12-13.qxp_12-15GI :48 Seite 1 Čovjek u svojoj egzistenciji smrt doživljava kao nešto što bi najradije uklonio. Smrt je neizbježna stvarnost

Транскрипт

1

2 12-13.qxp_12-15GI :48 Seite 1 Čovjek u svojoj egzistenciji smrt doživljava kao nešto što bi najradije uklonio. Smrt je neizbježna stvarnost kojom završava njegov život i s njime sve ono što je on sam u svome životu postao i ostvario. U današnjoj radikalnoj usredotočenosti na ovostranu, zemaljsku stvarnost, čovjek smrt doživljava još većim neprijate - ljem i prijetnjom. Što više može, on pojavnost smrti potiskuje iz svoga života: stari i na smrt bolesni smještaju se daleko od javnosti, djeci se skriva da su djed ili baka umrli da ne bi doživjeli šok itd. I što je više moguće, čovjek se aktivno bori protiv smrti, želeći usporiti starenje i što dulje odgoditi svoju smrt: zdravom ishranom, športom, medicinom, tehnologijom. Smrt, priroda i grijeh Biblija i teologija o smrti govore najčešće na dva načina: s jedne strane smrt je posljedica grijeha, a s druge strane smrt je prirodan završetak čovjekova života na zemlji. Počnimo od zadnjega da bismo došli do prvoga tumačenja. Danas je prevladavajuće uvjerenje da bi čovjek umro i da nije sagriješio. Čovjek kao Božje stvorenje dio je ostaloga stvorenoga svijeta prirode, i zato je na jednak način prolazan, podložan je prirodnom zakonu nastajanja i nestajanja, rađanja i umiranja. Ako pak čovjek ne bi bio besmrtan u svome iskonskom stvorenom stanju, onda se pitamo, u kojem smislu je točno da je smrt i posljedica čovjekova grijeha. Razlika je najprije u njegovu doživljaju smrti. Da prvi ljudi nisu sagriješili, čovjek smrt ne bi do živ - ljavao kao nešto tragično, nego kao prijelaz iz vremenski i prostorno ograničene egzistencije u način vječnoga života s Bogom, za koji ga je sam Bog stvorio. Grijehom je čovjek izgubio svoj iskonski odnos povjere nja prema Bogu i ljudima, i to se odražava u nje- 12 ŽIVA ZAJEDNICA 3-4/2018 dr. sc. s.valerija Čovjek u božjoj vječnosti Smrt između neizbježnosti i slobodnoga čina Po uzoru na Isusa Krista, svaki vjernik je pozvan da svoju smrt prihvati u slobodnoj i predanoj slobodi. Nakon Kristova spasenjskoga djela mi moramo umrijeti fizičkom smrću da bismo došli do Boga. Ali nas je Isus Krist oslobodio od posljedica grijeha koje su u situaciji smrti posebno vidljive: od straha i tjeskobe smrti te na poseban način od duhovne smrti kao odijeljenosti od Boga. Upravo u Isusu Kristu, posebno u njegovoj samoći, žrtvi i smrti, Bog je prevladao smrtni ponor između sebe i čovjeka. Pokazao je svoju blizinu s nama ljudima time što je sam ušao u najdublje nevolje našega života. govu doživljaju same tjelesne smrti kao svršetka njegova zemaljskoga života. Umjesto povjerenja u Boga koji ga poziva k sebi, čovjek pod utje - cajem grijeha doživljava smrt na puno teži način: ne kao prijelaz i predanje Bogu, nego sa strahom i nesigurnošću, s osjećajem skončanja svoga života i neizvjesnošću hoće li dalje živjeti. Kada se govori o smrti kao posljedici grijeha, ima se u vidu još jedna druga dimenzija, s daleko težim pos - ljedicama, a to je duhovna smrt. Čovjek se grijehom okreće od Boga, dak - le protiv onoga tko mu daruje posto - janje i vječni život. A život bez Boga i u odijeljenosti od Boga, izvora svega života, u Bibliji i teologiji opisan je kao stanje duhovne smrti, dok je pravi život onaj u zajedništvu s Bogom. Kristova pobjeda nad smrću Božja objava u Isusu Kristu nam kazuje da duhovna smrt, a još manje ona tjelesna, za čovjekovu sudbinu nema više zadnju riječ. Isus je umro na križu ne zato jer je sam bio grešan, nego radi nas i radi našega spasenja. Našu ljudsku smrt on je sam slobodno preuzeo na sebe te svojom smrću pravednika i uskrsnućem pobijedio je snagu smrti i nas je oslobodio od njezine uništavajuće moći. I nakon Kristova spasenjskoga djela mi moramo umrijeti fizičkom smrću da bismo došli do Bo- ga. Ali nas je Isus Krist oslobodio od posljedica grijeha koje su u situaciji smrti posebno vidljive: od straha i tjeskobe smrti te na poseban način od duhovne smrti