti. Na tijelu uskrsloga Isusa nalaze se rane. To znači da ljubav prolazi ranama, ranjivošću i da se očituje u ljudskoj ranjivosti. Gdje je smrt, po čemu ona živi? Premda izgleda neobično, ona opstoji po našim sredstvima obrane kojima se često koristimo da ne bismo trpjeli. Trpljenje pak ne treba posebno tumačiti. Svaki je čovjek trpio ili trpi; očito je da trpljenja nitko nije pošteđen. Dakle, puno smo puta na kušnji da se predstavimo kao neprobojni ; pokušamo navući nepropusno odijelo, da ne bismo trpjeli. To može biti možda tek ravnodušnost, razni odmaci, isključivanje iz nečega što nas se ipak tiče. Nasuprot toj kušnji čujemo da Sin Čovječji treba trpjeti, puno jer ljubi. Tko ljubi, trpi, jer ljubav prolazi putem rana. U Evanđelju se nalazi još jedno proturječje:»tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; Andrew King: Krist. a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti.«potrebno je vidjeti što Isus time izražava, kada govori o životu. To je ona stvarnost koju uobičajeno zovemo svojim ja (ego); njega želimo spasiti. A ljudski je život hod, put od sebe do bližnjih, od ja do ti, pri čemu na kraju ostaje ti. Postoji, dakle, opasnost otvaranja, spasonosna opasnost otvorenosti. Otvoriti se drugima riskantno je, ali u tome se riziku nalazi susret sa spasenjem. Ako si želim otvoriti prostor, utočište, u kojemu ne ću imati poteškoća, gdje mi drugi ne će smetati, zapravo stvaram mjesto svoga umiranja. Ma koliko izgledalo udobno, pristajem kopati vlastiti grob. Drugi ljudi za nas nisu pakao (Sartre), nego prostor ljubavi, i to one ljubavi koja nosi rane. U prethodnoj rečenici o uzimanju svoga križa nalazi se smisao muke, nastojanja da se nadvlada sebičnost. Svakoga dana,»danomice«. Učitelji duhovnosti nam kažu da duhovni rast ima barem tri stadija: 1. pročišćenje; 2. prosvjetljenje/spoznaju; 3. sjedinjenje. Da bi se došlo do cjelovitosti, sjedinjenja, potrebno je pročišćenje. 26

29 ZRNJE Mi smo ljudi vazmenoga otajstva, svetoga Trodnevlja; mi smo ljudi koji su upoznati da nije moguć neki zaobilazan put do zore uskrsnuća. Potrebno je proći kroz muku i smrt Velikoga petka, kroz šutnju i tišinu iščekivanja Velike subote. Božji ritam Ovaj evanđeoski odlomak započinje Isusovom molitvom. Važan je taj susret s Ocem. Taj trenutak u osami na tragu je Isusovoga ispravljanja, ponekad i izokretanja naših kriterija. U društvu u kojemu živimo kao da vrijedi pravilo: Tko se zaustavi izgubljen je, dok u vjeri osjećamo nešto drugo: Tko se zaustavi spašava se. Tko ima hrabrosti zaustaviti se pred Isusovim licem, čuti od Isusa što učiniti, što smo pozvani biti susreće radost i predokus punine. Ako se pred Njim ne zaustavimo, gubimo se. Osim toga, vidimo da Isus postupno otkriva svoj identitet. Najprije najbližima, premda će se Petar pobuniti i premda će kasnije učenici pokazati da nisu ni tada razumjeli. Trebat će im Duh koji će im dozivati u pamet Isusove riječi i poučavati ih. Znamo da su neki životni trenutci teško shvatljivi, do neprihvatljivosti. Potrebno je vrijeme i molitva za milosni dodir i pratnju Duha. Tu se nalazi i izravan prijedlog za tjedan koji smo započeli ovom nedjeljom: naći trenutak molitve u danu, makar kratak; nekoliko minuta zaustaviti svoj ritam i molitvom ga promijeniti, dopuštajući Bogu da poveže taktove koji nas opterećuju. Jer, to su trenutci raja koji su sposobni suočiti se s najvećom tamom. To je učinio Isus, jer bez molitve nije mogao, a mi nismo nad Učiteljem. Na kraju ostaje naizgled suvišno pitanje: Što su križevi, što je križ o kojemu Isus govori? Mogli bismo ih sami puno nabrojiti. No, ovdje je križ dio onoga izbora u kojemu živi sloboda i spremnost prihvatiti sve, kako radost, tako i bol. To prihvaćanje ima također svoje stupnjeve koje je M. Quoist sažeo u tri Isus, kojega mnogi pitaju i traže da budu poučeni, sada se zaustavlja i sâm pita. Okreće se svojim najbližima, koji su slušali svaku njegovu riječ, i pita ih. Oni koji su ga imali priliku uvijek pitati, sada bivaju pitani. No, ne samo da bi dali pravi odgovor, nego i da ne bi zaboravili trajno se pitati o svojoj vjeri. U vjeri, naime, često puno više nego odgovori, vrijede pitanja. Odgovori nas čine prividno sigurnima, mirnima, lako nam se iza njih skriti. Pitanja pak otkrivaju naše nesigurnosti i slabosti, otkrivaju potrebu za Onim koji je Riječ, odgovor na sva pitanja, upućuju nas na put traganja I na kraju svih odgovora koje su Isusu pokušali sročiti, učenici spoznaju da im nije lako reći ono što o njemu znaju i misle. To i nije Isus. Isus u odgovoru ne traži moje riječi, nego žar moga srca. To je odgovor koji objavljuje tko je on za mene. Istina je uvijek ono što gori u srcu. Ta se istina ne može skriti. Riječi pak, uljepšavaju, mogu skrivati i uveličavati. Mogu biti način kako se drukčije predstaviti, pa i lažno. Istina izvire iz srca koje gori. Zato je uvijek važno čuti Isusovo pitanje:»a vi, što vi kažete «, i pustiti srcu da odgovori kako ne bismo ostali skriveni iza naučenih riječi. koraka: prihvatiti integrirati, to jest staviti u cjelinu prinijeti. Ni to nam nije daleko. Radi se o onome što, na primjer, u slavlju kršćanske ženidbe zaručnici čine izgovaranjem riječi da će se u svome braku po ljubavi prihvaćati u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti; da će taj put i proturječnosti objediniti ljubavlju i da će ga ljubavlju prinositi. To nipošto nije začarani krug nego Kristov zadivljujući spiralni kružni tijek kojim je Veliki petak otvorio prostor susretu s Uskrslim, danu Gospodnjemu, nedjeljnoj euharistiji, bez koje kao kršćani ne možemo. U njoj živimo radost spasonosne ranjivosti Ljubavi. Ivan Šaško živo vrelo

