Piano Loop katalog 2019 fin.fh8

Транскрипт

1

2

3

4 6. Piano Loop Festival SADRÆAJ 2. Uvodnik 3. Program - 6. Piano Loop Festival 4. Programske biljeπke 4. - Marijan Đuzel, klavir (Hr) 6. - Wonmi Kim, klavir (Kr) Sergey Korolev, klavir (Ru) Grieg Pianoduo, klavir četveroručno (Nl) Andrey Gugnin, klavir (Ru) Andreas Frölich, klavir (De) Lovre Marušić, klavir (Hr) Ivo Pogorelić, klavir (Hr) Kemal Gekić, klavir (Hr-SAD) 27. Piano 24 Univerzalni jezik glazbe 28. Program Piano Projekt profesionalni edukacijski programi 29. Ljetna πkola Kemala GekiÊa Majstorske radionice Piano Loop Akademija i pianistiëko natjecanje 30. Impressum 1

5 U dalekom kraljevstvu, skrivenom od pripovjedača bajki, živjela je mala princeza Alba. Svakog je popodneva sjedila na ružičastoj klupi uz prozor svoje sobe i češljala lutku. Točno u 5 sati na prozor bi sletio slavuj i ispunio sobu zvonkom melodijom. Alba bi tada hitro skočila na svoje nožice i plesala po sobi dok bi se sunčeve zrake bljeskale na stakalcima njene haljine. Iz prikrajka, u harmoničnoj koreografiji, slijedila bi je njezina lutka. Plesale bi tako sve dok se livada pod prozorom ne bi ispunila skulpturama od noćnih sjena. Jednoga dana ptičica nije došla. Alba je čekala u svojoj naljepšoj haljiini i po suncu koje je polako zapadalo promatrala vrijeme kako prolazi. Bivala je sve tužnija i lutku koja je plakala umjesto nje, čvrsto je stiskala u svom naručju. Nebo je bilo beskonačno modro, a po njemu prostrta mapa od zvijezda. Najjsjajnija među njima pozove Albu da skoči na nju, pa je ona tako skakutala s jedne zvijezde na drugu sve dok nije stigla do posljednje. Zagledala se u ponor pod sobom i za skok iskoristila fijuk istočnog vjetra. Na proplanku, usred mirnog jezera, zapletena u visoku trstiku stajala je kamena nimfa. Obrati se Albi onozemaljskim glasom. - Tvoja je ptičica izgubila svoju pjesmu i stoga se povukla u vilinsku šumu, iza 12 nebeskih prostranstava i 12 engleskih vrtova. Već je danima traže sve šumske vile. Pronaći će je samo onaj koji joj može vratiti pjesmu. Alba zahvali i nakloni se, kako i priliči princezi, te krene. Staza je vodila do slapa, pa zatim rijeke koja je vodila u gustu hrastovu šumu. Zamršene grane drevnog drveća dodirivale su joj kosu, još uvijek posutu zvjezdanim prahom. Hodala je satima, ne osjećajući umor. I tada ugleda kako iza jednog lista bojažljivo proviruje slavuj. Alba mu se ozarena nasmiješi, a on joj u tišini doleti na dlan. -Zašto ne pjevaš, mali slavuju? -Moja je pjesma zarobljena. Dođi, pokazat ću ti. Pred njima se ukaže jezerce popločano lopočima, a nasred jezera otočić s katedralom obraslom u trnje, toliko sićušnom da bi u nju jedva stala Albina lutka. Jezero se nije moglo prijeći. Slavuj slomljeno pogleda u daljinu, a Alba sjedne na kamen i počne pjevati iz sveg glasa. Što je više pjevala, kao pod dirigentskom palicom, trnje se razmicalo, a katedrala rasla i rasla. Postajala je sve monumentalnijom. Sa pticom u jednoj, a lutkom u drugoj ruci ona zakorači na mramorne stepenice katedrale i uđe kroz visoke gotičke dveri. Za velikim koncertnim klavirom sjedio je Profesor i svirao melodiju malog slavuja. Vanesa Kleva Pleština, prof. ravnateljica Piano Loop festivala in memoriam MLADEN PERAC

6 6. Piano Loop Festival Dvoriπte PalaËe BoæiËeviÊ-Natalis Etnografski muzej Iza Vestibula 4, Split Podrumi Dioklecijanove palaëe PROGRAM ETNOGRAFSKI MUZEJ u sati > Marijan Đuzel, klavir (Hr) u sati > Wonmi Kim, klavir (Kr) od do sati > Piano sati > Sergey Korolev, klavir (Ru) u sati > Grieg Pianoduo, klavir (Nl) u sati > Andrey Gugnin, klavir (Ru) u sati > Andreas Frölich, klavir (De) u sati > Lovre Marušić, klavir (Hr) DIOKLECIJANOVI PODRUMI Prodaja ulaznica: INFO: Udruga Piano projekt piano.loop.festival@gmail.com mob: u sati > Ivo Pogorelić, klavir (Hr) u sati > Kemal Gekić, klavir (Hr/US) 2-3

7 MARIJAN UZEL klavir, Hr Nakon završenog osnovnog glazbenog školovanja u rodnom Imotskom, te u Splitu, pijanist Marijan Đuzel (Imotski, 1990.) diplomirao je klavir na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, u klasi Đorđa Stanettija, studirajući na Sveučilištu za glazbu i umjetnost u Beču kod Jana Jaričeka von Arnima, u sklopu programa Ersamus. Na poziv ugledne slovenske pijanistice, Dubravke Tomšič, studirao je i u njezinoj klasi na Akademiji za glasbo u Ljubljani. Trenutno studira klavir na koncertnom izvođačkom smjeru na Kraljevskom konzervatoriju u Bruxellesu, u klasi uglednog pijanista Aleksandra Madžara. U prosincu imao je zapažen nastup na prestižnom Međunarodnom natjecanju Beethoven u Bonnu. Na 14. međunarodnom pijanističkom natjecanju Beethoven u Beču godine, između 259 prijavljenih kandidata iz 43 zemlje, ušao je u polufinale kao jedan od 13 najboljih natjecatelja te održao recital u dvorani Brahms bečkog Musikvereina. Od nagrada koje je osvojio ističu se Nagrada Darko Lukić na 49. tribini mladih glazbenika Darko Lukić u sezoni 2015./2016., Nagrada Grada Samobora na Natjecanju Ferdo Livadić 2010., nagrada Talent u kulturi INA-e i Slobodne Dalmacije, Grand Prix Lions kluba u Rijeci, 2. nagrada (prvoplasiran) na natjecanju EPTA-e u Osijeku, prva nagrada (apsolutni pobjednik) Natjecanja Zlatko Grgošević (2008.), prva nagrada na natjecanju Mladi virtuozi u Zagrebu (2008.), te niz prvih nagrada na državnim natjecanjima Hrvatskog društva glazbenih i plesnih pedagoga. Za uspjehe tijekom studija primio je Dekanovu nagradu (2010.) i Rektorovu nagradu Sveučilišta u Zagrebu za izvedbu Beethovenovog Petog koncerta za klavir i orkestar sa Etnografski muzej / h > Wolfgang Amadeus Mozart: Fantazija za klavir u c-molu, K. 475 Sonata za klavir br. 14 u c-molu, K. 457 Molto allegro Adagio Allegro assai > Frédéric Chopin Poloneza-fantazija br. 7 u As-duru, op. 61 > Franz Liszt Totentanz: parafraza na sekvencu Dies Irae, za klavir, S 525 Dopuštajući si da mu sama ekspresija bude nit vodilja, već od početnih taktova, ispunjenih kromatikom i nedefiniranim harmonijskim odnosima, W. A. Mozart ( ) vodi nas u tajanstvene, dramatikom ispunjene glazbene predjele Fantazije u c-molu, K Skladao ju je u Beču 1785., a u njoj se jasno osjećaju utjecaji ranijih majstora, J. S. Bacha i C. P. E. Bacha. Dramatični kontrasti pojedinih odjeljaka, umetnutih u sveudilj ipak blag i neopterećen protok četiriju odjeljaka skladbe u različitim tempima - Adagio, Allegro, Andantino i Piu Allegro, ukazuje na improvizacijski karakter skladbe, što i jest bit žanra fantazije, nasuprot vrlo definiranoj arhitektonici sonate. Fantazija u c-molu objavljena je u prosincu objavljena zajedno s Klavirskom sonatom u c-molu, pod nazivom Fantaisie et sonate pour le forte-piano, op. 11, te je zamišljena kao njezin svojevrsni preludij. Sonata za klavir, br. 14, u c-molu, K. 457, drugi dio izvornog opusa 11, nastala je oko pola godine prije Fantazije, sredinom listopada godine. Posvećena je njegovoj učenici Theresi von Trattner, supruzi Mozartova stanodavca, Thomasa von Trattnera. Dok je početak Fantazije misteriozan i nedefiniran, u Sonati je prva tema odmah snažno izražena u oktavama i potvrđena ponavljanjem. Nježan tok Fantazije u Sonati prerasta u uzburkan i dramatičan, čija gesta podsjeća na opernu, posebno u nježnom Adagiu, dok čeznutljiva prva tema finalnog stavka Allegro assai i nemiran karakter druge teme nagovještavaju romantičarske osjećaje, na koje će se gotovo neposredno nadovezati Beethoven u svojoj Patetičnoj sonati. S obzirom da je Mozart vrlo pažljivo birao tonalitete, neobičan je izbor c-mola u

