glasilo Matice hrvatske Mostar rujan-listopad 2009. issn 1512-5475 49 Alikadić, Andrić, Aničić, Brkić Milinković, Čajević, Duraković, Jašarević, Kajević, Kolbe, Kordić, Kujundžić, Letić, Lovrić, Lučić, Marijanović, Marinčić, Meić, Nedić, Omerika, Pehar, Prgomet, Šetka, Smoljan, Stojić, Sturm-Schnabl, Tadić, Trumić, Vukoja, Zirdum,Žagar, Žetica
Za utemeljitelja i nakladnika: Josip MUSELIMOVIĆ Glavni i odgovorni urednik: Miro PETROVIĆ Uredništvo: fra Ante MARIĆ, Dragan MARIJANOVIĆ (zamjenik glavnog i odgovornog urednika), Mira PEHAR, Misijana BRKIĆ MILINKOVIĆ Lektor i korektor: Jago MUSA Grafičko oblikovanje: Shift kreativna agencija, Mostar Telefon/faks: +387 36 323 501 E-mail: motrista@tel.net.ba Adresa: Ulica kralja Zvonimira b.b., 88000 Mostar Žiroračuni: 30 60 21 00000 38 226 kod HYPO ALPE ADRIA BANK d.d. Mostar, 161 02 000 115 000 30 kod RAIFFEISEN BANK BiH Cijena: BiH 10 KM, Republika Hrvatska 50 kn, Europa 7,5 Mišljenjem Federalnog ministarstva prosvjete, znanosti, kulture i športa br. 08-91-4/97. od 3. 3. 1997. glasilo Motrišta upisano je u evidenciju javnih glasila pod br. 661 i oslobođeno plaćanja poreza na promet proizvoda. Ovaj broj je tiskan uz potporu Fondacije za nakladništvo / Fondacije za izdavaštvo, Sarajevo.
br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
rukopis Anka ŽAGAR: Abeceda, ničim izazvana... 7 književna radionica Uwe Kolbe: Ne stvarno platonski... 9 Marina TRUMIĆ: Pusti me u svoju pjesmu....14 Bisera Alikadić: U strašnom snu kazivah... 30 Fabijan LOVRIĆ: Stihovi... 34 Fehim Kajević: Majstor carskog vodovoda... 42 Jovica Letić: U sebi....46 Adnan Žetica: Pjesme... 47 Viktorija Aničić: Dvije pjesme... 49 Tomislav Prgomet: Ona i Sfinga... 50 Ivo Mijo Andrić: Grobno mjesto.... 58 Neda Čajević: Ujak Jozo... 61 drama Anto Zirdum: Bellum Batonianum... 63 Krunoslav Šetka: Naš čovjek.... 80 učilište Perina Meić: Antologija plus - čitanje povijesti hrvatskoga pjesništva Ante Stamaća.. 95 Antun Lučić: Duboki pjesnik rubova.... 113 Zdravko Kordić: Rama u djelu fra Jeronima Vladića.... 120 Nenad Smoljan: Logička struktura Predavanja u Washingtonu.... 131 Nusret Omerika: Tragom lirske pjesme Griješni Mujezin... 144 Fabijan Lovrić: Govor pjesme ili paradigma poetike u pjesničkom umijeću... 151
galerija Mile Stojić: Ruža u nevremenu....................................... 165 Ivan Vukoja: Porijeklo Svijeta.... 169 Adnadin Jašarević: Kroz minula stoljeća s Julesom... 172 Atif Kujundžić: Djelo o likovnoj umjetnosti za kontinuitet kulturne i likovne komunikacije...176 čitaonica Atif Kujundžić: Tamni bas Ivice Šarića, sjajna operna karijera... 181 Fabijan Lovrić: Nepokolebljiva oštrica.... 187 Ljiljana Tadić: Na zidinama razrušene troje... 189 Miljenko Stojić: Između vjeđa i stvari... 192 Ferida Duraković: Mahala ne mahala Marina je u mojoj pjesmi....194 Dragan Marijanović: Red rod svoj čuva... 196 Atif Kujundžić: Traganje za osobnim smislom kao smislom općenito.... 201 Fabijan Lovrić: Traženje ravnoteže misli... 205 Ljiljana Tadić: Sonetna magma ožalošćene kose... 207 Miljenko Stojić: Bistrenje... 209 Krunoslav ŠETKA: Kameni utvarač... 211 Anto MARINČIĆ: O književniku odsječene desnice... 213 Katja Sturm Schnabl: PoeSIEja... 215 Mato NEDIĆ: Dodir s dušom Vukovara... 217 ljetopis Mira Pehar: In memoriam: Dalibor Brozović (1927. 2009.).... 219 Misijana Brkić Milinković: In vino - poezija.... 226 Misijana Brkić Milinković: Visoko i vrijedno priznanje uglednom odvjetniku, predsjedniku Matice hrvatske Mostar, Josipu Muselimoviću.... 227
književna radionica Uwe Kolbe Ne stvarno platonski SACCO & VANZETTI za J. Halle Mi malobrojni milioni tražimo Tražimo kao prije stotinu godina prije hiljadu godina Mi malobrojni tražimo: Da se nebo stropošta. Mi tražimo: Da se nebo stropošta. Da se nebo stropošta. Više mi ne tražimo. Premalo nas je. Mi malobrojni milioni Ne možemo tražiti više. ISTOK 2 Ovu razumijem, ulazim u bezmjerne duboke oči. Ovdje se krši riječ, padaju ograde, ne oklijevaju ni usta ni ruka, govori se i daje, bez kraja. Iz Ne grglja Da, htjedoh li ikad biti drugo? Teško, meko, bez daha. Sve bješe okolišenje, dajem đavole Zapada za ovog anđela od bola. Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 9
CINIK Šta me sad goni da to dosjetkom il ludilom nazovem, Bože, ako si tu bio rijetko ozbiljan, onda sam te senilno psovao al lukav je Tvorac: stvorio si Edenski vrt za mučenje naše svijesti sa varljivom željom za povratkom u neku takozvanu svijetlu budućnost, i bilo ti je od početka jasno da će valjati kao motor za par hiljada godina rata, za par hiljada godina nemira, u kojima, posmatrajuć, sad uživaš u savršenosti cinizma. NE STVARNO PLATONSKI Tišina od graktanja vrana i dubokog snijega, od zlatnih stabala vrlo providne šume. Čamac moj spljeskan, juče još kao vječnim ledom, danas više neprohodnim. Promočene teške cipele, ruke zgrčene oko noža i čaše. Da ne bi pjesme gotovo zaboravljenog ljeta i da ne zazvuča s ležaja u krošnji jedne vrbe i da ne rimova ljupki lov sa igrom, cijelu drugu zemlju, živio bih samo zimi. BEZUMNOST ONOG KOJI OTVORI OČI 1 Znaš li ti uopšte da sve se prevrne kad otvorim oči? Natrčiš li na me, probušiću te, al kako je to banalno i uzgredno. Dođi drži me ipak de učini to dok riječi ove hoće svaku lobanju da raznesu svaku daljinu i prazninu. Tà ne vrijedu tu ništa čaj piti i okolo trčati, govoriti o razvojnim mogućnostima. Ništa me čvrsto ne drži za nekoga, nigdje me nešto ne može zadržati, sve dok su mi oči otvorene. Tu sam kao neki čovjek što je mikro- i makrokosmosu blizak, a dok se upravo tamo krećem ne podnosim nikakve zadrške. Ja to dišem, dodirujem, mirišem, kašljem, znojim se. Ti to daješ meni, ja to dajem tebi, mi nemamo ništa a sve ima nas, raspetljan niko ne može da živi. 2 Pritom ja tačno znam u kom čeličnom ormaru konačim i koja me škrinja obgrli. Ali šta o odbrani znam? Imenujem se i upropašten sam! 10 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
ĆOŠKASTA SJENKA MOJE GLAVE na bijeloj haljini jedne žene suknji jedne djevojke uličnoj kaldrmi Sivocrveno je nebo Žut zatvor Plavo opasno prelivajući u zeleno Ćoškasta sjenka moje glave Jedna pjesma o bojama jedan asocijativni lanac u pomanjkanju motiva Slomljeno ogledalo Ogledanje na telefonu Ćoškasta sjenka moje glave jedan poziv upomoć prema juče usred ljeta u ono što je dopušteno u otvorenu cijev opravdanja moga oblaka Ćoškasta sjenka moga Ja dječja je sjenka Bestjelesna jer isparila u državnoj gunguli prošle i ove i druge zemlje ORFEJ ZBUNJENO Dolazim ovamo od žena. Prvo osjećaj na jeziku, kasnije sortiram riječi. Dolazim dolazim od žena obično zbrkan, žena bez broja. Ne razmjenjivasmo imena u tami, u pećinama, u šumi. Dolazim dolazim dolazim. Ja pitah još, tražih još, patih, al bješe samo frktanje pa odsiječe šegrtu mucanje. Dolazim od žena sa sjekirama, od žena sa giljotinskim butinama. Od straha dolazim dolazim dolazim, od žena, straha do danas. Malen bijah, odrastoh, nijem, ali mucam, morao bih da budem, dođi nježni. Kad bi to priznanje bilo, ljekovito, od jetre, ali toga nema, ja idem idem idem s riječima k ženama, ulazim sa prozračnom odjećom u šumu što prisluškuje. Jedna ćoškasta sjenka pritišće listove ramenâ biva mir od misli protiv dvije-tri praznine Jedna ćoškasta riječ fali Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 11
NE Zamisli da bi mogla reći ne. Tvoja majka stoji na vratima, i ti kažeš ne, i siđeš niz strmo mlinsko brdo i kažeš ne na mlakoj kiši. Ideš duž jedne ulice, glasno se smijete, i ti kažeš ne. Vozite se autobusom i začuđeno svijet gledate dok ti ne kžeš. Krećeš se između gradova sa tim Ne, i pogađaš gdje treba. Nagovoriš se na jedan komad ravedskog kolača i kažeš ne drugome pivu, kažeš ne noći, ne bolesno orošenom bilju, ne klipu mašine koji zariba, ne sreći koja tako izgleda, ne očima koje gledajuć očekuju, ne ruci što u tvojoj ruci leži, ne kažeš i klimneš glavom, a sutra, ruka je tu, još uvijek su tu ruka i miška i miris, zamisli, rekla si ne životinji, zamisli svoju snagu, još veću, Ne zamisli, ne, zamisli veličinu toga Ne, zamisli jedan Ne-život, i kažeš ne u lice, kažeš to sutra, kažeš sad ne i dobiješ na drugoj strani toga Ne, nakon igre, ne, dobijaš ljepotu izlazeć iz igre u punom zamahu, ali ljepota nije ta riječ, ako li je jednom pogledaš: Ne gori, ovo Ne očiju, i to je početak. 12 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
POZDRAV U vozovima dolazi, ulicama galopira, preko vinograda leti, kroz blatnjave rijeke hita, preko crkava i tornjeva katedrala korača pagansko božanstvo, sestra jednog boga, brat jednog boga. Trebalo bi da potpalimo vatru. Trebalo bi da pjevamo na bregovima. Trebalo bi da sebi dozvolimo ovu paklenu zabavu, šture maske pružimo nadleštvima, bacimo pred nadleštva u svim gradovima i mjestima. Trebalo bi da opet izučimo onaj jezik što je pred novinama i lažima kamere ležao, držao se za stomak i smijao. Ja sam samo jedan od vjesnika. Dođite da hulimo na propovjednike vode. Ismijaćemo ih namrtvo. NOVEMBAR, KAŽEŠ TI, NAJMRAČNIJI MJESEC Napolju, u prostoru koji je inače ništa, stojiš i pereš se. Veoma se nadam da te neprijateljstvo golih zidova ne prisiljava na otpor kojem moja toplina još nije dorasla, za čije sam se uvježbavanje udjenuo ovdje između tuđih i sopstvenih rečenica. Onda iz tvojih udova pokulja nesporazum i mene je strah. Ali Platon pušta Aristofana da govori o prepolovljenim četvoronošcima, okruglim, brzim, o njihovoj želji za ponovnim sjedinjavanjem. Molim, tako me uzmi u svoj bliži krug. ZBIRKA Ja sakupljam očeve. Imaš li još jednoga za mene? O daj mi od ukusnoga, dobićeš štogod od ubavijega. Lijepi, pogureni očevi, pri igrici u šumi, blistavo umjetno zubalo. Ono im najednom izbije kroz smijeh, njin vječni život u nama. Ja volim očeve. Ne mogu uopšte da ih imam dovoljno. Žene volim zbog njihovih očeva. Zbirka ipak ostaje nepotpuna, priznam li svoje granice. Bilješka o pjesniku: Uwe Kolbe rođen je 1957. u (tada Istočnom) Berlinu, gradu u kojem i danas živi. Važnije pjesničke zbirke: Hineingeboren (1980), Bornholm II (1986), Vineta (1991), Nicht wirklich platonisch (1994), Die Farben des Wassers (2001), Heimliche Feste (2008). Objavio je i po dvije knjige narativne i esejističke proze. Jedan je od najznačajnijih pjesnika srednje generacije, dobitnik uglednih nagrada, član Slobodne akademije umjetnosti u Leipzigu. Učesnik Sarajevskih dana poezije 2007. godine. Knjigu njegovih izabranih stihova objaviće izdavačka kuća Zalihica iz Sarajeva. Prijevod s njemačkog i bilješka: Stevan Tontić Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 13
Marina TRUMIĆ Pusti me u svoju pjesmu Drugi su oni koji nas postupno dovode do nas samih. Nepoznat netko PUSTI ME U SVOJU PJESMU Feridi D. Dok noću čitam tvoje stihove, želja mi raste, buja na javi, a i u ponekom snu, želja mi je, i to se ne može zanemariti, da slušam samo tišinu i riječi Tvoje pjesme, da pustim malo zraka među slova, malo svjetla među riječi, mrvcu tišine među stihove i po jedan Mjesec na svakom odmorištu, želja mi je, želja mi je jaka, velim, želja mi je, vrijeme je, mislim, da već jednom uđem u Tvoju pjesmu, želja mi je jaka, kažem, ne baš najskromnija, da jednom nađem svoje zauvijekno mjestance u tvojoj Pjesmi I stoga, ženo, čuješ li što ti kažem: Pusti me u svoju Pjesmu! Pokušala sam, nije da nisam, Neopaženo se uvući (poslije duljeg obigravanja) Nekako se udjenuti Ali pjesma me je pogledala Svojim užasnutim očima: Kako možeš? Koga si pitala? 14 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
Zastala sam osupnuta Poput nevješte plivačice Pred cunamijem njezina bijesa Spremnog zatrijeti I pokušaj, I trag I namjeru. Ferida Duraković NE MORAŠ BAŠ U MOJU PJESMU, MARINA... Marini T. Pitaš me, Marina: hoću li te pustiti u svoju pjesmu? Pravo da ti kažem: Ne znam. Nisam još zvala nikog, nit sam pitala Partiju Stranku Udrugu Društvo Nadbiskupiju Eparhiju Rijaset, pa nemam još dovoljno informacija, a bogme ni jasan stav iz Svojih Pouzdanih Izvora o tome smijem li jednu takvu kakva si ti pustiti u svoju pjesmu. Onakvu kakvu te u dom svoj, nesvjesna, pustih davno eh, u dom da, ali u svoju pjesmu, u svoj etnički zabran, u svoj mali nacionalni parkić, u ogradicu, u jaslice, u baščicu, gdje treba da prebivaju moje jednovrsne iz baščice drûge, moje etničke uzdanice, heroine moga ega? Pa, pošteno reci, šta bih ja tu s tobom? Draga moja, šta s tobom inače da radim? Pjesma ne podnosi da joj svako po stihovima vršlja! Šta bih ja s tobom u svojoj pjesmi a da na općenarodnu korist ne budeš, prvo nama i njima, a meni šta ostane? Ne: da li da te pospem lišćem, kao u velikim pjesmama nego: da li da te etnički očistim? Da te humano preselim? Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 15
Da te zatvorim u Ostale? Da te Ostalima poklonim, ja, vladarica svojega ega, pa da se napokon riješim i tebe i Ostalih? Ali šta ću u tom slučaju ja, ovako velika, Ovako većinska, čak! Jer Sama sam na ovoj obali koju ste svi napustili i predali bezvoljno... Nego, hajde, Marina moja, ne naša i ne njihova, da se dogovorimo: ta trećina, ta trećinica srca moga, neka tebe spada po mome zakonu, a moj zakon je: trećinica ima na hiljade, možda i na tisuće, to gnijezdo malo u srcu mome, sasvim nekonstitutivnom, što tako svojevoljno bez ičije dozvole preuzima ovlasti države, entiteta, čak Dejtonskoga sporazuma i k tomu još Distrikta, da prostiš, to jedno Ovdje, u kojem god entitetu, gdje živi i tvoj sin, i moja kćer, i tvoja mama koju tako dobro igram, i ti a bogme i sve više njih gura se da stanuje tu: neka nam tu bude mjesto susreta umjesto u mojoj kratkoj pjesmi! Jer, ti naravno znaš: teška su vremena... Zna se ko u mojoj pjesmi treba da se nađe. Stana nemam, ni posla stalnog, ni za mora para... A ti si našla baš sad da se ilegalno uvlačiš u me i kupuješ me za groš! Ako mi pjesma moja, po državnoj konstitutivnoj odluci, ne dopušta da te u nju stavim jer nisam pitala ni Partiju ni Stranku ni Udrugu ni Esnaf, 16 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
šta mi drugo preostaje nego da te u svoje srce, prenaseljeno, smjestim? A kako će ti tamo biti niti znam nit me se tiče. Ja prostora drugoga nemam. Meni je svega dosta. Ja sama, a vas toliko u moje navaljuje srce! Dogovorite se već jednom, ti i svi moji Ostali: Ili dignite bunu pa živite u ovoj zemlji po ljudskoj mjeri, ili pristanite na moje prenaseljeno srce! Pa da svi, u tom slučaju, Odemo živjeti Tamo Gdje Treba: Ispod široka beskrajna Neba. Sarajevo, april 2009. SLAŽEM SE A jedna me mis o uporno salijeće: da budem na visini zadaće. Ne, ne moram baš u Tvoju pjesmu, Ferida! Ali, ako mi već ne daš u svoju Pjesmu, pusti me barem prebivati u Tvome (ne)snu! I što mi onda više treba: ispod široka beskrajna Neba. Pristajem na Tvoje prenaseljeno srce i u ova teška vremena odoh živjeti tamo gdje mira nema pod maslinama, u svome osobnome entitetu. A kako ti za more para nemaš, možeš, koliko dugo hoćeš, stanovati u mome Moru dubokome. Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 17
DUBOKO MORE Smješkaju se, pljuckaju naokolo, lebde Savršeno simetrične riblje kosti Alge ponosne s etiketom zdrave hrane Na čelu Duboko je modro more Planktoni mehko ulijeću U ždrijela velikih morskih stvorenja Imaju oni svoje zlotvore I svoje pljačkaše Svoja nevidljiva sunca i mjesece Svoje bračne i ine trzavice i državice Al i svoje milosrdnice s ramenom za plakanje U moru duboko je, duboko je, Visoka je, visoka je Čežnja do neba Sav taj mokri svijet što nikad ne miruje Neko praćakavo društvo što raste Odozdol Štićenice neba i društva ljubitelja netaknute prirode proždiru se naizust Nema sirena na hridi, varka Je život sa svojim prividom mirnoće Mentalna blokada Morski konjići uzjahuju valove i Uslikaše se na haljini nečije drage Starinska mustra iz bakine škrinje Galopiraju oni tako u vječitoj noći Dušeć svoj nečujni škrgut ljutnje Oslobađaju se nage riječi Iz zagrljaja morskih trava Klokoću vodeni mjehurići stremeć Površini ovoga Dubokog mora na slici Nema mora tišine Niti tišine mora Samo vječiti rat Valja nama u dubine klok-klok-klok, plok. Klokoću riblje ljubavne patnje. Nema tu baš nimalo spokoja nit omorine, A ni mjesečine Mlate repovima buljuci riba 18 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
Stotine pari njihovih neprozirnih očiju Cijeli taj skliski svijet stvoren za pokret Kroz modre prostore Sablažnjava se što im čereče dušu djetinju Ribe riječi otvaraju usta Pregolema je glad njina Gnjevne sabljarke sijeku uokolo Bez milosti i reda Bježe jata uplašenih sardinica Zarumenješe se jošte više grmovi ružičasta koralja K o stidljive djevice na prizor nepoćudan Namrštiše se ježevi skupivši se oko Svoga mehkoga bića Oko svoje krhke duše Poneke morske zvijezde gube krake U panici što netom nastade U dubinama migoljava vodenog svijeta Dok su ih na žalu sakatili Nestašni dječaci Duboko je duboko je morje Nesmiljeni su ti nestašni dječaci *** U tom kobaltnom kraljevstvu Možda baš ovog trena Neki kraljević prosi svoju Princezu Turniri među ribama Dežurne nemani iz potaje vrebaju Neku riblju krasoticu. Morske bogomolje od pijeska pršte Gipki vodeni val Jogunasto se provlači Između peraja Blistaju odličja na ribljim grudima Ne podnosim kad me riba motri poprijeko Iz moga vlastitog tanjura. Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 19
VELIKI ODMOR ZA PJESNIKINJU Za Jozefinu Dautbegović Gdje mi je ono lice koje sam preda te iznosila Ovo drukčije lice *** Jednom će svi poslovi Biti posvršavani zaista I ja ću se zaista odmarati Veliki odmor Onomad u Fojnici pjesnik Miro Petrović reče: Umrla Jozefina. Kako, zašto? glupo pitam i sama sebi odgovaram: Srce! Njezino srce više nije moglo izdržati, rekoše. Bosna bijaše neizlječiva boljka njezina, znali smo. Pa ipak, pa ipak, ne mirim se. Jer njezin čas kucnuo je, mislim barem, neočekivano sasvim; otišla je s licem punim obilja tek malo drukčijim, ponešto izmučenijim od onih zadnjih Sarajevskih dana poezije na kojima je bila, mogla je, vidjelo se, još toliko toga dati, a ovog mjeseca studenog u Zagrebu na Interliberu, hrli mi u susret možda malčice umorna ali obasjana onim istim širokim osmijehom na koji smo navikli, tek jedva zamjetna sjedina koju nije prikrila boja, inače bijaše jednako bujna, topla, poput seljakinje zahvalna za izobilje, otišla je, slutim, s neizgovorenim pitanjem na usnama, kao da se čudi što tako hitno mora Bogu, ljudima, vratiti darovano, ona koja je toliko drugima sebe davala, otprhnula je iznenađena i blijeda ostavivši nezavršene zemaljske poslove svoje. I sada je napokon iza nekog oblaka vlasnica svoga neizmijenjenog lica. Sarajevo, 24. prosinca 2008. 20 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
IZ TUĐE PJESME Postigla sam sve što sam željela, pa ne baš sve, ali mnogo. Pazi, pitam te sada, k o čovjeka: može li se ikad malo počinuti i uživati u ostatku života s tobom, jasno Možemo li zajedno pogledati, recimo, Pariz; mogu te primiti za ruku čujem, ali ne mogu izgovoriti te riječi, kaže zamišljeno. Zašto, molim? Pa, eto, mislim... Mislim da život gubi smisao ako se zastane. Čudno, odgovaram. To sam već negdje pročitala. NE MORAŠ ME ISTRGNUTI Za V. K. Ne moraš me istrgnuti Ti znaš gdje sam daleko ili blizu volim radost jednog cvijeta na svome prozoru gledajući dok se otvara pred zoru, patim što sunca nema koliko mu treba i što je tako malo neba jer sam mu možda uskratila raskoš očitovanja se u svoj svojoj krasoti, pa ipak ga neću istrgnuti iz svoje skromne bašče kao što ti nećeš istrgnuti mene iz vrta svoga milostivoga obilja samo zato što sam takva bez smilja, neugledno mi cvjetanje na prozoru bez sunca, ipak sam djelo Tvoje. U Tvojoj su bašči svi cvjetovi jednaki, cvjetovi su cvjetovi, znaš, tako si nas učio, svejedno ima li ih tisuću ili samo jedan ili nijedan vrijedan. O, koliko mnogo riječi... ti treba Kazao je pjesnik. Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 21
TERRA NUOVA Otkrivam novo kopno u sebi Robinzonim predaleko, predano, Mukotrpno, Danima, godinama, mjesecima, Stoljećima Sekundama Pobjednički zabijam zastavicu na vrh Svoje državice Nepoznate puste zemlje Oblaci, a iza brda, oblaka, pustinja, Zraka Možda se rasprskava novo sunce Neko drugo nebo Neko drugo more Neka druga zemlja Neki drugi život OČI Velike oči gladne djece okrugle oči tužne djece sklopljene oči netom rođenih djevojčica što slute svoju žensku smrt od ruku onih koje su ih rodile mutne oči rodilja koje izvršavaju zakon opake im sudbe preneražene oči čudom spasene djece plačne oči izgubljene djece tisuće pari molećivih očiju tisuće i tisuće malih nagih tijela u grču u strahu u zaboravu plaču Tvojim suzama niz moje lice cure mutni biseri Tvoje tuge. ODLUKA Odluka o ratu poput inih važnih odluka već je bila donesena a istina se od naroda još skrivala što onda valja činiti meni običnom kukcu do li nastaviti... od cvijeta do cvijeta kao da veselo sve je na ovoj ljupkoj planeti 22 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
DUŠEVNA HRANA Stvoreni smo da surađujemo onako kao što surađuju naša stopala, dlanovi, oči ili vilica, gornja i donja. Marko Aurelije Izvjestan čovjek kojemu je nestala sjekira posumnjao je na sina svoga komšije. Dječak je hodao kao lopov, izgledao kao lopov i govorio kao lopov. Onda je spomenuti čovjek jednoga dana, dok je kopao u polju, ipak pronašao svoju sjekiru. Kada je ponovo ugledao sina svoga komšije, dječak je hodao, izgledao i govorio kao svako drugo dijete. To je jedna od onih neobičnih priča što krijepe srce i dušu, a baština je neiscrpne tradicije Istoka i Zapada. Čovječanstva. STARE KONZERVE O čemu govore stare konzerve? O starim ljubavima o starim gradovima u kiši u kojima smo voljeli bez obaveze da budemo voljeni O posteljama sa i bez plahti o tuđim sobama o mirisima manje ili više o zvucima S kišama stižu nezvane prve stare ljubavi i poneka nova život opet dobiva sjaj O čemu govore stare nove ljubavi o gladi poslije seksa Prokletstvo, opet smo zaboravili otvarač * * * lim jeza oštrica otrov opasnost Ključ pod otiračem raj za lopove Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 23
ČUĐENJE Sve prolazi samo su mržnja i ljubav ubitačno neprolazni. Toliko je toga prastarog I poznatog I svemu se čudim. Čudim se Suncu što mu ne dodija izlaziti, danu što mu se hoće rađati, Zemlji što joj se hoće šetati, mraku što pada, a ponajviše čovjeku koji se usprkos svemu nada. * * * Udaramo krilima o hridine beskonačnosti izubijani izbodeni tišinom lažnim mirom, bešćutnim svemirom. ROZMARINA BEBA Rozmarina beba na TV u Warszawi Rosemary s baby prije, danas mi se čini, sto godina u kinu Romanija u Sarajevu, što nam se od tada dogodilo svima, ni Polanski, ni ja, niti itko u Sarajevu, niti igdje, od onih koje znam, i koje ne znam al ćutim, ni sanjati nismo mogli da će vrag doći po svoje ali slutiti jesmo, možda, mogli... SVE ŠTO SAM NAUČILA IZ AMERIČKIH FILMOVA A naučila sam mnogo! Na primjer? Pa eto, recimo ovo! A to sam iskusila na svojoj koži: još od onda kada bih omamici, lukavici, priznala koju dječju nepodopštinu, obično se sve, prije ili kasnije, završavalo kloferom, umjesto priznanja i zahvalnosti na iskrenosti, na mojoj rumenoj guzičici požilice ostajale, kako je govorila stara majka, za mene tada stara vještica. Toliko o djetinjstvu, odgoju i iskustvu. A što se filmova tiče, znaš ono čuveno: Imaš pravo šutjeti ili, ako govoriš, istinu ili neistinu, svejedno, tvoja stvar, ionako sve što kažeš može biti, a obično i jest, pred zakonom i u takozvanom običnom životu, to jest može biti, a bit će, vjeruj, kadli-tadli, upotrijebljeno protiv tebe. Inače, možeš slobodno reći sve što ti padne na pamet, ta živiš u slobodnoj zemlji; ah, da, imaš pravo na jedan telefonsku poziv kući, ako je imaš, i nekoga u njoj tko te čeka, ako ga imaš, jasno, imaš pravo na odvjetnika, ako ga imaš, ako ga ne možeš platiti sam, dodijelit će ti ga sud, kako je pravedno i zakonom ljudskim, i božanskim, predviđeno. Eh, baš si ti mnogo naučila iz američkih filmova, veli mi moja prijateljica zadivljeno. 24 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
RUKE Vrijeme se moralo dobro naraditi kako bi njezine ruke, nekad tako nježne, zagrljajne, punačke, glatke, tako blijede, voljene poprimile sadašnji izgled Možda se njezine ruke ipak pomalo srame samih sebe, sebe u očima drugih, u takozvanim tuđim pogledima, u prolaznosti vremena, pa svaki čas povlače rukav jedna drugoj, jedna preko druge, izbrazdane, nabrekle, rumene, žilama išarane, artritisom obilježene, njezine ruke, njezine negda prebijele ruke, meke ruke koje su tako voljele biti u pokretu i koje je on tako volio nekada i koristile su se svakom prilikom da grle, da nešto rade, u ratu da vodu nose, A sada te njezine ruke kao dvije skršene ptice miruju u krilu i čude se. POBUNA Mora postojati dan, mora postojati noć, mislim na ono neko avetinjsko doba, kad stvari progovore jezikom ljudskijem, progovori rublje za pranje i sve njegove žudnje, gaćice, mudante, grudnjaci, bakina rubenina s pokojom mrljom, izlučevinom, s pokojom kapljom menstrualne krvi, ili krvi iz nosa, iz raščešane kraste, s pokojom skrivenom suzom, kada sve te stvari ponekad ljudima otkažu poslušnost, domunđavaju se valjda međusobno, na svome jeziku, još dok su bile ništa, prije no što su izašle iz glava onih što su ih zamislili, izmislili, napravili, pustili u svijet da traju i pomažu u najčudnijim oblicima, neobujmljivim, neprebrojenim, pa i onima na koje smo navikli na te oblike, mislim, a kad dođe trenutni tren i odazovu nam se jezikom stvoritelja svojih, bit će to znak za uzbunu revolucija, pobuna poput orkana, na dnu čaše Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 25
PREPOZNAVANJE Krilata grana zloguka ptica srebrom me vida jedna mračna vrana, očinjeg mi vida. Kao tamna brazda uska se jazda svila od sunca do bola. Idemo drugo lomni i zatravljeni s očima na prstima i na sve četiri strane. Hodasmo tako neizmjerno tri puta smo noć ubili tri puta smo jutru sudili, dani nam se čudnom razdaniše i nestadoše. Maku Dizdaru LOTOS U blagome snu lakokrilog lotosa užasna se tajna odmara i samuje. Taknut ću cvijet lotosa i obljubiti strašnu tajnu, grozomoru punu jeze. U bistroj vodi mojih zjenica nježno lotos brodi. Idosmo preko dola, idosmo preko gora, tri smo mora preplovili i tri rijeke do nigdine do modrine i još preko. Kad stigosmo do trećega do jezera, stadosmo na ludi kamen i sve poče ispočetka. Preko rijeka, preko mora, preko gora, preko bola. Tako redom. Idosmo a ne stigosmo. Gledasmo se a ne poznasmo se. Sarajevo, 1980. 26 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
TEBI O MENI San je drugojačijost. San je pismo sebi iz njegove/njezine drugojačijosti, drugome o sebi drugojačijem. Otvoriti se na logiku druge ljepote. Ljepote Drugoga. Život je san jave. Slijepe oči ne vide na javi a vide u snu, zajednička je priroda viđenog, samo je svatko na svoj način čita. I u toj javi ja sanjam. Da se budim svakog jutra, što bi već samo po sebi svakome sumnjalu trebalo biti dovoljan dokaz postojanja čuda. Ali, čim otvorim oči, čudesnost se gubi budući java nije nimalo obećavajuća. Treba smoći snage pa zakoračiti. No, nije stvar u tome, radi se zapravo o nerazmišljanju, o svijesti u nesvjesnom. Ustajanje osigurava ritam. Putovanje. Ponavljanje. Budućnost snivača. Ponavljanje na javi dana i noći. Svaki novi dan za mene je Japan i Kina i Indokina zajedno. Nepoznati. Tajanstvena žena nabijeljenog lica, porculanska lutka u kimonu. Sarajevo, 2000. JEDNOSTAVNOST I na kraju: poklanjam sebi i svima onima koji za jednostavnošću žude pjesmu ovu čudesnu i ne samo o Vermeru. Vermer Dok god ta žena iz Rijksmuzeja u naslikanoj tišini i usredotočenosti iz krčaga mlijeko u zdjelu dan za danom prelijeva ne zaslužuje Svijet na kraj svijeta. Wislawa Szymborska, Ovdje Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 27
ORDINARY PEOPLE Osvane tako jednom neko sunčano kolovoško jutro duša malčice sluđena pjeva a da pravo ne zna zašto, i komu, čemu, i dokle, al osmijesi pršću naokolo iz vodoskoka kasnoga ljeta što, jasno, ne znači kako je svakome slasna radost suđena, niti je svakome podjednako nuđena, skupi mirisi, crveni tepisi, svjetski gosti, lokalna gospoda od jučer, pa možda čak i od prekjučer, svakojaki likovi, trapave dame, đinđuve, svila u boji kadifica iz prigradskih avlija, istina, nema starletica mnogo, ali zato nižu se razne jezive pojave, ah, sav taj ceremonijalni pakung, i neki obični ljudi iza ograde, neki obični ljudi usred ljeta žive svojih pet minuta na crvenom tepihu i praštaju i praštaju jedni drugima redom praštaju do besvijesti, i na sve strane, šakom i kapom dijele se indulgencije, zablude, zaboravi, neki obični ljudi tupavo se smješkajući razumiju neke druge obične ljude, a mnogo ih je bilo, i bit će, hoće, s jedne i s druge strane, jer tako uvijek dogodi se na kraju prosto da na ranu ih priviješ kako silno praštaju, premda u jednu pjesmu to čudo ne može da stane koliko će opet, jednom, biti jedni drugima krivi dok po ulicama ginu neka bezbrižna djeca, a stariji nevoljko i bezuspješno utvrđuju čija je strana rata bila bolja i čija će rana brže biti zaboravljena. 28 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
P.S. Ja sam nebo, reče postarija glavna junakinja u jednom filmu, ništa se ne lijepi za me, prolijeću zrakoplovi, oblaci, ptice, poentilističke bradavice, meteori, blistavo smiješe se davno upokojene zvjezdice, sijevaju gromovi, padaju kiše a nebo nakon svega, i jošte više diše u plaveti. Ne važiraj se, na to će posprdno juakinja mlađa, ne uživaj toliko u svome žalu, nije ti ovo Cannes ni SFF, ovo ti je život, draga, u kojem tvoja succes story, o, gle vraga, grca i guši se u rođenome jalu. Sarajevo, kolovoz 2009. (Iz knjige Cipele za Mona Lizu) Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 29
Bisera Alikadić U strašnom snu kazivah VIVA BEBA 99 KUPANJE Te noći BiH nacija, ja, ja, ja, Svijet i ja Šestmilijarditog stanovnika Smo čekali. Simbolično. I eto, stiže novi građanin lično. Muškarčić, ukrasi stablo porodično. Od oca i majke izbjeglice. Simbolično. Televizija ga snimi... Kao što snima ratove, Preklane vratove I gradske polomljene satove. On nešto kao kenjkavo izusti. Zglave ne zaplaka. Simbolično. Pošto su nas realno smlatili Skoro temeljito, Nama ili nekome godi ZNAKOVITO. Zajebi! Nazdravimo bebi! Viva!Viva! Tako to u svijetu I medijima biva. Brzo i zaboravno. Odgađam pjesmu danju. Tjeram je od sebe. Čemu riječi i njihove mreže Kada nijedna više ne vrijedi? Kada nijedna raskinuto da poveže. A, onda, u mraku nesna progone me pjesme Nedomišljene, nenapisane. Kao lovci na zečeve. Kao lovci na zvjerove. Kao lovci na skalpove. Kao lovci-krivolovci. Krijem se. Tonem do grla Pa druge tako zamišljajući, Utonute gledam, One što riječ im bješe Izvorište i spotaknutost, Plodnost i rasulo, A sad sve se svelo na to Kako zauvijek oprati se Od svega. U vodi koja je iskonski zaborav. U vodi koja je bljesak Na velikom dlanu. 30 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
ISPLOV Držati tvoju glavu Između dlanova. Čitati ti lice kao knjigu Kao posljednju bajku. Očima u oči, Oprana od grijeha, U zaborav isploviti. VOKALNA O O O O Kojim jezikom govorim Ja to? Polunijema da sam Oni koji žele Razumjeli bi Da govorim jezikom Ljubavi. A A A A A Sve bih da zagrlim Željna zagrljaja. E E E E Zajebali su mi sve. Bazam što dalje Od nahajcane gomile I grlim zovu I grlim bazgu I sviralu bih da napravim Da svirim, svirim... Riječ da ne progovorim. UNUČE (Cici i Ariel ) Ne treba mi papa reći: Mir i Ljubav. Meni treba tvoje: papa... Dok mi mašeš odlazeći. NASLOV RAZNESEN KORACIMA Jesen bez Rilkea ne bi bila jesen. B. A. Sunce u mutnom Jesenjem vidiku. Povuci mu kose. Iščupaj mu kiku. Kao magnet i gvožđe Priljubi trepavice. Odsanjaj Rilkeovu Pjesmu o padu I pokušaj... Pokušaj situirati se U gradu Razgradu, Razderana Kao predizborni plakat, Kao plaćena iluzija. Kao mrtve djeve Prćija. Pokušaj! U STRAŠNOM SNU KAZIVAH Ne mogu više Ni da ispjevam Ono čega nemam. More, maslinjak, Mjesečinu između grudi I lovca te mjesečine. Otelo se, Sve se otelo... Samo neće Pjesma da se otme I poleti nekom Nalik na me. Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 31
UZ MORE RASTE NOĆ Na izdisaju sutona Rujanska puna mjesečina I večernja zvona. Lepršanje zvuka Kao da se ogleda U ogledalu stare petrolejke. Pozlata drhti na mjesečevoj stazi, Ne spavaj srce, još jedno ljeto odlazi... Azrail basa, traži... upire prstom, Markira. Predbilježava. TUŠ U pregršti vode Krijem lice. Umivam se. U snopu kiše Skrivam se pod tušem. Um ubica igralica Sanja dubine I mjesečine Jedine prave kuće: Utrobe materine. Pod tušem Topli mlaz urina Pada s polnih visina. Pod tušem samo smo Gola dječica Materina. NEHAJ Gore dani, gore noći. Gore knjige i kalendari. Drhte plamičci svijeća. Drhti ljudska misao. Tijelo je zapostavljeno. Stomak se steže, srce se steže, Na zaboravljene organe, tijelo, Bolesti hinjski reže. Smrt ih opipava, stišće, Broji im dane. Ljudi ne haju. Organi ginu Kao ruže u celofanu Punom rose, zarobljenih suza. Ljudi umiru... Umiru... I u miru. SVA LJETA SU MLADA Kao da se s dušom rastaju Biljke plaze jezik. Ljetna žega zatvara vidik. Ne znam ništa. Samo pamtim tišinu I popce Nad seoskim grobljem. U sebi dubim kabur, Tišinu i ništa. Sva ljeta su mlada. BLAGOVIJESTI Poštovati trenutak vječnosti Koji nas same ili usamljene Tek tako obujmi. Možda on sliči svetosti, Ako svetost još zaista postoji....i neka telefon ko pčela zazuji I donese blagovijesti U trenutak raznježenosti. BAŠTINA, NJEŽNOST Roditelji, djedovi, bake, Stare tetke, uneke, Postaju mačke umiljate. Nježnosti željni nježnost dijele. Kako je čežnjiv, Kako je širok dlan, Koji se otima prolasku I zaboravu, koji bi još uvijek Mekan dodir da baštini. 32 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
ŽELJA (za Ariel, Asku i Danijela) Mladi Mjesec U ljetnoj noći sarajevskoj. Također, mladi Mjesec, U zimi australskoj. Zvijezde su žižice neba, Ali, kad prvi put ugledaš Mladi Mjesec I svoju želju kažeš? Ispunjava ti se svaka Veli stara gatka. Mlađahni Mjeseče, Nad Sarajevom I u isto vrijeme Nad Australijom, Daj da djeca dođu. Da nahrupe Ariel, Daniel i Aska. Mladi Mjeseče, S tankom bradicom Svjetlosti, Što noćas vežeš daljine, Ispuni želje, Nek radost susreta sine. VELIČANSTVENO JE... Veličanstveno je biti Živ i okupan. Iznad mnogih stvari Nadvišen biti. Baršun ruka. Baršun koža. Svaka pora zdrava Nozdrva. Veličanstveno je biti Gol i okupan A ne vidjeti se u ogledalu Dok muzika plavi tiha. VITEŠKA PJESMA U ljetni dan Kad vjetar piri, Kad samo ponegdje Na nebu plavetnilo Sine I mjesec danji Izvije svoj rog, S frulom u ruci Konja uzjahati. Jahati...ti... Put mora brzati. S vjetrom u leđa. S kajdama u fruli. Da ti pozavide noćni I ini somnabuli. U kas, u kas... Za mene, za radost I za vas.u kas! ZALJEVI (uz izložbu SUZE Safeta Zeca.) More izgubljenih ljudi Prolazi Bosnom i svijetom. U zaljevima njihovih očiju Treperi neko prošlo sunce I brodice okrenute natrag brode. U zaljevima njihovih očiju žeravice, I dvije-tri suze bisernice. Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 33
Fabijan LOVRIĆ Stihovi Nadahnuće Dođi. Gospodari. Nije nemoguće Pronaći svoj svemir, dar što izvor budi Kada sunce ružu raspuklu poljubi, A noću latice u pupoljak stisne. Vrisne li zvijezda pred rogom mjeseca Ne reci mi ništa, i u meni drhti Ljubičasta rijeka što želi otrti One male grudi bijelih vinograda. Bljesku svjetlo smeta. Tama raskoš plodi Smrtnog tijela munje. Neka se dogodi Moj san, robom biti i služiti vjerno. Što nosiš u sebi tako neizmjerno Žensko nadahnuće? Tvoj miris u tragu, Neka me opije; ili preda vragu. Knin, 28. siječnja 2008. Ponedjeljak, 10: 38 sati. Sjećanje na dodir Ova rijeka U kojoj perem tvoje noge Odnosi ružin miris Koji će gospodariti prostorom I, Cijeli svijet će mirisati Tvojim nogama. Voda sve može oprati Samo ne Sjećanje na dodir Koji je moćniji od života I neustrašiv pred smrti. Oči ljubavi vide ljubav, A ona nema mana nit poroka. Ona je komad neba Isklesanog iz bračkog kamena, Kristal soli Stona i Paga. Ona je domovina I, Domovina je sve. Knin, 28. siječnja 2008. Ponedjeljak, 23: 37 sati. 34 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
Oktava Uz more, Proljeće ima oktavu više. Zajužaju cvjetovi Dok kontinent spava. Obrezati naranče, Lozu, Limun... Kako je čvrst: Gledala je cvijet naranče, Još nerazvijen, A onda je trebalo Naložiti vatru... Ožujak je... Zamirisalo je cvjetovima, Ta vatra, Plamen ugode... Grančica je imala trn... Vrisak. Pa opet. Zločeste grančice s cvijetom naranče. Sisao sam krv iz nevidljive ranice Dok ona nije mogla odoljeti cvijetu. Očarano je ponavljala: Kako je čvrst, Dodirivala ga vrhovima prstiju Dok je nestajao plamen, Puckala smola u listu, Grančici, cvijetu... Posebice u njemu: Cvijetu... Zaproljećalo je... Još je gorjela vatra S mirisom Oguljenih naranči: I još, I još I Opet. Nezaboravna oktava. Sve ovo Ovo pramenje sunca, vjetar iz slanih polja, kristal srca već slan je, na dlanu sol, cijela unca sipi kroz prste dok volja voljnu radnju odvagne, plan je, biti jedar i zdrav, i htjeti, snijeg je kruna vrhunca, studen ga skrutne u led, u njem se prolama sunce, pogled klizi niz obline i vazdazeleni procrne, obliže žirafin jezik umorne riblje oči u promjenama svijeta, i svega što nas nosi. Odnekud vrisak pukne, svežu se poljupci u kosi, u oceanu kit posljednji uzduh sukne, i kažeš, kako je glasno, noću, pupoljak prvi kad pukne. Rijeka, 30. ožujka 2008. Nedjelja, 14: 34 sati. Orebić, 15. ožujka 2008. Subota, 22: 07 sati. Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 35
Berba prstiju Tvoji drhtaji na plantažama pamuka ubraše jagodice prstiju bijele od opnice praskozorja. Došlo je vrijeme: Mjesečina je šaputala, vrijeme je došlo: riba u očima, ptica u grudima, vatre u trbuhu, želja za darivanjem: ja dajem, sve dajem, dajem kako bih uzela život u sebe, život od tebe, život za njega... Šuštalo je krupno lišće na plantažama kokosa dok sam te mazio mlijekom. Dala si ocean a ja sam ljubio grašak, i naranče si dala, najtoplije vale, najbrže valove, umor na čelu, nijansirane kružne kretnje, pravocrtnost... Imala si magiju: pretvarala si me u mit... Kentaur ti se dopadao, bio je najprimjereniji trenutku, ali, preobrazio sam se u miša kako bi me tvoja mačka, zaskočila i progutala. I sve je Ribar je spreman bio još prije izlaska sunca, sjeo u barku, otplovio: galeb nad njime jurca, riba u moru traži zaštitu gustih trava dok ti si topla, mazna... Tebi se jutrom spava. Bili smo aktivni noću u onom što nas zbliži, bilo je jeziku, usni, noktu koji proklizi zaboravljajući se u strasti... Svega je bilo dosta, nama je bilo malo: ribar se vratio doma, galebu krilo palo... Još smo skupljali planine, najdublje oceane, na dlanu ljeto, zvijezde, glazba... I sve je; u krevet stalo. Knin, 16. lipnja 2008. Ponedjeljak, 9: 27 sati. Knin, 8. svibnja 2008. Četvrtak, 16: 38 sati. 36 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
Ljubav Stanku Vrazu 1. Ljubav, nemoć sunca pod rebrima leda Ulazi u život, obećava nebo, Budi oceane iz dubine snova I ponese perjem težinu olova. Cestom nepregleda poljubac je vječan Ako nadahnuće dotakne u noći I Svjetlost je oka žarulja u sreći, Takmac svjetlu dana, uspomena vječna, Arkadija smisla nad ljepotom riječi Nebrojeno puta izrečena cvijetom, Kako golub može biti grabljivica Otežalom listu u predvorju srca. Knin, 17. lipnja 2008. Utorak, 15: 56 sati. Vrazova Ljubica 2. Venuće pjesmi nije kao ruži, Rasute lati na stazi stihova. Amor kad grli vjeru nadahnuća Zanos je vječan. Sve jače, iznova, Osvaja srce zapretana ljubav Vukući žilje nevidljivom snagom Agoniji smisla, izazovno dragom. Ljuveni trenuci ponovo su svježi, Umiveni rosom na pupoljku ruja. Bljesak u sred tmine, tmina u sred dana Izgaraju isto. Dva demona kruže, Carstvo stihovano i kraljica cvijeta; A plamen i voda nikad da se združe. Knin, 18. lipnja 2008. Srijeda, 10: 02 sati. Dao bih Dao bih četiri rebra za građu njene ljepote, i jedno plućno krilo, samo da nam se stope vatre poljubaca. Oči neka porastu zanosnom lovcu cvijeta, neka onako lijepa mojom sljepoćom hoda ljuljkajuć prostore bočno, saće noćno od zvijezda nek med na jezik kapne, neka se snaga razapne gusarskom jedrenjaku, neka se sablje bruse na goloj plohi srca, neka se hladi krvca na ostajaloj rosi; meni se do nje nosi naramak mjesečine, ležaj mi se pravi, prostirke paučine očekuju tijela, i zida mi se noću a ruši mi se danju, najboljem neimaru uzimam pod rebra prste neka provjeri dokaz vjernosti ljepoti ako granice ima, ako je sumnja sumnji izvezla kukicu smrti, onda, neka me nema, nek moja sreća traje u ona četiri rebra koja joj čuvaju srce, osmijeh, i onaj hod koji me u očaj baca. Knin, 25. rujna 2008. Četvrtak, 14: 48 sati. Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 37
Ne sumnjati Desila si mi se po svojoj volji, ljepoti koje se nisam mogao odreći, nikako, niti da sam Božji. Običnost je oduvijek moja vrlina, samotnost privlačna, imao sam svoj svijet, svoje uvjerenje, dobre namjere kojima sam te zaprosio i rekla si: - Nikako, da si Božji. Nisam se dao smesti, kao da si rekla drvetu, kući, okućnici koja je proizvodila zvuk riječi: - Moja ćeš biti, da si Božja. Sluh je vjerovao riječima, srce nakani, ja odlučnosti. Iz tebe je progovorila sumnja: - Dobro, kada si Božji. Izvest ću te na pučinu - Odvedi me negdje dragi vječno ću pamtiti pejzaž. -Izvest ću te na pučinu da ti pokažem otok, egzotičan je i ima raskošne plaže, samo se ne vidi danju, danju po njemu plaze neke opasne zvijeri, ali noću, kad mjesečina prospe pelud cvjetljivih zvijezda, a oseka jest, onda mu pjene kose vijore nestvarnim sjajem, i usidrit se možemo za potopljeni vez, nema oseke takve koja nas odvući može, nema niti plime, samo smo svjesni čuvari svoje gibljive kože, i dok se zmije svlače rasterećene robe, nama se dešava stidnost i jetkost pokore, nama se dešava ushit od čeličnih rebara. Kome pripada raskoš, zašto nas Gospod stvara od takvih osjetila, zašto si željela otok, zašto je izobilja pružena ova ruka nježna od pamtivijeka, samo da budeš krepka ružina latica cvijeta? Knin, 26. studenoga 2008. Srijeda, 9: 50 sati. 38 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
Ako je sve to tako, zašto ti otok treba, oslobođen tjeskobe, ali mi vjeruj: izvest ću te na pučinu da ti pokažem otok, nestvaran ako je plima, stvaran ako oseka jest. Treba li nešto više, treba li ova svijest učiniti napor u sveukupnom grijehu, zato te izvodim na pučinu da ti pokažem otok. Pjesma kiše Knin, 26. studenoga 2008. Srijeda, 1: 20 sati. Još jače, kišo, padaj. Dušu natopi ovu da bude podatna pjesmi, i poljupcima mora u dugoj pješčanoj vali gdje Tijat rodni čeka sidrištem u modrini. Odglumi pritajenu vatru, gasiteljice strasti, i napuni mi rijeke neka glazbu ponesu, nek slome granice krive, neka nadođu suze kroz želju spojenog poljupca... Samo se ispadaj kišo, nebu će lakše biti. Knin, 17. prosinca 2008. Srijeda, 03: 43 sati. Nije važno Riješi me se dok sam dobre volje i dok želim pomoći u tome, riješila si da će biti bolje, nije važno kome zvona zvone. Riješi me se metodama plana, postupnošću, etapno, po tvome... Ispalo je koljeno iz stana, nije važno kome zvona zvone. Riješi me se molitvom pred Kristom, nek svjedoči dobrota u tome... Zar je kraju bitan dodir kistom? Nije važno kome zvona zvone. Gdje su ruke ostavile zvijezde, pokidane naše telefone? Riješi me se uz poljupce nježne, nije važno kome zvona zvone. Još jedan put nek se saspu strasti pa nek vječnost u svemir potone, poslije ćemo razmišljati dugo, nije važno, kome zvona zvone. Riješi me se metodama plana, postupnošću, etapno, po tvome, ispalo je koljeno iz stana, nije važno kome zvona zvone. Knin, 17. studenoga 2008. Ponedjeljak, 9: 23 sati. Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 39
Traženje snova Dosadna je ova kiša. Zarobljeni smo u sobi. Sapinje mi oblak krila, u daljinu da odletim ko žar ptica iz krletke, zarobljena zbog ljepote. Nad oblakom sad je sunce i duboka plavet neba, i sigurno, iznad gorja još poneki oblak vreba svoje snove paperjaste. Leti mi se. Gdje su krila? Kako znati gdje i kuda kada tama snove stišće? O čemu li kiša sanja dok putuje niotkuda, i dok vjetar mrsi lišće? Nemam Nemam vlažne oči Izvorom ti biti, Ruke lisnate Ležaj da budu, Niti kuću s okućnicom, Bogatog oca... Meni je skitnja stvarnost, Nomad sam davni Zagubljen u nesporazumu. Ono što želim Nema smisla. Da ima smisla Imao bih tebe. Knin, 23. listopada 2008. Četvrtak, 11: 23 sati. Sami smo u toploj sobi i tvoj šapat u tjeskobi: Zašto tražiš u daljini kada ne znaš kako kuca ovo srce, u nutrini? Uzmi njega ko žar pticu, pjevat će ti u tišini. Knin, 21. prosinca 2008. Nedjelja, 11: 41 sati. 40 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
Concubine Jang Gujfej Dar strastveni, za ljubovat, odabrani samo nose: U pogledu i u kretnji, u načinu zavođenja. Mnogi carstvo na stol stave u trenutku uzbuđenja, A raspe se, poput zviježđa, koje jutro uz svjetlosne Ode zbriše sa trava i toplog bilja. Iz obilja Nejasnoga ženi taj dar daje snagu vladarice. Abraham je jedan od tih koji cjelov ljubavnice Stavi uz bok zakonite, pa dar neba blagosilja Što užitak strastven kuša, ko eliksir ohrabrenja. Car Tang Sjuzong, rob je bio u gipkoj ljepoti žena. Što je život cocubine u utihloj vatri tijela? Što su riječi? Put stopljen u kriku želja. Opustjela Uspomena, ako nije dodir dvoje osjetilo. Vrh na igli, kad se tijelo od čelika: rastopilo. Knin, 22. veljače 2008. Petak, 8: 21 sati. Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 41
Fehim Kajević Majstor carskog vodovoda Majstor carskog vodovoda Atilije obećao je Pliniju da će popraviti akvadukt prije nego rezervoari potpuno presuše i počne opšta Kuga Posebno Pompeja je bila u stadijumu kvarnosti i oholosti s nemoralnom zmijskom kožom i žaokom boje leoparda nesagledive korupcije i nasilja Atilije u zornom osluškivanju podzemnih sfera na kvaru akvadukta otkriva uralne tačke nove bolesti koja nije toliko sa izvora majke prirode koliko je iz grotla ljudske zlobea i otrova Mladi graditelj Marko Atilije Prim tek je preduzeo dužnost upravnika Akve Avguste džinovskog akvadukta koji je svježom vodom kupao i pojio četvrt miliona ljudi u devet gradova napuljske Školjke Njegov prethodnik misteriozno nestaje kroz lijevak Forme koji pokriva temelje i krov Suštine od sedefastog sjaja Nestankom čuvara akvadukta izvori počinju da presušuju u ključnim damarima Života U početku neosjetno a kasnije vidljivo koje se osjetilo u grlu sopstvene žeđi a potom i po koži boje budućeg vulkanskog pepela koji će donijeti plebsu tragičnu opštu nesreću II. Kud je nestao Egzomivije koji je krio novac iz svoje javne kuće Skoro niko nije znao do tog kobnog trenutka osim ludog Afrikanca da mu je neko možda stavio svileni gajtan o vratu Strasni Vedije Polion odustao je napokon da javno baca robove krvožednim murinama kao predjelnu poslasticu u svom čednom akvarijumu isklujčivo za goste glavne pompejske Mafije komentarišući cinično Izgleda da su morine kao i čežnjive žene najbolje kad su mlade 42 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
III. Koraks je valjda posljednji uzjahao svog konja i pošao u neizvjesnu Pompeju kako bi izvijestio akvarijusa u sjeni zadnje vatre pored otvorenog šahta koji je mirisao na zlo u pristvu bijelih leptirova svjetlucajući onako stidno u gustom dimu varnica kroz koji je listao crveno bjeličasti pepeo u zraku i nigdini izgubljene bitke kojoj je o grlu visila lanena omča skinuta s prve stare masline skrivajući debelim hladom glavni akvarijus s krvoličnim morinama namijenjene s dresurom isključivo za mlade robove Atilije je još jednom osjetio težak i smrtonosan zadah sumpora iz šahte Osjetio je katastrofu koja se sve više bližila posebno kroz pompejsku proročicu Biriju Onomastiju Onomastija je čitala sudbinu kušajući se s drevnim bogom Sabazijem žrtvujući zmije na oltarskom pragu IV. Amlijat nije toliko volio vulkanije da bi bio zakleti njihov rob bez dvojbe Praznik je s mjerom dozrijevao s pola proljećnog godišnjeg doba U zrcalu se ranije spuštala noć a dan dolazio s krajem ljetne radosti iščekujući u trenu kada je bio najpotrebniji za porodičnu trpezu Amplijat je volio da posmatra žrtvu prilikom njenog klanja upijajući strasno vreli miris krvi Uživalac u tuđoj nesreći dodirivao je vrhovima prstiju bespomoćnu lijepu životinju pamteći mlade poglede i pokrete u gazelskim udovima krajnje hitrine V. Amplijat oslobođeni rob volio je da posmatra trenutak kada bik potpuno mirno prilazi ortaru ne znajući da mu je tu negdje kraj njegovih proživljenih koraka i nesalomljive snage Bik nije očekivao iznenadni udarac maljem u njegovo božanstveno čelo potom tromi pad nevine žrtve i drhtavi struj krvnih damara i mišića Posmrtni talasi su se stišali u pomirljivom tijelu iz kojeg je vrisnuo mlaz tople krvi boje skorog mraka Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 43
VI. Umjesto Bika bila je razbokorena velika Ruža koja je mirisala na novu Smrt i krvotočinu razlivajući se u vrtu gozbe Ružu je upijala zemlja i po neki marljivi mrav dozivajući svoju žustru dužinu na prigodnu gozbu koja će potrajati sve dok ne budu siti i žedni Nešto kasnije nije bilo ni velike Ruže ni tragova od bivšeg teškog i mišićavog Bika punog snage s očima mjedi VII. Amplijat je sujetno ranjiv sa svojom ličnom svitom nešto kasnije Punog Mjeseca prošao je Trijumfalnu Kapiju Na mjesečini koja se smanjivala u pomalo prividnom i nježnom sjaju vidio je Tediju Sekundu nagu kako leži na svom krevetu s ispruženim dugim rukama nudeći Amplijatu svoja hladna bedra plavičasta od duge mjesečine Gracija na zalasku svoje moći ravnodušno je čekala gotovo kruti vreli Penis da uplovi u njenu slobodnu Stidnicu davno zaboravljeni ucviljeni rob ovovremeni ponosni Gospodar VIII. Treba češće da se vraćam iz mrtvih pomisli Atilije nakon glavnog buđenja s naumom kristalnim da popravi kvar i vrati se u Mizenum čiste pameti Mladi graditelj Marko Atilije preuzeo je životnu obavezu upravnika akvadukta Akve Avguste da nešto krajnje u zadnjem Trenutku uradi i spasi bar dio napuljske Školjke Nije mu bilo nikada jasno kako je njegov prethodnik pun volje i života misteriozno nestao obavijen koprenom tamom koja se ne može razaznati dok izvori hladne i čiste vode naglo presušuju tako da se prekida glavni tok Akvadukta ispod samog Vezuva nedaleko od kurvinske Pompeje Jedino je Atilije bio pošten i krajnje smrtno nepotkupljiv okat da sve sagleda i izmjeri bliže prirodnom mjerom nego vlastitim instinktom i samovoljom Korupirana Vlast i Mafija bila je protiv Atilijine volje bila je protiv zaštitnika Vode i Neba 44 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
IX. Plinije je pratio podrhtavanja vina u srebrnom vrču na sopstenom stolu Julija poput prozračne sjenke služila je svog brata Plinija puna zabrinute tajne skrivene u tami jedvavidljivog horizonta Julija je čekala svoj trenutak u Plinijevoj sporednoj ženi i njegovoj plahovitoj sujeti Plinije je vješto varao Juliju sa ljubavnicom od koje nije mogao da odvoji usne i misao bar za jednu neprospavanu noć Punog mjeseca i da sa svojim sjajem malo više ogrije Nebo i Goru X. Groblje je sve brže raslo vertikalno pored Vezuvske Kapije u Pompeji kao pred buduću nesreću Flore i Faune gdje su od ranog jutra do ponoći klećale i štraftale istrošene kurve tražeći žedne i gladne junoše glumeći sladostrasnu i brzu ljubav Pored iste glavne pompejske Kapije klečali su hendikepirani prosjaci s čežnjivim ispruženim Rukama od kojih se nije moglo mimoići a da im se nešto ne udijeli u gladne ispružene šake ucrtane duboke i osjenčene Linije Života Ljubavi i Smrti Ćežnja za pogledom prema Vezuvu i bistrom vodom bila je prisutna na Kaligulinom trgu koliko i u zraku od sunčevih žarnih sedefa od kojih se cijedio znoj i muka na preplašenim i bolnim licima više od nesigurnosti i nekog prirodnog Straha i nevolje nego od vrelog avgustovskog sunca koji je sužavao Misao i Oči u Krug a potom Krug prelazio u Tačku Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 45
Jovica Letić U sebi Zaludna je vučja glad našeg ega, zaludna koliko i žeđ svih naših sujeta. Mi, nikada, do kraja, nećemo znati izreći sebe. Upravo to, Neizrecivo, smo istinski mi. I sebi, i drugima potpuno neznani. To, Neizrecivo, teži nas izdići iznad svih naših slabosti i sačuvati od nebitnosti kojima se danonoćno podčinjavamo. To, Neizrecivo, vodi nas u susret konačnoj istini i konačnom sučeljenju sa stvarnim Ja. DILEMA U VREMENU Čovjek duboko u sebi, u svom vučjem podstanarskom bitku u zamrzloj sigurnosti vlastite kože na osami jednog postojanja na vjetrometini neshvaćenosti možda više i nije čovjek već odlomljen komad stida stropoštana želja sa obronaka podsvijesti da se potone u rastvor konačnog srama pobjegne od zla i nemoćnog sebe u njemu od vremena u kome tebamo jedni drugima samo da bi brže zajedno nestali. 46 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
Adnan Žetica Pjesme Majstor Tresla se zemlja. Radnici poskakaše na ledinu. Stadoh u okvir štoka vrata kao slika u ram, zna se da su oni najtvrđi i najčvršći. Tresla se i tresla, nije bilo moje da se pravim pametan te i ja sletjeh za njima. Znam da pričaju meni iza leđa da sam sačuvao živu glavu u zadnji tren jer u svoj štok nisam vjerovao, iako se nije srušio, veliko sam govno pojeo. Vrijeme Dežurni učenik trećeg razreda gleda u zidni čas i neće da zvoni za kraj časa čeka da velika dođe na pet učiteljica i direktor ga ubjeđuju da im preda zvono ili da zvoni jer vrijeme nije stalo samo se velika umorila jer se baterija istrošila. Postmodernistička (Edimu Š., ličnom kritičaru) Da li su se zvijezde odšetale sa neba i skrile se u neznana prostranstva?, ako jesu napokon ćemo se posvetiti sebi i prestati tražiti odgovore u njima! Previše krivce im je pripisano da bi se vratile na mjesto zločina. Da li su se zvijezde odšetale sa neba? Ili da provjerim, možda, su noćas samo roletne spuštene... Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 47
Košarkaš One godine kad Pop 84 osvoji titulu Evropskih šampiona. Asim K. prvi put pođe put bijelog svijeta. U splitskoj luci kad djeca vidješe gorostasa od 2.13 u mornarskoj uniformi počeše se sašaptavati: Dino Rađa? Kad sašaptavanje postade glasno skandiranje prepune dvorane, na utakmici Nation Basket American Legue, reče gledajući u sniježni ekran: Jedina razlika između mene i njega jest što je njemu najbliži koš bio udaljen dvadeset metara a meni, meni dvadeset godina. Patriota Gazdarica, supruga vojnog lica, u žurbi ga je zaboravila, ali je svoje dijete naučila jesti samo hljeb iz pekare, salamu i meso. Ubrzo nas je zavolio jer ko će u ratu crnog mačka usvojiti. Prilagodio se meniju ponedeljkom hljeb od pivskog ječma utorkom podimljena, ali dobro isprana riža, srijedom svježe zelje, četvrtkom svježe zelje, petkom ništa nismo jeli i Petko smo ga nazvali, subotom hljeb od pivskog ječma nedjeljom ništa masno, to jest uvijek svježe zelje. Zdravo se hranio tih dana dok u susjedstvo nije doselila vojna kantina po dužnosti nas je napustio, svojoj zemlji na raspologanje je stavio jedan od brojnih mačijih života. 48 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
Viktorija Aničić Dvije pjesme U SJEĆANJU Sjećaš li se vremena svojih nježnih godina kada je čuperak prkosio svijetu Sjećaš li se livade i prvih koraka ka očevu naručju Sjećaš li se rumenog lica, suzice i krvavog traga na koljenu Tvoje nježne godine i ručice poput snijega i sna u sjećanju negdje trepere i iz čemera vuku ka daljinama bezbolnim TRENUTAK Vršcima prstiju milujem život što sniva kraj mog uzglavlja i slušam lagane mu udisaje. Pokret ručice otkriva čudne snove. Zaustavljam vrijeme dok kroz prste provlačim pramen bratove kose. Čekam da me obasja plavetnilo njegova oka. Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 49
Tomislav Prgomet Ona i Sfinga (Sibila pjesnikinja koja je kao propisala) Ona i sfinga kao da su bile jednake, iako to nitko ne bi rekao, pa niti ustvrdio. Sfinge su zapravo bile dvije, a ona jedna. Činilo se kao da je njoj pripadala samo ona lijeva, na koju se naslonila. Sad, čini li se to samo zato što je ona bila napravljena za vrijeme socijalizma i druga Tita, pa je i to kao naše odnosno njezino, ili zato što je nosila plavu pionirsku kapicu s petokrakom zvijezdom i pjevala pioniri maleni vi ste vojska prava! Ili je to bila slučajnost zato što se jednostavno naslonila na tu stranu? Tko zna? Ali i sfinga je slučajno bila tu, kažu kao poklon nekog ekscentrika gradu, čak postoji i priča da su sfinge došle iz Indije, tako kaže kustos iz galerije da je tako napisao povjesničar iz Povijesnog Arhiva. Nažalost, to nije istina, kao ni u našem slučaju s njom, Ona je bila tu tek slučajno kao što se i naslonila na lijepu sfingu i namjestila svoj osmijeh broj 22. Tako i sfinga je tu bila slučajno, život je često takav, ali vrlo dobro uklopljena u okolinu, kao i život uostalom. I to tako da je flankirala ulaz u park i označavala ulaz prema kinu Urania u paru sa svojom sestrom smještenom sjevernije od nje. Ona je došla iz Zagreba a sfinga zapravo iz Charlottrenburga bei Berlin, kako je to pisalo u eliptičnom žigu utisnutom u cement na stražnjoj strani postamenta uz dodatak March und Soehne. Možda je i ona imala nešto utisnuto s iste strane, no tko bi to znao? To tada još nije bilo otkriveno. Dakle, sfinga je došla u ovaj grad iz Njemačke. Sfinga je imala egipatsku kapu, lijepi vrat, ispod njega dvije punašne dojke, dvije šape, bolje reći jednu, jedna je bila razbijena, i vižljasto lavlje tijelo s repom. Bez obzira što joj je nos bio oštećen, grudi obojane, ova lijeva je bila daleko zgodnija od desne. A izgleda samo zato što je bila lijeva. To je tu palilo skoro pola stoljeća pa se vezalo uz sve stvari, pokretne i nepokretne. Striček Majakovski je to lijepo ispjevao, možda se čak i rimuje. Kako kome i kako s kime. Ona je bila mala, metar i žilet, reklo bi se 162 centimetra, a možda i svih 165 centimetara, ovisno o petama koje je upotrijebila. Crna kosa je bila uredno skraćena, regenerirana, i dopirala je naprijed točno do iščupanih obrva koje su bile stanjene u crtu, što bi se reklo, po posljednjoj modi. Stanjene tek toliko da se oči izbace i povećaju, ah ta prizemna kozmetička logika koja od lica pravi crtež i to ne neke velike umjetničke kakvoće. Nos je bio ok, pravilan, možda ga je ipak dala malo oblikovati plastičnom kirurgu, jer djelovao je malo prepravilno. Tko zna? Usne su bile fine, lijepo sočno rasječene na lijevu i desnu stranu. Vrat i grudi isto kao u sfinge, možda čak i malčice bolje. Strukić kao u bebe i hodalice malene i pravilne kao čačkalice. Ali pravilne. Ah, da, i bila je zauzeta. Njen telefon se javljao s tuuuut tuuuuut. Imala je nekog tipa u Njemačkoj. 50 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
Putovala je k njemu često u Muenchen. A koji je to bio lafčina, pomisli se odmah, mala mu nosi pikicu na cjepanje osobno vlakom, i dolazi nakon 12 sati putovanja nasmiješena da je cjepne. Ostaje nekoliko dana da se dobro istrese i da se on istrese, i da se ona protrese. Uglavnom cilj je isti a i rastojanje. Čemu na to gubiti riječi, to je za Tv, onako za prikazivanje u serijalu. Nakon toga vrati se nazad svojim studentima i fakultetu, u takozvani normalni prljavi život, a tamo je divno. Fantazija. Prava slika njene psihe. Miriše na Njemačku dosljednost i preciznost. No, nije tako. Tip je iz Azerbejdžana, nije Nijemac, kao što bi pomislili. Eto, tako kao i svaka sfinga, i ona ima neku svoju Indiju ili Azerbejdžan, tek toliko da odaje miris neke tajne, odnosno da nije došla ravno baš iz Njemačke što nema veze sa sfingom. To bi bilo prejednostavno za životnu priču. Osim toga, Nijemci su preukalupljeni i onda ništa od zanimljivog štiva. Sfinga nije imala jednu šapu, ali ni ona nije imala, činilo se, jednu malu ruku dovoljno da uhvati stvarnost i ne pusti je iz šaka. S jednom malom rukom to se nije moglo uspješno obaviti, stvarnost je curila kao voda između prstiju. Tad, kad bi pričala o sebi, trzala je usnicom od lijepo raspolovljene sredine u lijevo i opet lijevo (kao da recitira Majakovskov Lijevi marš ) i pokazivala lijepe bijele zečji plosnate jedinice, i Bože moj da u tom malenom savršenstvu s titulom doktorice, tko zna iz čega, ima jedna mala greška. Pa ona frflja, samo to vješto prikriva. Sigurno je pohađala neke vježbe pa da se to gotovo i ne primijeti, tek kada se zaboravi i izbije ono njeno maleno ja iz nje, onda se primijeti greškica. A to se pojavljuje sporadično tek kada izađe iz nje ono malo, ranjivo a i otrovno izgleda. Pa ti misliš da ja to ne znam? pita pomalo posprdno doktorski nekog dosjedajućeg laika. Koji se smjestio kako je najbolje mogao na željeznoj neudobnoj stolici kojoj maleni jastučić od spužve nije dodao ništa ugodi sjedenja, bio je više kao umni dodatak da je na stolici, ili tek vizualni doprinos cijelom izgledu stolca. Kao književnost - životu, dodatak. A jel!, sve lijepe stvari su male, ali male zmijice su i najotrovnije. To je prvo što si čovjek u sebi pomisli, a drugo kad stigne pri ovakvom razgovoru. Pa kad su mene primili u društvo književnika, zapravo hoću reči uredništvo časopisa Republika, ja sam ti bila jedina žena među njima, govori iz sebe a usna se trgne u lijevo prema gore. Očito jedna mala ali lijepa sa šeširićem između starih i olinjalih socijalista mora joj se malo povlađivati, to je ono kad i kako da se stigne. Tek poslije si premetne u mislima da objema je ime počinjalo istim slovom, jednako zakrivljenim s obje strane kao i nedokučiva privlačnost povezana s odbojnošću. Sfinga je imala svoju zagonetnost lavljeg tijela i ženske glave a Sibila zagonetnost ljepuškastog tijela ali tako malenog kao u djevojčice u odjeći i ponašanju doktorice. Taj kako ti kažeš s nekakvim metalnim naočarima isprovocirao me uzduž i poprijeko, kaže to s pomalo čudnim naglaskom i osmijehom na licu. Mislio sam da on izigrava Finca, kao još malo, pa će biti akademik to jest vječno živući. To si je vjerojatno upisao u horoskopu i to mora onda ostvariti. Bez obzira kako to smiješno bilo. kažem rezignirano sliježući ramenima. Da, mnogi si to tako misle. Samo to treba preživjeti. Ja sam ti ušla.. Sa šeširićem.. upadam u riječ sav nasmiješen i u iščekivanju. Da, sa šeširićem, i željela sam normalo sjesti na prvu slobodnu stolicu. kaže pomalo zacrvenjena, ili je to tek odraz ruža s usana. Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 51