30 OTAJSTVO I ZBILJA 28. lipnja Svetkovina Presvetoga Srca Isusova Ulazna pjesma Misli su srca njegova od koljena do koljena da im od smrti život spasi, da ih nahrani u danima gladi. Ps 33, Zborna molitva Svemogući Bože, štujemo Srce tvoga ljubljenog Sina i slavimo spomen njegove ljubavi prema nama. Daj da iz tog nebeskog vrela crpemo obilne darove milosti. Po Gospodinu. Darovna molitva Gospodine, pogledaj neizrecivu ljubav u srcu svoga Sina, da ti naš dar bude prijatan te nam izmoli pomirenje. Po Kristu. Prvo čitanje Ez 34, Sam ću pasti svoje ovce i dati im počinka. Čitanje Knjige proroka Ezekiela Ovo govori Gospodin Bog:»Evo me, sam ću potražiti ovce svoje i sam ću ih pasti! Kao što se pastir brine za ovce svoje kad se nađe uza stado raspršeno, i ja ću se pobrinuti za svoje ovce i skupit ih iz svih mjesta u koja se raspršiše u dan oblaka i mraka. Izvest ću ih iz narodâ, skupit ću ih iz zemalja i dovesti ih u zemlju njihovu da ih pasem na gorama izraelskim, po svim dolinama i travnjacima. Pâst ću ih na izvrsnim pašama, ovčinjaci će im biti na visokim gorama izraelskim; ondje će počivati u dobrim ovčinjacima i pâst će na sočnim pašama, po gorama izraelskim. Sam ću pâsti ovce svoje i sam ću im dati počinka govori Gospodin Bog. Potražit ću izgubljenu, dovesti natrag zalutalu, povit ću ranjenu i okrijepiti nemoćnu, bdjeti nad pretilom i jakom pâst ću ih pravedno.«riječ Gospodnja. Ulazna: 75.3 Misli su srca njegova Otpj. ps.: Gospod je pastir moj Prinosna: 175 O Srce, Sina Božjega Pričesna: Ako je tko žedan Završna: 756 U slavu svetog Srca ili: 755 Srce Božansko Otpjevni psalam Ps 23,1-6 Pripjev: Gospodin je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam. Gospodin je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam; na poljanama zelenim on mi daje odmora. Na vrutke me tihane vodi i krijepi dušu moju. Stazama pravim on me upravlja radi imena svojega. Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim jer si ti sa mnom. Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni. Trpezu preda mnom prostireš na oči dušmanima mojim. Uljem mi glavu mažeš, čaša se moja prelijeva. Dobrota i milost pratit će mene sve dane života moga. U Gospodnjem ću domu prebivati kroz dane mnoge. Drugo čitanje Rim 5, 5-11 Bog pokaza ljubav svoju prema nama. Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima Braćo: Nada ne postiđuje. Tà ` ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan! Doista, dok mi još bijasmo nemoćni, Krist je, već u to vrijeme, za nas bezbožnike umro. Zbilja, jedva bi tko za pravedna umro; možda bi se za dobra tko 28

31 Radujte se sa mnom. Nađoh ovcu svoju izgubljenu. Sieger Koeder: Radost zbog pronađenih Popričesna molitva Nek nas otajstvo tvoje ljubavi, Gospodine, zauvijek privuče k tvome Sinu, nek u nama zapali svetu ljubav, da mognemo Krista u braći prepoznati i služiti. Koji živi. i odvažio umrijeti. A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije. Koliko li ćemo se više sada, pošto smo opravdani krvlju njegovom, spasiti po njemu od srdžbe? Doista, ako se s Bogom pomirismo po smrti Sina njegova dok još bijasmo neprijatelji, mnogo ćemo se više, pomireni, spasiti životom njegovim. I ne samo to! Dičimo se u Bogu po Gospodinu našemu Isusu Kristu po kojem zadobismo pomirenje. Riječ Gospodnja. Pjesma prije evanđelja Iv 10, 14 Ja sam pastir dobri, govori Gospodin, i poznajem svoje ovce i mene poznaju moje. Evanđelje Lk 15, 3-7 Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgubljenu! Čitanje svetog Evanđelja po Luki U ono vrijeme: Reče Isus farizejima i pismoznancima ovu prispodobu:»tko to od vas, ako ima sto ovaca pa izgubi jednu od njih, ne ostavi onih devedeset i devet u pustinji te pođe za izgubljenom dok je ne nađe? A kad je nađe, stavi je na ramena sav radostan pa došavši kući, sazove prijatelje i susjede i rekne im: Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgubljenu. Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika negoli zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja.«riječ Gospodnja. Braćo i sestre, u svome Sinu Isusu Kristu Bog nam je očitovao čudesnost svoga čovjekoljublja. Otvorena srca uputimo svoje molitve Kristu Gospodinu, izvoru spasenja: Ispuni nas svojom ljubavlju, Gospodine. 1. Za Crkvu, zajednicu vjernika: čuvaj ju u poslušnosti tvomu Duhu da mudrošću križa susreće svijet i svima svjedoči tvoju blizinu, molimo te. 2. Za pastire Crkve: okrijepi ih svetošću života i žarom služenja tvome narodu, kako bismo po zajedništvu vjere i ljubavi svi bili jedna obitelj, molimo te. 3. Za ljude koje stavljaš na naš životni put: otvorim im srce za tvoju riječ, a nas učini svojim vjernim učenicima i svjedocima tvoga dara spasenja, molimo te. 4. Za one koji trpe u osamljenosti i sve koji su ranjeni našom sebičnošću ili nesavršenom ljubavlju: da u tebi prepoznaju Ljubav koja uvijek oprašta i uvijek vjerna ostaje, molimo te. 5. Za nas ovdje okupljene: novi duh i novo srce koje si u nama stvorio, obnovi danas u svakom od nas, molimo te. Gospodine Isuse Kriste, u tvome srcu, ranjenu ljubavlju prema nama, ti nam daješ udioništvo u božanskome životu. Primi naše molitve i sve naše brige i nasto janja usmjeri prema daru koji si nam pripravio u vječnosti. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. živo vrelo