kao odijeljenosti od Boga. Upravo u Isusu Kristu, posebno u njegovoj samoći, žrtvi i smrti, Bog je prevladao smrtni ponor između sebe i čovjeka. Pokazao je svoju blizinu s nama ljudima time što je sam ušao u najdublje nevolje našega života. Smrt kao čin predanja U krštenju smo postali već dionici Kristove spasenjske pobjede nad smrti i novoga života s njime, kako to lijepo tumači Pavao u Poslanici Rimljanima (6,1 11). Po Isusu Kristu smrt više nije nepobjedivi neprijatelj čovjeku, nego vrata u vječ ni život s Bogom. U tom smislu poznati teolog Karl Rahner posebno je istaknuo da kao Kri - s tovi sljedbenici smrt ne bismo trebali prihvatiti samo pasivno: kao neizbježnu sudbinu i skončanje našega zemaljskoga života. Po primjeru Isusa Krista, i mi našu smrt možemo pretvoriti u najviši čin naše slobode i predanja Bogu. Premda je izvana izgledalo da je Isus prisiljen na smrt koju ne može izbjeći, evanđelja kazuju da je Isus tu od ljudi nametnutu smrt prihvatio svjesno i slobodno, kao svoje dosljedno svjedočenje Očeve ljubavi prema ljudima. Po uzoru na Isusa Krista, svaki vjernik je pozvan da svoju smrti prihvati u slobodnoj i predanoj slobodi, ne samo kao neizbježni svršetak svoga zemaljskoga života, nego i kao put prema svome potpunom dovršenju u vječnosti s Bogom. Naše ljudske snage nisu dovoljne za takav heroj- ski čin. On je moguć samo u vjeri i po milosti smrti Isusa Krista, da u času smrti sebe potpuno predamo živome i vječnome Bogu. Zato u pučkoj pobožnosti molitve za sretnu smrt imaju i te kako smisla i vrijednosti. n

3 12-13.qxp_12-15GI :37 Seite 1 Svijest o Božjem sudu na kraju čovjekova zemaljskoga života i o ponovnom Kristovu dolasku duboko je ukorijenjena u kršćansko vjerovanje. Međutim, kroz povijest kršćanstva Božji sud se češće interpretirao kao izraz Božje kazne i srdžbe nego li Božjega milosrđa. Umjesto nade i radosnog iščekivanja Gospodinova dolaska ( Gospodine, dođi! ), Božji sud je bio povezivan s Danom gnjeva (Dies irae) kada bi Bog konačno kaznio svijet i čovječanstvo. Božji sud na kraju života i vremena znao se koristiti kao sred - stvo opomene i prijetnje, da bi se njime vjernike prisililo na odgovorno moralno djelo va nje u ovome svijetu. Umjesto nade u spasenje i zajedništvo s Bogom, više se naglašavao strah od muka u čistilištu i paklu, koje je u konačnici svatko želio izbjeći. Puno ljudskoga pripisano Bogu K tome, predodžbe o Božjemu sudu često su bile potkrijepljene ljud - skom težnjom za pravednošću, koja nije ostvarena u ovozemaljskome životu. Ljudi su svoje želje projicirali na svemogućega Boga. Od njega se oče kivalo da će njegova pravda biti pravednija od one na ovome svijetu: da će nevini i žrtve zla biti nagrađeni za svoje patnje, a zli da će dobiti svoju pravu kaznu, kojoj su vješto izbjegli na zemlji. Opasnost takvih očekivanja skrivala se u tome da su se oni pravedni već sada mogli osjećati sigurnima zbog svoje nagrade i da su se mogli radovati zbog kazne koja će zateći počinitelje zla. U današnje vrijeme tema Božjega suda zadobila je još jednu dimenziju. Nije neobično danas čuti raz - mišlja nja da Božji sud ne odgovara predodžbi o Bogu ljubavi kak voga nam je navijestio Isus Krist. Takav stav proizlazi iz druge krajnosti, ka- 12 ŽIVA ZAJEDNICA 5-6/2018 Sud: istina o čovjeku u svjetlu Božjega milosrđa Istina o Božjem sudu satkana je od vjere u Božje milosrđe i vrijednosti čovjekova slobodnoga djelovanja. da se Boga zamiš lja kao nekoga Dobričinu koji će ionako ljudima oprostiti sve njihove prijestupe. Ovakvim razmišljanjem, međutim, relativizira se vrijednost na šega zemaljskoga života i gubi se svijest naše odgovornosti za naša djela: ako na kraju nema posljedica za naš zemaljski život, ostaje pitanje, kakvoga smisla još ima činiti dobro i izbjegavati zlo? Istina o Božjem sudu ne može se svesti na ni jednu spomenutu krajnost. Iako je vječni život u konačnici Božji dar, za budućnost u vječnosti važno je i čovjekovo djelovanje, jer ga je Bog stvorio kao biće obdareno slobodom, da u odgovornosti pred Bogom izgrađuje svoj život i svijet oko