Jel to u onoj sobi do restorana sa Šenom?, pitam brzo, da se nešto još dozna. Da - odgovara snuždeno - znaš kako je stol velik i postavljen uz desni zid do ulaznih vrata, a stolice su poslagane uokolo. Odgovara još uvijek pomalo zarumenjena. Znam., odvraćam lakonski, to je ponekad najbolje za održavanje konverzacije. I taman kad ću se spustiti na stolicu, kaže ti on ne tu tu je sjedio taj i taj. sad joj se trga usna poprilično. Ma hajde? odvraćam radoznalo, ali s nevjericom da to ona priča. Da, i ja ti se lijepo kao pomaknem za dvije stolice a on opet, molim vas ne tu, tu je sjedio taj i taj. A ja se okrenem i na drugu stranu stola. A on me prati kroz te tvoje tzv. metalne naočale i pitam ga pa mogu li ovdje sjesti. I jedva je rekao pa može. Teško je izdahnula. Jedva? Ma to ti je samo laka komunistička provokacija, kao za neki praznik, za vrijeme kršćanskog praznika, tek toliko da se larma i da onima drugima nije ugodno. To ti je po meni bilo samo malo isprobavanje i predstavljanje tko je tu glavni i koga se tu treba slušati, a i sebi za zabavu. Ma, je vraga, nisu oni mene baš prihvatili u uredništvo Republike tek tako. Nedostajao im je jedan doktor i morali su jer sam bila doktor, i to iako sam bila žensko. ispali feministički obojano i još podcrtano malo jačim glasom. Nije ti to uopće bilo tako teško kako si ti to sebi predstavljaš, to je sitni ljudski primitivizam ispod krinke intelektualca. Klasično pomanjkanje odgoja kod kuće. povlađujem pomalo karikirano, ali me zanima što će još reći. Sve ti se to svodi na isto, rezignirano odvraća, To su ti zatvoreni krugovi u koje je teško uči. Uđe se tko zna na koji način ili nikako. Ali oni su ti koji trenutno sjede i vrte ono što se zove hrvatska književnost. Htjeli to književnici ili ne, pa čak i javnost. ubacujem da slučajno ne prekine temu, suviše je dobra i to se ne čuje svaki dan. I još iz prve ruke. Nema se tu ništa htjeti ili ne htjeti, biti kvalitetan ili ne; tu se prije svega radi u kojem si krugu kao kod Dantea., nastavlja realno pomalo pijuckajući čaj s limunom. Limun je odmah čim je stigao na stol osjetio snagu njenih malih, lijepih i pomno njegovanih prstića, začudo bili su dugi, iako je ona bila sva malena i kratka. A možda si i imala sreću. primijetim naivno kao saborski zastupnik. Možda? To sigurno! Za razliku od mojih kolega meni su objavljivali, štampali i to dosta. A neke koje sam s interesom čitala, znaš ono osobna prepiska, nisam mogla pročitati za razliku od nekih gluposti kojih su bili puni književni časopisi. ispalila je u dahu između dva gutljaja, gledajući u šumu koja se nazirala s druge strane obale. Pa što ih sad ne biraš kada si odgovorna za svoj dio. Za što poeziju ili prozu?, nastavljam zainteresirano. Mogu ja ponekog izabrati, ali točno se zna tko ide a tko ne ide. A mogla bih opet možda i trčati počasni krug oko stola. Tu su slučajnosti stravično male! Iako, kad uzmeš presjek, puno je tu autora. Ali neki nisu nikad ušli i neće. Osim toga, nije se zgodno s njim sukobiti. primijeti koketno s osmijehom i šalicom čaja na usni. S kim! ispalim naivno, to treba čuti od jedne iz unutrašnjeg kruga. Pa tvojim ljubimcem! vraća mi napinjući remenje za koje je pričvršćen smisao kao naramenice hlača. Mojim ljubimcem?!, još s nevjericom odgovaram, jer ne želim znati tko je to, pa još k tome moj ljubimac. Ah, jel otrovna kao i onaj o kome govori. 52 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
Pa onaj s metalnim naočalama kako si blago izvolio primijetiti. s osmijehom koji pokazuje svu ljepotu zubi odvraća puna samopouzdanja, ali i osjećaja da ona drži konce razgovora u ruci koji se odmotava u kafiću na obali Zimske luke, a simpozij radi koga je tu došla i nije tako važan.to je ipak nešto tvrdo što se može imati u ruci. Niti Krleža nije važan, a on se barem naplivao u balkanskom blatu. I to onako lijepo do nosa u blatu da su samo okice virile van iz njega. A, taj! rekao sam, Metalizirane naočale, tako mi se barem čini. Iako metalne bi mu odgovarale. On i onako ne vidi ono što se oko njega zbiva, ali piše na kilometre papira, kao da si želi popločati put do HAZU. Je, ali to što piše ima formu, zaplet, rasplet..., odgovara oponašajući moj način mišljena. Oštra mala. I što ćeš dati ti meni za čitanje sad? pita očekujići valjda rukopis ili knjigu. Ništa. tako što mi ne pada na pamet. Osim toga nastavljam nit razgovora koji mi je daleko važniji, Pa tako se može sve napisati. Iskonstruiraš i nabacuješ rečenice kao da žbukaš kuću, a što neće biti ravno, to nikome ništa. Osim toga, sekretarice na fakultetu, ova u DHK-u samo pišu iz tvojih žvrljotina neinteresantne priče. A gdje si ti to primijetio? pita zainteresirano i uzdignutih tankih obrva. A u DHK-u, ona teta što zaprima tekst znojila se nad rukopisom, znaš odmah sam se sjetio sebe, e kad bi meni netko prepisivao pa isprintao. To bi bio život. Čuj, nije ni čudo što on toliko stigne da ispiše papira, dok ja napišem, zamolim da mi isprintaju, pa dok pošaljem, pa dok mi oni bace u koš, prođe vremena i vremena. A metalizirani je za to vrijeme već objavio dvije knjige i pišu mu treću. To je točno, ali što sve to vrijedi. To je samo jedan od segmenata biti u moći i moći! On je u takvoj poziciji da toliko piše ali i odmah štampa kao nitko na svijetu. Možda ni nobelovci ne mogu tako glatko raditi književne uratke, tako glatko po utabanim i pometenim stazama. A da i ne govorimo o izvoru zarade uz rad na dva tri mjesta, predstavljanja na književnim simpozijima u svijetu i tako dalje. Sve je to novac, a moć ti donosi kao dobra vila uvijek neku sekretaricu koja ti mora pisati. Bez da joj plaćaš. Stoga je i logičan razdor između književnika i onih koji vode hrvatsku književnost. rekao sam pitajući se je li ovo pitanje ili odgovor ili zaključak. Čini se da je takav odnos između članstva ali i samog ulaska u nj, i onih koji još k tome i mešetare s tim. No, na to se čovjek mora naviknuti. Vjerojatno je tako svugdje. Sfinge isto tako postavljaju svoje tiho i neizrečeno pitanje na ulazima u hramove a odgovor se ne čuje!, govori sebi u bradicu igrajući se žlicom i miješajući čaj. Ili ga nema!, brzo dodajem da ne skrene s teme. Ima kao u ovom slučaju, ali se ne čuje, pa sve ostaje po starom. Reci mi ako bi se zbilja štampali talentirani pisci, bi li onda netalentirani mogli voditi kolo?. Samo tko sad, danas, može reći tko je netalentiran a tko jest, osim gospodina s metalnim naočalama. Prošlosti je uvijek lako, ona činjenice dobije na dlanu dobro prokuhane i obrađene., vrlo se snuždila rekavši to prokuhano. Čuj, ja to ne mogu čitati. Svaka shema se dade lako unaprijed pretpostaviti, ukoliko si prije pročitao jednu sličnu. A ako počneš čitati nešto i naslutiš što će se zbiti na kraju čitanje ti je uzaludan posao. Pogotovo ukoliko poslije prve stranice pročitaš zadnju i vidiš da si imao pravo, da je upravo onako kako si pretpostavio. U čitanju moraš otkriti Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 53
neke nove svjetove, jedan drugi život, naučiti nešto novo, a ne vrtiti stare stvari kao reprize na televiziji. Novo je ono što nas intrigira, a ne staro i dosadno, jer to je upravo nazadno. I kako, dakle, ja i ti stojimo?, pitam zaneseno s priglupim pogledom. Sjedimo!, odgovara pomalo nezainteresirana. Vidim, i osjećam., vraćam uredno servis, ne volim nerviranja tipa Goran Ivanišević, treba uredno i stalno igrati. I to bez kremšnita na koje si me pozvao. Doduše, to je bila vrlo lijepa gesta i lijepo sročeno. No!?, razočaranje joj titra u glasu, ne može ga skriti. To sam ti i rekao, da ovdje nema kremšnita, ali si pristala jer je blizu pedagoškog fakulteta tako da se brzo možeš vratiti na završno predavanje simpozija., pravdam se relnošću zbilje i situacije. Jesam, ali ti i opet ponavljam da imam stalnog partnera! Pa, što onda. Da sam ja ti, imao bi ih najmanje tri. I to stalnih., a zbilja i tako mislim no možda ne ipak tri, pa premalena je. A tko zna takve su možda najoštrije. Ah, zakoluta očima. Što nije isključeno. Malo ovdje jednog, a malo tamo drugog., analiziram je dubinskim pogledom. To bi bilo lijepo. odgovara zaneseno. Zajedno s kremšnitama?, ne dam joj mira ni trenutak. Zajedno, spremno odvraća stresajući nevidljive mrvice po sebi. Eto, vidiš... brzo nastavljam misao, željezo se kuje dok je vruće. Što? nije dovoljno brzo pokapirala, odgovara još uvijek zaokupljena sobom i nevidljivim mrvicama. Pa zajedno!, s osmijehom joj odvraćam, ženske se kuju još brže. Tebe je teško odvratiti kada se zapucaš u jednom smjeru., gotovo negodujući zaključuje. Sasvim sigurno a pogotovo kada se usmjerim u jednu točku., ne volim se pravdati, ali neka joj je. Možda je to tek laka infekcija samokritike, to zna biti opasno kao ospice, pogotovo kad su žene u pitanju. I to samo na jednu točkicu. afektirajući dodaje i bocka žličicom iscijeđen limun. A na koliko bi trebao? pitam uozbiljen. Pa barem na tri, odvraća zažareno, Nisi li ti to meni maloprije rekao? I to onako na prave velike komade od najmanje 190 centimetara! A čuj, to ti je samo veći trošak i razbacivanje snage. Sve je to zapravo manuelni posao. A ti najbolje znaš da su sve lijepe stvari male.! Ma hajde? izgovara i baca upitan blesast pogled. Bolje da nitko ne sluša ovaj razgovor, moglo bi nam biti neugodno. Srećom, bili smo sami u jedanaest sati u separeu kafea Capuccino. Sjedili smo za drugim stolom od izloga koji je bio pun Drave i šuma topola koje su se smeđile (ima li takva riječ u rječniku?) u daljini. Je, je. Osim toga su manje djevojke portabilnije. Znaš ono lako je premjestiti ih slijeva nadesno, ili gore pa spustiti dolje. objašnjavam vrlo detaljno. Da?, odgovara ravnodušno. Manje troše, kupuju cipele u Zeki!, da vidimo kako reagira na bockanje. Je l'?, gotovo nečujno je istisnula. Manje jedu., vrlo upečatljivo nastavljam. Da?, opet je zanima samo žličica i čaj. 54 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
Manje piju. I to ti je čista ekonomija., konačno sam zaokružio misao i sliku. Kao i kod gospodina s metalnim naočalama. Sve je unaprijed određeno i iskalkulirano, ne moš promašiti osrednjost., konačno reagira ženski, naslonila se na naslon od stolice i pogledala me vodenasto. A tako nekako, samo malo punije i životnije. Svede se zapravo na onaj tradicionalni način održavanja veze: Zar ti vjeruješ više svojim očima nego meni!? Odgovaram gledajući u obod njenog crnog šeširića s kojim nadograđuje svoju nizinu. Ha, ha, smije se: Ova ti je dobra. I to pogotovo kad ga uhvatiš s drugom. Da važno je samo uvjeriti drugu stranu da je onako kako bi trebalo biti. zaplela se treba samo da proguta udicu do kraja. Nastavljam odmah: Pametna mala glavica. Ne treba tu ponavljati niti podcrtavati riječi, ona sve shvaća od prve, pa zar nije doktor. Oprostite, doktorice, nešto me ovih dana škaklja u grlu, a i štreca u predjelu srce odozgo prema dolje... Skinula je šeširić, crni, zatresla kosom s nevjericom, pogledala u mene, izvadila ogledalce. Provjerila stanje stvari na licu i popravila ruž na usnama. Tek toliko da nešto radi i provalila: A čuj, ja bi ti preporučila jednu od 180 centimetara dva puta na dan ujutro i naveče, za obje tegobe. A hvala, ali to ti je pusta teorija, nego vidiš da si moja, to ti ne bi trebalo!, zvučim si pomalo naivno. Kažu da to pali. Što?, opet je iznenađena, gleda me i sređuje si kosu koja viri ispod šešira kojeg pažljivo ponovno stavlja na glavu. Pa, šminka. Ja bih bio zadovoljan bez nje, i zapravo bih tražio da se ne šminkaš, jer će ti lice brzo ostariti. Razumiješ, tu se ide na duge staze., valjda joj je sad jasno. O, pa ti si zahtjevan. Imaš i uvjete., tek sad se probudila i izašla iz svog svijeta malene čahure obavijene objavljenim pjesmama. Je, kao i gospon s metalnim naočalama. Jedne da, a druge ne. Ukoliko se može! A ovu bi pod da! Zar ne?, zjenice su joj se raširile, mogu se ogledati u njima. S nogu, čemu gubiti vrijeme na isprazne priče. Život i onako brzo prođe., možda da je pitam za to? To je točno i upravo zbog toga ne bi ga trebalo tračiti uzalud., sad je odlučna kao mačka koja ima miša u šapama. Da, na čitanje loših priča. A ovo bi mogla ispasti dobra. Čuj, molim te, hoćeš li biti na trenutak mirna i samo raširi opet zjenice da si popravim frizuru! Molim? Maloprije si ih tako raširila da sam se mogao ogledati u njima, a sad bi mi to dobro došlo da si popravim kosu. kažem dirljivo blago s osmijehom. Ne. Znaš ja sam ti dosljedna. Zato sam i dospjela tu gdje jesam., izgovorila je to sikćući. Da, tu u kafiću sa mnom., i dalje sam nasmiješen. Ne. Mislim na uredništvo u časopisu., pomalo joj se vraća osmijeh na lice. Ha, ha. Ma da, i ni ne vidiš što ti se zbiva pred očima zbog nekakvih metalnih naočala. A što se zbiva? Pa ovo. Zbiva se samo ono što je najvažnije u životu, ovo se ne zbiva, ovo sjedi. I upravo što se ovo zbiva i stoga što se zbiva kao i u romanu, najvažnije je to što se dešava. Uvijek netko nekome nešto uradi, ali to samo po sebi nije dovoljno da bi bilo Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 55
privlačno i značajno za čitanje. Zvučim si kao srednjoškolski profesor hrvatskog koji napola shvaća ono što predaje, a zapravo ništa ne predaje, čak niti ne prenosi, osim što svaki mjesec uzima plaću. Naravno, mora biti interesantno., nasmiješena je od uha do uha. Svima godi ugodno. Pa zar nije, ti si se i zacrvenjela, radiš manualno, stalno se braniš. Stoga propustiti priču s ovako lijepim početkom bilo bi tragično. Kao drugih prilika nema!, tužno je rekla i izgubila se u toj rečenici. Ne znam, ali ti si se kao slamka uhvatila za neku koja nije niti pri ruci. To mu dođe kao dopisna škola. A znaš kakve su te škole. Znam. Samo najlošiji upisuju te škole, tako da su one tek odrazi najlošijih od loših škola. Tako je. Tu se mora biti škrt u ocjenjivanju. Treba sačuvati sve, ništa ne odbaciti, a naročito uspomene. Pa eto, i ovo nije za odbaciti. Nigdje se ne može pročitati. Ako se treba nešto odbaciti, to su uspomene na loše školovanje i djetinjstvo. Jesi li primijetila da svi mladi možda netalentirani u Plimi navode Pohađao radionicu kreativnog pisanja kod Mire Gavrana. A on je urednik. To znači da je svugdje isto. Iako ne baš tako, sad je pomalo rezignirana. Ja sam tamo objavila u prvom broju isto priču. I onda, dakle, što sada da ja i ti radimo drugačije, kad je to mama priroda tako naredila. Ne? Što se tu može?, kažem vrlo poučno kao učiteljice na satu prirode u osnovnoj školi. Čemu žurba, čitav život je preda mnom. Opet gleda u šumu s druge strane obale. Ali priliku kao što je ova treba iskoristiti da ne propadne. To bi bila šteta. Ja bih to znao iskoristiti i izbjeći zamku prosječnosti. Lijepo bih rasporedio i svaki dan po malo. Hoćeš li me otpratiti na vlak?, oči joj se pri tome zacakle i gleda me prodorno. Pa ne znam ti ni tel. broj, ni ulicu., čak je i mene iznenadila brzina promjene. Evo ti vizitka pa se javi kad dođeš u Zagreb., sva je poslovna i užurbana. Ooo, pa to je napredak., pomalo me razveseljava jer ipak gricka, ne može a da se ne primijeti. I to ti je bila izdavačka kuća zato je i propala., ah kako realno gleda na svijet. Hm, ipak sam malo skeptičan. A ti zbilja nećeš meni pokazati ništa za pročitati ili dati knjigu?, kaže ustajući. Ne, zašto? rukom zovem konobara da platim. Pa obično tako rade!, kaže oblačeći dugi crni kaput. Je l', nije mi to palo na pamet. Ovo je bio poziv zbog tebe. A ne radi književnog uratka. Da? Sigurno ne želiš dati nekakav rukopis, pjesmu?, još uvijek s nevjericom me gleda. Ma ne! nikako da shvatim ozbiljnost toga što mi govori. Stvarno?, opet će s nevjericom. Kad ti kažem, e pa ako se tako dolazi u časopise, onda je i bolje da me ne štampaju. Zvao sam je, bila je bolesna, pa onda je išla u Njemačku dragome. Izgovarala se, nije htjela. Bojala se instinktivno da se ne primijeti da ne može protiv svog mozga. Ah, a pušila je ovu priliku i te kako. Moja malena glava na tvojoj usni budi u meni osjećaje ranog jutra i kasne večeri kad Sunce rudi a u ušima i očima more se ziba. Tvoje rumen usne uokolo mekane poput livade i rose Ovijaju me velom blaženstva i nagog u uspomene nose. Ma nemoj me, čovječe, zajebavati s poezijom, to treba štemati, nije sibila od jučer, ima ona utakmica u nogama. 56 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
Prije bih rekao između nogu, nije niti čudno što su je bezecirali stari igrači. Ti si još pre mlad. Eto, to mi je rekla kao prijatelj. (6.10.98) Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 57
Ivo Mijo Andrić Grobno mjesto Uoči Dana mrtvih Milka i ja redovno posjećujemo grobnicu naše kćeri Marije. Tu, na prenaseljenom miroševačkom groblju, pomiješamo se s tisućama drugih ljudi koji obilaze svoje najdraže moleći za njihove mrtve duše i svoja živa sjećanja. Kad god idemo na groblje ili kad o njemu razmišljam, pokušavam potisnuti iz glave uzrok Marijine smrti. Pokušavam ne misliti o tome kako je naša jedina kćer žrtva uličnog autodivljanja pijanih bojovnika, koji su većinu svojih ratnih zasluga ostvarili tamaneći ljuta pića po zagrebačkim kafićima i kavanama. Mnogi od njih tako su, na nesreću naroda kome pripadaju, izborili visoke vojne mirovine i invalidnine, a da pravu bojišnicu nisu vidjeli niti osjetili. Na sreću, daleko je veći broj onih koji su s puškom u ruci branili i oslobađali ovu lijepu ali, po mnogo čemu, tužnu i siromašnu zemlju. Kad na njih pomislim, olakšam si dušu i vratim sjećanje u normalne ljudske okvire. U tim okvirima svijet vidim onakvim kakav jest, bez sivih ili tamnih nijansi koje me godinama proganjaju i melju kao teški mlinski kamen. I ove jeseni Milka i ja poranili smo da izbjegnemo popodnevnu gužvu. Dan je mutan jednako kao i naše misli. Oblaci se valjaju iznad grada, premještajući svoju kišnu sadržinu s istoka na zapad i sa sjevera na jug. Poneka kap odlijepi se s njihovih natmurenih trepavica, baš kao što suze klize s rubova naših rastuženih očiju. Moja Milka pusti suze čim prođemo kućni prag i kad zakoračimo na ulaznu kapiju groblja. Tako to traje godinama i nikad se ne mijenja, ma kakvo vrijeme bilo i ma kakvo nas raspoloženje pratilo. Njezine suze povuku i moje i obadvoje tako, s papirnim maramicama u rukama prolazimo pokraj zimzeleni kao dvije pokretne tužne vrbe, koje nemaju nikoga na ovome svijetu osim vlastitih pogurenih sjenki. Grobnici prilazimo oprezno i tiho nastojeći ni jednim pokretom ne narušiti ustajalu grobnu tišinu. Milkine oči su crvene od suza, a izraz njezina lica odaje nepreglednu i duboku bol. Koračam sporije za korak dva iza nje, kako bismo lakše prošli između načičkanih grobnica. Do Marijina groba, s desne strane je raskošan spomenik sedamnaestogodišnjeg mladića koji je poginuo u prometnoj nesreći. Neoprezni roditelji, za odličan uspjeh u srednjoj školi, kupili su mu novi automobil koji ga je odveo u smrt. Svakakve zle sudbine isprepletene su na grobljima. U njihovoj zemnoj utrobi mnogo je onih koji su prerano završili svoja životna putovanja. Žurba i nepažnja, mržnja i ljubomora, zlo i beznađe odnijeli su mnoge, prije vremena, u hladni zemni svijet. Ugasili su se kao što će se ugasiti svijeće koje, odmah po dolasku do grobnice, palim u prostoru namijenjenom za tu svrhu. Potom mijenjam istrošenu bateriju u staklenoj svjetiljci koja, kao programirana krijesnica, svjetluca po nekoliko mjeseci. Milka za to vrijeme iz plat- 58 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
nene vrećice vadi krpe i plastičnu bocu. Iz njenih ruku uzimam praznu bocu te odlazim do slavine gdje je punim vodom. Usput iskoristim priliku da isperem oči na kojima se uhvatila slana suzna staza koja mi sužava već smanjeni vidik. Hladna voda za nekoliko trenutaka izoštri mi pogled, tako da jasno vidim slova na susjednim spomenicima. S natopljenim krpama Milka i ja, kao dvoje siročadi, pažljivo brišemo svaki centimetar spomenika. Blago, s toplinom roditeljske ljubavi skidamo prašinu i otpale jesenje listove. Na izbrisanu površinu povremeno padne pokoja Milkina suza, koju ona posuši nježnim pokretima, trudeći se da to ja ne primijetim. Ona na svaki način nastoji prikriti svoju bol kako bi se pokazala čvršćom nego što stvarno jest. Dok čistim mramornu ploču, kroz glavu mi struje misli o prošlosti. Prisjećam se kako je nekada sve bilo bolje nego što je sada. Kada je naša Marija bila živa, za Dan mrtvih išli na grobove naših roditelja, prijatelja i znanaca. Sve je tada bilo podnošljivije i bezbolnije. Život se činio ljepšim, čak i na ovom mjestu gdje nema života. Prisjećam se svoga oca i majke čiji su grobovi daleko u Lici. I njih ćemo sutra posjetiti. Tako sam dogovorio sa susjedom Petrom koji će autom ići do grobova svojih roditelja. S njim ćemo ujutro poraniti Milka i ja. Usput ćemo svratiti na groblje u Jaski gdje su pokopani njezini roditelji. I tu ćemo zapaliti svijeće, pomoliti se za njihove dobre duše i produžiti dalje prema Lici. Naši jadni životi sveli su se, uglavnom, na ove tužne prigode koje nas spajaju s dragim osobama koje su nas stvarale i koje smo mi stvarali. Nalazimo se od jednog do drugog Dana mrtvih. Od jednog do drugog groblja na kojima su zasijane kosti dragih nam osoba. Na Miroševačkom groblju jednoga će dana završiti i naša tijela, koja se danas, evo, bore sa sjećanjem i bolom za najdražim bićem. Za neku godinu, ili nešto više, naći ćemo se na istom mjestu. U svijetu bez nade, emocija i surove zbilje. Danas još jesmo, a sutra već bit ćemo dio nečijih sjećanja. Svojih nemamo da nas žale, ali u sjećanju nekih dragih nam ljudi bit će mjesta i za nas, barem za kraće vrijeme. Nakon što smo očistili grobnicu i postavili buket svježeg cvijeća, sjedamo na mramornu klupu i dugo se šutke gledamo. Milkin pogled potom skreće prema zemlji. Ja gledam tmurno nebo, pokušavajući procijeniti hoće li ili neće prokinuti pljusak. Kiša se, na sreću, suzdržava pokazujući tako razumijevanje za sve nas koji smo okupirani uređenjem grobnica. Pokušavam pronaći riječi kojima bih prekinuo šutnju što se kao neželjeni uljez uvukla u naše misli. Ne pronalazim ništa što bi odgovarala trenutku u kojem se nalazimo, pa zato izgovaram rečenicu otrgnuti s ruba oblaka. - Izgleda da će nas kiša zaobići. Sve od jutra miriše na pljusak, a nebo se suspreže da nam ne pokvari dan. - Ovaj dan je pokvaren sam od sebe, cijedi Milka kroz stisnute zube. - Kakva prigoda, takvo i vrijeme. Bog se jedino smilovao pa nas čuva od svojih suza. - Kakvo li će sutra biti vrijeme? Upućujem joj neodređeno pitanje pridodajući kako nisam dovoljno pažljivo pratio prognozu na vijestima. - Noćas su najavili kišu, a sutra razvedrenje. Možda nas posluži sreća pa sve obavimo bez problema u putu. - Ne brinem se za put. Petar je dobar vozač i dovest će nas sigurno i tamo i ovamo. On često putuje u Liku i poznaje taj put kao što poznaje Ilicu u kojoj stanuje. - Hoćemo li ovdje kupiti svijeće i cvijeće za tvoje i moje, ili ćemo to obaviti usput? pita me Milka, nastojeći razriješiti i tu dvojbu. Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 59
- Možemo i ovdje odgovaram. - Cijene su iste, pa nema potrebe da se usput zaustavljamo. - Eto što ti je život, ote se Milki duboki uzdah. Danas jesi, a sutra te već nema. - Takva je ljudska sudbina, odgovaram, pokušavajući ublažiti težinu njezinih riječi. - Bog o svemu odlučuje. On određuje kad će nas odvesti na onaj svijet. - Nije baš sve u Božjim rukama. Dosta ovisi i o nama. Tko se čuva i sreća ga prati. Tako produži život do prirodnog kraja. - Jest, ali Božja je ipak posljednja. Protiv njegove volje se ne može. - Bog poštuje ljudsku volju, ako nije protivna njegovoj, kažem nakon kraćeg razmišljanja. Pažljivo biram svaku riječ, jer na mjestu na kojem se nalazimo svaka izgovorena riječ ima dvostruku težinu. Milka me gleda sažaljivim očima. Plač joj visi na licu, kao što tamni oblaci vise na nisko razapetom nebu. Nekoliko kapi kiše pada oko nas. Dižemo se gotovo istovremeno. Milka dugo gleda kćerkinu sliku izgovarajući posljednju molitvu prije oproštaja. Sakupljam rasute stvari oko grobnice i uskoro krećemo prema izlazu iz Miroševačkog groblja. Prate nas krupne kišne kapi koje padaju na mramorne ploče tvoreći nerazgovjetne plješteće zvukove. Otvaram kišobran i njegovim većim dijelom zaklanjam Milkinu figuru. - Nećemo ovdje kupovati ni cvijeće ni svijeće, veli Milka hvatajući me ispod ruke kako bi ostavila dio kišobrana i za moje lijevo rame. - Bolje je da požurimo do autobusne stanice. Da izbjegnemo pljusak. - Možemo to obaviti sutra. Ispred svakoga groblja mogu kupiti sve što je potrebno za roditeljske grobnice, kažem, ubrzavajući korak. Jesenji pljusak spušta se na sjeveroistočni dio grada. Kroz uzanu kapiju groblja Miroševac žurno promiču rani posjetitelji. Jedni odlaze prema parkiranim autima, a drugi prema najbližem autobusnom stajalištu. Za ovim drugim žurimo i nas dvoje, zadubljeni svatko u svoje misli. Moje misli su u ovom kišnom trenutku okrenute životu. Milkine, vjerujem, bave se besmislom smrti koja je rasuta svuda oko nas. Takva je smrt zadesila i našu kćer čija nas sjena prati i kad kiša pada i kad sunce sija. Kad sviće i kad se spušta duga besana noć. I Milka i ja taoci smo neizbrisivih misli o ljudskom stradanju koje će nas pratiti do trenutka kad ćemo se obadvoje pridružiti našoj kćeri na ovoj vječnoj miroševačkoj adresi bez broja i kodne životne oznake. Gusti jesenji pljusak širi se svuda oko nas. Hladna pepelna magla natapa naše, odveć hladne i do plača rastužene duše. 60 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
Neda Čajević Ujak Jozo Ujka Pepija, kako smo ga zvali, ili Jozu, kako su ga zvali prijatelji lovci, ribiči i drugovi na poslu, upoznala sam tek kao djevojčurak, jer nismo živjeli u istom mjestu, ali sam o njemu slušala mnoge priče. Svoje djece nije imao. Podigao je troje djece koju je ujna Ivanka dovela u brak. Ujak Pepi bio je precizni mehaničar, vrlo načitan i radio je u sarajevskom Zraku. Hobi mu je bio lov i ribolov, te prepariranje lovačkih trofeja. Preparirao je životinje, zečeve, lisice, divlje svinje i raznovrsne ptice, od onih najsitnijih palčića do velikih tetrijebova i droplji. Njegovi preparati bili su vrlo životni kao da su fotografskim aparatom urađeni. Bio je pravi stručnjak da napravi mušice varalice i druge mamce i neumorno je u dubokim ribarskim čizmama gazio Miljacku, Željeznicu, Bosnu, Neretvu, zabacujući blinker. Imao je uspjeha, ribe su grizle, ali ujko se pridržavao propisa, pa je sve ribe ispod dozvoljene dužine vračao u rijeku. U lovu na divljač poštovao je lovostaj i pucao je samo na srndaće, jer srna se možda još brine za svoje lane, pa ju treba poštedjeti. Ujko je volio društvo i čašicu. Svakog prvog svraćao je u kavanu gdje ga je čekalo poveće društvo. Znalo se: Jozo danas plaća. Redala se runda pića, runda priča, a i aktualni političari često su bili na tapetu. Od svih priča meni se posebno dopala ova. Kasna jesen, hladan vjetar nabacuje kišne kapi na prozore kavane u kojoj već sjedi veselo Jozino društvo. Jozo je dobro raspoložen. Primio je platu. Ovaj put kuverta je podeblja jer je Jozo premašio normu, a i nešto prekovremenih sati je naplatio. Ima dobre razloge da počasti društvo. Već je zvao treću rundu, a pristala, vesela, konobarica tu je da posluži i četvrtu. Jozo će platiti. No, hladna kiša i vjetar u kavanu je natjerao ljepuškastu Ciganku. Za prokislu suknju drži joj se prozebao dječarac a iz marame spretno vezane preko prsa i ramena izviruje kuštrava glavica osmomjesečne bebe. Veselo društvo se ne obazire na ispruženu ruku i jedva čujne riječi: Udijeli, sadaka te sačuvala. Obilazi Ciganka stolove, nitko joj ništa ne daje. Konobarica joj se obraća - : Izlazi, ne uznemiravaj goste, zvat ću policiju. Ciganka uporno nastavlja obilaziti stolove pa dođe i do stola ujka Pepija. Dobro raspoložen, ujko joj se obrati: Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 61
- Što te je natjeralo, ženo, da po ovom kijametu izlaziš i još vodiš djecu? Nemam para, nema hljeba, nema mlijeka, a djeca gladna - veli Ciganka i pruža ruku. Na to će ujko: - Evo, ovo je moja plaća, uzmi i pobrini se za djecu rekavši to, tutne joj u ruku kuvertu s novcem. - Što to radiš, Jozo?! - povikaše drugovi. - Dade joj sve novce, tko će ovo platiti?! Ujak hladno odgovori: - Tko je pio, neka i plati, a ova će sirota bar malo lakše podići svoje mališane. Rekavši to, Jozo stavi stodinarku na stol, natakne lovački šešir i polako krene u kišnu noć. 62 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
drama Anto Zirdum Bellum Batonianum (povijesna drama o ratu batona od 6. do 9. godine nove ere) Osobe: SVETONIJE pisac knjige Dvanaest rimskih cezara u mladosti LIKAJ sin Skanusa mlađeg, sina batona Desidijata, prilično star TIBERIJE (42. pr.k. do 37. p.k) Augustov posinak, usvojenik i nasljednik od 14. godine poslije K. DOLABELLA PUBLIUS CORNELIUS bio je carski legat provincije Dalmacije od 14. do 20. godine po Kristu. Ciceronov zet. VALENS Varron(is) f. princeps Daesitiati(um) BATON DESITATSKI zvani VIDRA (desetak godina mlađi od Tiberija) Smeđokosi mišićavi ratnik koji, kao i njegovi preci Gali, češlja kosu natrag TEUTA njegova žena, Valensova kćerka SCENO stariji sin Batonov i Teutin - plavokos SCANUS mlađi sin Batonov i Teutin - crnokos SKENOKAL brat Teutin, jedan od batona CALLON brat Teutin, jedan od batona (umirovljeni rimski centurion koji je služio u Siriji pod Kvirinijem) DESA supruga batona Prorada SILVA supruga batona Scavae ORAN Scavin sin STANKUS Baton tajnoga ratničkog društva Deura-varda BOSA Stankusova mlađa sestra PRVA ILIRKA drugarica Bosina DRUGA ILIRKA drugarica Bosina RIMSKI GLASNIK RIMSKI VOJNICI ILIRSKI GLASNIK ILIRSKI RATNCI Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 63
SLIKA 1. (PRIPOVJEDAČI: SVETONIJE i LIKAJ 93. godine na proslavi proglašenjea Bistue Nove municipijem) SVETONIJE: LIKAJ: SVETONIJE: LIKAJ: SVETONIJE: LIKAJ: SVETONIJE: LIKAJ: SVETONIJE: LIKAJ: SVETONIJE: LKAJ: SVETONIJE: LIKAJ: SVETONIJE: LIKAJ: Prijatelji mi danas na proslavi proglašenja Bistue Nove municipijem rekoše da ste vi unuk glasovitog batona Desidijatskog koji je digao ustanak protiv Oktavijana... Čijeg? Unuk velikog batona... Jesam, ja sam sin njegova mlađega sina Scanusa, što ga Dollabela nije poveo u Rim. A od kojih si ti??? Ja sam rimski pisac Svetonije... Od kojih? (hvata se za zho čime daje na znanje da slabo čuje) S v e t o n i j e. Ja pišem o životu znamenitih ljudi a posebno o rimskim cezarima. Zanima me ustanak koji je tvoj djed vodio ovdje u Iliriku protiv Oktavijana. Augusta... Je Oktavijana... Bilo je to davno, prije mog rođenja... Rimske arhive oskudijevaju podacima o tom ustanku, a to je meni bitan dio Tiberijave biografije... Čega Životopisa Tioberijeva! Eee, je Tiberije... On je doveo 15 legija na moga djeda... Ne bi mu mogao ništa da baton Breuka nije izdao... Vaš dom je u Haedumu... Zašto ste preselili u Bistuu Novu? Kad je ustanak završen, Dollabella je uzeo moga strica Scena u svoju službu i naučio ga praviti ceste. Sceno je bio glavni inženjer za cestu prema Haedumu. Kad je cesta došla dovde, evo baš na ovom mjestu počeo je graditi most. Stric je pozvao moga oca da dođe ovdje i namjestio ga kao carskog carinika za zlato. On je tu gore, uz put, napravio poreznu ispostavu i svoj dvor. Tako sam ja čitav život proveo ovdje na Dollabelinoj cesti ispraćajući legije koje su ovuda prolazile prema Sirmijumu, i otpraćajući kola koja su odvozila zlato prema Saloni. U posljednje vrijeme legije ne prolaze... Ovaj Domicijan je dobar car, ne voli ratovati... Zato ga u Rimu i ne vole... Nego, jesu li ti otac i stric pričali o ustanku... Bila je to zla godina za Rim. Prvo suša, a onda poplave... Je, i ovdje se pričalo da je to bila zla godina. Tiberiju su bili potrebni vojnici za njegov pohod na Germaniju. Poslao je pismo prokuratoru u Saloni Marku Valeriju Messalli da izvrši novačenje među Dalmatima, koji su bili u obvezi dati sedam stotina novaka. U rano proljeće novaci su bili već pod oružjem i prolazili obuku. Nekako u to vrijeme Messala je počeo skupljati porez po cijeloj pokrajini. Poreznici su ubirali više nego što su Dalmati mogli platiti, jer je i njih prethodne godine pogodila suša. Kukali su kako je svijet siromašan i na rubu gladi. Poreznici su tada pokupili zdravu djecu da bi ih prodali 64 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
SVETONIJE: LIKAJ: SVETONIJE: LIKAJ: kao robove i namirili porez. Očevi neke od te djece bili su među mobiliziranim novacima. cijela kohorta novaka se pobunila i pobila svoje rimske zapovjednike. Messala je imao dvije legije na raspolaganju. Jedna je imala sjedište u Saloni, a druga u Naroni. Digao je vojsku i pošao na njih, ali Dalmati su se podijelili u manje skupine i povukli ovamo prema zemlji Desidijata. Dollabela je tada bio u Haedumu, koliko moji izvori potvrđuju. Koga utvrđuju? Nije to. Izvori koji svjedoče o događajima. Dobri su vaši izvori. Zapravo Dollabela je tu bio cijelo vrijeme rata... On je za Tiberija obavio više posla nego tri legije. Uglavnom Desidijati su se našli na muci jer se njih smatralo prekršiteljima mirovnog sporazuma, iako su to učinili Dalmati... Tada je moj djed uzeo stvar u svoje ruke... Sazvao je sve glavare rodova... Tu na planini Kuber su počeli... SLIKA 2. (BATON, SKENOKAL, STANCUS, BOSA i njezine drugarice, te ilirski ratnici na planini Kuber gdje planiraju napad). BATON: SKENOKAL: STANCUS: BATON: SKENOKAL: Braćo, složili smo se da nećemo prihvatiti Oktavianovu zapovijed o novačenju naših momaka u njegove postrojbe. Poslali smo glasnike svim našim mogućim saveznicima, a posebno batonu Breuka, s kojim mene i Stancusa veže ratno prijateljstvo dok smo ratovali u Meziji. Zamolio sam Dolabellu da osobno odnese naš odgovor Oktavijanu, a taj je da ja sam ne mogu odlučiti bez sabora svih glavara bratstava i rodova koji će se okupiti početkom ljeta. Ako Dolabella ode u Rim, to znači da Tiberije neće doći s legijama da provede novačenje, a ako napusti naš teritorij prema Meziji, znači da će nas napasti. Naši promatrači javili su da je Dollabela otišao prema istoku. Stancuse, zato smo odlučili da ustanak počne na području Deura. Tu su rimski ispirači zlata i rimske postrojbe najdublje uklinjene u naš teritorij. Poslije će se rat prenijeti dalje. Uključit će se Cerauni, Daorsi, Dokleati, Derentini, Deremiziti, Dindari, Glindicioni, Sikuloti i Vardeji. Sve je to slabo. Svi oni zajedno nemaju snage koliko imaju Desitijati i Deuri. Što je s Dalmatima? Baton Prorad obilazi njihove rodove. Oni su još uvijek razbijeni i nisu se u stanju neprimjetno organizirati, ali već imaju bataljun ratnika pod oružjem a čim se ustanak razvije, ostali će se spontano dići i uključiti. No, zato smo postigli sporazum s Pinnesom kraljem Bruka. Moj i tvoj prijatelj baton Breuka dao nam je besu da će nam čuvati leđa. On će odmah podići ustanak tako da će vezati legije na sjeveru. Najvažnije je da negdje iznenadimo Rimljane i dobro ih potučemo. To je presudno za početak ustanka. Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 65
BATON: STANCUS: BATON: SKENOKAL: STANCUS: BATON: SKENOKAL: STANCUS: BOSA: STANCUS: BOSA: SKENOKAL: Odlučio sam se na taktiku vidre. Brzi pokreti, česta iznenađenja i snažni udari. Sve promišljeno i unaprijed isplanirano. A planirali smo potući rimsku posadu u kaštelu na Zahoru i razbiti logor na Sebešiću, glavninu rimskih snaga na tvom području. Ne možemo im ništa dok su u kaštelu, ni s četiri puta većom vojskom koju u ovom trenutku imamo. Treba ih izmamiti napolje i dočekati tamo gdje se ne nadaju. Prorad je još uvijek s druge strane rijeke i organizira male skupine koje će se pod okriljem noći prebaciti ovamo na Kuber. Što ti misliš kako najlakše izmamiti postrojbe sa Zahora? (pita Stancusa) Zapovjednik kaštela na Zahoru u putnoj postaji na Kaoniku redovito drži dvadesetak pješaka, pored jednog dekuriona konjanika. Odatle se s visoke kule danonoćno stražari i osmatra. U slučaju napada oni se trebaju povući prema kaštelu. No, ako zapalimo spekulu, oni iz kaštela moraju izaći u pomoć. Ako izađu, onda ćemo ih uhvatiti u našim grbavim tjesnacima gdje se oklopljeni pješaci ne mogu organizirano gibati. Tada više neće biti snažni kako se nama čine. To je dobar prijedlog... Prekosutra u zoru umjesto sunca Rimljani će vidjeti vatru. To je moj zadatak i to će biti učinjeno. Još večeras ću prinijeti žrtve Armallusu, a sutra uvečer ću ubaciti nekoliko djevojaka u putnu postaju da zabave rimske vojnike. Ovo je moja sestra Bosa (pokazuje na djevojku koja prilazi) Pozdravljam Batona Desitijata Vidru. Ja i moje dvije drugarice motrile smo spekulu na Kaoniku i nismo primijetili da se išta neobično događa. Bravo, seko. Dobro si obavila zadatak. No, sutra navečer ti i tvoje drugarice trebate ostati u spekuli da odvratite pažnju stražarima i rimskom dekurionu koji je poznat po svojoj nezajažljivosti za mladim Ilirkama. To neće biti veliki problem jer dekurion je već bacio oko na mene. Do sada sam se stalno skrivala od njegova pogleda. Za svaki slučaj, uzmi ovaj moj mali nož. Oštar je a može se sakriti. A vi, djevojke, pazite što radite. Ako zagusti, bježite PRVA ILIRKA: Ne brinite se vi za nas, mi se znamo brinuti za sebe. DRUGA ILIRKA: Navikli smo mi na rimske vojnike. Samo im malo zavrti pred nosom i oni zaborave stražariti. BATON: Ako je tako, hajdemo prinijeti žrtve bogu rata Armallusu, i odmoriti se. Tko zna kada ćemo imati prilike za odmor. Ratnici ostavljaju oružje i štitove na drvo i hvataju se u kolo Kada se završi ples s mačevima, muškarci idu po mačeve i štitove i izlaze, a djevojke ostaju još malo igrati u mjestu i izlaze... 66 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
SLIKA 3 Pripovjedači: SVETONIJE I LIKAJ, RIMSKI VOJNICI, ILISKI RATNICI I ILIRSKE DJE- VOJKE pantonimom izvode priču SVETONIJE: LIKAJ: Ustanak se veoma brzo raširio na sve strane. Je. Je. Naši su zapalili rimsku stražarnicu na Kaoniku. Baton je iznenadio rimske vojnike koji su pošli u pomoć. Bosa i dvije Ilirke šetaju pored trojice rimskih vojnika. Dvojica stražare (drže platno), a jedan sjedi kraj vatre gdje dvije Ilirke sjedaju a Bosa ostaje stajati. Dekurion dolazi po Bosu i odvodi je u lijevu stranu i tu se vide obrisi pokušaja silovanja i Bosina obrana nožem. Kad se to završi, svjetla prikazuju prvog Ilira kako se šunja iza leđa vojniku koji stražari desno, hvata ga za vrat i udavi te se vrati i mahne Stankusu i ostalima da priđu) drugi Ilir se privuče iza leđa onome vojniku kod vatre. Glazba puna zveketa oružja, iza platna se vide slike padanja rimskih vojnika. Dim i vatra... se puštaju a platno lagano smotava. SVETONIJE: Negdje sam pročitao da je tu napravljen pokolj. Drugi Ilir vuče mrtvog rimskog vojnika izvan scene Prvi Ilir uzima mrtvu Bosu i iznosi sa scene LIKAJ: Rimski dekurion je ubio Stankusovu sestru Bosu. Stankus je divlji ratnik i dao je sve pobiti... Zapalio je stražarnicu, a to je bio signal da rimske kohorte izađu iz kaštela na Znahoru... Baton ih je iznenadio i potpuno potukao... Tada se ustanak rasplamsao... Na sve strane je gorilo... SLIKA 4. (U Valensovu dvoru je slavlje. VALENS, TEUTA, SCENO stariji sin Batonov SCANUS mlađi sin Batonov, SCENOCAL I CALLON koji se vratio iz Sirije i DESA supruga Proradova. ) DESA: VALENS. TEUTA: Oče, danas ste dobroga raspoloženja. Mora da su vijesti s bojišta dobre. Jesu, snaho. Baton je potisnuo Rimljane do Salone, a Skenokal ih potiskuje prema Naroni, Scavo od Ardube napreduje prema sjeveru, a tvoj muž Prorad od Plumbuma prema Argentariji, kako bi vezao rimske snage kod Sirmijuma i pomogao Batonu breučkome. No, nije to jedini razlog mome veselju. Što može biti veće od toga da su mi tri brata živa a moj muž vodi slavno našu vojsku protiv najveće sile na svijetu? Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 67
VALENS: Može. Tvoj četvrti brat Callon se vraća poslije više od dvadeset godina. TEUTA: Imala sam devet godine i čini mi se da je Callonov odlazak ono čega se sjećam kao prvoga događaja iz ranog djetinjstva. VALENS: Prvi događaj kojega se čovjek sjeća je uvijek nešto bolno i duboko se upiše u sjećanje. Bio je to težak trenutak za našu obitelj kada sam morao dati svoga sina Oktavijanu kao jamca da će naše pleme izvršavati obveze po mirovnom sporazumu potpisanom poslije poraza Dalmata. Oktavijan ga je dao Kviriniju koji ga je odgojio kao rimskog građanina vrsnog legionara. Moju radost muti pomisao na to hoće li on sada stati uz svoj narod. TEUTA: Neka je on živ i zdrav, a krv nije voda. Nemojte se brinuti. VALENS: Gdje su Skeno i Skanus. Treba im reći da dolazi ujak Callon. TEUTA: Izgleda da su oni nešto načuli pa su odjahali da ga dočekaju. Priča se da i Skenokal dolazi s njim. VALENS: Glasnik mi nije to prenio No, čujem topot konjskih kopita. DESA: (Ustaje i gleda kroz prozor) Evo ih dolaze. VALENS: Pomozi mi da ustanem. Hoću da na nogama dočekam četvrtog sina. SCENOKAL: Oče. Evo dovodim ti četvrtog sina za kojim si tolike godine uzdisao. Još je u odori rimskog centuriona, ali nije izgubio duh svoga naroda. VALENS: (Raširi ruke) Sretan sam što poživjeh toliko dugo da mogu zagrliti onoga kojega sam žrtvovao za dobrobit svoga naroda. CALLON: Oče. Ni jedna žrtva za svoj narod meni nije bila teška. Drago mi je što te zatičem živa i zdrava. VALENS: Živ jesam, ali snaga me napušta (sjeda). Teute se sjećaš... CALLON: (Prilazi i grli je) Sjećam se njezinih dječjih suza koje su lile kao potok TEUTA: Dijana je uslišala moje molitve. Mnoge žrtve sam prinijela moleći da se vratiš domu svome i sada sam sretna. VALENS: Scena i Scanusa si, vidim, već upoznao. CALLON: Nećaci su čvrsti i pametni. Govore i grčki i latinski i to me je zadivilo. VALENS: Nego pričaj mi kako si napokon došao kući? CALLON: U Palestini, Galileji, Judeji i Siriji razbuktao se ustanak kada je Oktavijan, poslije popisa pučanstva uveo porez po glavi. Kvirinije je uspio provesti popis, ali s porezom nije išlo lako. JUDA GALILEJAC poveo je proturimski ustanak u Palestini koji se razbuktao tako da ga je gušilo 5 legija i jedva su ga slomili. Zapravo, da Agripa nije iz Egipta prebacio i šestu legiju, pitanje je kako bi se stvar završila. No, Kvirinije je pao u Oktavijanovu nemilost jer nije bio dovoljno odlučan i nemilosrdan, tako da sam i ja, budući bijah na kraju legionarske karijere, odlučio u mirovinu. VALENS: A što bi s Judom Galilejcem? CALLON: On je poginuo kada mu je Agripa stigao iza leđa a svi koji su ga slijedili razbježaše se. VALENS: A kako prođoše sinovi Heroda Velikoga? CALLON: Herod Antipa i Agripa su ostali neutralni i tako su sačuvali svoje prijestolje, ali je Arhelaj, sina Heroda Velikog tajno pomagao Judu Galilejca te je svrgnut i poslan u progonstvo u Galiju. 68 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
VALENS: SCENOCAL: VALENS: SCENOCAL: CALLON: VALENS: SCENOCAL: TEUTA: VALENS: CALLON: SCENOCAL: CALLON: SCENOCAL: CALLON: A sada da čujemo Scenocala koji je vodio naše snage na jug. Ja sam svoje snage razdijelio na dva dijela. Jedan dio je napredovao prema Ad Turresu, a drugi je išao na Bigeste. Tako su i rimske snage bile razdijeljene na dvije strane rijeke, ali oni su imali most i mogućnost prebacivanja snaga preko rijeke Narente, a mi smo bili razdvojeni. U jednom trenutku prodrli smo do Ad Tuuresa i dobro se ponijeli s dvije kohorte legionara. Sva sreća da sam jedan bataljun ostavio u rezervi malo dublje, inače bi nam kohorta iz Diluntiuma pomrsila sve račune. Povukli smo se na Gatačko polje, a tu nas je našao i Callon. Što je sa snagama s druge strane rijeke? Baton je poručio da se povučemo prema planinama i pripremimo za prezimljavanje jednog broja ratnika kako nas u proljeće ne bi Rimljani mogli zaskočiti dok se ne okupimo. Dobro ste uradili jer je rimska vojska uvijek na okupu i može krenuti čim grane proljeće, a na jugu uvijek ranije otopli. Callone, sine. Ja neću dugo. Već sam poručio da se vrate i Prorad i Scavo, a i Batonu Vidri sam poručio da požuri ako me želi zateći živa. Pomozi braći, pomozi svome narodu. Ti znaš tko su Rimljani. Zna, ali se bojim da je on u srcu više Rimljanin nego Desitijat. Nemoj tako govoriti. On je naš brat i bez obzira na to što je odgojen u Rimu i što je bio njihov sluga, što je nosio mač za njih, nije on to sam odabrao. Ima i on pravo na izbor. Djeco! Callon je u teškoj muci. Što god da izabere, nitko mu neće potpuno vjerovati. No, vi nemate pravo sumnjati u brata Hvala ti, oče, što me tako mudro braniš pred bratom. Ja imam zlata da mogu živjeti gdje god hoću. Rimljani veteranima s istoka daju imanja po Galiji. Nisam izabrao ništa od toga već da se vratim u ove naše šume i planine da slušam kovače kako kuju dobra oružja i oruđa na kojima nam mnogi zavide. Svejedno, ovdje će uvijek biti onih koji misle da si ti rimska uhoda. Ti već sada imaš među svojim zapovjednicima ljude koji rade za Rimljane, a da to i ne znaš. Jesi li se zapitao kako je zapovjednik kohorte u Diluntumu znao da treba napustiti utvrdu i cijelu kohortu izvesti da vas napadne s leđa kad ste bili kod Ad Turresa? Moram priznati. To se baš nisam zapitao? (nalazi se blizu izlaza) E onda se zapitaj tko je sve znao tvoje osnovne zamisli i kretanje glavnih snaga. Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 69
SLIKA 5. (SVETONIJE I LIKAJ govore a dvije vojske se sukobljavaju pod strobo svjetlima) SVETONIJE: Sljedeće godine u proljeće. Tiberije je u Sisciji prikupio nekih pet legija i rano uputio dvije legije prema Cibaliji. Ulazi odred rimske vojske pod oružjem sjeda da se odmore. Ostavljaju oružje i vade legionarski alat... U trenutku, kada su se pokušali ulogoriti kod močvara rijeke Vuke, baton Desidijata i baton Breuka su sasvim neočekivano i iznenadno izvršli veliki napad na zatečene legionare i nanijeli rimskoj vojsci jedan od najtežih poraza poslije Punskih ratova. Zanima me kako su ustanici imali toliko vojske na okupu da poraze dvije rimske legije? LIKAJ: E moj rimski ugledniče. Baton Desidijatski nije raspustio svu vojsku. Seljake je vratio kućama, ali sve ratničke družine zadržao je na Fruškoj gori kod Breuka, gdje su prezimili. Budući da su već bili gladni, oni su jedva dočekali rimske legije jer su one sa sobom vukle golemu komoru. Ilirski osmatrač se pojavljuje na sceni i sakriven iza žbuna motri Batoni su vojnike poveli i rekli im da ne nose hranu, već da će ručati u rimskom logoru. Osmatrač maše svojima da uđu i opkole Rimljane. U jednom trenutku rimski stražar primijeti Ilire i daje uzbunu. Fanfare i doboši sviraju uzbunu u rimskom logoru... počinju koračnice... postrojavanje i zautimanje borbenog poretka... rogovi i bubnjebi, gajde, frule... njavljuju dolazak Ilira... Rimljani zauzimaju borbeni poredak... i nekoliko koraka krenu napred u poretku... Iliri napadaju i razbuktava se bitka... u jednom trenutku Rimljani se počinju povlačiti... na kraju bježe... Iliri veselo slave pobjedu. Kupe oružje traže hranu i jedu. SVETONIJE: LIKAJ: SVETONIJE: Iliri su nanijeli rimskoj vojsci jedan od najtežih poraza poslije Punskih ratova. No, kako je Tiberije sljedeće godine uspio poraziti Batona Breuka? E moj prijatelju, vlast je najveća slast. Batonu Breuka nije bilo dovoljno to što je ratni vođa, htio je biti kralj. A to ti je naš Dollabela podgrijao... po provjerenom receptu Divide et impera (ZAVADI PA VLADAJ). Baton Breuka izdao je i predao svoga kralja Pinesa. Jesu oni batona Breuka postavili za kralja, ali moj djed ga je osudio na smrt i sam nastavio borbu protiv Rima... A znaš li kako ga je umorio. Baš me zanima 70 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
LIKAJ: SVETONIJE: LIKAJ: SVETONIJE: LIKAJ: SVETONIJE: Oni su u mladosti dali besu da neće izdati. Onaj na koga se posumnja da je izdao mora staviti ruku u vreću punu zmija. Baton Breuka je bez dvoumljenja stavio ruku u vreću jer su oni na Ištaru mogli nafatati samo bjelouški. No, prevario se. Stankus, njihov ratni drug je ranije uhvatio poskoka i stavio među bjelouške... E tada se držalo do bese... Tada je Oktavijan poslao Tiberiju Germanika s nekoliko legija u pomoć. Je. Germanik je udario na Prorada i potisnuo ga s Majevice. On je odlučio prihvatiti bitku kod slanih izvora, ali zamalo nije pretrpio potpun poraz. Tristo ratnika mu je ostalo u zarobljeništvu, a on se povukao u planine. Germanik je onda stao. Nije se htio zavlačiti u klance naših planina. Tiberije je tada imao probleme s Germanima te je kupovao vrijeme. Znao je da će Iliri biti iscrpljeniji što rat duže traje, a on je prikupljao vojsku u Sisciji s kojom može i na sjever i na jug. No, tada je ponudio pregovore o primirju. Baton je prihvatio pregovore jer mu je to dalo vremena da riješi stvar s izdajnikom pobratimom batonom Breuka. To sam shvatio. SLIKA 6. (TIBERIJE, DOLABELLA, BATON, CALLON, STANCUS, RIMSKI VOJNICI I ILIRSKI RATNICI u Argentariji na pregovorima) DOLABELLA: TIBERIJE: DOLABELLA: TIBERIJE: DOLABELLA: TIBERIJE: DOLABELLA: TIBERIJE: Drago mi je što si me pozvao sa sobom u Argentariju kako bih se još jednom susreo s Callonom i dao mu tvoja osobna jamstva da će on biti kralj ako pomogne Nećemo mu obećavati kraljevstvo, kao batonu Breuka. Mislim da po svršetku rata tu neće imati ni tko ni kome kraljevati. To će biti potpuno pod našom upravom. Obećaj mu visok položaj u Rimu. Koliko sam ja shvatio, primirje će se brzo prekinuti. Upravo tako. Najbolje bi bilo da se prekine odmah po razmjeni zarobljenika. No, vrlo je bitno da oni primirje prekinu, a ne mi. Moja doušnička mreža će to uglaviti. Moji ljudi kontroliraju njihove postrojbe posebne namjene a imaju veliki utjecaj u tajnim ratničkim bratstvima. Slušaj, Dolabella! Ti si čovjek od moga najvišeg povjerenja. Kad se ovo završi tebe ću posebno nagraditi. Imaš li neku želju koju bih ja trebao znati sad. Dok je August živ, ne možeš mi dati namjesništvo. To znamo obojica vrlo dobro. No, imam jednu želju. Teutu i njezina dva sina želim za sebe. Ona me nevjerojatno podsjeća na pokojnu Tuliju. A znaš da sam je volio Dobro, Ciceronov zete. To je najmanje što mogu učiniti za tebe. Evo dolaze pregovarači. (Dolazi Baton, Callon, Stancus i dva ratnika) Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 71
DOLABELLA: BATON: TIBERIJE: BATON: TIBERIJE: BATON: TIBERIJE: BATON: TIBERIJE: BATON: TIBERIJE: CALLON: Veoma sam radostan da vidim žive i zdrave svoje stare znance, a žalostan sam zbog načina na koji se sastajemo. Augustovu sinu Tiberiju, velikom vojskovođi, veoma je drago što ste pristali na pregovore o primirju. I nama je drago da uglednog Rimljanina zatječemo u dobru zdravlju i prenosimo mu pozdrave starog Valensa No, nismo se mi ovdje došli raspitivati za zdravlje. Upravo tako. (pokazuje mu da sjedne) Zato me na početku zanima zašto je došlo do ove pobune koja je prouzročila velike nevolje, jad i bijedu, smrt i sakaćenje mnogih mojih vojnika i vas, carevih vjernih podanika, koji su godinama živjeli u miru i slobodno napasali svoja stada, obrađivali svoja polja i kovali svoja oruđa? Vi Rimljani trebate sami sebe kriviti, jer nam vi ne šaljete za čuvare svojih stada ni ovčare ni ovčarske pse, nego vukove. Ako se pokoji vuk i nađe, trebali ste javiti Augustu koji bi očinskom ljubavlju riješio taj problem, jer on i inače drži do ispravnosti upravnika pograničnih pokrajina. Daje im dobru plaću, pazeći da oni u svoj džep ne trpaju državne prihode. To su državni službenici i vrlo dobro znaju da odgovaraju izravno Augustu. On je ukinuo posrednička trgovačka društva koja su, za vrijeme republikanaca, uzimala u zakup naplatu poreza. Ako je on ukinuo posrednike u naplati, ako su ovo sada pravi državni službenici, zašto uzimaju i onda kada godina izda, kada dođe do kuge, do pomora stoke, do zemljotresa, kada je narod gladan i ne može se prehraniti a kamo li plaćati poreze? Niti njih niti Augusta ne zanima narod, njegovi podanici. Nije problem u Augustu. Njegovi službenici su toliko revnosni da će naplaćivati porez pod svaku cijenu, a neće se žaliti Augustu na loše uvjete na njihovu terenu. August je strog ali pravedan. Možda je August pravedan, ali neprekidno nam šalje neke izaslanike i izaslanike izaslanika koji svako malo nešto novo traže, često se služeći ucjenama koje vrijeđaju naše dostojanstvo, jer nama nije u krvi nekoga ucjenjivati i ponižavati, a niti podnositi takve postupke. Ja ću odmah smijeniti Messalu 1 a vi meni dajte imena tih izaslanika koji su vršili ucjene i August će ih sve kazniti. Oduzet će im svu imovinu i dati u roblje No, morate imati dokaze i pouzdane svjedoke. Rat je poništio mnoge dokaze, a i svjedoci su izginuli Ali, za nekoliko dana ćemo vam dati imena No, kako ćemo namiriti silne štete koje je rat izazvao. Dok su žive glave na ramenima, štete se daju popraviti. Najprije bismo mogli razmijeniti ratne zarobljenike. Germanik ima zarobljenih vaših tristo ratnika. Mi nemamo evidenciju o broju ratnih zarobljenika, koji su razbacani na sve strane. Za nekoliko dana možemo popisati zarobljenike, a još 1 Tako prema podacima Veleja Paterkula iz Augustovog doba 6. godine MARKO VALERIJE MESALA (Messalla) bio je praepositus Illyrico dok je 9. godine GAJ VIBIJE POSTUM bio samo praepositusdalmatiae. 72 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
DOLABELLA: BATON: TIBERIJE: BATON: TIBERIJE: BATON: toliko će nam trebati da ih sve skupimo. Zato predlažem da izvršimo razmjenu svi za sve. Ratnicima koji se samo zbog svog dostojanstva tako grčevito bore može se i mora vjerovati Onda smo se dogovorili: svi za sve. Za petnaest dana ovdje na ovom mjestu Pod jednim uvjetom! Da se vaše snage vrate iz Makedonije. Makedonci su odani Augustu i nisu se priključili ustanku. Mislim da je korektno da se vaša vojska povuče do granice. Prihvaćamo i taj uvjet, ali rimske snage ne mogu praviti nikakve pokrete u narednih petnaest dana. I mi smo s tim suglasni Još nam ostaje da odredimo tko će rukovoditi razmjenom. S naše strane to će biti Dolabella. S naše strane će biti baton Callon. Neka se njih dvojica dogovore o pojedinostima. SLIKA 7. (TEUTA, DESA, SILVA, SCANUS, ORAN I ILIRSKI GLASNIK primaju izvješća od glasnika o situaciji na ratištima) TUTA: Dragi moj sine, puno mi pomažeš. Bez tebe ne bih mogla podnijeti teret ove treće godine rata. SCANUS: Drago mi je, majko, što sam ti od pomoći, premda bih volio da se i ja borim kao naš Sceno. DESA: Sve bi bilo lakše da Stankus nije prekršio primirje. TEUTA: Rimljani su to inscenirali preko svojih doušnika, ratnika plaćenika koji rade za onoga tko im više plati. Ako se rat brzo ne završi, i naša djeca će biti izložena pogibelji. Moje srce ne bi moglo podnijeti da se Scenu i tebi nešto dogodi.(okreće se sinu) Zato se nemoj radovati ni borbi ni oružju. DESA: Znanje i diplomacija češće mogu donijeti više koristi narodu kao što je naš nego sjajni i oštri mačevi. Naročito ako se bori protiv neprijatelja koji ima profesionalnu i uvježbanu vojsku SCANUS: Dolazi glasnik od ujaka Prorada. ILIRSKI GLASNIK: Kraljice naša, baton Prorad Vam šalje vijest da je situacija na sjeveru povoljnija. MAROBUDUS, kralj Markomana, sa svojim je saveznicima, podigao vojsku od 70 tisuća pješaka i 4 tisuće konjanika i proglasio neovisnost od Rima, tj. javio je Oktavijanu da neće plaćati danak. Tiberije je podigao tri legije i pošao na njega. To je nama olakšalo situaciju i Prorad poručuje da će polovicu svojih ratnika vratiti da spase ljetinu. DESA: Napokon jedna dobra vijest. A hoće li baton Prodad dolaziti da se malo odmori. ILIRSKI GLASNIK: To ne znam, ali nije baš izvjesno... Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 73
(Čuje se pjesma SAMO DA SE VRATI...)... a to dolazi Škavinica nosi keške u čanku, a s njom dolazi i njezin sin Oran koji nosi nekoliko drvenih tanjura i drvenih žlica ) DESA: Jetrvice Škavinice, nešto si se raspjevala... a nešto nam i nosiš... SILVA: Draga moja jetrvice, baš si mi izmršala, a i šogorica mi je nešto ublijedila, a mislim da je i nećak željan dobre hrane. Evo ujna tebi spremila keške s puno mesa. (stavlja čanak pred Skanusa i tri drvena tanjura) A i ovaj se ratnik sigurno poželio dobre domaće hrane. DESA: Draga moja jetrvice, što si stavila u keške? Znaš da smo odlučili da se kokoši ne kolju jer nećemo imati jaja... SILVA: Lovila sam fazane. Napravila sam zamku, žrtvovala koje zrno pšenice i tako imamo mesa...eto zato sam vesela. Dobro sam se najela. Nego, je li to glasnik od tvoga muža Prorada... DESA: Jest, donosi prilično dobre vijesti. SILVA: A ima li kakvih vijesti, hoće li moj Škavo ikad kući... TEUTA: Od njega nemamo glasnika, ali odmah ću poslati glasnike batonu Vidri, Scenokalu i Callonu, a ovaj glasnik će u povratku ići dolinom Bosne pa prenijeti vijest batonu Scavi. ILIRSKI GLASNIK: Batona Prorada zanima kakva je situacija na jugu, a to mogu javiti i batonu Škavi. TEUTA: Još uvijek se dobro nose s legijama iz Narone i Salone. Povukli su se u planine odakle se mogu dobro braniti i gdje još uvijek ima ovaca i sira da se mogu prehraniti. No, Postum im ne da mira. Svaki dan negdje navaljuje. SILVA: Kada budete kod batona Skave, puno ga pozdravite i recite da sve žene od tuge mršaju, a ja se udebljala ko bure. Pozdravi mi puno nećaka Scena i recite da se ne brine za majku, jer joj Scanus u svemu pomaže. ILIRSKI GLASNIK: Razumio sam poruku, a pozdrav ću prenijeti (naklanja se i izlazi) DESA: Sve je ovo postalo mučan san. Narod je gladan i mrzovoljan. Naši borci su iscrpljeni. Ako izgube jednu bitku, Rimljani će dovesti nove legije i dobiti rat. Oni ubiru porez po ogromnim pokrajinama i tako financiraju vojsku, a Germani i Iliri preko ljeta ratuju, a zimi gladuju zato što nisu ni orali ni sijali ni žnjeli. Toga je mene strah. TEUTA: I najoštrije mačeve, moja Deso, otupi beznadnost koja se u ljude uvuče kada se dugo ratuje. Izađite vi, djeco, u grad i razglasite da su se Markomani digli protiv Rimljana To će vratiti nadu u izvjesnost naše borbe Saveznik je u svakom ratu bitan SCANUS: Hoćemo, majko, jer je taj saveznik moćan Podigli su se u pravom momentu (djeca izlaze) SILVA: Ajde da vas naučim ovu pjesmu što sam spjevala DESA: Tebi je samo do pjesme i jela... SILVA: A što mi je drugo ostalo... ajde.. (pjevaju u mraku) 74 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