8 ovoj sonati. To je jedna od samo dvije sonate koje je skladao u molskom tonalitetu - prva je bila Sonata u a-molu, br. 8, K 310, iz vremena kada je umrla Mozartova majka. Odabir c-mola ukazuje na vrlo intimnu prirodu i ove Sonate K Zakučasta forma i kompleksna harmonija čine Polonezu-fantaziju br. 7 u As-duru, op. 61 Frédérica Chopina ( ) jednim od najneobičnijih i najmodernijih Chopinovih djela, koje je isprva, nakon što je nastalo 1846., bilo slabo prihvaćeno, premda su veliki interpreti dvadesetog stoljeća poput Arthura Rubinsteina, Claudija Arraua ili Vladimiria Horowitza uvidjeli njegovu izuzetnu vrijednost. Ritamski obrazac i melodijski karakter poloneze u ovom primjeru kasnog Chopinova stila, toliko je rastočen i slobodno tretiran, da je ideja fantazije ono što dominira strukturom skladbe. Tema poloneze iznesena u prvom, plesnom dijelu skladbe, stalno se varira i razvija, da bi srednji dio u H-duru donio koralnu melodiju nad bogatom basovskom dionicom. Poloneza se vraća na kraju skladbe, s novim materijalom, a u kadenci se u briljantnoj maniri isprepliću teme iz uvoda i Lento odjeljka. Fascinacija doba romantizma svime što je bilo srednjevjekovno, a posebno legendama koje su uključivale svijet onostranog, nije zaobišla ni Franza Liszta ( ). Daleko više negoli je to propisivala moda, Liszta je fasciniralo onostrano, do te mjere da je još kao mladić posjećivao opskurna mjesta poput azila, umobolnica ili tamnica u kojima su bili osuđenici na smrt, kako bi dobio nadahnuće za brojna svoja djela u kojima je smrt imala glavnu ulogu. Osim djela Totentanz: parafraze na sekvencu Dies Irae, puno je skladbi koje svjedoče o toj neobičnoj opsesiji. Totentanz ili Mrtvački ples originalno je djelo za klavir i orkestar, S, Liszt ga je zamislio već 1838., a dovršio Naknadno ga je preradio za dva klavira (S. 652) i za klavir solo (S. 525) godine. Način na koji Liszt tretira, odnosno varira srednjevjekovnu sekvencu Dies irae, u kojoj se zorno opisuje Posljednji sud, kompleksan je, prožet snažnim, fizičkim senzacijama zvuka, koje kao da uz arhaičnu koralnu melodije i teksta, žele oživjeti i cijelu povijest njezinih slikovitih odjeka u raznim umjetničkim tvorevinama bogobojaznih autora. Liszt temu provodi kroz niz varijacija, skladajući u rasponu od mračnog, gotovo ironičnog, zvuka, u kojemu, u udaraljkaški tretiranom slogu klavira, katkad kao da se čuje kloparanje kostura u mrtvačkome plesu, pa do anđeoskih zvukova transparentnih figuracija, akorda i arpeggia u nekim drugim varijacijama. (Z. M.) Zagrebačkom filharmonijom u KD Lisinski godine. Nastupao je kao solist uz Zagrebačku filharmoniju, Zagrebačke soliste, Simfonijski orkestar HRT-a, Zadarski komorni orkestar i Orkestar opere HNK u Splitu, pod palicom uglednih dirigenata kao što su Pierre-André Valade, Robert Lehrbaumer, Tonči Bilić, Hari Zlodre, Veton Marevci i Igor Tatarević. Održao je više zapaženih recitala u Hrvatskoj i inozemstvu (Austrija, Belgija, Italija, Njemačka, Švicarska, SAD, Tajland), te nastupio na nizu festivala kao što su Glazbene večeri u Sv. Donatu, Glazbeni umjetnici Zagrebu, Hvarske ljetne priredbe, Koncerti u Eufrazijani, Koncertna sezona Grada Zadra, Rapske glazbene večeri, Svibanjske glazbene večeri u Šibeniku i dr. Croatia Records objavila je njegov prvi solistički CD, Virtuoso Collection: Marijan Đuzel (live), koji je snimljen na koncertu u Hrvatskom glazbenom zavodu u Zagrebu, u veljači 2018., s djelima Beethovena, Schumanna, Bartóka i Kempfa. 4-5