sebe. Zato je opravdano govoriti da će ljudi biti suđeni prema svojim djelima i da će svatko položiti račun za svoj život. Bog u konačnici ne nameće čovjeku spasenje mimo njegove slobodne suradnje. Ona je satkana od vjere u Božje milosrđe i vrijednosti čovjekova slobodnoga djelovanja. Neprikrivena istina o sebi Isus Krist svojim djelima i govo - rima poručuje da Božji sud nije čovjeku izvana nametna osuda, nego je to trenutak kada čovjek rekapitulira svoj život i suočava se s posljedicama vlastita djelovanja. Događa se susret čovjeka s Bogom u kojem on otkriva pravu istinu o samome sebi i prosu - đuje svoj život. To čovjek može učiniti jedino u susretu s Bogom, koji ga osposobljuje da vidi sebe kakav jest u svojoj najdubljoj istini, sa svim onim što je na njemu dobro ili zlo. To je trenutak kada s čovjeka padaju sve maske i sva opravdanja postaju nevrijedna. On u svjetlu Božje pravednosti spoznaje svoja dobra i zla djela kao i sve što je propustio učiniti. Tek u susretu s Bogom koji se u Isusu Kris - tu pokazao kao Bog pravedne i milosrdne ljubavi, čovjek može prosuditi koliko je postao sličan Kristu i koliko je njegov život bio usmjeren prema njemu. Ta pak spoznaja može za njega biti olakšanje ili opterećenje, može biti osuda ili oslobođenje. Neodvojivost milosrđa i slobode Iako je vječni život u konačnici Bož ji dar, za budućnost u vječnosti važno je i čovjekovo djelovanje, jer ga je Bog stvorio kao biće obdareno slobodom, da u odgovornosti pred Bogom izgrađuje svoj život i svijet oko sebe. Zato je opravdano govoriti da će ljudi biti suđeni prema svojim djelima i da će svatko položiti račun za svoj život. Bog u konačnici ne nameće čovjeku spasenje mimo njegove slobodne suradnje. S druge pak strane, Bož - ji sud je uvijek veći od naših djela po kojima bismo sami zaslužili ili izgubili vječni život s njime. Ako je sud trenutak susreta s Bogom milosrdne ljubavi, to znači da Bog nije takav da jedva čeka kazniti grešnike, kako bismo mi to ponekada željeli. Bog je veći od ljudskih grijeha i želi da se svi ljudi spase. On stoga ostaje vjeran i grešnicima: pokazuje im te žinu njihovih zlih djela, ali im još nudi mogućnost da se pokaju i okrenu prema njemu na dobro. Božji sud je za svakoga čovjeka konačan te će vrijediti i u trenutku Kris - tova slavnoga dolaska na zemlju. Tada će Božja pobjeda nad nepravdom i zlom biti potpuno očita te će sav stvoreni svijet biti uključen u Božju vječnu budućnost. Poruka posljednjeg suda nije uništenje čovjeka i svijeta, nego je sadržana u pozivu svakome od nas da uvijek iznova ostvarujemo svoje obraćenje, kako nas sudbonosni susret s Gospodinom na kraju života ne bi iznenadio.

4 12-13.qxp_12-15GI :34 Seite 1 Biti potpuno očišćen za život s Bogom Molitva za pokojne izraz je solidarnosti živih i blaženih s onima koji još nisu stigli u potpuno blaženstvo. Ukatoličkoj tradiciji i pobožnosti veoma je raširena molitva za pokojne ili za duše u čistilištu. S tim su bile povezane slike i predodžbe vjerovanja, koje u današnje vrijeme valja ispravno aktualizirati. Podsjetimo, u susretu s Bogom nakon smrti čovjeku izlazi na vidjelo pot - puna i neprevarljiva istina o njemu samome. U Božjem svjetlu čovjek vidi svoj život i shvaća, je li zreo za život s Bogom, ili mu još nedostaje duhovna savršenost da bi mogao biti u vječnom zajedništvu sa svetim Bogom. To, jednostavno rečeno, znači da ishod suda može biti trostruk : osim neba i pakla, nalazi se mogućnost da čovjek jest na putu zajedništva s Bogom, ali za nj još nije potpuno spreman. Na putu prema nebu Katekizam Katoličke Crkve to objašnjava sljedećim riječima: Oni koji umru u milosti i prijateljstvu s Bogom, a nisu potpuno čisti, iako su sigurni za svoje vječno spasenje, moraju se poslije smrti podvrgnuti čišćenju, kako bi postigli svetost nužnu za ulazak u nebesku radost. (br. 1030) Čistilište, dakle, nije otvoreno svima. Oni koji su umrli u stanju smrtnoga grijeha, što znači duhovnu odvojenost od Boga, nemaju mogućnost čišćenja ili dovršenja. Samo oni čija temeljna milosna veza s Bogom nije prekinuta, ali zbog