SLIKA 8. (TEUTA, SCENO I SCANUS u kraljevskim odajama u Hedumu) (Ulazi Sceno, sav mokar i odrpan, krvav i blatnjav) TEUTA: SCENO: TEUTA: SCENO: TEUTA: SCENO: SCANUS: TEUTA: SCANUS: TEUTA: Sceno sine, tako sam radosna što si živ došao. Majko, nemaš razloga za radost. Naši su skoro svi izginuli kod Ardube. Ujak Scavo se borio odlučno do zadnjega, a mene je gurnuo u nabujalu rijeku da ne poginem. Naše su žene s djecom skakale u vodu da ne padnu u zarobljeništvo. Kako se bitka tako nepovoljno odigrala? Zar Tiberije nije pošao na Markomane i njihove saveznike? Pošao jest, ali je okrenuo vojsku na Ilirik. Pustio je Marobuda da se svadi s Arminijem glavarem Kvada, svojim takmacima na mjesto vođe saveza. Tako su Rimljani bez borbe, taktikom zavadi pa vladaj, riješili problem velikog neprijatelja i okrenuli se nama. Germanik je sa sjevera uz rijeku krenuo s dvije legije. Prvu legiju mi smo dočekali čim je počela ulaziti u planine. Navlačili smo ih sve dublje, ali Germanik se nije dao uvući u šume. Zaustavio je legiju, ukopao se i čekao da stigne druga legija koja je tri dana zaostajala. Ujak je shvatio da mora napasti prvu legiju dok imamo snage, jer bi se poslije trebao nositi s dvije legije. No, tu smo pretrpjeli velike gubitke, a nismo upali u rimski logor. Morali smo se povući do Ardube, ali tako iscrpljeni imali smo na vratu dvije legije i nikakve pomoći ni od kuda. Borba je bila grčevita i do posljednjega. Tko je uspio preplivati, taj je i sačuvao glavu. Strašno je bilo kod Ardube To nikada neću zaboraviti. Ima li vijesti o ocu i ujacima??? Sve vijesti su nepouzdane, ali nepovoljne. Jedni pričaju da se otac predao kod Salone, drugi da je ranjen pao u zarobljeništvo, a treći da je poginuo. Ima ih koji pričaju da se izvukao, a ima ih koji vjeruju da će negdje uskrsnuti i ponovno poraziti rimsku vojsku. Za ujaka Prorada znamo da je poginuo, a za Skenokala i Callona još nemamo pouzdanih podataka. Rimska vojska je najveće čudo svijeta. Nju nije lako poraziti, jer iza nje stoji moć koju su stvarali stoljećima. Oni ne ratuju jednu sezonu, niti gladuju kada godina izda. Oni su tako organizirani da traju. Katkad gube bitke, ali dobivaju ratove. Majko, evo maloprije je došao glasnik i javio da su ujak Skenokal i Callon junački poginuli. Zna li se gdje su poginuli? Glasnik to nije vidio svojim očima, već mu je rečeno da tako javi. Nadajmo se da su negdje pokopani, da im gavranovi ne raznose crijeva. Mi ćemo, sinovi moji, podići ksenotaph našim poginulima. Neka se zna da su poginuli negdje daleko i da nisu tu pokopani. Naši mladi, budući naraštaji, moraju znati da su bili ljudi koji su se suprotstavili najvećemu carstvu na svijetu bez obzira što je uspjeh ustanka bio neizvjestan Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 75
SCENO: SCANUS: TEUTA: SCENO: TEUTA: Ja nisam da se ocu diže ksenotaf dok ne budem siguran da je negdje poginuo. Majko, i ja se slažem s bratom. Onda ćemo podići ksenotaph mojoj četvorici braće, Skenokalu, Scavi, Callonu i Proradu, vašim ujacima koji se odvažno boriše do posljednjeg daha za slobodu ove naše grude i časno poginuše. Majko, ja volim da je otac časno poginuo nego da je pristao biti rob Ja bi voljela da je on nama živ, pa makar i živjeli ropski. No, hvala svim pradjedovskim bogovima da ste mi vas dvojica ostali. Da se vama nešto dogodilo, ne bi imala razloga živjeti. Dok ste vi živi, ima nade za naše pleme, jer vladari i vojske prolaze, a narod teče kao rijeka; otječe, ali ne nestaje. No, bojim se da smo mi samo mala pritoka u rijeci naroda, a potoci za velikih suša znaju i presušiti. (Napolju se čuje buka i vika) De pogledajder što se događa. SCANUS: TEUTA: SCENO: TEUTA: SCENO: TEUTA: Narod bježi. Dolaze Rimljani. Majko, što će biti s nama? Zavisi od volje pobjednika. Ako su odlučili da Desitijati ne postoje na licu zemlje, nas će u roblje. Sudjelovat ćemo u Tiberijevu trijumfu u Rimu. Ja ću radije pobjeći u planine i živjeti kao vuk samotnjak nego se predati Rimljanima na milost i nemilost. Postoji i druga mogućnost. Rimljani će mene ostaviti za baziliusa, a jednog od vas ili obojicu će uzeti kao jamce. No, takve mogućnosti su male jer Desitijati više ne predstavljaju nikakvu silu, a s takvima nitko ne pregovara. Uništeni smo i prisiljeni na bezuvjetnu predaju. Ja sam sada glava plemena,. Vi ste moja djeca i moramo prihvatiti sudbinu, odnosno ono što je najbolje za naš jadni preostali narod. U Haedumu nema više ni stotinjak staraca. Sve se razbježalo. Otvorit ćemo gradske kapije i dostojanstveno čekati pobjednike. Oni ovdje nemaju što više opljačkati, nemaju ni robova, ni zlata, samo nas, a ni mi ne vrijedimo više nego tri obična roba. SLIKA 9. (DOLABELLA, TEUTA, SCENO, SCANUS I GLASNIK RIMSKI pred ksenotaphom Haedumu) DOLABELLA: TEUTA: DOLABELLA: Dječaci su izrasli u prave momke od kada smo se posljednji put vidjeli Žao mi je što starog baziliusa Valensa nema među živima. S njime se moglo razgovarati. Bio je to mudar čovjek. Zadužio me je jer je pustio mene i rimske trgovce da odemo, znajući da će nas sve pobiti ako nas početak ustanka zatekne ovdje. Ja sam njegova nasljednica i sa mnom se može razgovarati Meni je s vama bilo uvijek ugodno razgovarati, ali sada više na zidu nema glasovitog mača desitijatskih batona, a razgovor je primjereniji muškim ušima. 76 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
TEUTA: DOLABELLA: TEUTA: DOLABELLA: TEUTA: DOLABELLA: TEUTA: DOLABELLA: Zar mislite da žene i muškarci ne doživljavaju poraz isto. Zašto bi Vama bilo neugodno jednoj ženi reći da ste vi apsolutni pobjednici i da smo mi poraženi i bezuvjetno u vašoj milosti? Nije mi neugodno, ali pobjednik voli vidjeti svoje protivnike Vi volite vidjeti svoje protivnike kako nemoćno kleče Pa i ja sam bila vaš protivnik, iako nisam nosila mač ja sam kraljica poraženog naroda. I ja bih voljela vidjeti pobjednika, vašeg zapovjednika Tiberija. No, on me nije udostojao te časti Tiberije se nimalo ne raduje pobjedi ostvarenoj po ovako visokoj cijeni. Vaš narod je gotovo uništen a rimske carske kase su potpuno prazne. Mnogo rimskih vojnika je poginulo. Senat još raspravlja hoće li mu odobriti trijumf. A ni situacija na sjeveru nije baš stabilna No, ja imam sve ovlasti Gospodine, nisam Vas željela uvrijediti, jer Vi ste nekada bili drag gost u našemu domu Ako dopustite, priredila bi Vam ručak i počastila kao slobodna osoba. Poslije toga mi možete pročitati Tiberijeve uvjete No, prije toga mi recite znate li išta o Batonu Vidri i mojoj braći? Za Scenocala, Prorada i Scavu znamo pouzdano da su poginuli.. Priča se da je Baton Vidra poginuo, a priča se i da se predao. Budući da je Postum novi namjesnik, on se nije imao prigodu sresti s Vidrom, tako da nam on nije pouzdan svjedok, iako je njegova legija bila u posljednjoj bici s batonom Vidrom. Hoću reći, ako je živ, on skriva identitet. Jedini sam ja i mojih nekoliko ljudi koji ga mogu prepoznati A. hoćete li ga prepoznati??? Gospođo, ja sam lojalan i odan svome zapovjedniku Tiberiju i caru Augustu. Ako se to od mene bude tražilo, ja neću lagati. No, ako se ne bude - ja ću šutjeti. (Čuje se žamor iz vana. Ulazi glasnik) DOLABELLA : Što je? GLASNIK RIMSKI: Strašno, strašno Germani na Rajni ubili su Vara i sasjekli naše tri legije. Tiberije Vam je poslao ovo pismo. DOLABELLA: To nije dobra vijest. Moram napolje da umirim vojnike. (izlazi za glasnikom) SCANUS: TEUTA: SCENO: Majko, nešto se čudno događa?! Germani su na Rajni do nogu potukli tri rimske legije. Sada moraš biti oprezan jer se slast pobjede nad nama miješa s gorčinom stravičnog poraza na Rajni. Njihovi zapovjednici više neće biti nadmeni, ali mogu biti oholi kao ranjeni lavovi. Dobili su pismo od Augusta, a za ručkom ću saznati što se događa. Izgleda, neće biti Tiberijava trijumfa u Rimu. Ako je otac živ, neće ga voditi u lancima po rimskim ulicama i trgovima To bi njemu palo teže od svega Misliš da bi otac mogao biti živ?! Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 77
TEUTA: SCANUS: TEUTA: SCENO: TEUTA: Dolabella daje naslutiti da je ujak Callon živ, a za oca nije baš siguran. Navodno, to nije vidio svojim očima jer je bio na sjeveru.. On mi je potvrdio da su Prorad, Scenocal i Scavo poginuli. Čim ne govori da je mrtav, onda je živ. Dobro je to majko da se i mi poraženi u svoj muci imamo čemu radovati. Ako su živi, uvijek ima nade. Šteta što Germani nisu ranije napali. Kod njih proljeće dolazi kasnije. A misliš da bi se usudili napasti da nisu znali da Tiberije ratuje na jugu. To ti je, sinko, sudbina malih naroda. Zatvore se u sebe i promatraju kako će susjed proći. A u njihovim računicama uvijek se jave neki stari neizmireni sitni međusobni računi. To veliki i snažni znaju i uvijek čeprkaju po starim ranama kako bi spriječili slogu slabijih. Što će biti s nama, majko? Ne znam, ali me tješi Dolabellina nazočnost u Haedumu. Nekako nam je sklon. Osjetim to. Čovjek je to burna života. Prošao je i pobjede i poraze. I ljubav i mržnju i radost i patnju. A i djed Valens ga je zadužio. To mi je danas priznao i to mi ulijeva malo nade da sve neće biti najgore. Nek smo mi podigli spomenik našim palim ratnicima da budući naraštaji znaju koji su junaci časno izginuli za slobodu... (gledaju ksenotaph, a iza šetaju žene i počinju requiem za pale batone u po glasa) Dolabella se vraća. DOLABELLA: Poštovana gospo, vi znate da sam ja u Augustovoj nemilosti, ali je sreća da mi je Tiberije sklon. Kod njega sam isposlovao da vaši sinovi i vi ne idete u roblje. S njime sam dogovorio da vi i mlađi sin ostanete ovdje u Haedumu a starijega sina ću ja uzeti u svoju injženjerijsku službu. On dobro poznaje teren a kod mene će naučiti kako se grade putovi. Hajdemo, mladiću. (oni odlaze, Tuta i mlađi sin ostaju tupa pogleda za njima, prilaze im žene i pojaavaju Requiem za pale batone Oni su besu dali da će čuvati leđa Prijateljima svojima u boju Dično su se borili do naših međa Ali suborce svoje ne nađoše na broju Zadnji se borio bez straha i bola Radi grude rodne i časti oreola Na braniku slobode Tuđinski mač im srce probode 78 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
A žene s djecom u vodi mutnoj Kraćim putem u smrti stražiše spas Bolje grob nebo rob Uzvikivale su na sav glas. Razbiše se kao vihor o naše planine Suzama ih udovice tužne digoše u visine SLIKA 10 (SVETONIJE I LIKAJ) LIKAJ: SVETONIJE: LIKAJ: SVETONIJE: Eto tako je to bilo, moj Svetonije. Nego, reci ti meni, kakav je bio Tiberijev trijumf... August i Senat se pobojaše da ne uvrijede bogove, a zapravo su rimskim besposličarima želi vratiti samopuzdanje i umiriti rulju naviklu da živi od darova koji uvijek prate trijumf. Zato je poslije godinu dana, kada je smirio Germane na sjeveru, Tiberije imao svoj trijumf. Batona je vezao za kola s namjerom da ga smakne, ali ga je Dollabela podsjetio na običaj od vremena konzula Paula Emilija da se uglednim zarobljenicima pokloni život. Tu do izražaja dolazi rimska philanthropia ideal čovječnosti, što su ga propovijedali mnogi uglednici Rima Tiberije to nije odmah prihvatio jer je Baton ustanak počeo pokoljem. Dolabella ga je uvjerio da Baton nije izvršio taj pokolj, već vođa tajne ratničke družine Stankus. A podsjetio ga je da mu je Batan poštedio život kada je s jednom legijom krenuo iz Sicije dolinom Une prema jugu i upao u stupicu u kojoj je trebalo izginuti puno vojnika na obje strane Tu Batonovu odluku da ne ide na pobjedu pod svaku cijenu je Tiberije priznao kao vitešku i poštedio ga. No zato su Stankusa razapeli. Nije to pitanje filantropije. Pravi Rimljanin ništa neće učiniti bez razloga. Tako je. Naše carstvo se ne širi da bi porobilo i uništilo narode i plemena samo radi širenja naše trgovine, već i poradi toga da se mogući neprijatelji drže na što većem odstojanju od Rima i Italije. I nama je u interesu smirenje i prosperitet provincija. Što one bolje žive, to će i porezi biti bolji. Zato Tiberije nije htio od Bataona desitijatskog praviti heroja-mučenika koji će nam se kroz legende ponovno vratiti i svaliti na vrat. Legende znaju biti opasne - K R A J - Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 79
Krunoslav Šetka Naš čovjek (Razgraničenja bliske vrste) Osobe: MILAN STRIC VLATKO (MILANov otac) VICKO (MILANov susjed) MAJKA FRATAR AMERIČKI BRAČNI PAR KONOBAR Scena 1 Negdje na periferiji New Yorka. Stara oronula zgrada. Po ulici razbacano smeće. Ulični američki jezik razliježe se zrakom ispred zgrade. MILAN, nakon devet sati traženja, konačno zvoni na stričeva vrata. Vidio ga je zadnji put prije trinaest godina. STRIC: MILAN: STRIC: STRIC: Who is that? (dere se) Striče Mate, ja sam! pažljivo otvara vrata; kad ugleda MILANa, ustuknu nazad. MILAN ukočen stoji. U rukama drži kovčeg. Na sebi ima dugi kaput. Zbunjen ulazi unutra. Fuck. Prokleta kamera. Koristim je jednom u pet godina, i doesn t work. Aha, evo ga, sad radi. Ne miči se! (slika ga, vidno smušenog) Okreni se malo s lijeve strane; tako. Sad malo s desne, bravo. Malo tamo do prozora, malo, e, sjedi tu na fotelju, tako, bravo. Odlično. Sad još malo, ovdje do vrata, molim te, gledaj prema meni, gledaj (zadovoljno završava) Eto ga! MILAN: spušta kovčeg, veselo širi ruke, pođe da poljubi STRICA. 80 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
STRIC: MILAN: STRIC: (opire se) No, no, no. (kao da ga netko prisluškuje) Ovdje se samo pederi ljube. (krsti se) Pobogu, striče Mate! Matthew, to je moje pravo ime ovdje. Metju tako me zovi. Skuhat ću kofi. (Milan zbunjen, skida kaput, razgleda stan) STRIC: MILAN: STRIC: MILAN: STRIC: MILAN: STRIC: MILAN: STRIC: MILAN: STRIC: MILAN: (govori glasnije iz kuhinje) Kako mi je brat Vlatko? Dobro, dobro je otac. Ove godine treba u mirovinu. A je li i sad živa ona moja pisaća mašina? Jest, striče. Baš je otac, prije nego me je poslao k tebi, pisao na njoj neku tužbu protiv Vicka. Vicko, to je onaj susjed? Da; što mu je kuća bila naslonjena na našu. Kako, bila? Pa, sad ju je otac malo pomaknuo. Ta nije na kotače, kako će je pomaknuti? Mislim, malo ju je odlijepio. (ostavlja vodu za kavu dok ne prokuha) Nije valjda Vlatko srušio zajednički zid!? Skupa su i Vicko i otac rušili zid, smetao je i jednom i drugom. (Stric smije se isprekidano i prigušeno) MILAN: STRIC: MILAN: Ali, eto, sad obje kuće imaju svoj zasebni zid. I otac i Vicko su sagradili svaki svoj zid. A koliko su sad udaljeni zidovi jedan od drugog? Po dogovoru su odmakli zid po metar svatko u svoj teritorij. (počela je pištati voda za kavu što je ključala u čajniku) STRIC: MILAN: STRIC: MILAN: STRIC: Vidiš - čuješ ovo!? Što to, striče? Ha, čuješ! To kod nas nema. Ja ovdje sjedim, razumiješ ti mene, i čujem - (slavodobitno) - tamo je voda već prokuhala. Ma znam, striče. Ima toga i kod nas. (uvrijeđeno) Lažeš! Poslije ću ti pokazati i komputer, pa ćemo onda vidjeti ima li toga i kod nas. (Ustaje se napraviti i donijeti kavu. Milan umoran počinje kunjati) STRIC: MILAN: (stiže s kavom) Hajde, wake up; što ćeš spavati, a nisi strica vidio godinama. (stavlja kavu na stol) Aj reci, koliko ima da ti mene nisi vidio, koliko, deset godina sigurno? (pospan zijeva) Trinaest, punih trinaest godina, striče. Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 81
(Odlazi do kovčega, vadi bocu rakije, donosi je i pruža stricu) Evo, ovo ti je od oca, domaća. STRIC: Zna Vlatko kako će mene obradovati. (Uzima bocu, razgleda je) Daj, prvo popij kavu. Milan proba, poprima namršten izraz lica, ništa ne govori, neugodno mu. STRIC: (smiješi se) Ah, to ti je nes kofi, znaš, ne moraš je piti ako nisi navikao. (veselo) Imamo mi što piti. Je li tako? (Pokazuje na rakiju i glasno se smije. Ulijeva rakiju. Piju.) I tako ti veliš po metar odmakli zid i jedan i drugi. Znači, sad je dva metra prostora između kuća? MILAN: STRIC: MILAN: STRIC: Da. Oni to tretiraju kao neutralnu zonu. Ništa tu ne stavljaju svoje; ni alatke, ni drva za zimu. Rekli su: Hoćemo čiste račune. Između nas ne smije ništa stajati da nam kvari međususjedske odnose; pa ni stvari. Mogle bi postati zajedničke, pa opet problemi. (stanka) Samo, sad imaju jedan drugi problem. Tu mnogi koji se vraćaju iz kavane «Prepečenac» stanu vršiti nuždu. Zaklonjeno im je. (stanka) Ne može ih se vidjeti. A drugdje WC nemaju do kuće. Tako da ta strana kuće užasno zaudara. Ajajaj! (odmahuje glavom kao da ne vjeruje što čuje, toči piće, piju) I sobe su sad uže kad je pomaknut zid? Je, sad više nema mjesta za stol pa ga je otac stol iznio u hodnik. Tako da, odmah s hodnika, tko dođe, može sjesti za stol i odatle nikuda ne mrda. Ako hoće na WC, opet se stol mora pomaknuti. WC je samo za nas, a stol pomičemo samo ako hoćemo izaći vani. (smije se) Pa mogu gosti iza kuće vršiti nuždu. (smiruje se sa smijehom, u poskocima) (Milan polazi za njim) Da, rekao sam ti pokazati komputer. Dođi da vidiš što je napredak. Nije to Vlatkova pisaća mašina, pardon, moja, samo eto, Vlatko je prisvojio sebi, pa što ćeš. STRIC: Evo ga. Vidiš li? (Lupa po kompjutoru odostraga kao čovjeka po leđima ) MILAN: Ma znam, striče, ima toga i kod nas. 82 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
STRIC: Vidi ti njega. Opet on meni proturječi. Zar te Vlatko nije učio da je stariji uvijek u pravu? Ne možeš ti znati bolje od mene - jer ja sve znam preko intreneta, jesi razumio!? (Milan izgladnio, klonuo od umora, samo kima glavom, potvrđuje, zijeva) STRIC: Ako već hoćeš, ja znam da ti nećeš povjerovati, niti bilo tko u Povrhju, ali ja sam svoju bivšu ženu našao u komputeru. To ti je intrenet, znaš. Cijeli svijet vidiš odjednom. To se zove intrenet. Upamti, intrenet. Hajde kaži: intrenet. (Iščekuje da Milan nešto kaže. Ovaj ga samo blijedo gleda.) MILAN: STRIC: MILAN: STRIC: MILAN: STRIC: MILAN: STRIC: MILAN: STRIC: Kaži, neće ti jezik otpasti. Da vidi Vlatko da sam ja nešto tebe ovdje i naučio, a ne samo da ti dam novaca. Kakvih novaca, striče, što govoriš? Nisam ja došao zbog novaca. Nego zbog čega? Da te vidim, striče. Ta mogli ste me i na slikama gledati. Imali ste ih koliko hoćete. A kako to da se tebi mene više gleda nego bratu Vlatku, a? Pa on me je i poslao. Kaže: Ti si mlađi pa ćeš se bolje u svijetu snaći od mene. Pozdravi mi brata. Pričat ćeš mi o njemu kad dođeš. Ja ti dajem novac da možeš kupiti avionsku kartu i ostati tamo deset dana, najmanje. Ta ne ideš u tuđina, Milane, to je moj brat Mate, tvoj stric. Što ti znači to najmanje deset dana. Koliko je to najviše? Otac kaže da ne moram ja biti tebi na teretu, možeš mi naći neki posao pa da je i tebi lakše. (šokirano, zamuckujući) Posao, no, no, no, Job, that s very, very difficult, you know. Znaš li ti, moj Milane, kakvo je meni stanje? Nikakvo. Bijedno. Ja još plaćam alimentaciju bivšoj ženi iz kompjutora. Zatim, plaćam za životno osiguranje. Loto igram jednom tjedno. Pa darivanje za crkvu, i tako dalje, da sad ne nabrajam. Kredit sam digao da mogu zube staviti. Pa zar ti je toliko zuba falilo, striče, da si morao dizati kredit? Zbog zlatnih zuba, MILANE. Zlatnih; ali sve to vuče jedno za drugim. Moja je žena iz kompjutora htjela da se kreće u dobrom društvu pa me je natjerala na to. Onda, kako je jel te to, kako ću reći, skriveno blago u ustima, tako su u Americi takva usta jako cijenjena. (ponosno) To, isto, možeš pričati bratu Vlatku jel te, kad budeš govorio o meni. Reci, brate, da sam cijenjen; je li tako? Vidiš, ja, veoma sam privlačan i suprotnom spolu. Ja, dovoljno je da se malo nasmiješim, i one same dolaze. Ali, problem je, što sam privlačan i muškima. (Milan začuđeno bulji u njega) STRIC: O, o, no, no, no, no, nije, nije to, o, o, zaboga, ma ne, ne, ha ha ha! (Poče smijati do u krešendo - sve glasnije. Milan je zbunjen. Ništa mu nije jasno) Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 83
Milan toči sam sebi i pije. Nećeš reći bratu Vlatku, nećeš reći stric Metju privlači muške! (nastavlja se smijati) STRIC: (s ostacima smijeha) Natoči i meni, molim te. Samo natoči. (Pije. Zatim navala smijeha) MILAN: STRIC: MILAN: STRIC: MILAN: STRIC: MILAN: STRIC: - privlači muške - nije to što si mislio, već pod muške mislim pokrast će mi zube. Ali ne dam se ja, ne, ne. Prvi korak što sam napravio odmah sam se osigurao. Tako, ako mi netko i ukrade zube, ja ću njihovu protuvrijednost dobiti natrag. Drugo, uvijek u džepu nosim suzavac protiv bandita. (iscrpljeno) Znači, to je rizik u tebe, striče. Osmijeh te može stajati života. Mogu li ti nešto reći, ali nemoj se ljutiti? Ljutiti? Ne. Ovo je ovdje demokracija. Svatko ima pravo govoriti što god hoće, ali svatko se ima pravo i ljutiti. Svi su jednaki. Mislio sam ti reći, striče, umoran sam, a i davno sam jeo, pa ne bi bilo loše Aaa, Lako ćemo mi to. Nego, reci ti meni točno, koliko ti dana ostaješ, da ja znam regulirati svoje vrijeme. Na posao nemoj ni pomišljati jer je stanje teško. Nije to lako kako se misli. Da, između ostalog, otac mi je rekao da te pitam da mi točno opišeš to čime se ti baviš da može u Povrhju objasniti ljudima kad ga pitaju. (nerazgovijetno u sebi, imitira ga) čime se baviš, čime se baviš. Ja sam posrednik, posrednik, razumiješ, između nekog kupca i nekog prodavača. (nije mu jasno, odustaje) Aha, što se tiče ostanka, neću dugo, zasigurno neću dugo. Vraćam se čim se malo odmorim od puta. (oduševljeno ga ljubi) Ma ti si moja krv, Milane. Slobodno ti ostani, kad si već zacrtao, do sutra, prekosutra. Vidim ja da si ti gladan. Odmah idem do fast food donijeti nešto za jesti. (Milan obara glavu na fotelju. Počinje hrkati. Zamračenje. Scena 2 Jutro je. Milan spava u fotelji. Čuje se buka. To stric, nespretno, u pripitom stanju ulazi u stan i pjevuši neku bezveznu melodiju: STRIC: (pjeva, tiho) I m a lover, yes, yes. I m a lover, baby. To ponavlja stalno. Pritom se Milan budi. Milaneeee, ne spava se u New York. Kaže se New York doesn t sleep. Yes, yes, osjeti život, život kakav nikad nećeš u Povrhju. 84 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
MILAN: STRIC: Striče, gdje si bio, koliko je sati? Gdje sam ja bio, to je moja tajna, a sati je (pogledava na ručni sat, prinio ga je tik uz oči) točno šest. Vrijeme je za kavicu. A da, ti ne piješ ovu nes. E, umalo da zaboravim (pruža mu već odavno ohlađeni hamburger). Dobar tek, rode! (Gladan, Milan ga pojede u nekoliko zalogaja. Stric još malo pjevuši svoju pjesmicu uz neki komični ples zabacivanjem glave, baca se na kauč, i počinje spavati i hrkati. Milan ga gleda, pa zakunja i on. S vremena na vrijeme hrču. Zamračenje. Scena 3 Kasno poslijepodne. Milan i stric spavaju u istom položaju. S vremena na vrijeme hrču. Zvoni telefon. Stric ne čuje. Milan se usplahirio, ne zna što će poče buditi strica. MILAN: STRIC: (drma ga) Striče, telefon! (preplašeno) What, a, što, who, a, who, tko, gdje, kad? (Dok je krenuo da se javi, telefon je već prestao zvoniti.) STRIC: U, što me sad probudi, tko sad zove, Bože moj? (budi se, proteže, zijeva) MILAN: STRIC: MILAN: STRIC: Daj striče, molim te, lijepo bi bilo da ocu kažem riječ-dvije o tebi. A ti ne govoriš baš puno o sebi. Da, da, u pravu si, rode. Eto, pitaj me što god te zanima. I pozdravit ćeš mi brata Vlatka puno. Reci da sam dobro i da ću čim budem mogao doći ga posjetiti. Ne mora on dolaziti ovamo. Njemu je najveća zagonetka, ili ako hoćeš, problem, što on u Povrhju ne može nikome objasniti točno to što ti radiš. Daj, molim te objasni, to bi mu puno značilo. Okay, razumijem, evo ovako ti ćeš poći večeras sa mnom. Baš imam jedan poslovni sastanak gdje bi najbolje mogao shvatiti što ja radim, jer toga nema kod nas. Ja tebi mogu pričati i pričati, ali bojim se da ti to opet ne bi shvatio. Lijepo ćeš se večeras obući. Uzet ćeš jedno od mojih odijela, i vidjet ćeš uživo kako stric ugovara poslove. Iako nećeš razumjeti, osjetit ćeš koliko vrijedim u tom poslu. Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 85
(Milan skroz zadovoljan odobrava. Stric pogleda na sat, govori poslovno ozbiljno:) Već je vrijeme da se počnemo spremati. Zamračenje Scena 4 Čuje se brujanje brijaćeg električnog aparata, zatim stric kako viče: slobodno pritisni, nećeš se porezati; to je tehnologija! Rasvjetljuje se pozornica STRIC: MILAN: STRIC: MILAN: STRIC: MILAN: STRIC: MILAN: STRIC: (poput rutiniranog biznismena zvižduće, namješta kravatu i frizuru, ogleda se u ogledalo) (završava s brijanjem. Na sebi ima karirano odijelo i špicaste cipele. Vidno je nervozan i uzbuđen. Uzima češalj koji mu ispada iz ruke.) (Ostavlja Milana da se sređuje u miru u kupaonici. Odlazi u dnevni boravak. Toči piće. Lagano pijucka pjevušeći svoju staru bezveznu melodiju, I am lover Baby, bez osjećaja za glazbu. Ostavlja piće, odlazi do radija. Pali radio. Traži stanice, brzo prelazi preko njih. Nije našao odgovarajuću stanicu. Vraća se natrag po piće. Uskoro trebaju na sastanak. Dok ispija piće, čuje neku buku u kupaonici. Doziva Milana. Pita ga što radi. Nema odgovora. Zatim prilazi kupaonici. Čuje snažan mlaz vode kako šiklja s tuša te Milanovo stenjanje. Osjeća se neugodno, ali ipak pokuca na vrata kupaonice. Iščekuje odgovor, uzaludno. Otvara vrata kupaonice. Vidi Milana gdje sjedi na pločicama sav mokar i vrti glavom. Ruke drži na glavi. Stenje i trza nogama. Voda s tuša lagano plavi kupaonicu. Stricu ništa nije jasno. Misli da je Milan poludio. Hvata ga pod ruke i izvlači iz kupaonice. Zaustavlja vodu s tuša. Sklanja mu ruke s glave. Vidi mu oči krvave ko u vampira. Dvoumi se da li da zove hitnu pomoć (psihijatriju). Tad se oglasi Milan.) Lak, tvoj lak za kosu, striče (mučno govori)! (okreće se zbunjeno i začuđeno publici kao da njih želi pitati što se događa s Milanom jer on sam to ne zna, tad upitno:) Luck for what? (otečenih očiju, kroz suze) za kosu, lak za kosu. (gestikulira rukom kao da je Milan poludio, pa onda zabrinuto:) Moj Milane, s tobom nešto nije uredu, tko još kome s tolikim žarom želi sreću za kosu (tad rukama pipka kosu kao da želi provjeriti) i meni ne treba sreća za kosu, imam dobar korijen, samo ne znam kako si tako brzo naučio engleski jezik pa već znaš da se sreća na engleski kaže {lak} - Luck. (ponavlja zamišljeno) lak, lak (Samo stenje, trza nogama, rukama pokrio lice, ne može govoriti) (za tren zasta kao ukopan, iznenađen, zatim pruži korak do kupaonice gdje nađe spray kojeg je Milan koristio, hvata se za glavu) O no, pobogu Milane, pa ti si koristio suzavac. Idem ti cook kamilica za ispirati oči. Zamračenje. 86 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
Scena 5 Milan i stric u restoranu. Stric je u kariranom odijelu. Milan sjedi pored njega, u bijelom odijelu i sa zalizanom kosom, sličan više nekom članu njujorške mafije nego našem Milanu. Restoran je veoma luksuzan. Milan se uživio u ulogu. STRIC: MILAN: STRIC: MILAN: STRIC: Vidiš, Milane, ovdje ti dolaze većinom biznismeni, super zvijezde, političari, a najobičnija večera nije ispod 100 DOL. No to se vrati višestruko, znaš. Neka si ti meni ovdje večeras svjedok da možeš mome bratu sve lijepo ispričati o tome što ja radim i kako poslujem, pa će mene u Povrhju više cijeniti. Znaš, striče, to što si ti rekao posrednik između kupca i prodavača kod nas se za trgovca kaže da je posrednik između kupca i proizvođača. To prodavača, meni nije jasno. Ta ne može se posredovati između trgovca i kupca. Tu nitko ne posreduje. Nitko kod nas. Ali ovdje da. I to na veliko. Kako bi ti onda, striče, ovdje posredovao između konobara i gosta, npr? (namršten pogled, gunđa nešto za sebe) Ne možeš to tako gledati. Nije to za sve isto. (stanka, konobar donosi pice) Dobro, ako već hoćeš, npr. mogu naručiti neko obilato, skupo jelo. Pazi, ovo je pedantan restoran. Ovdje se o svemu pazi. Nakon što se dobro najedem, mogu, npr., ubaciti dlačicu u ostatak jela i poslije tvrditi kako sam tu dlačicu našao u jelu. Normalno da će se oni ispričati jer ne žele da to čuju ostali gosti, i neću za tu svoju porciju morati ništa platiti. Možda još dobijem bocu besplatnog vina kao obeštećenje. Sreća, pa u New Yorku ima toliko luksuznih i lijepih restorana kao što je ovaj, pa ne moram biti uvijek na jednom mjestu. Ali ja to ne radim. Ne takav tip posla. (Ulazi par muškarac i žena, prilaze stolu. Stric ustaje ) STRIC: Please, take a seat, my dear people. Zamračenje. Scena 6 Stric i Milan sami za stolom. Poslovni partneri su otišli. MILAN: STRIC: MILAN: A da ti ne radiš, striče, nešto za starački dom? (smije se) No, no, no, ova gospoda imaju toliko novaca da mogu sami sebi sagraditi starački dom. Oni su ti u ovom slučaju prodavači. Što prodaju? Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 87
STRIC: MILAN: STRIC: MILAN: STRIC: MILAN: STRIC: Ništa. Oni su u ovom slučaju imali samo ulogu prodavača, ali mi nisu ništa prodali. Pošto smo mi poslovni partneri, oni su meni to sve poklonili. A ja dalje s tim činim što me je volja. Što su ti, striče, poklonili, ako se smije znati? To je poslovna tajna. To se ne govori. No, što god da mi poklone, ja to pretvorim u novac; razumiješ? Nešto poput humanitarnog posrednika; razumiješ? samo još uspješnije. Koliko su samo u ovom domovinskom ratu meni pomogli moji poslovni partneri, da samo znaš. Znam, striče, u Povrhju su ti zahvalni što si im poslao pakete uniformi. Malo je nedostajalo da naša brigada počne nositi tvoje ime. (Isprsi se, ponosno, vojnički) Da, da! Treba biti stručan pa pravim stvarima poslovati. Što se tiče tepiha, ormara, odijela itd., oni to ionako poklanjaju, ako im više ne treba. Eto, rode, čini mi se da ti je sada mnogo jasnije. Ali, zašto si ih, striče, morao dovoditi u ovako luksuzni restoran, ako je samo bila vrsta posla tipa ormara i tepiha? (nezadovoljan pitanjem) S njima se radilo o nakitu. To su mi dugovali jer sam ja njima učinio jednu uslugu prije. Sad dosta više zapitkivanja. (vadi iz džepa novac) Ovih pedeset dolara ćeš dati bratu Vlatku neka me se sjeti. (Stavlja nešto na tanjur. Zove konobara. Konobar dolazi. Stric izvlači dugačku dlaku iz tanjura. Milanu je neprijatno) Zamračenje Scena 7 Povrhje. Milan se vratio iz New Yorka. Dočekuju ga roditelji. Sjedaju za stol u hodniku. MAJKA: (ljubi Milana) Što se tako brzo vrati, moj // sine? (Otac podiže ruku znak ženi da prestane govoriti) OTAC: Ispričaj der sve sad meni od početka do kraja. Kako si našao Matu? I jesi li ga uopće pronašao? Kako je, i što radi itd.? Hajde. I na kraju zašto dođe za tri dana, a ja sam ti rekao najmanje deset? MAJKA: Ma pobogu, pusti ga najprije da se malo odmori, // pojede (Vlatko podiže ruku, ona ušuti) MILAN: OTAC: MILAN: OTAC: Prvo, kad sam stigao u New York, uzeo sam taxi da me odvede na stričevu adresu. Tako je, tako je, to prvo. No on se ne zove tamo Mate; nego Metju. Jesi li ti bio kod pravog čovjeka, Milane? 88 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
MILAN: OTAC: MILAN: OTAC: (zavlači ruku u džep, vadi novčanik, pruža ocu novac) Ovih 50 DOL ti je on poslao. Naglasio mi je da ti kažem kako je to vrijednosti 100 DM. (uzima novac) Kao da ja to ne znam. Pričaj dalje! On je humanitarni biznismen, koliko sam ja razumio. Humanitarni biznismen. (ponavlja zamišljeno pogledujući ka svakom članu obitelji) Znači, u «Karitasu» radi. Pa mogao bi nam češće nešto poslati. MILAN: OTAC: MILAN: Nije to, oče, Karitas. Znam ja. Možda se ne zove tamo tako, ali to je to. Znači, to smo riješili. Sad mi reci, kako reče da se on zove tamo? Metju! Ali piše se nekako drukčije. Uopće nisam prepoznao stričevo ime. (Otac hladno potvrđuje) OTAC: MILAN: OTAC: A sad mi reci zašto se vrati odmah, Milane? (zamuckujući) A, a, ovaj... stric je upravo morao ići na neke... bitne konferencije na Zapadnu obalu, pa nije mogao sa mnom duže ostati. Rekao je on uskoro doći ovamo i, i ispričava se. Dobro je, zadovoljan sam, sad smo i to riješili. (ustaje se, oblači za van) Idem u kavanu, konačno, ispričati onoj mojoj bagri tko je moj brat Mate. (odlazi. Milan odahnu, sad može slobodno pričati s majkom) Zamračenje Scena 8 Milan i majka, razgovaraju. MILAN: Reci mi - onaj zavezani pas između naše i Vickove kuće - čiji je? MAJKA: Naš. MILAN: Naš? MAJKA: I Vickov. MILAN: Jesu li se pomirili? MAJKA: Nisu. Tko ga je prvi pronašao, ne znam, no Vlatko mu nosi jesti - (sliježe ramenima) i voli ga. (tiho) I susjed Vicko to isto čini što je najgore. Probaju se ne sresti dok to rade. Vlatko mu nosi jesti i piti kad Vicka nema, ili ne gleda, a tako isto ovaj. MILAN: Pa, dobro, tko ga je svezao tu? Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 89
MAJKA: To ćeš morati njih pitati. Ja stvarno ne znam. Milan uzima nešto za jesti sa stola i odnosi baciti psu kroz prozor MILAN: MAJKA: Kako se zove? Žućo. Milan tepa psu, daje mu jesti. Pri tom izlazi Vicko iz svoje kuće. VICKO: (Off) Čujem te, čujem, Milane. Kad se prije vrati? Nije valjda Amerika tako nezanimljiva? (Pozdravljaju se) MILAN: VICKO: MILAN: VICKO: Dobro je bilo. Je li dobar Reks? Tko? Reks? Milan ne razumije. VICKO: MILAN: VICKO: MILAN: VICKO: MILAN: VICKO: Pas moj, Reks, sviđa ti se? On se zove Reks? Da, što se čudiš, pa to je pravo pasje ime. (zbunjeno) Da, jest. (stanka) VICKO, jeste li vi zavezali ovdje psa? Nisam ja, poštar Niko ga je tu svezao. Poštar? Da. (Stanka. Milan povremeno tepa psu, miluje ga i oponaša) VICKO: MILAN: VICKO: MILAN: VICKO: To je bio pas lutalica. Stalno je hodao za poštarom. Kad bi kod nas poštar svratio na čašu rakije, on bi legao baš ovdje (pokazuje rukom) i čekao poštara da izađe. (nevjerica) Da, da, sad se i ja sjećam da je uvijek neki pas bio s poštarom. I eto, tako, više mu je dosadio i odlučio ga ostaviti ovdje. Ja sam se složio. Je li pitao oca? To ne znam. Znam da je mene pitao i ja sam se složio. (ugleda Vlatka kako dolazi) Sad moram ići. Bog! 90 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
(Ulazi otac u pripitom stanju) OTAC: Što veliš, dobar Žućo, a? MAJKA: Hajde, sjedajte, gotova je večera.. (Vlatku) Kako je bilo u kavani? VLATKO: Kao i uvijek, dobro. (sjedaju za stol, poslužuje se večera) MAJKA: VLATKO: Vidim, cakle ti se oči, mora da je bilo dobro. (zapliće jezikom) Sve ti moraš primijetiti. Morao sam počastiti društvo od novca što mi je brat poslao. Bogme su me sada pažljivo slušali kad znaju da je Mate u «Karitasu» u Americi. Sutra idem to reći fratru. I on će me sada drukčije gledati. (Milanu) A ti se sutra spremi pa ćemo skupa do fratra. Bolje da čuje iz prve ruke. (Milan hladno odobrava. Zvoni telefon. Majka se ide javiti. Oduševljeno razgovara s nekim, zatim daje ocu slušalicu.) MAJKA: OTAC: Stric Mate! (Milanu) Pita jesi li dobro doputovao. (sa stankama) Dobro, da, (glasnije) što, (tiše) aha, dobro, aj nemoj trošit, bog! (vraća se sjeda za stol) Kaže da mu pošaljem jedan pršut, uželio se. Poslat ću mu, neka proba, nije lako u tuđini. Sve ćemo to sutra obaviti. Prvo ćemo na poštu, pa ćemo onda kod fratra. Zamračenje Scena 9 U predsoblju fratrove kuće. Otac psuje u rukama drži paket u kojem je pršut. Milan ga stišava. Otac više nema isto mišljenje kao što ga je imao prije odlaska u poštu. OTAC: 50 DOL moram platiti paket za Ameriku! Isto toliko koliko mi je i poslao. Znao je on zašto ih šalje. Nismo trebali ni dolaziti kod fratra. MILAN: Odluči se! Neugodno mi je ovdje stajati u Očevoj kući. OTAC: Neugodno. Veća mu je kuća tri put od kuće tvoga (lupa se u prsa) pravog oca. (Milan se okreće da ode. U tom trenutku fratar ulazi) FRATAR: OTAC: E, pa, dobro mi došli dobri ljudi. Milane, ti nisi bio prije kod mene. Htio je on doći, znate, samo uvijek kaže: Neću ja dosađivati Ocu, sigurno ionako ima dosta briga. Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 91
FRATAR: A, dobar je to momak, dobar! Nego, koja vas nevolja natjera do mene? VLATKO: Nije nevolja, oče. Ne bi mi došli samo zbog nevolje. FRATAR: Neko dobro!? Hvala ti Bože! Odavno nisam čuo neko dobro! Govorite! VLATKO: (Predomišlja se. Ne zna da li brata Matu treba hvaliti ili kuditi.) Evo, moj će vam Milan reći sve iz prve ruke. FRATAR: Pa dobro, Milane, počni! MILAN: Pa, eto Oče, (zbunjeno) što se tiče strica Mate u // Americi FRATAR: (prekida ga) Da! MILAN: On je... humanitarni biznismen. (stanka, ne zna što bi dalje govorio) FRATAR: OTAC: FRATAR: Aaa, pa bi nešto donirao za crkvu. Jesam li u pravu? Može on možda i to, samo Znam, znam Vlatko, znam da vi ne biste nikakve zahvalnice. (pogleduje prema paketu što ga Vlatko drži u krilu) Ma niste vi ništa trebali donositi. VLATKO: Ja, to, sam, mislim, da, tako je, ne trebam nikakve zahvalnice; (pruža mu energično paket) - izvolite! FRATAR: (uzima paket) Što je to unutra? VLATKO:... Pršut. Mislio sam, sada idu blagdani, znam, Vi niste ništa klali, pa nek imate malo mesa. FRATAR: Hvala, Vlatko. Neka Bog čuva tebe i tvoju obitelj. Nego, rekli ste nešto da bi Vaš brat iz Amerike donirao za crkvu. Koliko je on spreman donirati? VLATKO: (zbunjen) To, to ne znam. Trebam ga pitati. FRATAR: Javite kad god on bude spreman. Ja sam tu da vam pomognem. (ustaje se ispratiti goste. (Milan sjedi ko ukočen) Slobodno dođite kad god zaželite, i neka vas Bog čuva. Zamračenje Scena 10 Kod kuće. Otac opet psuje. Milan ga smiruje. MAJKA: Što je bilo? Jeste li poslali paket? (Otac diže ruku znak majci da prestane zapitkivati. U to se čuje Vicko kako se napolju igra s psom) VICKO: VLATKO: VICKO: (dolazi na prozor) Vlatko, možemo li razgovarati? Hajde, i ti mi reci što imaš, pa nek mi je dosta za danas. Nisam se mislio prepirati. Mislio sam, ide Božić, red bi bio da se pomirimo. 92 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
(Stanka. Vlatko je kao ošamućen) VLATKO: VICKO: VLATKO: Imaš pravo! Imaš li one travarice? Imam! Hajde, ponesi je i dođi. Sve ćemo riješiti. (Majka se krsti, Milanu je drago. Vicko, u offu,odlazi po travaricu. Otac tepa psu. Nakon izvjesnog vremena ulazi Vicko svi ga srdačno pozdravljaju) VLATKO: VICKO: Hajde, Vicko, da mi nazdravimo. Sve je u Božjim rukama. Nepotrebno je da su ljudi u zavadi. Je li tako? Tako je! (nazdravljaju, piju) OTAC: VICKO: Mi smo prvi susjedi, moramo se paziti! Tako je, tako je. (Otac ustaje. Odlazi u drugu sobu. Nema ga kratko vrijeme. Svi začuđeni gledaju i šute. Stiže, u ruci nosi neki papir) OTAC: VICKO: Evo, Vicko, samo da vidiš, evo, ovdje piše tužba. (pokazuje mu) Ostalo ne moraš čitati jer ću to ja sada poderati za sva vremena (dere papir), a mi ćemo biti dobri susjedi. Onu ću pisaću mašinu poslati Mati u Ameriku. Meni više ne treba. A njemu će morati koristiti umjesto mesa. (ne zna što da kaže, nejasno mu, glupo se smijulji) Živjeli! (diže čašu travarice i pije skupa s Vlatkom) VICKO: (tišina) OTAC: VICKO: Danas sam Reksa vodio u šetnju. Koga? Reksa. (stanka) OTAC: VICKO: (uznemireno) E, i ja ću kasnije Žuću odvesti u šetnju! Živjeli! (piju obojica, ostali nijemo promatraju) Idem doma da mi se ne ugasi vatra. Naložio sam drva. Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 93
(odlazi. stanka) MILAN: OTAC: Pa, zašto držite tog psa tu kad se ne možete dogovoriti čiji je? Lakše mi je čistiti pseća nego ljudska govna, a uz to mi i Vicko u tome pomaže. KRAJ 94 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
učilište Perina Meić Antologija plus - čitanje povijesti hrvatskoga pjesništva Ante Stamaća (Antologija hrvatskoga pjesništva: od davnina pa do naših dana, Školska knjiga, Zagreb, 2007., sastavio Ante Stamać) Antologija hrvatskoga pjesništva: od davnina pa do naših dana što ju je sastavio akademik Ante Stamać, po mnogočemu je izniman projekt u hrvatskoj znanosti o književnosti. Objavljena 2007., ova je antologija, nakon Pavletićeve Zlatne knjige hrvatskoga pjesništva za koju će i sam Stamać reći da je stvorila podlogu za svaki daljnji sličan posao, drugi integralni prikaz hrvatskoga pjesništva od početaka do naših dana. Gledana u kontekstu ranije objavljenih antologija, ova Stamaćeva Antologija njezinu čitatelju donosi mnogo više 1. 1 Ranije objavljene antologije hrvatsko su pjesništvo prikazivale iz određenih aspekata. Najbrojnije su antologije različitih razdoblja hrvatske književnosti (npr. Antologija novije hrvatske lirike, Mihovil Kombol, Zagreb, 1934., ili Antologija hrvatske poezije 20. st. od Kranjčevića do danas, Mihalić- Pupačić-Šoljan, Zagreb, 1966.), a potom i antologije po različitim tematskim kriterijima kakve su primjerice: antologije ratne ili poezije domoljubne tematike ( Antologija hrvatskog domoljubnog pjesništva, priredio Slavko Mihalić, 1992. ili U ovom strašnom času: antologija suvremene hrvatske ratne lirike, Ivo Sanader, Ante Stamać, Zagreb, 1997.), antologije ljubavne tematike ( Ljubav pjesnika: mala antologija hrvatske ljubavne poezije, odabrao Krsto Špoljar, Zagreb, 1956.), antologije pjesama religiozne tematike (npr. Hrvatska božićna lirika: od Kranjčevića do danas, priredio Božidar Petrač, Zagreb, 2000., Hrvatska uskrsna lirika: od Kranjčevića do danas, priredio Božidar Petrač, Zagreb, 2001.), antologija usmene ljubavne poezije ( Biserno uresje: hrvatska usmena ljubavna poezija, priredio Stipe Botica, Zagreb,1998., 2001.), čak i antologije pjesama o moru (npr. Moreplovi: hrvatska poezija o moru, pomorcima i brodovima, sastavio Luko Paljetak Dubrovnik, 1990.), antologije satirične poezije ( Smijeh i rane: hrvatska satirična poezija, izabrao Krsto Špoljar, Zagreb, 1957.). Ne treba zaboraviti ni antologije regionalne poezije ( Antologija dubrovačke lirike, prir. Milan Rešetar, Biograd, 1893. ili Autobiografski Zagreb: antologija suvremenoga hrvatskog pjesništva o Zagrebu, pri- Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 95
Riječ je o projektu s nesumnjivo važnim književnopovijesnim, književnoteorijskim, pa čak i kulturološkim implikacijama. Temeljna je svrha, kako i sam ističe njezin sastavljač, izložiti neprekinuti tijek, stvaralački kontinuitet hrvatskoga pjesništva tijekom punih osam stoljeća, odnosno napraviti knjigu koja reprezentira repre zentirana djela i pisce. Prateći povijesni slijed hrvatskog pjesništva, Stamać je Antologiju hrvatskoga pjesništva podijelio u devet većih cjelina: Jesen srednjega vijeka (XIII. XV. stoljeće), Humanizam i renesansa (XVI. stoljeće), Manirizam i barok (XVII. stoljeće), Klasicizam, predromantizam i utonulo kulturno dobro (XVIII. XIX. stoljeće), Romantizam, (XIX. stoljeće), Moderna (1895. 1914.), Sumrak čovječanstva (1915. 1950.), Druga moderna (1950. 1990.), Suvremeno mnogoglasje (1991. ). Na početku svake cjeline nalazimo uvodni tekst s literaturom u kojem Stamać donosi književnopovijesni prikaz danog razdoblja. Na kraju Antologije nalazi se popis pisaca i njihovih objavljenih djela. * Prvu cjelinu u Antologiji, Jesen srednjega vijeka (XIII. XV. stoljeće) Stamać je nazvao prema knjizi znamenitoga nizozemskog povjesničara umjetnosti i kulturologa Johanna Huizinge koji je, razmatrajući svakodnevicu srednjovjekovnoga čovjeka i njezine manifestacije (poput npr. hijerarhičkog shvaćanja društva, sna o viteštvu i viteškoj ljubavi, tipovima pobožnosti i oblicima mišljenja u praktičnom životu i sl.), opisao načine njezina prikazivanja u likovnoj umjetnosti i književnosti. Potaknut potrebom širega sagledavanja i razumijevanja razvoja hrvatskoga srednjovjekovnoga, ali i hrvatskoga pjesništva uopće, Stamać će, pozivajući se na lucidne Huizingine uvide, s pravom upozoriti na razlike između hrvatske i (zapadno)europske inačice srednjovjekovnog pjesništva. Hrvatska književnost srednjega vijeka, ističe Stamać, utemeljena je nakon dovršene kristijanizacije i često se vezivala uz kršćanske vrijednosti. Svjetovni sadržaji pojavljuju se tek rijetko. No to ne umanjuje njezino bogatstvo i vrijednost. Bogatstvo se, po Stamaću, ponajprije očituje u činjenici da je književnost srednjega vijeka bila trojezična. Pisalo se trima različitim grafemskim sustavima (glagoljica, latinica, zapadna ćirilica, tzv. bosanica) i na trima jezicima: crkvenoslavenskim hrvatske redakcije (u bo goslužnim tekstovima), staročakavskim i latinskim (u administrativnim i znanstvenim spisima). redio Vinko Brešić, Zagreb, 1991.), antologije dijalektalne poezije (npr. Antologija nove hrvatske kajkavske lirike, ur. Nikola N. Bačić, Sisak, 1937.) i antologije iseljeničke poezije ( Hrvatski Odisej: antologija hrvatske iseljeničke poezije, Ivo Smoljan, Zagreb, 2002.), Antologijski izbori obuhvaćali su različite forme pjesničkoga iskaza: pjesme u prozi (npr. Antologija hrvatskih pjesama u prozi, ur. Dragutin Tadijanović i Zlatko Tomičić, Zagreb, 1958. ili Naša ljubavnica tlapnja: antologija hrvatskih pjesama u prozi, Mrkonjić-Pejaković-Škunca, Zagreb.,1992.), hrvatsko haiku pjesništvo ( Antologija hrvatskoga haiku pjesništva, priredio Vladimir Devide, Zagreb, 1996.). Nizu antologija hrvatskoga pjesništva valja pridodati i antologije hrvatskog pjesništvo na stranim jezicima ( Ubili so ga z opekami: antologija hrvaške avantgardne poezije, Franci Zagoričnik, Branimir Bošnjak, Maribor, 1981.). U kronološkom nizu antologija hrvatskoga pjesništva i njezinih sastavljača kao najznačajniji se izdvajaju: A. Šenoa, H. Badalić, Lj. Wiesner, D. Tadijanović, O. Delorka, M. Kombol, A. Šoljan, J. Pupačić, N. Milićević, S. Mihalića, Kokša, N. Jurica-B. Petrač, S. Mijović Kočan, H. Pejako vić, T. Maroević, Z. Mrkonjić, Ivo Sanader-Ante Stamać. 96 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
Hrvatska srednjovjekovna književnost, izrasla na plodnu tlu različitih semiotičkih sustava, ponudila je, kaže Stamać, niz oblika: a) epigrafiku, diplomatiku, statute i regule; b) historijske tekstove, moralnodidaktičku prozu i legendarnu prozu; c) svjetovne romane, pjesme, dijaloške pjesme i crkvena prikazanja. Pjesništvo je, među svim tim oblicima, tek jedan mali, ali ne manje značajan dio, koji je u ovoj Antologiji zastupljen s 15 pjesama: Slavić, Nad grobom pojut, Va se vrime godišća, Bog se rodi v Vitlomi, Narodil se je kralj nebaski, Šibenska molitva, Isusova mučila, Govoren je Judino skalam na obišen je hodeći, Pisam svatago Jurja, Blagoslovi, Bože Zadar, Marko Kraljević i brat mu Andrijaš, Šekvencija za mrtve, Zač mi tužiš, duše, Spasi, Marije, tvojih vernih. U drugom poglavlju Antologije, poglavlju posvećenom pjesništvu XVI. stoljeća, pjesništvu humanizma i renesanse, Stamać opetovano naglašava uronjenost hrvatske kulture, a samim tim i književnosti, u duhovnu povijest Europe. Pjesničku produkciju toga doba karakterizira okrenutost antičkim duhovnim vrijednostima, s jedne strane, te individualističko samopoimanje jastva, pretapanje idealne i tjele sne ljubavi, otkriće perspektive 2, s druge strane. Pjesništvo humanizma i renesanse u ovoj Antologiji zastupaju pjesme: Ivana Česmičkog, Jurja Šižgorića, Marka Marulića, Šiška Menčetića, Karla Pucića, Đore Držića, Ilije Crijevića, Mavra Vetranovića, Hanibala Lucića, Petra Hektorovića, Nikole Nalješkovića, Petra Zoranića, Antuna Bratosaljića Sasina, Saba Mišetića Bobaljevića Glušca, Dinka Ranjine, Juraja Barakovića i Dominka Zlatarića. Pjesmama pobrojenih pjesnika pridodano je i sedam pjesama iz čuvenog zbornika Nikše Ranjine. U pjesništvu hrvatskoga baroka opisanog u okviru trećeg poglavlja Antologije, nazvanog Manirizam i barok, Stamać će prepoznati dvije glavne estetičke odrednice: unutarnju (manirističku) dinamiku, i izvanjsku (dvojstvenu) statiku. U razdoblju u kojemu je lirsko, a navlastito epsko pjesništvo dostiglo svoje najviše vrhunce posebno mjesto, istaknut će Stamać, zauzimaju dvanaesterac dvostrukoga sroka i simetrični osmerac kao najkarakterističniji i najzastupljeniji stihovi pjesama. Pjesništvo ove dionice hrvatske književne prošlosti u Antologiji predstavljeno je pjesmama devet autora: Ivana Gundulića, Ivana Bunića Vučića, Muhameda Hevaji Uskjufija, Vladislava Menčetića, Petra Zrinskoga, Ane Katarine Zrinski, Petra Kanavelića, Mehmeda i Franje Krste Frankopana. Složeni koloplet književnih zbivanja XVIII. i XIX. stoljeća Stamać prezentira u poglavlju naslovljenom kao Klasicizam, predromantizam i utonulo kulturno dobro. Svjestan činjenice da je pjesništvu u XVIII. stoljeću teško pronaći jedinstvenu, sustavom opravdanu periodizacijsku označnicu on napominje da ono ni ne nosi baš puno jasno uočljivih a zajedničkih sadržajnih obilježja. Ipak, apostrofiravši neka svojstva intelektualnog života europskoga Zapada, Ante Stamać prepoznaje koordinate kojima ga je moguće pobliže odrediti. Među njima izdvaja prosvjetiteljstvo, pojavu samosvjesnog građanstva, znanstveni enciklopedizam, te klasicizam u svim vrstama umjetnosti. Označnicom predromantizam Stamać će nazvati pjesništvo koje izražava novu osjećajnost i građansku nestrpljivost eu ropske mladosti od sredine XVIII. stoljeća, a u klasi- 2 Antologija hrvatskoga pjesništva: od davnina pa do naših dana, Školska knjiga, Zagreb, 2007., sastavio Ante Stamać, str. 43. Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 97
cističkom ruhu, dok će utonulim kulturnim dobrom, analogno nazivu njemačkoga etnologa i kulturologa Han sa Naumanna, označiti duhovne tvorevine narodne umjetnosti, odnosno hrvatsko pučko, narodno, usmeno ili anonimno pjesništvo. Uz 19. pjesama usmenog narodnog pjesništva pjesništvo klasicima, predromantizma i utonulog kulturnog dobra u ovoj Antologiji predstavljaju pjesnici: Ignjat Đurđević, Antun Kanižlić, Andrija Kačić Miošić, Rajmund Kunić, Matija Petar Katančić, Đuro Hidža, Marko Bruerović, i Pavao Štoos. XIX. stoljeće, čiju će pjesničku produkciju Ante Stamać opisati u poglavlju nazvanom Romantizam, bogato je korjenitim društvenim prevratima te obilježeno mnogim, često sučeljenim duhovnim i filozofskim strujama. Poezija pjesnika koji su stvarali hrvatsko pjesništvo od 30-tih do 60-tih godina XIX. stoljeća, a koji su obrazovani na višim učilištima u Hrvatskoj ali i u Austriji, Mađarskoj, Slovačkoj, Češkoj i gornjoj Italiji, nosi brojne signale tada aktualnih duhovnih pitanja. Poezija toga naraštaja obuhvaća teme u širokom rasponu: od filozofije prirode, ljubavi, povijesti, beskraja, do pitanja nacionalnog opstanka. Stoga ga, upozorava Stamać, nije dobro svoditi na skučenu i jednoliku maticu ljubavi prema domovini i dragoj. Pjesništvo toga razdoblja, koje je u versifikacijskom smislu nastajalo na izosilabičkoj, odnosno kasnije akcenatsko-silabičkoj podlozi, reprezentirano je s dvadeset, po Stamaću, najistaknutijih pjesnika: Antunom Mihanovićem, Ljudevitom Gajem, Stankom Vrazom, Dimitrijom Demetrom, Dragutinom Rakovcem, Jurajem Tordinacem, Antunom Nemčićem, Ivanom Mažuranićem, Mirkom Bogovićem, Petrom Preradovićem, Ivanom Vitezom Trnskim, Lukom Botićem, Augustom Šenoom, Lavoslavom Vukelićem, Franjom Markovićem, Ivanom Despotom, Rikardom Jorgovanićem, Đurom Arnoldom, Augustom Harambašićem te Silvijem Strahimirom Kranjčevićem. Kad je riječ o hrvatskoj moderni i njezinu književnopovijesnom opisu kojega nalazimo u šestom poglavlju Antologije, Stamaću se poticajnom nadala usporedba s realizmom, kao i usporedba, odnosno uočavanje sličnosti između književnosti i drugih vrsta umjetnosti, napose glazbe, likovnih umjetnosti i arhitekture. U opisivanju pjesništva hrvatske moderne Stamać, kao osobito važan segment, ističe stihološke aspekte. U tom kontekstu on upozorava na prijelaz i ustaljivanje akcenatskosilabičkoga stiha, osobito jambskoga jedanaesterca te učestalu praksu sonetopisanja. Prikaz razdoblja hrvatske moderne Stamać završava upozoravajući na antologiju Hrvatska mlada lirika, jednu od naših najslavnijih antologija. 3 3 Višestruko značajna za hrvatsku književnost, Hrvatska mlada lirika pojavljuje se u prijelomnom književnopovijesnom trenutku - 1914. godine koja u povijesti hrvatske književnosti obilježava kraj jedne (matoševske) i nagovještaj druge pjesničke koncepcije. U Matoševom se krugu, kad je riječ o piscima zastupljenim u Hrvatskoj mladoj lirici nalazimo, Vladimira Čerinu, Vilka Gabarića, Frana Galovića, Karla Häusler, Milka Vrbanić, Milković, Stjepana Parmačevića, Nikolu Polić, Tina Ujevića i Ljubu Weisnera. Među njima se dakako izdvaja matošev discipulus Tin Ujević koji će kasnije oštro polemizirati sa svojim učiteljem. S druge strane, svojim pjesmama u slobodnom stihu izdvaja se Ivo Andrić, te napose, tada već pokojni Janko Polić Kamov. Njegova poetička koncepcija koju je rabbi Matoš svojedobno označio sintagmom lirikom lizanja i poezijom pljuckanja znatno odudara od one matoševske koju slijedi većina pjesnika iz Hrvatske mlade lirike. Svoju ocjenu Matoš je u nekrologu J. Poliću Kamova korigirao istaknuvši da je Kamov bio najbriljantniji kroničar mlade generacije kojega je teško nadomjestiti u našoj omladinskoj misli. 98 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
Književno razdoblje u kojemu se kao središnja figura pojavljuje Antun Gustav Matoš predstavljeno je pjesmama 12 pjesnika: Ive Vojnovića, Ante Tresića Pavičića, Antuna Gustava Matoša, Vladimira Vidrića, Dragutina Domjanića, Milana Begovića, Vladimira Nazora, Muse Ćazima Ćatića, Julija Benešića, Ljube Wiesnera, Janka Polića Kamova i Frana Galovića. Poglavlje posvećeno književnosti od Prvoga svjetskog rata do pe desetih godina XX. stoljeća Stamać, kako i sam ističe, označuje metaforičnom označnicom sumrak čovječanstva. To je razdoblje turbulentnih povijesna zbivanja u kojima se na osobit način izdvajaju godine poput 1914., 1928, 1941. ili 1945. Opisujući ovo razdoblje Stamać upozorava i na kontekst tzv. izama (eks presionizam i futurizam, simultanizam, dadaizam, kubizam, nadrealizam, unanimizam) koji su obilježili umjetnost toga vremena u europskim okvirima. Pjesništvo ovoga razdoblja u kome su, po Stamaću, svoje najvažnije prinose ostvarili pjesnici poput Tina Ujevića, Mirosla va Krleže, Antuna Branka Šimića, a kasnije Nikole Šopa i Dragutina Tadija novića, prezentirano je sa osamnaest pjesničkih imena poredanih ovim slijedom: Tin Ujević, Miroslav Krleža, Dora Pfanova, Antun Branko Šimić, Gustav Krklec, Dobriša Cesarić, Đuro Sudeta, Nikola Šop, Dragutin Tadijanović, Drago Ivanišević, Vladimir Kovačić, Šime Vučetić, Ivo Kozarčanin, Janko (Nikola) Bubalo, Ivan Goran Kovačić, Viktor Vida, Lucijan Kordić i Rajmund Kupareo. Druga moderna povijesna je naslonjenica na prvu modernu - hrvatsku modernu s prijeloma stoljeća, ali i na pluralizam stilova što su se u tadanjoj hrvatskoj književnosti oblikovali u razdoblju nakon Prvo ga svjetskog rata sve do 1928.. Opisana je u osmom poglavlju Antologije. Druga moderna je, precizira Stamać, razdoblje hrvatskoga pjesništva od pe desetih do šezdesetih godina, negdje do 1971., kojega je moguće protegnuti sve do konca povijesnog razdoblja u kojemu se zbivao, tj. do 1990. 4. Pjesništvo ovoga perioda, navodi Stamać, otkriva zapretane potencije ugro ženoga hrvatskog jezika i duha, pridružujući međutim književnost istodobnim općim europskim misaonim strujama, nastalima nakon Drugoga svjetskog rata. 5 Korijenite promjene stila, širok raspon najraznovrsnijih, nerijetko uzajamno oprečnih stilskih orijentacija, sve prisutniji sintagmatski ( slobodni ) stih samo su neka od prepoznatljivih obilježja poezije napisane u ovome razdoblju. Zbog činjenice da je većina pjesnika druge moderne bilo okupljeno oko časopisa Krugovi i Razlog, stvaralaštvo ovih pisaca obično se označavalo kao književnost krugovaša i razlogaša. Upozoravajući na neadekvatnost takve publicistički razvodnjene označnice, Stamać kao terminološku alternativu nudi vlastito (u hrvatskim povijestima književnosti već prihvaćeno) rješenje naziv druga moderna. Njegova metajezična prihvatljivost očituje se u činjenici da ona upućuje na kontinuitet modernističkog stilskog koncepta koji se, bar kad je riječ o hrvatskoj književnosti, artikulira u tijesnoj vezi s europskim, odnosno američkim literarnim zbivanjima. U kreativnu maticu druge moderne Stamać svrstava trideset i devet pjesnika: Krunu Quiena, Maka Dizdara, Juru Kaštelana, Radovana Ivšića, Vesnu Parun, Boru Pavlovi- 4 Antologija hrvatskoga pjesništva: od davnina pa do naših dana, Školska knjiga, Zagreb, 2007., sastavio Ante Stamać, str. 575. 5 Isto, str. 576. Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 99
ća, Nikolu Miličevića, Branislava Zeljkovića, Zvonimira Goloba, Slavko Mihalić, Josipa Pupačića, Miroslava Slavka Magjera, Milivoja Slavičeka, Zlatka Tomčića, Ivana Goluba, Ivana Slamniga, Vladu Gotovca, Zvonimira Baloga, Vesnu Krmpotić, Antua Šoljana, Anđelka Vuletića, Petra Gudelja, Danijela Dragojevića, Veselka Koromana, Tončija Petrasova Marovića, Dalibora Cvitana, Matu Ganzu, Mariju Čudinu, Zvonimira Mrkonjića, Josipa Severa, Alojza Majetića, Igora Zidića, Nikicu Petraka, Dubravka Horvatića, Tita Bilopavlovića, Borisa Marunu, Stojana Vučićevića, Gojka Sušaca i Željka Sabola. 6 Posljednje poglavlje Antologije hrvatskoga pjesništva, naslovljeno kao Suvremeno mnogoglasje, naznačuje mnoštvenost poetičkih koncepcija stvaranih od 90-tih godina XX. stoljeća naovamo. Riječ je o pjesništvu koje se, s jedne strane, oslanja na poetiku druge moderne, ali, s druge strane, pokušava pronaći neke nove pjesničke kodove uspostavljajući svojevrsnu korespondenciju s teorijskim konceptima teorije komunikacije, semiotike i dekonstrukcije. Suvremenu pjesničku produkciju u Stamaćevoj Antologiji reprezentiraju dvadeset i četiri pjesnika: Tonko Maroević, Vinko Grubišić, Ivan Rogić Nehajev, Luko Paljetak, Stjepan Gulin, Borben Vladović, Branimir Bošnjak, Željko Knežević, Andriana Škunca, Jakša Fiamengo, Zvonko Maković, Branko Maleš, Drago Štambuk, Božica Jelušić, Danijel Načinović, Ivan Tolj, Sead Begović, Anka Žagar, Boris Domagoj Biletić, Branko Čegec, Goran Rem, Hrvoje Pejaković, Delimir Rešicki i Krešimir Bagić. *** Sagledano u cjelini, svih devet ovdje ukratko opisanih poglavlja o razdobljima hrvatske književnosti, od srednjega vijeka do danas, predstavljaju dijelove jedne kompaktne cjeline - komprimirane povijesti hrvatskoga pjesništva. Zahvaljujući toj cjelini, Stamaćeva Antologija, kao složeni znak koji generira semiotičke procese na nekoliko razina. 7 Stamaćeva Antologija, zajedno s pridodanom joj književnopovijesnom komponentom, otvara prostor različitim interpretacijama. Jedna od njih je ona književnopovijesna, ona koja nas potiče da Antologiju hrvatskog pjesništva Ante Stamaća čitamo u kontekstu glavnih pitanja književnopovijesne metodologije u koja spadaju: problemi periodizacije, vrednovanja, izbora pisaca i djela, te pitanja književnopovijesne interpretacije i recepcije. 6 Treba napomenuti da ovoj generaciji pjesnika pripada i sastavljač ove Antologije Ante Stamać. Autor niza pjesničkih zbirki: Rasap (1962.), Sa svijetom jedno (1965.), Doba prisjećanja (1968.), Smjer (1968.), Dešifriranje vage (1972.), Odronske poredbe (1982.), Žalostinke (1991.), Crne rupe, mračni soneti (1995.), Izabrane pjesme, 1997.), Zvonki moteti (2004.), Molat (s T. M. Bilosnićem (2006.)) i Vrijeme, vrijeme (2007.), Stamać se profilirao kao pjesnik čije bi pjesme, da se kojim slučajem njihov autor ne nalazi u ulozi sastavljača Antologije, zasigurno i u njoj našle istaknuto mjesto. 7 Zanimljivu tezu o Stamaćevoj Antologiji u svome tekstu Stamaćev vrtal iznio je Vinko Brešić: Gledajući ove eseje kao cjelinu, a tako smo ih mogli čitati u zadnjem broju Stamaćeve Republike, može se reći kako se zapravo radi o svojevrsnoj raspravi u kojoj se zgušnjavaju opća mjesta nacionalne lirske prakse od jeseni srednjega vijeka do suvremenih mnogoglasja. Zbog toga Stamaćeva antologija uz pridodane bibliografije a s već spomenutom periodizacijskom shemom poprima značajke pjesničke čitanke ili hrestomatije, što u konačnici cijelome projektu daje dodatnu ozbiljnost i autorsku težinu čineći je pretencioznijom nego li bi to jedna antologija zapravo htjela biti. Brešić, Vinko: Stamaćev vrtal, u knjizi Kritike, DHK, Zagreb, 2008., str. 280. 100 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
Analiziranjem načina na koji je riješio ključne probleme književnopovijesne metodologije, a s obzirom na neke teorijski definirane metodološke pretpostavke, može se doći do nekih temeljnih karakteristika Stamaćeva metodološkog pristupa i metodološkog modela primijenjenog u književnopovijesnoj komponenti Antologije hrvatskog pjesništva. * Svaka antologija po svojoj temeljnoj namjeri jest svojevrsni izbor. Najčešće izbor jednoga priređivača koji, slijedeći različite vrijednosne kriterije, pravi selekciju među piscima, a potom i njihovim djelima. Definiranje kriterija izbora koja su u uskoj svezi s pitanjima vrednovanja veliki je izazov čak i onda kad se, kao što je to u uvodnom tekstu Antologije učinio Ante Stamać, precizno postave i obrazlože vlastiti kriteriji izbora. U izboru i vrednovanju pisaca u različitim oblicima književnopovijesnih istraživanja obično prepoznajemo dva temeljna načela: načelo sveobuhvatnosti i načelo vrijednosne redukcije. Načelo sveobuhvatnosti pretpostavlja uvrštavanjem što više djela i pisaca, bez obzira na njihovu vrijednost. Kriterij vrednovanja u tom slučaju izravno se vezuje na neka neknjiževna mjerila. Za konačnu ocjenu djela od velike važnosti može biti politički, društveni ili koji drugi statusa pisca. Načelo vrijednosne redukcije podrazumijeva izbor i vrednovanje djela s obzirom na estetske, a ne izvanknjiževne kriterije. To, dakako, ima izravne posljedice i na izbor pisaca i djela za koji se načelno može reći da je restriktivan, tj. sveden na umjetnički najvrjednija ostvarenja. Kao i u slučaju periodizacije, ali i drugih pitanja književnopovijesne metodologije, i kod izbora pisaca i djela u praksi češće susrećemo mješoviti model koji nastoji uspostaviti optimalnu mjeru između težnje za sveobuhvatnošću, ali i potreba za restriktivnošću, model koji nastoji uspostaviti ravnotežu između različitih mjerila prosudbe. U Antologiji hrvatskoga pjesništva, u njezinu Uvodu Stamać je precizno definirao kriterije vrijednosne prosudbe, a slijedom toga obrazložio i vlastiti izbor pisaca i djela. Istaknuvši u prvi plan činjenicu da će pokušati ponuditi razmjerno vjeran povijesni pregled koji će pružiti vjerodostojnu sliku i neprekinuti tijek hrvatskoga pjesništva, odnosno njegov stvaralački kontinuitet tijekom punih osam stoljeća, Stamać se na određen način eksplicitno opredjeljuje za model u kome će u izboru i vrednovanju pisaca i djela pokušati usuglasiti potrebu za sveobuhvatnošću i vrijednosnom restriktivnošću. On kao cilj, s jedne strane, ističe vjernost povijesnog pregleda, opredjeljujući se za djela koja su za pojedina razdoblja bila najznakovitija, ona koja su, kako kaže, svojim individualnim obilježjima suoblikovala izgled epohe. S druge strane, ističe želju da njegov izbor bude reprezentativan, dakako u vrijednosnom smislu. Ravnoteža između ovih dvaju načela nastaje kao rezultat jasno istaknute spoznaje da je hrvatsko pjesništvo ovjeravalo različita estetska iskustva koja su uvijek bila u komunikacijskom dosluhu s duhovnopovijesnim razvojem europske kulture. U izboru pjesnika Stamać se, kako napominje, držao provjerenih vrijednosti čime u procesu izbora i vrednovanja aktivno uključuje recepcijski aspekt problema. Recepcijska perspektiva može biti kolektivne ili individualne provenijencije, tj. može se Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 101