9 WONMI KIM klavir, Kr Wonmi Kim (Seul, 1961.) počela je svoje učiti klavir u dobi od četiri godine, održavajući odmah i svoj prvi javni nastup na nacionalnoj televiziji, a godine održala je i svoj prvi nastup s Komornim orkestrom iz Seula, izvevši Mozartov koncert. Naredne godine s istim orkestrom svira Bachov koncert debitirat će uz Korejski nacionalni simfonijski orkestar s izvedbom Prvog koncerta za klavir Ludwiga van Beethovena. Vrtoglava karijera će je do njezine dvanaeste godine odvesti na više od pedesetak pozornica ciljem Azije, Afrike i Amerike. Klavir je diplomirala na Curtis institutu za glazbu kod Jorgea Boleta 1982., gdje je studij započela dobivši Nagradu Rahmanjinov. Pobijedila je na Trećem međunarodnom natjecanju Franz Liszt u Parmi, 1986., te na Međunarodnom natjecanju Ferruccio Busoni godine. Otada živi u Italiji i nastupa na najvažnijim festivalima i koncertima u Asolu, Bordeauxu, Hitzakker u Hamburgu, Ženevi, Lausannei, Monte Carlu, Nici, Spoletu, Londonu (Wigmore Hall), Školi Menuhin itd. Njeguje i nastupe u komornim ansamblima, nastupajući s Moskovskim virtuozima, Curtis String gudačkim orkestrom, kao i mnogim drugim uglednim ansamblima. Nastupila je na najvažnijim pozornicama izvan Koreje: Kuća akademije u Philadelphiji, Kennedy centru u Washingtonu, RAI Auditoriumu u Torinu i Napulju, te Musis Sacrum u Nizozemskoj. Njezine izvedbe prenosile su različite radijske i televizijske kuće, poput CBS-a, NHK-a, DDR-a, Nizozemskog radija, KBS-a i Kineskog radija. Od profilirala se i u izvedbama rane glazbe, objavljujući album Musica Nova za Tactus u Bologni. Njezin album The Art of Transcription osvojio je Europsku glazbenu nagradu Etnografski muzej / h > Johann Nepomuk Hummel Rondo u Es-duru, op. 11 > Béla Bartók Tri mađarske narodne pjesme iz Csíka, Sz. 35a Rubato L'istesso tempo Poco vivo > Franz Schubert Dvanaest njemačkih plesova, D. 790 Ländler br. 1 u D-duru Ländler br. 2 u A-duru Ländler br. 3 u D-duru Ländler br. 4 u D-duru Ländler br. 5 u h-molu Ländler br. 6 u gis-molu Ländler br. 7 u As-duru Ländler br. 8 u as-molu Ländler br. 9 u H-duru Ländler br. 10 u H-duru Ländler br. 11 u As-duru Ländler br. 12 u E-duru > Claude Debussy La puerta del Vino: Mouvement de Habanera, 3. preludij Druge knjige preludija > Frédéric Chopin Bolero u C-duru, op.19 > Igor Stravinski Tango > Carl Maria von Weber/ Leopold Godowsky Kontrapunktska parafraza na Weberov Poziv na ples Smatran čudom od djeteta, Johann Nepomuk Hummel ( ) je došao u doticaj s najvećim skladateljima svoga vremena, učeći kod Mozarta, Salierija i Clementija, postavši već kao tinejdžer jednim od najcjenjenijih virtuoza na klaviru. Posebno je bio cijenjen kao improvizator na klaviru, gotovo podjednako kao i Beethoven, s kojim

10 je jedno vrijeme bio jako dobar prijatelj. Premda će nekoliko desetljeća nakon smrti nepravedno pasti u drugi plan, a njegove skladbe gotovo nestati s pijanističkoga repertoara, Hummel je bio od presudnog utjecaja na skladatelje sljedeće generacije, kao što je Chopin, koji je model za svoje Preludije op. 28 i Etide op. 10 i 25, pronašao upravo u Hummelovih 24 Preludija, op. 67 iz 1815., te 24 Etide, op. 125, nastalih godine. Jednako utjecajan bio je i Hummelovih udžbenik pijanističke tehnike, Ausführliche theoretisch-practische Anweisung zum Piano-Forte Spiel, opširan tečaj teorije i prakse sviranja klavira, koji je objavljen u Beču Atraktivni Rondo u Es-duru, op. 11, zvan još i Rondo favori, jedna je od skladbi koja ostaje na stalnom pijanističkom repertoaru, noseći u sebi puno prštavog humora, elegancije i poletne odlučnosti, protkanog kroz virtuozno pijanističko tkivo. Béla Bartók ( ) je bio fasciniran narodnom glazbom Rumunjske i svoje rodne Mađarske, odlazeći na niz putovanja na kojima je sakupio značajne količine narodnih melodija, koje je kasnije transformirao u svojim kompozicijama. Godine na dvomjesečnom putovanju posjetio je transilvanijsku regiju Csík. Tada je čuo i tri melodije, koje mu je na pastirskoj fruli odsvirao Áron Balog. Bartók ih je nedugo zatim uglazbio za klavir kao Tri mađarske narodne pjesme iz Csíka, zadržavajući gotovo u potpunosti izvorne melodije i skladajući vrlo diskretnu pratnju u lijevoj ruci. Prva, s oznakom Rubato, pijevna je melodija ukrašena nizom ukrasa, u dorskom modusu, čiji pastoralni ugođaj Bartók zadržava, skladajući jednostavnu pratnju u lijevoj ruci. Isto je i s drugom pjesmom, u eolskom modusu, u kojoj se nastavlja isti tempo, a čije fraze odišu melankolikom i oklijevanjem. Posljednja pjesma, Poco vivo, također je eolska melodija, ali nešto živahnija, noseći kontrastni ugođaj. Ove pjesme pripadaju među najranija Bartókova uglazbljenja narodnih pjesama, a njihova skromnost svjedoči o tome da je htio zadržati njihov što izvorniji oblik. Godina bila je teška za Franza Schuberta ( ). Godinu prije, napisao je simfoniju koja do dan danas intrigira, ostajući tajnom Schubertova života - Simfoniju u h-molu, jedno od njegovih najljepših i najslavnijih djela, koja je iz nepoznatih razloga ostala nedovršena. Iduća godina, 1823., označit će prvo Schubertovo suočavanje s bolešću, sifilisom, od kojeg će umrijeti samo nekoliko godina kasnije. Te godine nastaje njegov velik i značajan ciklus pjesama, Zimsko putovanje, ali i zbirka Dvanaest njemačkih plesova za klavir, (D. 790). Premda bi se iz naziva dalo zaključiti da se radi o ležernoj, neobavezujućoj skladbi, ovaj ciklus je sve samo ne ležernog i lakog karaktera. U ovoj je skladbi Schubert zabilježio neke do svojih najintimnijih misli i stanja, što su ga mučila tijekom perioda u kojem se prvi put suočio s bolešću i bio hospitaliziran. Temeljeći se na ritmu Ländlera, raspoloženje prvog plesa je donekle vedro, kao da natruhama melankolije tek zaviruje prema onome što slijedi, sve dublje poniranje u melankolično istraživanje vlastite duše, koje kulminira sa središnjim petim plesom u h-molu, ili čak fizičkom boli koju prenosi u plesu br. 6, u gis-molu. Dvanaest plesova izvodi se u nizu, bez stanki među njima, zamišljeni poput neprekinutog nizanja raspoloženja, koja su začudno raznoliko izražena prateći iste zadatosti trodijelnog ritma Ländlera. Svoje dvije knjige preludija Claude Debussy ( ) napisao je tijekom nevjerojatno kratkog razdoblja - prvu knjigu krajem i početkom 1910., u samo tri mjeseca, a drugu u jednako tako kratkom vremenu na prijelazu iz u godinu. Premda ih je ukupno 24, oni ne prate model koji je još Bach uspostavio, skladajući u svim tonalitetima dura i mola. Debussyjev niz, premda slijedi određenu shemu i ima zadan raspored, u određenoj mjeri je i fleksibilan, a preludiji se mogu grupirati po volji izvođača. Debussy u njima prikazuje određene prizore ili slike, a publici daje slobodu da sama odredi raspoloženje glazbe, tako što naslove preludija piše na kraju skladbe. Treći preludij druge knjige, La puerta del Vino, nadahnut je maurskom arhitekturom palače Alhambra, u Granadi. Ritam habanere Debussy uspostavlja od početnih taktova, u tonovima Des-dur i As-dur akorda, koji se ponavljaju kroz gotovo čitavo trajanje skladbe, a nad njima se vrlo polagano rastvara lepeza impresionističkih akorda, efektnih silaznih arpeggia, koji iznenađuju bojom, postajući sve strastvenijima i snažnijima i vodeći vrhuncu koji donosi promjenu iz Des-dura u B-dur. Debussy polagano smiruje tenzije, ponavljajući na kraju početnu melodiju i nestajući u sve tišem ponavljanju ostinatnih figura basa. Jedna od slabije poznatih skladbi Frédérica Chopina ( ) je Boléro, op. 19, skladan godine. Ovu španjolsku vrstu plesa (European Music Award) Među ostalim albumima su The Age of Etudes te album sonata s violončelistom Lesliem Parnasom, koji objavljuje Arcadia. 6-7