32 OTAJSTVO I ZBILJA Presveto Srce Isusovo O Isusovu srcu Prispodoba o izgubljenoj ovci progovara nam o Bogu koji ima srce. Pogledajmo kakvo to Bog ima srce u Isusu Kristu. Srce koje traga Prvo, to je prispodoba o Bogu koji ima srce, jer traga za čovjekom. Razmatramo li malo pozornije nad čitavim Svetim pismom, a osobito nad Novim zavjetom, ostat ćemo zapanjeni pred zanimljivom činjenicom: sveti spisi ne govore nam toliko o čovjekovu traganju za Bogom, koliko o Božjemu traganju za čovjekom! Zvuči nevjerojatno, ali to je zaista istinito. Dok se u drugim religijama govori o čovjekovu napetom traganju za Bogom, Bogom koji čeka čovjeka da se njemu prikloni, u Svetome pismu Bog je taj koji napeto traga za čovjekom. Ta činjenica dolazi snažno do izražaja u Kristovoj prispodobi o izgubljenoj ovci. Krist kao da tom prispodobom sažima cijelu svoju osobu, svoje vlastito poslanje. To pak traganje nema ništa zajedničkog s nekom besposličarskom i opuštenom idilom, gdje bi se Bog, poput bogova iz grčke mitologije, malo zabavio dolazeći među ljude, ali ga ništa ljudsko bitno ne bi doticalo. Ne. Bog nije samo došao među ljude, nego je postao čovjekom. Štoviše, prispodoba nam kazuje da je Bog ostavio devedeset devet ovaca, koje nisu bile izgubljene, a to znači da je ostavio svoju božansku radost, svoju božansku puninu kako bi, postavši čovjekom, došao k nama, u našu»pustinju«, u našu izgubljenost, našu bijedu i naš jad. Baš je to budalast Bog. Ostavlja nešto sigurno, utabano, neriskantno, a to su one sigurne ovce koje nisu izgubljene, jer u konačnici mogao bi izgubiti i preostalih devedeset devet! Ali eto, baš je budalast taj Bog, Bog koji ne može biti na miru dokle god ne vrati izgubljeno, koji sve riskira samo da bi pronašao izgubljeno, tu jednu jedinu ovcu. Ma još više. Ne samo da Bog traga za tom ovcom, nego se čak više raduje toj jednoj izgubljenoj ovci, jednomu obraćenomu grješniku, nego onim ostalim ovcama, kojih je devedeset i devet. Opet je budalast taj Bog: veća mu je radost u pronalaženju izgubljenoga, nego u imanju voljenoga. Nekako bi logika nalagala da će radost biti barem ista, ali da bi mogla biti veća? Eto, zaista je veća Božja radost, jer Bog ludo traži izgubljeno, mene i tebe. I zašto mu ne priuštiti tu veću radost svojim obraćenjem? I još nešto. Bog pronalazi ovcu. I ne drži joj tada prodike, ne moralizira, ne udara ju štapom, nego ju jednostavno uzima na leđa i donosi joj spasenje. Cijeli se naš život mijenja sada u ovoj činjenici da Bog ima srce, ukoliko traga za nama. Kako li je samo hladan ovaj svemir! Beskrajna tama svemira, njegova šutnja i praznina, stvaraju u meni strah. A kako je tek hladan ovaj svijet! Toliko je puno ljudi oko mene, ali nitko nije sa mnom. Golema osamljenost. I kako bi samo moj, tvoj, naš život bio osamljen da ne postoji Isus Krist, taj pastir kojemu sam ja, ti, mi, toliko dragi da će on sve činiti kako bi nas pronašao, kako bi nas spasio. O da, kako li samo s Pastirom, Isusom Kristom, sve odjednom postaje drukčije, i ovaj hladni svemir i hladnoća ljudi. Znamo da neko srce, Isusovo srce, kuca za mene, za tebe, za nas, što god se događalo u svemiru, u ljudima, u meni i u tebi. Nema veće utjehe od Kristova srca. I kako li se sve mijenja u nama s Kristovim srcem, jer sada i mi trebamo tragati za izgubljenima. A to je tako teško: tragati kao župnik za onim izgubljenima u župi, kao poglavar u svojoj biskupiji i redovničkoj zajednici za izgubljenim svećenicima, redovnicama, redovnicima, u obitelji tragati za izgubljenim djetetom Jako je to teško, jer mi radije ostajemo kod onih koji nam pružaju radost, užitak, u župi, biskupiji, redovničkoj zajednici, u obitelji. Ali, nema nam druge! Želimo li biti Kristovi, a ako hoćete, dokaz da smo Kristovi, da je Krist pronašao nas, izgubljene, jest to da i mi sami počinjemo tragati za izgubljenim. Kako li se sve mijenja s Kristovim srcem, jer s njegovim srcem više nismo moralizatori? Moralizatore, naime, nije briga za izgubljeno. Oni 30

33 Vladimir Blažanović: Križni put. ljubavi za Bogom:»Nedostaješ mi.«ljubav je također u obliku križa, jer samo onaj ljubi koji ima probodeno srce za patnju drugoga; on osjeća patnju drugih, nesreću drugih smatra svojom nesrećom, priznaje u Kristovu duhu da smo svi mi unesrećeni u ovom životu i potrebiti probodena srca bližnjih. U konačnici, ljubav je također u obliku križa, jer prihvaća patnju ovoga svijeta (nesreće, poraze, bolesti, ostavljenosti) kao mjesto još veće ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Patnja takoreći treba probosti srce, razbiti njegovu tvrdoću, stvoriti pukotine kroz koje će Bog moći ući i kroz koje ćemo mi postati osjetljiviji za Boga i za bližnje, za ovaj svijet. Nema istinske ljubavi u ovom svijetu bez tako življene patnje, bez takva probodenog srca. ne traže izgubljeno, ne ostavljaju svoju udobnost i radost, nego sa sigurne udaljenosti, kao moralna vertikala, lupaju štapom moralnih vrjednota po izgubljenim ovcama! Čuvao nas Pastir od takva moraliziranja! Nego, prvo tragaj za izgubljenim, pati zbog izgubljenoga, hodi u»pustinju«izgubljenih i onda govori o moralnosti. Kako li će tada tvoj govor o moralnosti biti drukčiji! Ostat ćeš iznenađen; bit će to Kristova moralnost, blaga i supatnička moralnost. Srce od križa Drugo, prispodoba o izgubljenoj ovci stavlja pred nas Boga koji ima srce od križa. Pastir je stavio izgubljenu ovcu na ramena, raširio je svoje ruke u obliku križa. Na križu se Kristovo srce očitovalo kao srce od križa, kao probodeno srce. Svojim probodenim srcem Pastir, Isus Krist, podiže nas, izgubljene ovce, i daje nam život. Krist prispodobom želi reći kako Bog ljubi probodenim srcem. Jer, tko ljubi, ima probodeno srce, pati za drugim. Ljubav se pojavljuje uvijek kao patnja, odnosno traje dokle god govorimo drugomu:»nedostaješ mi.«u ljubavi ne poklanjamo drugomu ništa, poklanjamo mu zapravo ono što nemamo, a to je svoj nedostatak:»nedostaješ mi.«tako i Bog svakomu od nas pojedinačno kazuje:»nedostaješ mi.«želimo li imati srce od križa, probodeno srce, u nama se treba probuditi golema patnja Srce u obliku ključanice Treće, prispodoba o izgubljenoj ovci prispodoba je o Bogu koji ima srce u obliku tabernakulske ključanice. U kojoj god se crkvi nađem, osobito ako nisam u njoj nikad slavio svetu misu, uvijek, ali baš uvijek naiđem na problem s ključanicom tabernakula: ili se teško stavlja ključ, ili ga se pak ne može lako izvaditi. Ili, što se meni dogodilo jednom, ne možeš ni vidjeti gdje je ključanica. Ne ću nikad zaboraviti jednu smiješnu situaciju kad su mi redovnice u jednoj crkvi kazivale izdaleka:»sad desno, sad lijevo, ne, ipak desno «dok sam ključem tražio ključanicu po tabernakulu dok ju, uz pomoć sestara, konačno nisam pronašao. Nekako u toj problematičnoj tabernakulskoj ključanici vidim simbol odnosa Boga i čovjeka. Bog je u Isusu Kristu otključao srce, ono je probijeno patnjom i dobilo je ključanicu na srcu. Tako na kraju naša prispodoba dobiva neočekivan zaokret. Sada smo mi ti koji smo pozvani tragati za Pastirom, Isusom. Isus je izgubljen u tabernakulu, izgubljen u našem životu. Čeka da ga pronađemo. Ali zato je potrebno pronaći ključanicu tabernakula njegova srca, a pronaći ćemo ju samo ako i sami dobijemo ključanicu na tabernakulu svojega srca, ako dobijemo probodeno, probijeno srce, otključano srce jednako Kristovu otključanom srcu. Ivica Raguž živo vrelo