odnositi na ono što se u teorijama književnosti naziva recepcijskom zajednicom, ali može se odnositi i na pojedince, najčešće stručne čitatelje, književne kritičare ili povjesničare književnosti. Da mu je recepcijska zajednica bila važan korektiv pri izboru, Stamać potvrđuje kada kaže da je znatan broj pjesama izabrao baš s obzirom na popularnost u pučanstvu. Imajući u vidu složenost i povijesnu promjenljivost ukusa za koju su teoretičari poput Milivoja Solara skloni reći da je u ozbiljnoj krizi zbog gubitka moći kritičkoga rasuđivanja, Stamać pokušava ukazati i na povijesne promjene u shvaćanju estetske funkcije književnosti. On nas tako podsjeća na činjenicu da je pjesništvo hrvatskog latiniteta slijedilo i nastojalo oživjeti oživiti klasike. Sve to, naravno, kao posljedica shvaćanja da se izvornost djela očitovala vjernošću kanonu. S druge strane, već od renesansnih pisaca naovamo pjesnici u potrazi za originalnim sve eksplicitnije izražavaju vlastito jastvo, stvarajući prepoznatljive pjesničke koncepte. U antologijama se obično ne iznose eksplicitni već implicitni sudovi. Upravo stoga, mnogi posežu za analizom učestalosti ili brojnosti pojavljivanja pojedinih autora i njihovih djela. Zastupljenost i broj uvrštenih djela može biti pokazatelj statusa kojega neki pisac ima kod priređivača antologije. Podaci glede brojčane zastupljenosti djela vrlo često imaju relativnu važnost. Činjenica da je Stamać uvrstio 149 pjesnika i 731 pjesmu u osnovi nema neko veće značenje jer se može tumačiti i kao odraz bogatstva hrvatskoga pjesništva, ali s druge strane i kao izraz potrebe, da se u razumnoj mjeri, od mnoštva ostvarenja izdvoje ona najvažnija. Listu najvažnijih pjesničkih imena u Antologiji moguće je uspostaviti prema broju pjesama kojima su pojedini pjesnici predstavljeni. Gledano s obzirom na broj pjesama u pojedinim razdobljima, izdvaja se nekoliko imena. Za razdoblje humanizma i renesanse to su Šiško Menčetić i Mavro Vetranović s po šest pjesama, za Manirizam i barok (XVII. stoljeće) među devet pjesnika izdvaja se Ivan Bunić Vučić s šesnaest pjesama. U razdoblju označenom kao Klasicizam, predromantizam i utonulo kulturno dobro (XVIII. XIX. stoljeće) s osam pjesama izdvaja se Ignjat Đurđević. U razdoblju romantizma, Stamaćevi favoriti su Petar Preradović s četrnaest, August Šenoa s deset i Silvije Starhimir Kranjčević s devet pjesama. U moderni je to Antun Gustav Matoš s četrnaest, te Vladimir Vidrić s deset pjesama. U razdoblju od 1915. 1950. izdvaja se Dragutin Tadijanović s trideset i četiri i Tin Ujević s dvadeset devet pjesama. U drugoj moderni su to Slavko Mihalić s devetnaest i Vesna Parun s šesnaest pjesama. Među dvadeset i četiri pisca poglavlja Suvremeno mnogoglasje najzastupljeniji su Luko Paljetak i Delimir Rešicki s po šest pjesama. Iako su ovi numerički podaci znakoviti, ne treba smetnuti s uma da ih uvijek treba tumačiti s određenom dozom opreza. Činjenica da su u odnosu na ostale pjesnike humanizma i renesanse, gdje je prosjek zastupljenosti 4-5 pjesama, Šiško Menčetić, Mavro Vetranović zastupljeni sa po 6, a Dinko Ranjina s 5 pjesama govori o njihovoj poziciji na skali vrijednosti. Na isti način može se tumačiti i podatak o tomu da među pjesnicima iz poglavlja Suvremeno mnogoglasje, gdje prosjek zastupljenosti 3-4 pjesme, a po broju zastupljenih pjesama izdvajaju Luko Paljetak i Delimir Rešicki s po šest pjesama. Svojevrsna ujednačenost po zastupljenosti manje je izražena u razdoblju Manirizma i baroka. Tu je prosjek zastupljenosti 1-2 pjesme, a Ivan Bunić Vučić predstavljen je s 102 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
njih 16, ulazeći tako u 10 najzastupljenijih na razini cijele Antologije. Slična je situacija i u romantizmu, gdje se u okviru prosječnih 2-3 pjesme po autoru, izdvajaju Petar Preradović (14), August Šenoa (10) i Silvije Strahimir Kranjčević (9). Činjenica da je Stamaćeva lista favorita koju po brojnosti zastupljenih pjesama predvodi Dragutin Tadijanović (34 pjesme) i Tin Ujević (29 pjesama), a potom Antun Branko Šimić (20 pjesama), Slavko Mihalić (19), Ivan Bunić Vučić (16), Vesna Parun (16), Dobriša Cesarić (15), Petar Preradović (14), Antun Gustav Matoš (14) i tako redom, zasigurno se može iščitati kao Stamaćev osobni izbor. Ali ako se statistika uvrštenosti pjesama u Antologiji želi provesti dosljedno, neophodno je decidiranije odgovoriti na pitanja koja, među ostalim, uključuju razmatranja odnosa između ostvarenoga pjesničkoga opusa (broj pjesama i pjesničkih zbirki pojedinog pjesnika) i zastupljenosti u Antologiji, potom i pitanje književnih preferencija pojedinih pisaca (neki pjesnici poznatiji su po svojim proznim ili dramskim djelima) i sl.. U Stamaćevoj Antologiji najbrojniji su pjesnici druge moderne (39 pjesnika) i pisci Suvremenog mnogoglasja (24 pjesnika). Usporedbom tog, s podatkom o zastupljenosti pjesnika u razdoblju manirizma i baroka (gdje je navedeno devet pjesnika) moguće je različito interpretirati. Što ne znači da je ta dionica hrvatske književnosti, odnosno njezini pjesnici, manje važna. Radi se ponekad o vrlo pragmatičnim razlozima: suvremeni način života sigurno je poticajniji za književnu produkciju negoli je to bilo u starijim razdobljima. Upravo stoga treba biti oprezan u donošenju zaključaka utemeljenih na isticanju brojeva. Imajući u vidu relativnost, ali i znakovitost brojčanih odnosa u Antologiji, u analizi pitanja zastupljenosti pisaca i djela, najbolje je slijediti kvalitetne, a ne numeričke vrijednosti. To je, nesumnjivo, bio i Stamaćev metodološki izbor. * Prvo pitanje koje se nameće kada je riječ o periodizaciji koja se obično definira kao postupak u dijakronijskoj klasifikaciji književnosti, koji se sastoji od raspoređivanja određene književne građe u određene, načelno vremenski razgraničene dijelove jest na kojim se načelima ona vrši. Da bi se dobio pouzdan odgovor na to pitanje, potrebno je usmjeriti pozornost na nekoliko važnih problema: kako se formiraju i opisuju književni periodi, kakvo se periodizacijsko nazivlje rabi, na koji način se određuju periodizacijske granice i, naposljetku, na koji se način stvara periodizacijski kontekst? U teorijskom smislu na svako od ovih pitanja načelno postoje dva različita odgovora, odnosno dva različita pristupa problemima. Prvi podrazumijeva formiranje, opisivanje i imenovanje književnih razdoblja po načelu analogije s općom povijesti. Periodizacijsko nazivlje tada je uglavnom kronološko (kao periodizacijske označnice pojavljuju se oznake stoljeća). Književni periodi se opisuju tako da se istakne društvena uvjetovanost književnosti. Za njihove granice obično se uzimaju datumi ili događaji iz opće povijesti. Drugi pristup jest periodizacija u kojoj se književna razdoblja formiraju i opisuju s obzirom na književnosti imanentna svojstva. Granice među književnim periodima nisu datumi iz opće povijesti, već datumi ili pojave iz književnosti (npr. pojava časopisa, objavljivanje pojedinih djela i sl.). Karakteristična je i uporaba stilskoforma- Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 103
cijske terminologije, što znači da se kao oznake perioda pojavljuju pojmovi poput romantizma, realizma i sl. U praksi je najčešći mješoviti model, koji možemo opisati na sljedeći način: U deskripciji i artikulaciji književnoga perioda prisutna je usmjerenost na analizu književnosti imanentnih svojstava, ali i drugih, društvenih, političkih ili pak kulturoloških činjenica. Granice perioda stvaraju se na temelju datuma iz književne sfere, ali i sfere opće povijesti. Periodizacijsko nazivlje je kombinacija stilskoformacijskoga i kronološkoga nazivlja. Kakav je Stamaćev periodizacijski model? Kao što je na početku rečeno, Stamać je povijest hrvatskoga pjesništva podijelio na devet većih cjelina koje je dvostruko označio. Prvi dio je ono što bismo mogli nazvati stilskoformacijsko nazivlje, dok u drugom dijelu najčešće imamo oznaku stoljeća (kod razdoblja tzv. starije književnosti) ili pojedine godine (kod nekih razdoblja tzv. novije hrvatske književnosti). Kad je riječ o periodizacijskom nazivlju, Stamaćeva rješenja pokazuju dvostruku tendenciju. S jedne strane periodizacijsko nazivlje određuje metajezična osviještenost znanstvenika-erudite (humanizam, renesansa, romantizam, moderna, druga moderna), a s druge strane osobita, esejistički intonirana jezična kreacija. Tako je prvu periodizacijsku cjelinu Stamać je nazvao jesen srednjega vijeka, prema nazivu znamenitoga nizozemskog povjesničara umjetnosti i kulturologa Johanna Huizinge. Za razdoblje od Prvoga svjetskog rata do pedesetih godina XX. stoljeća rabi sintagmu sumrak čovječanstva. Birajući ove, kako ih i sam naziva, metaforičke periodizacijske označnice, Stamać u Antologiji ne pretendira rješavati složena pitanja periodizacijske terminologije (iako ga je, ranije, vrlo uspješno riješio, i to u slučaju druge moderne!), već nastoji što jasnije uputiti čitatelja, čak i onog manje upućenog, na ključne osobine opisanih razdoblja. Iako periodizacijske podjele s pripadajućim im periodizacijskim označnicama redovito otvaraju brojna pitanja metodološke naravi, treba imati na umu da je Stamać svojim periodizacijskim nacrtom uspostavio preglednu i jasnu liniju povijesnoga razvoja. A to znači da je u glavnim crtama uspio opisati složenost nekoga perioda s obzirom na njegova prepoznatljiva stilska i druga obilježja. Prva razina Stamaćeve razdiobe umnogome korespondira s Flakerovovim konceptom stilskih formacija koje odgovaraju velikim, povijesno nastalim i povijesno ograničenim u svome trajanju, stilskih jedinstava 8. Na drugoj razini periodizacijske podjele, razini podrazdoblja, Stamać donosi više informacija, i samim tim stvara precizniju sliku naoko homogenih, a u biti kompleksnih periodizacijskih cjelina. Navedimo samo neke primjere. U svom izlaganju o klasicizmu, preciznije o pjesništvu nastalom tijekom XVIII. stoljeća, Stamać će istaknuti odsutnost jasno uočljivih a zajedničkih sadržajnih obilježja zbog čega ju je teško svesti na jedinstvenu, bitnu, sustavom opravdanu označnicu. I kod opisivanje književnosti na prijelomu XIX. u XX. stoljeće, književnosti hrvatske moderne, Stamać ukazuje na teškoće u stvaranju preciznog, metajezički prihvatljivog periodizacijskoga nazivlja. Pojam moderna, iako ozakonjen u znanosti o književnosti, kao oznaka književnosti toga doba, ističe Stamać, pristaje vrlo uvjetno. 8 Aleksandar Flaker: Stilske formacije, SNL, Zagreb, 1986., str. 11. 104 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
Ne želeći otvarati pitanje širokog značenjskoga polja pojma moderna, Stamać, a u svrhu preciznijeg opisivanja pjesništva toga perioda, poseže i za terminima iz likovnih umjetnosti (impresio nizam, art nouveau (nova umjetnost), Jugendstil (stil minchenskog časopisa»jugend«, (mladost), modern style, stile floreale (biljni stil), posebice sece sija i simbolizam) koje su, kako pokazuje dosadašnja književnopovijesna praksa, primjenjive i u znanosti o književnosti. U poglavlju Sumrak čovječanstva Stamać prepoznaje četiri povijesna podrazdoblja koja uokviruju godine: 1928., 1941., 1945.. Bez obzira na pojavu različitih stilskih koncepata Stamać ostaje pri stajalištu da korpus tadanjega hrvatskog pjesništva potrebno gledati kao na sumrakom obgrljenu cjelinu 9. I u drugoj moderni autor također prepoznaje snop stilova tj. bogatu lepezu i širok raspon najraznovrsnijih, nerijetko uzajamno oprečnih stilskih orijentacija. 10 Kad je riječ o godinama, tj datumima koji se navode kao granične za pojedina razdoblja, Stamać izdvaja one najvažnije: godinu spaljivanja mađarske zastave (1895.), godinu početka prvoga svjetskoga rata, Matoševe smrti i pojave Hrvatske mlade lirike (1914.) ili godinu osamostaljenja RH (1991.). Pored godina koje su eksplicitno istaknute kao graničnici većih periodizacijskih cjelina, tu se pojavljuje i čitav niz drugih koje književna razdoblja dijele na podrazdoblja. Tu su, primjerice, ključne godine europske i svjetske povijesti: 1453. pad Carigrada, 1456. izum tiska ili 1492. Kolumbovo otkriće Amerike. Spominje se i godina objavljivanja Razgovora ugodnog naroda slovinskoga Andrije Kačića Miošića, 1756.. Kad je riječ o romantizmu neizostavna je godina Francuske revolucije (1789.) i napoleonskih ratova. Ne zaboravlja Stamać upozoriti i na godine koje su odredili prvu polovicu 20. stoljeća: 1928./29. (ubojstvo Stjepana radića/kraljevina Jugoslavija), 1941 (NDH)., potom i 1945.. U povijesnom nizu neizostavni su i datumi koji su obilježili drugu polovicu 20. stoljeća: krugovašku 1952., proljećarsku 1971., a napose državotvornu 1991. godinu. Nastojeći precizno odrediti granice razdoblja i podrazdoblja, Stamać se drži uvriježenih podjela i datuma. Uz to, naglašavajući europski kontekst hrvatske književnosti, svom periodizacijskom rasporedu pridodao još jednu važnu - komparatističku dimenziju. Razmatrajući neprekinuti kontinuitet svih europskih umjetničkih podrazdoblja, od srednjega vijeka, humanizma, renesanse, preko manirizma, baroka, klasicizma i prosvjetiteljstva do predromantizma, romantizma, moderne itd., on uvijek ima na umu složenost interakcija hrvatske književnosti sa širom, europskom i svjetskom literarnom tradicijom. Amplitude tih interakcija kroz bile su različite kroz povijest, a kreću se od snažne povezanosti i međuovisnosti europske i hrvatske književnosti, do specifičnog, hrvatskog razvoja koji je hrvatsku literaturu gdjekad odvajao od matice glavnih europskih literarnih strujanja. Ozbiljnija povezanost hrvatskog i europskog pjesništva, koja počinje već u vrijeme humanizma i renesanse, na osobit se način pokazala i u XVIII. stoljeću u kojemu se kao svojevrsne dodirne točke ili zajednička mjesta, i na hrvatskoj i na europskoj razini pojavljuju: racionalizam, prosvjetiteljstvo, znanstveni enciklopedizam, klasicizam te samosvjesno građan stvo. Imajući na umu ta zajednička mjesta, Stamać zaklju- 9 Antologija hrvatskoga pjesništva: od davnina pa do naših dana, Školska knjiga, Zagreb, 2007., sastavio Ante Stamać, str. 405. 10 Isto, str. 575. Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 105
čuje da je klasicizam, kao opći europski nadindividualni stil francuskih korijena, u hrvatskoj književnosti ostavio dosta svojih lokalnih tragova. Te tragove Stamać prepoznaje u visokoodnjegovanim tipovima stiha, kao i u ostvarenu načelu proporcije u makrostrukturama 11. Kad je pak riječ o predromantizmu, situacija u hr vatskom pjesništvu je malo složenija. Koncem XVIII. stoljeća došlo je do različitih intertekstnih procesa koji su hrvatsku književnost istodobno približavali i udaljavali od njezine europske matice. U moderni, tijek književnih procesa u Hrvatskoj i u Europi sve je usuglašeniji. Potvrđuje to pjesništvo mladih hrvatske moderne koji su se, kako veli Stamać, programski odcijepi li od starih te slijedili modu Zapadne Europe. Zaokret prema Europi koji u većoj mjeri počinje s modernom još je intenziviraniji u drugoj moderni. Slijedeći istodobne opće europske misaone struje nastale nakon Drugoga svjetskog rata, druga moderna predstavlja i nov zaokret ne samo prema Europi već i pre ma Americi. Pored ovakvog, komparatističkog obzora motrenja, za opisivanje književnopovijesnog konteksta može biti zanimljivo i Stamaćevo razmatranje suodnosâ među opisanim književnim razdobljima. U deskripciju književnopovijesnoga konteksta tada se uključuje i poznato načelo ruskih formalista o smjeni književnih razdoblja zasnovano na načelima kontrasta i zasićenosti. U tom smislu znakovit je način na koji Stamać opisuje modernu, književno razdoblje izraslo na rasuću, odnosno sumrku realizma i njegova čvrsta realističkog sloga. Modernistička obilježja poput povratka klasicističkim nazo rima o ravnoteži dijelova i cjeline, o razmjerju, o harmoniji, te afirmiranje stiha kao temeljne jedinice pjesničkog govora, moderni daju, zaključuje Stamać, prepoznatljiva svojstva ne samo prema realizmu, nego i prema poetici književnih razdoblja koja dolaze nakon nje. Način organizacije književnopovijesnih podataka i njihova praktičnog organiziranja Stamać rješava slijedeći vrlo preglednu shemu opisivanja periodizacijskog konteksta. Opis razdoblja redovito počinje tumačenjem periodizacijskoga nazivlja, a potom i njegova pozicioniranja na dijakronijsku os hrvatske književnosti. U nastavku se ističu poetičke specifičnosti djelâ dotičnoga perioda, uz neizostavno upozoravanje na širi, komparatistički obzor. U opisu perioda Stamać izbjegava opće formulacije kojima se u povijestima književnosti obično sažimaju njihova osnovna poetička obilježja. Djelomično jer se u takvim pojednostavljivanjima redovito izgubi iz vida jedan od dva važna aspekta pojedinačnih pjesničkih znakova: onaj koji se tiče sadržaja, ili onaj koji se tiče izraza i formalne organizacije teksta. Konkretiziranje poetičkog modela dominantnog u određenom razdoblju Stamać postiže navođenjem djela kao primjera kojima potkrepljuje svoje teze. * Književnopovijesna interpretacija bavi se pitanjem kako i na koji način književni povjesničar interpretira pojedina književna djela, književne opuse ili književna razdoblja kao ustrojbene jedinice povijesti književnosti. Ključno pitanje književnopovije- 11 Isto, str. 155. - 156. 106 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
sne interpretacije jest: polazi li povjesničar književnosti u interpretaciji od istraživanja strukture samoga teksta njegovih unutarnjih zakonitosti, ili se primarno oslanja na izvanknjiževne činjenice i podatke kojima interpretaciju nastoji učiniti pouzdanijom i činjenično utemeljenijom. Stamaćeva interpretacija, u književnopovijesnom dijelu Antologije, polazi od ključnih pretpostavki semiotičke metodologije u čijem središtu zanimanja jest književno djelo kao znak. Međutim, Stamać se ne zaustavlja na razini pojedinačnih pjesničkih znakova, nego i cjelokupno hrvatsko pjesništvo razmatra kao najsloženiji mogući jezični znak, tj. ikon, indeks ili simbol svekolike individualno poj mljene i društveno objašnjive zbilje na hrvatskim prostorima 12. Njegov označiteljski pol nastaje kroz mnogovrsnost individualno oblikovanih jezičnih postava, u povijesti i sadašnjosti, dok se kao označenički pol pojavljuje pol svekolike povijesne zbilje. Slijedeći Pierceov trijadni model znaka 13, Stamać, analogno trima korelatima znaka koje ovaj američki semiotičar naziva reprezentamenom, interpretantom i objektom, 12 Antologija hrvatskoga pjesništva: od davnina pa do naših dana, Školska knjiga, Zagreb, 2007., sastavio Ante Stamać, str. 5 13 U Priručniku semiotike Winfried Nöth konstatira postojanje triju osnovnih modela znaka: monadni, dijadni i trijadni. Dijadne znakovne modele što znak svode na njegovu označujuću funkciju Winfried Nöth prepoznaje kod autora poput Augustina, Alberta Velikog, Rudolfa Carnapa, Alfreda Tarskog, Ludwiga Wittgensteina i Nelsona Goodmana. Kod njih se korelati znaka aliquid (nositelj znaka) i aliquo (objekt referencije) javljaju u različitim terminološkim parovima, primjerice: neka stvar druga neka stvar; vox (glas) res (stvar); izraz designati; objekt, ime objekt; riječi, slike, itd. - denotat, objekt. Škola Port-Royal, te autori poput M.- J. Degérandoa, Ferdinanda de Saussurea, Louisa Hjelmsleva, Ernesta A. Cassirera, Bühlera, Erica Buyssensa, Romana Jakobsona, upozorava Winfried Nöth, zastupaju dijadne modele koji znak svode na njegovu značenjsku službu. Njihova terminološka rješenja za korelate znaka aliquid (nositelja znaka) i aliqo (značenje) Nöth prezentira u parovima: ideja predstavljajuće stvari ideja predstavljene stvari; osjet ideja; označitelj označenik; izraz sadržaj; konkretno zamjetljiv znak sadržaj, značenje; ono što reprezentira značenje; semički čin značenje, signifikacija i signans signatum. Priručnik semiotike Winfrieda Nötha ukazuje i na činjenicu da se trijadni modeli znaka u povijesnom kontinuitetu javljaju kod Platona, Aristotela, Stoika, Boetija, Francisa Bacona, Leibniza, Charlesa Sandersa Peircea, Edmunda Husserla, Ogden & Richardsa, i Charlesa Morrisa. I ovi su autori ponudili različite pojmove za tri korelata znaka: glas ideja stvar; glas osjeti nešto, stvar; glas - pojam (conceptus) stvar; riječ pojam (notio) stvar; Charakter Konzept stvar; reprezentamen interpretant objekt; izraz značenje stvar; simbol - misao ili referencija referent; nositelj znaka significatum denotatum. Unatoč brojnim razlikama među vodećim semiotičara 20. stoljeća, mnogobrojne sličnosti, veze i utjecaje među navedenim semiotičarima. Primjerice, odjeke i recepciju Peirceove teorije znakova moguće je prepoznati kod R. Jakobsona, J. Derridae, čak i J. Lacana i U. Ecoa. Saussureove ideje, poput one o semiologiji kao znanosti o obliku, a ne supstanciji, ili one o semiotičkoj teoriji vrijednosti pronalazimo u razrađenijoj formi u glosematici L. Hjelmsleva. L. Hjelmslev je pak utjecao na A. J. Greimasa, R. Barthesa, U. Ecoa. Ch. Morris također se poziva na Peircea, a Moskovska i Tartuska škola imaju svoje korijene u jezikoslovnom strukturalizmu. Winfried Nöth pokazuje i to kako se praški strukturalizam razvio u poseban oblik tzv. funkcionalnog strukturalizma, ali i upućuje na pravce utjecaja R. Jakobsona na strukturalnu antropologiju Lévi Straussa i Lacanovu semiotičku psihoanalizu. Također, Nöth ilustrira kako R. Barthes od strukturalizma Saussureova kova u kasnijim fazama prelazi na primijenjenu semiotiku, jednako kao što pokazuje da A. J. Greimas u svojim radovima referira na L. Hjelmsleva, Lévi Straussa, V. J. Proppa, E. Souriaua. Bez mnogo teškoća u Priručniku semiotike čitatelj može saznati i to da semiotika Julije Kristeve ima korijene u francuskom strukturalizmu, ili da U. Eco u svojoj semiotici bira srednji put između lingvocentrizma i univerzalne semiotike. Winfried Nöth: Priručnik semiotike, Ceres, Zagreb, 2004. s njemačkog preveo Ante Stamać Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 107
hrvatsku pjesničku produkciju, odnosno svaki pjesnički znak, razmatra s obzirom na njegovu semantičku, sintaktičku i pragmatičnu dimenziju. To znači da Stamać, proučavajući specifična žanrovska obilježja hrvatskoga pjesništva analizira sadržajnu i izraznu stranu znaka a potom i njihove učinke na čitatelja. Temeljne tematske preokupacije poetike srednjega vijeka Ante Stamać opisat će riječima: Prigodnost je uostalom temeljna označnica svakog pjesništva usmenog narodnog postanja. No za razliku od prigoda koje se tiču svakodnevnog življenja (razne vrsti skupnih radova, kozmičke mijene, ljubav, rođenje, vjenčanje, natjecanje, rat i s.), hrvatske su srednjovjekovne pjesme vezane mahom uz prigode kršćanskog života: rođenje i uskrsnuće Kristovo, njegova Muka, smrt bližnjega kao brata u Kristu i sl. 14 Paralelno s tim Stamać opisuje njegovu izraznu, odnosno formalnu strukturu. Ističući nerazdvojnu povezanost i međudjelovanje izraza i sadržaja, on zaključuje kako je srednjovjekovno pjesništvo u simetričnom osmercu imalo svoj najprikladniji izrazni ekvivalent napominjući pri tomu da dominacija simetričnog osmerca ne isključuje postojanje nekih drugih vrsta stihova, primjerice, bizantskih oblika dvanaesterca ili pak tzv. sintagmatskog, slobodnoga stiha. Sadržajnu i izraznu dimenziju znak(ov)a Stamać opisuje i nastavku, u pjesništvu kasnijih razdoblja. Tako će za pjesnike druge moderne reći da se glede sadržajne razine klone kompaktna ikoničnog oslikavanja bilo izvanjske bilo unutarnje zbiljnosti. Stvarajući odvažne metaforičke sklopove koje u razmjerno čvrstim rečenicama ku šaju racionalizirati pitanjima, alegorijama, stanovitom filozofičnošću, ovi pjesnici u užem, poetičkom smislu sve češće posežu za sintagmatskim, slobodnim stihom, koji se sve se više stapa s prirodnim ritmom hrvatskih rečenica te postaje fenotipom suvremenoga hrvatskog pjesništva 15. Interpretirajući hrvatsko pjesništvo, Stamać dosta pozornosti posvećuje stihološkoj problematici. Opisujući povijesni slijed i razvoj versifikacijskih sustava, on prati razvojnu liniju od srednjovjekovnih osmeraca, preko klasičnog stihovlja hrvatskih latinista (heksametri, elegijski distisi, alkejske, arhiloške i safičke strofe i sl.), zatim puč kog osmerca i dvanaesterca dvostrukog sroka kojega u hrvatskoj književnosti nalazimo do 19. stoljeća. Ne zaboravlja Stamać ni pučki deseterac, kao i onaj povijesni prijelaz sa silabičkog na akcenatsko-silabički stih u vrijeme hrvatske moderne. To je vrijeme kad se u metričku obilju javljaju i jambski intonirani jedanaesterci, dvanaesterci, ali i druge vrste stihova. Povijesni razvoj stiha Stamać prati i u 20. stoljeću, u kojem se pjesnički jezik izjednačuje proznim nastavljajući se na prethodna postignuća pjesnika sintagmatskog stiha. Kao povjesničar književnosti Stamać se u svojoj interpretaciji ne zadržava samo na razini tumačenja pjesničkih znakova, već i onoga važnog procesa semioze kao trijadične radnje znaka 16. A to posredno uključuje i upozoravanje na specifične vrste odnosa koje književnost uspostavlja s drugim vrstama umjetnosti, ponajprije glazbom, a potom i likovnom umjetnošću, kazalištem, arhitekturom i dr. Sinkretizam različitih vidova umjetničkoga izražavanja Stamać ističe na više mjesta. 14 Antologija hrvatskoga pjesništva: od davnina pa do naših dana, Školska knjiga, Zagreb, 2007., sastavio Ante Stamać, str. 14. 15 Isto, str. 577. 16 Winfried Nöth: Priručnik semiotike, Ceres, Zagreb, 2004. s njemačkog preveo Ante Stamać, str. 62. 108 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
Primjerice, osmerac hrvatskog pjesništva srednjega vijeka prispodobljuje sa suvremenim mu slikarskim i arhitektonskim ostvarajima: ( ) škure boje, dostojanstveni i smireni portreti Isusa i Majke Božje, smirene slike umirućih, tek pokoji biljni ukras, koji je vezan mahom uz izgubljeni raj; dorski i jonski stupovi romaničkih i gotič kih crkvica s rubnih područja karolinške renesanse, grubo tesan i kameni unutarnjeg i vanjskog arhitektonskog rasporeda, upute na transcendental ne izvore svjetlosti, sve to današnjem primateljskom uhu i umu omoguću je prihvat srednjovjekovnih stihova kao davno ali još uvijek živo estetsko iskustvo. Kadšto se kao glazbena nadgradnja slute i vodeći glazbeni oblici, o čemu nas danas obavješćuju i nedavna etnomuzikološka istraživanja. 17 Imajući na umu promjenljivost pjesništva kao modela umjetničkog izražavanja, Stamać, kao povjesničar književnosti, upozorava na promjene organizacije književnoga oblika, ali i njegova sadržaja. U književnopovijesnoj interpretaciji Stamać uzima u obzir širi kontekst povijesnih, kulturoloških i drugih okolnosti, ali najviše pozornosti poklanja analizi književnosti s obzirom na njezina imanentna svojstva. Njegova metodološka pozicija u književnopovijesnoj interpretaciji u najvećoj mjeri određuju postavke semiotičke metodološke orijentacije. * U proučavanju recepcije u književnopovijesnim istraživanjima, kao i u ostalim do sada obrađenim pitanjima književnopovijesne metodologije, artikuliraju se dva temeljna metodološka pristupa. Jedan bismo mogli nazvati dijakronijskim, drugi sinkronijskim. Dijakronijski pristup recepciji podrazumijeva istraživanje tragova recepcije kroz povijest - od piščevih suvremenika, preko recepcije kasnijih čitatelja, odnosno do povjesničara književnosti i njihovih suvremenika. Sinkronijski pristup u prvi plan stavlja sinkronijski aspekt recepcije, što znači da se povjesničar književnosti usmjerava na aktualno ( sadašnje ) recepcijsko iskustvo. U Stamaćevu književnopovijesnom istraživanju povremeno nalazimo analize recepcije iz dijakronijske perspektive. Njih prepoznajemo u njegovu povremenom registriranju promjena interpretacijskoga obzora kod čitatelja različitoga čitateljskoga iskustva, ali i različitoga vremena. Takva zapažanja redovito se odnose na recepciju usmene književnosti. Njima se Stamać na osobit način bavi u poglavlju Klasicizam, predromantizam i utonulo kulturno. Komentirajući važnost usmene književnosti u praskozorje romantizma, a podsjećajući nas na Andriju Kačića Miošića i njegov Razgovor ugodni naroda slovinskoga kao i na mnoge zbirke usmenih narodnih pjesama i pripovijedaka, on konstatira da mnoge od tih pjesama žive u komunikacijskim kanalima do dana današnjega. Promijenjeni uvjeti komunikacije nisu utjecali na njihovu recepcijsku učinkovitost, bez obzira što je vrijeme njihova nastanka bitno drugačije od današnjeg vremena. U svom prikazu povijesti hrvatskoga pjesništva Stamać zauzima poziciju aktualnog recepcijskog iskustva, svojevrsne recepcijske sadašnjosti. Pri tomu uvažava dvije vrste čitateljskog iskustva. Jedno je recepcijsko iskustvo običnog čitatelja, čitatelja prosječ- 17 Antologija hrvatskoga pjesništva: od davnina pa do naših dana, Školska knjiga, Zagreb, 2007., sastavio Ante Stamać, str. 15. Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 109
nih recepcijskih kompetencija. Drugo je, Iserovski rečeno, iskustvo impliciranog čitatelja s optimalnim recepcijskim preduvjetima i kompetencijama. Stamaćeva otvorenost u pristupu problemu recepcije rezultat je shvaćanja književnosti, odnosno pjesništva kao složenog značenjskoga sustava u stalnom procesu semioze. Nama današnjima, kaže Stamać, pojedinačni se tekstovi čine još uvijek donekle razgovjetnima; nekom budućem uhu možda će se činiti da su uronjeni u nesklapan žamor, u orljavu tišine, možda i u jasan bijeli šum. U svojim se procjenama dakako rivamo u položaj u kojemu se zatječemo mi današnji. Zato i mogući budućnosni bijeli šum - složeni zvuk odmaknut u daljinu, u kojemu se sve sastavnice stapaju do nerazlikovnosti - dobrohotno i rado preimenujemo u tek površno smisleno suvremeno mnogoglasje. 18 Osim recepcijskih iskustava običnih čitatelja i čitateljske zajednice, Stamać ne propušta prokomentirati i druga, navlastito stručna i znanstvena čitanja hrvatskoga pjesništva. Na prvi pogled čini se da je samo riječ o komentaru aktualnih književnoteorijskih trendova, tj. komentarima o prijeporima koji prate znanost o književnosti od njezinih najranijih početaka a koji se stvaraju oko važnih metodoloških pitanja o naravi književnosti i načinima njezina proučavanja. O njima Stamać progovara s dosta kritičnosti, ali ne i bez argumentiranih stavova. Pozornija analiza takve vrste njegovih opservacija može biti zanimljiva, ponajprije jer posredno definira Stamaćevu metodološku poziciju. Komentirajući pojavu raspada jezičnog znaka na razinu označitelja (izraza) i razinu označenika (sadržaja) koja se, po njegovu sudu, počela događati 80-godina 20. stoljeća, on ukazuje na nevolje koje su se neminovno i pojavile kao popratna pojava zbivanja na društvenoj sceni toga doba. Stamać, naravno, aludira na akademsku kritiku koja je visokou čenim apologijama bila sklona pjesništvu bez značenja, stavljajući pritomu u drugi plan pjesništvo opsjednuto značenjem kao takvim. Išlo se time, kaže Stamać, na ruku i raspadajućem komunističkom sustavu: posve je prirodno da mu jasna značenja silazne povijesti, odnosno zarobljena individualnog uma, nisu bila baš mila. 19 Svjestan turbuletnosti semiotičkih procesa, ali i složenosti odnosa između književnosti kao umjetnosti, i znanosti koja se njome bavi, Stamać na samom kraju zaključuje da je u razdoblju nakon 1990. teorijska pod loga pjesništvu teorija komunikacije, semiotika i dekonstrukcija kao po stupak odgađanja značenja na primateljskoj strani. A baš zbog toga, ili unatoč tomu, završne riječi o suvremenoj pjesničkoj praksi ističu svojevrsnu ecoovski intoniranu tezu o otvorenu djelu koje otvara različite mogućnosti čitanja i u-čitavanja značenja. Uživajući međutim slobodu od svih stega, ponajbolji hrvatski pjesnici da nas svojim pjesmama oznakovljuju zbilju jezičnim reprezentamenima koji su im prirodno na raspolaganju, označenim objektima što ih vide u sva kodnevici, i signalima osluhnutih duhovnih interpretatora koji se, možda ponovno, zatječu na nekom metafizičkom obzoru. Ali tu će semiozu moći prepoznati i protumačiti tek budući tumači. Nama je s 18 Isto, str. 799. 19 Isto, str. 800. 110 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
doličnom pozornošću i s punim povjerenjem prihvatiti današnje njezine tragače. Pa ako često iz njihovih tekstova i ne možemo otprve gonetati prava značenja, u-čitajmo im ona moguća! 20 * Stamać je svoju Antologiju hrvatskoga pjesništva: od davnina pa do naših dana ustrojio kao piramidalnu strukturu u kojoj temeljna jedinica jest pojedina pjesma kao znak. Sljedeća razina je razina književnoga opusa, potom književnoga perioda, a naposljetku i nacionalne književnosti kao baze na kojoj cijela ova piramidalna arhitektonika počiva. Složene korelacije nacionalnog identiteta i književnosti, te raspon poetika, stilskih koncepcija pokazuje bogatstvo hrvatske književnosti i hrvatskoga pjesništva kao njezine važne komponente. Iščitavajući hrvatsko pjesništvo kao složeni znak svekolikog nacionalnog opstanka, Stamać ukazuje na njegovu pragmatičnu dimenziju. Stamaćev metodološki koncept u važnim pitanjima književnopovijesne metodologije pokazao i ključna obilježja njegova metodološkog pristupa. Moguće ih je sažeto opisati ovako: U književnopovijesnoj interpretaciji Stamać usmjeren na opisivanja strukturalnih zakonitosti na kojima funkcionira hrvatsko pjesništvo kao književnopovijesna kategorija. Središnji interes njegova istraživanja jesu tekstu imanentna svojstva sadržajna i izrazna struktura, te stihološki aspekti. Povijesna dimenzija koja u interpretacijski proces uključuje i neknjiževne pojave, iako nije posve zanemarena (npr. periodizacijske granice i dvostruko periodizacijsko nazivlje) nije istaknuta u prvi plan. Vrijednosni sudovi su uglavnom implicirani, a izbor pisaca podliježe kombinaciji načela reprezentativnosti, ali i načela vrijednosne restrikcije. U pitanjima recepcije Stamaćeva analiza primarno se bavi sinkronijskim aspektom, dok iscrpniji uvidi o povijesti čitanja uglavnom izostaju. *** Stamaćeva Antologija hrvatskoga pjesništva: od davnina pa do naših dana nastala je u trenutku kad je ovaj književni teoretik, pjesnik, prevoditelj i esejist zakoračio u sedmo desetljeće života i peto desetljeće aktivnog znanstvenog, prevoditeljskog, esejističkog i pjesničkog rada. Za to vrijeme objavio je i priredio niz znanstvenih studija u kojima se profilirao najprije kao vrstan teoretičar književnosti, potom povjesničar književnosti i esejist, a onda i kao književni kritičar. Širok raspon znanstvenih interesa, te plodotvorna sinergija Stamaćevih znanstvenih kompetencija, pjesničke i prevodilačke prakse rezultira svojevrsnom kreativnom akumulacijom znanja i iskustva. Da je tomu tako, najbolje potvrđuje ova Antologija hrvatskoga pjesništva koja nudi više od uobičajenog antologijskoga izbora prezentira povijest hrvatskoga pjesništva od početaka do naših dana. Uzimajući u obzir pridodanu joj književnopovijesnu komponentu kao njezinu dodanu vrijednost, čini nam se 20 Isto, str. 801. Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 111
opravdanim nazvati je antologijom plus komprimiranim prikazom povijesti hrvatskoga pjesništva s pripadajućim joj izborom pisaca i djela. Unutar semiotički postavljenog motrišta ovu Antologiju razmatramo i kao svojevrsni interpretant hrvatske književnosti koji otvara nove interpretativne vizure. Ali ne samo to, Antologija hrvatskoga pjesništva: od davnina pa do naših dana Ante Stamaća ujedno je znak - reprezent bogatog znanstvenog, pjesničkog i prevodilačkog opusa koji nesumnjivo zaslužuje pozornost. 112 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
Antun Lučić Duboki pjesnik rubova Poetološke uvjerice u stihove Krešimira Šege Ukazati na osobitosti lirskoga svijeta kao što je ona viđena, ali i neviđena, Krešimira Šege nemali je zahvat u široku organiku suvremenoga pjesničkog kazivanja. Navlastitost dakako podrazumijeva evoluciju obraćanja zbilji proširenu matricom manjih i većih književnih cjelina, jasno određenih okružjem i povijesnom slikom stvarnosti. Tragalac koji pristupa jugu, i baš s juga, od zahvalnih blagih strana, pjesnik koji gleda s verande okrenute jugu, kako nekoć zamijeti Ivan Kordić za sve južnjačke temperamente ima pokriće u egzistencijalnim dvojbama, ne manje i u funkciji materinskoga jezika. Uvesti primatelja Šegina stiha u čistoću poetike može biti poželjno onoliko koliko je dopustivo snimanje karaktera njegova pjesničkog subjekta i svekolikih mijena koje su mu pripadne. Određen doživljajem i spoznajnom stranom svijeta, ganut nemilosrdnim zbivanjima, pjesničko glasanje ne potiskuje opomene koje šimićevski jedre iz osnovna značenja i kroz stupnjeve viševrsna izraza. Ako je svaki pjesnički uradak artistički model koji u sebe prima ili aspirira nemalo izvantekstnih uvida, znači i životnih mijena, ako ih zapravo pjesničko tvorivo održava i smjenjuje, onda višekratno čitánje Šegina stihovlja upućuje na sustav ali i putanju posebnoga odnosa prema izvanjskome zbivanju i položaju pojedinca u njemu. Nisu stoga mali razlozi podsjetiti aktualnije pratioce književnoga stvaranja na rečenu jedinstvenost. Pjesnik, esejist i književni kritičar, antologičar, priređivač i urednik, novinar, profesor i ravnatelj, humanitarni djelatnik i kulturni obnovitelj Krešimir Šego ugledao je svijet na polovici dvadesetoga stoljeća, prvo i nigdje drugo do u Međugorju. Reklo bi se na početku episredišnje određenje i vremenom i mjestom. Uslijedit će Krešine nove nastambe pri školovanju, radu i posjetima, počevši od Čitluka, Mostara i Čapljine, potom Zagreba, Sarajeva i Toronta, a u prevođenju njegovih djela na njemački, talijanski, poljski oglašavaju se Wien, Pescara, Krakow i drugi netom osvjedočeni gradovi. Pisao je, što isključivo dolikuje pjesniku, uglavnom sam, predstavljajući se izvornim, polaznim uradcima, no svoje auktorstvo udružuje u priređivačke pothvate s Vinkom Grubišićem (Pod nebom Bleiburga), Miljenkom Stojićem (Anđeli moji) i Zdravkom Kordićem (Mnogoglasje), te šire sa Šimunom Musom (Izabrane pjesme Vladimira Pavlovića) pa Vladom Pandžićem i Žarkom Ilićem (Izabrane pjesme Nikole Kordića). Značajan kritički i esejistički diskurs podastro je u naslovima Rubovi I, Rubovi II i Gospina šaputanja. Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 113
Treba primijetiti da su se Šegini naslovi otvarali, darovali stišanom tonu kojeg čuvaju imenice: žeđ, pojilište, kuća, vrijeme, letjelice, tišina, svijeća, križ, Gospa, šaputanje, kovčeg; treba li i dalje pobrojiti rubovi, latice, anđeli, milost, šaputanje Od brojnijih naslova nekako se nameće pozornost na Šegine stihozbirke Žeđ pojilišta (1973.), Stojna kuća (1983.), Vrijeme letjelica (1987.), Hrvatska Tišina (1992.), Svijeća pod križem (1994.) i Zavjetni kovčeg (1999.) Pristoje ovim naslovima i njihove pokrate pa otuda Žeđ pojilišta (ŽP), Stojna kuća (SK), Vrijeme letjelica (VL), Hrvatska tišina (HT), Svijeća pod križem (SPK), Zavjetni kovčeg (ZK); ovaj posljednji naslov dopušta usporedbu pokrate s Lukićevom knjigom Zaustavljeni kalendar. Naglašeni upitni početci Podosta Šeginih stihova počinje u duhu upita. Oni su nalik onima koje u svojim versima donosi, rekli bismo nestor metafizičkih upita, fra Janko Bubalo, uzmimo u kraćoj pjesmi Raspršena djeca čiji stihovi glase Hoće li se ikada, Bože moj, ova djeca / Raspršena iznova naći za stolom. Sa Šeginim izravnim nagnućem upit pak prelazi u dvojbu, a ona u kontrastivnu odvagu ili nikada ispunjeno rješenje: ili će dalje u očima nositi progonstvo. Logično bi bilo da bude upitnik na kraju, ali ga Šego sravnjuje u točku, zasvođuje ga s puno uvjerenja jer odista tako stvari stoje. I na crti slavenske antiteze, ili bolje njezinoj krivulji, Šego postavlja svoje i naše dvojbe, kako ih donosi pjesma Čuvar polja. Čuvar ovoga polja ne bdije nad usjevima niti čuva zrnevlje žitarica, ne štiti mlada stabla niti išta što se u polju vidi, nadgleda. On u šutnji razgovara s onima koji su ne znajući kamo idu, došli tu. Kolektivni govor iz slavenskih i kroatističkih proturječnosti pretače se u osobni, individualni i eliptični pjesnički stav, svijest da suvremeno doba postavlja nebrojene zamke. Čuvaru je polja i poljana stavljeno u zakon da na Šegin način prebire svaku travku, u njoj iznikao krik. Stavljeno na likovne valere Pjesnik nosi perspektivu s dva nedogleda, ali i svladava takvu perspektivu, a ne i pod svaku cijenu ona njega. Što svijet nudi i ima dvodimenzionalno, pjesnik će vidjeti trodimenzionalno. Tiho ali zanosno čini, oblikuje, kao da ugljenom radi po podlozi za uljnu sliku: ugljena podloga je prošlost naroda kojemu pripada, a ulje na platnu je mediteranski kraj koji ga živi. Ovoga pjesnika usto ne privlači tek ime boje bliže boje su u njegovu spektru pa su harmonične i imaju nešto od susjednih boja. On je pjesnik valera, odnosno svijetloga i tamnoga u kompozitnosti boje. U njezinu intenzitetu ne vidi poetološku okrenutost oznaku za snagu svijetloga, manje čistoću boje. Šego ispire boje nebom pa je akvarelski pjesnik svježih pigmenata rastvorenih hercegovačkom kišnicom, jednostavno i lako nanesenih boja koje daju živa, uzbudljiva 114 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
svojstva gradbenu svijetu, premda ima nešto i od masne krede. Pritom odbacuje suvišno i ponavljajuće u pjesnički kadriranoj slici i ritmu, ili ukoliko zahtijeva potreba sklanja je ne želeći da stih ostane krut, jednolinijski i zgrčen. Čestotni naslovni motivi 1. Jezik: U tami jezika, Jezik iz baštine, Zima u jeziku, Iz uporabe jezika 2. Pjesme: Pjesma, Rujanska pjesma, Hrvatska pjesma, Ožujska pjesma, Posao oko riječi 3. Kuće: Stojna kuća, Kuća I, Kuća II, Zidam kuću, Kuća od svjetlosti, Kuće u brdu, Male kamene kuće 4. Muka: Krvari tvoje srce, Mučenici, Bleiburški mučenici, U časovima golgote, Zid boli, Svaku ranu 5. Mrtvi: Alati mrtvih, alati živih, Dan mrtvih, Čovjek, umirući. 6. Stećci: Stećak iz Donje Zgošće, Stećak na Crnici (u kamenu počiva tvoja duša, nebo i zemlja), Stećak u vinogradu, Groblje Kovačica u Međugorju, Ponegdje groblje 7. Križevi: Drvo križa, Put križa, Svijeća pod križem 8. Flora: Ruže, Smokva, Bajam, Magnolija, Znam sve o lozi, Cvijet, Gori drijen 9. Gospa: Gospa prebijenih ruku, Gospa od utočišta, I ja sam vidio Kraljicu mira 10. Snovitost: San, Što snivaš, San o odlasku, san o povratku 11. Obiteljske: Moja sestra, Dječakova pjesma 12. Domovinske: Ratnik, Vukovar, Minska polja, Živi štit, Ulica Hrvatskog proljeća 13. Mjesta: Terra incognita, Zavičaj, iznutra, Mostarsko blato, Pucanj prostora, Smokva u Torontu, Križevac, Mostar, Misa u Gradišću, Hrvatska Tišina. Iz kritičkih glasova O Šeginu je pjevu Stojan Vučićević napisao da je svaka riječ povučena u sebe i asketski prigušena, a Stojna kuća je posve jednostavna u iskazu, meditativna i sjetna. Neven Jurica tvrdi da Šego shvaća pjesništvo kao bitan čimbenik oplemenjivanja svijeta. Gojko Sušac uviđa da nas kuća kao Šegin središnji idiom uvijek vraća onamo otkuda smo pošli i utemeljuje u vlastitost i upitanost o samom sebi. Jakov Bubalo u njegovu pjesništvu vidi pjesničko, hrvatsko i kršćansko sidrište i iskrište. Željko Ivanković primjećuje da Šegini pjesmotvori djeluju smireno i stabilno do monumentalnosti, stišano do biblijskog iskustva, do psalamske suzdržanosti i dodaje da je zbirka knjiga-projekt kojim pjesnik ispunja vlastiti duhovni zavjet ako joj se ekstrahiraju njezini duhovni ili nacionalni nanosi, što hoće reći da je Krešimir Šego ispisao pjesničku knjigu s autentičnom pjesničkom snagom. Te male posvete Pjesme ne plutaju svijetom bez ikakva ishodišta, oslonca, pozivanja na ljude i krajeve. Posvete Šeginih pjesama su svojevrsni držači, sveze za stvarne prilike, ljude i lokacije. Javljaju se nizanke takvih međutekstova, primjerice za imena braći, Radovanu, fra Ivanu Ševi, Lucijanu Kordiću, Janku Bubalu, Petru Milošu, Grgi Kozini, Nikoli Šopu, A. B. Šimiću. Miroslavu, Anti i Ikici Čuvalo, Krunoslavu Kordiću; skupinama imena kao fratrima, ubijenim 14. veljače 1945. u Mostaru, spaljenim širokobriškim fratrima; domeću se i asocijacije na događaje i mjesta Ruševine crkve svetih Petra i Pavla, Aljmaš, Crkva u Miljkovićima, Klobuk Ako se ne navodi Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 115
posveta, ona je razvidna iz naslova pjesama, primjerice Baba Penavuša, Vladimir Pavlović, Majka Terezija ili Tko je ubio Brunu Bušića. Ono što je Oton Iveković u hrvatskom slikarstvu s povijesnim prizorima, to bi odgovaralo kasnije za pjesništvo Krešimira Šege, ali s pjesničkoga stajališta. Ostvarit će također sinegdohe pojedinačnoga koje se odnose na mnoštvo: selo u progonstvu tako imenuje zavežljajem, vrećicom, narod koji se brojčano smanjuje ulazi u Hrvatsku knjigu mrtvih, urbane sredine u zatečenim nevoljama su grad skupljen u strahu. Biti sa zavjetnim kovčegom Šego je počeo pjevati od svojstava žeđi i svoj pjev dovodi do svarhe opisane i kovčegom. Tako smirena slika fra Blage Karačića ukazuje na pristranak sa žutim cvjetovima na naslovnici, a čini se da ona odgovara tonalitetu Šegina pjesničkog oglašavanja. Poput Baudelaireovih Cvjetovi zla i Šegin Zavjetni kovčeg okuplja vlastito djelo pa se u kovčegu prelamaju nosive teme. Kao na Braillevu pismu, upućuje se za slabe, nemoćne i malene u kojima živi požrtvovna vjera i ljubav. Njegovo pjesništvo izlazi s onom uvjericom kojom reflektira odnos čovjeka prema čovjeku to je nazivnik sadržaja jednoga pjesničkog humaniteta. Odjek je to, primjerice, iz psalama, Markova evanđelja, Pavlove poslanice Efežanima Pjesma Moja sestra donosi zapis o drukčijoj Bosni. To i nije zemlja već dio zemlje, sinegdohična zamjena za tu zemaljsku pokrajinu. Nije više ponijeti takav isječak zemlje skloniji smo reći po(d)nijeti ga. Ton pjesme podsjeća na molitveni, kao govor o Gospi. U takvoj zemlji i zvijezde su izgubile opseg, masu, daljinu tek su iskre. No i takvo smanjenje tvarnoga odlazi prema zemljopisnim astralijama: bosansko je, na žalost, dio australijskog, blizina vrijedi kao područje daljine. Nekako vladaju izgubljenosti, odlasci, nepovratci, smrti. Jedna sestra postaje poput neke druge preinačuje se u pjesmu. Dvije sestre su otuda dvije pjesme: prva bliža koja piše i za koju zna, druga je posthumna, daleka i nepredvidiva. Jezik kontemplativna pjesnika Iako podsjeća na Mihalićevu pjesmu Majstore, ugasi svijeću, posebice na njezin stih ozbiljna su vremena, nikome se ništa ne oprašta, čini se da Šegina pjesma Zima u jeziku ukazuje na strah, zebnju i nepredvidivost koja se nanosi jeziku. Takva gradiranja iskustva i izloženosti jezika Šego smješta u društveni i fizikalni prostor: Atomi nadlijeću jezik njihova energija žari zima je u riječima. Pjesnik stvarno upućuje na svojstva straha koji se provlače između živih i mrtvih: Strah se ziblje u planovima živih nacrti mrtvih se dovršavaju. Ako se jezikom ne može, čime bi se drugim pamtilo. No jezik je pod ugrozbom. Također i lipovo stablo, sve u miru, doživljava zebnju. Tako je i s maternicom koja se grči s ubijenim plodom. Sa srodnim je dvojbama nastalim iz jeze i oprema pjesme Gluho doba koja se okuplja oko motiva završetka poslova. I ona donosi mihalićevsku strepnju 116 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
u časovima kad provjeravamo jesmo li zatvorili prozore i vrata, jesmo li posložili papire, knjige i adrese sve se, pa i zidovi, u gluho doba naginje prema noći. Gotovo usklađeno s Eliotovim naputcima iz eseja Tradicija i individualni talent i Šegina pjesma Jezik iz baštine razrješuje odnos suvremenih prema prošlim pjesničkim kazivanjima: Jezik iz baštine urezan je u tvoj jezik. Svugdje se zatječe izraz, uz spomen, kamen, travku, grad, obalu, planinu, more taj jezik u prirodno lijepom. Međutim, i u stvorenom, ne umjetno lijepom, nalazi se i živi jezik do vlastitih usana, počevši od čina kad je uklesan na ploču/ urezan u kožu/ u drvo/ u pjesmu/ u usta što ljube. U pjesmu se intertekstno domeće stavak A se leži Radovan Rakoević, uklesan na stećku kojega preskače janje, prizor razvidan s kristološkom slikom. Usta istinu ljube, ali su pritom ispunjena baštinom, jezikom drugoga, drukčijega koji se upleće u osnovni jezični znak. Oslonjen na baštinu, dajući vlastitost lirskoga glasanja, iznosi moguće krugove budućnosna lirskoga glasanja na hrvatskom izrijeku. Ubiranje nenadnih riječi U procesu pisanja, dok se nenadno ospu riječi i okreću se jedna prema drugoj, kako njedri Šego stihove u uratku Iz uporabe jezika, pjesnik školski oštri olovku, tinta se razlijeva, grlo se bistri, a potom dok tvrdi da dok Skupljaš riječi jezik je ponovno zemlja koja te prima i obuhvaća svojim životinjama i biljkama. Jezik baš nastaje iz njegove uporabe, sam sebe pokreće, kristalizira sebe sebi daje. Pjesnik je, čini se, posrednik, onaj koji kuša usmjeriti ili odrediti tijek njegova zbivanja. Vezivanje s riječju u Šeginu poetološkome očištu odgovara povezivanju sa zemljom, kako posve uputno izlaže u pjesmi Dosluh iz zbirke Stojna kuća: Onaj što piše piše: svoj dosluh sa riječima, sa zemljom Nije li to dostatno? Unutar pjesničkoga zapisa Posao oko riječi, u ironičnu, donekle bizarnu pa i satiričnu prizvuku, ujedno autobiografskom i ispovjednom u kojemu govori ozbiljan čovjek, jasna je poetološka vrednota pisanja pjesme. Ovakav čin Šego metonimijski zove, a, uostalom, to i naslov pokazuje, posao oko riječi. U svoj dvojbenosti vraća se na iskustva još od zapisa na glinenim pločama, na Homera, Ovidija, Dantea koji se našao u Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 117
krugovima pakla; mjesta nalazi i za Marulića koji čuje jauke izvan zidina grada te za Mandeljštama u sibirskom ledu. Otuda tvrdi da posao oko riječi, pokazalo se, uglavnom donosi pomutnju pa je izgledno i da Kranjčević osluškuje pjesmu ćuka i ponavlja riječi s raspela. Prisezanje s karakterom Šegina pjesma u epikurejskom ozračju Meni je ovdje dobro prototip je tematici Edenskoga vrta, poprima ugođaje u oku sv. Franje iz Portugala ili Asiza, podsjeća na zbirku Plandovanja baroknog Ivana Bunića Vučića. U strukturnom i motivskom pogledu može se podijeliti na sljedeće ravni: 1. prisutnost životinja pod krovom, posebice udivljenih stvorenja koje predstavljaju lastavice: pod njim se gnijezde laste,/ cijelo ljeto veseli me njihov let ; 2. vegetacija u vrtu jest mjesto samo takvo za rast loze, cvjetanje trešnje, zrenje maslina, ali i za crvenjenje višnje, jabuke i nara, mirisanje dunja te osjetilnosti nastale s prispijećem narcisa i ruže; 3. pjesniku se nameću čovjekove prisutnosti iskazane kroz reprezentante viđenja lica, slušanja riječi, prepoznavanja glasa; 4. očituju se pojave iz godišnjih doba, zima, veljača, svibanj i srpanj ali i starozavjetne munje, duge i grom što puca podalje od pjesnikova praga. Kroz opip i razum uvjerava pjesnik, na ravni priložne odredbe mjesta ovdje, kako je ipak zemlja ovdje zemlja, nebo je nebo. Otuda dolazi i karakter pjesme Meni je ovdje dobro, uradak sa značenjima: meni osobno, ovdje u vrtu, dobro prema duhu franjevačkog pozdrava mir i dobro. Krajnji je paradoks trpljenja, ali i ljubljenja oblikovnosti pjesme, da tvorcu i kad nije dobro prihvaća da mu je dobro (o tomu ne treba trošiti riječi, već podnositi stanje). Sa Šeginim vrtom kao da je čitatelj bliži renesansnom Tvrdalju pobaštinjena Petra Hektorovića ili Vartlu subjektivnoga lirika Hanibala Lucića. Posrećilo se da suvremeni pjesnik rabi, izvrće, usmjeruje, kontrapunktira kao leitmotiv pojedine fraze. U mirnoj tvrdnji znam sve o lozi o trsju, mladici, kalemu on bitno pokazuje da loza prelazi, zapravo iznenadi ta pjesma,/ ta svjetlost što teče iz bačava. Stvaralački put pjesnik gradira od loze postaje pjesma, od pjesme svjetlost. Bačva je samo sjećanje na tjelesni oklop, prolazni štit ispušten kako bio se pokazale vječne stvari. I pjesma Ni za što nisi zakasnio djelovat će kao savjet, mudrost okaljena na iskustvu, pa otuda iznosi: Sve te čeka, sve se s tobom rađa, sve se u tvoje srce urezuje. Do kuta sažimka Ključne cjeline koje privlače Šegino pero su ostvarenje ljudskosti kroz osobnost i kušnju, viši stupanj duševnosti, ukorijenjenost u djetinjstvo i sanjarsko, tečevinu i univerzalno, suvremeno zbivanje i povijest. Nosivi simboli su kuća, bliskost prostora, zavičaj, intima, autobiografsko i anonimno. Motivika se prepoznaje u strepnji, nemirenju, 118 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
svagdanjici, maru, nadi. I konačno neke od osnovnih riječi su progon, kaos, narušavanje, ali pritom i svetost, suosjećanje, sudbina (pojedinačna, skupna, narodna) te mogući odgovori na njezin nesaglediv tijek. Zasnivajući se na pjesničkim i njima srodnim oblicima, recipijenta Šeginih versa posigurno dotiču: jednostavnost i čitkost, blagost i sugestivna suzdržljivost, zamjene duhovnih okružja prije i poslije ratnih zbivanja, povezivanje običnog i nadnaravnog, prožimanje doslovnog s grotesknim. Iz žanrovskog motrišta na djelu je produhovljena pjesnička struktura, no u lirske dionice se često uselio epski, donekle pričalački slog, kao što se u proznome svojstvu jamči pjesnički sluh. Što se pripisuje starom svoje lice nalazi i kroz ovodobno. Stih je Šegin zacijelo stih, ali se kadšto promeće u opis i priču, koji put u razgovor ili molitvu očito tražeći sugovornika poput francuskih katoličkih egzistencijalista. U njegovu opusu otuda se mogu izlučiti zasebne knjige: Žeđ pojilišta s baroknim kontrastom mladosti, kao svjetlost noći i obratno, tim prije jer je prva tematski nalik Sobi za prolaznike Vitomira Lukića. Zbirka Hrvatska tišina je navlastita zasebnost po količini stradanja, zebnje nad hrvatskim domovinskim neizvjesnostima, jednako po bolu, progonu, sućuti nad oskrnavljenom didinom. I ne na kraju, Zavjetni kovčeg predstavlja zrelo zgotovljenu i zaokruženu, cjelinu s opetovanim lirskim registrima. Dovodi li otuda potpisnika većine navedenog da izmijeni naslov ovoga rada? To objašnjava razloge za iznova pokrenuto približavanje Šeginu pjevu, a ono, zdušno bliženje, neka posigurno glasi Duboki pjesnik središta. Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 119
Zdravko Kordić Rama u djelu fra Jeronima Vladića 1 Sažetak Redovnik, Ramljak, učen čovjek, dobar poznavatelj ramskih prilika i situacija kroza povijest, i kao dobar poznavatelj prilika i situacija u ramskom i bosanskom okružju; kao svjetionik i širitelj katoličke vjere u svojim djelima fra Jeronim Vladić nam ostavlja tradicijsko blago koje još nije raskriveno raskrivanjem toga djela (blaga) upoznat ćemo ono što je do sada ostalo s onu stranu; skriveno, tajnovito. Ovdje sam se osobno upustio u rasplitanje uspomena ne samo o Rami već o Bosni i turskom vaktu i vilajetu, pokušao urežnjake predstaviti kao ono urezano, usječeno u svijest i tijek povijesne svijesti i njezine mitske priče jer mit je neodvojiv od tegobna povijesnoga pre/bivanja ramskoga čovjeka! Treba ići dalje! Dalje raščlanjivati djelo ovoga redovnika, raščlanjivati tradicijsko i životno opredjeljivanje katolika i Hrvata u Bosni i Hercegovini! Ključne riječi: fra Jeronim Vladić, Rama, Bosna, franjevci, puk, arkiv, ljetopis, običaji, otomanska imperija, ahdnama. UVODNIK a) Fra Jeronim Vladić Fra Jeronim se rodio, krsnim imenom Mato, 2. ožujka 1848. od oca Mate i majke Mande. Prva pismena i pismenost stekao je kod župnika u Trišćanima, očev brat fra Antun Vladić ga povlači u franjevački samostan u Fojnicu, gdje je učio latinsku školu te se pripremao za novicijat. Učio je u Fojnici, Gučoj Gori i Bugojnu a zatim u Carigradu u franjevačkoj školi sv. Marije na talijanskom jeziku; Filozofsko-teološki studij završava u Đakovu od 1865. do 1869., te u Rimu 1869.-1870. Zaređen je za fratra 1870. Odmah je počeo s 1 Cjeloviti referat izložen na znanstvenom skupu Mudrost Rame 4. srpnja 2009. u franjevačkom samostanu Rama-Šćit. 120 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
predavanjima humanitarnih znanosti, poglavito filozofije i teologije. U Fojnici je od 1861. s prekidima do 1876., a od 1876. do 1880. je u Livnu, ponovno je u Fojnici do 1882., potom župnik na Golom Brdu, tj. Kandiji kraj Bugojna od 1882. do 1884., te Gračacu od 1885. do 1889., a u međuvremenu od 1884. do 1894. je kateheta u Velikoj Gimnaziji, Učiteljskoj i Tehničkoj školi, 1895. je predsjednik rezidencije u Rami a 1899. meštar novaka u Fojnici. Od 1908. pa do smrti živio je i radio u samostanu na Šćitu; bio je hodočasnikom u Rim, između ostaloga, bio je generalni vizitator 1902. g. u Provinciji Presvetog otkupitelja a samo godinu ranije biran je za generalnog definitora Provincije u Albaniji. Bio je veliki poznavatelj franjevačke baštine u Bosni, ponaosob ramske, veliki poznavatelj ramske mudrosti, bosanskoga kršćanskog puka kao i ukupnih prigoda i odnosa u Bosni poglavito u 18. i 19. stoljeću i na samom početku 20.-oga stoljeća. Uređivao je i surađivao u mnogim listovima prije svega kršćanske i franjevačke orijentacije. Iz njegove ostavštine najznamenitije su knjige Uspomene o Rami i ramskom franjevačkom samostanu, Zagreb 1882. i Urežnjaci iz Rame, Virje, 1924. i 1925., i druga djela. 2 Fra Jeronim Vladić je kao čovjek, redovnik duboko ucrtan u razum ramskoga čovjeka kao moralan, istinoljubiv, oštar govornik, čiste vjere i povjerenja u svoj puk, pa se sve do dana današnjega o njemu pričaju razne priče, zgode i legende. Umro je na Šćitu 25. lipnja 1923. b) Rama zemljopisno U vrijeme fra Jeronima Vladića u 19. stoljeću, pa sve do sredine 20. stoljeća ramski predio se nije mnogo mijenjao, ali ni ramski kršćanski puk. Nešto malo napretka, posebice u putnu infrastrukturu, uvela je i unijela austrougarska okupacija u BiH 1878. godine. Predio Rame u pastoralnom franjevačkom smislu se mijenjao kroza stoljeća, ali treba reći da su neki, prije svega ugarski kraljevi podrazumijevali pod Ramom cijelu Bosnu, primjerice Sigismund koji se 1405. g. imenovaše rex Ramae seu Bosnae (kralj Rame ili Bosne), no: mi povijesno smatramo ustaljeni pojam Rame, koji se ne svodi samo na prostor općine Prozor u sadanjim međama, već tu ubrajamo Gornju i Donju Slatinu, Kosne Luke, Doljane, Soviće, Risovac koji su odvojeni od Matice u protuhrvatskom stvaranju (i izmišljanju) općina u bivšoj strahodržavi. Dakle, plato Gornje i Donje Rame, kao i doljansko-sovićko-risovački prostor, nazivljem Ramom. 3 Osim toga u redovničkom i Redodržavnom smislu, kao i pastoralnom smislu posebice u ranija vremena tamnoga vilajeta otomanske imperije Rama je obuhvaćala dio sela uskopaljske i bugojanske ravnice; a i dio sela današnje općine Kupres pa i dijela duvanjskoga kraja. 2 Usp. vidi fra Jeronim Vladić, Uspomene o Rami i ramskom franjevačkom samostanu, Rama-Šćit, 2008. kao i sljedeća nabrojana djela: Slika Majke Božje Olovske, Glasnik jugoslavenskih franjevaca, 1893., Historijske crtice, Isto, 1893., Inkvizicija Franjevački grb, Isto, 1893., Ahdnama i fra Anđeo Zvizdović, Franjevački glasnik, 1896., Leon XIII. i franjevački red, Serafinski perivoj, 1903., Bogojavljenje, Isto, 1907., Istočna Crkva, Vrhbosna, 1920.-1921., Katolički svećenik, Franjevački glasnik, 1897., Zapamćenja, Franjevački vjesnik, 1922., Pabirci iz Bosanske prošlosti, Hrvatska duša, Zagreb, 1923., Fra Lovro Karaula, Ista, 1923., Rastovo i njegov prvi župnik - O. fra Anđeo Žarkić, Ista, 1923., Fra Mijo Batinić, 1916., O. Pavao Posilović, biskup, 1919., Franjo Jukić, 1919., O Šunjiću i Kačiću, 1919., Katekizam u propovijedi: ili nacrt za kateketičke propovijedi za sve nedjelje i glavne blagdane u godini: Svezak I., Sarajevo, 1887., Trideset i jedan dan pred Presvetim sakramentom: po Torre-u i sv. Alfonsu, Sarajevo, 1890., Isus s križa govori poniženom griješniku: desetdnevna razmatranja za duhovne vježbe, Sarajevo, 1917., Povijest besmrtnog Boga koji trpi u samrtnom tijelu, 1917. nav. dj. str. 188-189. 3 Zdravko Kordić Stoljetna kuća ništavila, Ziral-Matica hrvatska, Mostar, 1997. str. 125. Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 121