lakih grijeha još nisu u potpunosti prožeti Božjom ljubavlju imat će priliku za duhovno preobraženje. Čistilište nije neka sredina između pakla i neba, nego je put prema nebu; ono je proces dovršenja čovjekova temeljnog poziva biti s Bogom. Onoga tko je u stanju čišće - nja, Bog je već prihvatio u vječno spase nje, ali taj čovjek još nije dosegao puno ostvarenje svoga poziva i potpunu duhovnu zrelost, suobličenost Bogu. Čistilište je put od smrti do konačnoga ulaska u vječno blaženstvo s Bogom. Vatra koja čisti Biblija ne govori izravno o čistilištu niti tu riječi rabi. Ali jedna Pavlova misao može pomoći u dubljem razu - mijevanju značenja čistilišta. Pavao govori da je svojim navještajem u vjernicima postavio temelj koji je Isus Krist i na kojemu svatko sam dalje treba graditi. Slikovito objašnjava da neki Onoga tko je u stanju čišćenja, Bog je već prihvatio u vječno spasenje, ali taj čovjek još nije dosegao puno ostvarenje svoga poziva i potpunu duhovnu zrelost, suobličenost Bogu. Čistilište je put od smrti do konačnoga ulaska u vječno blaženstvo s Bogom. naziđuju zlatom, srebrom ili dragim kamenjem, a neki drvetom, sijenom ili slamom. Što je tko sazidao izići će na vidjelo na dan Gospodnji (1 Kor 3,13 15): Svačije će djelo izići na svjetlo. Onaj će Dan pokazati jer će se u ognju očitovati. I kakvo je čije djelo, oganj će iskušati. Ostane li djelo, primit će plaću onaj tko ga je nazidao. Izgori li čije djelo, taj će štetovati; ipak, on će se sam spasiti, ali kao kroz oganj. Pavao dosljedno svojoj slici materijala kojim se gradi, naglašava da će se kroz vatru pokazati kvaliteta svačijega djela. Sveti Augustin je počeo govoriti o vatri koja čisti i koja uzrokuje veće patnje i boli nego li bilo koja vatra na zemlji. Dakle, nije riječ o vatri kao fizičkoj stvarnosti. Vatra je simbol za Gospodina koji čovjeka sudi, preobražava ga i suobličuje svome slavnome Tijelu. Očišćenje se ne događa kroz 'nešto' nego kroz preobražavajuću snago Gospodina, čiji gorući plamenovi oslobađaju zatvorenost našega srca i preoblikuju ga kako bi zavrijedilo ući u živi organizam njegova tijela ( J. Ratzinger). Kroz povijest čistilište se nerijetko razumijevalo u kategorijama prostora i vremena. Međutim, ono nije neko mjesto koje ima ograničeni rok postojanja te izmiče zemaljskim pros - tornim predodžbama i mjerenju vremena. Čistilište je prijelaz u puno zajedništvo s Bogom. Ono je nužan unu tarnji proces čovjekova preobra - žavanja u kojemu on postaje sposoban za Krista, sposoban za Boga, a time i sposoban za jedinstvo s čitavim zajedništvom svetih (J. Ratzinger). Nije toliko naglasak na kaznenoj dimenziji čistilišta, nego je više govor o usavršavanju, čišćenju, oslobođenju čovjeka od svega onoga što ga odvaja od Boga. Čistilište nije soba za mučenje ili predsoblje pakla. Ono ima terapijsko-ozdraviteljsku svrhu i nije isključivo usredotočeno na dimenziju kazne, makar to čišćenje za čovjeka jest bolno, jer spoznaje koliko je još otuđen od Boga, kojega je odabrao za cilj svoga života. Naša solidarnost i Božje milosrđe Zašto ima smisla molitva za pokojne? Zato što postoji zajedništvo putujuće zemaljske Crkve s nebeskom Crkvom s onom koja je u stanju čišćenja i s onom koja je već proslavljena. Svi koji su Kristovi tvore jednu Crkvu i među sobom su sjedinjeni u njemu, kaže Lumen gentium (br. 49). Molitva za pokojne izraz je solidarnosti živih i blaženih s onima koji još nisu stigli u potpuno blaženstvo. Svrha te molitve nije da oni budu pošteđeni čišćenja, nego da im se doživljaj čišćenja olakša i dođu do blaženoga svršetka. Končano, našu molitvu za duše u čistilištu nije moguće tumačiti poput neke trgovačke transakcije s Bogom: naša molitva i mise ne mogu uvjetovati Boga niti će uzrokovati njihovo spasenje. Jer spasenje je uvijek Božji dar i njegova milost. 12 ŽIVA ZAJEDNICA 7-8/2018