11 navodno je u Parizu popularizirao slavni operni pjevač, omiljeni Rossinijev tenor Manuel García, otac dviju još poznatijih kćeri: Marie Malibran i Pauline Viardot, koja je također bila i vrsna pijanistica, te Chopinova dobra prijateljica, koja ga je možda upoznala s ovom vrstom glazbe. Chopin u Boléru preuzima maniru južnjačkoga plesa, koja se čuje u ukrasima, ali i pokretu melodije i harmonijskom tkivu glazbe. Međutim, iz nje izvire ples koji je Chopinu bio puno bliži - poloneza, tako da se skladbu ponekad opisuje kao boléro a la polonaise. U vrijeme kada je Chopin skladao Boléro, nije još bio posjetio Španjolsku (to će učiniti tek 1838.). Ipak, prenosi karakteristične boje španjolskog melosa, igrajući se bezbrojnim kombinacijama tonaliteta C-dura i a- mola, kao i brojnim modulacijama kroz koje razvija središnji dio skladbe, završavajući pak skladbu umjesto osnovnim a-molom, ipak punim akordima A-dura. Kao i velik broj ruskih i europskih glazbenika i umjetnika, i Igor Stravinski ( ) će s pojavom novoga rata u Europi iseliti iz Europe u Ameriku. Dosšavši krajem godine u SAD, s 57 godina, morao se prilagoditi novoj sredini, a ne uspijevajući ostvariti autorska prava sa skladbama objavljenima u Europi, bio je prisiljen odmah prionuti na skladanje novih skladbi, kako bi osigurao sredstva za život. Prva skladba koju je u cijelosti napisao u Americi bio je Tango za klavir. Skladba se uredno drži ustrajnog ritamskog obrasca nalik tangu, počivajući na pravilnoj četveročetvrtinskoj osnovi četverotaktne fraze. Ipak, Stravinski uspijeva iskriviti sliku tanga, tako što izbjegava očekivane sinkope argentinskog tanga, na posljednjoj dobi takta, a sinkopu uvodi na drugoj dobi, što stvara pomalo zbunjujući dojam. Tango se čuje u odrješitim odsječenim tonovima melodije i akorda, ali radi se o stiliziranoj, autohtono Stravinskijevoj inačici plesa. Skladba je odmah postala vrlo popularna. Stravinski je ubrzo načinio niz obrada, a obrađivali su je i razni drugi glazbenici. Prvu službeno autoriziranu Stravinskijevu verziju skladbe za orkestar praizveo je Benny Goodman godine. Jedan od najsjajnijih pijanista, ujedno i skladatelja, na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće bio je Leopold Godowsky ( ), znan ponajprije po svojim obradama skladbi drugih skladatelja. Može se reći da mu je glavni uzor bio skladatelj čijem je senzibilitetu bio najbliži - Frédéric Chopin. Originalna Weberova skladba Aufforderung zum Tanz, op. 60, rondo je za klavir iz 1819., kojoj su se i prije Godowskoga divili drugi skladatelji - Berlioz je napravio orkestralnu verziju godine. Poziv na ples skladan je u ritmu valcera te je prva skladba takvog tipa namijenjena koncertnoj pozornici a ne plesnom podiju. Njezin program opisuje par plesača na balu, koji počinje pristojnim mladićevim prijedlogom plesa djevojci, oni se okreću nekoliko krugova po plesnom podiju i potom pristojno rastaju. U Parafrazi, isprva skladanoj za dva klavira (uz obligatni treći klavir), Godowsky na kontrapunktski način tretira originalni valcer sklada verziju za klavir solo i posvećuje je drugom velikanu pijanizma s početka stoljeća, Ferrucciu Busoniju. (Z. M.) IZDAVAŠTVO PRODUKCIJA ORGANIZACIJA Zagreb Baruna Trenka 5 01/ cantus@cantus.hr

12 8-9

13 SERGEY KOROLEV klavir, Ru Sergey Korolev rođen je godine u Moskvi, gdje je počeo svoje školovanje na 67. Glazbenoj školi, kod svoga oca, pijanista i pedagoga Alexandera Koroleva. Tada se upisuje u posebnu glazbenu školu Gnesins u Moskvi, učeći kod Olega Hrushchova. Godine upisuje Rusku glazbenu akademiju Gnesins, u klasi Ekaterine Derzhavine te Arkadija Sevidova. Diplomirao je s pohvalom godine, te upisao usavršavanje u komornoj glazbi, na istoj instituciji, kod profesora Georgija Fedorenka, a potom na Glazbenom univerzitetu u Mannheimu u Njemačkoj, kod Andreasa Pistoriusa i Susanne Rabenschlag. Sergej Korolev osvojio je niz nagrada na pijanističkim natjecanjima: prvo mjesto na natjecanjima Nade, Talenti, Majstori u Bugarskoj, drugo mjesto na Međunarodnom natjecanju Maria Yudina, te prvo mjesto na Međunarodnom natjecanju Umjetnost 21. stoljeća u Kijevu. S roditeljima se nastanjuje u Njemačkoj, gdje održava niz koncerata. Bio je polaznik majstorskih tečajeva Leva Natochenyja, Andrása Schiffa, Emanuela Axa, Valerija Pyasetskog, Alberta Mamrieva, Felixa Gottlieba, Dmitrija Sitkovetskoga, Wolfganga Watzinbgera, Georgija Fedorenka, Verdi-kvarteta, te niza drugih. Od Godine studira specijaliziranu izvedbu kod profesora Leva Natochennyja na Glazbenom sveučilištu u Kalaidosu. Etnografski muzej / h > Johann Sebastian Bach Partita br. 4 u D-duru, BWV 828 Ouverture - Allemande - Courante - Aria - Sarabande - Menuet - Gigue > Ludwig van Beethoven Sonata za klavir u f-molu, op. 57, Appassionata Allegro assai Andante con moto Allegro ma non troppo > Sergej Rahmanjinov Preludiji za klavir (izbor) Preludij u Ges-duru, op. 23, br. 10 Preludij u D-duru, op. 23, br. 4 Preludij u c-molu, op. 23, br. 7 Preludij u g-molu, op. 23, br. 5 Preludij u B-duru, op. 23, br. 2 > Sergej Prokofjev Sonata za klavir, br. 7 u B-duru, op. 83 Allegro inquieto Andante caloroso Precipitato Šest partita pripadaju najvažnijem dijelu opusa za instrumente s tipkama J. S. Bacha ( ). Bach je svih šest skladbi napisao godine, ali objavljivao je svaku partitu zasebno, do godine, kada su doživjele zajedničko izdanje. Svaka je skladana od niza plesova, ispunjenih virtuoznošću i kompleksnošću, a Četvrta i Šesta partita predstavljaju vrhunce ciklusa, obimom i raskoši glazbenih ideja nadmašujući ostale. Četvrta partita počinje dugačkom, briljantnom Uvertirom u francuskom stilu, laganog pokreta, puna boje, lako usporediva s francuskim opernim uvertirama. Allemande, jednako obimna kao i Uvertira, donosi miran ugođaj, pun duboke izražajnosti, dok Courante atmosferu opet olakšava i čini zaigranom. Aria se razvija u snažnom kontrapunktu, nadgrađujući dalje živahni karakter Courantea, prije nastupa nježne Sarabande intimnog, gotovo suzdržanog izraza.