Pribilježimo da fra Jeronim Vladić zapisuje i ispravlja u toponomastici, godištima, pa i u drugim pogrješkama hrvatske učene veleumne glave poput Vatroslava Jagića, Ćire Truhelke, Klaića, pa i pogrješke koje su se događale u maticama i ljetopisima bosanskih i dalmatisnkih samostana i provincija, a takovih pogrješaka nije bilo malo pa ni kod samoga fra Jeronima koje je on pokušao riješiti u Urežnjacima iz Rame u čemu je dobrim dijelom uspio, ali je, na žalost, još ostalo, definitivno, nejasnih godina, nejasnih župnikovanja župnika po župama a što u bitnome ne mijenja temeljni ton djela fra Jeronima Vladića, njegova opisa Rame, običaja njezinih ljudi, ćudi i ćudorednosti ramskoga puka, povijesti Rame kao i muka kroz koje je Rama kao posebična regija plovila u Bosni i to kako na razmeđu već razdijeljene Bosne s Hercegovinom, te na širem razmeđu Orijenta i Okcidenta, poglavito nezajažljivog otomanskoga orijentalnog prodora u Bosnu, i kroza Bosnu u Europu. Bosna je tu bila srce i duša obrane kršćanstva od islamizacije, što Europa nije navrijeme shvatila, Bosna je bila obrana od devastacije i okrutnog istočnjačkoga načina ratovanja, o čemu su najviše govorili bosanski franjevci kroz cijelu povijest njezina porobljenja od Turskog imperija od 1463. godine, ali i nadalje nakon Berlinskog kongresa 1878. godine kada je Bosna opet potpala pod drugi, doduše kršćanski i nešto uljuđenij imperij nego što je bila prva, ali domicilni puk se zapravo ni u jednom imperiju nije osjećao domaćim, nije osjećao da je na svome a što je, na žalost, bila karakteristika i inih budućih imperija, Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije, pa sve do Socijalističke Jugoslavije, titoističko-tolalitarnoga komunističkoga režima, Rama tek zadnje desetljeće diše nešto slobodnije, dok hrvatski puk u BiH osjeća cijelu tegobnu povijest svih navedenih imperija. Rama je imala i ima svoj grb, Klaić navodi i banovinu Podramu i meni se čini, da ova misao nije bez temelja, pošto joj u prilog pada u oči mjesto Ban-brdo na podignutoj krasnoj ravnici na desnoj obali rieke Rame u dolnjoj kotlini kod sela Triešćana. 4 Fra Jeronim navodi nadbiskupa Račkoga a koji tvrdi da poviest ne poznaje takova bana, ali Bela II. ugarski kralj 1135. godine se krstio i imenom Rex Ramae. Neki povjesničari smatraše Ramu toponimski još starijom, pače ujedinjenjem hrvatskoga i ugarskog kraljevstva 1102. u doba kralja Kolomana koji se već iduće godine pisao i ramskim kraljem, prema Klaiću. Andrija, hrvatski vojvoda, se imenuje dei gratia Dalmatie, Chroatie, Rame, Chulmeque dux (Božjom milošću vojvoda dalmatinski, hrvatski, ramski i humski) u povelji od godine 1198., izvodi zaključak, da je Rama poput nekadanje Neretve ležala među Humom i Hrvatskom. 5 Treba dodati da je Rama u novijoj povijesti doživjela još jedan veliki egzodus, pravljenjem HE Rama i potapanjem plodnoga velikoga ramskoga polja, te stvaranjem Ramskoga jezera. I to su radili jugoslavenski komunisti, a što, na sreću, fra Jeronim nije doživio. RAMA KROZ POVIJEST - UKRATKO Već smo u uvodniku naveli nekoliko povijesnih čimbenika koji su neodvojivi od zemljopisnoga položaja, toponima, kao i prezimena koja obilježavaju ovaj kraj. Fra Jeronim spominje opstojnost samostana u Rami zasigurno još 1493. g. a Rama je bila 4 Fra Jeronim Vladić, Uspomene o Rami i ramskom franjevačkom samostanu, Rama-Šćit, 2008. str. 35. 5 Isto, str. 39. 122 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
kustodija, pokrajina bosanske prostane vikarije. Drugim riječima, Rama je obuhvaćala u svojim početcima dio sve do donjega Huma, a sezala je i duboko u Bosnu do Glamoča a prostirala se i u Dalmaciju do rijeke Krke i oko rijeke Cetine, sve do granice kojom je upravljao samostan s Visovca, pa je čak obuhvaćala i dio Ravnih Kotara. Do dolaska Turaka Rami su pripadale, između ostalih, župe Livno, Glamoč, Duvno, Skoplje, Rakitno, Kupres, premda u to doba na Kupresu nije bilo nikakvih stalnih stanovnika. Dolaskom Turaka u Bosnu i u Ramu mnogo toga se mijenja, nastupa posvemašnja islamizacija kršćanskih duša, sirovost i surovost turskoga osvajača je ubijala sve što je stigla, te sve što nije moglo bježati, velik dio Bosne pa tako i Rame je popaljen. Jedno vrijeme u Rami nije bilo stalnoga župnika, nego je poneki svećenik iz drugih krajeva dolazio s privremenim utočištem i davao duhovnu i duševnu okrjepu puku kršćanskomu. Prvi put se spominje paljenje samostana u Rami i ubojstvo petorice svećenika 1557. godine a mučki su ubijeni fra Luka iz Broćna, fra Lavoslav iz Vrljike, fra Luka iz Duvna, fra Marko iz Tihaljine i fra Petar iz Rame. Pobio ih je, samostan porobio i popalio Ilhamija koji je imao osobnu satniju ratnih bjegunaca. Poslije toga četiri su još poznata paljenja samostana u Šćitu u Rami koji je inače bio napravljen i po priznanju samog fra Jeronima na zabitom mjestu, mimo svih važnijih putova, ali Turci, eto, ni tu nisu dali mira franjevcima. Poslije prvoga progona i ubojstava ugarski kralj posvajao je pravo, cijeneći vremena kada je Bosna bila kršćanskom državom, ali to polaganje prava ne imade nikakova utjecaja u bosanski suverenitet jer njezin stvarni gospodar bijaše Turčin, Sveta stolica je u svim nekršćanskim zemljama imenovala biskupe i apostolske vikare, pa je to pravo vršila i u Bosni; jedno vrijeme administraciju bosanske biskupije dala je skradinskom biskupu a administratori bijaše bosanski. Tako je ramski samostan pripadao često fojničkom, olovskom biskupu, koji su u Rami dijelili potvrdu i druge okrjepe, a jedno vrijeme bijaše u nadležnosti i makarskoga biskupa. Treba reći da je i đakovački biskup polagao pravo na Bosnu, pa tako i na Ramu, premda je u tomu imao malo uspjeha jer se zapravo bosanska biskupija pred sam pad pod Turski imperij prostirala, pa netom i poslije samog pada od skradinske i makarske pa do đakovačke biskupije. Fra Jeronim nabraja i biskupe koje su pape postavljale, pa i ponešto o njima bilježi no to bi nas odvelo daleko od biti naše teme. Ali je jasno da je Rama dio bosanske biskupije i ako bi se imala odciepiti od bosanske, imala bi se prije prilučiti biskupiji duvanjskoj, kojoj je bliža nego makarskoj. Ovo je pismo pisano 1666. godine dne 30. svibnja, a na ovo pismo sv. Sbor ne samo da mu zabrani tamo ići i vršiti dužnosti biskupske, nego da niti na granicu ne smije doći. Ali ni ova zabrana po svoj prilici nije posve zatrla puta razprama; jerbo nalazimo jedno pismo u pismohrani spomenutog sv. Sbora kojemu dne 2. veljače godine 1673. iz Fojnice piše o. Antun iz Travnika i veli da se jošter spomenuti biskupi prepiru o Livno, Rakitno i Ramu. Je li se sada u ovo umiešao sv. Sbor nije nam poznato, pošto ne nalazimo do sada nikakva za ovaj krat rješenja ili odluke, a do kasnijih doba nalazimo biskupe dalmatinske, da su se amo pružali i biskupsku vlast vršili. 6 Fra Jeronim Vladić navodi i sljedeće za 1653. godinu da Rami, kadno ovoj iznenada crni osvanuše dani, a crniji joj sjašiše pohođani, mrki vuci, carski janjičari, štono nasrnuše na samostan u pol biela dana, dok redovnici u najljepšem miru, ništa zla nesluteći, korom hljeba kriepljahu si tielo. Ugledav nezasitne i neumoljive goste, Turke janjičare, čuvši njihovu kriku 6 Isto, str. 78. Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 123
i vrisku oko samostana, prisjede im i jelo i pilo i raztrkaše se kamo koji znade i može, ter i pođe nekolicini njih na razne izlaze škrinuti i umaknuti, ter biegom život si spasiti, onim pako, kojim ta sreća nije u dio pala, okrutni janjičari odrubiše glave, a samostan poharaše, porobiše i sve, što su boljega i ljepšega i skupocjenijega mogli ponieti, odnesoše, tako da je ovaj samostan ostao pust kao špilja, iz koje se pred zimu odsele svi razbojnici na ziminu. (Arkiv samostana sutjeskoga pisan Benićem. Mss.). 7 Ovaj citat sutjeskoga pismohrana govori zapravo što je riječ i vjera u Turčina, odnosno što su ahdname vrijedile koje su potpisivali osvajači Bosne. Fra Vladić navodi i jedan primjer kada franjevci nisu otvorili vrata nekolicini Turaka, onda se Turci poslužiše lukavstvom pa pozovu starješinu da im na vjeru dođe do vrata, da mu imadu nešto saobčiti, radi čega su i došli, a ne da im kakovo zlo kanili učiniti ili štetu nanieti. Hudi gvardian, isti onaj vrli o. Bernardin Galiaš, povjerova slaboj turskoj vjeri, dođe do vrata, a Turci, uvrbav sgodu, kroz pukotinu samostanskih vrata probodu ga mačem i tako ovaj vriedni Franjevac ovdje mučenički svoj život dokonča i to je treći put ukoliko nam je do sada poznato, što se ovo natapa ramsko tlo mučeničkom franjevačkom krvju. 8 Ne samo da su franjevci i kršćanska raja bili podjarmljeni od Turaka, nego su takovi ferman dali i grčkom carigradskom patrijarhu, koji 1662. godine dolazi s takovim fermanom podharačiti ne samo katolike (latin. minlet), nego i iste franjevce. 9 Stoga franjevci nisu čekali skrštenih ruku, nego su se bacili ili u molitve, ili po vezirskim dvorovima, ili kod uglednih begova zlatom ih potkupiti da taj ferman se proglasi ništavnim, što je puno koštalo onovremene samostane po Bosni i kršćansku raju koji su se uspjeli othrvati i toj napasti. Svi ljetopisci se slažu da je samostan četiri puta bio paljen, ali se ne slažu u godinama i datumima; neki smatraju da je drugi požar bio u Rami 1570., ali oslanjajući se na sinjski samostan i njegov pismohran, kao i na Matasa, smatra se da je to bilo 1670. godine, ali u arhivu ramskoga samostana što se čuva u sinjskomu od godine 1667. do pa do 1672. ne zna se ni tko je bio gvardijan, pa po, Vladiću, samostan je u Rami po svemu morao izgorjeti 1667. g. a tomu u prilog poziva i Kroniku fojničkoga samostana i pismohran sutjeskoga samostana. Rama, kako bi se lakše redovnički i katolički opsluživala, poče se cijepati na župe, počev od Uzdola, Trišćana, potom Doljana, itd. U povijest ramskog samostana ostat će ucijepljeno ime fra Stjepana Matića koji se, nakon mandata definitora, u Rami nalazi po drugi put kao gvardijan 1684. godine kako bi obnovio samostan prikupljao je dugo građu, našao majstora grčko-istočne vjere a kuhar svojim neobzirom, navodi fra Vladić, je upalu košticu ubacio u jelo, a bijaše srijeda dan posta majstorove vjere, a majstor je odmah posumnjao i kanio se osvetiti pa će dne 15. listopada, kada je mrkla noć po obzorju prostiela svoja tamna krila a, sve u tihi i mili prvi san ušikala, osvetniku se neda na spavanje ni počinak sve da bi i hotio, nego sa opakom družinom diže se i sprema na još opačije djelo, diže se, da im toliko puta ranjenim i izmrcvarenim zadade još jedan udarac, još jednu ranu, ali grđu od svih dosadanjih, jer one pretrpješe od nebraće i od nekrsta, a ovu im zadati kani jednovjerni i jednokrvni brat, štono veli, da vjeruje Boga i Hrista, a eto stiže rukom proti njegovu svetu hramu, proti hramu Previsokoga, u kom stanuje njegove majke čudotvorna slika. Pa što 7 Isto, str. 86. 8 Isto, str. 91.-92. 9 Isto, str. 93. 124 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
naumi to i uradi osvetna ruka: po sried crnih tmina tura ništećeg ognja glavnju u netom sgotovljenu sgradu, koja u času jednom zasja kano najsmolaviji luč i kroz kratko vrieme svu franjevačku nadu obori u crni grob, svu im novu stečevinu preobrati u pepeo, izbaviv samo od toliko godina najpomnjivije čuvanu sliku Majke Božje, svim ostalim siromašni i ubogi, a njom u koju svu položiše nadu, prebogati i veseli da su bar nju mogli spasiti i oteti harajućemu i ništećemu ognju. Zlikovci, čim su obavili svoje Bogu mrzko djelo, čim već vidiše, da je osveta dovršena, kao prokletim udesom tjerani, nadadoše bježati prama svojoj kući Ravno i Vukovsko, buduć od onuda bili. 10 Već spomenuti fra Stipan Matić je posebnost sama po sebi, te je imao narav i sudbinu koju mu je Bog prorekao; naime, Anisa, sestra vezira Atlagića, se udaje za Halila Matića, bila je mnogo više nego što se očekivalo od žene, bila je ratoborna, vjerski zagrižena i puna mržnje na one koji su joj muževe uzimali iz naručja. Da se uda za Halila Matića, kako se nakon prevjere zvao, prevagnulo je njegovo glasovito ime junaka i gazije. 11 Nakon Araličina objašnjenja kako je Halil (bivši Jure) zapao u ropstvo, te kako se njihov mali Hasan našao u Šibeniku, možemo čitati u već navedenom djelu. Halil Matić ubrzo umire i ostavlja oporuku da njegova imovina pripada njegovu sinu i supruzi, sin se vraća istu večer nakon očeva pogreba na Omeljićeva vrata, gdje je bio u vrijeme svoga zatočeništva, pa su ga krstili i dali mu ime Juraj. Ukratko, Juraj polazi put Zaostroga, put Mletaka, gdje će izučiti svećenićke škole. Prvu propovijed u Rami održava o Marijinu bijegu iz judejske zemlje pred Herodovim progonom, o majčinskoj ljubavi i nadi da će svi prognani kao Marija dočekati dan silnikove smrti i slobodni se vratiti u svoju zemlju. Neka starica mu se obrati: Blago majci koja te je rodila kad te čuje tako govoriti! Od tog se trenutka nešto prekinulo u njegovu mekanom glasu. Na oči mu navrle suze. Nekako je izdržao do kraja mise, a kad je završio, prišao je zidu, zaklonio lice i zajecao. Kad su ga pitali što mu je, lagao je da ima jake bolove u predjelu srca. A opet nije lagao, ono zbog čega je plakao ticalo se srca. 12 Taj isti Matić kao gvardijan franjevačkoga samostana u Rami proživjet će, slobodno možemo reći, kalvariju zajedno sa svojim pukom; bit će predvodnik seobe iz ramske krajine u cetinsku krajinu zbog turske nasilnosti i strahovlade u Rami. Kolika je turska moć i strah kršćanske raje i franjevaca, svjedoči fra Jeronim: neredi i metež nastadoše u Bosni među kršćani i Franjevci, kadno ove ostavi njihov vrhovni starješina provincial o. Mihovil Radnić, učan redovnik, ali strašljiv, koji pred turskim strahotama pobježe u Dalmaciju a ondalen u Italiju, gdje je kao bosanski provincial ostao pune četri godine, noseći taj naslov a ne ravnajući državom franjevačkom u Bosni; a one biskup kroz čitavih osam godina, kao što se razabire iz pisma gvardiana bosanskih i župnika od 10. siečnja 1691., u kom se tuže, da su od nekoliko godina izgubili crkve, samostane i ruho iz sakristija. Biskup pobjegao prije osam godina iz Bosne (dakle 1683.) a provincial prije četri godine (indi 1687. 58 ). 13 Ionako mali broj kršćana u Rami, pod strašnim pritiskom i bez oružja nije mogao pače ni pobjeći iz te pokrajine. Zatražili su pomoć i dobili od primoraca i kotorana. U 10 Isto, str. 104. 11 Ivan Aralica Put bez sna, nakladnici Mladost, Zagreb Svjetlost, Sarajevo, 1990., str. 173.-174. 12 Isto, str. 178.-179. 13 Fra Jeronim Vladić, Uspomene o Rami i ramskom franjevačkom samostanu, Rama-Šćit, 2008. str. 117.-118. ( 58 Arkiv Vjeroplodničin vol. III. Mss) Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 125
svemu tomu veliku ulogu odigrao je fra Stipan Matić, kao i fra Pavao Vučković. Skupivši, u svojim krajevima, serdar Janković a uz pomoć franjevaca Dalmacije, do 8000 oružnika, polaze raznim, već dogovorenim putovima u Ramu kako bi barem djelomično spasili franjevce i dio kršćanskoga puka. O dolasku serdara Jankovića se, naravno, nije puno pričalo. Postoji legenda da je na Orašcu sreo nekoga dječaka, ali mu zaprijeti da nikomu ništa ne govori. Po predaji, iz straha, taj mali kršćanin je otišao u Prozor, te sve ispričao turskim vlastima, navodno, što je vidio. No u Urežnjacima fra Jeronim smatra da za to nema nekih dokaza. Iza dolaska i odlaska serdara Jankovića, te odlaska dijela kršćanskoga puka Rame 1687. I 1688. godine stoji legenda koju navodi Aralica, ali i fra J. Vladić, o fra Stipanu Matiću: Vraća se nazad, izilazi iz suputnika, trči hitrim skokom pram samostanu i došav do još gorućeg i plamtećeg na vatrišću ognja, prima goruću glavnju u šake i tura je pod novi ali suhi krov, a za čas se nove sgrade kano luč zasjaše. Vitla se pram modrom nebu gusti crni dim, a stupovi rumena plamena vijaju se prama nebu i preliću sa jedne strane sgrada na drugu i pomamno nište i žderu krov na samostanu i hramu ramskomu, a gvardianu se Matiću mozak pomuti, pamet prevrnu on poludi. 14 Treba reći da je fra Stipan Matić ponio sa sobom Gospu Ramsku koju, eto, ni četvrta-peta paljevina nije proždrla, pa tako postoji legenda o toj istoj slici, to je danas Gospa Sinjska oko koje svake godine mnoštvo naroda hodočasti, moli se i utječe toj Gospi. O toj zgodi i nezgodi sa serdarom Jankovićem i odlaskom ramskoga puka u cetinsku krajinu ispričane su mnoge priče i ispjevane mnoge pjesme a fra Jeronim u Uspomenama navodi pjesmu oca Grgura Martića, koju je čuo od nekoga guslara Prljića a objelodanjena je u fra Jukićevom Bosanskom Prijatelju. Fra Jeronim tu pjesmu navodi na stranicama 132, 133, 134, 135 u spomenutom dijelu. Možemo reći da franjevci i nadalje nisu ostavili Ramu niti onaj puk koji je ostao u Rami, premda su pod nemogućim uvjetima morali bježati, i protjerani iz Rame. Rama je i tada, kao i u vrijeme smrti fra Jeronima, a još više danas, franjevačka i kršćanska. Dolaskom Austrougarske popušta stega i tlačenje puka, i nameti su manji, a počinje se graditi, pa je tako Austrougarska monarhija pripomogla i pri gradnji Franjevačkoga samostana u Rami, gradilo se mnogo cesta koje su zapravo značile izlaz iz izolacije kako samostana tako i Rame ali i cijele Bosne. Među inima počela se probijati cesta od Prozora na jednu stranu prema Uskoplju Gornjem Vakufu, a na drugu stranu prema Jablanici. Počelo se sa spajanjem središta kotara Prozor, sa širokom ramskom gornjom kotlinom i samostanom na Šćitu što je brzo učinjeno udobnom cestom, zahvaljujući među inima i kotarskom predstojniku Danielu Brankoviću. PUK, OBIČAJI, SVEĆENICI Ramski puk je kroz stoljeća patio, trpio i znao podnositi razne nemilosti im pe ra to ra. Najstrašnije i najdulje razdoblje je razdoblje Turskog imperija koje je Bosnu, možemo zasigurno reći, maknulo s karte uljudbenih europskih kršćanskih zemalja. Ona je kroza stoljeća posvemašnje islamizirana, osiromašena, izmučena dočekala početak dvadestoga stoljeća, a dušu Rame zapravo čine njezin puk i njezini fratri, pa je tako bilo i u 20. stoljeću kada su Rama i njezin puk i cijela Bosna zapamtile mnoga krvoprolića, među 14 Isto, str. 130. 126 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
inima dva svjetska rata, i koncem 20. stoljeća obrambeni rat od srpske imperialističke politike i čizme; uz to se promijenilo mnoštvo diktatorskih i inih režima, kako u Bosni, tako i u Rami. Sve je to kršćanski puk i Bosne i Rame podnosio bez promjena u svom moralnom i vjerskom ponašanju, bez promjena u kršćanskim i drugim običajima, žudio je za pravdom i pravednošću, koju, na žalost, ni danas nije dosegnuo. Posebično su interesantne patnje koje je sam proživio i opisao, patnje koje je dijelio sa svojim pukom u provinciji Bosni Srebrenoj u drugoj polovici 19. stoljeća. Turskom zulumu gotovo da i nije bilo kraja nad kršćanskom rajom! Osmanlije su ostvarivale islamizaciju i u 19. stoljeću; tlačeći katolike i oduzimajući im sva prava. Rama je simbol otpora tuskim osvajačima. Bošnjaštvo, kao hrvatsko katoličanstvo, franjevci su stoljećima ustrajno uznosili. Oni koji se žele danas imenovati sljedbenicima bošnjačke kulture i tradicije morali bi nešto znati: Prvo, ne može se biti (nacionalno) Bošnjak, a pritom poricati sve ono što je kao pripadnost zemlji bošnjaštvo stoljećima bilo, trajalo i značilo. Uništavati katoličanstvo i nacionalno hrvatstvo koje je u Bosni stoljećima (po zemlji imenovano bošnjaštvo od franjevaca a i od puka), a smatrati se nasljednikom te zemlje i toga puka to je nedopustivo. Drugo, ne može se slaviti sultan, ne mogu se slaviti zulumćari, Otomanski imperij protiv kojih su se bošnjaci zdušno borili, te tako velikim dijelom sačuvali svoju kulturu, tradiciju i vjeru, a dijelom i zemlju. A u oba slučaja smatrati se Bošnjakom! 15 Treba reći da su se mijenjali, ne samo vlastodršci, već i biskupi i svećenici, ali je ramski puk ostajao s istim patnjama, s ciljem preživljavanja i sačuvanja križa časnoga i katoličke vjere. Govoreći o ramskom puku, mogli bismo reći da su njegova duša i duh bili fra Antun Vladić i njegov stričević fra Jeronim Vladić; oni su, a poglavito fra Jeronim, sačuvali mnoge zgode, priče, mnoga događanja, matice ramskoga kraja prostrane ramske kustodije. Fra Jeronim je držao i do pučkih običaja, a tako i ramski franjevci, od karakteristične ramske narodne nošnje, preko znamenitih ramskih ganga i pjesama, ramskih kola, koja su se razlikovala od sela do sela, ali su čuvali i ucjepljivali duh poštenja i privrženosti katoličkoj vjeri toga puka. Uspomene o Rami nisu memoarska proza, nije to ni povijesna apsolutna istina, već je prije svega riječ o onom što je auktor čuo, proučio u ljetopisima i knjigama, te proživio pa je to zapravo povijest Rame, napisana na temelju već tiskanih povijesnih djela, ali i arkivskih spisa, a protkana je i zasadama koje je Vladić crpio iz usmenih kazivanja i predaja. 16 Vrlo zanimljiva, intrigantna i slojevita je knjiga Put bez sna I. Aralice, u kojoj on usporedno promatra život Rame iznutra i unutar Rame kao i život Rame iznutra koja je iseljena u Cetinsku krajinu a koja se nije odricala ničega svoga, premda je došla pod mletačku kršćansku vlast. Primjerice, Aralica navodi razmišljanja ramskoga čovjeka koji je došao u novi kraj, a njegova razmišljanja su sljedeća: Neka nas Bog sačuva od prosvjetitelja koji mrze naš način života, našu vjeru i nadanja, kojima je strana naša 15 Zdravko Kordić, Iz umjetnosti pjesništva, Neovisna naklada, Zagreb, 1995., str. 129.-130. 16 Fra Jeronim Vladić, Uspomene o Rami i ramskom Franjevačkom samostanu, Matica hrvatska Rama, Prozor i Braća hrvatskog zmaja, Zagreb, 1991. Pogovor, Dubravko Horvatić. Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 127
misao i naše pamćenje, koji naše povijesno življenje drže za hrpu zabluda, nedostojnu pamćenja i koji gle čuda kažu da nas vole. Što oni vole u nama? Cjelovite ljude ne vole. Oni, čini se, vole samo naše mješine koje bi punili svojim nadjevom i tako nas preparirali u druge ljude, u punjene ptice, ukras preparatorova umijeća, mirne, stvorene po mjeri usrećitelja. Ili ne žele ni našu mješinu, odveć je naša, odveć prepoznatljiva, pa će i na njoj ostati mnogo tragova onoga što smo bili i čemu smo se nadali. Možda od nas žele nešto bezazlenije: našu sjenu. 17 Treba reći da Rama i u najnovijem kontekstu klimatsko-biologijskih promjena i preinaka je ostala i opstala i to nakon akumulacijskih jezera u donjoj kotlini Rame 1955. g. Jablaničkoga jezera i nakon izgradnje Ramskoga jezera 1968. g. u gornjem platou Rame, i nakon iseljenja oko desetak tisuća pučana Rama je ostala i opstala. Njezino naslijeđe: religijsko, kulturologijsko, povijesno, etnografsko, općenacionalno je sačuvano za hva lju ju ći samim Ramljacima, kao i brojnim svećenicima koji su potekli iz Rame; ali svakako zahvaljujući i velikim dušebrižnicima i čuvarima hrvatske baštine i kulture poput Klaića, Jagića, Jagode i Ćire Truhelke, Antuna i Jeronima Vladića, kao i drugih svećenika koji su djelovali u ramskoj kustodiji i vikariji sve do naših dana. Poglavito ovdje ističemo fra Stipana Matića, fra Stijepu Trogrančića, fra Pavla Vučkovića, fra Ludovika Filipovića, fra Pavla Vujičića, biskupa makarskoga Dorotića, fra Bonu Lovrića, kao i mnoge druge bosanske franjevce koji su se zauzimali i za Ramu, i za Bosnu a svakako trebamo spomenuti i Rimsku papsku kuriju koja je bdjela nad Bosnom i nad Ramom u vrijeme zloduha Otomanskog imperija. Tako je Rama i danas ostala pre po zna tljivo i izvorno područje kako u toponimskom, zemljopisnom tako, prije svega, u povijesno kulturološkom i općeljudskom smislu. ZAKLJUČAK Od tragične i surove prošlosti, povijesti i zbilje je mnoštvo mitova u Rami i mnoštvo mitova o zemlji Rami, pa bismo mogli reći da je Rama na neki način mitska zemlja. Mnogi su Ramljaci zasukali rukave, uključili um, kako bi artističke, povijesne vrijednosti Rame očuvali i spasili od propadanja a tim i cijelu ovu napaćenu kršćansku i hrvatsku krajinu stavili u središte povijesnih zbivanja. Zahvaljujući ramskim umjetnicima, znanstvenicima i duhovnim ljudima, sačuvano je bogato opće naslijeđe Rame, koje je i kulturologijski veoma bogato; koje je arhetipsko kao što je i Rama arhetipski kraj, u kojoj su nadvladavale duge epske priče i nadopunjale i ispunjale vrijeme i ljudske duše, ali i ispunjale sjaj tradicijskoga i kršćanskoga života Ramljakā kroz stoljeća i kroz povijest. Ako bismo pratili Ramu kroza povijest, ne bi se mnogo razlikovala od brojnih kršćanskih i hrvatskih krajeva koji su stoljećima tamnovali u turskom tamnom vilajetu; neki su s više ili manje uspjeha očuvali svoju tradiciju a Rama je zahvaljujući svojim fratrima koji su bili uz puk, dijelili dobro i zlo s pukom umnogomu pridonijela očuvanju tradicije, primjerice govornoga dijalekta, ikavice, specifičnosti suvremene književne ijekavice, izvorni ramski izričaj, ramsku gangu; da ne govorimo o vjeri, nošnji koja je stoljećima obilježavala pojedino selo u Rami, jer su različne nošnje prije svega Gornje i Donje Rame, a mogli bismo reći da opstoji i razlika u izričaju i u još koječemu, ali ono što Ramu u najširem smislu ramskoga prostora odlikuje jest strpljivost, moralnost, pravednost, vjera, te dubina ramske duše. 17 Ivan Aralica Put bez sna, nakladnici Mladost, Zagreb Svjetlost, Sarajevo, 1990., str. 271. 128 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
Unatoč čestim egzodusima kroza stoljeća, unatoč neprijateljski raspoloženom okruženju, nenaklonjenim povijesnim prigodama, unatoč krvoločnosti osvajača, loših gospodarskih prigoda, potapanja plodnoga zemljišta, Ramljaci su uspjeli očuvati svoj zavičaj i zavičajni duh zahvaljujući usmenoj tradiciji, koja je ubilježena u suvremenomu dobu u knjigu, u sliku, u ton, u bilo koji zapis. Treba reći da je zadnji rat umnogome nastavak neriješenih nacionalnih i inih prigoda, dobrim dijelom uzdrmao, pa i pomeo dijelove Rame koji ne pripadaju katastarski općini Prozor-Rama. Tako su ponajviše stradale župe i sela Doljani, Sovići, Risovac, Gornja i Donja Slatina, Udutsko, Kućani, Uzdol, Masna Luka, Škrobućani, Dojšica Fra Vladić je dotakao i Ahdnamu, koju je dobio fra Anđeo Zvizdović 28. svibnja 1463. i to na rubu bosanskoga katoličkoga svetišta Milodraža (gdje su se vjenčali bosanski kralj Stjepan Tomaš i kraljica Katarina Kosača), kod Fojnice. Ovom Ahdnamom, koja je, na žalost, bila samo mrtvo slovo na papiru turski imperator, naime, jamči bosanskim svećenicima slobodu vjeroispovijesti, slobodu i vlasništvo bogomolja, te da ih nitko ne smije ugrožavati. Posebno je zanimljiva njegova prisega Stvoriteljem i gospodarom zemlje i nebesa kojima se on zaklinje i priseže da svi njegovi podanici moraju biti pokorni njegovim zapovijedima, od toga nije ostalo ništa u cijeloj bosanskoj povijesti. Original Ahdname je nestao nešto prije 1654. godine, a u međuvremenu od 1654. do 1669. nastao je onaj primjerak Ahdname koji se čuva u muzeju Franjevačkog samostana u Fojnici (za koji se mislilo da je original). No, sadržaj tog prijepisa je vjeran izvorniku. O toj Ahdnami su mnogi pisali kod nas; pa je i Fatihov sin Bajezid II. obnovio Ahdnamu svoga oca. Treba istaknuti da navodnu naklonost i toleranciju Mehmeda Fatiha II. nitko nije osjetio u vremenu dok je pregazio tolike kršćanske zemlje postao strah i trepet čitave srednje Europe. Neki će reći da treba zahvaliti da i danas postoji znatan broj Bosanaca katoličke vjeroispovjesti. Za žaljenje je to što u zadnje vrijeme obilježavanje ovog datuma nosi uglavnom bošnjačko-tursko-muslimanski predznak i što u njemu, ni duhom ni tijelom, ne sudjeluju i bosanski franjevci. 18 Pa naravno, u takvoj atmosferi se ni od bosanskih franjevaca ne može očekivati da osjećaju žal za vremenom u kome su bili sluge okupatora niti da slušaju priče o Ahdnami, kao univerzalnom uzoru ljudskih prava. 19 Još suludiju ideju donosi list BiH Saveza žena u Švedskoj br. 12-13 na str. 17. u rubrici Kultura Historija, s naslovom: Ahdnama Fatih sultan Mehmeda i, pazite, podnaslovom: Najstariji dokumenat o ljudskim pravima u historiji! Izvjesna nastavnica tzv. bosanskoga jezika (pa valjda bi trebalo biti bošnjačkoga jezika) jer u bosanske jezike spadaju hrvatski, srpski i izmišljeni bošnjački jezik ona uspoređuje tu Ahdnamu s Deklaracijom Francuske buržoaske revolucije iz 1789. g. kao i s Međunarodnom deklaracijom o ljudskim pravima OUN-a iz 1948. godine i ta izvjesna nastavnica Tifa Krkić smatra da je demokratska vrijednost Ahdname mnogo veća od ove dvije deklaracije jer se javila gotovo nepunih pet stoljeća prije njih. Čudna li čuda, nakon propasti Otomanskog imperija, i njegova stavljanja ad acta od Kemala Ataturka oca moderne turske nacije da današnje bosanske poturice ponovno veličaju: a) Otomanski imperij, b) Fatiha sultana Mehmeda II., c) njegovu Ahdnamu kao demokratski dokument napisan i usvojen od imperatora pa se postavlja pitanje je li moguće da je osvajač tuđih zemalja demokrat, da njegovo isla- 18 Ahdnama Sultana Mehmeda Fatiha S rafova GH biblioteke Uvod, skinuto s web stranice, str. 5. 19 Isto, str. 5. Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 129
miziranje svega što nije islamsko je demokratsko, da spaljivanje svega tuđega, drugoga i drukčijega ognjem i mačem (u to doba) jest demokratski čin!? Jasno je da bosanski franjevci koji su od istoga Sultana i Imperija pretrpjeli gotovo 420 godina kalvarije ne mogu prihvatiti takav poklonjeni demokratski akt kao čin dobre volje ni danas, niti u cijelo vrijeme Turskoga imperija, a to nije mogao ni fra Jeronim Vladić. Zaključno: Ostati nam je na ovoj hercegbosanskoj i ovoj tvrdoj ramskoj zemlji, unatoč i usprkos svim nedaćama i vjetrovima koji pušu na našu domovinu Bosnu i Hercegovinu; poglavito vjetrovi koji pušu iz dva istočna smjera, nama je ostati i opstati posve ravnopravnima s dva druga naroda koja s nama dijele ovu zemlju, koja se zove Bosnom i Hercegovinom, već nekih pet stoljeća. Nipošto kao poniženi, poraženi i pogaženi, već kao samosvjesni hrvatski narod u Bosni i Hercegovini, i iz Bosne i Hercegovine sa svim istim pravima sa srpskim i bošnjačko-muslimanskim narodom. Nikomu nećemo preotimati njegova prava i obveze, ali nećemo ni trpjeti da nam se nameće da na bilo koji način tuđi jezik, kultura, povijest, baština, gospodarstvo budu naši a niti da nam se nameće i kroji budućnost po volji drugoga. Drugim riječima rečeno, hrvatski katolički narod Bosne i Hercegovine kao i njegovi pastiri će priznati ovu državu i druge narode u njoj i njihova prava, onoliko koliko ova država bude priznala hrvatski narod u BiH i onoliko koliko druga dva naroda priznaju pravā hrvatskom narodu u BiH. Za to se bjelodano borio fra Jeronim Vladić, a na nama je da nastavimo njegov put i put mnogih drugih naših predšasnika koji su dali svoje živote na korist duševnu našega naroda slavnoga i jezika arvackoga (fra Tomo Babić). Urežnjaci nisu samo otkinuti dijelovi platna, nisu samo zakrpe za odjeću; urežnjaci se urezuju u pamćenje, u svijest urezali smo se duboko u hercegovačku i u bosansku povijest; stoga urežnjaci nisu povijesni i baštinski otpadci, urežnjaci su bit bivstvovanja i sjećanja na sve što je prašinom povijesti urezano u zapamćenja, u svijest kao habitus kako ramskoga, tako i hercegbosanskoga hrvatskoga katolika. Vrela 1. Fra Jeronim Vladić, Uspomena o Rami i ramskom franjevačkom samostanu, Zagreb, 1882.; b) ista knjiga u nakladi Matice hrvatske Rama, Prozor i Braće hrvatskoga zmaja, Zagreb, 1991., pogovor Dubravko Horvatić; c) ista knjiga Rama- Šćit, 2008. 2. Fra Jeronim Vladić, Urežnjaci iz Rame, Hrvatska duša, Virje, 1924. i 1925.; b) ista knjiga Rama-Šćit, 2008. 3. Ahdnama sultana Mehmeda Fatiha Sa rafova GK biblioteke Uvod (pronađeno na web stranici tekst ima pet/5/ stranica). 4. Ivan Aralica, Put bez sna, Mladost Zagreb, Svjetlost Sarajevo, 1990. 5. Luka Đaković, Političke organizacije bosanskohercegovačkih katolika Hrvata, Globus, Zagreb, 1985. 6. Zdravko Kordić, Iz umjetnosti pjesništva, Neovisna naklada, Zagreb, 1995. 7. Zdravko Kordić, Stoljetna kuća ništavila, Ziral Matica hrvatska, Mostar, 1997. 8. Žena, br. 12-13., List BiH Saveza žena u Švedskoj, rubrika Kultura-Historija,»Ahdnama Fatih sultan Mehmeda najstariji dokumenat o ljudskim pravima u historiji«, str. 17. 130 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
Nenad Smoljan 1 Logička struktura Predavanja u Washingtonu "Problem otkrivanja strukture vlastite Galaktike sigurno jedan je od najvećih astrofizičkih zadatka" (Zbornik "Pogled u svemirski ocean": Krešimir Pavlovski: Zvijezde, galaksije i svemir; str. 81) SAŽETAK Predavanje o veličini i strukturi Svemira, koje je održano 20. travnja 1920. godine u Nacionalnoj akademiji znanosti u Washingtonu, poznato u povijesti kozmologije kao "Predavanje u Washingtonu", dalo je sliku Mliječne staze ograničenu kuglastim skupovima u kojoj Sunce nije u njenom središtu, te galaktičku prirodu i zvjezdanu građu spiralnih maglica koje čine strukturu Svemira. Smatra se jednim od najznačajnijih događaja u modernoj kozmologiji, jer su postavljeni temelji, ne samo za istraživanje strukture Mliječne staze, nego i strukture kosmosa u cjelini. Osnovni pojmovi: Cefeide, novae, Mliječna staza, kuglasti skupovi, spiralne maglice, udaljenost, struktura, kosmos. RESUME La conférence sur la grandeur et la structure de l Univers qui a en lieu le 20 avril 1920 à l Académie des sciences à 1 Mr.sc. Nenad Smoljan, asistent na povijesti fizike, astronomiji i klasičnoj mehanici; Sveučilište u Mostaru, Fakultet prirodoslovno- matematičkih i odgojnih znanosti Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 131
Washington connu dans l historié de la cosmologie comme "Conférence à Washington", a donnée l image de la Voile lactée limitée par les amas globulaires dans laquelle de Soleil n est pas dans son centre, et la nature galactique aussi bie n que la structure astrale des nébulaises spirales qui font la structure de l Univers. On considère cet événement un des plus importants dans la cosmologie moderne, cas on a pose les bases non seulement pour l exploration de la Voile lactée, mais aussi pour la structure de l Univers dans sa totalité. Principes: Céphéide, novae, Voile lactée, amas globulaires, nébulaises spirales, distance, structure, univers. UVOD Na "Predavanju u Washingtonu" suprotstavljene su dvije kontradiktorne teorije o strukturi Svemira, koju su zastupali Harlow Shapley, astronom Mt Wilson zvjezdarnice i Heber D.Curtis, astronom Lick zvjezdarnice, dva svjetonazora, revolucionarna u svakom pogledu, a nepotpuna i netočna u pojedinim segmentima. Da bi se mogli valorizirati doprinosi autora "Predavanja" razvoju kozmologije, potrebno je uraditi komparativnu analizu logičke strukture njihovih teorija, tako što će se usporediti njihove logičke strukture, što ih čine: (1) Principi, (2) Hipoteze, (3) Metode, (4) Promatranja, (5) Osnovni pojmovi, (6) Odnos među pojmovima, (7) Objašnjenja (8) Dokazi, (9) Otkrića, ali i (10) Zablude iznesene u suprotstavljenim stajalištima 132 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
1. PRINCIPI "Princip (lat. principium), osnova, počelo, ishodište, početak; ono što je prvo, iz kojeg proizilazi sve ostalo." (Branko Bošnjak: Filozofija, Rječnik, str. 225.) Zakon period-sjaj cefeida Zakon spektar-boja Zakon boja-sjaj Kuglasti skupovi su slični Cefeide su slične Zvijezde B-tipa su slične Crveni divovi su slični SHAPLEY PRINCIPI Princip univerzalnosti (Herschel) Pri istim uvjetima vrijede isti zakoni prirode Posljedice Zakon sjaja novae Zakon spektar-boja Zakon boja-sjaj Zakoni fizike su primjenljivi u astronomiji Princip uniformnosti (Herschel) Nebeski objekti iste vrste, ma gdje bili, jednaki su Posljedice Spiralne maglice su slične Novae su slične Prosječne zvijezde su slične CURTIS Razlike u sjaju sličnih nebeskih objekat nastaju zbog njihove razlike u udaljenostima Nema razlike između sličnih nebeskih objekata sunčeva susjedstva i udaljenih skupova zvijezda Princip razvoja (Russell) Različiti oblici istovrsnih nebeskih objekata samo su različiti članovi razvojnog niza Različiti tipovi skupova zvijezda su samo članovi jednog razvojnog niza Zvijezde istog skupa su istog podrijetla Znanost se neprestano razvija Kuglasti skupovi određuju konturu Mliječne staze Središte sfernosimetrične raspodjele kuglastih skupova je središte Mliječne staze Sunce nije u središtu Mliječne staze Posljedice Novae je posljedica razvoja zvijezde Princip simetrije (Platon) Temeljni zakon prirode je zakon simetrije Posljedice Novae ukazuju na zvjezdanu strukturu spiralnih maglica Znanost se neprestano razvija Dipolna raspodjela spiralnih maglica je malo vjerojatna Spiralne maglice ne pripadaju Mliječnoj stazi Princip dovoljnog razloga (Principium rationis suficientis cognoscendi) (Hegel) Iskaz mora imati dovoljan razlog ako treba da izražava spoznaju Russellova teorija spektralne evolucije zvijezda i Eddingtonova teorija o plinovitim divovskim zvijezdama imaju svoje opravdanje u primjeni Treba poći od dobro istraženih objekata ka manje istraženim objektima Princip antropocentrizma je zabluda Sunce nije u središtu Mliječne staze Posljedica Nije moguće suvremena stajališta temeljiti na konzervativnim tumačenjima Potrebno je više podataka Negacija principa antropocentrizma Nije kosmos nastao zbog čovjeka Posljedice Svemir ima galaktičku strukturu Zaključak: Autori Predavanja u Washingtonu polaze od istih principa, ali se stanovite razlike javljaju u posljedicama zbog toga što ih različito tumače. Sustavi principa autora su konzistentni i nezavisni ali su nekompletni. Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 133
2. HIPOTEZE "Hipoteza (grč. hypothesis), uvjet, nedokazani stav koji je ipak moguć, pretpostavka koja ne mora biti isključena u razmatranaju nekog predmeta, jer u svojoj biti sadrži mogućnost za daljnje pozitivno rješavanje." (Branko Bošnjak: Filozofija, Rječnik, str. 225.) SHAPLEY Prvo se zamjećuju najsjajnije zvijezde Cefeide su divovi po sjaju Plave zvijezde su divovi B-tipa Mliječna staza ima ekstremno velike dimenzije Ako Mliječna staza ima velike dimenzije, onda spiralne maglice ne mogu biti galaktike usporedive s Mliječnom stazom HIPOTEZE Preliminarne hipoteze Radne hipoteze Razmatranje hipoteza Točno formuliranje hipoteze CURTIS Prvo se zamjećuju najbrojnije zvijezde Cefeide su patuljci po sjaju Plave zvijezde B-tipa su patuljci Mliječna staza ima male dimenzije Ako je Mliječna staza mala, onda su spiralne maglice galaktike usporedive s Mliječnom stazom Hipoteza o mega galaktici Mliječne staze je u kontradikciji s hipotezom o galaktičkoj prirodi spiralnih maglica usporedivih s Mliječnom stazom. Zaključak: Autori Predavanja u Washingtonu polaze od različitih preliminarnih hipoteza i radnih hipoteza koje su u kontradikciji, pa su i formulirane hipoteze u kontradikciji. Hipoteze su relevantne, jednostavne su, ali nemaju dovoljnu eksplanatorno-predikativnu moć. 3. METODE "Metode: slijed, metoda, način mišljenja, put istraživanja, ostajanje na započetkom putu. Svaka metoda je i teorija određenog istraživanja." (Branko Bošnjak: Filozofija, Rječnik, str. 212.) Mjerenje spektra Cefeide Plave zvijezde B-tipa Crveni divovi Mjerenje spektra METODE SHAPLEY CURTIS Mjerenje sjaja Standardi Novae Posljedice Razlike u dobivenim rezultatima za udaljenosti skupova zvijezda su reda veličine deset Zaključak: Različite metode primijenjene na različite nebeske objekte daju različite rezultate. Metodologija je slična, ali su metode različite. Primjenjuju se induktivne ali i deduktivne metode. Autori vlastite metode afirmiraju, a druge metode, iako su slične, opovrgavaju. 134 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
4. PROMATRANJE "Promatranjem smatramo takav metodički postupak kojim usmjeravamo pažnju u određenom smjeru, s ciljem da opazimo neko zbivanje onakvo kakvo jest." (Gajo Petrović: Logika, str. 152.) Andromeda OBJEKTI U SVEMIRU SHAPLEY Kuglasti skupovi magellanov oblak Orionov oblak Novae CURTIS Zaključak: Predmeti promatranja su različiti, a i kada su jednaki, to je samo zato da bi se vlastita stajališta potvrdila, a suprotna opovrgnula. Kod promatranja su zadovoljeni svi osnovni elementi, tako da se jasno razlikuje predmet i svrha promatranja. Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 135
RASPRAVA U WASHINGTONU OBJEKTI U SVEMIRU 136 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
5. POJMOVI "Pojam je misao o biti predmeta." (Gajo Petrović: Logika, str. 23.) TEMELJNI POJMOVI SHAPLEY CURTIS Odnos među temeljnim pojmovima Cefeide divovi patuljci kontraran Plave zvijezde B-tipa divovi patuljci kontraran Novae nisu zvijezde zvijezde kontraran Spiralne maglice galaktike maglice kontradiktorni Mliječna staza mega galaktika mini galaktika kontrarni Zaključak: Temeljni pojmovi na kojima su autori gradili svoje teorije većinom su kontrarni ili kontradiktorni. Temeljni pojmovi su subordinirani istom višem zadanom pojmu, ali u svom sadržaju imaju ekstremno nespojive oznake, pa ne mogu imati ni djelomično zajednički opseg. Među temeljnim pojmovima ima i onih koji negiraju sadržaj drugog pojma, a svojim opsegom obuhvaćaju opseg svih drugih pojmova, izuzev tog jedinog. 7. OBJAŠNJENJE "Objašnjenje je logički postupak kojim nešto dovodimo u vezu s većim drugim, što je nužan i dovoljan uvjet njegove egzistencije." (Gajo Petrović: Logika, str. 203.) OBJAŠNJENJE Eksplandum Eksplanans Shapley Curtis Analiza Eksplanans Objašnjenje Spektar spiralnih maglica jednak je onomu što ga daje spektar zvijezda Mliječna staza ima magličastu građu koja potječe od zvijezda dovoljan istinit adekvatno Spiralne maglice imaju zvjezdanu građu Pojava nova u spiralnim maglicama je posljedica njihove zvjezdane građe dovoljan istinit adekvatno Spiralne maglice nemaju zvjezdanu građu Spiralne maglice imaju indeks boje koji je neusporediv s indeksom boje zvijezde nedovoljan neistinit neadekvatno Sunce nije u središtu Mliječne staze Kuglasti skupovi su sferno simetrično raspoređeni oko Mliječne staze Središte sfernosimetrične raspodjele nije u Suncu dovoljno istinito adekvatno Naša galaktika ima spiralnu strukturu Spiralna struktura naše galaktike objašnjava dipolnu raspodjelu spiralnih maglica dovoljno istinito adekvatno Naša galaktika nema spiralnu strukturu nema dovoljno podataka nedovoljan neistinit neadekvatno Zaključak: Objašnjenja su kontradiktorna, jer se temelje na različitim eksplanansima. Eksplanansi su potrebni ali, ne i dovoljni. Uvjeti adekvatnog objašnjenja su samo djelimično ispunjeni, što ima za posljedicu postojanje zabluda. Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 137
8. DOKAZ "Dokaz u širem smislu možemo definirati kao logički postupak kojim se utvrđuje istinitost ili neistinitost nekog suda." (Gajo Petrović: Logika, str. 212.) SHAPLEY DOKAZI CURTIS Zvijezde sunčeva susjedstva jednake su zvijezdama dalekih skupova Zvijezde u Magellanovim oblacima čine zasebno područje A Udaljenost zvijezda jedne skupine jednaka je udaljenosti skupine zvijezda Velike udaljenosti zvijezda su određene spektroskopskom metodom Velike udaljenosti zvijezda određene su mjerenjem sjaja zvijezda A Zvijezde dalekih skupova su blijede zbog velike udaljenosti Zvijezde dalekih skupova su blijede, jer su zvijezde prosječnog sjaja T Mliječna staza je ograničena sferno simetričnom raspodjelom kuglastih skupova Mliječna staza je ograničena sferno simetričnom raspodjelom kuglastih skupova Cefeide su zvijezde divovi Cefeide su zvijezde patuljci A Plave zvijezde B-tipa su divovi Plave zvijezde B-tpa su patuljci A Crvene zvijezde su divovi Novae su dobri pokazatelji udaljenosti A Spiralne maglice ne pripadaju Mliječnoj stazi Spiralne maglice ne pripadaju Mliječnoj stazi T Mliječna staza ima ekstremno velike dimenzije Mliječna staza ima ekstremno male dimenzije T Skupovi zvijezda su temeljne karakteristike galaktike Spiralne maglice imaju zvjezdanu građu A Spiralne maglice nemaju zvjezdanu građu Spiralne maglice su galaktike A Spiralne maglice su usporedive s Mliječnom stazom Spiralne maglice su na ekstremno velikim udaljenostima od Mliječne staze Spiralne maglice nisu galaktike Spiralne maglice su galaktike T Spiralne maglice nisu usporedive s Mliječnom stazom Spiralne maglice su usporedive s Mliječnom stazom T Zaključak: Teze su većinom kontradiktorne, jer su dokazi temeljeni na različitim ili pak kontradiktornim argumentima. Prvenstveno se koriste deduktivni dokazi. Jedan dio dokaza je neempirijski. Pogreške u dokazu nastaju zbog neistinitih argumenata. A A A A 138 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
9. OTKRIĆA "Logički uvjeti znanstvenog otkrića: otkrivena teza ili teorija mora biti istinita, otkrivena teza ili teorija mora biti nova." (Gajo Petrović: Logika, str. 208.) Otkrića Vrste otkrića s obzirom na metodu Struktura otkrića slučajna planska složena činjenice zakoni teorije metode Shapley Cefeide su dobri pokazatelji udaljenosti Kuglasti skupovi određuju: - konture galaksije - središte galaksije Sunčev sustav nije u središtu Mliječnog puta U znanosti ideje i metode evoluiraju Curtis Novae su dobri pokazatelji udaljenosti Spiralne maglice su galaktike koje imaju zvjezdanu strukturu Mliječni put ima spiralnu strukturu Univerzum čine mnogobrojne spiralne galaktike U znanosti činjenice se različito tumače Zaključak: Za autore Predavanja u Washingtonu je karakteristično i to da su došli do veoma važnih otkrića, koja su tek kasnije prihvaćena i verificirana od Hubblea i Baadea. Otkrića iznesena na Predavanju u Washingtonu su postala ishodištem i novih metoda i novih područja astronomije. Otkrića do kojih su autori došli ispunjavaju logičke uvjete valjanosti: teze su istinite i prvi put se javljaju. 10. ZABLUDE Shapley pogrešno smatra spiralne maglice magličastim objektima, odbacujući pri tome zvjezdanu građu spiralnih maglica i spiralnu strukturu Mliječne staze. Odbacuje metodu mjerenja udaljenosti pomoću novae. Curtis za dimenzije Mliječne staze uzima male vrijednosti, a Sunce smješta blizu središta Mliječne staze. Odbacuje metodu mjerenja udaljenosti pomoću cefeida. Zablude su nastale zbog: (1) različitog tumačenja principa, (2) hipoteze nemaju dovoljnu eksplanatorno-prediktivnu moć, (3) uvjeti adekvatnog objašnjenja su samo djelomično ispunjeni, (4) jedan dio dokaza se temelji na neistinitim argumentima, (5) metode nemaju jednaku preciznost. Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 139
Harlow SHAPLEY (Nashville kod Carthage, Missouri, 1885. - Boulder, Colorado, 1972.), prvobitno pisac novinskih članaka u lokalnom listu, koji je radio kao asistent kod H. N. Russella, promatrao je pomrčinske dvojne zvijezde, pokazao da cefeide pripadaju pulzirajućcim promjenljivim zvijezdama, a ne pomrčinskim dvojnim zvijezdama. Na zvjezdarnici Mount Wilson od 1914. do 1921. posvetio se proučavanju kuglastih skupova i njihove raspodjele. Naslijeđuje Pickeringa na Sveučilištu Harvard. Izučavao je dimenzije i strukturu Mliječne staze. Bavio se fotometrijskim i spektroskopskim istrazivanjima. Koristio je cefeide i R. R. Lyrae za odredivanje udaljenosti. Odredio je udaljenost Malog Magellanova oblaka. Pomoću kuglastih skupova odredio je veličinu Mliječne staze i položaj njegova središta. Heber Doust CURTIS (Muskegan, Michigan 1872. - Ann Arbor, Michigan 1942.), astrofizičar i profesor latinskog jezika, koji je 1897. postavljen na University of Pacific za profesora astronomije i matematike. Radio je na Lick zvjezdarnici od 1902. godine, gdje je istraživao pojave na Suncu i pomračenja Sunca. Njegov rad na zvjezdarnici prvenstveno je bio usmjeren na fotografiranje spiralnih maglica s Crossleyevim teleskopom. Godine 1942. postavljen je za ravnatelja Allegheny zvjezdarnice, a nedugo nakon toga i za ravnatelja University of Michigan. Imao je kritičan stav prema Einsteinovoj teoriji relativnosti. Bio je zagovornik teorije svemirskih otoka, pa se s pravom može smatrati osnivačem izvangalaktičke astronomije. Prvi je 1917. napravio razliku između nova i supernova. Pojave nove 1885. u Andromedinoj maglici, nazvana S. And, i sljedeće nove zamjećene 1895. u spiralnoj maglici bitno su utjecale na to da se teorija svemirskih otoka počela nazirati. Pojava nova u spiralnim maglicama za Curtisa je bio znak da su spiralne maglice zvjezdani izvangalaktički skupovi, što je za većinu astronoma tog doba bilo teško prihvatljivo. Nove visokog sjaja je smatrao izuzecima, a kasnije se pokazalo da se radi o supernovama. 140 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
11. OSVRT Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 141
Životopis Nenad SMOLJAN rođen u Travniku, 2. kolovoza 1946. godine, završio Gimnaziju u Travniku, Prirodno-matematički fakultet u Sarajevu, te upisao Povijest filozofije znanosti na Sveučilišnom centru za postdiplomski studij u Dubrovniku, da bi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu obranio magistarski rad iz područja filozofije spoznaje na grupi Kozmologija. Mentor je bio akademik Žarko Dadić a prof. dr. Krešimir Pavlovski sumentor. Tema rada je bila: Shapley-Curtis: Velika rasprava u kontekstu filozofije znanosti Od 1995. godine radi na Pedagoškom fakultetu u Mostaru kao asistent na katedri za fiziku i matematiku na povijesti fizike, astronomiji i klasičnoj mehanici. 20 000 20 000 20 000 Mliječna staza sa kuglastim skupovima Spiralna struktura Mliječne staze (Sa Suncem) 142 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
Literatura: 1. Dadić Ž., Povijest ideja i metoda, Školska knjiga, Zagreb, 1992. 2. Hubble E. P., The Realm of the Nebulae, Mt. Wilson Observatory, Carnegie Institute of Washington, Oxford University Press, London, 1936. 3. Lachieze-Rey M. & Luminet J.P., Figures du ciel, Seuil, Seuil, 1998. 4. Pavlovski K., Zbornik Pogled u svemirski ocean, ur. Marković, Z.: Zvijezde, galaksije i svemir Zvjezdarnica, Zagreb, 1993. 5. Petrović G., Logika, Školska knjiga, Zagreb, 1971. 6. Tayler R. J., Galaxies: Stricture and Evolution, Wykeham Publications Ltd., London, 1978. 7. Branko Bošnjak, Filozofija, Rječnik, Naprijed, Zagreb, 1980. 8. Hoskin M. A., Journal ot the History of Astronomy, VII, 47-53: Ritchey, Curtis and the Discovery of Novae in Spiral Nebulae, 1976. 9. Hoskin M. A., Journal for the History of Astronomy, VII, 169-182: The Great Debate : What Really Happened?, 1976. 10. Mitton S. &.- Audouze J., Encyclopedie d Astronomie de Cambridge, Trewin Copplestone Publishing Ltd, Paris, 1977. 11. Costardiere P. de la, Dictionnaire de 1 Astronoimie (prijevod), Larousse, Paris, 1996. 12. Ridpath I. & Woodruff J., Astronomy Dictionary, George Philip Ltd., London, 1995. 13. Audouze J. & Israel G., Le grand atlas de l astronomie,encyclopedia Universalis, Paris 1994. 14. Tirion W., Atlas du Ciel 2000,0, Broquet, Boucherville, 1998. Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 143
Nusret Omerika Tragom lirske pjesme Griješni Mujezin (ili nekoliko opaski o mostarskim mujezinima) Sažetak: Nema skoro ni jednog značajnijeg kulturno-historijskog objekta u Mostaru, kao ni događaja, koji nije na svoj način uobličila epska ili lirska pjesma obogaćujući tako kulturu vlastitog podneblja. Tako su pored Starog mosta Karađoz-begova džamija i njeni mujezini našli posebno mjesto u korpusu sevdalinki s lokalnim obilježjima, ali istovremeno bila veza i inspiracija Hamzi Humi da napiše pjesmu Griješni mujezin, koristeći se simbolima i melodijskim obrascima sevdalinke. Ključne riječi: grad, minaret, grom, siromaško blago, mujezin, Bog, lijepa djevojka, avlija, crne oči, očarati, bašče, Hamza Humo, lijepa Fatima, Karađoz-begova džamija, ezan, Cim, momci, djevojke, alem, vila, ogledalo, Lakišića Zlata, tradicija, žudnja, strast itd. MLADI MUJEZINI O džamijo Karađoz-begova! Što mi u te često grom udara? Je l u tebi st jena od Budima, Je l u tebi siromaško blago, ili si se s haramom gradila? 144 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
Iz džamije nešto progovara: Nit u meni st jena od Budima, Nit u meni siromaško blago, niti sam se s haramom gradila, već s u meni đerzi mujezini, pa se penju b jelu šerefetu, te gledaju od vrata do vrata, gdje će vidjet lijepu djevojku, jal djevojku, jali udovicu, jali koju mladu pušćenicu, jal nevjestu skoro dovedenu, zato u me grom udara često. (Lirska usmena pjesma) GRIJEŠNI MUJEZIN O bijela Fatimo, zašto se skrivaš Pod vinovu lozu u avliji vašoj? Ja ne gledam više naš grad, Čaršiju ni pazare. I Boga sam zaboravio zbog očiju tvojih O, zašto se skrivaš Pod vinovu lozu u avliji vašoj Kada ezan učim sa tanke minare? Cio naš grad posut je minaretima Ko bijelim pjesmama Bogu. O lijepa Fatimo, U suton plav kad zatrepte zvijezde I svjetla prospu se gradom U sve ramazanske noći, Sa tankog minareta i kada ezan učim Mislim na tvoje oči. A kad kroz bašče sitni potoci Ko zmije od srebra Zabliješte u mjesečeve noći, Ja dugo gledam U vašu bijelu avliju i kulu Što se prelijevaju ko od sedefa saraj. I stojim na minaretu I nečujno pjevam: Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 145
Avaj! Čuj me, o čuj, bijela Fatimo! Kada se gradom našim razliju tihe noći, Ja više ne umijem ni na Boga da mislim. Tvoje me crne očaraše oči. (Hamza Humo) Poznato je da je Bosna i Hercegovina prava riznica usmenih epskih i lirskih pjesama, i da nema skoro nijednog značajnijeg događaja iz njene historije, vezanog za kolektiv ili pojedinca, koji nije poetski uobličen u određenom vremenu kako bi nam ispričao priču i duhovno obogatio kulturu vlastitog podneblja. Posebno su lirske usmene pjesme po svojim temama i motivima činile ogledalo života dočaravajući stihovima mjesto i vrijeme nastanka, pa su se lahko prenosile od mjesta do mjesta, učile napamet, i veoma često zatvarale krug čovjekovog života od rođenja do smrti. Međutim, lirska pjesma nije bila vezana samo za čovjeka i njegov život već, između ostalog, i kulturno historijske spomenike sakralne i orijentalne arhitekture, a posebno džamije. Tako je veliki broj ovih objekata na neki način bio povodom nastanka lirskog stiha, pa je pjesma pjevajući ponekad i o onome što je izlazilo iz svakodnevnih ustaljenih manira, narušavajući prešutni kanon sredine; postajala i ostajala, motivski i jezično, neobična, pa čak, pomalo i apokrifna. Tako se u pjesmi Mladi mujezini - koju je objavio u Beharu Muhamed Dželaludin Kurt, god VI, broj 17, str. 267 268. - govori o tome kako su u Karađoz-begovu džamiju udarali gromovi jer su u njoj džerzi mujezini koji se penju bijelu šerefetu.... te gledaju od vrata do vrata, gdje će vidjet lijepu djevojku, ja l djevojku, jali udovicu, ja li koju mladu pušćenicu, ja l nevjestu skoro dovedenu! zato u me grom udara često. Da je zaista grom udarao u munaru Karađoz-begove džamije, pokazuje i pismo od 31. jula 1902. god. broj 3456 upućeno Zemaljskoj vladi u Sarajevu od strane Vakufskog povjerenstva iz koga se jasno vidi da je u lanjskoj godini udario grom u munaru Karađoz-begove džamije u Mostaru te je tako oštetio, da se po mnijenju izaslatog tehničkog strukovnjaka mora do 57 og basamaka srušiti i nanovo sazidati. 1 U pismu se još navodi da se radovi opravke povjeravaju Nikoli Samardžiću za 4600 kuna, te da se imaju izvesti s velikom pažnjom, kao i to da će početi 4. avgusta 1902. godine. Husaga Ćišić u svojoj knjizi Postanak i razvitak grada Mostara govori, između ostalog, da je džamija imala čuvenog mujezina Hamida Vuka sa snažnim i melodičnim glasom čiji se ezan mogao čuti i u okolini samoga grada. 1 Na ustupljenoj dokumentaciji iz Arhiva Bosne i Hercegovine najtoplije zahvaljujem mr. Šabanu Zahiroviću. 146 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
Hamid Vuk je važio kao najbolji mujezin svog vremena, ne samo u Mostaru nego i u susjednim kadilucima. Njegov snažan glas pri jutru razlijegao se po cijeloj mostarskoj užoj kotlini. Kako su ljudi tvrdili, mogao si ga ponekad jasno čuti i u nekim okolnim selima (Cimu i Vihovićima). Uspomena na tog mujezina kroz generacije je bila sačuvana, ne samo zato što je bio vrstan mujezin, nego i zato što je imao vrstan peh da ga u petak u podne ubije grom na munari pri vršenju njegove dužnosti. Praznovjerni je svijet taj slučaj rastumačio sebi kao zao dar Božji, pa je i s te strane uspomena na tog neusporedivog mujezina dugo u gradu bila sačuvana. Odatle i narodna pjesma: O, džamijo Karađoz- begova, Zašto u te često vrijeme puca? Je li tvoja zgrada podignuta Na otetom sirotinjskom zemljištu? Ili su ti hudi upravnici, Pa ne vrše volju vakifovu? Ili su ti džerzi mujezini, Pa gledaju žene po mahali? 2 Kakav je odnos pjesme i zbilje nije teško odgonetnuti; narodnom pjevaču je bio potreban događaj, kao i kod većine drugih pjesama s lokalnim obilježjem koje su opjevale glasovite junake, momke i djevojke, da bi uz pomoć mašte iskovao i uobličio pjesmu te ponudio odgovor narušavajući (ne)svjesno u ovom slučaju elementarnu postojanost i namjenu munare s koje se daje ezan i poziva na molitvu, sublimirajući Božiju ljutnju u gromovima koji su često udarali u nju i alem joj rušili 3. U drugoj pjesmi s istim motivom, ali drugačijim naslovom, koju je objavio Sait Orahovac4, imamo dodatno pojašnjenje i pojačanje krivnje jer đerzi mujezini ne samo da gledaju s munare cure po Mostaru već krivo uče i džamiju bruče. Stihovi su neobični i po tome što se hercegovka vila začuđeno i izravno obraća džamiji dajući pjesmi dimenziju mitološkog objašnjenja. - O, džamijo, Karađoz- begova, šta si, kleta, bogu zgriješila, da te biju munje i gromovi? Do tri put te vrijeme udaraše, Sve ti alem na zemlju padaše. Ili ti je zemlja sirotinjska, ili ti je kamen od vakufa, ili su ti đerzi mujezini? Iz džamije nešto progovara: 2 Husein Čišić, Postanak i razvitak grada Mostara, Mostar, 2007. str. 185. 3 Nusret Omerika, Kulturno historijski spomenici Mostara u lirskoj pjesmi, Most 115 116 (26 27), Mostar 2000. god. 4 Sait Orahovac, Sevdalinke, balade i romanse BiH, Sarajevo 1968. god. str. 188; naslov pjesme je Klikovala Hercegovka vila. Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 147
- Nij u mene zemlja sirotinjska, niti mi je kamen od vakufa, već su meni đerzi mujezini! Po noći se penju na munaru pa gledaju cure po Mostaru i nevjeste skoro dovedene. Krivo uče i džamiju bruče! Na ovaj način je zbilja, po ko zna koji put, u usmenom pjesništvu našla svog kroničara i bila razlogom poetskog uobličavanja, ali i moguća inspiracija za individualnu jezičnu kreaciju i nadahnuće u posve novom ozračju, drugačijem ritmu i stilu, koji teži totalnoj estetskoj idealizaciji motiva i njegova ishodišta. Da su zaista mostarski mujezini bili nemirna duha i skloni ovozemaljskoj ljepoti, govore nam i sljedeći stihovi: POD MOSTAROM TA ZELENA LIVADA Pod Mostarom ta zelena livada, s kraja na kraj đul-beharom procvala, a na sr jedi crvenika jabuka. Pod njom sjedi šahin Mevla ljepojka, u ruci joj ogledalo i surma, pa nalači kara-krzli obrve. Ona misli da je niko ne gleda, al je gleda mlad mujezin s munare, gledajuć je ne umjede učiti, već on poče po munari pjevati: Ja kakve su kara-krzli obrve, odnesoše moju pamet do mrve! 5 Mujezin se na munaru penje Mujezin se na munaru penje, on se penje, Boga ne pominje već pominje do tri jakulije: - Moja Umko, moja desna ruko! Moja Ajko, i otac i majko! Moja Fato, moje suho zlato, umrijeću, preboljet vas neću! 6 Zaboravljanje na Boga mostarskih mujezina posebno je apostrofirano u pjesmi Zaljulja se mostarska munara u kojoj Lakišića Zlata svojom pjesmom i ljepotom oma- 5 Munib Maglajlić, Antologija bošnjačke usmene lirike, Alef, Sarajevo, 1997. str. 86. 6 Sait Orahovac, Sevdalinke, balade i romanse BiH, Sarajevo, 1968. str. 778. 148 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
mljuje trojicu mujezina tako jako i žestoko da oni i ne znaju zašto su na njoj (munari). Motiv griješnog mujezina oblikovan je veoma vješto, od strane usmenog pjevača, i u pjesmi Puhni vjetre s Velež planine, gdje se vjetar moli da svojom snagom skine alem s cerničke džamije, ali da ostavi mladog mujezina Ibra materina, koji umjesto ezana na munari spominje tri svoje ljubavi: Esmu, Fatu i Šahu. Ono što je posebno interesantno jest da se motiv griješnog mujezina u usmenim lirskim pjesmama, ne javlja skoro nigdje, mimo hercegovačkog, odnosno mostarskog prostora. ZALJULJA SE MOSTARSKA MUNARA Zaljulja se mostarska munara, potrese se mostarska ćuprija, mujezini učit prestadoše, zašutješe softe u medresi, kad zapjeva Lakišića Zlata. Odjekuje po kršnu Mostaru, pa niz luke i niz kadiluke. Svak se divi Lakišića Zlati, ponajviše do tri mujezina. Karala je ostarjela majka: - Zlato šćeri, da od boga nađeš, jedna pjesma, stotinu harama! Kad te čuju do tri mujezina, uhvate ih derti na munari pa ne uče namaskog ezana, već slušaju tvoju pjesmu, Zlato. Nemoj, Zlato, činiti harama, nemoj šćeri, prokleće te majka! 7 PUHNI VJETRE SA VELEŽ PLANINE Puhni vjetre sa Velež planine Skini alem s cerničke džamije Skini alem nemoj mujezina Mujezina Ibra materina Mujezin se na munaru penje I spominje tri ljubavi svoje Esmo moja - grano od bisera Fato moja - svilo materina Šaho moja - rano moja ljuta Kolko ću te spominjati puta 7 Isto... str. 777. Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 149