5 12-13.qxp_12-15GI :51 Seite 1 Uskrsnuće radosna vijest o pobjedi nad smrću Vjera u uskrsnuće je najveća radost za kršćanina. Rekli smo da je čovjek stvoren da živi u vječnosti s Bogom i da je punina zajedništva s Bogom kraj nji smisao njegova života. Sada dolazimo do druge tvrdnje koja također proizlazi iz naše vjere: na kraju, sam Bog čovjeku daruje taj život vječni. Bog je čovjeka stvorio ne samo da živi 70 ili 80 godina na zemlji i zatim propadne u ništavilo nepostojanja, nego da vječno uživa u životu s njime. Kao stvorenje i još više kao grešnik, čovjek je podložan smrti, samo po sebi ne može postići vječni život. Smrt je čovjekova najveća zagonetka i nesavladivi neprijatelj života. Samo je Bog onaj koji nadilazi granice materije, prostora i vremena; samo Bog je jači od smrti. Zato samo Bog čovjeku može darovati pobjedu nad smrću, on može učiniti da čovjek nakon svoje tjelesne smrti živi vječno. Odakle znamo da će se to dogoditi? Bog je svoga Sina Isusa Krista uskrisio od mrtvih. Tako će i svakoga čovjeka uskrisiti na život u kojem više nema smrti. Bog svojim darom uskrsnuća u konačnici sam vodi čovjeka do cilja za koji ga je stvorio: omogućuje mu vječni život sa sobom. Isus je uskrsnuo! Vrlo je važno istaknuti jednu činjenicu iz prvih kršćanskih vremena. Isusovi učenici su drugima najprije naviještali da je Isus uskrsnuo od mrtvih. To je bila prva i najvažnija radosna vijest za kršćanstvo: Isus je uskrsnuo! To je sadržaj najstarije zapisane ispovijesti vjere, koju čitamo u Prvoj poslanici Korinćanima (poglavlje 15). Isusovi učenici i prvi kršćani su se najprije radovali zbog Isusa: on je pobijedio smrt na koju je nevin i zbog ljud - skih grijeha bio osuđen. On je živ te je sada i kao čovjek u neprolaznoj Bož joj vječnosti. No, Isusovu uskrsnuću radovali su se i zbog sebe: jer je Isus Krist jamstvo uskrsnuća i novoga života za svakoga čovjeka. Svojom žrtvom na križu i Božjim darom uskr - snuća zaslužio je za sve ljude pobjedu nad tjelesnom i duhovnom smrću. Isus kaže: Ja sam uskrsnuće i život (Iv 11,25). On je došao da svaki čovjek ima život vječni po njemu. Uskrsli Isus stoga nije za nas samo duhovni učitelj koji nam pokazuje kako treba ispravno živjeti. Naša sudbina povezana je s njegovom sudbinom na puno dublji način: po svojoj oslobodi- Bog ni u našem uskrsnuću neće stvoriti sasvim nove ljude (to bi bilo potpuno novo stvaranje novih ljudskih bića). Bit će to isti ljudi, koje će uskrsnuti u svome vlastitom tijelu, u kojem su živjeli na zemlji. Svaki će čovjek zadržati vlastiti identitet svoje osobe i svoga života koji je živio na zemlji. Bit ćemo isti, ali isti na drukčiji način: preobraženi i oslobođeni od svih zemaljskih ograničenja za život s Bogom. teljskoj smrti i po uskrsnuću on je dovršio djelo našega spasenja. Isus Krist nam je ostvario mogućnost vječnoga života, koji će se u nama jednom u potpunosti očitovati. Po njemu ćemo, za njegova ponovnog vidljivog dolaska na zemlju ( paruzija, sudnji dan ), i mi uskrsnuti na vječni život. No, ni prije toga konačnoga događaja Isus nas nije ostavio same. Po sakramentu krštenja već nas priprema na to, da ćemo jednoga dana i mi uskrsnuti: Ako umrijesmo s Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti zajedno s njime (Rim 6,8). To što Pavao kaže događa se ne samo na duhovno-sakramentalan način u krštenju, nego ćemo u Kristu jednom uskrsnuti i u tjelesnoj dimenziji. Čitav čovjek će uskrsnuti Po Kristovu primjeru znamo da će svaki čovjek uskrsnuti u cijelosti svoga ljudskoga bića, u svojoj tjelesno-duhovnoj dimenziji. Tradicija Crkve je tako formulirala vjeru u uskrsnuće tijela ili u uskrsnuće mrtvih. Čovjekovo tijelo u Bibliji označava više od same materije, ono je sinonim za čitava čovjeka u njegovoj vidljivoj dimenziji, po kojoj može s drugima komunicirati i sebe prema drugima na vidljiv način izražavati. Tijelo označava i čovjeka kao biće koje živi u ovim zemaljskim, prolaznim, grijehom ugroženim i smrću podložnim okolnostima. Darom uskrsnuća neće samo čovjekova duša (njegova duhovna dimenzija) živjeti vječno, nego će i čovjek kao tijelo postati besmrtan. Pred Bogom je vrijedan čitav čovjek, a ne samo jedan njegov dio. Do danas nam ostaje radoznalost glede pitanja kakvo će biti to naše uskrslo tijelo koje više neće umrijeti. S jedne