14 Graciozni Menuet intrigantna je kombinacija dvodijelnog i trodijelnog ritma, a slijedi ga Gigue, u briljantnom stilu, s puno pokretljivih pasaža, koje zgušnjavaju dinamičan kontrapunktski slog, te s puno energije i živosti zaključuju niz. Buran tijek Sonate za klavir br. 23, u f-molu, op. 57. Ludwiga van Beethovena ( ) nadahnut će naziv Appassionata, koji će joj tek nadjenuti izdavač Cranz. Djelo uistinu odiše strastvenošću, snažnim osjećajem nemira i neutažive žudnje, koja je pretočena u tijelo i zvuk klavira na dotada neviđen način - Beethoven ju je počeo skladati godine, na početku svog herojskog perioda. Upravo je završio Treću simfoniju, Eroicu, te Waldstein sonatu i Trostruki koncert. Bio je to najplodniji dio njegova života, ujedno i jedan od najmučnijih. Osim što je njegov sluh bio sve slabiji, bio je zaljubljen u groficu Guicciardi, koja mu je bila nedostižna. Svoje osjećaje pretočio je u glazbu nove sonate, dovodeći do ruba, pa i preko ruba mogućnosti tadašnjeg instrumenta, čiji je raspon bio pet do pet i pol oktava, koristeći ga u cijelosti od samog početka sonate, te upravo iz tog razloga birajući tonalitet f-mola, jer je najdublji ton klavira bio duboki F. Stalno posezanje za najdubljim tonovima klavira, i korištenje jednog ekstrema za drugim, u smislu dinamike, zvučnosti, artikulacije, gustoće sloga, bili su beskrajno inovativni te nepovratno unaprijedili način tretmana klavira i neposredno doveli do modernizacije same mehanike instrumenta. Glavna tema prvog stavka nosi mračnu, gotovo prijeteću crtu, iz koje se razvija raskošno tkivo stavka koje kulminira u dugačkoj codi quasiimprovizacijskog karaktera, ispunjenoj arpeggima preko cijelog raspona. Drugi stavak u Des-duru građen je na jednostavnoj temi sastavljenoj od akorda, iza koje se nižu četiri varijacije, imajući funkciju predaha prije nego nastupi jedan od najveličanstvenijih primjera Beethovenova skladanja za klavir, briljantni, olujni Allegro ma non troppo. Deset preludija, op. 23 Sergej Rahmanjinov ( ) skladat će i godine, desetak godina nakon što je nastao omiljeni Preludij u cis-molu, op.3 br. 2, te sedam godina prije nego što će napisati još 13 preludija op. 32. Svi zajedno obuhvaćaju sve tonalitete i nalik su zbirkama preludija J. S. Bacha ili F. Chopina. Rahmanjinov ih se prihvatio, nadajući se da će postati uspješni kao Preludij u cismolu, te da će poboljšati njegovo teško financijsko stanje, u razdoblju nakon što se bio oženio Natalijom Satinom. U preludijima iz opusa 23 Rahmanjinov pokazuje sve svoje umijeće vrhunskog virtuoza, unoseći u njih ne samo izvedbene tehničke izazove, nego i formalnu kompleksnost, te niz inovacija u zvučnosti klavira, koje su neki njegovi suvremenici prepoznali kao tipičnu rusku nacionalnu odliku. Drugi su, poput Vladimira Stasova, točno prepoznali zvuk zvona (koja se jasno čuje u nizu preludija, primjerice u br. 2 u B-duru, br. 4 u D-duru, br. 5 u g-molu itd.), kojima je Rahmanjinov bio opčinjen i oživotvorio ih u zvuku ne samo svoje kantate Zvona, nego i u ranoj Fantaisie-tableaux za dva klavira op. 5, kao i u operi Škrti vitez, dovršenoj 1905., te još nizu drugih skladbi. Središnje djelo velike trilogije Ratnih sonata Sergeja Prokofjeva ( ), najpopularnija od triju, je Sonata br. 7 u B-duru, op. 83. U ovom slojevitom izrazu skladateljevih najdubljih misli, letargija se miješa s agresijom, ravnodušnost s osjećajima očaja i bespomoćnosti, odražavajući svu težinu razdoblja u kojem je nastalo. Bilo je to u jeku Staljinova režima; skladatelj je bio prinuđen funkcionirati, pa čak i skladati prigodne skladbe u čast Staljina, gradeći sliku idiličnog ozračja, ali bio je itekako svjestan mračnog naličja tog režima, koji je progutao nebrojene žrtve, među kojima i niz skladateljevih suradnika i prijatelja. Sonata br. 7 kao da izvire upravo iz spoznaje tog naličja, počinjući mračnom, agresivnom temom, ispunjenom nizom disonantnih suzvuka, katkad nalik pravim klasterima, dok druga tema odiše prije apatijom nego lirikom. Drugi stavak, građen na motivima Schumannove solo pjesme Wehmut (Tuga), iz op. 39, nosi dašak utjehe, ali i iz ovih mirnih tonova sve se hrabrije granaju disonantni pipci, vodeći u zadnjem stavku ka eksploziji upornog, sve zgusnutijeg i bržeg pokreta toccate, koji se sudara sam sa sobom, gotovo groteskno aktivan, tražeći maksimum od pijanista i kulminirajući u oktavnim kaskadama mračnog trijumfa, kojima završava sonata. (Z. M.) 10-11