34 OTAJSTVO I ZBILJA 30. lipnja Trinaesta nedjelja kroz godinu Ulazna pjesma Narodi svi, plješćite rukama, kličite Bogu glasom radosnim. Ps 47, 2 Zborna molitva Bože, po krštenju smo postali sinovi svjetla. Molimo te da nas nikad ne obavije tama zablude već da uvijek svijetlimo istinom. Po Gospodinu. Darovna molitva Bože, ti daješ učinak svojim otajstvima. Molimo te da naše služenje bude sveto kao i tvoji darovi. Po Kristu. Prvo čitanje 1Kr 19, 16b Elizej ustade i pođe za Ilijom. Čitanje Prve knjige o Kraljevima U one dane: Reče Gospodin Iliji:»Pomaži Elizeja, sina Šafatova, iz Abel Mehole, za proroka namjesto sebe.«ilija ode odanle i nađe Elizeja, sina Šafatova, gdje ore: pred njim dvanaest jarmova, sâm bijaše kod dvanaestoga. Ilija priđe k njemu i baci na nj svoj plašt. On ostavi volove, potrča za Ilijom i reče:»dopusti mi da zagrlim svoga oca i majku pa ću poći za tobom.«ilija mu odgovori:»idi, vrati se; ja sam svoje učinio.«on ode, uze jaram volova i žrtvova ih. Volujskim jarmom skuha meso i dade ga ljudima da jedu. Zatim ustade i pođe za Ilijom da ga poslužuje. Riječ Gospodnja. Otpjevni psalam Ps 16, 1-2a Pripjev: Ti si, Gospodine, baština moja! Čuvaj me, Bože, jer se tebi utječem. Gospodinu rekoh:»ti si moj gospodar!«gospodin mi je baština i čaša: ti u ruci držiš moju sudbinu. Blagoslivljam Gospodina koji me svjetuje te me i noću srce opominje. Gospodin mi je svagda pred očima jer mi je zdesna da ne posrnem. Stog mi se raduje srce i kliče duša, pa i tijelo mi spokojno počiva. Jer mi nećeš ostavit dušu u podzemlju ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda. Pokazat ćeš mi stazu života, puninu radosti lica svoga, sebi zdesna blaženstvo vječno. Drugo čitanje Gal 5, Na slobodu ste pozvani! Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Galaćanima Braćo: Za slobodu nas Krist oslobodi! Držite se dakle i ne dajte se ponovno u jaram ropstva! Doista vi ste, braćo, na slobodu pozvani! Samo neka ta sloboda ne bude izlikom tijelu, nego ljubavlju služite jedni drugima. Ta sav je Zakon ispunjen u jednoj jedinoj riječi, u ovoj: Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga! Ako li pak jedni druge grizete i glođete, pazite da jedni druge ne proždrete. Hoću reći: po Duhu živite pa nećete ugađati požudi tijela! Jer tijelo žudi protiv Duha, a Duh protiv tijela. Doista, to se jedno drugomu protivi da ne činite što hoćete. Ali ako vas Duh vodi, niste pod Zakonom. Riječ Gospodnja. Ulazna: 108 Kliči Bogu ili: 238 Dan Gospodnji Otpj. ps.: 89 Ti si, Gospodine Prinosna: XVI Nosimo dare Pričesna: 260 O da bude radost ili: 244 Odzivam se, Isuse Završna: 259 Krist nas je sobom hranio ili: 217 Bože, tvoj smo sveti narod 32

35 I posla glasnike pred sobom Mozaik u crkvi sv. Apolinara, Ravenna, 6. st. Popričesna molitva Gospodine, žrtva koju smo prinijeli i primili nek nas ojači da uvijek ostanemo u tvojoj ljubavi i donosimo plod u postojanosti. Po Kristu. Pjesma prije evanđelja 1Sam 3,9; Iv 6, 68c Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša; ti imaš riječi života vječnoga. Evanđelje Lk 9, Isus krenu sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu. Za tobom ću kamo god ti pošao. Čitanje svetog Evanđelja po Luki Kad su se navršili dani da bude uznesen, krenu Isus sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu. I posla glasnike pred sobom. Oni odoše i uđoše u neko samarijansko selo da mu priprave mjesto. No ondje ga ne primiše jer je bio na putu u Jeruzalem. Kada to vidješe učenici Jakov i Ivan, rekoše:»gospo dine, hoćeš li da kažemo neka oganj siđe s neba i uništi ih?«no on se okrenu i prekori ih. I odoše u drugo selo. Dok su išli putom, reče mu netko:»za tobom ću kamo god ti pošao.«reče mu Isus:»Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio.«drugomu nekom reče:»pođi za mnom!«a on će mu:»dopusti mi da prije odem i pokopam oca.«reče mu:»pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve, a ti idi i navješćuj kraljevstvo Božje.«I neki drugi reče:»za tobom ću, Go spodine, ali dopusti mi da se prije oprostim sa svojim ukućanima.«reče mu Isus:»Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag nije prikladan za kraljevstvo Božje.«Riječ Gospodnja. Braćo i sestre, pouzdanom se molitvom utecimo nebeskome Ocu, koji nas svojom milošću krijepi na putu na koji nas poziva. 1. Tvoja Crkva, Gospodine, novi je narod hodočasnika prema vječnoj domovini: budi joj svjetlo na putu kroz svijet da ustrajno naviješta tvoju riječ i svima svjedoči snagu ljubavi koja preobražava svijet, molimo te. 2. Hod svoje Crkve povjerio si službi pastira: čuvaj ih u svojoj istini i okrijepi ih u radosnome služenju tvome narodu, molimo te. 3. Ljudska sebičnost i nepravda ranjavaju živote mnogih ljudi. Učini nas svjedocima tvoje ljubavi prema svima koji trpe u oskudici i osamljenosti, molimo te. 4. Po riječi evanđelja ti nas učiš da je svatko nositelj tvoga poziva: obdari nas evanđeoskom mudrošću da vjernost tebi stavimo na početak svega što u životu činimo, molimo te. 5. Za pokojnu braću i sestre: njihovo hodočašće ovom zemljom okruni zajedništvom s tobom u kraljevstvu nebeskom, molimo te. Svemogući Bože, ti si nas po svome Sinu pozvao da hodimo putem spasenja. Ne dopusti da nas zaslijepi i zaustavi ono što je prolazno; pomozi nam da vjerno hodimo prema onome što je vječno. Po Kristu Gospodinu našemu. živo vrelo