strane, pogrešno je govoriti da će se uskrsnućem dogoditi jedna vrsta rekonstrukcije našega sadašnjega materijalnoga tijela. Također je netočno misliti da ćemo nakon uskrsnuća živjeti samo kao duhovi bez tijela. S druge strane, Pavao na primjeru Isusa Krista uskrsloga govori o produhovljenom tijelu, koje više nije pod - lož no granicama materije ni smrti. Zato evanđelja govore da se Isus učenicima ukazao, da je ušao kroz za - tvo rena vrata i sl. Mi ćemo dakle Bo - ž jom snagom biti i tjelesno preo bra - ženi da možemo živjeti u vječnosti. Isti na drukčiji način Konačno, evanđelja kazuju da je Isus raspeti i umrli onaj isti Isus koji je uskrsnuo; zato učenicima pokazuje svoje rane. Bog ni u našem uskrsnuću neće stvoriti sasvim nove ljude (to bi bilo potpuno novo stvaranje novih ljudskih bića). Bit će to isti ljudi, koji će uskrsnuti u svome vlastitom tijelu, u kojem su živjeli na zemlji. Svaki će čovjek zadržati vlastiti identitet svoje osobe i svoga života koji je živio na zemlji. Bit ćemo isti, ali isti na drukčiji način: preobraženi i oslobođeni od svih zemaljskih ograničenja za život s Bogom. Vjera u uskrsnuće zato je najveća radost za kršćanina. 12 ŽIVA ZAJEDNICA 9-10/2018

6 12-13i.qxp_12-15GI :46 Seite 1 Mogućnost vječne odijeljenosti od Boga Pakao je negativan svršetak čovjekova života, promašeni život bez Boga. Ako danas i pomislimo na pakao, onda pred očima najčešće imamo veoma slikovite, tradicionalne predodžbe o njemu: puno tame, vatre, monstruoznih vragova, ljudi izobličenih od muka i patnji. Slike i freske u ranije građenim crkvama tako ga prikazuju. Slavni Dante Alighieri ga je detaljno opisao. I propovjednici su prije često govorili o paklu, vjernicima prijetili njegovim kaznama i pokazivali put kako izbjeći vječne kazne. Metoda straha U prošlosti je nerijetko glavna tema glede čovjekova života nakon smrti bila pakao. Govorilo se o paklu najčešće iz odgojnih motiva: propovjednici su isticanjem njegovih strahota željeli kod vjernika izazvati strah i na taj način ih potaknuti na pravi, sakramentalni i moralni put života, kako bi izbjegli vječnu propast. Zato su opisi pakla i njegovih muka bili vrlo maštoviti i često pretjerani. Ponekad se činilo kao da je netko sam bio oče - vidac pakla i sada drugima o njemu pripovijeda. Pri tom se zaboravljalo da je riječ o slikovitom, a ne stvarnom opisu pakla. Također, nerijetko je među vjernicima strah od pakla i od Bož - je kazne bio veći motiv za dobar život, nego li ljubav prema Bogu. Ljud - ska mašta se više bavila paklom kao svijetom zloga, nego li nebom kao stvarnošću dobroga Boga. Danas prevladava sasvim suprotna tendencija: na vjeronauku, u propovijedima i u teologiji se malo ili nikako govori o paklu. Ako je prije prevladavao strah od pakla, danas i među vjernicima postoji zaborav na pakao. U naše vrijeme, kada se nikoga ne smije uznemiravati tobože zastrašujućim sadržajem, kada se treba paziti na politički korektan govor i kada se Boga zamišlja kao nekoga dobricu, koji će nam ionako sve oprostiti, pakao se ne uzima za ozbiljno. Nisu rijetki ni slučajevi u medijima i javnosti, gdje se tema pakla svodi na šalu ili neku zabavnu ironiju. Jedino se još pakao u nekom smislu uzima ozbiljno kada ljudi kažu: prošao sam pakao ili kada se govori o paklu na zemlji. Time se žele izreći strahote i zla koja su pojedinci ili skupine ljudi već ovdje na zemlji morali proživjeti. Odijeljenost od Boga kao najveća patnja Međutim, i danas je potrebno govoriti o paklu u vjerskom značenju: ne kao o nekom pozitivnom sadržaju Pakao nastaje čovjekovim slobodnim i konačnim Ne Bogu. Tako u biti pakao nije nešto što se čovjeku nameće izvana, on sam sebe dovodi u pakao, u vječnu odvo jenost od Boga. Govor o paklu nas po - ziva da ozbiljno shvatimo slo - bodu čovjeka, koji može birati između dobra i zla, života i smrti. naše vjere, nego kao o anti-stvarnosti, koja je suprotstavljena vječnom životu s Bogom. Pri tom je najprije potrebno pročistiti slikoviti, često pretjerani govor o paklu i shvatiti njegov dublji smisao. Jer ni Sveto pismo, ni crkvena