15 GRIEG PIANODUO klavir ËetveroruËno, Nl Pijanisti Elles van der Heiden i Siebert Nix od godine nastupaju zajedno u sastavu Grieg Pianoduo. Po završetku studija godine na Glazbenom konzervatoriju u Groningenu, u Nizozemskoj, njihova dinamična i strastvena kombinacija četveroručnog sviranja prepoznata je u svijetu komorne glazbe. Pohađali su majstorske radionice Detlefa Krausa u Hamburgu, Vitalja Margulisa u Tilburgu, Danielle Dechenne u Amsterdamu, Hans- Helmuta Schwarza u Heidelbergu i Lenzerheide-Valbelli, te Einara Steen-Nokleberga u Oslu. Sa svojim pomno odabranim programima Grieg Pianoduo održao je dosada velik broj koncerata u Nizozemskoj, Engleskoj, Francuskoj, Belgiji, Švicarskoj, Njemačkoj i Norveškoj. O stotoj obljetnici Griegove smrti, godine, duo je proslavio i dvadesetu obljetnicu svoga djelovanja. Ime toga norveškoga skladatelja, čiji raznovrstan repertoar pokazuje raznolike stilske utjecaje, na najbolji način utjelovio je i repertoar koji je do tada izgradio Grieg Pianoduo, pod motom Four Hands Unlimited! (Čeveroručno, bez granica!) svirajući najrazličitaija ostvarenja za klavir četveroručno, od Schuberta na ovamo. U Norveškoj duo je imao posebnu privilegiju svirati na Griegovom klaviru u vili u Troldhaugenu, u kojoj je skladatelj napisao neka od svojih najljepših djela, te u koncertnoj dvorani Troldasalen, pokraj vile. U ljeto godine, Grieg Pianoduo dolazi u Norvešku na poziv pijanista i specijalista za Griegovu glazbu, Einara Steen- Nokleberga, održavajući koncerte u Oslu i Bergenu, gdje na Griegovom festivalu u Oslu nastupa kao prvi klavirski duo ikada, izvodeći Griegova djela četveroručno Etnografski muzej / h > Ante Božić-Kudrić Rapsodija za klavirski duo, praizvedba > Urmas Sisask Linnutee galaktika (Mliječni put), op. 24 The Sombrero Galaxy, op. 119 Splitski skladatelj i pijanist, Ante Božić-Kudrić (1990.) nakon osnovnog i srednjoškolskog glazbenog obrazovanja na Glazbenoj školi Josip Hatze, diplomira klavir na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, u klasi Ante Milića. Uz niz osvojenih natjecanja za mlade pijaniste u Hrvatskoj, usavršava se kod istaknutih pedagoga (Valdma, Kämmerling, Simone, Bogino, Krpan, Inđić). Od godine Ante Božić-Kudrić intenzivno se posvećuje skladanju, pišući glazbu za kratki animirani film Iz dubine, koje je na Međunarodnom filmskom festivalu Olympia dobio nagradu za najbolji animirani kratki film dječjeg žirija. Svoje prvo veće djelo sklada Suitu za dvije violine i klavir, koja je praizvedena u Maloj dvorani Lisinski u Zagrebu. Uz niz kraćih skladbi, najnoviji njegov rad je Rapsodija za klavirski duo, nastala na narudžbu nizozemskog ansambla Grieg Pianoduo. Ovo djelo za klavir četveroručno temeljeno je na konceptu slobodne transformacije teme. Na festivalu Piano Loop djelo doživljava svoju praizvedbu. Poseban kazališno-glazbeni program, u kojem se kombinira klavir četveroručno s projekcijama i objašnjenjima, Key to the Stars, primjer je tzv. astro-glazbe, koju sklada estonski skladatelj Urmas Sisask (1960.). Njegova glazba temelji se na slikama galaksije. Skladba Linnutee galaktika (Sonata Mliječnog puta), op. 24, nastala godine, u dva dijela opisuje poglede na dinamičnu ljetnu galaksiju, te na mirnu zimsku galaksiju. Urmas Sisask nije prvi koji se bavi idejom povezivanja glazbe "ovozemaljskih" fizičkih glazbenih odrednica s glazbom svemira - već je to u Srednjemu vijeku pokušano s tzv. glazbom odnosno harmonijom sfera, u kojoj su se pokreti i odnosi nebeskih tijela objašnjavali kao određeni oblik muzike, u smislu harmonijskog, matematičkog koncepta. U međuvremenu glazbenici su istraživali niz različitih svemirskih i galaktičkih nadahnuća, dok u svojoj glazbi Sisask pokušava povući paralele između kozmičke i glazbene harmonije, koristeći proširene tehnike sviranja klavira, poput prigušenih žica,

16 sviranja izravno po žicama klavira, te pojačanom uporabom desnog pedala. Dok izvođač stupa u bliski, gotovo organski odnos s mehanizmom instrumenta, na ekranu su kao dio kompozicije, projicirane slike načinjene teleskopom ili običnom kamerom, bilo da se radi o fotografijama sa Zemlje prema svemiru ili onima iz svemira. Skladbu Sombrero iz godine Sisask temelji na teleskopskim fotografijama profesora Petera Barthela, s prestižnog astronomskog Kapeteyn instituta na Sveučilištu u Groningenu. (Z. M.) u dvorani Nacionalnog muzeja. Duo objavljuje CD s Griegovim djelima iste godine, a održava i pijanistički maraton svih Griegovih djela za klavir četveroručno, te tako ovaj dio Griegovog repertoara upisuje na međunarodnu pijanističku kartu. Velik uspjeh ostvaruje i izvedbom skladbe Le Boeuf sur le Toit (Vol na krovu) Dariusa Milhauda. Izvodili su je prema originalnim zamislima, kao glazbu za farce imaginée odnosno nadrealistički balet Jeana Cocteaua, u verziji koju je Milhaud skladao za dva klavira i podnaslovio kao Filmska simfonija na južnoameričke teme. Osim originalnih skladbi za klavir četveroručno, na repertoaru Grieg Pianodua su i brojne obrade, kao što su četveroručne verzije Brahmsovih klavirskih kvarteta (čiji je autor sam Brahms). Duo izvodi i suvremenu glazbu, surađujući s glazbenicima kao što je estonski skladatelj Urmas Sisask, čija se djela temelje na konstelacijama galaksija. Sisaskove skladbe Mliječna staza (Milky Way) i Spiralna simfonija (Spiral Symphony) našle su se na CD-u Grieg Pianodua objavljenom godine. Praizveli su i niz skladbi drugih suvremenih mladih skladatelja, kao što su njemački skladatelj Moritz Eggert, te Finac Jukka Tiensuu. Osim u Europi, Grieg Pianoduo održao je i niz nastupa u Americi, tijekom turneje godine. Velik uspjeh polučila je izvedba skladbe Canto Ostinato Simeona ten Holta na Peter de Grote festivalu godine. Grad Split SPLITSKO- DALMATINSKA ŽUPANIJA 12-13

17 ANDREY GUGNIN klavir, Ru Andrey Gugnin (1987.) diplomirao je na Moskovskom državnom konzervatoriju P. I. Čajkovski, u klasi Vere Gornostayeve. Studij nastavlja na Međunarodnoj pijanističkoj akademiji na jezeru Como, sa Stanislavom Ioudenitchem i Williamom Naboréom. Laureat je niza natjecanja, među kojima su Međunarodno natjecanje Allegro vivo u San Marinu (2008.), Međunarodno natjecanje u gradu Cantu (prva nagrada, 2009.), Međunarodno natjecanje Svetislav Stančić u Zagrebu (druga nagrada i dvije specijalne nagrade, 2011.), Natjecanje Ludwig van Beethoven u Beču (2013.) i Međunarodno natjecanje Valsesia Musica u Italiji (prva nagrada, 2014.). U lipnju osvaja zlatnu medalju i nagradu publike na 16. Međunarodnom pijanističkom natjecanju Gina Bachauer u Salt Lake Cityju (SAD). Godine osvaja prvu nagradu na Međunarodnom pijanističkom natjecanju u Sidneyu. Redovito nastupa na turnejama, na solističkim koncertima, kao komorni glazbenik i kao solist uz orkestar u više od dvadeset zemalja, u glazbenim centrima kao što su Abravanel Hall u Salt Lake Cityju, Eastman School of Music, Victoria Hall u Ženevi, Velika dvorana Moskovskog državnog konzervatorija, Dvorana P. I. Čajkovski u Moskvi, Moskovska međunarodna kuća glazbe, dvorana Muzeja Louvre, Koncertna dvorana Mariinski teatra, Teatro Verdi u Trstu, HNK u Zagrebu, Musikverein u Beču, Carnegie Hall u New Yorku itd. Surađivao je s orkestrima kao što su Ruski državni akademski simfonijski orkestar, Simfonijski orkestar Sanktpeterburške dvorske kapele, Londonska filharmonija, Nizozemski simfonijski orkestar, Moskovski državni akademski Etnografski muzej / h > Boris Papandopulo Osam studija za klavir Vivacissimo Tempo di tango Allegro moderato Allegro vivace Andante con moto Con brio Tempo di blues Allegro moderato > Sergej Prokofjev Sonata za klavir, br. 7 u B-duru, op. 83 Allegro inquieto Andante caloroso Precipitato > Petar Iljič Čajkovski Dumka za klavir u c-molu, op. 59 > Frédéric Chopin Sonata br. 3 u h-molu, op. 58 Allegro maestoso Scherzo: Molto vivace Largo Finale: Presto non tanto Osam studija za klavir pripadaju zasigurno među najljepša i najpopularnija ostvarenja za klavir u velikom i raznolikom opusu Borisa Papandopula ( ). Ovaj nevelik, ali sadržajem nabijen ciklus, nastao u razdoblju od početka travnja do početka srpnja godine, utjelovljuje niz stvaralačkih kvaliteta Papandopula kao zrelog skladatelja, njegovu pronicljivost, spretnost, okretnost u tehničkom i stilskom pogledu, osjećajnost kojom dominiraju elegancija i mjera, sklonost tradiciji i realistično sagledavanje glazbenih noviteta, od kojih u svojim skladbama nije zazirao te ih je koristio s lakoćom, po volji i potrebi.