36 OTAJSTVO I ZBILJA XIII. nedjelja kroz godinu Vjera je hod za Gospodinom Današnja misna čitanja sastavljena su kao mali mozaik na temu Božjega poziva. U prvom čitanju iz Prve Knjige o Kraljevima pripovijeda se o pozivu proroka Elizeja, nasljednika proroka Ilije. Zapovijed da pòmažē Elizeja, Sina Šafatova, za proroka namjesto sebe, Ilija je dobio u onom mističnome iskustvu kad mu se Bog objavio na brdu Horebu u šapatu laganoga i blagoga lahora (usp. 1Kr 19, 12). Nakon toga, sišavši s brda Horeba, Ilija je doista susreo Elizeja dok je ovaj orao na njivi te je na njega bacio svoj plašt. Elizej je razumio tu gestu. Shvatio je da mora poći za prorokom Ilijom, ali prije toga htio se pozdraviti sa svojim roditeljima. Zamolio je Iliju da mu to dopusti, a ovaj mu je odgovorio:»idi, vrati se, jer što sam ti učinio?«(1kr 19, 20). Taj Ilijin odgovor čini se proturječnim s prethodnom gestom bacanja svoga plašta na Elizeja, jer ga je time jasno pozvao da pođe za njim. Ali tim Ilijinim riječima zapravo se krije istina o podrijetlu Elizejeva poziva. Bacanjem svoga plašta na Elizeja Ilija je izvršio zapovijed kojom je Bog odredio da mu Elizej bude nasljednik. Ali Elizej po svemu sudeći nije bio i Ilijin izbor. U biblijskim tekstovima koji govore o njihovu zajedničkom životu (1Kr 19, 19 2Kr 2, 18) jasno se osjeća Ilijina distanciranost u odnosu na svoga poslužitelja i nasljednika. Za vrijeme Ilijina djelovanja Elizej je potpuno u njegovoj sjeni. A kad se približavao čas Ilijina odlaska s ovoga svijeta, on je stalno odvraćao Elizeja od toga da ga prati onamo kamo ga šalje Jahve. Elizej je ipak bio ustrajan, i tek na kraju mu Ilija kaže:»traži što da ti još učinim prije nego što budem uznesen ispred tebe!«(1kor 2, 9). Elizej je zatražio da mu padne u dio obilje Ilijina duha. Tako se i dogodilo. Kad je Ilija uznesen na nebo, na Elizeja je opet pao Ilijin plašt, i na njemu je počinuo Ilijin Duh (usp. 2Kr 2, 13-15). Tako na početku i na svršetku njihova zajedničkoga života stoji isti znak. Plaštem kojim se ogrtao Ilija, zaogrnut je i Elizej. A osobe zaogrnute istim plaštem imaju nešto bitno što ih povezuje. U slučaju Ilije i Elizeja to je proročki poziv. U tome smislu treba shvatiti i Ilijinu distanciranost. Premda se čini protuslovnim, ta distanciranost u stvari pokazuje ono što ih povezuje. Iliju i Elizeja povezuje isti Božji proročki poziv. Bog, a ne sam Ilija, odredio je Elizeja za njegova nasljednika. Bog, a ne oni sami, povezao je njihove živote. Ilija je to znao i upravo je to pokazao svojim distanciranim odnosom prema Elizeju. On je bacio na Elizeja svoj plašt, ali je s druge strane stalno pokazivao da nije on taj koji ga pozvao, jer proročki poziv ne dolazi od ljudi, nego od Boga. 34 Enzo Marino: Nasljedovati onoga koji je Put.

37 Ustrajnost u odazivu Tema Božjega poziva u odlomku iz Evanđelja po Luki neodvojivo je povezana s nasljedovanjem Isusa. On je sa svojim učenicima na putu prema Jeruzalemu. Na tome putu nije primljen u jedno samarijansko selo, ali za razliku od Jakova i Ivana, Isus to ne doživljava tragično. Dok su oni poželjeli da mještane dotičnoga sela uništi oganj s neba, Isus pokazuje razumijevanje za to što ga kao Židova koji ide u Jeruzalem Samarijanci ne žele u svojoj sredini. Prekorivši Jakova i Ivana zbog njihove naglosti, on jednostavno odlazi u drugo selo. To je kontekst u kojem se događaju tri poziva na nasljedovanje. U prvom slučaju neki nepoznati čovjek sam od sebe kaže Isusu:»Za tobom ću kamo god ti pošao. (Lk 9, 57). Isus mu odgovara kako ići za njim pretpostavlja stanovitu materijalnu nesigurnost, jer»lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio.«(lk 9, 58). Vidjelo se to i u odbijanju mještana onoga samarijanskog sela da ga prime. Ne znamo je li nakon Isusova odgovora dotični čovjek ostao pri svojoj nakani da ide za njim. Slijedi odmah drugi slučaj u kojem sad Isus poziva nekoga čovjeka da pođe za njim, ali ovaj bi htio prije pokopati svoga oca. No Isus mu odvraća:»pusti neka mrtvi, pokapaju svoje mrtve, a ti idi i navješćuj Kraljevstvo Božje.«(Lk 9, 60). Slično se događa i u trećem slučaju gdje neki čovjek izražava želju da ide za Isusom, ali bi se prije toga htio oprostiti sa svojim ukućanima. Isus to okretanje natrag smatra neprikladnim te kaže:»nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje.«(Lk 9, 69). Te riječi zvuče kao kontrapunkt pozivu proroka Elizeja. Kad je bio pozvan za Ilijina nasljednika, on je doslovno držao plug u rukama, ali mu je Ilija za razliku od Isusa dopustio da ode kući i pozdravi se s roditeljima. Vidjeli smo da je to zato što Ilija nije izvor Elizejeva poziva. Upravo u tome krije se razlika između Ilijina i Isusova pozivanja. Ilija poziva Elizeja jer mu je tako naredio Bog na brdu Horebu, ali on Elizeja nije izabrao. Isus, međutim, i poziva i bira. Tu se vidi jedinstvenost Isusova ZRNJE Tri osobe koje su poželjele krenuti za Isusom poslužile su mu da nas pouči što prista - je nasljedovatelju njegova puta. Prvomu, koji je spreman poći»kamogod«za Isusom, on odgovara da to»kamogod«nije moguće vezati uz mjesto, uz sigurnost, uz dom On, naime,»nema gdje bi glavu naslonio«. Potrebno je prihvatiti tu nenavezanost, bezmjesnot ( utopičnost ), kako bi se moglo nasljedovati Njega koji nije od ovoga svijeta. Drugi, koji bi htio pokopati oca, dobiva odgovor da je potrebno sve»pustiti«, sve ostaviti, kako bi se bilo slobodnim. Ono što je uistinu potrebno pustiti jest strah pred smrću. Hod za Isusom ne može zaustaviti ni sama smrt. Treći će biti poučen o ustrajnosti: za ravnu brazdu potreban je pogled usmjeren u daljinu, bez okretanja i posustajanja. To troje: prihvaćanje nesigurnosti da bi se bilo slobodnim, napuštanje svezâ života da bi se istinski živjelo te briga oko ustrajnosti kako bi se dospjelo do cilja, obli kuju svakodnevicu Isusova učenika. odnosa s Ocem.»Ja i Otac, jedno smo«kaže Isus u Evanđelju po Ivanu (usp. Iv 10, 30). Zato Isus za razliku od Ilije kada nekoga pozove, ne pokazuje autentičnost toga poziva tako da se distancira od onih koje je pozvao. Upravo suprotno. Bitno svojstvo življenja Isusova poziva jest to da oni koje je pozvao stalno budu s njime. Zato i kad ga napuste, Isus svoje učenike ponovno poziva i okuplja povezujući ih sa sobom. A povezujući ih sa sobom povezuje ih i jedne s drugima u zajedništvo ljubavi i međusobnoga služenja. U takvom pozivu prepoznat će apostol Pavao još jedan bitni element. Kristov poziv poziv je na istinsku slobodu, kako čitamo u današnjem drugom čitanju iz Poslanice Galaćanima:»Doista vi ste, braćo, na slobodu pozvani! Samo neka ta sloboda ne bude izlikom tijelu, nego ljubavlju služite jedni drugima.«(gal 5, 13). Domagoj Runje živo vrelo