tradicija niti teologija ne daju niti mogu dati stvarni opis pakla. O paklu govore najčešće u slikama, metaforama, a one pak služe kao opomena vjernicima: da im pred oči stave posljedice njihova djelovanja, ne zato da stvarno budu kažnjeni, nego da ih se potakne na obra ćenje i promjenu života. Današnjemu čovjeku, koji ima prirodoznanstvenu sliku svijeta, treba reći da pakao nije neko određeno fizičko mjesto na zemlji niti u utrobi zemlje. Pakao je stanje odvojenosti čovjeka od Boga. Ako je čovjek stvoren za život s Bogom i ako je vječno zajedništvo s Bogom cilj njegova života, onda je čovjeku najveća kazna i patnja upravo ta odvojenost od Boga. Pakao je, dakle, negativan svršetak čovjekova života, promašeni život bez Boga. Znamo čuti pitanje, kako je moguće da Bog koji je ljubav, Bog koji je čovjeka stvorio i otkupio može dozvoliti da čovjek završi u vječnoj propasti. Međutim, to dvoje se apriori ne isključuje, nego ovisi o čovjeku. Naime, Bog u je u svojoj ljubavi čovjeka stvo - rio kao slobodno biće i time preuzeo rizik da se čovjek kao njegovo stvore - nje slobodno može okrenuti protiv njega, svoga Stvoritelja. Bog i tada poštuje čovjekovu slobodu i čovjeka ne prisiljava u zajedništvo sa sobom protiv njegove volje. Čovjek se u zemaljskom životu svojim grijesima stalno okreće od Boga, no kada ta njegova odluka postane konačna, onda je sam odabrao vječnu odijeljenost od Boga. Pakao nastaje čovjekovim slobodnim i konačnim Ne Bogu. Tako u biti pakao nije nešto što se čovjeku nameće izvana, on sam sebe dovodi u pakao, u vječnu odvojenost od Boga. Govor o paklu nas poziva da ozbiljno shvatimo slobodu čovjeka, koji može birati između dobra i zla, života i smrti. Pakao nas podsjeća na odgovornost da naše djelovanje sa sobom nosi posljedice. Poziv na obraćenje i odgovornost Govoriti danas o paklu ima smisla, ne u vidu zastrašivanja ili manipuliranja ljudima prijeteći im Božjom kaznom. Govoriti o paklu znači današnjemu čovjeku posvijestiti da svojim životom i djelovanjem ozbiljno može promašiti svoj životni poziv, da pos toji mogućnost da izgubi Boga, a time i sebe samoga. Konačno, govor o paklu kao promašenom svršetku čovjekova života treba imati svoju ozbiljnost, ali opet ne smije zapasti u neizbježnu tragičnost. Naime, koliko god uvažavali čovjekovu odgovornost za njegov život, ipak ne možemo sa sigurnošću reći, nalazi li se i jedan jedini čovjek stvarno u paklu. Jer i ovdje na kraju prevladava naše povjerenje u Božje milosrđe i njegovu želju da se svi ljudi spase. Zato sa sv. Terezijom od Djeteta Isusa možemo izreći dvostruku istinu: vjerujem u pakao, ali se nadam da je prazan. 12 ŽIVA ZAJEDNICA 11/2018

7 12-13i.qxp_12-15GI :07 Seite 1 Nebo od svemira do života s Bogom Nebo je ispunjenje čovjekova cilja života, za koji ga je sam Bog stvorio. Danas gledamo u nebo kao obi - čnu kozmičku, prirodnu stvarnost. U nebo najčešće uzdignemo pogled kada želimo vidjeti kakvo će biti vrijeme. Astronomi, fizičari, astronauti i mi sami prizemljili smo nebo i lišili ga njegove fascinacije. Nekada su ljudi na zagonetniji način gledali nebo: znali su se diviti njegovoj ljepoti, dnevnome plavetnilu ili noćnom sjaju njegovih zvijezda. Kao bezgranični prostor koji nadilazi zemlju, nebo je služilo i kao simbol za mjesto gdje prebiva Bog. U našem današnjem razumijeva - nju, nebo je izgubilo religioznu simboliku ljudske čežnje za beskrajnom srećom i blaženstvom s Bogom. Znan - stvena proučavanja nebo su pretvo- rila u beskrajni prazni svemir, u kojem se čovjek osjeća izgubljen, te u njemu više ne vidi metaforu za mjesto Božjega prebivanja i cilj svoga života. I smjer našega gledanja na život se obrnuo. Umjesto da svoj pogled i život uzdižemo prema nebu, sve više gledamo odozgo prema dolje: iz svemirskih prostranstava okrenuti smo prema zemlji, ne samo fizički, nego i simbolički. Ne želimo čekati na vječno nebo kao Božji dar, nego sami sebi hoćemo stvoriti nebo ili raj na zem - lji, odmah ovdje i sada. Slike životne punine i blaženstva Kao prostor koji nadilazi ograničeni zemaljski svijet, nebo je