18 Nada svime time, kao boja, ili nešto još manje uhvatljivo, lebdi u ovim skladbama prepoznatljiva Papandopulova vedrina i lakoća duha. U kontrastnih osam minijatura upleteni su raznovrsni tehnički zadaci, kakve i podrazumijeva ideja studije/etide, a Papadnopulo u njima ujedno koketira s različitim oblicima, stilovima i žanrovima - od baroka do jazza, bluesa, tanga, dodekafonije, iskreno se prepuštajući i udubljujući u zvučnost i raspoloženje pojedine studije, tek katkad si dopuštajući i poneki blago ironijski komentar, kao skladatelj koji je ujedno i neovisan promatrač mnogostrukih i uvijek zanimljivih oblika koje glazba može poprimiti. Sergej Prokofjev, Sonata za klavir, br. 7 u B-duru, op. 83 (Vidi komentar u programskoj bilješci koncerta Sergeya Koroleva). Skladanje tzv. dumki postalo je popularno sa sve većom popularnošću narodne pjesme, kroz različita etnomuzikološka istraživanja raznih sakupljača narodne glazbe u posljednjim desetljećima 19. stoljeća. Termin dumka originalno potječe iz Ukrajine, označavajući baladu melankoličnog karaktera. Prigrlili su je skladatelji različitih slavenskih zemalja, kao instrumentalni žanr kojim dominiraju melodije i motivi koji korijen vuku u folkloru. Među njima je i P. I. Čajkovski ( ), koji je i sam po očevoj strani vukao ukrajinsko podrijetlo. Njegova Dumka za klavir u c-molu, op. 59, podnaslovljena kao Ruski seoski prizor, nosi tipična obilježja s melankoličnim prvim dijelom, koji se temelji na polaganoj modalnoj melodiji, a kasnije se razvija šarolika plesna epizoda, nakon koje slijede njezine virtuozne varijacije. Pred kraj vraća se baladna tema s početka skladbe, koja završava s nekoliko jednostavnih odrješitih akorda. Veličanstveno djelo kojem teško može parirati išta drugo čak i u njegovu vlastitom opusu, Sonata br. 3 u h-molu, op. 58, krunski je dio kasnog opusa Frédérica Chopina ( ). Ujedno i njegova posljednja sonata, koja se odlikuje velikom kontrapunktskom složenošću, suptilnim međumotivičkim vezama, koje se odražavaju na melodijskim linijama, kao i gustoj harmoniji, nadvija se nad brojnim minijaturama i kraćim djelima, poput balada, scherza ili impromptua, donoseći sukus svih dotadašnjih Chopinovih postignuća. Prvi stavak građen je u tradicionalnom sonatnom obliku, na impulzivnoj prvoj temi i lirskoj drugoj, koja je temelj velikog dijela kontrapuntski složenog razvojnog ulomka. Kratki Scherzo građen je od letećih brzih figura, koje proteku i prije nego se uho uspije priviknuti na njih, i vrate u još jednom brzom ponavljanju nakon mekog, harmoničnog središnjeg Trija. Largo predstavlja težište cijele sonate. Mistične početne fanfare uvod au u nježnu melodiju praćenu u basu ritmom nalik otkucajima srca, koji se upravo poput živog organa smiruju i uznemiruju sa svakim čeznutljivim pomakom melodije, prerastajući u neku vrstu nokturna ili sanjarenja, ukrašenog prigušenim mrmorom nježnih figuracija. Finalni Presto, non tanto, građen je u obliku ronda, s kontrastnim odjeljcima, koje pokazuju svu virtuoznost Chopinova pisanja. (Z. M.) simfonijski orkestar, Asko Schönberg ansambl, Camerata Salzburg, Raanana Sinfonietta iz Izraela, Simfonijski orkestar Utaha, Israel Camerata i Tokijski New City orkestar, te pod ravnanjem uglednih dirigenata, među kojima su Valerij Gergiev, Jaap Van Zweden, Reinbert de Leeuw, Daniel Raiskin i Asher Fisch. Rado je viđen gost na festivalima kao što su Pijanistički festival u Ruhru, Glazbeni festival Olympus, Međunarodni festival umjetnosti Art-November, Vivacello, Ars-longa, Ohridski ljetni festival, Šangajski festival, Zagrebačke ljetne večeri, Dubrovačke ljetne igre, Festival mladih u Aberdeeu, Festival scenskih umjetnosti Bermudskog otočja i brojni drugi. Gugnin je snimio Šostakovičeve klavirske koncerte s Ruskim državnim akademskim komornim orkestrom (Delos International, 2007.), potpisujući godine ugovor za Hyperion Records, s kojim će snimiti CD Hommage a Godowsky. Njegov album s Lisztovim djelima dobio je oznaku izbora urednika uglednog časopisa Gramophone. Godine izvest će sve Beethovenove koncerte s Moskovskom filharmonijom, u sklopu posebnog ciklusa koncerata