Hamza Humo, jedan od velikana bošnjačke lirike između dva svjetska rata, svojom zbirkom pjesama Nutarnji život iz 1919. god. najavio je potpuno drugačiji pristup, kako tematski tako i motivski, pjesničkoj tradiciji i njenom ishodištu. Tako će, kako primjećuje pjesnik Zilhad Ključanin, njegovo poimanje Boga imati zajedničkog imenitelja u pagansko-kršćansko-islamskom sinkretizmu. 8 Posebno će ova pobožna osjećanja doći do izražaja u zavičajnoj poetici koja je mitsko-pagansko-slavenske provenijencije oplemenjena islamskim poimanjem svijeta i života i koja će vidno mjesto zauzimati i kod drugih bošnjačkih pjesnika, poslije H. Hume. Mogu li se, i na koji način, dovesti u vezu lirska usmena pjesma Mladi mujezini, koju je zabilježio Muhamed Dželaludin Kurt početkom XX. st., i Humina pjesma Griješni mujezin ostaje otvoreno pitanje, ali je sasvim sigurno da je mladi i talentirani Humo imao priliku pročitati i ovu i sve druge lirske pjesme nastale na ovom prostoru, biti njihov tumač i oštri kritičar. U historiji književnosti, i poetici uopće, poznato je koliko je Humo bio vezan za sevdalinku, koristio se njenim simbolima i melodijskim obrascima. U obje pjesme motiv i ambijent su tipično muslimanski; ispjevane su u formi izravnog obraćanja; u prvoj Karađoz-begovoj džamiji, a u drugoj voljenoj Fatimi; krivci su u obje đerzi mujezini jer vole s munare gledati lijepe djevojke, mlade pušćenice il nevjeste skoro dovedene i tako narušavati vrhovni princip vjere, zaboravljajući na Boga u momentu kad skrušenost prema Jedinom nadjačava čulna žudnja 9 prema ovozemaljskoj ženi stvarnoj i prepoznatljivoj. I tako u krug, mujezini i pjesma, džamija i skrušenost, žudnja i strast, čekanje i neizvjesnost, događaj i pjesnik, svjedoče o vremenu i u vremenu, o nama dalekim i neuhvatljivim, i bliskim i neshvatljivim, istovremeno. Sve za ljubav i inat, iz pjesme u pjesmu, iz kruga u krug, dok se i nama kao i njima, u nekom nadolazećem vremenu, ne ispiše pjesma i zatvori Vidokrug. 8 Dr. Zilhad Ključanin; Modeli sinkretizirane pobožnosti u poeziji Hamze Hume; Most br. 67 (156), Mostar 2002. str. 82 89. 9 Muhsin Rizvić; Prenapregnuta čulnost kao opsesija izraza u knjizi Sabrana djela Hamze Hume, Svjetlost, Sarajevo, 1976. god. 150 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
Fabijan Lovrić Govor pjesme ili paradigma poetike u pjesničkom umijeću Vladić, Vlado: Teret smrtnoga života: 130 mm x 210 mm, tvrdi uvez, 136 str. : Vlastita naklada Vlado Vladić; Zagreb, 2008. Imamo autora potvrđenog dara, intelektualca koji je uspješan: pjesnik, filozof, teolog i prevoditelj. Rođen 1967. Prevodi s češkoga, engleskog, njemačkog, poljskog, slovačkog i slovenskog jezika. Službeni je prevoditelj pri Ministarstvu vanjskih poslova i europskih integracija za prevođenje pravne stečevine Europske Unije na hrvatski jezik, ali posebice je interesantan i znakovit njegov analitičko-filozofski rad, bilo da se radi o pojmovnom, bilo o nekom drugom interesnom pitanju unaprijed određenom. Zato kod njega možemo pronaći tekstove pjesama i humanističke tekstove u jednoj knjizi. Njegova filozofija nije pojasniti napisano, nego prepoznavanje aktualne teme koju treba podastrijeti kroz prilagodbu vremena. Vrijeme mijenja potrebe i aktualnosti, dok je životna protočnost prilično jasna u svojoj dužini u kojoj smrt nikako ne možemo izbjeći. Ali niti život ne možemo, ili nismo mogli, izbjeći. Petar Šegedin reče: Nema spasa od života, što se može prepoznati i u naslovu Vladićeve knjige: Teret smrtnoga života. Vječnu filozofsku temu o životu, smislu, naporima koje čovjek čini kako bi mu život bio ugodniji, sve vrijednosti spoznajnog, sve je to ništavno pred licem smrti, ako smrt postavi kao krajnji i konačan cilj. Nekima se smrt čini kao realna postavka, odnosno, postavka koja ubija u njima svaki kreativan napor, jer; zašto graditi kada smrt sve ruši. Ovdje se treba upitati: Zašto su ljudi takvi? Gdje je ta humanost, ljepota, umjetnost i tko određuje vrijednosti? Znaju li oni koji vrednuju mjerila? Jesu li mjerila po mjeri čovjeka, svakoga čovjeka? Kako se služimo emocionalnom inteligencijom i koliko smo spremni potisnuti kruta pravila stručnosti u korist ljepote u čovjeku?... U praktičnom dijelu, gdje su autorove pjesme, pronalazimo stihovne zapise autorove intime. Osjećaji traže tematske oslonce, pletu stilski okvir riječi koje prenose energiju poruke, te tako uspostavljaju jasan, izravan kontakt s čitateljevom uobraziljom. Tek potpuno prenesena poruka izaziva u čitatelju osjećaje koji su reakcija umjetničkog nastojanja za komunikacijom. Sam kontakt može biti i kontakt s pjesmom ili kontakt pjesmom: Pjesme najprije nema zato što je nema, / kao da je nikada nije bilo niti će ikada biti. / Pjesme potom nema zato što je bila, / kao da uglavnom mora ne biti, da bi uopće mogla biti. / Pjesme napokon nema ni onda kada nema ništa osim nje, / kao Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 151
da je sve pjesma pa to ne mora biti još i ona sama.... ( 5. str. ). Otkuda početi nakon ovih stihova? Kako čitati i prepoznati čitljivo, namijenjeno nama; Jer, sigurno, sve nije namijenjeno nama? Pjesma je dar, i kao takva pripada domeni ljepote. Pjesnicima je odavno postalo jasno kako se najbolje sporazumijevaju s drugima kroz pjesmu. Zato tako uporno pišu. Način na koji to čine počesto je udaljen od onoga kome žele prenijeti svoju poruku. Slikovno i pojmovno počesto nisu u službi sklada. Ali, ovdje imamo sve elemente kako bi opravdali suvislost, ili pokazivošću ubrzati recepcijske zaključke kako bi isto dokučili drugi, ili, sami stvorili ljepotu za sebe, prije svega, ako je kritičar ponudio valjane, dostojanstvene i dostojno pokazive uzorke. Pesimistički okvir ovih pjesama nije trajan, niti okvirno čvrst, nego plastična inačica htijenja da se iz njega izvuče, preobrati smisao za vječnim, a upozori na prolaznosti zemaljskoga života: TERET SMRTNOGA ŽIVOTA Pod konac veljače, nadomak proljeća kroz zavjese se probije izvjesnost da će zima još jednom doživjeti poraz i da ćeš još jednom biti izložen prividu života... (7. str.) Izravno obraćanje sugovorniku, nekom bezimenom, daje semiotičku tangentu općeg obraćanja, te tako postaje jasno kako je govor upućen svima, jer dolazi od ON, a ne od JA, dajući pri tome prednost životu na zemlji, putem trajnosti godišnjih doba, ali i potirući taj isti zemaljski život spram višega cilja, spram vječnog koje je u čovjeku, i koje može ostvariti djelom. Tako pjesnik daje uzvišeno mjesto životu kroz djelo vrijedno divljenja, koje će ostati u trajnosti, do podnošljivosti u životu na zemlji, opterećenog svakodnevicom. Ako se u samoći oslonimo na sustavno razmišljanje o određenom problemu, zasigurno će nas tok misli, svojim neshvatljivim slijedom, odvući na teren smisla i besmisla, volje za životom i tlapnje, mogućnosti i nemogućnosti, ispraznosti i bogatstva koje sobom nosi život. Problemska umreženost i opetovano rješavanje svakodnevnih radnji udaljavaju čovjeka od njega samoga. Trčeći za drugim, čovjek ne vidi sebe, ili, trčeći za drugim, čovjek ne vidi prvo. Trebalo bi stvoriti određeni štit od onoga što želi zagospodariti tobom. Ali kako: Dan postane tijesan za sva obećanja, / čija se ostvarenja preliju preko noći / i pretvore u štit moga života / tako pouzdan - / da se učini posve suvišan. (8. str.). Nisu li ovi kontrapunktovi simboli prepoznavanja određene poetike kojom nam pjesnik želi što jasnije prenijeti svoju misao, snagu misli iznijetu točnim rečeničnim konstrukcijama, bez suviška. Rečenicama se ne želi dopasti kitnjom, nego smislenošću i britkom misli koja prati temu kroz varijacije za i protiv, ali nikada protiv ne vremenskih djela koje čovjek može ostvariti i roditi se u novom životu. Taj poriv je toliko snažan da se pjesnik pita: Otkuda snaga da se potisne ono neotklonjivo smrt?!. (9. str.). O smrti ne znamo ništa, ali tko ima hrabrosti reći kako o životu zna mnogo? Zato pjesnik veliča vječno. To vječno je ispred i iza, prije i poslije, ali i u spoznaji ostvarene vrijednosti:... 152 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
A dovoljno je da umre samo jedan od nas da u svemu što jesmo budemo potisnuti izvan svega i samog postojanja, i ikakve želje za ičim... (9. str.) Pjesnikov smisao nije u apatiji i predaji, nego u voljnom činu rada koji će oplemeniti kreacijom djela. Apatija je zamka koja često opsjeda: Izmoren, legao sam pred televizor / i buljio u neki akcijski film.... (10. str.). Idejno, sve pjesme su zrcalan odraz moralnih načela izravno naslijeđenih iz teološkoga i filozofskog, iz fenomenologije sveprisutnosti kao vječitog u trajanju svijeta. Da je to tako, možemo početi od naslovljenih tema, i ne nekim određenim slijedom, nego nasumce otvorenom stranicom (negdje oko sredine knjige): S onu stranu smrtnosti (52. str.), Smisao (53. str.), Naleti neočekivanosti (66. str.), Da radost bude veća (67. str.), i tako lijevo ili desno, Vladić uspješno vlada bitnim, estetskim i humanim prikazom impresija. A što je sve bitak? Odgovor treba potražiti onkraj onostranog? To vječno čovjekovo traženje, vječno je izvorište razvoja ideje misli. Tu je Vladić smion, jedinstven, odvažan, metodski ustrajan, ali i znalac koji poznaje granice mogućeg. Zbog toga je on rijetkost i vrijednost u književnoj pojavnosti. Tu su i ljudi. Njihova lica, glasovi, pokreti podsjećaju na umor, nervozu, planove... ali nema ni spomena o smrti. (11. str.) Svaka tema je pod paskom ideje o višem, svjetlijem, značenjskom s temeljem određene prispodobe, a onda autor, ili bolje reći njegov imaginarni svijet, razvija slojeve tematskih svjetova i podređuje ih suvislom svijetu stvarnosti. U svemu, osnovna je motivska nit smisao života, materijalizacija i biološki kraj koji je neizbježan, opominjući u onom smislu u kojem bi se čovjek trebao zamisliti nad samim sobom i svojim postupcima. Taj osjećaj progoni autorov stvaralački i životni ego držeći ga čvrsto na zemlji, ali i tražeći izlaz u dijalogu s mislima: Jednom ću nakon posla, zabave, predavanja - / gotovo naslijepo sjesti u dobro poznati vlak / i htjeti htijenjem koje je već prebrisano navikom / da me dostavi tamo gdje se odmara i trijezni domu. (13. str.). Moglo bi se reći kako autor bježi u okrilje poznatog i umirujućeg, gdje će toplina prepoznatog pridonijeti opuštenoj atmosferi gdje će se misli srediti same po sebi, međutim, misli su onaj proces što ga se ne možemo riješiti. Misliti znači podnositi život sa svim manama i vrlinama; ustrajati. Ustrajati; između trajnosti i beskonačnosti, protiv napada i protiv nekorektne obrane tražeći najljepši smisao sredine koji ostaje blistavo nepromjenjiv poput plemenite oštrice nepresušne rijeke života, što jest, i što zovemo stvarnost: Tko će znati nije li dragi ludi Berkeley bio u pravu / kada je tvrdio, ako je tvrdio, da stvarnost postoji / samo onda dok ju mi promatramo?! (15. str.). Promjene koje su učinjene pojavom čovjeka samo su učinjene pojavom čovjeka; prije i poslije pojave čovjeka ulica je do detalja ista. Psihološki trenutak Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 153
pune ulice odzvanja u nama puninom i kada je ulica pusta. Ipak, postoji li takva statika, ili je sve podložno procesu, pa i kada ne vidimo promjene? Živi svijet je nemoćan u promjenama jer su one dio njega, ali niti kemijski spojevi nisu izvan reakcijskih djelovanja. Tako se materija i svijest pretvaraju u oblike nove energije, u realne potrebe i reakcije izazvane suvislim: Otiđem s malom kćerkom nedaleko od kuće, nedaleko od šume, nedaleko od ljudi, nedaleko od grada... U jednom trenu sakrijem se iza žbuna i motrim na nju: sigurna da sam tu, bezbrižno se igra s travom cvijećem sve dok... me nije potražila pogledom - očaj!!!! (17. str.) Ova posljednja riječ jednostavno ne ostavlja čitatelju mogućnost kreacije slika i zaključaka. Uvijek sam se pitao, zašto pjesnici (ne svi) moraju ići u pojašnjenja, baš kao što ovdje riječ očaj narušava senzibilitet ljepote u kojoj bi oživio svijet čitatelja tražeći rješenja, odgovor, način da i sam postane pjesnik i dovrši jednu blistavu misao na sebi svojstven način. Trebalo je ostaviti sliku djevojčice u igri koja je izgubila sigurnost (što je autor i htio i učinio), ali dopustiti i čitatelju ostatak užitka. Tek tada, kada čitatelj sam oblikuje slike, postiže puninu zadovoljstva, doživljava ljepotu i priznaje umjetnost riječi koja u njemu izazva raskoš prikaza kroz čin lijepe književnosti, kroz poetiku koja oplemenjuje. Ipak, možda je moj pristup usamljen, ali je to osjećaj iz nutrine, koji nije čin voljne radnje, nego emocionalne inteligencije koja se budi i upozorava na druge i drukčije mogućnosti poetike. Dubok je korijen vjere i vjerničkoga iskustva usađen u etički i estetski smisao odnosa, pa i u samu gradbu tematskih cjelina u kojima se vidljivo prepoznaju, izravno ih nudi autor, kako bi zaokružio započetu misao, priveo temu i ideju željenom kraju:... Oče sviju nas i Oče moj, koji si dao da možemo vidjeti a Sebe učinio nevidljivim, ako je igra i šala predugo traje... Pokaži se! - ili nam daj snagu da svemu okrenemo leđa i bezbrižno se igramo do Tvoga povratka... (18. str.) Vjera u Božju moć je definitivna, ali čovjeku često nedokučiva u zemaljskom životu, i tu nastupa određena kolebljivost, jer ako jesam, a jesam, onda moje molitve i moja djela trebaju doći do tvoga srca, Gospode. Ovo potvrđuje i stih: A gdje su moji kliktaji mom životu? (19. str.). Česti su urbani motivi izvorom za filozofski odnos iz kojega pjesnik umrežuje tematsku potrebu, ali ne opisno, nego tražeći i pronalazeći određeni karakterni smisao 154 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
prostora ( samoća ), ili, ( duga nepregledna ulica ) dozirajući psihološki efekt: Kao što nakon novogodišnje noći zaostali svjetlucavi ukrasi / svjedoče da je ono radi čega su postavljeni osuđeno na izostanak! (21. str.). Isto je s pojmovima koji određuju, dok kod Vladića ti odredivi pojmovi prelaze u filozofske inačice, simbole... Kod njega: Ponekad stvari postanu odveć stvari, / kao da bi i tebe htjele u stvar pretvoriti. (22. str.), da bi na kraju iste pjesme ( Stvari ) slijedio uznositi etički zaključak:... naša će nestvarnost zasjati kao život!. (22. str.). Gledajući opću sliku posljednjeg desetljeća u hrvatskoj književnosti, etički kodeks dobija sliku etičkog doba na književnoj sceni. Nikada čovjeku nije trebalo više hrabrosti za život nego na prijelomu iz drugog u treći milenij nikada. Bjesomučan protok informacija učinio je svoje. Agresija TV vladavine je pokrila, zarobila čovjeka u krletku stana, otuđila od prirode i uvela vrijednosti urbanih građevina, betona, kapitala, nesvakidašnjih oblika, a kultura nemogućeg i neprihvatljivog oku čovjeka došla je kroz olimpijske staze postmoderne do onih koji odlučuju, ali im nije stalo, ili nikada nisu imali senzibilitet spram ljepote kulturnih osjetila koje u čovjekovu svijest unose poznati receptori. Jednostavnost je postala prezrena i protjerana u patetiku, a neobjašnjive zamršenosti ustoličene kao vrijednosti. Trgovina dijelovima ovladala je svugdje: od medicine (ljudski dijelovi), do kulture u svim segmentima, preko športa, kontroliranih ratova, doziranoga straha... Vratimo se određenom početku, iako mislim da niti ovaj ulomak, baš ovdje i kod ovog autora, nije višak, nego slijed razmišljanja izazvanog iz semiotičkog zračenja njegovih stihova, njegovoga rada u cijelosti, ako imam pravo to tvrditi poznavajući tek dio stvaralaštva: Dan mi je razbijen neosmišljenim odlaskom u grad,... (23. str.). Iako neosmišljen, odlazak u grad ima svoje sadržaje, a intelektualac poput Vladića, traži u svemu uzvišeni smisao. Ono što je nama obično i neprimijetno, za njega je izvor nesvakidašnjih informacija i mogućnost kreativnih konstrukcija čiji idejni smisao oživljava kroz pjesničku formu: Noć je isključila prisutnost svijeta, kreveta, tijela i samu sebe / - samo ja i 4: 05 svijetlimo povezani jednim pogledom... (26. str.). Osamljenost čovjeka od čovjeka, u svim dobnim granicama, počesto je motiv kojim se služi, a što je posebice vidljivo u pjesmi POSTOJI LI SUSJED?. (27. str.). Očita uronjenost u životne potrebe bliska je u pjesmi: ZAŠTO? Zašto dani, zašto mjeseci, zašto godišnja doba imaju imena, kada su tako nepostojani. Dok kažeš utorak, već je petak; dok kažeš travanj, već je studeni; dok kažeš proljeće, već je zima... zašto riječi, imena, kad za stvarnošću ne prestaju zaostajati?! Dok kažeš žudnja, već je zaborav. Možda je najbolje i ne reći ništa, ne odsijecati se riječju od što god da jest ili nije... Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 155
Ali zar je na čovjeku da govori što je najbolje, dok je pod prijetnjom najgoreg?! Dok kažeš život, već je smrt... (28. str.). Ovo može biti geneza Vladićeve opsesije zanimljivostima, izazovima života između smisla i besmisla, između mističnoga i vjerničkoga iskustva, između uzvišenoga i zemaljskoga. Te stalne paradigme proturječnosti suvisli su govor autora i njegovih preokupacija, potreba intelektualca za komunikacijom sa stvarnim i postavljanjem tangentnih parametara s utjecajem čovjekove svijesti i utjecajem na čovjekovu svijest u razumijevanju sveukupnosti kako bi život na zemlji učinili sebi bližim, sebi podnošljivijim. Zato se ne može reći kako imamo pesimista, nego onoga koji kroz pesimizam provlači zlatnu nit optimističkih tkanja, iako se mnogi, dok budu čitali, neće moći odreći Nietzschea 1, za kojega bih rekao kako je najvjerniji filozof slike vremena u kojem je živio, a nalijepljeni nihilizam nije jedino što se može iščitati i što mnogi čine kada je ovaj filozof u pitanju. Mnoge zaokupljenosti onih koji, vječno razmišljaju, vječno tragaju za novim, nepredvidive su tematske minijature. Oni bilježe bljesak, drhtaj, fenomen mogućeg dozivajući budućnost ili crpeći prošlost. Trenutak je izvor njihove rijeke. To je voda života kojoj vjeruju, koju prepoznaju i iz koje se napaja njihova žedna uobrazilja svevremenosti. Upozoravajući na vječitu nazočnost smrti, autor stvara nesvakidašnji osjećaj postojanja života i vrijednosti koje život sam po sebi jest. Kada pjeva o mladosti, kao da govori: ne gordi se, ne budi ohol, gdje ti je privrženost Bogu, poštuj bližnjega svog, ne cijeni materijalna dobra više od iskrenog prijatelja: Ah, ta sumnja u vrijednost blizine, / nije li to znak da je smrt već nastupila... // Nije li strah da ne bude znak da već jest?! (31. str.). Život je vrijednost za koju nismo sigurni može li se ponoviti? Trenutak kada autor prelazi na ljubavne teme nisu udaljile idejni obol autora crno-bijelo, gdje crno čini podlogu na kojoj se izgrađuje svjetlost. Razdori nisu za razdvajanje, nego za uočavanje razlika kako bi se uočile slabosti:... da dođe na red korak ususret jedno drugome, / da se izgovore riječi koje će se čuti, razumjeti, / nezaboravno. (33. str.). Komparativno je stanje opsesije smrću čiju odmjerenu temu, Prestravi te uzaludnost života, prati vjerno idejno tkanje onkraj stvarnog početka: To je moglo biti u prolazu kroz Arles, u vožnji kraj Balatona ili nadomak Savskoga gaja... To je moglo biti u snu, ali i u tramvaju - a i tramvaj je mogao biti u snu i san u tramvaju. (41. str.), 1 Friedrich Neitzsche - Po stilu svoga pisanja, Neitzsche (1844. - 1900.) predstavlja posebnu pojavu u filozofiji. Pisao je u aforizmima, metaforama i kratkim razmišljanjima, ne izgrađujući filozofski sustav poput npr. Hegela. Njegova tema je duboko nezadovoljstvo načinom mišljenja i življenja u njegovom vremenu. Nije se raspravljao s drugim filozofima, nego s usvojenim, uobičajenim duhom vremena. Smatrao je da su individualnost i strast potisnuti kulturnim modelom koji potiče ne misaono uklapanje u postojeći moral i društvene norme. Najpoznatije Neitzscheove knjige su Tako je govorio Zaratustra, Volja za moć, S one strane dobra i zla i Genealogija morala. Iznad svega, pripisuje mu se i tamna strana misli, te kritika vremena u kojem je živio. 156 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
Kako bi izgradio lik POBJEDE na kraju iste pjesme: No, bilo je tu i još nešto kao prkos i ponos, / kao da si dio sebe uspio sakriti od ništavila, / ali to još ne uspijevaš pokazati na izrazu lica... U predočenom slijedu je davno usvojena slika stvaranja svijeta i osvjetljenje tame kao nepoznanice iz koje mistično nastaje SVIJET dobrostivom nakanom Boga. Takav etički kodeks prepoznat je i usvojen iz okrilja obiteljskih tradicija i teološko-filozofskih nastojanja sumnje iz koje kod ovog autora izrasta odrediva perspektiva moralnih načela kako bi čovjek osjetio zadovoljstvo i poštivanje osobnosti. Narativni postupak počinje od bližeg i poznatog, kako bi koncentričnim slijedom širio temu u službi ideje:... da bude prilika... našega života! (45. str.). Pri tome, autor je suviše osviješten da bi se moglo govoriti o slučajnom uzorku. Toliko je ponovljenih primjera da se mora priznati kako Vladić suvereno i suvremeno vlada pjesničkim zanatom i da mu to umijeće osigurava bitno mjesto u hrvatskoj književnosti. Psihološke analize, sadržaji snova ostavljeni sami po sebi dodiru jasnoće iskaza, čest su instrumentarij pjesničke tvorbe. Razgovor s onostranim, određena misaona uspostava dijaloga, nije samo produkt snova. Veza postoji od neživog do živog, od znaka koji je polazište kako bi se krenulo u točno određenom smjeru. Nema lutanja niti gubljenja vremena u pronalaženju smisla. Sve teče kao na celuloidnoj vrpci, slike pokazuju određenim slijedom kako bi uslijedio zaključak općeg dojma:... razapet između suza i zova!. (47. str.). Kod Vladića sve upućuje na fenomenologiju vjere, vjerničkoga iskustva, biblijskih postulata, Kristovog puta, stvaranje Svijeta, pravde i vjere u pravednost, opreza koji mora biti vječito nazočan kako bi se spriječilo zlo, loši utjecaji, poroci, čak i misao ako je izvan etičkih i estetskih načela:... kristalna jasnoća volje za životom,... (55. str.), ili Može li ikada biti kasno / i što vrijeme znači za nagovještaj vječnosti? (57. str.). Pjesnik vrijeme podrazumijeva kao nemjerljivu konstantu, a jedinične vrijednosti su samo za prolazne živote u kojima počesto zagospodare znakovitosti, opčinjenosti prirodnim fenomenima koji napajaju energijom i krijepe misli:... povrh mjesta koje je nekoć pripadalo njemu / raskrililo se zvjezdano nebo - // toliko sjaja, toliko sjaja.... (60. str.). Osjećaj za slikovnim ne prelazi granice dopadnosti, nego pojačava slikom doživljajni svijet svjetlosnim efektima. Što je sve u pjesnikovom svijetu dokučivo? Možda najbolje kaže on sam: Nema nikoga, a ne mogu se maknuti od punine!. (61. str.). Ustvrdio sam već, tražiti u sebi! Tražiti odgovor i čuti govor. Govor će odvesti do rješenja ukoliko ga znamo čuti, prepoznati boju, glazbu, jezik, misao i prenijeti u stihovnu formu. Vladić je rijetkost suvremenog pjesništva koji svoje teme oblikuje uzvišenim etičkim normativom, nekako, više osjećajem nego zanatskom gradnjom, iako i za to treba određeni senzibilitet nutrine: To se događa na putovanju kada u slobodi narastem toliko / da svaki izbor postaje potvrda života.. (63. str.). U obiteljskim gibljivostima mnoštvo je simbolike, ponašanja, psiholoških trenutaka koji privlače autora i koji sličicu prepoznatog usustavljuje u opće, sveprihvatljivo. Njegove oči su širom otvorene u vječitoj povezanosti stvari, pojmova i ljudi, sastavnicama smrti i života koje ne razdvaja nego sjedinjuje u život različitog intenziteta dajući i jednom i drugom vrijednost kroz prizmu duhovne trajnosti, umjetničke ljepote koja nadvisuje i nadživljuje svog tvorca, osigurava mu vječnost: Doista, svi smo djeca Svemoći!. (70. str.). Književne vrijednosti, stvarnost o vrijednostima koje neki nose u sebi, oslikane su u, Pjesničke knjige, pjesmi posvećenoj A. M. Wierzbickom:... Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 157
razmijenismo pjesničke knjige! - pokret od ruke do ruke bješe kratak i brz, kao da je riječ o dragocjenosti za koju nitko ne zna, ali čija je veličina tolika da se izdaje sama od sebe.... (78. str.) Sigurno je da se književna vrijednost Vladića nameće sama od sebe! 2. Drugi dio knjige autor je upotpunio, Poetika kao mišljenje pjesme II (Od pjesničkoga stvaralaštva do istine o čovjeku) s nadnevkom od rujna 2008. (od 81. 129. str.), što je hrabar izazov još od slavnog Aristotelova djela O pjesničkome umijeću. Suvremeni pjesnici su pisanu retoriku zamijenili govornom, jer govor obično ne ostavlja trag. Zašto je to tako i zašto smo nezadovoljni položajem pjesništva u žanru lijepe književnosti, ili taj problem gledamo iz sjenke osobnog kuta i iskustva nezadovoljni pomacima koji nam se čine obezvrijeđenima, ili je problem jasniji, vidljiviji kroz način kojim priopćavamo određeno konzumentima takvoga rada, umjetničkoga pregnuća čija je gorljivost nedostatna da izazove pozitivnu energiju budućeg, aktualnog čitatelja? Misli li Vladić tako kada kaže: Pjesništvo nama govori, a mi o pjesništvu govorimo a oboje se rađa i narasta istodobno. Tek kada postanemo sposobni govoriti o pjesništvu, pjesništvo nam progovara. Što smo više sposobni, više nam govori.? (81. str.). Dobro je što se služi samo svojim procjenama, samo svojim stavom, smislom i iskustvom, osjećajem za ono što jest bit pjesme i što bi trebala biti recepcija do srca čitateljstva. Svoja iskrena razmišljanja, stavove o pjesništvu, podijelio je na interesna pitanja: Stvaralaštvo vjerodostojno ljudsko, Privlačnost, Razumljivost, Vremenitost i vječnost, Novost, Učinkovitost, Nedokidivost motiva, Smrtnost kao motiv, Idejna slika svijeta i pjesma, Katoličko pjesništvo, Različite određenosti katoličkoga pjesništva, Na koncu, čineći prosudbeno-analitički vijenac interesnih osjetilnosti po određenim pitanjima, služeći se ponegdje i komparativnim prijedlošcima: Govoriti o pjesništvu nije moguće a da to ujedno najbitnijim dijelom ne bude i govor o svakom vjerodostojnom ljudskom činu, koji je vjerodostojan jedino ako je stvaralački. Stvaralaštvo je čudan spoj pasivnosti i aktivnosti, izloženosti i zauzetosti i jedan i drugi pol u njemu je očitovan do krajnosti, a ipak nimalo na štetu njihove oprečnosti, neupitne razgraničenosti, ali i nerazdruživosti. (82. str.). Ovakva složenost je pitanje na koje treba tražiti odgovor, ako je moguć opći, jer svaki pojedinačni sud je osobeno pitanje za sebe. Dakle, odgovor je negdje, između. Pjesništvo, potreba za pjesništvom je ono što nas drži u domeni akcije stvaranja, oslobađanja suviška energije koju pojedinac nosi u sebi i čiji senzibilitet ispoljava svoju kreativnu potrebu kao stvaralački čin, i čijega se nagona ne može osloboditi ako je istinski izazvan potrebom za komunikacijom takve vrste, što je kod pjesnika osjećaj stvarnosti i potrebe koje se ne može osloboditi osim pisanjem: Pjesništvo nas uči ne samo da se čovjek ne smije zauzimati izvan stvaralaštva, nego i da svaki čovjek može stvarati. Pjesništvo je u tom smislu puno optimizma. (83. str.). Kao i svugdje, i u pjesništvu dolazi do uspona i padova, bilo da se radi o idejnom gubitku ili jednostavno nedostatku teme koja postaje površna, već obrađena, a onda 158 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
dolazi do jezične ukočenosti i gubitka raskoši meta-jezika, kada slike nestanu i kada se pjesničko umijeće svede na patetičku opisnost bez umjetničkog i estetskog dojma. Utjecaji izvana su veoma bitni: To da se život dobrim dijelom mora odvijati mimo tako postavljena uvjeta u stvaralaštvu to niti je istina niti se time razgraničuje čovjekovo polje odgovornosti unatoč tomu što se činjenično odvija. (83. str.). Stvarnost i stvaralački čin pjesništva imaju neraskidivu vezu. Promjene raspoloženja izazvana izvanjskim, nekim stvarnim događajem, mijenjaju i psihološki svijet iz kojega dolaze emocionalna viđenja drukčija, u zavisnosti od radosnog ili tužnog utjecaja izvana. Ako ovome dodamo mogućnost stvaralačkoga, kao da dolazimo do negacije. Izazvana raspoloženja bi trebala omesti stvaralački čin, što nije prihvatljivo, kao i kada bi se tvrdilo kako upravo intenzivna promjena raspoloženja stvaraju volju za stvaralačkim izrazom: Kada bi stvaralačka moć izvorno bila moć čovjeka, onda čovjek ni u jednom trenutku ne bi mogao ništa drugo do li stvarati. (86. str.). Uzmimo ovaj fenomenološki trenutak kao moguć čin čovjekovog stvaralačkog, ali, ostaje pitanje: može li se na takav način postići privlačnost? Kome je privlačnost sklona? Donosi li, može li donijeti umjetničku vrijednost? Ovdje bi to trebalo biti osnovno, a ne lament o privlačnosti koja sama po sebi ne služi svrsi: Prava privlačnost jest ona koja se kroz pjesmu otkriva u samom sebi, tako da se nastavlja u njoj i od nje živjeti, bez razvijanja bilo kakve ovisnosti o samoj pjesmi koja ju je prouzročila. (87. 88. str.). Bila privlačnost ili ne, bili za određenu misao i njezin slijed ili suprotno, moramo se složiti kako Vladić ima stil koji suvislo gospodari temom i ostvaruje idejna načela dubokom promišljenošću o bitku svih umreženosti, pa to čini i sada, kada je u pitanju pjesma i odnos: pjesnik, pjesma, čitatelj. Ovakav tekst je već duže vrijeme trebao interesu književne scene. Zato je dobro da je došao iz promišljanja filozofa, etičara i književnika, u jednoj osobi, a razlogom je što pjesništvo već duže vrijeme doživljava očit pad popularnosti kada su suvremeni pjesnici u pitanju: Privlačnost pjesme, da sažmem, privlači čovjeka samo zato da bi ga privukla njemu samome, dozvala u njegovu čestitost i cjelovitost, zacijelila ga, i tako otklonila svako rastojanje između njega i života. To je stvar trenutka, ali u pitanju je takva kakvoća za koju trajanje ne može biti mjerilo. (89. str.). Ovdje se radi o vrhunskom djelu neprolaznih umjetničkih vrijednosti, za što postoji i opravdanost i odgovornost, ali kako i tko je sposoban učiniti takvo što? Koliko se rađa istinskih pjesnika s unaprijed određenim smislom za stvaralačko i lijepo, a koliko onih koji odrede zadatak i kojima pjesništvo posluži do određene granice na putu do cilja, a zatim ga prezreno odbace? Prvi žive pod vampirizmom svoga bogatog duha, a drugi su dio tog vampirizma nad svojim duhom, pjesmom, umjetnošću uopće, imajući pred sobom materijalnu vrijednost cilja. Prateći slijed, nailazimo na Razumljivost. Razumljivost dolazi i od naše mogućnosti zapažanja, našega senzibiliteta za lijepim, jednostavnim, prirodnim i bliskim, ostvarenim ne samo kroz umjetničko djelo, kroz pjesmu, nego i kroz našu moć i uzbuđenja koje izazove nesvakidašnji utjecaj djela koje nam se čini poznato, blisko, razumljivo i toliko realno i neopterećeno da postaje dio nas samih, mijenja naš pogled na svijet i odnose spram vrijednosti. I o tome Vladić govori iz rakursa etičnosti i iskustva: Ono što je nerazumljivo ne može nikoga privući. (90. str.). Ova osobna perspektiva percepcije upućuje kako pjesničko umijeće treba biti jednostavno izrečeno kako bi bilo razumljivo, blisko čitatelju i upotpunilo njegov doživljajni svijet promjenama raspoloženja. Svakom Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 159
čitatelju se neka slika, stih, urezao u pamćenje i može nebrojeno puta ponoviti isto, a samo je jednom pročitao ili čuo rečeno. Moć slikovnog je trajno: Na primjer: premda se na misu, liturgiju, može gledati kao na cjelokupno umjetničko djelo; glazbeno, pjesničko, slikovno, oblikovno, dramatsko itd. koje je kroz stoljeća kultiviralo tolike duše mnogih naroda jasno je da je srž mise dokučiva kao nešto u službi čega stoje sva ta umjetničko-oblikovna očitovanja a to je spomen i čin Isusove muke, smrti i Uskrsnuća kao otkupiteljskog čina. (91. str.). Što možemo dokučiti u pjesmi? Može li biti dovoljno ako prepoznamo formu i kažemo kako to pjesma jest, ili treba tražiti smisao poruke iz tijela forme? Za umjetnost, ovo drugo je znakovitije, još ako počiva na etičkim načelima, onda je bliže istini, bliže životu i njegovim praktičnostima koje tražimo, bar u ovom slučaju, jer jasno je kako postoje i oni koji traže svoj izraz izvan etike, izvan uljudbenog odnosa čovjeka spram subrata mu, po volji Boga kroz slobodu duha i tijela. Pjesništvo u sebi nosi vremenitost i vječnost kao dvije paradigme, dva antipoda različitosti i sličnosti, odbijanja i privlačenja što proizlazi iz uzajamnosti. Vremenitost je trenutak stvaranja, mjesto, ideja izazvana tematskim viđenjem, a ako je umjetnički uprizorena skladom slika i neobičnošću riječi koje prepoznajemo u tekstu kao službu ljepoti, onda postoji vjerojatnoća prelaska u vječnost. Ako pjesnik ostvari prvo, nameće se drugo. Dobra pjesma se nametne sama, čitanjem ju doživljavamo, uzbuđujemo naš doživljajni svijet, spoznajemo novo kroz zadovoljstvo. To zadovoljstvo daje trajne promjene kroz napamćeno iskustvo: Jednom pjesma zauvijek pjesma. (92. str.). Sigurno je kako će se pjesništvo održati unatoč promjenama i zahtjevima, unatoč formi i tematskom interesu. Oduvijek je bilo i u budućnosti će biti onih koji osjećaju sredinu, osjećaju svježinu jezika, te će na sebi svojstven način izvršiti zadatak pjesničke komunikacije na upečatljivo slikovan način. Tako iz osobnosti autora izniču novosti drukčijeg načina priopćavanja, dok pjesnička forma, tema i ideja mogu imati iste osnove. Ovdje Vladić govori o onome što je novost, praveći komparativan primjer između Bécquerove pjesme Ako na ljuljanje... i A. B. Šimićeve Povratak, na 95. stranici, dajući primat pjesniku i njegovom unutarnjem doživljajnom svijetu koji se ostvaruje u svezi s izvanjskim: Ta izvorna obdarenost pjesmom, koju onda pjesnik samo razlaže u stihove a nama se očituje kao novo očitovanje privlačnosti, moguća je samo zahvaljujući strogo određenoj, ali neizrecivoj, mjeri prisutnosti/odsutnosti samoga pjesnika u njezinu nastanku. (95. str.). Po Vladiću, novost dolazi od privlačnosti, a u svemu treba se čuvati viška, ponavljanja, nepotrebnih opisa, a stvaralačkoj snazi pridodati istinski i metafizički svijet čovjekov; bolje reći, pjesnikov. Učinkovitost dolazi od snage privlačnosti, a sveukupnost čina ima utjecaja na društvene gibljivosti. U slojevitim umreženostima pjesništvo je sveukupnost stvaralačkog, kreativno uspješnog materijaliziranja teme, ideje i estetske ljepote koja zadovoljava čitalačke potrebe. Otuda i jest njezina učinkovitost i snaga učinkovitosti: Učinkovitost pjesništva stoga, ipak, može značiti formiranje čovjeka kroz pjesništvo a onda i društva, zajednice, budućnosti. (100. str.). O nedokidivosti motiva ovdje se govori o osobnom iskustvu samoga autora Vladića kao pjesnika: U mom pjesništvu, u svakoj pjesmi motiv je u samom začetku uzdignut na najopćenitiju razinu, na razinu vlastite nedokidivosti. (101. str.). Isto bi za sebe mogli 160 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
reći gotovo svi pjesnici? Vladićev pjesnički motiv u ovoj knjizi je motiv smrti, što ustvrđuje i sam, a što je uočljivo pri čitanju, međutim, smrt kod njega u ovoj knjizi, nije gubitak, nije ništavilo, nije crnilo, nego prelazak u drugo stanje bitka, stanje duha i duhovnih vrijednosti vidljivih kroz ostavljeno djelo: Hegelovo mišljenje da će umjetnost okončati tako što će prestati biti značajna za najdublje težnje ljudskoga duha nije predvidjelo mogućnost da umjetnost, pogotovu pjesništvo, ne ustrojava sebe na površini ljudskoga života kroz koju samo letimično zasija ono dubinsko, nego da bude satkana od svih onih ideja koje ne mogu izgubiti na značenju za ljudski život sve dok takvoga života uopće ima. (103. str.). Lamentirajući nad svojim, vidljivo je i komparativno mišljenje s drugim i drukčijim u nakani upečatljivijeg pojašnjenja tematske odrednice, motiva. U ovisnosti o pjesničkoj samostalnosti, tradicijsko praćenje ostvarenih pjesničkih ljepota može biti dobar put u kreaciji samostalnih određenja. Tek ako pjesnik uspije pronaći svoj način izraza prateći svoj motivski nagon unutarnjeg, pronašao je i određeni put, stil, način da se izražava prepoznatljivo u cjelokupnom stvaralačkom opusu, koji se onda može nazvati njegovim. Vladić ima taj put izgrađen, prepoznatljiv, u suvremenosti i u tradicijskoj niti kojom ostvaruje dopadnost. U svemu, motivika je raznorodna, ali može biti i jedinstvena. Smrtnost kao motiv, u odnosu, na život nije, kao što sam već ustvrdio, gubitak, nego mogućnost da se sumiraju vrijednosti i jasno, sistematski predoče. Vladić filozofski odvaja smrt od smrtnosti. Smrt je kod njega oblik trajnosti, materijalan, dok je smrtnost referenca intelektualnog, emocionalnog djelovanja i produkta tog djelovanja: Doživjeti, osvijestiti, promisliti takvo stanje smrtnoga života koji je ujedno i vlastiti život eto nas na pragu pjesničkoga duha. (106. str.). Dakle, na pragu?... Oprezno od teoretičara i znanstvenika, jer; ništa nije konačno. Sve je dramska nedovršenost u dovršenosti. Sve se želi dopasti, biti lijepo, jednostavno, uzvišeno čisto i oslobođeno suviška, baš kao što to nastoji pjesma, pjesnici, a o čemu, u trenutku očekivanoga prevrata i otklona iz kandži nerazumljivog antimodernizma nekih autora, ovkva teorijska postavka na osobnom iskustvu zavređuje svaku pohvalu. Kao autor, Vladić to ne čini zbog sebe, nego žrtvuje sebe zbog drugih. On svoje djelo, svoje umijeće, stavlja na oštricu stvarnosti što treba biti svjetlo novom. Samo po sebi, sam čin; hrabrost je autora da pokazivo čini na svom primjeru materijalnog, pjesničkog ostvarenja, iako ima i primjere komparativnog drugih autora, što je to i kako treba teći misao, kako graditi naraciju da bi pjesma bila dostatna sebi i dopadljiva drugom. Sam pristup otvara otvara temu smrti dajući prednost životu. Strah gubi utrku i život postaje vrijednost, baš kao što to zapisa prof. dr. sc. Mijo Nikić (Vesna Bilić i suradnici: Izbor tema za satove razrednih odjela : Naklada Ljevak; Zagreb, 2005. u Strah, 205. 206. str.): U razmišljenju o strahu ne možemo mimoići strah od smrti, jer je on najjači i, po svemu sudeći, nalazi se u korijenu svih naših svjesnih i nesvjesnih strahova i tjeskoba. Čovjek je biće stvoreno za život, a u isto vrijeme strukturalno uplašeno i ugroženo smrću. Samo onda kad pobijedi smrt moći će osjetiti što znači živjeti bez straha i tjeskobe. Iskrena, autentična ljubav pobjeđuje svaki strah, pa tako i strah od smrti. U ljubavi nema straha.. Jasno je kako i pjesnika na stvaranje goni ljubav. Da nije ljubavi, njegova upornost bi prestala. Ljubav ima smisao i cilj, a pjesniku je ljepota ljubav a cilj pjesma. Pošto imamo pjesnika, onda je jasno što mu cilj jest, a u općem dobru postavlja pitanja i daje suvisle odgovore. On zna da je smrt neminovna, ali je neminovna i kao pokretačka snaga u čovjeku kako bi stvorio neprolazno djelo, što želi i što nastoji svaki pjesnik. Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 161
Tako dolazimo do Idejna slika svijeta i pjesnik. Pjesmi je tijesno u ljušturi teme, zato slikovno pomaže idejnom rješenju kako bi se došlo do ljepote zgušnjavanjem ideje u slikovnu riječ. U pjesničkom umijeću cilj prelazi iz osobnog doživljajnog u opće, te kao opće dobro utječe na promjene svijeta, ponašanja pojedinca, a uzrokom je i pjesnikov pogled u budućnost, slikovna poveznica prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Sama: Pjesma kao da nam govori: to nije to, nego nešto posve drugo, ali ipak to. To može biti to, jedino ako pristane biti posve drugo. Eto, to posve drugo k nama nadolazi kroz pjesmu. (109. str.). Kroz pjesmu se reflektira ideja koja samo u pjesmi ima svoj puni smisao. Vladić se bavi ovim problemom odvojeno, a onda traži odgovor u kojem bi želio znati što ima prednost: pjesma ili ideja? Uspije li svaka pjesma ponuditi ideju kao rješenje određenog? Ovdje bih dao prednost talentu koji uspijeva prepoznati trenutak kako bi na osnovi emocionalne inteligencije došao do cilja, ponudio rješenje. Neke pjesme ne nose u sebi jasnost rješenja, a to je odlika njihovog tvorca. Sam senzibilitet pjesnika, odluka i odlika da se opredijeli, počesto imaju utjecaja na stvaralaštvo. Vjera donosi uznosite rezultate jer su i same teme priroda visoke etike. Nakon životnog djela Drage Šimundže: Bog u djelima hrvatskih književnika xx. stoljeća, ova tema nam je postala mnogo bliža. Katoličko pjesništvo odiše duhom sjete, svetosti, veličine Boga, ali i određenim dostojanstvom koje teži pronaći suvislu mjeru između dobra i zla, između Boga u čovjeku i čovjeka u Bogu: Pritom se iz svojevrsne, čak i dobrodušne, zastupljenosti ili lažnoga obzira ili stvarne lijenosti i nesposobnosti previđa da je na taj način čovječnost ispražnjena od svoga tumačenja, smisla, i da je ispunjenje uvjeta takvoga njezinoga poništenja omogućilo ujedinjenje oprečnosti ili razvodnjenosti oko ničega. Kada se ode korak dalje i čovječno protumači kao kršćansko, onda se, dakako, nailazi na poteškoću opravdanja: zašto kršćansko, a ne islamsko, židovsko, hinduističko, ateističko itd. (115. str.). Vidljiva religijska kultura, kultura poštivanja vjere kao jedinstva u Bogu, sveukupnosti, Vladićev je etički kodeks sveprisutan i u ranijim radovima. Po njemu, svaka bi vjera morala, mora, izrasti iz poštivanja i ljepote odnosa, duboko usađena prijemčivosti čovjeka koji korijenski osjeća Boga kao jedini ispravan put u nebo. Zato čovječno ne treba određivati samo mišlju nego i djelom. Djelo je život koji ima mogućnost. Mogućnost se ogleda u slobodi tematskog i idejno-estetskog izbora pjesnikovog, a djelu mogućnost kojom nastavlja slavu svojega tvorca, u čijem je stvaranju sudjelovao i prst Boga. Teško je dosegnuti kako to pjesnici stvaraju. Oni u svojim autobiografijama čine ispise osobnih impresija, te je teško, nemoguće govoriti o stvaralačkoj matrici. Ipak, neke paralele se mogu komparirati, što Vladić i čini. Nešto je odredivo temom, formom, ali, postoji onaj nedokučivi eliksir osobnog pečata koji pomaže da se riječima dokuče svjetlosni trenutci. Ovdje je određeno da se radi o katoličkom pjesništvu koje opet ima Različite određenosti katoličkoga pjesništva, a ogledaju se tematskim okvirima koje slijede: 1. Pjesme satkane od doslovne kršćanske, katoličke pravovjernosti, u kojima se doslovni smisao pjesama poklapa sa smislom idejnih određenosti katoličkoga vjerovanja.. (120. str.). 2. Pjesme koje spajaju upitnost na razini životnih iskustava s odgovorom u okviru kršćanske, katoličke pravovjernosti.. (121. str.). 3. Pjesme koje se zadržavaju samo na razini upitnosti životnih iskustava, ali bez izričitoga spajanja s katoličkom pravovjernošću kao odgovorom, ali kojima upravo to što su pjesme ne daje da potonu u izolaciju od iste.. (123. str.). 4. Pjesme koje doslovno proturiječe katoličkoj pravovjernosti (pa i tako da 162 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
upitnost spajaju s odgovorom u okviru neke druge pravovjernosti), ali koje ne mogu do kraja prodisati kao pjesme, ako ih nije moguće vratiti onom smislu koji naznačuju, ako ih nije moguće vratiti onom smislu koji naznačuju, iako ne iscrpljuju, idejne određenosti iste pravovjernosti.. (124. str.). Ova određenost se može učiniti i drukčije, ali ovakvu kakva jest prihvaćamo zato što nemamo drugu, ili nemamo ideju, ili ne osjećamo potrebu za drukčijim. Kako god bilo, mora se priznati stvarnost teoretskih postavki jer su zorno poduprte primjerima, što donosi istinu, a istina nema nakanu preobrazbe ako je istina, kao i njezina antipodna inačica laž. I ovakve suprotnosti čine smislenu formu, recimo; istina je kako je ovo laž, ili; laž je kako je ovo istina...: No sigurno je barem ovo. Pjesma ne može samu sebe protumačiti ni opravdati.. (127. str.). Ulažem sumnju, jer pjesma svojom trajnošću opravdava sebe, a izazvanim nemirom osjetila tumači svoju vrijednost, no ne tumači sebe. Vladić je provjereni tumač ljepote, nadajmo se i mi. Knin, 11. veljače 2009. Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 163
164 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
galerija Mile Stojić Ruža u nevremenu O ružo, čisto opiranje... Rilke Zlatko Ugljen, profesor, trostruki akademik, neimar remek-djela naše moderne, tvorac arhitekture postojanosti, ove godine navršava osam desetljeća života. Grad Mostar, u kome je Zlatko rođen i kome je darovao jednu od najljepših svojih građevina, izbrisao je tu umjetničku zadužbinu s lica zemlje. Zaborav cvate u našim porušenim gradovima, a njegovi ružni divovski cvjetovi od betona, aluminija i stakla niču i zbore o sveopćoj duhovnoj pustinji naših dana. Wozu Dichter in dürftiger Zeit (čemu pjesnici u oskudnom vremenu)?, pitamo se u nevjerici, kao što se nekoć pitao Hölderlin u svojim mračnim, proročanskim elegijama. U jednom sam poetskome zapisu rekao kako je Ugljenova nevolja u tome što su neka vrhunska arhitektonska djela što ih je sagradio doživjela već za njegova života sudbinu heraklitovskih kamičaka, s kojima se igra zločesto dijete vremena. Ali ono što je jednom sagrađeno ne može se srušiti, ono ostaje zauvijek u riznicama duhovnog stvaralaštva. Njegov bogati stvaralački opus uglavnom čine javne zgrade kao što su kulturne institucije, gospodarski, stambeni, sportski i sakralni objekti. Pored hotela Ruža u Mostaru, izgradio je i hotele Bregava u Stocu, Kalin u Bugojnu, Vučko na Jahorini, koje su osloboditelji, također pretvorili u šut i pepeo. Kad dođe nevrijeme i led - prve stradaju ruže. Visokim arhitektonskim nagradama i priznanjima odlikovana su zdanja Narodnog pozorišta u Zenici, te Bijela džamija u Visokom. Arhitektonskim draguljima smatraju se rezidencije predsjednika SFRJ Gorica kraj Bugojna i predsjednika Predsjedništva SR BiH u Sarajevu (danas Libijski konzulat), rezidencija Izvršnog vijeća SR BiH na Tjentištu, te rezidencije Rijaseta Islamske zajednice BiH. Nesvakidašnjom ljepotom i skladom blješti pošta u Visokom, te nekoliko individualnih kuća (B. Mikulić, V. Jarak, V. Cerović), nekoliko planinarskih domova i ugostiteljskih objekata (Stojčevac kraj Sarajeva). Javnosti je manje poznato da je Ugljen kreator i niza skulptura i spomenika (Sarajevska menora, kip Deset Božjih zapovijedi u Muzeju Jevreja u Sarajevu, spomenik u Pržićima kraj Vareša, spomen-obilježje poginulim braniteljima Tuzle), te nekolicine glasovitih interijera. Pored hotela i rezidencijalnih zdanja, stožerni dio Ugljenova opusa Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 165
čine projekti islamskih i katoličkih sakralnih objekata. Od projektiranih džamija (Visoko, Tuzla, Stolac) najčuvenija je Šerefudinova bijela džamija u Visokom (1969.), za koju je dobio međunarodnu nagradu za arhitekturu Aga Khan i koja je ušla u sve enciklopedije suvremene arhitekture. Ta je džamija prije dvije godine od mađarskih arhitekata izabrana za jednu od tri najbolje osmišljene moderne bogomolje u Europi. Prošle godine u Njemačkoj je objavljen atlas moderne arhitekture Sakralbau Rudolfa Stegersa, gdje je Ugljen uvršten među najznačajnije autore sakralnih objekata na Planetu. Zanimljivo je da ovaj arhitekt više desetljeća gradi objekte Franjevačke provincije Bosne Srebrene - kao da je, poput Andrića i Jurkića, upravo u ovoj redodržavi našao svoj duhovni i umjetnički azil. Možda je to u našim kaotičnim uvjetima i amanet za povijesno pamćenje, jer su upravo bosanski franjevci znali sačuvati ono najvrednije. Projektiranje katoličkih sakralnih i stambenih objekata započeo je mostarskom katedralom (1972.), da bi tijekom četiri desetljeća ostvario cijelu nisku bisera, koja završava crkvom u Plehanu, čije sam gradilište posjetio skupa s arhitektom prošlog ljeta i tom prilikom zapisao: Dok je nosorog mržnje rušio romaničke plehanske portale, Ugljen je u ratnim zagrebačkim danima stvarao novi lik crkve. Danas je već izgrađena njena glavna lađa, koja svojom ljepotom svjedoči o trijumfu duha nad barbarstvom, ali i poziva na povratak. Njezin umjetnički i duhovni signum dopire sve tamo do Save i dalje u slavonsku ravnicu. Do kraja svijeta. Pred novom crkvom dočekuje nas fra Mirko Filipović, gvardijan. Ulazimo odmah u novi crkveni prostor, u kojemu nas sa stropova obasipaju slapovi svjetla. Čitava jedna nijagara sjaja. Ugljenovska bjelina i imaginacija stvaraju dojam duhovne elevacije, a sklad linija budi u nama najdublje estetsko čulo, ono po kome smo slični bogovima.( ) Arhitekt daje instrukcije građevinarima, kako ukomponirati veliki križ u prostor oltarski. Taj križ - mozaik radio je u posljednjim danima svog života slikar Ljubo Ivančić, specijalno za novu crkvu. U Zlatkovoj umjetničkoj viziji križ će u sakralnom prostoru biti nešto iskošen, kao kurzivni slog svemirske ode ljudskoj žrtvi, temelju našega opstanka i postojanja Ugljen je pjesnik među našim arhitektima. Kao onaj antički kralj Mida, on sve što dotakne pretvori u žeženo zlato. Boraveći u ljeto 2004. u blizini mostarskog obnovljenog mosta, sjetio sam se riječi Propovjednikovih o vremenu gradnje i vremenu rušenja. Gradnja je ponovno pokazala da je nadmoćna u toj igri, pa tako i kad je u pitanju Sinanov učenik Hajrudin, čije se arhitektonsko djelo petrificiralo u vremenu. Snatreći tako nad ruševinama Ruže, napisao sam pismo Ugljenu, koje sam već objavio u knjizi stihova: Gledajući našu razorenu zemlju Često pomišljam na Vas: nemate razloga Za tugu, jer znate da ruka tvorca uvijek Ide jedan potez ispred ruke rušitelja Inače naš svijet ne bi bio moguć. No, Vaša je tuga beskrajna. Jer je u Vašim skicama i zdanjima Živio duh preobrazbe škrtosti u 166 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
Obilje (ah, takav je naš lijepi dom!) Čudo pretvorbe, trijumf stvaranja U Vašim bijelim, kamenim plohama Duh šipka, loze, vječnost masline. No, Vaša je tuga beskrajna. Vođeno potezom predaka, kovača Vitkim turskim, mletačkim apsidama Oko je znalo da sagrađeno jednom Vječno živi i ne može biti uništeno Ni kada barbari na označenom tlorisu Podignu bunker, a za kapitel vežu konje. No, Vaša je tuga beskrajna. Jer ste darivali ljepotu onima Kojima ona nije bila suđena Pjevali tamo gdje je pjesma nepoznata. U Vašim nebesnim hramovima (Obasjan božanskim sjajem, je li tako?) Odzvanja akord pukotine, zvon pluga Što u zemlju vratio je sjaj Kartagine. (Pismo Zlatku Ugljenu, iz knjige Večera bez politike, Zagreb 2005.) Pod Kartaginom sam tad asocirao naše jadne živote, jednu zemlju koja je svojim pojedinačnim duhovnim rezultatima ozbiljno nadmašivala susjede i zbog toga ju je, valjda, trebalo razoriti. Zemlju koja je dala dva balkanska nobelovca, ali i zemlju koje su se njezini najznačajniji duhovi i umovi permanentno odricali. Nešto je u njoj u svakom času sveto i prokleto. Kad je u pitanju Ugljenova estetika, dr. Sadudin Musabegović upozorava da autor pripada arhitektonskoj moderni, koja je konstruktivno načelo uzdigla do obaveznoga metoda arhitektonskog stvaranja..., ali isto tako on ne zanemaruje lokalnu i regionalnu poruku od koje se gradi nova tradicija. Arhitekt sam kazuje kako je za tvorbu svog arhitektonskog kozmosa bio inspiriran nekim idejama Corbusierova učenika, a svog učitelja, Jurja Neidharta, kod kojeg je stanovao još kao dječak. Ako je točna Goetheova misao da je arhitektura okamenjena glazba, djelo Zlatka Ugljena moglo bi se predstaviti jednom simfonijom svjetlosti, sklada Orijenta i Mediterana, klasičnog naslijeđa, te osebujne prirode, zelene rijeke i radosnog lijeta galeba. Slijedeći tragove predačkih drvenih koliba i trajnih kamenih mramorova, on je ostvario, već smo naveli riječi slovenskog kunsthistoričara Stane Bernika, jednu arhitekturu postojanosti, umjetnički opus kakva nema u modernoj europskoj arhitekturi. Razgledajući monografiju njegovih djela koju je sastavio Bernik, jedan bečki arhitekt rekao mi je da je Ugljen kojim slučajem Ružu izgradio u Beču, tom objektu bi danas stizale rijeke arhitektonskih hodočasnika iz cijeloga svijeta. Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 167
Tko je ikad, bilo da je vjernik ili agnostik, stajao u lebdećoj crkvici sv. Pavla u Sarajevu ili u visočkoj Bijeloj džamiji - shvatit će da postoji veći i svjetliji život od ovoga koji smo prisiljeni živjeti u ovoj našoj kainovskoj dolini suza; pojmit će da postoje ljudi koje nismo ni po čemu zaslužili, a koji su nam darovali najuzvišenije darove vijeka. Zbog toga sam pisao da je njihova tuga velika - jer su stvarali ljepotu onima kojima nije suđena. Ali, danas je golema i naša radost što ovom izložbom proslavljamo životni i umjetnički jubilej jednog od njih. (Riječ na otvaranju izložbe Zlatko Ugljen pet desetljeća umjetnosti gradnje, u Založbi kralja Tomislava u Čapljini). 168 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
Ivan Vukoja Porijeklo Svijeta Povodom Skokine izložbe u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače u Mostaru. Svatko tko se jednom našao u stanju dugotrajne stvaralačke krize, nemogućnosti artikuliranja i izražavanja jer se u konačnici i nema što izraziti i uobličiti (a i da ima, slijedila bi pitanja zašto i kome), krene li, dakle, od tog iskustva odsutnosti, odbojnosti i praznine, na dobrom je putu razumjeti stanje koje bismo mogli odrediti kao stvaralačku predigru novom kiparskom ciklusu Stjepana Skoke. No, prije nego pokušamo smjelije zaploviti strujom koja je uobličila i na obalu izbacila Skokine skulpture, u duhu predigre i zagrijavanja predlažem razmatranje jednog misaonog slijeda, jednog intelektualnog zalijetanja u nepoznato kojemu nije cilj odgovaranje nego otvaranje pitanja. Postajanje čovjeka društvenim bićem uobičajeno nazivamo socijalizacijom. Ali, ako je čovjek društveno biće, to znači da je i uvjet njegove čovječnosti, njegovog postajanja čovjekom, također određen socijalizacijom. U nama poznatoj povijesti ljudskog društva, uključujući i razdoblje kojeg uobičajeno nazivamo moderna, socijalizacija se odvijala u okvirima narativa Velikih priča, ili zatvorenih simboličkih univerzuma koji su pojedincu omogućavali inicijaciju u stvarni život totaliteta društvenih odnosa. Upravo zbog svoje totalitarnosti i narativnosti, odnosno konačnosti, moglo bi se kazati da je taj proces socijalizacije bio barem relativno ograničen, odnosno na određenom stupnju socijalizacija je sve više slabila a formirani pojedinac kao autonomni i cjeloviti subjekt preuzimao je odgovornost i započinjao voditi samostalan, odgovoran i aktivan život. Govorimo, naravno, o idealtipskom slučaju. Jedna od karakteristika razdoblja koje dolazi nakon moderne i kojeg nimalo originalno, u duhu nje same, nazivamo postmoderna, je u stalnoj (re)socijalizaciji kao trajno nesvršenoj radnji. Pojedinac sve više biva izložen sve jačim utjecajima komunikacijskih i semantičkih polja nedovršenih priča u kojima se nova značenja i komunikacijski kanali toliko ubrzavaju, preklapaju i umnažaju da dolazi do mogućnosti hipertrofije cijelog društvenog sustava, a time i izokretanja smisla socijalizacije koja umjesto procesa konstituiranja društva samoproizvođenjem kroz nove članove, može postati proces društvene razgradnje i atomizacije pojedinaca. Tele-komunikacije vode prema tele-prisutnosti, u kojoj dolazi do ukidanja prostorne odvojenosti i izokretanja odnosa između daljine i bliskosti, tako da nam ono daleko postaje blisko, a ono blisko daleko; odsutnost postaje prisutnost i obrnuto, stvarnost privid, a privid stvarnost. U takvom okruženju svaka ljudska aktivnost, pa tako i umjetnost, logikom dominantnih duštvenih obrazaca Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 169
teži postati reproducijskom, rekreativnom i recepcijskom. Značenje se više ne nalazi u izravnom odnosu znaka i predmeta već u označiteljskom lancu prevođenja jednog znaka u drugi. Znakovi izlaze iz korelacije s predmetima i ulaze u odnos jednih s drugima, likovi izlaze iz fabule, i stupaju u intertekstualne odnose redistribucije radnje. Postajemo komentatori komentara, s agresije prelazimo na digresiju, s akcije na reakciju, s percepcije na recepciju i, za razliku od Crvenkapice, ne vraćamo se na put koji vodi do bakine kuće, nego lutajući cyber šumom Striborovom susrećemo likove iz drugih bajki i pretvaramo se u Alisu u zemlji čudesa. Ali, što je s predmetima? Gdje je nestala stvarnost? Iz čega se sve to razvilo? Postoje li neka primordijalna stvarnost/realnost društvenih odnosa, temeljni komunikacijski obrazac, vrhovni označitelj. U biblijskim kategorijama svijest o izgnanosti iz rajske stvarnosti, i time nastala svijest o samosti, temelj je svih oblika identiteta i posebnosti, a primordijalna društvena stvarnost: odnos između Adama i Eve, odnos između muškarca i žene. Za muškarca tako tijelo žene postaje prvi referentni objekt, a muško-ženski odnos razmjene uzajamne tjelesne sličnosti i različitosti prvi komunikacijski obrazac u kojem dolazi do usložnjavanja objekta na označitelja i označeno, znak i predmet. Penis tako postaje označitelj za muškarca, a vagina za ženu. Ova izložba pokazuje da se Skokina poetika, ili barem likovno-poetska intuicija, nadahnjivala u prethodno spomenutim okvirima. Žensko tijelo jedini je motiv njegovog recentnog kiparskog ciklusa, a vagina svedena na znak/simbol/totem središnja je skulptura ove izložbe. Slijedom uvodnih razmatranja, mogli bismo kazati i da se Skoko nije dao uvući u zavodljivu igru povezivanja raspršenih fragmenata stvarnosti u nove cjeline s novim značenjima. Njegova umjetnost nije konceptualna, nego materijalna, predmetna. U dihotomiji znaka i onog na što znak upućuje, Skoko uvijek ostaje čvrsto vezan uz predmet, odnosno, uz čulni doživljaj pretpojmovnog mišljenja. Imajući u vidu sve veću prevlast simulacije i simulakruma nad predmetnim svijetom i na njemu zasnovanoj stvarnosti, Skokine skulpture mogu se tumačiti i kao pokušaj da vlastitim umjetničkim djelima dokaže postojanje stvarnog svijeta. Ovdje nije riječ o redistribuciji i ulančavanju označitelja i značenja koja bi od nas tražila da, ukoliko želimo razumjeti djelo, moramo otkriti kod koji će nam omogućiti iščitavanje značenja, dekodiranje poruka. Nikakva poruka nije skrivena u ovim skulpturama. Ova djela su proizvod odnosa autora s predmetnim svijetom, a ne znakovima, značajima i konotacijama. Štoviše, ova djela su pokušaj bijega u pusto semantičko polje kako bi se tamo pronašla prvotna realnost, žena, žensko tijelo. Tek u odnosu s Evom Adam je počeo živjeti stvarnim ljudskim životom, a muško-ženski odnos razmjene uzajamne tjelesne sličnosti i različitosti, kako je već spomenuto, bio je prvi komunikacijski obrazac koji je proizveo prve znakove i značenja, ali ujedno je bio i najneposrednije doživljaj realnosti Svijeta, odnosno drugotnosti Drugoga. Predmetna svijest je tjelesna funkcija, što znači da se ne osamostaljuje prije no što subjekt izbori cjelovitu predodžbu o vlastitom tijelu, a on takvu predodžbu opet ne može steći izvan odnosa prema drugom (tijelu), ili pak, prema slici vlastitoga tijela u zrcalu. Slijedom toga se povratak predmetnom svijetu - i na njemu zasnovanoj realnosti/ stvarnosti - nasuprot svijetu slika, stvarnosti nasuprot prividu, odnosno ljudskoj prirodi nasuprot tehnološkoj simulaciji, može najneposrednije dogoditi kroz čulni doživljaj tjelesnosti suprotnog spola. Zbog toga se Skoko ne bavi konkretnom osobom ženskog spola, nego onim po čemu je žena muškarcu žena. Ovim skulpturama Skoko ženi ne 170 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
pristupa kao čovjek nego kao muškarac. On je u potrazi za putenim, čulnim doživljajem ženskog tijela oslobođenog svakog oblika osobnosti, zato svoje skulpture svodi samo na ona bitna i karakteristična ženska obilježja u kojima je najviša koncentracija ženske tjelesne esencije. U tretiranju ženskog tijela naglasak nije na njegovoj referencijalnosti prema drugim tijelima, mogućim konotacijama i kroz povijest i sadašnjost, u njega upisanim značenjima. Ovdje nije riječ o reprezentaciji stvarnosti, ne postoje stvarni modeli koje skulptura oponaša i plastično predstavlja u drugom materijalu. Ne postoji ni neki ideal ljepote kojeg Skoko želi prikazati, odnosno dosegnuti svojim skulpturama. Ne polazi se od izvanjske forme, nego od iskustva čulnog doživljaja ženskog tijela, iskustva za Skoku najsnažnijeg i najneposrednijeg doživljaja stvarnosti. Stoga smo već kazali da se ove skulpture mogu tumačiti i kao Skokin pokušaj da u svijetu slika, vizija i simulacija vlastitim umjetničkim djelima dokaže postojanje stvarnog svijeta i sebe živog u njemu. Osjećam život u sebi i u drugom biću dakle jesam, kao da nam ovim skulpturama Skoko želi kazati. Pritom su ove skulpture u isto vrijeme i lijepe i ružne, i nakićene i osakaćene, i čedne i opscene, odnosno, s onu stranu svih tih kategorija. U ovom ciklusu nema zadane estetske niti stilske norme prema kojoj bi se referirala, i iz koje bi se onda reproducirala pojedinačna djela. Forma ovih skulptura nije odnjegovana nego proživljena. Skokina poetika je neopterećena stilskim karakteristikama, akademskim normama i učenim formama. Ove skulpture nisu rađene s namjerom/predumišljajem da postignu određeni umjetnički i estetski efekt kod promatrača. One su više izraz onoga što se više nije moglo obuzdavati, nego onoga što se htjelo pokazati. Naglasak je na snazi i izvornosti doživljaja i njegovom, od svih normi i konvencija, nesputanom likovnom izražavanju. Premda u ovim djelima ima obilježja nagonskog stvaralaštva, ipak ih ne bismo mogli staviti u kategoriju sirove ili primitivne umjetnosti (Art Brut) koju stvaraju ljudi netaknuti konvencionalnim obrazovanjem, nesputani superegom i neiskvareni umjetničkom kulturom. Skoko ne bježi ni od likovne tradicije, niti od umjetničke suvremenosti. On tu tradiciju poznaje, iz te tradicije izrasta, s njome se poigrava i u pojedinostima referira, ali je konceptualno ne promišlja niti likovno tematizira. Skoko se - sa svim svojim društvenim, kulturnim i biografskim naslagama - u konkretnom vremenu, prostoru i materijalu naprosto događa u skulpturi. Ne obazirući se, pritom, kako će te skulpture drugi (publika/ kritika) vidjeti, što će o njima misliti i koliko će im se svidjeti. Bez obzira što se do ovog stanja može doći samo kroz iskustvo odsutnosti, odbojnosti i praznine, kao što je već spomenuto na početku teksta, za takvu vrstu autonomnosti, bilo u životu ili umjetnosti, uvijek se isplati boriti. U Mostaru 5. rujna 2009. godine Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 171