simbol vječnoga prebivanja Boga i ljudi s njime. Zato je najveća želja svakoga vjernika bila doći jednom u nebo i vječno živjeti s Bogom. Nebo se nerijetko doživljavalo kao suprotnost teškome i patničkome životu na zemlji, kojega je valjalo proživjeti, da bi Bog čovjeka nagradio vječnim blaženstvom. Tu poruku do danas sadrže prekrasni svodovi crkava oslikani maštovitim prizorima iz nebeskoga života Boga i svetaca. Kako se radi o stvarnosti, koju čovjek još nije vidio, Biblija i povijest vjere razvili su različite slike neba kao života s Bogom. Nebo se predočivalo kao raj mjesto izobilja i sklad noga života, kojega je čovjek na početku povijesti izgubio svojim grijehom. O nebu kao radosnoj punini života s Bogom govore i slike poput kra ljevstva Neba, svetoga grada, nebeskoga Jeruzalema, ili pak gozbe, vjenčanja, smijeha, plesa, brisanja suza. Nešto apstrakt - nije nebo se opisivalo kao mjesto svjetla, Božje slave ili gledanja Boga. Bog prihvaća čitava čovjeka sa svim njegovim životom na zemlji, sa svim njegovim is kus - tvima, sa svim njegovim odnosima s ljudima, koje on voli i koji vole njega. Zato se nebo ne bi trebalo zamišljati kao neko stanje, možda pomalo dosadnoga spokoja ili smiraja. Nebo je u biti procvat čovjekova života u Bogu, svih njegovih osob nosti, sposobnosti i želja. Slike neba su metafore koje upu - ćuju na Božju stvarnost, koju do sada nitko od živućih ljudi nije vidio izbliza. Zato je važno reći da je za vjeru nebo najprije duhovna i osobna stvarnost: stanje čovjekova blaženstva i života s Bogom. Nebo je punina života s Bogom, ono vječno zajedništvo s Bogom, koje čovjek u takvom opsegu ne može niti zamisliti: Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube, kaže apostol Pavao (1 Kor 2,9). Nebo nadilazi ovozemaljski život u višestrukom pogledu. U nebu će čovjek biti oslobođen svih zemaljskih patnji, nesavršenosti, bolesti, nepravdi, smrti. Nebo je i više od toga. Ono je ispunjenje čovjekova cilja života, za koji ga je sam Bog stvorio. U nebu sam Bog daruje čovjeku život na koji ga je pozvao u stvaranju, i kojega čovjek sam po sebi nikada ne bi mogao postići. Augustinov usklik se tek u nebu do kraja ostvaruje: Za sebe si nas stvorio Bože, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi. Bog prihvaća čitava čovjeka Vječni život s Bogom u kršćan - stvu ne zamišlja se kao neko sjedi - njenje u kojem čovjek potpuno nestane u bo žanstvu. Nebo je osobna i dijaloška stvarnost, koja se ostvaruje u zajedništvu čovjeka s Bogom, pri čemu čov jek nije poništen u svojoj osobnoj vri jed nosti. Bog u svoje zajedništvo uzima svakoga, konkretnoga čovjeka, sa svim onim što pojedinog čovjeka čini jedinstvenom osobom. Bog prihvaća čitava čovjeka sa svim njegovim životom na zemlji, sa svim njegovim iskustvima, sa svim njegovim odnosima s ljudima, koje on voli i koji vole njega. Zato se nebo ne bi trebalo zamišljati kao neko stanje, možda pomalo dosadnoga spokoja ili smiraja. Nebo je u biti procvat čovjekova života u Bogu, svih njegovih osobnosti, sposobnosti i želja. Nebo ima i univerzalnu dimenziju. Najprije, čovjek u nebu ostaje i dalje povezan sa zemaljskom povi - jesti. Po primjeru Isusa Krista, koji nakon ulaska u nebesku slavu nije izgubio solidarnost s ljudima patnicima i grešnicima, nije ni čovjek koji već jest u stanju blaženstva odvojen od ljudi koji su još na zemlji. Tko dobije udio u nebu Isusa Krista, dobiva istodobno i udio u njegovoj solidarnosti s patnicima ljudske povijesti (M. Kehl). Ko - načno, nebo je univerzalno i zbog toga što uključuje zajedništvo s Bogom svih ljudi, koji dolaze iz svih rasa, kultura i nacija. Nebo započeti sada Ljudska čežnja za srećom i Božje obećanje neba za nas je poziv i zadatak da ga pripremamo već ovdje na zemlji, da ovaj život učinimo bo - ljim, da po nama već sada bude vid - ljivija Božja prisutnost. Naš je zadatak da već sada izgrađujemo djelić neba na zemlji, kao predokus Božje vječne nagrade. Sjetimo se toga kada molimo u Očenašu: Budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji. 12 ŽIVA ZAJEDNICA 12/2018