38 OTAJSTVO I ZBILJA 7. srpnja Četrnaesta nedjelja kroz godinu Ulazna pjesma Spominjemo se, Bože, tvoje dobrote usred hrama tvojega. Kao ime tvoje, Bože, tako i slava tvoja do nakraj zemlje doseže. Ps 48, Zborna molitva Bože, ti si poniženjem svoga Sina podigao pali svijet. Udijeli svome narodu svetu radost. Oslobodio si ga ropstva grijeha: privedi ga uživanju vječnog veselja. Po Gospodinu. Darovna molitva Gospodine, ovaj prinos tvome imenu nek nas očisti i iz dana u dan potiče na izgradnju novoga svijeta. Po Kristu. Prvo čitanje Iz 66, 10-14c Evo mir ću na njih kao rijeku svratiti. Čitanje Knjige proroka Izaije Veselite se s Jeruzalemom, kličite zbog njega svi koji ga ljubite! Radujte se, radujte s njime, svi koji ste nad njim tugovali, da se nadojite i nasitite na dojkama utjehe njegove, da se nasišete i nasladite na grudima krepčine njegove. Jer ovo govori Gospodin:»Evo, mir ću na njih kao rijeku svratiti i kao potok nabujali bogatstvo naroda. Dojenčad ću njegovu na rukama nositi i milovati na koljenima. Kao što mati tješi sina, tako ću i ja vas utješiti utješit ćete se u Jeruzalemu.«Kad to vidite, srce će vam se radovati i procvast će vam kosti ko mlada trava. Očitovat će se ruka Gospodnja na njegovim slugama. Riječ Gospodnja. Ulazna: 75.1 Spominjemo se, Bože Otpj. ps.: 131 Kliči Bogu, zemljo sva Prinosna: 237 Mir svoj, o Bože Pričesna: Kušajte i vidite ili: Dođite k meni ili: 241 Oče naš dobri, slavimo ti Ime Završna: 75 O Srce, Sina Božjega Otpjevni psalam Ps 66, 1-3a.4-7a Pripjev: Kliči Bogu, sva zemljo! Kliči Bogu, sva zemljo, opjevaj slavu imena njegova, podaj mu hvalu dostojnu. Recite Bogu:»Kako su potresna djela tvoja!sva zemlja nek ti se klanja i nek ti pjeva, neka pjeva tvom imenu!«dođite i gledajte djela Božja: čuda učini među sinovima ljudskim. On pretvori more u zemlju suhu te rijeku pregaziše. Stoga se njemu radujmo! Dovijeka vlada jakošću svojom! Dođite, počujte, svi koji se Boga bojite, pripovjedit ću što učini duši mojoj! Blagoslovljen Bog koji mi molitvu ne odbi, naklonosti ne odvrati od mene! Drugo čitanje Gal 6, Ja na svom tijelu nosim biljege Isusove. Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Galaćanima Braćo: Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojem je meni svijet raspet i ja svijetu. Uistinu, niti je što obrezanje niti neobrezanje, nego novo stvorenje. A na sve koji se ovoga pravila budu držali, i na sveg Izraela Božjega mir i milosrđe! Ubuduće neka mi nitko ne dodijava jer ja na svom tijelu nosim biljege Isusove! Milost Gospodina našega Isusa Krista s duhom vašim, braćo! Amen. Riječ Gospodnja. 36

39 Žetva je velika, ali radnika malo. Đuro Seder: Krist, Pričesna pjesma Dođite k meni svi, izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti, govori Gospodin! Mt 11, 28 Popričesna molitva Gospodine, nahranio si nas božanskim darovima. Molimo te, obdari nas spasenjem i ne daj da te ikad prestanemo hvaliti. Po Kristu. Pjesma prije evanđelja Kol 3, 15a.16a Mir Kristov neka upravlja srcima vašim. Riječ Kristova neka u svem bogatstvu prebiva u vama! Evanđelje Lk 10, 1-9 (kraća verzija) Počinut će na njemu mir vaš. Čitanje svetog Evanđelja po Luki U ono vrijeme: Odredi Gospodin drugih sedamdesetdvojicu učenika i posla ih po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći. Govorio im je:»žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju. Idite! Evo, šaljem vas kao janjce među vukove. Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće. I nikoga putem ne pozdravljajte. U koju god kuću uđete, najprije recite: Mir kući ovoj! Bude li tko ondje prijatelj mira, počinut će na njemu mir vaš. Ako li ne, vratit će se na vas. U toj kući ostanite, jedite i pijte što se kod njih nađe. Ta ` vrijedan je radnik plaće svoje. Ne prelazite iz kuće u kuću.«riječ Gospodnja. Poslušni Kristovoj riječi i njegovu poslanju, uputimo svoje molitve nebeskomu Ocu za Crkvu i za sav svijet: 1. Crkvu, zajednicu tvojih vjernika, učinio si znakom spasenja u svijetu: daj da, oslobođena od svih navezanosti na prolazno, uvijek bude mjesto tvoje blizine za sve ljude, molimo te. 2. Za djelo naviještanja evanđelja odabrao si apostole i učenike: daj da se svi koje danas zoveš na put svećeništva radosno i u potpunome predanju odazovu tvomu pozivu, molimo te. 3. Za sve ljude do kojih je doprla tvoja riječ spasenja: otvori im srca za tvoj dar spasenja i daj da budu graditelji tvoga kraljevstva među ljudima, molimo te. 4. Za nas ovdje okupljene: pomozi nam da se uvijek prepoznajemo tvojim učenicima te sve zadaće i službe koje su nam povjerene vršimo u vjernosti evanđelju, molimo te. 5. Preminulu našu braću i sestre primi u zajedništvo svoje nebeske slave, molimo te. Svemogući Bože, u svome Sinu Isusu Kristu dao si nam dar spasenja i povjerio nam zadaću svjedočanstva vjere. Čuvaj u nama svoju riječ da bude plodna spasenjem za nas i za ljude koje susrećemo. Po Kristu Gospodinu našemu. živo vrelo