Adnadin Jašarević Kroz minula stoljeća s Julesom Povodom osamdesetogodišnjice rođenja Julia Radilovića Nadimak Jules za ljubitelje stripa u Hrvatskoj sinonim je za najljepše uspomene iz mladosti... Šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, u doba kada nismo ni slutili da će svijet postati globalno selo zahvaljujući televiziji i internetu, strip je predstavljao gotovo jedinu zabavu, kraljevstvo čiste, nepatvorene pustolovine, kartu za nedosanjane svjetove... Dakle, Jules... Zapravo Julio Radilović... Već 1956. u tandemu sa scenaristom Zvonimirom Furtingerom kreira dva stripa, Izviđačke pustolovine i antologijsku sagu o povijesti Hrvata Kroz minula stoljeća... Naravno, oba stripa objavljuju na stranicama slavnog Plavog vjesnika, magazina za mlade, koji se pokazao rasadnikom najznačajnijih hrvatskih crtača, recimo utemeljitelja nacionalne škole stripa... OD RIMLJANA DO TATARA Teško da se mogao pronaći mladac iz onog doban pa i stariji, koji su stripove čitali krišom, dok bi ih javno kvalificirali kao šund koji s nestrpljenjem ne bi iščekivao vidjeti omiljeni tjednik, popularni Plavac u trafici... Mogu zamisliti nestrpljivo prelistavanje stranice, žurbu: konačno, što se desilo s mladim kneževićem Kovačićem, Sjenom i njegovom voljenom Jelenom? Jules je mjesecima ispredao zavodljivu priču počev od vremena vladavine Rimljana, do franačkih vojni kroz Hrvatsku, te, na koncu, upada Tatara... U biti, nastranu bitke vojski, dvoboji, začin u ovoj dugačkoj povijesti je svakako ljubav... Da, ljubav je istinska spona pripovijesti spletenih u sagu Kroz minula stoljeća, i jedina smisaonost koju Jules i Furtinger suprotstavljaju burnim epohama što su ih ilustrirali... Okosnicu priče Furtinger je vješto osmislio, kombinirajući detektivski i historijski žanr... Priča započinje u suvremeno doba: četvorica prijatelja pronalaze u špilji kostur star pet stotina godina. Naša četvorka su detektivi koji će nastojati istražiti eventualni zločin koji se desio u dalekoj prošlosti. U istrazi će im pomoći zanimljivi predmeti koje pronalaze kraj kostura, strelica kakvom su se koristili Mongoli do 15. stoljeća, prsten, povelja i starohrvatska kopča ili fibula.. Broj predmeta i broj sudionika uvodne priče su istovjetni, pa tako i historijskih priča što će ih dvojac Jules&Furtinger ispripovijedati slijedeći istrage četvorice prijatelja, koji, svaki ponaosob, uzimaju po jedan od predmeta, nastojeći doznati o njemu, kako se zatekao u čovjeka koji je umro u špilji... Autori nas uz pomoć prvog predmeta sele u doba seobe naroda, gdje detektivska priča ustupa pred historijskom... Pad Rimskog Carstva... Jules se sjajno iskazao u ambicioznom pothvatu što mu ga je Furtinger spakirao: kako nije sklon crtačkim improvi- 172 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
zacijama, potrudio se biti realističan do najsitnije pojedinosti... Odjeća, oklopi, oružje, alati, posuđe, novac, nakit, arhitektura, nastojao je iscrtati sve kakvo je bilo u epohama kroz koje nas u priči vode... I on se, poput četvorice detektiva iz uvodne priče, latio istraživanja, prekopavanja dokumenata, arhiva, posjećivao muzeje, gdje je iscrtao gomile skica... Do te mjere je dobro obavio svoj detektivski posao da, kada čitate Kroz minula stoljeća, stvarno imate dojam kako ste zakoračili na ulice rimske Salone, feudalnog utvrđenog grada Nina, ili sred sabora u Budimu, što ga sazva ugarsko-hrvatski kralj Bela IV. suočen s tatarskom invazijom... Jules ne samo da se iskazao kao uvjerljiv crtač, dokumentarist već i kao znalac koji umije kreirati dinamičnu priču, kojoj se ne da oteti... On barata tipičnim filmskim kadriranjem: sve četiri epizode počinju panoramskim uvodnikom, baš kako su radili filmaši u to doba, naročito u historijskim filmovima... I, baš kao i u filmu, njegovim pričama ne nedostaje masovnih scena, velikih bitaka, oličenim u titanskim crtežima, a koje je, opet, daleko ispred svog vremena, znao razbiti vješto zasijanim gro-planovima što su produbljivali dramski naboj u teksturi priče (postupak što ga je u filmu ovjekovječio Sergio Leone). Jules je izuzetno oprezan crtač koji se ne da uhvatiti u uobičajena zamke za one što ne poznaju tajne zanata: iako barata zasićenim crtežom, u kojem ne dopušta nedoumice, potpuno informativnim, ma o kojoj eposi da je riječ, on ne dopušta u takve kadrove smjestiti radnju... Dinamičke kompozicije radije izmješta u prečišćene kadrove koji slijede, na kojima izbija pozadinu, recimo scenu, premještajući težište vizualnog podržaja s okoliša na likove. Ove dinamičke sekvencije on naprosto izrezuje do gro-planova, izbjegavajući crtanje cijele figure, te ih nižući jedna za drugim, slijedeći pokret, u tako zasićenom mobile da vam se učini kako će se njegove sličice stopiti i poteći pred očima kao u filmu. NAJVJERNIJI PLAVCU Vratit ćemo se stripu Kroz minula stoljeća... ali ne prije no spomenemo i druge Julesove grafičke romane... Od svih hrvatskih crtača koji su zasjali na stranicama Plavog vjesnika Julesova je zvijezda najduže sjala, prvenstveno zbog njegove privrženosti Plavcu. Stranice brojnih priča što ih je iscrtao predstavljaju više od puke zabave: jedno nevino doba za sve one pustolovnog duha, otvorena vrata u Afričke pustolovine, stripa koji će ostati zapamćen i zbog neupitnih crtačkih vrijednosti. Slijedeći scenarije Žike Mitrovića i Nenada Brixyja, crta i četiri priče o Kapetanu Lešiju svi inspirirani istoimenim ratnim filmom. Iako je riječ o politprop ostvarenju, Julesu, kao crtaču, niste u ovom stripu mogli naći zamjerke. Kadriranje, s brzom izmjenom planova i perspektiva predstavlja nam i strip Kapetan Leši kao sjajan uzorak kako treba crtati suvremene priče u slikama... a Jules se takvim kadriranjem koristio dvadesetak godina prije svojih kolega u Hrvatskoj, i među rijetkima u svijetu, ukoliko promatramo samo okvire dnevnog, novinskog stripa... Ipak, bavljenje II. svjetskim ratom u stripu Jules je kapitalizirao desetljećima nakon gašenja Plavog vjesnika... Nakon iscrtavanja strip-adaptacije ratnog filma Diverzanti sredinom sedamdesetih prošlog stoljeća Jules odgovara na intrigantnu ponudu sarajevske izdavačke kuće Strip Art. Riječ je, opet, o ratnom stripu područje Balkana u II. svjetskom ratu ali je glavni junak, iznimno u dotadašnjoj tradiciji, stripovskoj i filmskoj, na području SFR Jugoslavije, morao biti engleski vojnik, zapravo diverzant... Ovaj Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 173
promućurni potez potakao je izdavač planirajući prodati strip i u inozemstvu... Upalilo je: Jules crta Partizane, čiji je glavni akter ne partizan, već engleski major, saveznički, Dragon. Začudo, stranac u glavnoj ulozi nije smetao ni domaćoj publici, te su rado iščitavali Partizane na stranicama Strip Arta, ali, prema očekivanjima, i inozemna publika, uglavnom sjevernjaci: Partizani se u formi strip-albuma, kolorirani, pojavljuju na tržištu Nizozemske, Danske, Norveške i Švedske... U biti, scenaristi su u stripu Partizani uspjeli spojiti dvije različite tradicije u pripovijedanju priča iz II. svjetskog rata, crvenu i zapadnjačku... Tako strip obiluje uobičajenim herojskim tiradama svojstvenim komunističkom duhu, ali i epizodama, rolama, scenom, tipičnom za američki film i strip, kao da je napravljen po holivudskom receptu: glavni junak plus pomoćnik smušenjak major Toby- lijepa žena, kao sa stranica Playboya, koliko da začini priču, mnogo humora i sl... Jules se povremeno posvećivo i najmlađima nije zaboravio Izviđačke pustolovine. Crta strip Baća izviđač, koji je po svemu crtački različit od Julesove autorske osovine... Potkraj svog angažmana u Plavcu kreira i strip-parodiju na avanture slavnog Doylovog detektiva Sherloca Holmesa... Julesov junak zove se, naravno, Herlock Sholmes. Riječ je o, vjerojatno, najduhovitijem komičnom stripu u povijesti devete umjetnosti u Hrvata... Eto, autor koji se još kao srednjoškolac okušao u Horizontovu zabavniku u stripu Neznanac, koji je nastavio crtati nakon legendarnog Andrije Maurovića, opravdao je povjerenje i više, utro put i poslužio kao uzor brojnim crtačima koji će tek doći graditi upečatljivu kompoziciju hrvatske škole stripa... JEDNA POETIZIRANA POVIJEST Kroz minula stoljeća... Zašto je ovaj strip osvojio čitateljsku publiku šezdesetih godina prošlog stoljeća i osvaja je i danas, kada je za strip sve manje mjesta u svijetu globalnih komunikacija? Jedan od razloga jest svakako dojam prepoznatljivosti koji izaziva kod čitatelja: mjesta gdje se radnja zbiva, kroz epohe, nama su dobro poznata mjesta, kroz koja smo i sami nahodili: autori su nam otvorili svojevrsnu vremensku kapiju koliko da uzmognemo drage nam krajolike i gradove napučiti rimskim centurijama, franačkim legijama i hrvatskim vitezovima... Onda, crno-bijela podjela likova, koja, iako staromodna, ovdje funkcionira savršeno u duhu priče što nastoji da nam predstavi osobne i nacionalne antagonizme u doba kada su osvajači harali kroz Hrvatsku... Snažna doza patriotizma, ma kako vam u ovom kontekstu zvučala ta riječ, odzvanja kroz cijelu priču, podcrtavajući kako se hrvatski duh kroz minula stoljeća usprkos dugom življenju pod osvajačima nije gasio... Uz to, ovaj strip je po svemu i dokumentaristički urađen, u maniru ranih autora u zanemarivanoj oblasti historijskog slikarstva, čija su djela viđana češće u čitankama i znanstvenim knjigama, reproducirana, nego u galerijama... Uistinu, Julesove sličice na razini su takvih slikarija i kvalitetom i posvećenosti detalju, bez i mrvice improvizacije... I, što je najvažnije, poetika... Likovna poetika, poetika ukupne priče, iskazuje pred čitateljem nestvaran svijet u koji morate povjerovati... Premda je okosnica priče zakovana historijskim činjenicama, tandemu Jules&Furtinger to nije smetalo da se razlepršaju, kreiraju samosvojnu priču unutar okvira opsežne povijesti Hrvata. Što reći? Jednostavno je: u prazan prostor, nepopunjeni vakum između povijesnih činjenica, autori smještaju sve nužno da život započne... Život... Dakle, obitelj, jedinstvene odnose koji unu- 174 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
tar nje vladaju, odrastanje, ambiciju, spletke, prijateljstva i pizme, hrabrost i kukavičluk, vjernost i izdaju, na koncu ljubav i obećanje novog života... Istinska vrijednost, pravo, opipljivo tkivo ove priče jest upravo sadržano u nepatvorenim likovima kakve ćemo lako prepoznati, saživjeti s njima, odigrati njihove role u maštariji, na sceni, koja nam je do tada izmicala kao tek niz pukih povijesnih činjenica... Jules i Furtinger omogućili su nam ne toliko naučiti o povijesti koliko proživjeti minula stoljeća, osjetiti njihov okus i kakvoću, što je postignuće kojim se ne mogu pohvaliti udžbenici... Biti sudionikom povijesti po mjeri običnog čovjeka, poklon je dvojice autora koji plijeni pozornost čitatelja već pedeset i dvije godine, dovoljno da i nihovu stripovsku sagu registriramo kao povijesnu činjenicu... BIBLIOGRAFIJA JULIA RADILOVIĆA 1. Neznanac, 1952 - scenarij N. Fulgoži / Horizontov zabavnik 2. Fix i Fox, Lupo, 1955 - scena rij Z. Furtinger / Fix i Fox, njem. iz davač Rolf Kauka 3. Izumi i otkrića, 1956 - sce narij Z. Furtinger / Kunterbunt, Rolf Kauka 4. Kroz minula stoljeća, 1956 - scenarij Z. Furtinger / Plavi vje snik 5. Izviđaćke pustolovine, 1956 - scenarij Z. Furtinger / Plavi vjesnik 6. Nana Sahib, 1957 - scenarij Z. Furtinger! Plavi vjesnik 7. Ofir, čarobni grad, 1957 - scenarij Z. Furtinger / Plavi vjesnik 8. Iz drevnih dana, 1958 - sce narij I. Goričan / Modra lasta 9. Sjena, II. dio, 1960 - scenarij Z. Furtinger / Plavi vjesnik 10. Gospodar električnih siila, 1960 - scenarij Z. Furtinger / Plavi vjesnik 11. Čovjek koji je volio zvijez de, 1960 - scenarij Z. Furtinger / Plavi vjesnik Kurir s psunja, 1960 - scena rij N. Neugebauer / Mali zadrugar 12. Baća izviđać, 1960 - scenarij N. Neugebauer i Jules / Plavi vje snik 13. Kapetan Leši, 1960 - scenarij N. Brixy / Plavi wjesnik 14. Afričke pustolovine, 1962 - scenarij Z. Furtinger / Plavi vje snik 15. Din Kol, 1964 - scenarij Z. Fur tinger / Plavi vjesnik 16. Istraživač Tibor Sekelj priča, 1965 - scenarij N. Neuge bauer / Plavi vjesnik 17. Herlock Sholmes, kralj maske, 1966 - scenarij Z. Fur tinger / Plavi vjesnik 18. Jaimie McPheeters putuje na istok, 1969 - scenarij Z. Furtinger / Studio 19. Diverzanti, 1970 - scenarij M. Ćukli / Plavi vjesnik 20. Herlock Sholmes, kralj maske, 1972 - scenarij Z. Fur tinger / Strip art 21. Vik, 1973 - scenarij Z. Ignjato vić / Male novine 22. Partizani, 1975 - scenarij Đ. Lebović, M. Čukli, E. Rustemagić / nizozemski izdavač Oberon, list Eppo 23. Alexis Montserrat, 1984 - scenarij Z. Furtinger / Naš strip Serijal "Partizani" objavljivan je u Nizozemskoj, Indoneziji, Danskoj, Norveškoj i Francuskoj. Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 175
Atif Kujundžić Djelo o likovnoj umjetnosti za kontinuitet kulturne i likovne komunikacije Vojislav Vujanović: ROMOR TRAJNOSTI ŠKOLA PRIMIJEN- JENIH UMJETNOSTI 1945./46. 2007./08., MONOGRAFIJA, ŠKOLA PRIMIJENJENIH UMJETNOSTI SARAJEVO 2008. U krajnje osobnom i neponovljivom obrazovnom, radnom i prilježnom spisateljskom iskustvu Vojislava Vujanovića živi jedan, u svakom slučaju, nesaglediv svijet umjetnosti, svijet koji se za većinu ljudi događa izvan njihove recepcije kao čudo po sebi. Ali, začudo /ljudi vole čuda!/, to je svijet kojemu se ljudi obraćaju u potrazi za stvarnim sobom, u svakom slučaju za odgovorom o najdubljoj tajni svoga bića, osobnog identiteta i smisla prisutnosti, jer umjetnost tu tajnu zna i čuva u svojoj prirodi. To je živi i kao magma stalno usijani i pulsirajući svijet knjige, teatra, muzike, filma, likovnih umjetnosti umjetnosti općenito, kao i događaja koji su njima kao sadržajima kulturnog života in continuo producirani u čovjekovoj svijesti, ili su tek najistinitije porijeklo o nama. Romor trajnosti, ili fotomonografija o Školi primijenjenih umjetnosti u Sarajevu 1945/46. 2007/08. godine, tekstološki gledano, jest kritičko izdanje svega što Škola primijenjenih umjetnosti u Sarajevu podrazumijeva i jest tokom 65 godina, tj. duže od pola stoljeća. Vojislav Vujanović je izvrsno informiran i uz to radin čovjek naglašene kritičke mjere, rijetko bogata iskustva oblikovanog intenzivnim radom također dužim od pola stoljeća, a uvijek spreman na traganje. Puno je knjiga, a neusporedivo više analitičnih i sintetičnih tekstova u tisku i periodici ostalo duž puta kojim desetljećima otvorene misli, srca i očiju prolazi/hodi Vojislav Vujanović. Počeo je knjigom pjesama Svitanja, 1955. godine, a novinarski radio u Oslobođenju, Večernjim novinama i Radio Sarajevu, skoro, pa četrdeset godina. Sve drugo što je uradio ima tu istinsku pjesničku crtu zanosa s početka rada. Fotomonografiju Romor trajnosti o Školi primijenjenih umjetnosti u Sarajevu Vojislav Vujanović priredio je i napisao ukupnom inventivno-kreativnom snagom svoga bića, njegovim iskustvom i stvarnim znanjima, vrlo ustrajnim istraživačkim radom, tako da 176 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
će ova knjiga, nesumnjivo dugo biti izvrsnim primjerom, kritrijem i normativom dobro obavljenog posla na opću dobrobit. Naime, nakon 65-godišnjeg rada, Škola primijenjenih umjetnosti u Sarajevu konačno se u kulturnoj javnosti institucionalno uspravlja u svim svojim elementima i aspektima od trenutka osnivanja do generacije upisane 2007/08. godine kao Vojina FOTOMONOGRAFIJA. Odjedanput, pred čitateljem, iz skoro potpune sjene, čak iz tmine, izlazi div, uspravlja se os i središte vrtnje likovnog umjetničkog bića i života bh. prostora. Odjedanput, biva jasno puno toga što je izgledalo da dolazi kao samo od sebe i funkcionira kao podrazumijevajuće. Vojislav Vujanović novinar, orijentalist, kulturni poslenik, književni, teatarski, likovni kritičar i naglašeno: esteta nesebično se istraživački unio u svaku pojedinost organiziranja i rada na monografiji Škole za primijenjenu umjetnost u Sarajevu tokom njezinih 65 godina postojanja. Krenuo je iz vremena Austrougarske Carevine, kada je bilo pokušaja, kada je Austrougarska Carevina osnovala Radionicu za umjetničke obrte 1892. godine, u kojoj se učilo pet zanata u radionicama za intarzije/inkrustacije u drvetu, za tauširanje, za graviranje, cizeliranje i montiranje. Čeh, Jan Karel Janevski je 1906. godine u Sarajevu osnovao privatnu školu koju su pohađali Petar Tiješić, Karlo Mijić, Jovan Bijelić, Adela Behr Vukić i Lujza Kuzmić. Godine 1936. u Sarajevu je u okviru Srednje tehničke škole oformljena i Banovinska škola za umjetne zanate, što je bilo uvertira, da se 27. oktobra, 1945. godine utemelji i Državna škola za likovnu umjetnost i umjetne zanate. Prvi direktor škole bio je slikar Vojo Dimitrijević, a ministar kulture u tek osnovanoj vladi Ilija Kecmanović. Profesori su bili istaknuti bh. slikari: Vojo Dimitrijević, Ismet Mujezinović, Roman Petrović, Mica Todorović, Hugo/Sigo Sumereker i Hakija Kulenović. Vojislav Vujanović predano iščitava i konzultira sve dostupne izvore, dokumente i tisak, akribično bilježi opće prilike, rekonstruira i vjerno donosi atmosferu u kojoj se ljudi nastoje organizirati i stvoriti što bolje uvjete za rad. Ova knjiga popunjava prethodno postojeću uistinu veliku prazninu za svaki pogled unatrag u prostor iz kojega smo donijeli autentično lijepo i svoje, iz kojega smo humanistički došli kao ljudi s naglašenim smislom za humanističko. Ono što nas se kao čitatelje posebno dioma, to je činjenica da je Vojislav Vujanović priređujući ovu zahtjevnu fotomonografiju uspio donijeti izvanredne portrete ljudi umjetnika i profesora koje naziva kreatorima i pronosiocima ideja sustavnog likovnog obrazovanja: Voje Dimitrijevića, Ismeta Mujezinovića, Romana Petrovića, Sige Sumerekera, Mice Todorović, Ante Kostovića, Vojislava Hadžidamjanovića, Hakije Kulenovića, Petra Šaina, Ive Šeremeta, Rizaha Štetića, a potom i portrete prvih diplomaca: Vladimira Vojnovića, Nade Novaković, Maria Mikulića, Ljube Laha, Mustafe Brdarića, te nadalje osnovne podatke od generacje do generacije. Usudit ćemo se, pa reći, kako je najveća vrijednost ove knjige upravo u tome, jer na taj način ona i funkcionira kao knjiga umjetnosti i umjetnika živih sasvim. Vojislav Vujanović nije zazirao pred teškoćama, odabrao je najteži i najodgovorniji način da napiše i priredi ovu izuzetnu knjigu. Pritom je, bez sumnje, otrgnuo od zaborava bezbroj važnih činjenica koje bi prolaskom vremena nestale bez traga. Uvjeren sam, kako je ovakav odnos smatrao i pitanjem časti spram osobnog iskustva i ljudi koje je, kao i njihovo djelo i osobno, dobro poznavao. Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 177
Dakako, riječ je o tome, kako je Romor trajnosti Vojislava Vujanovića fotomonografija i ona vrsta knjige koja je nedostajala bh. kulturnom prostoru i umjetničkom biću kao bitna i čak, kao osnovna knjiga za suvislu komunikaciju sa samima sobom, jer naglašava kontinuitet umjetničkog rasta i razvoja u vremenu dobro dužem od pola stoljeća. Kada se, prije tri godine pojavila lijepa knjiga Dizajn u Bosni i Hercegovini /u izdanju ULUPU BiH/, izgledala mi je kao svjetiljka na nevidljivoj vrpci. Bila je lijepa, ali bez oslonca u svijetu knjige, jer nije bilo knjige o kojoj upravo govorimo danas i ovdje, a koju je napisao Vojislav Vujanović. Jednako, u najvećem broju, ljudi/umjetnici o kojima piše dr. Nikola Kovač u knjizi Slikarstvo u BiH 1945. 1990. u izdanju ANU BiH, trebaju ovu knjigu, skoro pa kao osobnu signaturu i ispravu o svojoj ličnosti kao dokaz o svome porijeklu, baš kao i stvarnost jednostavne i proste istine koju su djelom proizveli umjetnici obuhvaćeni knjigom Umjetnost Bosne i Hercegovine 1924. 1945. godine koju su priredili Azra Begić, Danka Damjanović, Ibrahim Krzović, a povodom izložbe koju je priredila Umjetnička galerija BiH Sarajevo, 1985. godine. /Recimo samo da se u koordinaciji za tu izložbu, koju kao direktor UG BiH potpisuje Vefik Hadžismajlović, našlo oko stotinu insitucija i pojedinaca... Doista, stvarno je pitanje može li iko zamisliti što to znači i kakav je to zastrašujući posao?!/. Ako je kultura kontinuitet komuniciranja, onda smo imali diskonktinuitet nasuprot prisutnosti i angažiranju živoga umjetničkog iskustva i konteksta i to u vremenu dozrijevanja i bokorenja stilske formacije moderne, kao i uspravljanja postmodernističkog diskursa. Stvar je značajnija jer je riječ o razini komuniciranja za prenošenje baznih informacija, njihovom djelovanju i razvoju u likovnoj umjetnosti, ali i nedvosmislenom komuniciranju sa svijetom. Naime, isto vrijeme do 1990. godine, dr. Nikola Kovač organizira u svojoj knjizi kao: Prva poslijeratna generacija: Mica Todorović Lirska hronika trajanja, Ivo Šeremet Oblik i duša pejzaža, Hakija Kulenović Pogled ispunjen ljepotom, Ismet Mujezinović Likovna metafora revolucije, Rizah Štetić Dramatični karakter pejzaža, Vojo Dimitrijević Koloristička vizija svijeta, Behaudin Selmanović Redukcija predmetnosti, Meha Sefić Zaustavljena svjetlost. Srednja generacija: Mario Mikulić Lice svijeta i ljudsko lice, Jusuf Jusa Nikšić Morfologija hercegovačkog pejzaža, Franjo Likar Ambiguitet pogleda, Bekir Misirlić Stilizacija svakodnevnog života, Milorad Ćorović Od snovidnih pejzaža do imaginarne anatomije, Afan Ramić Poetska osnova materije, Seid Hasanefendić Geometrijski oblici i nadrealna atmosfera, Mehmed Zaimović likovna racionalizacija imaginarnog, Ibrahim Ljubović Vedrina bajke i svijet praznine, Ljubomir Perčinlić U potrazi za primarnim oblikom, Mersad Berber Likovna rekonstrukcija duhovnog iskustva. Mlađa generacija: Ismar Mujezinović Prostor i umnožena figura, Safet Zec Nostalgični pejzaži duše, Sead Musić Između privida i suštine, Milivoje Unković Odnos materije i perspektive, Ratko Lalić Mitologija biljnog svijeta, Salim Obralić Predmet i njegov poetski krug, Josip Alebić Svjetlosni pejzaži, Radoslav Tadić Rađanje oblika, Edin Numankadić Poricanje stabilnih oblika. Vrlo su zanimljiva poglavlja u knjizi dr. Nikole Kovača, nezavisno o tome u kojoj ćemo se mjeri složiti s njim, Saputnici i Nove tendencije. No, ovdje je riječ o tome da su u komunikaciji knjige Vojislava Vujanovića i dr. Nikole Kovača u stalnom sintagmatskom 178 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
i komplementarnom odnosu o najznačajnijim pitanjima bh. likovne umjetnosti u dužem od polustoljećnog razdoblja. * * * Romor trajnosti fotomonografija o Školi primijenjenih umjetnosti u Sarajevu, koncipirana kao: I - Osnivanje škole, II Prvih pet generacija učenika i profesora, Prvi polaznici škole, kreatori i pronosioci sustavnog likovnog obrazovanja, Portreti prvih diplomaca, III Generacije maturanata, IV Školski ljetopis od 1980/81. do 2007/08 godine, V Obrazovni kadar, Direktori škole, Prvi profesori, Nastavni kadar i ostalo osoblje osnovna je, neiscrpna i bitna u bh. likovnoj i kulturi i umjetnosti, kao knjiga za najrazličitija suvisla promišljanja bh. likovne umjetnosti. Ovu dragocjenu i lijepu knjigu grafički je oblikovao Branko Vekić, a tiskao Bemust Sarajevo, 2008. 10. travnja/aprila, 2009. Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 179
180 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
čitaonica Atif Kujundžić Tamni bas Ivice Šarića, sjajna operna karijera Gradimir Gojer: IVICA ŠARIĆ - OD KRALJEVE SUTJESKE DO POZORNICA SVIJETA, Fotomonografija. Povodom 35 godina umjetničkog rada Ivice Šarića, Narodno pozorište Sarajevo, Matica hrvatska Mostar, HKD Napredak. Sarajevo, 2009. * * * Opera je najzahtjevnija scenska vrsta umjetničkog oblikovanja dramatske prirode i bića djela. Riječ je o tome da je prvobitno opera bila dvorska zabava predstava koja je trebala na gledatelje prenijeti sjaj obilja i moći. Potom se iz tog smisla, od kraja XVI. stoljeća, razvijala i s vremenom diferencirala opera, kao muzičko djelo i predstava iznimno visokih estetskih zahtjeva i elemenata koji kostimiranjem, muziciranjem, pjevanjem uglazbljenog teksta trebaju donijeti dramatski i tragički sadržaj i antičkih djela. Već za prve aktere opernih izvedbi postavilo se ozbiljno pitanje: kako pjesmom opjevati glad, bol, smrt, poraz, ništavilo, više sile, kako muzički i glasovno donijeti osjećanja i događaje koji su po sebi tek tragičan kraj zbivanja i života. Nastala i razvijala se u blještavilu i sjaju dvorova sjeverne Italije kao renesansni fenomen koji se na specifičan način muzikom i pjevanjem nastoji približiti autentičnosti samoga događaja čiji je prikaz. Talijanski jezik je zbog mnoštva samoglasnika i svoje muzikalnosti pogodan za oblikovanje teksta operne muzičke forme. Jezik i tradicija drugih zemalja su sljedstveno dali i drugačije opere i opernu tradiciju: njemački jezik se pokazao prikladnim za Singspiele pjevanu dramu, engleski jezik za Ballad-peru, francuski jezik za formu Opere-comique. Etc. Pojavili su se brojni autori, veliki orkestri koje čini stotinjak muzičara, veliki pjevački zborovi, ali su pravi junaci opernih izvedbi uvijek bili operni pjevači. Naime, biti operni pjevač, posebno u prvo vrijeme, značilo je velika odricanja, pa čak kastraciju i celibat e da bi se sačuvao određeni kvalitet/boja glasa. U svom razvoju opera je imala padove i uspone, ali ono Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 181
što ju je uvijek činilo osobitom umjetnošću jest fenomen ljudskoga glasa i njegove boje kao osnovnog sredstva izraza i oblikovanja dramatskog naboja i dramatske slike, različitih vidova raspoloženja. * * * Narodno pozorište Sarajevo organizirano je Odlukom Zemaljske vlade 1919. godine, a Opera postoji od 1946., tj. 63 godine u rasponu od rukovođenja direktora Stevana Brausa do Gradimira Gojera. Standardan i ujednačen razvoj opere južnoslavenskih naroda bilježe između dva svjetska i poslije Drugog svjetskog rata, a za divno čudo, poslije rata u kojem je nestala SFRJ, usprokos teškoćama različitog porijekla i naravi, dogodio se i evidentan kadrovski i repertoarski uspon Opere i Baleta. Pouzdano, riječ je kako o pronicljivosti rukovođenja i vođenja Narodnog pozorišta od strane Gradimira Gojera, redatelja i književnika, a tako i o stjecaju izvanredno inventivnih i kreativnih kadrova/pojava, osoba koje su davale izvanredan doprinos razvoju Opere i Baleta. U konkretnom primjeru pojavila su se autentična operna djela Hasanaginica i Aska i vuk drama i libreto književnik Nijaz Alispahić, muzika kompozitor Asim Horozić, ali i veći broj iznimno kvalitetnih aktera, na prvom mjestu opernog pjevača u svjetskim razmjerima rijetkog tamnog basa Ivice Šarića, a potom i primadone, sopranistice Amile Bakšić, te većeg broja izvrsnih glumaca. Tematizirane kao bosanske varijante opernih čuda spomenuta djela su prošla svijetom ostavljajući publiku u estetskom šoku i nevjerici da takvo što može nastati u Bosni i Hercegovini i Sarajevu, gradu koji je upravo bio godinama opsjednut i sistematski razaran topničkim oruđima, a njegovi građani od djece do staraca ubijani snajperima. * * * No, o svemu naprijed rečenom samo uvjetno je riječ. Riječ je o 35 godina umjetničkog rada, opernog i koncertnog pjevanja Ivice Šarića i fotomonografiji koju je tim povodom priredio marljivi, osebujni i samozatajni Gradimir Gojer pod naslovom: Ivica Šarić od Kraljeve Sutjeske do pozornica svijeta. Evidentno, Gojer se unio znalački i cijelim svojim bićem, stvarnom i sveukupnom umješnosti i izvrsnom kulturnom mjerom u priređivanju monografije. Valja priznati: s puno stvarnih razloga, kao iskusan redatelj i rukovoditelj Narodnog pozorišta i Opere, ali i kao čovjek koji ima nedvosmislenu i jasnu spoznaju i predstavu o opernom pjevaču i umjetniku Ivici Šariću, kakvoga Bosna i Hercegovina ima prvi put u svojoj kulturnoj i opernoj povijesti. Ako je monografija kao književna vrsta/žanr iscrpna knjiga o nekoj temi, a jest, nakon uvida u knjigu Ivica Šarić od Kraljeve Sutjeske do pozornica svijeta, shvatit ćemo kako je ovdje riječ o višim od postavljenih teorijskih zahtjeva, ova knjiga je više nego iscrpna; ona je povijest jednog nesvakidašnjeg fenomena s kojim se susrećemo u cjelovito razvijenoj monografskoj formi. Ivica Šarić, rođen u Kraljevoj Sutjesci, školovao se na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, u klasi profesorice Brune Špiler, počeo je pjevati kao član Zbora Opere Narodnog pozorišta u Sarajevu. Upravo iz te skromne pozicije Ivica Šarić će ubrzo postati regionalno značajan bas i napraviti niz izvanredno ozbiljnih kreacija i postignuća, kako u Operi Narodnog pozorišta Sarajevo, tako i u opernim ku- 182 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
ćama Ljubljane, Maribora, Skoplja, Zagreba, Splita, Rijeke Osijeka, ali i u produkcijama u Mađarskoj, Austriji, Belgiji, Švicarskoj, Francuskoj, Portugalu, Italiji, Kanadi... /G. G./ Rijetko talentiran, Ivica Šarić je intenzivno radio, a njegov uspjeh je bio nadaleko vidljiv i zapažen, baš kao i njegov glas, karakterističan tamni bas, što možemo shvatiti i kao punoću i jedrinu njegovoga basa, koji ima velike čulne i oblikotvorne mogućnosti. Interesantno je da je, uz sve što je davao iz svoga umjetničkog bića, Ivica Šarić kao direktor Opere u Narodnom pozorištu Sarajevo uveo nove metode u rukovodno-umjetničkom i menadžerskom obavljanju svoje dužnosti. Istodobno je umjetnički sazrijevao i njegove kreacije dočekivane sa sve većim odobravanjem: Ljubljana, Dubrovnik, Barokne večeri u Varaždinu, Pulsko ljeto, Histria festival, Majske operne večeri u Skoplju, Ohridsko ljeto, Operni festival u Križankama... Jednako je zanimljivo da Ivica Šarić ne posustaje u radu Hrvatskog kulturnog društva Napredak u kojem je njegov utjecaj na kvalitetu glazbenih aktivnosti iznimno značajan. Ivica Šarć će se pokazati izvanredno uspješnim i kao ministar kulture i sporta Kantona Sarajevo, ne zanemarujući svoj osnovni vox interiori operno pjevanje u matičnoj kući i na sceni Hrvatskog narodnog kazališta gdje ostvaruje izuzetno zapažene u loge u Verdijevu Nabuccu tumačeći ulogu Zaccarie ili realizirajući kreaciju u Borisu Godunovu, etc. Operni angažman Ivice Šarića realiziran je do kraja osmišljeno, odnjegovan u najboljoj opernoj literaturi Rossinija, Smetane, Mozarta, Puccinija, Brittena, Bizeta, pa do domaćih autora. Ivica Šarić je dao golem doprinos u koncertnoj djelatnosti i opernim angažmanima kad je riječ o hrvatskoj opernoj klasici, posebno kad je riječ o djelu Slavka Gotovca. * * * U sasvim određenom smislu život, rad i postignuća Ivice Šarića su blistav primjer izvanrednog radnog aktiviteta, iznimno talentirane osobe i ostvarivanja potencijalnih mogućnosti na kakve nailazimo samo u bajkama. Od dječaka rođenog u Kraljevoj Sutjesci, na obalama Trstionice, nakon sretnog djetinjstva dosegao je mjesto prvaka Opere Narodnog pozorišta u Sarajevu i ugled opernog solista prestižne internacionalne karijere. U Šarićevoj obitelji svi su svirali, otac Augustin, djed David, ujak Julius muzika mu je bila dio života i svakodnevlja, muzika je u njemu klijala, rasla i razvijala se i bokorila. Svi oko njega su popravljali, pravili i svirali razne instrumente. Šarić je pjevao u svakoj prilici koja mu se pružila, u zborovima posebno, ali će njegov razvoj i napredovanje ići postupno i temeljito pod budnom pažnjom Teodora Romanića, Paše Gackić, a potom i Brune Špiler i Ivana Štajcera, kada će početi dobivati i manje uloge u Kući na Obali. Ivica Šarić će u više navrata ponavljati kako profesorici Bruni Špiler u cijelosti duguje svoje vrhunsko umjetničko obrazovanje. Po prirodi odmjeren, a raskošno talentiran i radin, Ivica Šarić je brzo učio od najvećih i najboljih, zato se razvijao sigurno i kontinuirano uspinjući se ka vrhu. To mu je omogućilo u jednakoj mjeri da bude vrstan solist, ali i da uspostavi dinamiku i diktira tempo rasta sarajevske operne kuće. U tom smislu posebno značenje imao je Šarićev rad s dirigentom Marijanom Fajddigom i redateljem Dragom Fišerom na opernim postavkama Rigoletta, Seviljskog berberina, Prodane nevjeste... Uslijedit će rad s Miroslavom Homenom, Carlom Orffom, Dragom Boldinom, Franjom Potočnikom, Teodorom Romanićem, Dejanom Miladinovićem u Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 183
postavkama Verdijevih opera Nabuco i Trubadur... I u najsloženijim ulogama, koje su u punoj mjeri zahtijevale glumca i pjevača, Ivica Šarić je izvrsno i studiozno uspijevao razviti svoju ulogu do razine da se to i danas spominje s respektom i kao nenadmašan doseg i umjetnički rezultat. Riječ je o umjetniku koji je karijeru opernog pjevača gradio bez padova, čovjeku koji je svojim kreacijama oduševljavao i čiji je ugled rastao iz uloge u ulogu, iz izvedbe u izvedbu. No, sljedstveno shvaćanju pozorišne i operne kritike, Ivica Šarić će zvjezdane trenutke svojih sposobnosti i svoga umijeća darovati publici realizacijom uloge Hasanage u operi Hasanaginica zajedno s opernom divom Amilom Bakšić. Osim svega, dužni smo zapaziti kako u osobnoj profesionalnoj karijeri Ivica Šarić nije zazirao niti od jednog problema koji se tiče uloge i zadatka u opernoj predstavi, koji proizlazi iz složenosti muzičke literature. Dakako, prisutnost Ivice Šarića kao basa specifične boje, podrazumijevalo je i potrebu za snaženjem različitih orkestarskih i izvođačkih mogućnosti. * * * Interesantno je kako su opere u regiji počele repertoarski računati s glasom i basovskim mogućnostima, s repertoarom Ivice Šarića. Njegovi operni itinereri su: Sarajevo Zagreb Beograd Ljubljana Maribor Rijeka Novi Sad Osijek Split Dubrovnik Varaždin Skoplje Ohrid Milano Torino Oderzo Monfalcone Budapest Praha Bruxsels Como Toronto... Ivica Šarić je putovao, pjevao stare sarajevske i sasvim nove uloge, Gotovčevog Eru s onoga svijeta, Rossinijevog Seviljskog berberina, Zajčevog Nikolu Šubića Zrinjskog, ali i Borisa Godunova, za kojega će dobiti visoku nagradu u Zagrebu Vladimir Ruždjak, Hasanaginicu itd. Kvalitetnu prisutnost i mogućnost angažiranja Ivice Šarića dinamizirali su i preporađali operni život u regiji, a Ivica Šarić je sve ljepše sijao kao rijedak i brižljivo brušeni dragulj. * * * Veći dio ove prelijepe monografske knjige, koja dijelom obilježava 35 godina Šarićeva umjetničkog rada, donosi medijske dokaze koji prate kvalitetu opernog angažiranja Ivice Šarića. Ovdje čitamo brojne napise o Šarićevu angažiranju u Sarajevu i regiji povodom izvođenja Rossinijeva Seviljskog berberina, Verdijeva Nabuca, Donizetijeva Ljubavnog napitka, Britenova Malog dimnjačara, Puccinijeva La Boheme, Bizetove Carmen, Puccinijeve Madame Butterfly, Pergolesijeve Služavke Gospodarice, Puccinijeve Tosce, Verdijeva Trubadura, Čajkovskovljevog Evgenija Onjegina, Horozićeve Hasanaginice, Gotovčeva Ere s onog svijeta. Istovremeno, Ivica Šarić na koncertnom podiju izvodi vrlo širok i prestižan repertoar: Mozartovi Requiem, Krunidbena misa, Verdijev Requiem, Saint-Saensov Requiem Faurreov Requiem, Beethovenova Misa Solemnis, ali i Misa u C-Duru, a participirt će i u izvođenju čuvene Beethovenove Devete simfonije. Svojim moćnim, autoritativnim basovskim istupom Šarić je oplemenjivao izvedbe velikog broja scenskih koncertnih verzija diljem regionalnih i europskih pozornica izvedbama Brucknerovog Te Deum-a, Šostakovičeve Četrnaeste simfonije, Dvorakove Sabat mater, Berliozova Kristovog djetinjstva i dr. 184 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
* * * Kao rijetko tko u opernoj umjetnosti, Ivica Šarić je nailazio na nepodijeljeno odobravanje i pohvalu umjetničke kritike. Njegov zdrav glas, impozantan nastup i rafinirana izvedba muzičkih djela u svim pojedinostima plijenili su publiku, poticali operne ansamble i osvajali umjetničku kritiku do mjere, pa je njegovo sudjelovanje u interpretaciji djela naslovljavano kao npr. Verdijev Requiem za sjećanje. Ova prelijepa monografska knjiga u formatu 225x240mm, na finom papiru za umjetnički tisak i u obimu od 350 stranica, donosi obilje iznimno kvalitetnih fotografija i faksimila iz tiska koji prezentiraju pohod Ivice Šarića opernim scenama u zemlji, regiji i Europi, pa bi površan promatrač mogao pomisliti kako je i njegov život samo čista i nepatvorena ljepota i sjaj. Želimo sugerirati kako iza svega što ova knjiga prezentira kao krajnji ishod, stoji golem i predan rad ovoga umjetnika. Svi koji su radili s Ivicom Šarićem, s njim su željeli raditi opet, jer je kvalitetan bas, a kao pjevač i profesionalac iznimno pouzdan do mjere pa u ansamblu postaje nukleus dragocjene i nosive pozitivne energije za sve članove u opernoj postavci. O Ivici Šariću s oduševljenjem govore Vjekoslav Šutej, Divna Pervan, Marija Barbieri, Petar Selem, Vladimir Kranjčević, MirellaToić, Georgij Paro, Miroslav Homen, Uroš Lajovic, Amila Bakšić, Krunoslav Cigoj, Oskar Danon, Ljiljana Molnar Talajić, Paša Gackić, Gradimir Gojer... * * * Nezavisno od toga što smo u tekstu spomenuli neka operna djela i uloge koje je pjevao Ivica Šarić, držimo vrijednim da i ovdje in continuo donesemo OPERNI i KON- CERTNI REPERTOAR IVICE ŠARIĆA. OPERNI REPERTOAR: Verdi NABUCCO Zaccaria, Verdi DON CARLOS Filip II, Verdi AIDA Ramfis / Kralj, Verdi MOĆ SUDBINE /La Forza del Destino / - Otac Gvardijan, Verdi TRUBADUR /II Trovatore/ - Ferrando, Verdi RIGOLETO - Monterone / Sparafucile, Verdi MCBETH Banco, Verdi TRAVIATA Dr. Grenvil / Markiz d Obigny, Puccini TURANDOT Timur, Puccini LA BOHEME Colline, Puccini TOSKA Crkvenjak / Cesare Amgelott / Sciarone, Rossini SEVILJSKI BRIJAČ / Il barbiere di Seviglia / - Don Basilio / Dr. Bartolo / Fiorello, Rossini Mojsije /Moses/ - Osiride / Faraon, Donizetti LJUBAVNI NAPITAK /L elisir d smor/ - Dulcamara, Donizeti LUCIA DI LAMMERMOOR Raimondo, Bellini NORMA Oroveso, Bizet CARMEN Zuniga, Musorgski HOVANŠČINA Dosifej, Musorgski Boris Godunov Boris, Rimski Korsakov CARSKA NEVJESTA Sobakin, Čajkovski EVGENIJ ONJEGIN Gremin, Borodin KNEZ IGOR Galicki, Ferrari ČETIRI GRUBIJANA /Il Quatro Rusteghi/ - Simon, Pergolesi SLUŽAVKA GOSPODARICA /La Serva padrona/ - Uberto, Mozart FIGAROVA ŽENIDBA /La nozze di Figaro/ - Bartolo, Mozart BASTIEN I BASTIENA Colas, Massenet DON KIHOT /Don Quijote/ Kihot, Zamreglia ISTARSKA SVADBA Biaggio, Briten MALI DIMNJAČAR /The little sweep/ - Bob, Charles-Camille Saint-Saens SAMSON I DALILA Stari Izraelac, Wagner TA- NHAUSER Biterolf, Strauss ŠIŠMIŠ /Die Fledermaus/ - Blind, Smetana PRODANA NEVJESTA Kecal / Miha, Lisinski PORIN Sveslav, Ivan pl. Zajc MISLAV Vojin / Mislav, Ivan pl. Zajc NIKOLA ŠUBIĆ ZRINJSKI Sulejman Veličanstveni, Ivan pl. Zajc BAN LEGET Vladan, Gotovac ERO S ONOG SVIJETA Gazda Marko, Gotovac MILA GOJSALIĆA Ivan Gojsalić, Hatze ADEL I MARA Stari Vornić, Hatze POVRATAK Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 185
Dako, Kogoj CRNE MASKE Cristoforo, Horozić HASANAGINICA Aga Hasanaga, Dionisie de Sarno san Giorgio BALKANSKA CARICA Ivan Crnojević, godpodar Crne Gore i Zete, Čavlović SREBRENIČANKE. KONCERTNE IZVEDBE Ivice Šarića: Verdi REQUIEM, Mozar REQUIEM, Mozart KREENUNGS MEDDE /Krunidbena misa/, Faure REQUIEM, Saint-Saens REQUIEM, Beethoven MEESE C DUR, Beethoven SYMPHONY No. 9, Beethoven MISSA SOLE- MNIS, Bach JOHANNES-PASSION /Muke po Sv. Ivanu/, Bach MATHAUS-PASSION / Muke po S. Mateju/, Rossini SABAT MATER, Bruckner TE DEUM, Janaček Glagolska- MŠE /Glagoljska misa/, Weill LINDBERG S FLIGHT /Lindbergov let/, Šostakovič 14. SIM- FONIJA, Berlioz L ENFANCE DU CHRIST /Kristovo djetinjstvo/, Dvorak SABAT MATER, Papamdopulo HRVATSKA MISA, Mahler SYMPHPNY No.-8., Haydn ORATORIEN DIE SCHEPFUNG /Stvaranje svijeta/, Gotovac PETAR SVAČIĆ, Gabrijelčić SPOMENSKI SPEVI, Zajc MISA br. 4.,Puliti MISA, Nepoznati Autor KRIŽEVAČKA MISA. * * * Pojava Ivice Šarića, njegove glasovne i glumačke mogućnosti, operni i koncertni repertoar, estradna djelatnost u širokom rasponu od opernih arija, zabavnih melodija, romansi, starogradskog melosa dakle, izvanredno širokoga glazbenog spektra, djelovali su kao magnet za produkciju nosača zvuka. Ivica Šarić je već na početku karijere ušao u glazbenu produkciju Radio-televizije Sarajevo, a u glazbenim arhivama radijskih i televizijskih postaja ostavio je snimljeno neprocjenjivo muzičko blago. Sve vrijeme snima i u europskim radijskim i televizijskim kućama. Nastupao je i snimao sa simfonijskim i filharmonijskim orkestrima Hrvatske radio-televizije, Slovenske radio-televizije, Radio-televizije Beograd, Radio-televizije Sarajevo, sa Zagrebačkom, Skopskom, Beogradskom i Sarajevskom filharmonijom, njihovim revijskim i tamburaškim orkestrima... Šarićev glas i izvedbe su na gramofonskim pločama i compact diskovima puno šire od prostora u kojem se kretao i konkretno djelovao. * * * Konačno, dužni smo pripomenuti kako je umjetnik Ivica Šarić svojim radom i djelovanjem obilježio značajnu epohu operne umjetnosti u Bosni i Hercegovini na prijelazu iz XX. u XXI. stoljeće. Počevši kao zborist u Narodnom pozorištu Sarajevo, diplomirao je Solo pjevanje na Muzičkoj akademiji u Sarajevu i postupno, ali studiozno ušao u repertoar Sarajevske opere i razvijao se do razine prave operne zvijezde. Uz rečeno, ustvrdit ćemo i kako je književnik Gradimir Gojer, koji je do sada objavio 28 vlastitih knjiga priređujući ovu knjigu, uspostavio izvanredno visok kriterij za priređivanje sličnih knjiga. Gojer je čovjek, pjesnik, spisatelj i autor uistinu zasnovane kulturalne mjere. Ta okolnost je u ovom primjeru došla do punog izražaja spram osobe i djela opernog pjevača, umjetnika Ivice Šarića. Rujna, anno Domini 2009. * * * 186 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
Fabijan Lovrić Nepokolebljiva oštrica Mandić, Igor: U zadnji čas (Autobiografski reality show): gl. ur. Drago Glamuzina: 147 mm x 205 mm, meki uvez s krilcima, 394. str.: Profil Knjiga d. o. o. ; Zagreb, 2009. Kada je riječ o Mandiću, onda je i sam spomen imena dostatan da izazove određenu pozornost, određeno uzbuđenje u očekivanju nepoznatog, ali resko odlučnog i jasnog, promišljenog i odvagnutog intelektualnog rješenja o postavljenom pitanju ili reakciji na aktualnost koja tog istog intelektualca ne može ostaviti ravnodušnog, bez svog mišljenja o određenom. Ta dužnost, izazvana izvana, useljena u nutrinu stvara kemijski proces kojega se autor mora osloboditi, mora reagirati na svojstven način kako bi, u sveopćem, ponudio rješenje, ali nikako u povlađujući drugom, nego svom osobnom stavu, svojoj misli i svom, počesto oprečnom sustavu, ne mareći za dopadanjem, nego za istinom i samo njom, kao svetom vodiljom do cilja sveopće humanosti u vremenu trenutka ili otklona u budućnost, kroz iskustvenu prošlost. U knjizi stoji ovo: U zadnji čas nastavak je hvaljenog i nagrađivanog hita Sebi pod kožu. Mandić ponovo spretno prepleće aktualna zbivanja s prisjećanjima na davna vremena: odrastanja u Dalmaciji, studiranje u Zagrebu, novinarske početke, velike polemike s uglednim protivnicima iz kulture i politike. Nema milosti prema svojim protivnicima, ali ni prema sebi samome; ironičan je i na račun svoje mladenačke pregrijanosti, bahatosti, pretjeranih stavova: nerijetko se ruga samome sebi, a donosi i tuđe tekstove koji ga ironiziraju, ne koristeći se naknadnom pameću kako bi sebe predstavio pametnijim i ljepšim. Svojim kritičkim skalpelom Mandić prodire do srži otkrivajući i najintimnije sfere vlastite osobnosti. Dramatično je to i osobno svođenje računa koje se odvija pred očima publike kojoj je posvetio ne samo svoje autorsko djelovanje već je pred njom rastvorio hrabro i cijeli svoj život. Između ostalog, ostalo je nešto života koji ne možemo vidjeti niti načinom detaljne autopsije, ali pokazano je mnogo od onoga što je čovjekova intima, otkriveno mnogo onoga što zaokuplja svakoga kroz dijaloške odnose socijalizacije; netko bi zasigurno bio drukčiji, ali onda bi izostao Mandić, a to ne želi nitko, to ne želi on sam, a onda ostaje kako jest, jer; nemamo pravo prekrajati robu drugome prema svojim mjerama... Cinik bez premca u javnom nadmetanju, pa i u onom obiteljskom, iznosi moralne stavove svoje neprikosnovene oštrice kao istine o sebi i svom stavu glede umreženosti u kulturnu i životnu scenu svakodnevice, želi odgovoriti svemu onome što ga nagriza iznutra, što djeluje izvana, što ga provocira i uzbuđuje, nalazeći načina i smisla za ulomke Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 187
satire. Intelektualna širina daje mu da bude zanimljiv kroz narativnu plastičnost kojoj se ne može izreći pohvala, jer upravo ona drži poveznicu tkiva koje uvezuje događaje i doživljaje u suvisao sklop. Ponekad, rječnički i tematski, Mandić podsjeća na nepopravljivo buntovnog tipa kome ništa nije strano niti sveto ako je dotaknuto neprihvatljivim slijedom. On brani hrvatske riječi rabeći ih prema svrsi: Vratila se Scarlett Johansson s Korčule Gospe moja, koja je to (bila) dobra pička s punim torbama kojekakvih namirnica, jestvina, plodova mora: tu je najprije svežanj smilja & bosilja, tj. pregršt suhih otočnih trava (da nam kuća zamiriše, a neka će mrvica dobro doći kao začin), onda 5 l maslinova ulja; nešto ribe (2 kom. pagara); pola kile kozica, i 1 kg liganja i svrhu svega, jastog od 1 kg. (218. str.). Ipak, sve je to daleko, iako podsjeća na pretjerivanja u opisima koje je radio Gabriel José García Márquez, nepredvidivim i humoresknim pretjerivanjima. Mandić je u toj mjeri praktičan i pragmatičan, dosljedan svom načinu jezičnih konstrukcija svakodnevne uporabe, koristeći karakter koji sobom nose značenja riječi. Način je to koji ga drži u vrhu zanimanja književne javnosti, i ne samo književne, nego sveukupno kulturne javnosti. Zato i ova knjiga, Autobiografski reality show, već samim pojavljivanjem zaokuplja svekoliku pozornost. Knjiga je i svojevrstan dokumentarij svega onoga što bi bilo zanimljivo u životu i djelovanju ovog autora, bez dlake na jeziku. Fotografije, novinski tekstovi, dokumentarno sežu u 1947. godinu pa sve do 2007. godine, bilježeći pedeset godina jednog plodnog rada, ne bez poteškoća i oprečnih rješenja, ali stoički, uzdignute glave, slobodarski osviješteno kako bi to trebali svi, smjelo ukazujući na negativnosti u djelovanju pojedinaca, kao i društva u cjelini, stavljajući pred nepokolebljivu oštricu kritičkoga suda i samoga sebe. S pravom se može reći kako samo istinski, samouvjereni kritičari vremena u kojem žive, imaju sposobnost staviti na kušnju i samoga sebe, a opet ostati u zoni dopuštenih odnosa s mjerom za odgovornost. Knin, 7. ožujka 2009. Subota, 12: 26 sati. 188 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
Ljiljana Tadić Na zidinama razrušene Troje Sonja Jurić, Nevidljivi prsten, Synopsis, Zagreb Sarajevo, 2009. Zadana čežnja i težak križ zemaljske patnje u bjelilu ogorčenosti, možda čak i neshvaćenosti pojedinca, imaju katkad svoje ostvarenje tek u propupaloj riječi koja će se zapisati i protiv snage nedorečenosti. Čitajući stihove ove zbirke, slutimo koliko je ženi subjektu bilo nadohvat ruke ispunjenje osmijeha, priželjkivanje dodira. Zato se ona ostvaruje cjelovito tek u pjesmi koja će jedina umjeti prepoznati njenu pritajenu želju i podivljalu vrisku strasti: Sve ono što izranja/ iz mojih mekih dlanova/ moja je Pjesma. Obučena u žudnju, ona će u pjesmi pokopati odgovor: Sve ono što izbija/ iz mojih šutljivih očiju/ žudnja je Tijesna. Priželjkujući prisnost, fragmentirani dodir, Jurićeva veliča blizinu voljenoga muškarca želeći poljupce na ljepljivim rukama, želeći da se istopi svijet okolo, da ostanu samo oni kako bi šutnja dobila oblik. Tko je ona?! Raspolovljeno biće podrezanih krila, okušana borba podvojenosti svojih ja u prizivu snage i nemuštog zova: Nismo iste?! Vatra koja pregara u jutarnjoj magli pa takva ne pronalazi put prema mraku u kojem bi se osvijetljena prepoznala?!! Samsonovski, ona ipak zna da će iznjedriti dalje, iako raspršena u tihoj patnji, iako čežnja svlači svoj plač do kože te naga traga po stihovima kao napadnuta istina pod obranom lažova. Izoštrena bol nameće šutnju, katkad ne pokrećući pobunu: Zaustavit ću vrijeme/ onog dana kad podignem gole ruke/ i utihnu sve pobune/ koje sam krišom pripremala./ Protiv sebe. Između svih nastojanja je međuprostor u težnji da se uroni u bezvremenost, da se stopira potraga jer je i sam život vječnost kojoj nije potrebno opravdanje i potvrda. Kad Jurićeva boji sjećanja u bijelo, to je zastrašujuće bjelilo, nimalo olakšanje ili put k ljepšoj stazi. Ta sjećanja oživljavaju prešućene Istine, a na dnu bića uskrsavaju sva njena htijenja. Ispravno je slijediti i nastavljati put u Vječnost. Tek iz priznanja da je postala sve što zapravo nije, može krenuti iznova, iako je bura slomila otpor, ali nikako nadu. Nema ovdje patetično-kukavnih stihova, svi izrastaju iz nutarnje pobune k optimizmu i autorica je u potpunosti okrenuta samosvojnosti, sve analizira iznutra i sve je odraz ogledala, bez prijetvornosti i samoobmane. Nekad si ona posvijesti da je iluzitorni ples vjetrenjača kobna borba jer vjetrovi izazovno a s podsmijehom poražavaju. Sve je pitanje, od izgovora prvog udisaja do zemaljske konačnosti dok vjetrovi raspiruju neugasive vatre u praskozorja života. Žena u Sonjinoj poeziji slobodu skupo naplaćuje, požrtvovnu milost koja će joj ogoljenoj udahnuti let leptira, lakoću njegove ljepote, predah vremena. Muškarac si često dopusti izgled nemilosrdnika koji ženu ostavlja izgladnjelim psima, žednim dušobrižnicima. Svuda je uskovitlana bol, čak i pod kapcima prekrivenim povezom za smaknuće. Plavim Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 189
dlanovima žena bi grabila nježnost ali goropadna svjetina bijesno urliče. Već poznato urlikanje svjetine, mase, rulje! Već je kasno za pokajanje muškarca koji je porodio bol u ženi koja voli. Iskrenoj ženi, otvorenoj čak i brižnoj, koja priželjkuje da je voljena onakvom kakva jest, da otputuje u svijet bez Tajni. To je i želja da se trajno istka osjećaj djelidbe udvoje, da se skupljaju cvjetovi divljih trešanja i sjedi na zidinama razrušene Troje. Ako se ostane bez uspavanki, kako će se osjetiti san i nebo koji ne obećavaju praznine nego stižu do odredišta?! Nijednom se žena ovdje neće dati zarobiti kao usputna materija koja okončava svoje pobude i neograničeno pružene ruke, ovdje je egzaktno jedinstvo materije i duha u iskonu da se esencijalno probudi s krilima, točnije sa snovima koji umiju letjeti dok ona spava ili je u polusvjesnom stanju: postaje Leptir u besmislu pitanja koliko je rađanje zapravo trajalo, jedan dan, jedan san, stoljeće, proljeće. Sve se opet ostvaruje u vremenu i njegovoj neuhvatljivoj definiranosti: Preskačem s oblaka na oblak Prolaznosti. Iako žure, ne mogu mi pobjeći stoljeća u nebeskom letu. Vrijeme, zatvoreno u kočiju ljudskih snova, raspiruje čežnje u Beskraj. Nadrastam svoje oblake. Ostajem Postajem Bezvremena. (Bezvremena koračanja) Tako se subjekt ne predaje zabludi o nestajanju, ne nipodaštava svoje biće u nadrastanju oblaka, sa smionom potporom samopouzdanja da svaki srušen zid zapravo pokazuje jedan novi horizont. Pjesme napisane u čast velikanima neprolaznoga versa imaju posebnu tankoćutnost emocija. To je diskurs: Sukob i Savez Ljepote i Užasa, stanje u kojem je pojedinac sebi sve i svatko, nitko i ništa. Nije li to Znamen Života i Ures Svršetka dok Riječ uramljuje snagu i povrdu protiv Besmisla?! Sva pjesnička literatura koja traje kako bi, nadahnjujući nove literate, nadživjela i vrijeme samo?! 190 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
Jurićeva je žena koja pjesmom umije izreći Hvala Isusu jer je podnio krv njenoga bola, a vratio joj se jer Ga je ponovno zvala, da nađe u njoj mir. Nerijetko pod nadzorom stišanoga prijezira ipak si neće dopustiti nemir koji može odvesti u beskraj nepronalazaka svojega poslanja na zemlji nego će se odabranim sučeljavanjem s problemom, tugom ili nesrećom pogled prostrijeti k onostranom u kojem je naposlijetku cilj svih nastojanja i putovanja. Završiti posljednji Stih. Kao što završava dobra vječna predstava. O, Smrti hladna gladna moje vrele krvi! Završi ovaj posljednji Stih. Ta znam da nema Kraja. Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 191
Miljenko Stojić Između vjeđa i stvari Mijo Tokić, Sjaju li zvijezde, Naklada DHK HB, Mostar, 2009. Palo je predvečerje u ljetno doba, sjediš pred kućom i kroz misli ti struje slike tvoga bivstvovanja u određenom kraju. Takav se nekakav ugođaj stvara u meni dok čitam ove Tokićeve pjesme. Naravno da je podneblje duvanjsko i da je pred tobom ravno polje omeđeno gorjem koje nazireš u daljini. Motriš sve to kroz vjeđe i snatriš. Dubok je i raznolik pjesnikov san. Sapinje ga ovozemna stvarnost, a on bi uzletio prema zvijezdama. Jasno to poručuje u ciklusu Sjaju li zvijezde, odnosno u istoimenoj pjesmi u njemu. Ovaj bi ciklus ujedno mogao biti i samostalna knjiga pjesama. Ima ih dovoljno za nazvati se knjigom i dovoljno tema da privuče čitateljevu pozornost. A one su pomno obrađene i daju nam kratak presjek pjesnikova svjetonazora. Jedni bi rekli»ognjištarskog«, a drugi»baš onakav kakav treba«. Priključio bih se ovim potonjima. Lako je mudrovati i stupati s trenutnom strujom, ali je teško stajati nauzgor i biti odgovoran. Nu, to se jedino isplati, što Tokić vrlo dobro zna. Zbog toga u pjesmi, u jednom drugom ciklusu kaže: Najbolji među nama/ umiru/ stojeći/ i /(ko) visoki jablani/ dotiču nebo (Najbolji među nama) Zar ne, ima pravo. U navedenim stihovima krije se odjek pjesnikova društvenog djelovanja u teškim vremenima za hrvatski narod. Kad je sve dovedeno do nekog kraja, pojaviše se»igrači iz sjene«i zaigraše svoju igru. Pogled na društvo oko sebe Tokić je najbolje sažeo u pjesmi Što je dobro? Sama ona tvori ciklus Društvene igre. Time je naglašena njezina tematika koja poput krika izlijeće iz pjesnikove dubine i kuša otvoriti oči onima koji još nisu progledali ili kojima samo što nisu stavili svoje izokrenute naočale. A u pjesmi se, između ostaloga, ovako zbori:»dobro je/ imati svog kritičara/ više miluje nego ujeda/ svog mentora/ svog donatora/... / Nekoga tko će ravnati ispred i iza nas/ tko će otvarati vrata/ i zatvarati račune/ nekog tko je tvoj posilni/ odvjetnik/ desna ruka/ čuvar/ anđeo čuvar Ogleda se u ovim stihovima slika današnjeg vremena koje je nahrupilo u naše postojanje. Nije to vrijeme borbe za neke više ideale, ugledanje u barjakonosce, vrijeme je to vučjeg čopora kad je jedino važno biti jači i brži. To, pak, ne priliči zvijezdama i zato mora biti odbačeno, unatoč tome što je privlačno, lijepom ironijom kao da zaključuje Tokić. Zanimljive su zavičajne pjesme u zbirci. Možda ih ponajbolje označuje Duvanjska bura. Da parafraziram, negdje će započeti u planini, obrušiti se na Duvno, a onda će tu i umrijeti kad za to dođe vrijeme. Nije ovo obična zavičajna lirika, jer Tokićeva pjesma»ječi u duši«, te nas kao ljudska bića uvlači u središte zbivanja. A mi nismo obični, mali sebičnjaci. Znamo se diviti ljepoti i onog pokraj nas, kako svjedoči pjesma Konji s Krug 192 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
planine (Livanjski konji). Odletjeli su u goru kad su se ljudi uskomešali i gledaju jesu li se urazumili da se ponovno vrate. Ima u ovoj pjesmi i antiratnih tonova, tako duboko ljudskih da će je svatko rado čitati, bez obzira na kojoj strani nišana bio u ta vremena. Nisu te nevolje od danas. Počele su tamo još od Tuge i Buge, razlile se preko kraljevstva koje se kovalo i u duvanjskom kraju i duboko se zasjekle u ljude i stvari oko nas. Gleda sve to pjesnik kroz vjeđe i ne može se nikako složiti da baš tako mora biti. Jedna posebna osobina krasi sve Tokićeve pjesme. Nazovimo je aforističnost. Najbolje se to vidi pri kraju knjige. To su aforizmi odjeveni u pjesme, a spočetka su pjesme odjevene u aforizme. Dvije strane jednog te istog odličja. Ponekada u daljini kao da odjekuju tonovi Maka Dizdara, pa onda tonovi A. B. Šimića... Ali, to ne znači da pjesnik nije svoj. Kažem odjekuju, jer Tokić kroz svoje glazbalo stvara suzvučje milo našemu uhu. Zaskoči nas jedna njegova misao, pa jedna slika, pa izričaj. Uglavnom, pjesnik se ozbiljno igra sa stvarnošću i prosijava je kroz rešeto svojih snova, kao njegova majka pšenicu u ranom djetinjstvu. Imajući na umu njegovo prijašnje stvaranje možemo govoriti o tokićevskom načinu pjevanja. Jasnim jezikom i dotjeranim stilom pred nama se polako zatvaraju korice rukopisa. Jesu li zvijezde prosjajile? Pitanje je to za odgovoriti dok i sami kroz vjeđe motrimo sebe i svoju stvarnost. Tokić je ostvario zrelo djelo i vjerujem da će se svidjeti čitateljima. Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 193
Ferida Duraković Mahala ne mahala Marina je u mojoj pjesmi Čitajući pjesme Marine Trumić Beskrajno se radujem svaki put kad u moj život uđe neko ko me potiče da pišem ali tako da o pisanju uopće ne pričamo! Marina i ja već dugo godina pričamo o djeci, muževima, čak i o muškarcima, o ženama, majkama, opet o djeci, pa o usamljenosti staraca i starica; pijemo vino i tračamo (tj. kako kaže još jedna sjajna žena, gđa Azra Begić, ne tračamo, nego antropološki razmatramo ); žalimo se na nedostatak vremena za pisanje, druženje i uživanje (još nisam sigurna da je to troje isto, ali se opasno približe kad shvatiš da ni za jedno nemaš više vremena); zatim doista uživamo u društvu naših (posebno mlađih) kolega/ica, što je za našu književnu scenu presedan vrijedan bilježenja; radujemo se ulozi kobajagi književnih mama, a zapravo se bez naknade hranimo energijom koju naše mlade prijateljice tako štedro rasipaju po svemu, neopterećene godinama, brigama, kilogramima i knjigama, lijepe, darovite i inteligentne, i u društvenom smislu preskočene i zaobiđene kao što smo mi bile prije, ali one su sasvim odlučne da prestanu biti nevidljive kao mi, na čemu im čestitamo i od srca se radujemo njihovim malim koracima za čovječanstvo, ali velikim za žensko pismo u BiH. I sve tako dok ne dođe do toga da Marina sjajno prevede npr. Wislawu Szimborsku; ili nedavno Czeslawa Milosza, kojeg sam uredila s nemjerljivim zadovoljstvom (na što Marinin sin epski duhovito zaključi: Dva loša ubiše Milosza! ); ili da Marina svede račun svoje dosadašnje poezije u ovoj knjizi: e, onda se uozbiljimo i uradimo sve baš kao dvije vrlo ozbiljne spisateljice kakve gledamo, na primjer, na HTV. Ili RTS. Ili BBC... Pred vama se sad prostire jedna sasvim otvorena, namjerno ranjiva i stoga neobična knjiga poezije: Marinina summa poeticae, nakon pet desetljeća bavljenja raznim oblicima književnosti, posebice poezijom, koja je Marinina prva i prava vokacija. Kao što je to i prevođenje s poljskog. Kao što je to i putopisanje, uostalom. Tako da Marina ima prvih i pravih vokacija najmanje četiri, uključimo li i prijateljstvo kao jednu od književnih kategorija njenoga života. Marina Trumić uvijek je bila prisutna u bosanskohercegovačkoj književnosti; imala je svoje itekako zasluženo mjesto, ali postrani i bez književne buke i bijesa, pouzdano i provjereno. Njenih dvadesetak objavljenih knjiga raznih žanrova to potvrđuju. Kao što 194 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