19 ANDREAS FRÖLICH klavir, De Njemački pijanist Andreas Frölich studirao je sa Stefanom Askenaseom, Vitalijem Margulisom i Pavelom Gililovim. Laureat je niza međunarodnih natjecanja, kao što su Citta di Senigallia, Palma d'oro u Finale Ligureu ili Međunarodna pijanistička natjecanja u Milanu i Beču. Održava koncerte na najpoznatijim pozornicama Europe, Južne Amerike, Azije, Južne Afrike i Australije, među kojima su i glasoviti Mozarteum Salzburg, Concertgebouw Amsterdam i Musikverein u Beču. Gostuje na brojnim festivalima: Rheingau Musikfestival, Schleswig Holstein Musikfestival, Schubertiade Roskilde, Emilia Romagna itd. Kao solist svirao je s orkestrima Salzburški komorni solisti, Bečka komorna filharmonija, Stuttgartski komorni orkestar, Komorni orkestar iz Münchena, Beethovenov orkestar iz Bonna, Rajnskom filharmonijom iz Koblenza, Ruskom filharmonijom, Filharmonijom Lutoslawski iz Wroclawa, Filharmonijom iz Montevidea te mnogim drugim. Andreas Frölich pijanist je Trija Mendelsson iz Berlina. Često nastupa i s Ansamblom Wien, koji predvodi koncermajstor Bečke filharmonije. Snimao je za niz njemačkih i međunarodnih radio postaja, te objavio više od 40 nosača zvuka, među kojima je i niz pobjedničkih, za izdavače poput OEHMS CLASSICS, CPO, EMI, BMG, Divox itd. Andreas Frölich umjetnički je ravnatelj Međunarodnog natjecanja MozArte u Aachenu i istoimenog festivala. Profesor je na Visokoj školi za glazbu i ples u Kölnu, gostujući predavač na akademiji Talent Music Masters u Bresci, međunarodnoj ljetnoj akademiji Mozarteum Salzburg, međunarodnoj školi Holland Music Sessions, te održava majstorske tečajeve Etnografski muzej / h > Wolfgang Amadeus Mozart Sonata za klavir br. 12 u F-duru, K. 332 Allegro Adagio Allegro assai Fantazija za klavir br. 3 u d-molu, K. 397 Fantazija za klavir br. 4 u c-molu, K. 475 Koncert za klavir br. 13 u C-duru, K. 415, transkripcija za klavir i gudački kvintet Allegro Andante Rondeau: Allegro (prva violina: Marica Vilibić, druga violina: Petra Hrnjak Skroza, viola: Nastja Perić, violončelo: Sunčana Tušek, kontrabas: Pjero Malkoč) Iako ostaje donekle u sjeni drugih dviju sonata s kojima je objavljena, Sonata br. 12 u F-duru, K. 332, jedno je od najljepših oživotvorenja genija W. A. Mozarta ( ). Posljednja je u nizu tri sonate, objavljene godine u Beču, uz Sonatu za klavir u C-duru, K. 330 i Sonatu u A-duru, K. 331 (Alla turca). Vjerovalo se da su nastale sedamdesetih godina u Parizu, ali noviji podaci pokazuju da potječu iz godine u Beču. Drugi pak vjeruju da su nastale za Mozartova posjeta Salzburgu iste godine, kada je svoju suprugu Constanzu predstavio svom ocu Leopoldu. Prvi stavak u sonatnoj formi počiva na pijevnoj prvoj temi, nad albertinskim basom, iz kojeg se razvijaju karakteristične pjenušave figure, dok je druga tema galantnog stila. Nakon lirskog, gotovo pastoralnog početka kontrast nastupa uvođenjem dramatičnog sinkopiranog ulomka, koji igra ključnu ulogu u razvoju stavka. Poetičnom ljepotom resi se tematika drugog stavka, koja je u ponavljanju dodatno uljepšana izražajnim ukrasima, koje je upisao sam Mozart. Posljednji stavak tokatnog karaktera, poput početnoga, također obiluje kontrastnim idejama, vodeći kroz mijene iz dura u mol, iz briljantne virtuoznosti u lirsku mekoću cantabile druge teme, koju Mozart

20 iznenađujuće izostavlja u razradi, ali zato ju, pokazujući savršen osjećaj za mjeru, ponovno uvodi netom prije delikatnog pianissimo završetka. Fantazija u d-molu, K. 397, potječe najvjerojatnije iz godine. Kao i druge Mozartove fantazije, i ova je karakterom nalik improvizaciji, što je najočitije u njezinim početnim taktovima. Skladba je vjerojatno isprva i bila neka vrsta improvizacije, uvoda u sonatu (kao što je to ona u c-molu), na što upućuje uvodni Andante, čiji se materijal temelji na nekoliko arpeggia. Prvi dio sastoji se od tri fraze u d-molu, s melankoličnom temom obilježenom karakterističnim uzlaznim i silaznim appoggiaturama, dok Allegretto živahne melodije, prelazi u D-dur. Neobična forma, ritamska raznorodnost i česta mijenjanja tempa, te neobičan karakter, čine ovu fantaziju jednom od najintrigantnijih Mozartovih skladbi. Mozart ju je ostavio nedovršenom, a originalni je rukopis izgubljen. Postoje različita rješenja kraja kompozicije, koji pijanisti nerijetko sami skladaju, odnosno improviziraju. Fantazija u c-molu, K. 475 Vidi u programskim bilješkama za koncert Marijana Đuzela Mozart je igrao važnu ulogu u sve većoj premoći klavira nad čembalom, tijekom osamdesetih godina 18. stoljeća, kada je Europu zahvatila prava pomama za novim instrumentom. Skladajući za novi bečki fortepiano graditelja Johanna Andreasa Steina, Mozart je uvidio mogućnosti njegove napredne mehanike, odnosno veliku osjetljivost na dodir prstiju koja je omogućavala brzu izmjenu dinamike, te preciznost i fleksibilnost u izrazu. Za razliku od Londona i Pariza, u kojima je osamdesetih godina moda klavira već bila zavladala, u Beč je ona stizala nešto sporije te je vrhunac dosegla tek krajem stoljeća: do tada klavir je za većinu kuća bio pravi luksuz. I Mozart je morao iznajmljivati instrument, a zbog stalnog seljenja instrumenta nerijetko je javno nastupao na sasvim raštimanom instrumentu, jednom prilikom i pred carom, godine. Mozartovo sviranje koje su njegovi suvremenici prepoznali kao iznimno iznijansirano i briljantno, bilo je kao stvoreno za novi instrument, a njegovo stvaralaštvo za klavir proizlazilo je iz njegovog načina sviranja. Osim niza kraćih skladbi, poput sonata koje sklada u prvim godinama svoga bečkog razdoblja, sklada i veće skladbe, u prvom redu koncerte za klavir, koji su važni za njegovu reputaciju zrelog skladatelja i pijanističkog virtuoza. Koncert za klavir br. 13 u C-duru, K. 415 jedan je od onih koji pokazuju te kvalitete. Bit će tiskan zajedno s koncertima K. 413 i 414, 1785., dvije godine nakon nastanka. Svaki od ovih koncerata napisan je tako da se mogao izvoditi s cijelim orkestrom, ali i u komornoj verziji, samo s gudačima. Bilo je to vrlo uspješno razdoblje za Mozarta: njegova opera Otmica iz Saraja postiže ogroman uspjeh, a vrhunac je stigao s velikim uspjehom koncerta u ožujku 1783., na kojem je među ostalim svirao Koncert u C-duru (K. 415). Pišući ocu o trima koncertima K , Mozart je opisao neke njihove važne značajke, napominjući kako su na pola puta između teških i lakih - vrlo briljantni, ugodni uhu, ali bez zadiranja u banalnost. U nekim trenucima pružit će izazov znalačkom uhu, ali tako da će i laici biti zadovoljni, ne znajući zašto. Znalci su mogli prepoznati niz posveta - glazbenih parafraza Johanna Christiana Bacha, skladatelja s kojim je Mozart svirao kao dječak i kojega je jako cijenio. Kontrapunktski ulomci također su bili nešto što je namijenjeno profinjenom uhu, kao primjerice na početku Koncerta u C-duru, kod uvodne koračnice, s fugatom triju gornjih linija nad pedalnim basom na dominanti. Mozartov dizajn razvojnog dijela bio je intrigantan i već ukazivao na kasne koncerte, a posebna kvaliteta koncerata je fascinantan dijalog između solista i orkestra. Koncert u C-duru, kao i druga dva koncerta iz skupine, bio je izvođen kako na javnim koncertima, tako i u privatnim salonima, gdje god je postojao klavir. Ograničenja u načinu izvedbe nije bilo. Mozart je puno radio na promociji ovih djela, kopirajući njihove note, prije nego što su djela tiskana. Danas su izgubljene dionice drvenih puhača i timpana za Koncert u C-duru, ali sačuvana partitura za klavir i gudače odlikuje se lijepim slogom i bogatstvom ritma. Prikladnost za komorno muziciranje prednost je ovih koncerata čija je stilska posebnost upravo blizak odnos između solista i ostalih instrumenata. (Z. M.) diljem svijeta. Njegovi studenti dobitnici su niza nagrada. Član je žirija na brojnim međunarodnim pijanističkim natjecanjima diljem svijeta, kao što su Beethovenovo natjecanje u Bonnu, Međunarodna pijanistička natjecanja u Madridu, Valenciji, Goriziji, Hongkongu, Lyonu i mnoga druga