40 OTAJSTVO I ZBILJA XIV. nedjelja kroz godinu Radnici Božje žetve Gospodin Isus rado se i često izražavao slikama uzetim iz svakodnevnoga seoskog života, njemu vrlo bliskima jer je i odrastao u malome galilejskom mjestu Nazaretu. To čini i u trenutku kada šalje svoje učenike pred sobom u gradove i mjesta u koja je kanio i sam kasnije doći. Poslanje učenika popratio je poukom u kojoj se, između ostaloga, mogu izdvojiti dva bitna dijela. Najprije ih poučava o bîti poslanja i zadaće koju stavlja pred njih, a potom im daje i praktične upute kako se trebaju ponašati dok budu vršili svoje poslanje. U Božjoj žetvi Pošten radnik koji dolazi raditi u žetvi, glede svoga poziva prvo bi trebao znati da radi u žetvi Božjoj. On nije gospodar usjeva ni žetve, jer urod nije nastao njegovim trudom i sposobnostima, već Božjim darom i zalaganjem. I bez njega Božja je životna snaga podigla usjev i dala da uzraste do mjere zrelosti i spremanja u žitnicu. Zato radnik nije gospodar žetve, već samo radnik koji se iskreno trudi svoj posao vršiti na najbolji mogući način. A uz Oca nebeskoga i Krist je također gospodar žetve jer i on sam ima ovlast izabrati radnike i poslati ih pred sobom. Budući da sebi pripisuje ovlasti koje ima Otac nebeski, on neizravno svjedoči o svojemu božanstvu i o vjerodostojnosti. U protivnome, kad bi neovlašteno slao radnike u žetvu, on bi ih odvodio od Božje žitnice, to jest od života vječnoga. Dakle, uz Oca nebeskoga, samo je on vlastan poslati radnike na njivu Božju, te će ih i osobno zadužiti potrebnim zadaćama kako se ne bi dogodilo da rasprše urod, već ga prikupe u Božju žitnicu. Žetva pak u kojoj radnici rade jest čovječanstvo na koje Bog stvoritelj na neki način polaže pravo, jer nikoga ne bi bilo da on nije zasijao, to jest stvorio čovjeka. Stoga je sasvim logično da očekuje, kada dođe vrijeme žetve, da sve ljude sabere u svoju žitnicu, ma koliko se oni sami nekad otimali iz njegove ruke tražeći lažnu slobodu od njega. Njegovo je pravo, a prije svega potreba, ne u smislu da nad svojim žitom želi gospodariti na tiranski način, već da želi spasiti sve one koje je njegova 38 Đuro Seder: Kristov dolazak u slavi, 2004.

41 ZRNJE ljubav i velikodušnost pozvala u život. Jer čim je posijao njivu stvorio čovjeka učinio je to s određenim ciljem, svjestan kako je smisao ljudskoga života ostvaren tek u vječnome spasenju. Stvorivši čovjeka za vječno spasenje u nebu, njegovo srce ne može biti mirno, i ne može bezbrižno promatrati da njegov urod s njegova polja ne dođe do konačnog cilja, to jest žitnice vječnoga života. U tome slučaju on bi se morao osjećati kao neuspjeli poduzetnik ili gospodar imanja. Štoviše, kao netko tko osjeća veliku bol jer sve što je činio, činio je s ljubavlju za dobro svoga usjeva. Zato mu je stalo do toga da čovjek pokaže konačnu zrelost opredjeljujući se za njega i za vječno spasenje. Poslanje Crkve za naviještanje evanđelja kroz svu je povijest razumijevano kao njezina vjernost evanđelju. Vjera se osnažuje i okrje - pljuje dok se daje, dok biva kušana u svjedoče nju drugima. Vjera nije na kušnji samo pred onima koji se protive Kristovu putu; još je više na kušnji pred onima koji traže Krista i istinsku radost življenja. U tom»kušanju«traži se zrelost naše vjere, jasnoća naše osvjedočenosti i oduševljenosti za Krista. Odgovornost za vjeru drugih i za kršćansko lice društva u kojemu živimo govori o zrelosti naše vjere. Doista, pri hvaćanje poslanja obnavlja Crkvu, učvršćuje vjeru i kršćanski identitet te ulijeva novi žar u oduševljenju za Krista. Odlike i ponašanje radnika Pa ipak, čovjeka kojega je toliko ljubio nije htio na silu odvući u svoju žitnicu, već ga je ostavio na otvorenome polju očekujući da progleda, da vidi Božji povijesni trud oko njegova spasenja i u ljubavi donese slobodnu odluku opredjeljenja za Boga. A jer to ne ide samo od sebe, ni spontano ni linearno, na tome polju slobode i povijesti Bogu su potrebni vrijedni suradnici koji će čovječanstvu svjedočiti o Božjim spasenjskim naporima oko čovjeka i čovječanstva. Na taj će način i dozivati u svijest potrebu vjernosti Bogu i njegovoj ljubavi, žrtvi i naporu. Isus traži takve radnike u polju, to jest žeteoce u žetvi, a ne neodgovorne račundžije i lijene dangube koji su došli gubiti vrijeme i namiriti sebe u tuđem polju. Iskrenom je radniku doista stalo do gospodareva usjeva i uroda te se najprije raduje ako je njiva urodila plodnim usjevom. Radnik u žetvi treba posjedovati i prikladan alat, jer ne može prikupljati urod s polja bez dobroga srpa i kose. U slučaju radnika u polju Božjemu, najpriklanije oruđe je ništa, shvaćeno kao ništa ljudskoga. Jer ljudskim metodama i oruđima služe se ljudi zavodeći ljude na otpad od Boga, a oni koji su Božji, računaju ponajviše na Božju snagu kojom naviještaju radosnu vijest koju su primili od samoga Boga. Zato Isus očekuje da ne nose sa sobom ništa ni kese, ni torbe, ni obuće, te isto tako da od nikoga ništa ne traže, već se zadovolje u zahvalnosti blagovati ono što im se ponudi. Zadaća žeteoca potom je učiniti sve kako bi Božji urod došao u njegovu žitnicu, to jest kako se ne bi izgubilo nijedno zrno, nijedan klas koji je Bog podigao i koji je podržavao da raste na njegovoj njivi. Radnici na njivi Gospodnjoj sasvim su usredotočeni na spasenje ljudi, do mjere da ne traže svoj osobni probitak i svoje osobno zadovoljstvo. No, kako su i oni ipak samo ljudi, Isus je imao potrebu i izravno ih upozoriti da se ne oslanjaju samo na sebe te da ne traže nikakve naknade niti ikakvog probitka za ono što čine. Mjera njihove vjernosti je predanje za gospodarevu žetvu, a najjače im je oruđe poniznost i vjernost, samoprijegor i sebedarje. Kad ih šalje, Isus želi da ljudima donose mir i radost, a ne da vrebaju kakvu plaću mogu dobiti u kućama koje posjećuju. Iz rečenoga je sasvim razvidno zašto treba moliti gospodara žetve da pošalje radnika u svoju žetvu. Vrijedan radnik ne nastaje sam od sebe, već je plod odgoja i djelovanja Duha Svetoga. Na nama se, stoga, moliti da bude što više takvih radnika koji će prihvaćati svoje poslanje iz ruke Očeve, to jest dati se odgojiti milošću Duha Svetoga za revne i krjeposne radnike koji će se više truditi oko spasenja onih koji su im povjereni, nego oko vlastite dobrobiti. Ivan Bodrožić živo vrelo

42 Pisma čitatelja Trenutak U Euharistijsko klanjanje i(li) klečanje nastojanju oko obnove duhovnosti u našoj župnoj zajednici uvedeno je cjelodnevno euharistijsko klanjanje jednom mjesečno. Na tu pobožnost odaziva se znatan broj vjernika, moleći u tišini. Zamjećujem da u toj pobožnosti klanjanja pred izloženim Presvetim Sakramentom pojedini vjernici mole sjedeći. Je li to prikladan stav tijela kod euharistijskoga klanjanja? Josipa M. Slavlje euharistije, u kojoj na sakramentalan način postajemo dionici Kristova božanskoga života primajući njegovo tijelo, obogaćuje naš život i okrjepljuje nas da Gospodina možemo slaviti i svojim tijelom. Otkupljenje se uvijek tiče i tijela. U sakramentalni je događaj uključen čitav čovjek i duhom, i dušom i tijelom. Sabranost i pobožnost ne žive se samo nutarnjim motrenjem, otvorenošću srca i pozornošću misli, nego i izručenošću tijela pred Onim koji se utjelovio»radi nas i radi našega spasenja«. Sakramenti uvijek posreduju otajstvo utjelovljenja Božjega dara spasenja koje se daruje i zahvaća naše tijelo: uranjajući ga u vodu, pomazujući ga svetim uljem, hraneći ga, združujući ga sa životnim suputnikom, dodirujući ga položenom rukom koja pomiruje ili posvećuje U otajstvu euharistije istina o tijelu je ključ razumijevanja i doživljavanja zbiljnosti spasenja. Unatoč tomu, za mnoge je vjernike, čini se, podjednako teško vjerovati da je euharistija Kristovo tijelo, kao i biti tijelom u liturgiji (A. Grillo). Trude se biti sabrani duhom, pozorni mišlju, otvoreni srcem, a tijelo kao da je ostavljeno izvan slavlja, a time i izvan otkupiteljskoga Božjeg zahvata. Štoviše, tijelo će doživjeti kao smetnju ili zaprjeku istinitosti slavlja. Zato tijelo, od kojega se ipak ne mogu odvojiti, ne odražava ono što nastoje nutrinom proživljavati. Geste i stavovi tijela u liturgiji oblikuju se samim liturgijskim činom u kojemu tijelo sudjeluje pa će se iz samih gesta i stavova tijela moći iščitavati naša molitva, poklonstvo, kajanje, zahvaljivanje, izručenost, upućenost prema dru- gima U činu pričesti primamo Kristovo tijelo u svoje tijelo. Blagujemo ga. Sjedinjujemo se s njime. Postajemo ono što smo primili. Euharistijsko klanjanje omogućuje nam vratiti se istinskomu susretu s Gospodinom u tijelu. Presveti oltarski sakrament, izložen na oltaru, nije povjeren samo našemu motrenju i razmišljanju o njegovoj prisutnosti. Doživljavamo ga svim bićem, pa i svojim tijelom. Nastojimo blagovati ga motrenjem, predanjem, otvaranjem života, poklonstvom života, izručenošću tijela. Zato u euharistijskome klanjaju nije izloženo samo Kristovo Tijelo, nego smo izloženi i mi. Izloženi smo pred Bogom, izručeni njegovoj preobrazbenoj Prisutnosti. Možda je katkada jednostavnije razmišljati o Kristovoj prisutnosti u euharistijskome otajstvu, nego sebe uprisutnuti u njegovu prisutnost. Euharistijsko je klanjanje biti istinski prisutan u Prisutnome. Istinitost njegove prisutnosti neupitna je i ne ovisi o nama. Zato je potrebno više se truditi oko vlastite prisutnosti. Klečanje je jedan od poklonstvenih stavova tijela. Premda taj stav ima i druga značenja, primjerice pokore, klečanje se doživljava i kao jednostavniji oblik prostrtosti na tlo (prostracije) u smislu potpune izručenosti Onomu pred kim se prostiremo. Bilo bi pogrješno svesti euharistijsko klanjanje (adoratio) na klečanje pred Presvetim. Klanjanje je više od klečanja. Klečanje je, istina, osobito prikladan poklonstveni stav, ali kod dužih ili cjelodnevnih klanjanja pred Presvetim poklonstvo se može izreći i sjedenjem, uronjenošću u molitvu i razmatranje, osobito u razmatranju biblijskih tekstova ili u molitvi Časoslova. U euharistijskome klanjanju darovano vrijeme jedan je od važnih elemenata. Tu se jednostavno prepuštamo, izručujemo, odričemo se svoga vremena, svoje korisnosti i produktivnosti, kako bismo uronili u eshatološku ljepotu nedjeljivoga života s Onim koji jest. Prikladno sjedenje u molitvenoj izručenosti srca ne treba biti zaprjeka poklonstvenome susretu s Kristom. 40 živo vrelo

43 INFORMACIJE I NARUDŽBE: HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORAL Ksaverska cesta 12a, Zagreb tel.: +385 (0) faks: +385 (0) pretplata@hilp.hr Ispit savjesti PRIPREMA ZA SAKRAMENT POMIRENJA ISPOVIJEDI PRIREDIO: mons. Ivan Šaško Knjižicu po cijeni od 5,00 kuna možete naručiti na narudzbe@hilp.hr ili na broj telefona +385 (0) Troškovi poštarine nisu uračunati u cijenu. Za župne urede, koji za svoje vjernike žele naručiti više primjeraka, predviđeni su posebni popusti*: 50 primjeraka 125,00 kn; 100 primjeraka 225,00 kn; 200 primjeraka 400,00 kn. *Navedeni popust odnosi se samo na župe i pretpostavlja da knjižica nije namijenjena za daljnju prodaju. živo vrelo List izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3,70 EUR; 4,50 CHF; 6,20 USD; 6,20 CAD; 7,50 AUD Godišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 48 EUR; 58 CHF; 80 USD; 80 CAD; 97 AUD BiH, SRB, MNE: 36 EUR Za pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. IBAN: HR model plaćanja: 02 poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. IBAN: HR SWIFT: PBZGHR2X

44 Koraci nošeni čežnjom za Nebeskim gradom Autor Josef Eberz,