potvrđuju i njenu odlučnost da nastavi prevoditi i pisati i onda kad je prešućivana u izborima, antologijama, odborima i nagradama. Njeni prijevodi bili su dio naših života, a s prijevodom Miloszevih pjesama digla se u sam vrh sjajnim, promišljenim izborom i (zašto ne?) emotivnim odnosom prema Miloszu kao pjesniku i čovjeku. Prevodeći Milosza, Marina je ne samo prevodila nego i potvrđivala ono što sama osjeća: Jer pjesme treba pisati rijetko i nerado, Pod nesnosnim pritiskom i samo u nadi Da su one instrument dobrih a ne zlih duhova. ( Ars poetica ) Ima u ovoj knjizi mnoštvo odličnih pjesama, što je znak da se autorica dobro potrudila odabrati ne samo one svoje pjesme koje voli (što je, također, legitimno, ali nekritički i za književnost nepoželjno) nego i one koje bi strogom čitatelju/ici, ili čak književnom autoritetu mogle biti važne. Pjesma Obično, apaurin uistinu predstavlja ono što čini pjesnički manifest Marine Trumić: Pročitaš novine i poradiš po kući. Zamorena jednoličnošću skuhaš sebi kavicu i zavališ se u naslonjaču, onda čitaš Rashomon, možda i sama nešto pišeš, pri tom je možda zapravo ključna riječ; pripremaš nekakvu knjigu koja nikako da siđe iz glave na papir, a ono što je već na papiru baš ti se i ne sviđa mnogo, i nećeš je moći braniti s istinskom strašću, a zapravo strepiš da je ne odbace. Knjigu ili tebe? pitanje je sad. Ovi stihovi nisu čak ni klimaks pjesme rekoh, one su manifest. U nastavku pjesme, tj. u ovoj cijeloj knjizi, pronaći ćete ono što je Marina Trumić u poeziji: promatrač. Kao i u životu. Post scriptum: Vašoj pažnji preporučujem nešto sasvim neuobičajeno za knjige poezije: pjesmeprepisku između Marine T. i Feride D., dvije bh. pjesnikinje bliske po po-etici. Te pjesme objašnjavaju naslov ovog predgovora. Premda bi vas riječ mahala mogla uputiti i na nešto sasvim drugo avec plaisir. Sarajevo, septembra 2009. Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 195
Dragan Marijanović Red rod svoj čuva Uz knjigu Marijana Karaule Ljudi i krajevi Nova knjiga Marijana Karaule, osebujnoga autora iz reda franjevaca, također je, kao i većina njegovih prethodnih naslova, ma kako se bili zvali, posvećena krajevima i njihovim ljudima. Prepoznatljiv je to autorski rukopis koji, kao i prethodni, pruža čitatelju široku lepezu spoznaja o ljudima i krajevima, bilo da se radi o toponimima ustrojenim u župe, ili nekadašnja brojna i bogata, a danas gotovo posve zamrla nacionalna i vjernička žarišta katoličanstva i hrvatstva. Gdjegod je to klasična putopisna reportaža, gdjegod zavirivanje u stare povijesne knjige i matice, gdjegod susret i dijalog, gdjegod uglavnom tužna kronika sporijega ili bržega nestajanja jednog svjetonazora i načina vjerovanja, jedne osobite stare kulture, poimanja života i svega onoga po čemu je jedan narod drukčiji od drugih, koji je originalan i koji je današnju BiH naselio poodavno, oplemenio njezine fundamente, donio prve knjige, unajmio prve zanatlije, graditelje svega što je život toga vremena bio sličan ili bolji od života u drugim kraljevstvima ranoga i srednjega vijeka; bio je to prvi znak produljenja civilizacijskoga slijeda života, nakon što je zamro Rim i nakon što su staru Bosnu i sva kraljevstva koja su ju okruživala proživjela strašne pogrome plemena sa istoka i sjeveroistoka, koja su se pojavljivala naglo, pržila sve pred sobom i sama nestajala u ognju vlastitih vatri. Gdjegod su kazivanja fra Marijanova, citati koje je pronašao, kazivanja njegovih sugovornika i zapisi davno umrle franjevačke braće o srećama i nesrećama njihova reda i roda po ovom dijelu zapadnoga Balkana, učinila da su svi spomenuti stilovi Karaulina pripovijedanja zapravo sretna zanatska kombinacija, bez rizičnih i nekorektnih autorovih ukaza na ponašanja drugih i drukčijih, ali sa snažnom faktografskom sugestijom čitatelju da sam razluči važno od manje važnog. Jer franjevačka spisateljska tradicija kontinuirano je prisutna u ovim krajevima onoliko koliko je ovdje prisutna Bosna Srebrena, nekada u kraljevstvu koje se sveudilj srebrilo i zlatilo, rizničilo najbolje tadašnje civilizacijske dosege, a danas poslije niza povijesnih pogroma i društvenih državnih i ideoloških transformacija i posljednjih ratova, i red i rod ostadoše prorijeđeni i rijetko da se igdje u suvremenom svijetu može naći narod kojega je povijest toliko istopila, da ga je i za cijelo, gotovo milenijsko trajanje- i danas isto ili manje negoli ga je bilo tada! Drugi narodi, i iz najbližega okružja, za to su vrijeme doživjeli demografski i svekoliki procvat, a Hrvati katolici i danas su nerijetko primorani dokazivati pravo na postojanje. U zemlji u kojoj ni danas, unatoč stalnom prekrajanju povijesti, nećete naći gotovo niti jednu općinu koja nema brdo koje se zove Križ ili Hum, nećete naići na kraj gdje se 196 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
makar jedno naselje još uvijek ne zove Crkvice, Crkvište, Crkvišće itd., itd Na zemlji ispod koje ćete, gdje god da zakopate, naći znakove ne toliko davne dominacije istoga reda i roda. No, povijest je, ne njegujete li je, kao velika grudva snijega koja se, izloži li se toploti, topi polako i neumitno! Franjevačko spisateljstvo u Bosni Srebrenoj danas je najstarija zabilježena, konkretna povijest o jednom redu i rodu. Franjevačke (pra)stare matice rođenih, krštenih, pričešćenih, krizmanih, vjenčanih ili umrlih, i pored mnogih nestalih u nemaru, požaru ili jednostavno pljački, zorno zrcale kontinuitet Hrvata katolika u današnjoj BiH, a brojni franjevci književnici, znameniti baš kao i fra Marijan Karaula danas, davno zapisivaše u svojim ljetopisima i drugim štivima više nesretna negoli sretna vremena i prilike, s tim da su njegova pradavna redovnička braća imali puno teži posao: puk kršćanski podučiti i poučiti vjeri i društvenom nauku, i za to im sami pisati knjige! I tako nastade i Lašvaninov Nauk krstjanski, a stoljećima u međuvremenu nastale su tisuće naslova franjevačke književnosti, kojoj se, koliko god ona bila temeljena na vjerskim razlozima nastanka i kroničarskoj formi, nipošto ne može oduzeti i onaj opći kontekstualni i istaknuti književni karakter, koji bilo kojoj društvenoj zajednici u kojoj je ona nastala i na koju se ona makar i djelomice odnosi, ima značiti sve ono što civiliziranim narodima i društvima znače dragulji iskonske baštine. A knjige franjevačke u našem (višenarodnom) društvu, oko toga ćemo se valjda složiti, jesu najdraguljniji dokazi naše temeljne pismenosti uopće. Stoga, franjevački autori današnjice vjerojatno i nisu svjesni trajnoga značenja onoga što danas pišu, pa tako vjerojatno ni fra Marijan Karaula, jer ni slavni franjevački autori Bosne Srebrene nisu mogli ni slutiti da će se stoljećima nakon njihove smrti tražiti njihova svaka zapisana riječ, već poodavno pretvorena u zlatne i nezamjenjive podatke, bez kojih uopće ne bi bilo dobrog, možda i najznačajnijega dijela pisane povijesti jednoga reda i njegova roda! Karaula, kao autor mlađe srednje generacije, za sobom ima već podosta respektabilnih naslova, uglavnom su to radovi, baš kao i ovaj, djelomice ili u cijelosti objavljivani u Svjetlu riječi, valjda jednoj od najpoštovanijih mjesečnih revija ovih prostora koja, premda u nakladi franjevačke zajednice i utemeljena ispod tog mentalnog kulturološkoga habitusa, svakom dobronamjerniku nudi štivo iz kojega se, redovitim praćenjem, može lako upoznati fundamente funkcioniranja institucije koja je u Bosni Srebrenoj odavno znana i priznata kao franjevačka diplomacija, napose izražena za zlih vremena, kada presuše sva vrela logike, i mržnja se kao mutan oblak nadvije nad Bosnom, zemljom koju su harali i kasapili mnogi, dolazili zvani i nepozvani, odlazili ili milom a češće silom, jedino je franjevci nikada nisu napustili, niti hoće. Iščitavajući ovaj književni uradak, lako ćemo ustvrditi sve mukotrpne povijesne faze franjevačkog reda i roda njegova. Kažem književni jer on ima sve elemente književnosti, i jer je svojom suštinom i bogatstvom dojmovitih opisa i krajeva i njihovih ljudi, svojim književnim figurama i dobro odmjerenim i na prava mjesta plasiranim metaforama i drugim značajkama, formu kronike i fakata izraženih u tablicama ili drugim načinima isticanja podataka, ipak nadjačalo književnim izrazom. Knjiga vrvi znacima naporne uspostave franjevačke redodržave u Bosni, puno većoj negoli je danas!, znacima sjemena kršćanstva koji su tu u određenim područjima već bili zasijani, znacima procvata i roda i reda i kraljevstva bosanskog, unatoč stalnom Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 197
očijukanju i njegovih banova i kraljeva, čas sa starom bosanskom crkvom, čak s Vatikanom, jer Bosna je uvijek bila zemlja iz koje su pisma u Rim ili drugdje putovala dugo, a odgovori, ako bi se i dočekali, stizali obično prekasno. Onda su Osmanlije zajahale bosanskim gudurama, ravnicama i zavladali utvrdama i počelo je dugo, gotovo polumilenijsko mučenje s opstankom roda i reda, najveći dio roda ničim se više nije dalo uvjeriti da ostane na teškim kušnjama, i kroz četiri i pol stoljeća kadšto se odlazilo masovno, a vraćalo za rijetkih sretnih godina na mrvice, ali fratri ostadoše, sačuvaše sjeme. Druga faza, koje se učinak dobro vidi u ovoj knjizi, jest Drugi svjetski rat i njegovo rano poraće, koji su donijeli pogrom Hrvata i s ovu stranu Drine, Save i Une, a međufazom odlazaka Hrvata katolika možemo smatrati i nekoliko desetljeća legalnih ekonomskih migracija kao i političkih emigracija u zemlje zapadnih svjetonazora, kada su i franjevci krenuli za svojim župljanima, organizirajući im tamo život koji su napuštali u zavičaju, ostavljajući u Bosni Srebrenoj red u dobrom stanju, koji je skrbio o njihovim najmilijima i, koristeći sve stečeno kroz duga stoljeća primjene spominjane diplomacije, varakao se s vlastima i njihovim ideologijama i nedaćama koje su donosile vjernicima, sve u svemu, negdje tamo sedamdesetih godina prošloga stoljeća matice su opet postajale deblje, narod se množio, župe su rasle i nastajale su nove; reklo bi se: bit će dobro. No, posljednja faza nestanka katolika Hrvata iz Bosne dogodila se za posljednjega rata, masovno su napustili gotovo dvije trećine Bosne Srebrene, a dobar dio ih je napustio svoje župe i svoju zemlju nakon potpisivanja jedne od najvećih mirovnih prijevara u povijesti - one daytonske, nakon koje nas je u BiH, iz jednom cugu nestalo više od pola! Ovih zadnjih petnaestak godina susretao sam fra Marijana na mogućim i nemogućim mjestima, tiho mirno i strpljivo obilazio je zgarišta u BiH, hrabrio ljude sa sigurnijih strana granica i tješio ih istinama da su vremena uvijek bivala teška, ali smo uvijek o(p) stajali, pa ćemo opet. Čudno za fratra koji bi živio jednostavnije u sigurnosti iza nekih samostanskih zidina, znao sam pomisliti, osobito kada bih ga sretao po obližnjim tiskarama po Hrvatskoj, gdje je donosio materijale s terena i naganjao se s tehničarima da mu što prije pripreme Svjetlo riječi za tisak. Znao je vući za rukav i nas, ratne reportere, dajte nešto od tamo gdje ste bili, jeste li vidjeli župnika, imaju li ljudi hrane, itd, itd. Koliko smo mogli, udovoljavali smo fra Marijanu, često mu ni sami nismo znali odgovoriti, jer i mi smo kadšto bili robovima vlastitih ideologija, koje su umjesto nas same odgovarala na pitanja. A bome bi nas ujak Marijan znao iznenaditi i kojom novčanicom, dovoljnom da se za nekim obližnjim šankom makar nakratko spere ratno blato u kojemu smo svakodnevno bili. Koliko vidim, najveći dio fra Marijanovih zapisa u ovoj knjizi nastajao je u postdaytonskoj BiH, i to je samo dijelom bogatoga reportažno-književnoga gradiva koje je u međuvremenu uradio. Prisjećam se nekih njegovih tekstova, ovdje objelodanjenih, u njihovim prvim, novinskim verzijama. Sada me razveselilo to što su ukoričeni. Ne znam kako je autor bio zamislio slijed njihovih redanja u knjizi, ali ja sam, pročitavši je dva puta, ipak odlučio svariti njezin sadržaj po nekom zemljopisnom, a ne vremenskom načelu njihovih nastajanja. Zajahao je fra Marijan pute od hercegovačkog krša, s one smiješne i nelogične granice između Imotskog i Gruda, obišao župe Goricu i Soviće, koje su u puno bo- 198 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
ljem i demografskom i gospodarskom - stanju negoli većina onih koje će tek opisati. Tu bilježi ponovne odlaske mladeži, trend koji se nesmiljeno širi svuda gdje se u budućnosti ne nazire boljitak. Kako li je tek u župama koje su u puno gorem stanju?! Nailazim ovdje i na lijep prikaz o djelovanju Bratovštine Svetoga Stjepana, omiljenoga sveca u tim krajevima. Potom se autor putopisac uputio na desnu obalu bivše Neretve, a danas velikoga jezera, uputio se uz ušće Neretvice i obišao prastare župe, koje danas, isključivo zahvaljujući ratu, mi neupućeni znamo kao župu Žitače, taj vječni Podhum i Neretvicu, gdje je nekada raslo žito i Rimljani s njezinih vinograda pili slasno vino, a danas je to golema skupina napuštenih zaselaka, gdje jedino uporni svećenici nastoje zadržati sjeme života, čekajući ljude kako su nekada oni sami čekali most koji će ih odvesti lakšim i ljepšim svjetovima. Danas je gore ostalo puno njihovih duša, a kosti su im u zajedničkoj grobnici u Ljutom Docu, u kršu humske zemlje. Rami je autor također dao pristojan prostor, i jedan od njegovih sugovornika, u vrijeme nastajanja rukopisa, stari Jure Savić iz Orašca imaše stotinu godina, i prvi i zadnji put u životu dočeka da i njega netko nešto javno priupita. Valjda će njegova dobra duša znati da ga je pratar metno u knjigu! Zaputio se potom pisac u ono Tropolje, vrbama i makovima nakićenu ravnicu, oslikanu Jurkićevim slikama i omeđenu planinskim visovima, među koje su se ugnijezdili Livno, Tomislavgrad, Glamoč i Grahovo, i otud dolaze vrlo dojmljive reportaže, napose je neupućenima u najmanju ruku iznenađujuće to da su na prostoru današnjega Bosanskoga Grahova Hrvati katolici živjeli u tolikom broju. O tomu danas svjedoči jedini preostali kamen davno spržene crkve i spomen na odumrla prezimena naših ljudi koji su otud prognani u vrijeme kada je svim našim narodima i narodnostima dolazila sloboda. Dio ih je pobijen u četničkim pokoljima, o kojima smo poslije učili kao o partizanskim akcijama! Danas, doduše, tu žive neki Hrvati katolici, njih nekoliko stotina, ali su to uglavnom ljudi koji su ovo područje naselili u velikim izbjegličkim i prognaničkim valovima iz Bosne, baš kao i u i oko Glamoča, gdje se nastoji uspostaviti stabilniji gospodarski, politički i vjerski život, s novim vjernicima koji se nastoje osjećati svoji na svome. No, takve stvari uvijek teško idu Puno je, dakle, zanimljivih detalja našao autor po onom jedinstvenom Tropolju, te se uz Oštrelj zaputio na cestu kojom se spustio niz Ripač i desnu obalu Une, prešao most u Bihaću i napravio priču o tamošnjim ljudima, župniku i napose istinitoj priči o tome kako je na crkvi napravljena džamija, iza koje leže kosti posljednjih hrvatskih vladara toga kraja. Crkva je svoju priču započela u 13. stoljeću, ali su se kasnijih stoljeća pričale i druge priče, najznakovitije baš za Bosnu. Bilo ga je i u Zenici, prelazio je granice do Požeštine i župe Cernik, Lonjskoga polja, Čigoča i Siska, Vukovara, Borova Sela i Borova Naselja, vidio i pokazao nam nevjerojatne nedaće Hrvata toga bogatoga kraja iz kojega su u svijet odlazili najstrašniji prizori, i u kojem je, u spaljenoj crkvi prognanih Hrvata trebao izgorjeti i Gospin kipić. Ali nije. Fra Marijan ni njegovi domaćini ne spominju čudesa, ostavljajući to na prosudbu progoniteljima koji gledaju povratke Hrvata, ne vjerujući svojim očima da ih sve nisu pobili! Beograd i župa Svetoga Ante Padovanskog također je bila kratkim boravištem fra Marijanovim, malo znamo o tome kako je nastala ta prastara crkva, kako se i sam Meštrović svojedobno, s najistaknutijim slovenskim arhitektima trudio oko njezine Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 199
obnove, pedesetih, prošloga stoljeća. U središtu srbijanske metropole franjevaštvo bosansko,prvu crkvu podiglo je u 15. stoljeću! Bugojno, Bugojno Ljudi se počinju vraćati, ali ih strah ne napušta. Crkva je uzgor, obnovljena i lijepa kao nikada, kao ni onda kada je bila najveća u ovoj zemlji. Bugojno će još dugo biti temom o nekažnjenom zločinu, traganjem za tijelima mrtvih i licemjerju političkoga partnerstva, koje s terenom i mračnim noćima na njemu nema ama baš nikakve veze. Niz Vrbas i Ukrinu, uz Sanu i Sanicu mnoštvo je župa koje su bile bogate i brojne. Samo je neviđena svećenička upornost učinila da je tu itko uopće ostao, kakav je i svećenik u Sanskome Mostu, gdje se katoličanstvo primilo u trinaestom stoljeću, a gotovo iščeznulo na pragu 21. stoljeća! Bit nestajanja Hrvata mogao bih objasniti i jednim metaforičnim autorovim citatom: Ubij pastira stado će se razbježati! U Ivanjskoj, od pet tisuća ljudi ostalo nekoliko stotina stareži, u vjeri da će opet biti kao nekad. No, nema više te molitve koja može učiniti da tomu tako bude. Još je Porfirogeret pisao o bogatstvu i neobičnoj urednosti tih ljudi, pisali su o Ivanjskoj i mnogi biskupi i prelati, pisao je i Ivan Frano Jukić o narodu koji je živio u miru s drugima, neobično radišan i bogat, koji njeguje svoju vjeru, svoju crkvu i svoj rod. No, povijest je promjenjiva stvar. I kad se ponavlja. Bosanska rosavina bila je područjem gdje se autor ponajviše zadržao, u tim zapisima nailazim na puno legendi i predaja o prvim krštenjima, o načinima i okolnostima koja su učinila da se mnogi toponimi ondje danas zovu kako se zovu, doznao sam puno o darovnici bana Ninoslava iz 1244. godine i vjerskome životu u dijelu današnje župe Odžak, O Boku i Oštroj Luci, o Posavini uopće, možda najvećoj gubitnici posljednjega rata i neodgovornog političkog promišljanja. O obližnjemu Brčkom, zapravo o Dubravama i župi Svetoga Šimuna, čitanjem ove knjige doznao sam više negoli sam mislio da znam, kao i o svim spomenutim mjestima i župama, možda mi je najteže pala sudbina Plehana i njegova širokoga okružja, ona današnja pustara, nad kojom ipak, kao svijeća u mraku, zasvijetli nova crkva čekajući povratak. Povratak? Ne vraća se u Bosnu više kao nekada, s dugih i dalekih putovanja, s europskih gradilišta, o Božiću ili Uskrsu. Danas se, u većinu autorovih odredišta, vraća tek nakratko, da se zapale svijeće svojim mrtvima o njihovu danu. Tako je to sa starim narodima i starim vjerama, kada se propuste ili ne iskoriste povijesne prilike. Za razliku od progonitelja Fra Marijan se posvetio na kraju knjige i svojim reportažnim viđenjem dolaska Ivana Pavla Drugog, drugi put u BiH. Bi to na onom velikom Petrićevačkom polju. Da je njegov daleki prethodnik u petnaestom stoljeću došao navrijeme, danas bi i fra Marijanova knjiga sadržajno bila puno drukčija. A ovako, nitko u ljudima barem ne može ubiti nadu. A teško narodu koji se diči uglavnom poviješću i najčešće spominje nadu. 200 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
Atif Kujundžić Traganje za osobnim smislom kao smislom općenito Gradimir Gojer: EURIPIDOVA KOSTRIJET. Poezija. CONECTUM. Sarajevo, 2009. Samozatajni Gradimir Gojer fascinira svojom radinošću i razvedenošću osobnih interesiranja. Riječ je o, za naše prilike, monumentalnoj ljudskoj, kulturnoj instituciji i konstituciji u jednoj osobi. U najnovije vrijeme Gojer u sebi pronalazi/otkriva i talentiranog pjesnika koji u nepune dvije godine, u evidentno razvojnoj i razvijenoj poetičkoj liniji, objavljuje čak pet knjiga poezije i afirmira svoju djelatnu pjesničku mogućnost. Gradimir Gojer ostavlja snažan dojam čovjeka koji već udišući i izdišući zrak oblikuje smisao svoga vremena i osobnog življenja. Najnoviji primjer je njegova peta pjesnička knjiga Euripidova kostrijet, u značenju i: euripidska kostrijet, u kojoj pjesnički sebi blisko i neponovljivo do autentičnog, visoko oslobođeno i senzibilno, s rafinmanom velikog iskustva, kulturalno temeljito i zasnovano ispisuje stihovlje i pjesme koje otvaraju neslućeni i novi prostor za mogućnosti promišljanja ovovremenih zadatosti i čovjekove pozicije u njima. Gojer nam se ovaj put predstavlja i nevjerojatno pjesnički dovitljivim. Svoju petu knjigu započinje Završnom pjesmom, što sugestivno obasjava cjelokupnu Gojerovu pjesničku pojavu a čitateljevu pažnju usmjerava upravo na poeziju jer, uistinu i najčešće, u svako promišljanje krećemo od stvari koje su gotove, u cijelosti dovršene pojave i upozoravajuće svojim krajem za naše poimanje svijeta. Dakako, i ovdje je riječ o obraćanju društvenom korpusu/organizmu kojim već odavno vlada svaka vrsta zapuštenosti i nesnalaženja. A pjesma poput kostrijeti ili oštrih i krutih kozjih dlaka od kojih se tka grubo platno ili, još bolje, poput oštre euripidovske misli zalazi u pore i pukotine društvenog organizma izloženog i nametnutog nesmiljenoj recepciji oštroumlja, promatranju i doživljavanju bistre i oslobođene misli. * * * Gojerova književna obaviještenost iznimno je široka, njegovo bavljenje prije svega dramskom literaturom i pjesništvom je dugogodišnje i brižljivo njegovano, usmjereno Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 201
na dramaturgiju i scensku postavku djela. Možemo bez nedoumice reći kako je Gradimir Gojer istinski znalac i vrstan poznavalac književnosti i to one književnosti koju držimo zahtjevnom opcijom već po prirodi nastanka: Antička, Renesansna, Moderna škole i pravci koji je čine do Postmoderne... Na drugoj strani, imamo razloga visoko cijeniti opseg i kvalitetu Gojerova kulturalnog iskustva tokom desetljeća rada i traganja, susretanja s književnošću i kulturnim akterima u teatru i kulturi općenito. Zbog spomenutog, kao i znatnog, zapravo neporeciva Gojerova političkog iskustva, kao i autorstva u velikom broju primjera ispisivanja reminiscencija, eseja, kolumni, prikaza, etc., Gojerova poezija nije baš prosto prohodna i lahko razumljiva kao pjesnički tekst. Gojerova poezija traži znatan napor, pa i dodatno obavještavanje o brojnim pitanjima književne umjetnosti, njezine povijesti, literarno-estetskih dosega, njihova smisla u kontinuitetu društvenog života. Kao višestruko talentirana osoba, Gradimir Gojer se u radu nije štedio, naprotiv, davao se nemilice i svugdje gdje se mogao dati. Dakako, to je u njemu širilo prostor humanističkih opcija i potenciju djelatne snage. To je onaj nukleus pozitivne energije iz kojega je Gojer uvijek mogao elokventno izgovoriti pregršt lijepih i dobrohotnih riječi za svakoga, za koga mu se pružila prilika da ih kaže. Gojer se u svakom okruženju pojavljuje kao dobrota koja hoda i dobroti širi prostor i zamah. Svaki čovjek koji je pokušao zna u kojoj mjeri je to duboko sraslo s osobnim odricanjem, čak odricanjem sebe i dubokom samoćom radi oslobađanja doživljaja. U neko doba čovjek sve to prihvati kao osobni način bez kojega nije svoj, ali i doživi dubinu samoće i gorčinu. Tada postaje stvaran, stvarniji od života koji ga okružuje i ravnodušan prema svim tim mehanizmima koje su ljudi smišljali kao okruženje u kojem će se dobro osjećati. Gojer im i nadalje daje to što priželjkuju i neskriveno žele, sada više ne bez ironije. To je njihova stvar; on, osobno, do toga više ne drži. To je mjesto na kojem mu se događa Završna pjesma. U ognjište bačena škatulja, / Napunjena odličjima i svrhama / Tih opstojnosti u pismima, / Što trunu i vonjaju smrtoliko, / Dogorijeva kao želja imperatorova... / Okrećem se i prizor postaje / Nepostojeća okamina (u svijesti...) // Odlazim prebrojati orisane srsi / Što su, uznemirujuće, krale san. / Odlazim: trajno ispuštajući krik, / Za dugom nestalom u pukotini, / U predjelištu bolnoga trajanja. / Odlazim: prebrojati žive kosture / I skelet stoljeća u hropcu... // A veleposlanik sluge nezadovoljan / Je proroštvom (u škatulji izgorjelim)/. Gojer je dokonao: sve to što je čovjek smislio nedovoljno je za bilo što, osim za zabludu koja će se u susretu sa stvarnošću raspršiti kao mjehur od sapunice. Inače, za uistinu mislećeg čovjeka, to i ne postoji, osim kao škatulja koja sa svim izmišljotinama tek u ognjištu gori. * * * Inače, kao žovijalan duh, Gradimir Gojer je dobro otkrio istinu kao kategoriju koju bismo na sve načine željeli izbjeći. Bakunjinova misao o slobodi samo je nabavljanje sna onima koji su pospani. Čovjek se neprekidno uljuljkuje osobnom željom i ne provjeravajući njezinu zasnovanost. Sve je to tek ocat kojim natapamo vlastite postelje, čiji će miris svako doživjeti kao nelagodu. Sva su naša uzdisanja i trnci / iz osjeta nemoći stvarani./ Kuda se vraćati u odsjaju / Nedopijenosti dana Kristolikih; / Kuda, doli u korice 202 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
revolvera, njegovog... Teško je sada reći kada je Gradimir Gojer otkrio i odvojio zabludu od istine, ali kada je povjerovao Boga, Mihail Bakunjin mu je došao kao ocat naspram najboljeg i opojnog vina. Gojer rado poseže za umjetničkim korijenima u Antici i to donosi u pjesmi /Nausikaja/ kao prilog europocentričnosti naše misli, čemu smo i inače skloni. Dakako, to su dovoljno velika rastojanja za izvlačenje ravnih linija osobnog mišljenja u karakterističnim koordinatama. No, misao je starija od misli Stare Grčke, pa ipak ne znamo kako bi Gojer mislio u drugim relacijama i kategorijama, s obzirom da je poezija esencijalno i krajnje moguće čovjekovog bića. No, Gojer je inventivno otvorena osoba i on se bez zazora pita:... //Odlazim vidjeti te narove, lude, / Na koje vješati namjeravali su / Antikrista, zaspalog, Pred vijećanje / Strašnog suda, naših usudnosti./. Činjenica da Gojer vidi herezu svake slobodne misli naspram etablirabih mehanizama navodi nas da povjerujemo u njegove sposobnosti, čak i kad se pita: Da li je smrt znak? Čega se još sjetiti u času sveopćeg razrješenja?... /Osvrćem se: tamo stoji tvoj / Poljubac, trepereći u kostrijeti, / Iz Euripidovog doba, opstao: / Zalutali znak smrti, zapravo!/. Dakle, a sumnje ne može biti, ljubav je znak Božje Milosti i Milosrđa, ali nedvosmisleno i istinski znak smrti kao spasa, pa je tako ljubav sve što čovjek može pojmiti, a da istinu ne iznevjeri. * * * Ne slučajno, Gojer je krenuo od Euripida, grčkog tragičkog pjesnika. Nekom tajnom vezom Grci su puno više znali o tragičnom čovjekovom usudu nego što znamo mi. Jesmo li širili zablude da nam loše ne bude?! Jesmo li se zabludama olahko predavali?. Uz Eshila i Sofokla Euripid je najveći predstavnik grčke tragedije. Prijateljevao je sa sofistima i Sokratom, sporio se s Aristofanom, izbjegavao društveni i politički život! Umro je na dvoru makedonskog kralja Arhelaja. Napisao 90-ak djela, pet puta dobio prvu nagradu na pjesničkim natjecanjima. U tragedijama stavlja poseban akcent na nerješive međuljudske sukobe koje psihološki istančano prikazuje... /što možemo identificirati i u Gojerovoj pjesničkoj inspiraciji/(sačuvano je 17 Euripidovih djela. Jedan je od najvećih dramatičara u svjetskoj književnosti, a njegova djela su imala dugotrajan utjecaj na razvoj europske dramske književnosti.) Sve što možemo naći o Euripidu sugerira nam kako je i Gradimir Gojer slijedio u svome životu sličan nauk i kako uopće nije čudo što je osjetio pjesmu kao izrastanje euripidske kostrijeti na svome biću, u svome životu. Uz sve, primjećujemo i kako životno iskustvo Gradimira Gojera sve više udaljava od politike i svjetovnog, a odvodi ga u duhovnost i poeziju kao umjetnost. Gojer opaža duboku oduhovljenost u stvarima kojima rijetko pridajemo to značenje: Fratarska sandala, Kiklopska usna, Dorijan Grej i posljednji psalam, Slika besmrtnosti je koračanje u nigdinu, Fratri naši odlaze u zvjezdani metropolis, etc. Pogled koji seže u spomenute relacije može biti oslobođen i za igru u formi pjesme, kikota iz trbuhozborčeva sna, čak i pogled u odrinu zagledan, neće se u dušu vratiti prazan, neće biti uzaludan. Čovjek se kao Eol, kao Bog vjetra može na harfu nasloniti radi ljepote zvuka, da bi čuo muziku za kojom mu biće traga, e da bi se ispunio, umjesto da uvijek i samo sluša oluju koju će poslije i kao muziku čuti! * * * Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 203
Gradimir Gojer traga za pjesmom kao za osobnim životnim smislom, pri tome evidentno dokazuje kako poezija produbljuje i smisao uopće očuđavajući ga na primjeren način, baš kao i sve što smo svi proživjeli oduvijek, jer velika se tajna u nama odigrava. Gojer to čini krećući iz daleka, iz antičkog, iz klasičnog i klasično lijepog, a dosljedno slijedeći poetski i ljudski znak i smisao uspijeva održati pjesmu i u suvremenosti, prateći pjev čiopa, iznuren očekujući Nausikaju, videći Koriolanov osmijeh na obljetnicu svetih pobjeda /Fra Jozi Zovki/, ostavljajući nadu, pojavljujući se na sceni iz off-a, obmanjujući trajanje i osobnom dugovječnošću, slušajući zov domaje i predajući se ljubavima, hodeći u zvonjavu tramvajsku zaronjen, iznova čitajući grčke mitove, slušajući molitvu Indijanca u Americi... itd. Pouzdano jest, to je ta pjesnička mogućnost mimo drugih, kojima smo dugo zavaravali. * * * Rujna, anno Domini 2009. 204 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
Fabijan Lovrić Traženje ravnoteže misli Bauer, Ludwig: Patnje Antonije Brabec: ur. Seid Serdarević: 127 mm x 212 mm, tvrdi uvez u ovitku, 256 str.: Fraktura; Zaprešić, 2008. Već uvaženi meštar konstrukcije, narativno ozbiljan, spretno vodi radnju romana koristeći se suvremenim terminima jezičnih i psiholoških konstrukcija kako bi temu proveo željenim putem do cilja, postavljajući psihološko-emotivni sloj terminološke strasti sadašnjosti kroz popularne termine polutki mozga, kao interesne paradigme svjetova sadašnjosti, s jedne strane, i prošlosti i budućnosti, s druge strane, u često rabljenom terminu lijeve i desne polutke mozga kao misaone funkcije čovjekove svijesti; čovjekova sjećanja i uspostave slijeda misli. Polazeći od organizacije društvene zabave koja je zahtijevala organizaciju od nule, upletena je i društvena skupina u kojoj se treba okušati pojedinac, odnosno, šesnaestogodišnjakinja Antonija Brabec sa svim očekivanjima i zahtjevima spram društva i društvene uloge u društvu od koje očekuje određeni uspjeh. Navika čitanja je presudan korak u samoobrazovanju i odgoju, a knjižnica mjesto u koje je skupljeno znanje, ali i mjesto gdje je moguć susret: Sljedećeg petka opet su se sreli pred knjižnicom. Opet je provjerio njezin tovar knjiga. - Balzac je zapravo sjajan rekao je Prugasti. Bio je vrlo mudar, knjige su mu prepune mudrosti, a istodobno znao je biti tako romantičan. Jeste li čitali Ljiljan u dolu? Te večeri otpratio ju je do kuće. Ispalo je to slučajno, išli su istim pravcem, a njega je zanimalo što ona misli o knjigama koje čita. - Volim dobre završetke rekla je Antonija. Cijenim Zolu, ali mi je mučan. Sve je to tako strašno. - Strašno u knjigama ponekad nas zaštićuje od onog strašnog u životu rekao je profesor. Antonija nije razumjela na što misli, ali osjetila je ugodnu toplinu: on joj se obraćao kao sebi ravnoj. (14. str.) Desna strana obavlja povjerenu joj zadaću. Ideja i svijest surađuju do realizacije, emocije imaju svoj slijed i smisao: strast, ljubav, otrježnjenje i sagledavanje onoga što jest stvarnost realnih okvira. Koristeći se emocijama, sadašnjošću i prošlošću, desna strana dolazi do razumnih i racionalnih rješenja, temeljeći ih na stvarnosti. Lijeva strana mozga obavlja drugu zadaću: koristi se logikom, sadašnjošću i budućnošću, temelji su na zamišljanju i mogućnostima. Fantazija je posebno vrijedna funkcija lijeve strane. Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 205
Sadašnjost, ponekad gorka, isplivava u svoj svojoj punini i prepoznatljivosti nametnutog detalja koji se lako uklapa u shemu stvarnosti: Mama dolazi kući. Gega se u hodu kao patka. Kao nervozna patka. Pred kućom ubrzava, kao ubrzane snimke u nijemom filmu, skrene u dvorište. Mogao bi postati mornar, ili otići na Aljasku, kao Jack London. Divlji zapad više ne postoji, tamo je sve već civilizirano, tramvaji, neboderi, Amerika je sve sam neboder. (63. str.) Kratke rečenice unose brz slijed misli, reakcija na događaj. Ubrzavaju doživljajne slike i stvaraju dinamiku... Tema odlazi u područje nakon Drugog svjetskog rata, interesno zahvaća odgoj i obrazovanje, prelazi granice nacionalnog i upliće u priču narode bivše Jugoslavije, odnosno likove koji su predstavnici naroda već rečenoga prostora, pa i šire. Utjecaj Njemačke u Europi je vidljiv, ne samo kroz nametanje silom nego u ekonomskom i privrednom razvoju kao prepoznatljivoj upornosti. Između svega, trebalo je načiniti pauzu, interludij koji bi omogućio sabrati se, razmisliti o svemu što veže osobu za događaje u ovozemaljskom životu:...antonija je stiskala zube i mrštila čelo kako se ne bi smješkanjem pridružila... (124. str.) Jasno je kako Bauer zaokružuje sve rečeno u prva dva dijela čineći cjelovitu sliku nakon seciranja mozga i njegovih funkcija, a sve to čini kako bi osuvremenio konstrukciju priče i učinio je prilagodljivom vremenu. Zato nakon interludija započinje igru nova dva dijela lijeve i desne polutke čineći psihološke radnje u protoku vremenskih zona da bi se približio obiteljskoj slici: A sada kada sam te zamolila da pomogneš u uređenju potkrovlja, za djecu, ti meni držiš beskonačni govor... Podigao je dlan. Da, u pravu si, Antonija, evo zaustavljam tu svoju nepredviđenu bujicu riječi. Potkrovlje razumijem! Ja ću to učiniti. (204. str.) Tako obitelj postaje osnova i svetinja, ono što se njeguje, razumije i čuva i, nema cijenu u očuvanju zajedništva. Sve je rečeno samo uvod u dramski tekst Patnje Antonije Brabec, gdje su likovi: Antonija Brabec, Martin Geiger, Marina i Viktorijin glas, što je opet besprijekoran plod i disciplina konstrukcije gdje je Bauer virtuoz odnosa. Njegova Antonija više nije sigurna u definiciju sreće, ali to pokušava izreći slijedom slika: Jeste li nekada iz jurećeg vlaka promatrali proplanke podno visokih planina i poželjeli da ste ondje? Jeste li pri tome ugledali neku jednostavnu kućicu u zelenilu na osami i ispred te kućice neku osobu kako dokono gleda vlak u prolazu? Naravno da jeste. I naravno da ste poželjeli da ste ondje ispred te idilične kućice... (253. str.) Zaista, gledamo li svi kroz prozor jurećeg vlaka ili utonemo u san do konačne odrednice, kada nas probudi suputnik ili kontrolor voznih isprava; što i gdje su angažirana naša čula, naša svijest, ili, vodimo određeni monolog u tišini samoga sebe, dok nam kroz svijest prodire čelična glazba kotača? Što god bilo, buditi se u sreći jedini je cilj. Knin, 15. ožujka 2009. Nedjelja, 22: 27 sati. 206 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
Ljiljana Tadić Sonetna magma ožalošćene kose Puni krug, Vesna Hlavaček, Naklada DHK HB, SYNOPSIS, Mostar Zagreb, 2008. god. Pisati! Zato što se hoće, želi, naposlijetku mora! Nebo će se u suprotnom sručiti na zemlju, urlik živih nesnošljivo odroniti s opomenama, prijetnjama. Krugom se puni egzistencijalni smisao jer sve početkom završava, objedinjeno. Soneti zbirke Vesne Hlavaček Puni krug su često soneti tuge koja se obnavlja, tek niknuta pokožica s rane koja ubire svoj danak nezacjeljenjem. Rupa beznađa koja porađa spoznaju o dobru i zlu, koja donosi tešku i trajnu bol, dualizam na kojem je, prema autoričinom stavu, zasnovan princip prirode koji je zlo te se subjekt pita je li nesreća to ili je zlo samo u tome što spoznasmo dobro i zlo?! Čovjekovo poslanje je možda u odgonetavanju te zagonetke. Pjesnikinja se zna prepusti pobjedi zanosa dok piše o rastu crvenoga cvijeta iz svoje nutrine, cvijet identificiran s dušom dragog bića. U vrtnji svijeta, osluškivanju zvona ljubljenog glasa zapravo je kolorit ljubavnoga rasplamsaja, nikako u bunilu već u trezvenom stanju prezrelih plodova ljubavi, skrivenih od ne-bića, osviještenih da postoje ustoličeni strastvenim a jedinstvenim duetnim trajenjem. Iščekivanje konačnih odgovora na konačna pitanja jesu mapa simbola značenja koja strpljivo veze svoj vez, dok zvijezde očekuju njega pa da skupa budu usisani u dubinama kruga. U krugu tom je smisao, trenutak i vječnost duga. Subjekt traga za sobom odmičući zavjesu iza koje je djetinjstvo, majčin dodir i sunce. Iz sivila bezdna glas se javlja kao ranjeni pijetao, glas skoro plačan, bolan. Ali u zamamnosti nebeskoga sjaja naslonjena obraza na svoda kadifu meku duša čezne za sobom... Pronalazeći se, svršava odlaskom na modru rijeku. Snaga raste iz poraza, zar ne: što nas ne ubije, samo nas jača. Motivi prolaznosti, tematski stupovi zbirke Puni krug, argument su istini da srca žale za bolima i radostima od kojih su bila sazdana ranije, u mladosti. U bljedilu tih dana sadašnjost može imati dragocjenost, sadašnjost koja grca. Boje u kojima subjekt prepoznaje svoje nutarnje stanje jesu bijela u prozračju sivog i crvenog. U jednom trenutku gorčine subjekt će nekontrolirano izliti beznađe svojega života: Sjećam se sreće, spokoja ničega više nema./ Gorčina, mučnina, stid i beznađe, bol i strah/ drhtaji nad djecom, kajanje, isprekidan dah/ moja su stvarnost. U tom krugu gorčine nema sjedišta za drugo biće, to je prostor kojim se korača sam. Dok iz utrobe niče crveni cvijet, iz pjesme to čini crni cvijet, slobodni dopust vjetru Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 207
i burama da od žalosne kose naprave užad i njom opašu vascijeli ovaj svijet. Toliki je očaj ženski. Žalosna kosa pred ovom sintagmom zastanimo: osjeća se samo želja za bliskošću s voljenim bićem. Zato je kosa žalosna, svilena, duga ženska kosa! Često se autorica stavlja u ulogu zaštitara drage osobe, ne mireći se s odlaskom, smrću ili bilo kojim oblikom neprisutnosti te osobe, i samo trenutak poslije odlaska voljenoga, prazne ruke prijateljuju sa sjenkama, s minulim snovima, pa sve postaje istovremeno i stvarnost i privid. Slaviti i veličati Boga ovdje pjesnikinja nije škrta i štedljiva, vjenčana sa snagom od Boga, lakše je živjeti. To je put rasvijetljen, ali samo za one koji iz mraka stižu u potrazi za žuđenim svjetlom. Katrenima i tercinama autorica uspostavlja dijalog s Bogom, pregrštom pitanja ovozemaljski smrtnoga čovjeka, a led kojim je svemir okovan samo Isus topi. Pjesme u čast umjetnicima (glazbenici, pjesnici, slikari...) odušak su od stvarnosti kojoj se rebrima s večeri sklanja necjelovitost Adamova postojanja bez blizine družice Eve, gdje pjesnici pjevaju davne slutnje, udvostručen bol. Pjesnikinja se suživljava s pjesnikovim putovanjem kroz osamu i želju da se upozna lik koji će ispuniti prazninu koju samo on može, a sve u kovitlacu strepnje u kojoj je, dobro znamo, sva čar. Nekad su stihovi zahvala umjetnicima koji svojim radom hvale Božju slavu, oni nesebično daruju od njima darovanoga talenta i ljubavi. Pjesme Mostaru njeguju ljepotu grada i ljubav prema njemu. Iako poslije rata Mostar iz mladosti na nebu živi, autorica na ovom Balkanu, ružnoj zvijeri, mrklom ponoru bez dna, raščerečenom, silovanom, pribijenom na srama stup, spoznaje da voljeni grad ipak živi, zauvijek živi: Mostar, most, treptaj, zlatni prah u kosi, miris, val iz djetinjstva što me nosi u vječnost zvjezdanu beharom, vječnost blaženu... (Mostar, zauvijek) Krug životnih pehara i posrnuća uvijek završava svojim početkom. Zapravo, početkom nikada i ne prestaje biti! 208 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
Miljenko Stojić Bistrenje fra Bernardin Škunca, Mirotvorac u Bolonji, Alfa, Zagreb, 2008. Napisati svoj prvi roman u zrelim godinama, uz to ne biti djelatni romanopisac ili književnik, te na kraju svega dobiti uglednu nagradu Matice hrvatske za književnost i umjetnost, nije mala stvar. Nu, to se dogodilo fra Bernardinu Škunci. Odvažio se u povodu 800. obljetnice početaka Franjevačkog reda krenuti književnim stazama i pogodio. Darovao nam je djelo koje nakon čitanja ne ćemo jednostavno baciti u kut. Samo se ne trebamo prepasti na početku: broja stranica i načina Škuncinog izražavanja. U središtu pozornosti dolazak je sv. Franje u Bolognu 15. kolovoza 1222. On je zakrpljena odijela, neuredne vanjštine, ali svi su odavno čuli za njega i željno ga iščekuju, kako bogati plemići, tako i siromašni puk. Ipak, Škunca ne priča toliko izravno o sv. Franji i njegovu pojavku u Bologni, nego o srži tog samog iščekivanja. A ona se sastoji u razgovorima po skupinama, glasu koji plovi bolognskim četvrtima. Društvo bi trebalo biti kršćansko. Na žalost, razdiru ga razni nesporazumi i mnogi za to znaju. Što će učiniti taj propovjednik, što li je već, Franjo? Kažu da je ostavio bogatstvo. Hoće li prokleti raskošan život nekih crkvenih službenika i okomiti se na njihove mane? Pitanja lebde u zraku i svatko ih odgonetava na svoj način. Stil romana stil je starih kronika. Ljetopisac nekoliko godina nakon što se radnja dogodila opisuje te dane. I sam pripada redu koji je Franjo započeo i sam je na neki sličan način osjetio Božji poziv. Radnja se polako razlijeva pred očima čitatelja, poput rijeka u našim ravnicama. Nije u središtu pozornosti događanje, nego misao koja se želi izreći. Podsjeća nas to na postupak velikih grčkih filozofa ili na djelo Vladimira Solovjeva Tri razgovora ili priča o Antikristu. Mogli bismo ovdje uvesti i suvremeni pojam: scena, špica i sl. Samo, nema kave, zveckanja čaša i odjeće po zadnjim modnim krojevima. Ima tema koje zadiru u srž trenutnih društvenih događanja onoga vremena, ali, ja bih rekao, i današnjih vremena. Bistre se pojmovi, misli i nastojanja. Pridolaze uljezi koji drukčije misle i nastoje vodu okrenuti na svoj mlin. Svjesni ih lako prepoznaju i odstranjuju. Osjeća se kucanje života i čitatelj se odaje čitanju, makar mu toliko ne bile bliske teme o kojima se govori. Poput iskusna klasičnog romanopisca, Škunca je najprije pripravio pozornicu za svoje pripovijedanje. Proučio je život i običaje ondašnje Bologne, ali i kretanja u tadanjem europskom društvu. Njegove različite spojeve ujedinjavao je kršćanski duh i polako pripravljao ono što danas nazivamo Europom. Ratovalo se, mirilo, griješilo i molilo. Oni koji nisu toliko domaći s tim kršćanskim duhom otkrit će jednu njegovu Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 209
novu protegu. On je uistinu značio puno toga i njegovi nositelji nisu bili kontroverzni ljudi, kako se to pokušava prikazati. Istina, nije to romanopiscu bilo prvo u planu. Njemu je najprije bila namjera osvijetliti Franjin lik, iako posredno, i samome sebi odgovoriti kako ga je doživio kroz svoj dugi franjevački život. Zbog toga se u različitim dijelovima romana kriju i događaji i stavovi iz romanopiščeva života. Osvjetljavajući taj vid, osvijetlio je još puno toga. Franjo ne dolazi presuditi, on dolazi razbistriti i pokrpiti. Šok je to za okupljeno mnoštvo, kao i za sve one koji su se kasnije po prvi put susretali s njegovim likom i djelom. Međutim, nakon toga nastupa otrježnjenje. U Bologni se mnogi zavađeni obraćaju, mire, shvaćaju što su to prave istinske vrijednosti. Vrijedilo je iščekivati i bistriti stvari do njegova dolaska. I to je ono što nam ostaje treperiti u misli nakon ovog pročitanog djela. Roman jest nagrađen i o njemu se jest pisalo u hrvatskom društvu s obje strane granice, samo sve je to još nedostatno i, ja bih rekao, nedemokratski. O čemu se radi? Previše mu se pristupilo kao suvremenom kulturnom ili književnom događaju, a premalo kao duhovnom uratku. Ovo nije knjiga koja ima namjeru zabaviti i zaraditi, ovo je knjiga koja ima namjeru mijenjati. Jesu li neki njezini predstavljači to uopće sposobni spoznati? Oni o religioznom lupetaju i strašno bi se uvrijedili kad bi se netko npr. na takav način ponašao u opisivanju športskih događanja. Ali, završimo ovaj osvrt mirno, u duhu samog romana. Škunca je svoje izrekao, red je na nama. Načini nisu bitni, važno je ići u pravom smjeru. 210 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
Krunoslav ŠETKA Kameni utvarač 1 Ante Matić, Kameni spavač, HKD Napredak 2008. Kao neka utvara, spodoba, što se nadvila nad svakom umjetničkom/poetskom vrijednošću, Ante Matić, čovjek mediokrata, bivši udbaš, sadašnji hrvatski nacionalist, budući nikogović koji će pasti u zaborav, a htio bi postati pjesnikom, izvirio je iz svoga blata, svoje zamućene trivijalne svijesti, kad su mu neki ljudi iste takve svijesti, u vremenu poraća, počeli objavljivati knjige, pa mu jadnom, ni krivu ni dužnu, rekli da je pjesnik, što je bilo ravno kulturološkom genocidu, kojeg on nastavlja dalje primjenjivati uništavajući sve umjetnički/poetski vrijedno što mu se nađe na putu, jer Ante Matić u svojoj plitkoj i zamućenoj kumunističko ustaškoj svijesti nije kadar prepoznati umjetnost/poeziju, a kamoli poeziju pisati; prepoznati on može samo vanjskog neprijatelja, a vanjski neprijatelj mu je veći što je veća umjetnička/poetska vrijednost njegovih djela, jer trivijalna i polupismena svijest Ante Matića umjetnošću smatra prepisivanje natpisa sa stećaka, Ovaj pseudo pjesnik je došao na vidjelo upravo u vremenu rata i poraća i do dan danas misli dokle god bude pisao o Hrvatima, dotle će mu i njegove knjige biti objavljivane, bez obzira što te knjižurine nemaju nikakvu umjetničku vrijednost. Preporučujem mu da se lati svoga prirodnog alata koji mu bolje leži, krampe i motike, jer HKD Napredak neće više snositi troškove tiskanja bezvrijednog papira samo kako bi on bio jedan Hrvat više na popisu onih koji su (polu)pismeni. To je vrijeme prošlo. U to je vrijeme dovoljno bilo biti polupismen i zvati se Hrvatom pa da postanete pjesnik (Veselin Gatalo). Dokle god imao ovaj novinarski diktator neke svoje ljude koji će o njemu pisati kako im on naredi, držat će se još kako - tako u tom hrvatskom povijesnom blatu, a kad ne bude više imao njih, kad mu za njegove bezvrijedne škrabotine budu sudili ljudi, bez obzira koje bili nacionalnosti, tad će se i ovaj, jedan od posljednjih diktatora trivijalne hrvatske riječi, ugušiti u vlastitom živom blatu, kojeg je on sam godinama stvarao u svojoj zamućenoj i iskompleksiranoj svijesti, kao mrtvi pjesnik bez imalo dara i poetskog nadahnuća, a povampirio bi cijeli svijet, crpeći svježu i kvalitetnu mladu krv živih pjesnika svuda oko sebe. Kameni spavač je knjiga koja nema niti jednog suvislo napisanog poetskog retka. To je pokušaj frustriranog novinarčića da postane Mak Dizdar, a treba prvo uspjeti na- 1 Objavljujemo ovaj tekst kao autorski stav, isto onako kako objavljujemo i tekstove Ante Matića bez uredničke ili lektorske intervencije (Uredništvo) Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 211
pisati barem jedan vrijedan stih da bi postao uopće pjesnik, što njemu očito nije pošlo za rukom cijeli njegov život, a nije mu još puno od života ostalo. Stranice papira ove knjige mogu poslužiti za čišćenje prozora ili kao toaletni papir, iako ih neće biti ugodno koristiti ni kao toaletni papir jer su krute i grebu, ali bit će ih ipak ugodnije koristiti tako, nego čitati slova što stoje na tom papiru, koja s poezijom i umjetnošću nemaju ama baš nikakve veze. I na koncu, umjesto na policama za knjige, ova će knjiga završiti u k/anti za smeće, kao preteča trash književnosti u Hrvata, koja je za jednokratnu uporabu, i dovoljno je samo u trash folder-u pritisnuti delete pa da ode jednom za sva vremena odakle je i došla - iz pjesničkog i ljudskog ništavila Ante Matića. 212 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
Anto MARINČIĆ O književniku odsječene desnice Ante Matić, Kamena knjiga, HKD Napredak i Naklada DHK HB, Sarajevo Mostar, 2009. Ne pišem kritike ili osvrte na bilo koja i čija književna djela jer... Nije lako znati ni kazati što drugi misle, pogotovu kazati što je mislio pjesnik, književnik, pisac, pa napisao on samo jednu jedinu priču, pjesmu, a kamoli...uvijek možeš hvaliti, nahvaliti ali i pokvariti. No, nepisano svoje pravilo, kao i svaki smrtni čovjek, što izravno, što neizravno sam prekršio. I neka sam, jer o Kamenoj knjizi Ante Matića imam potrebu reći nešto. Uostalom; Bilo kako bilo, valja kazati u lice neplodnu vremenu neplodnost pa i kad se izdiže nad vratom sjekira i plodnu vremenu plodnost pri tome pripaziti na hulje u duši u neplodnosti zbog sjekire u plodnosti zbog trpeze i onda glasno nazvati sve i svakoga njegovim imenom. (anima croatorum DUŠA HRVATA, Ivan Tolj). A Anto Matić je književnik, pjesnik, polemičar i kritičar, pa bio i bez desne odsječene ruke, svidjelo se to komu ili ne. Iz njegove najnovije Kamene knjige izbijaju često žestoke riječi, poput njegova kamena žestaca. Dosta ste od naroda otimali Sad bi trebalo nešto majci dati Što ostaje nakon opće prodaje O zadovoljstvo glupana i hulja Svjesnih svojih rana i mana Nikad nisu bili složni Svemu čega se latiše nevinost oduzeše i pritišću neizmjernom bezvremenom težinom stećka. Za razliku od izvikanog pisca čija brada treba da pokaže nešto (što li, Bože?) kojemu je bez obzira na smanjenu ocjenu iz vladanja, bez obzira na zastrašujući broj neopravdanih sati i bez obzira na činjenicu da se prema nastavnicima odnosio s manjkom poštovanja, a prema drugovima i drugaricama s viškom urođene pokvarenosti napravljen izuzetak te ga je Nastavničko vijeće predložilo za prijam u Savez komunista, jer je Briljirao po pitanjima Marxa, Engelsa, Lenjina i ostalih, Anto Matić voli Hrvatsku, voli Bosnu, voli Hercegovinu, voli Hrvate, voli ovaj ljudinjak i u toj ljubavi sa strahom i nadom očekuje Mesiju i grozi se lažnih, Bradonjinih veličina. Nepovratno, bespogovorno, beznadno je zaljubljen u svoje rodno selo Borčane, svoje Duvno, Livno, Hercegovinu, Bosnu, Hrvatsku, u ovu nebesku Galiju. Ni Zarezovo odsijecanje njegove desne ruke nije ga spriječilo da lijevom miluje svoje Tragove predaka. No ta silna ljubav koja izbija, maltene iz svake napisane riječi, ne priječi ga da ukaže, da pokaže, pa i prostom riječju, na ono što u narodu kojega silno voli i kojemu i sam pripada ne valja, na ono što je stotinama godina ukazivano od Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 213
mnogih hrvatskih pjesnika, intelektualaca pa i političara - zbog čega i na čemu Hrvati kroz povijest i danas gube. Znaju što čine Onda s Turcima Sad gube na kurcima. Jest prosto, ali je pjesnik očito imao potrebu biti krajnje, do vulgarnosti, jasan, kazati svojim sunarodnjacima da se djeca moraju rađati ukoliko žele da im ime i dalje traje. Kazati im da su uzalud sve pobjede na bojnom polju, da su uzalud sve žrtve i svi ostali uspjesi ako će gubiti na nerađanju života. I poslušali njegov pjesnički krik Izađite iz kaljuže Iz kala Iz jala Iz zala ili ne, ne mogu mu ništa, ne mogu ga istjerati iz Hrvatske, Tjeraju me iz Hrvatske a Hrvatska u meni kako mene istjerati iz Hrvatske i Hrvatsku iz mene. Onima koji mu odsjekoše desnicu, onima koji zaboraviše podići zdanje zagovora od ubojstva brata svoga i zaboraviše predvidjeti sve buduće nevolje i zle pohode ( Ivan Tolj) ostaje da se valjaju u svojoj kaljuži kala, jala i zala, a Anto Matić će i dalje pjevati o pleteru hrvatskog imena, sve dok ne nađe svoje mjesto u nebeskoj Galiji na putu k obećanom Mesiji. 214 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
Katja Sturm Schnabl 1 PoeSIEja O knjizi pjesama Marije Perić Bilobrk PoeSIEja Mariju Perić Bilobrk upoznala sam kao polaznicu književnog seminara za južne slaviste 2000. godine i zapazila da se radi o posebnoj studentici; ono što ju je činilo neobičnom bila je znanstvena akribija koju je unosila u tematiku seminarskoga rada. Odbila je svaku prednost doma i nije se koristila znanjem materinskog hrvatskoga da sebi pojednostavi rad, nego da se suoči s još zahtjevnijom sekundarnom literaturom kako bi došla do novih istinskih spoznaja. Osim toga, odlučila je dubinski istražiti i iskušati zahtjeve i norme njoj tada stranoga sveučilišta da bi se ravnopravno mogla uvrstiti među najbolje studente/ice. Marija nije išla putem jednostavnog prilagođavanja ili asimilacije. Ne. Ona je išla trnovitim putem integracije; očuvavši vlastiti jezik i kulturu, proučila je i prisvojila austrijski i angloamerički kulturni model i nadogradila ga na vlastiti kao dodatno blago. Obogaćena ovom europskom dimenzijom, ide u potragu za vrijednostima koje će životu dati dublji smisao, njezinu životu i životu općenito. Na široj razini svijesti, onoj lijepe riječi, poezije, pjesnikinja nam pokušava predočiti ove vrijednosti, ali i njihovu negaciju, koristeći se sredstvom dvaju jezika. U ponuđenoj zbirci pjesama Marija Perić Bilobrk opisuje u šest ciklusa svoje poimanje žene, ljubavi, duha vremena, tuđine, vjere i smrti. U svakoj pjesmi naslućuju se i očituju na vrlo suptilan način dva jezika i dva kulturna modela, oba europejska, ali ipak obilježena posve specifičnim povijesnim tijekovima. Čitatelje/ice oba jezika očekuje draž ove dodatne dimenzije i informacije. U ciklusu o ženi pozvani smo na putovanje između dva svijeta, patrijarhalnoga i emancipiranog, između straha i čežnje, uspjeha i predanosti. U pjesmi Dan žena ova dva svijeta višestruko dolaze do izražaja; Dan žena predstavlja vanjsko i političko priznavanje žene, dok je patri jarhat prisutan u zahtjevu za sinom. U ljubavnom ciklusu doživljavamo hvalospjev tjelesnosti kao očitovanje ljuba vi, ali i antagonizam društvenih normi, premda prevladava volja i želja za samoodređenjem. Ono pobjeđuje u pjesmi Moć savjesti, dok je predanost u pjesmi Dođi sveobuhvat na, ali zapravo samo na osnovi volje vlastitoga ja. U Suzi za savršenstvom lirsko ja shvaća da konačno savršenstvo može postići samo unutar sebe samog; u pjesmi Ljubavnik žena se, pak, definira kao intelektualno biće koje na kra ju krajeva voli duha kao takvoga; dok je u pjesmi Black 1 Sveučilišna profesorica na Institutu za slavistiku u Beču Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 215
Beauty na duhovit način iskazana intelektualna udaljenost od muškarca kao objekta požude. Kad pjesnikinja u cik lusu Dijete ovoga vremena kaže: Čudna je/ ova sloboda/ koja se pretvara u samoću, onda ova strofa govori o tome kako ona, prisjećajući se toplih obiteljskih međuljudskih odnosa u bivšoj domovini, još teže doživljava otuđenje ljudi u zapadnoj kulturi. Isto je već bilo izraženo u pjesmi Majko!. Ciklus O, moja Austrijo! potresno i poentirano analizira situaciju stranaca i izražava autentičnu empatiju pjesnikinje kad navodi: Dakle, nikad ne reci da me razumiješ/ jer u ponor moje boli kročio nisi, ili: Jesi li ikada, ikada bio stranac?/ U tuđem svijetu, stranac u svo joj koži?. Pjesma u kojoj se na suptilan i duhovit način dokumentira kako se arogantno strancu uskraćuje jezik, ukazuje na svjesno isključenje iz domaćega društva. Aus trijanac razgovara sa strancem u infinitivu koristeći se imen icom u nominativu i uskraćujući mu član: Ti htjeti Ti biti/ Oni misliti Ti stranac. Radi se o klasičnoj asimilaciji: Trebaš se (kao stranac) odreći svega što te čini onakvim kakav jesi, ali nikada nećeš moći biti kao mi. Ipak, ljud sko se dostojanstvo ne može trajno gaziti, već se drsko propinje barem pred povratak kući u mirovinu: Zgažen i slomljen/ napuštam te,/ ali bol nosim u sebi./ O, moja Austrijo!. Završna dva ciklusa bave se metafizičkim temama i očituju duboku, jasnu, iskrenu i jednostavnu vjeru, smrti se pristupa s puno poštovanja, sjećanje na pokojnika ostaje ispunjeno poštovanjem i ljubavlju, kako je to običaj u do movini, koji se u Austriji s vremenom djelomice izgubio. Pjesnikinja povezuje dvije kulture profinjenim spoznajama koje crpi iz kolektivne svijesti, koje je intelektualno također proučila i koje je spremna dijeliti sa svojim čitateljima/cama kroz poeziju. 216 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
Mato NEDIĆ Dodir s dušom Vukovara Siniša Glavašević, Priče iz Vukovara, Matica hrvatska, Vukovar, 2009., str. 143 Premda godine brzo prolaze i život prekriva debelim slojem zaborava ono što je bilo, ima događaja i ljudi koje ne smijemo zaboraviti jer su svojim postojanjem ostavili trag vrijedan spomena. U općoj nekulturi zaborava, zbog žurbe na koju nas goni suvremeni život, pomalo smo se udaljili od onih vrijednosti koje trebamo uvijek iznova prepoznati i ugrađivati u svoj život, a to su naša nacionalna pripadnost, obiteljska povezanost, ljubav i mir koji je temelj sretnoga života. Čitajući knjigu Priče iz Vukovara ratnoga vukovarskog izvjestitelja Siniše Glavaševića, vraćamo se upravo tim vrijednostima, sjećamo se teškoga vremena u kojemu je žrtva Vukovara prerasla u simbol svehrvatske žrtve, a onda je, nažalost, prebrzo zaboravljena te je se sjećamo od prigode do prigode, od obljetnice do obljetnice. Da je tomu tako, svjedoči i suvremeno stanje Vukovara u kojemu se još uvijek mogu vidjeti tragovi rata, nerestaurirani i nekonzervirani objekti koji čekaju zaliječenje, ali, još je važnije, zaliječenje čekaju i ljudi koji u svojim mislima nose sjećanje na strahotu koju je doživio grad zajedno sa svojim stanovnicima. U jesen 1991. godine, živeći patnju Vukovara i Vukovaraca, Siniša se Glavašević zlu pokušavao suprotstaviti pisanjem, besmislu se odupirao mišlju. Tako su nastala dvadeset četiri lirska zapisa koja (sada u četvrtom izdanju, a prvo je izašlo 1992. godine) pred čitatelje iznosi vukovarski ogranak Matice hrvatske. Lirska proza Siniše Glavaševića samim je naslovom knjige, a i kasnijim tumačenjima određena kao zbirka kratkih priča (Ante Stamać ju u svojem ogledu Getsemanski vrt Siniše Glavaševića naziva kratkim filozofskim esejima, što bi bilo točnije određenje). Zapravo, riječ je o pjesničkoj prozi koja u sebi ima misaone elemente. Glavašević je, osjećajući u sebi potrebu da život pogleda i drugim očima od onih kojima gleda ruševine svojega grada i patnje njegovih stanovnika koji su mu ostali vjerni, pogledao u svoju nutrinu i u njoj je pronašao ljepotu kojom se okružio kako bi našao smisao koji nadrasta trenutačnu patnju, kako bi dušu rasvijetlio svjetlom nade i vjere da će doći dan kada će prestati pomor i rat, kada će se opet živjeti i veseliti, pjevati i slaviti. No, kako je njegova lirska proza nastajala upravo u ratnom vremenu, u užasu, strahu i neizvjesnosti, Glavašević je dopustio pjesmi, koju je nosio u sebi, da se iz stihova, koji su u njegovoj duši cvjetali, raspline u prozu jer nije bilo vrijeme od pjesme, bilo je vrijeme od plača, nije bilo vrijeme stihova bilo je nevrijeme rata. U svojoj lirskoj prozi Glavašević na jednostavan način progovara o gradu, o ljubavi, vremenu, neprijateljima, o ratu, sjeća se djetinjstva i sretnijih dana, razmišlja o svemiru, Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 217
o odnosu dobra i zla na kraju, o čemu god pisao, on piše o onome što je na svijetu najvrjednije, a što su neprijatelji željeli uništiti o životu. On piše bez gorčine, smireno jer, pišući, bježi od vanjskih nemira koji potresaju i grad i njega, piše umiljato jer njegova je misao upravo takva, mirna, ravničarska, kao i rijeka na čijoj je obali odrastao, kao i grad koji ga je u životu obilježio i s kojim je podijelio sudbinu u najtežim vukovarskim danima. Njegovo pisanje je iskreni glas duše koja promišlja život i svijet, koja, dotaknuta strahotama kojima je svjedočila, vidi dublje i drugačije, vidi i ono čega drugi, koji nemaju njezino iskustvo, nisu u svakom trenutku svjesni, ali svjesnima postaju kada podijele piščevo iskustvo sa svojim, kada razmijene misao, ovu pročitanu s onom koja se rodila u njima, te shvate kolika je tragika trenutka u kojemu su pisani lirski zapisi Siniše Glavaševića i kolika je veličina čovjeka koji je u takvom trenutku imao snage u svojoj nutrini pronaći svjetlo koje će zasvijetliti iskrom umjetnosti. Pišući predgovor prvom izdanju Glavaševićevih zapisa, Mladen je Kušec pojasnio kako mu je Glavašević svoje zapise iz opkoljenoga Vukovara poslao telefaksom 12. studenog 1991. godine te su tako spašeni od propasti čiji je vihor zahvatio Vukovar tek nekoliko dana kasnije u potpunom slomu njegove obrane kada su i grad i ljudi pali u nemilost barbarima. Zaključujući svoj predgovor, Kušec kaže da su priče Siniše Glavaševića do Boga djetinje i iskrene, lijepe i tužne, ali su ujedno i teška optužba zla, rata i vremena, i ljudi bez ljubavi i poštenja. Iskrenost misli Siniše Glavaševića zaista je usporediva s djetinjom iskrenošću, ali upravo u nevinosti njegovoga pogleda koji je već bio oskvrnut gledanjem strašnih slika rata, a opet je sačuvao svoju unutarnju vedrinu, zrcali se umjetnička vrijednost ovih lirskih zapisa koji nasuprot smrti stavljaju život, nasuprot beznađu stavljaju budućnost. Istina je, Glavašević, s obzirom na okolnosti u kojima je pisao, nije imao vremena ni prilike svoje lirske zapise dotjerivati, provjeravati njihovu valjanost s književno-umjetničkoga stajališta, ali njihova je valjanost provjerena puno više i puno dublje s općeljudskoga stajališta; njegovi zapisi donose opću mudrost čovječanstva koja, rasterećena od naslaga koje na nju tovari suvremeni život, obasjana svjetlošću nepatvorene ljepote iskonskih ljudskih vrijednosti, donosi pred lice svakoga dobronamjernoga čovjeka istinu da je vrijednost života nenadmašna, da je obitelj temelj, a mir preduvjet sretnoga življenja. U strogoj prosudbi književne kritike lirski tekstovi Siniše Glavaševića, zbog jasno poantiranih završetaka, možda ne bi dobro prošli, ali u dodiru duše s dušom, s dušom čovjeka i Vukovara, ti će lirski zapisi postati poveznicom, mostom kojim će kročiti misao u Vukovar i u autentičnu priču o njemu ispričanu s mjesta događaja, u nemilosrdnom vremenu koje je obilovalo tminom, a kojemu je Glavašević suprotstavio svjetlost svojih misli i osjećaja zabilježenih u Pričama iz Vukovara. 218 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
ljetopis Mira Pehar In memoriam Dalibor Brozović (1927. 2009.) U lipnju je u Zagrebu umro akademik Dalibor Brozović, jedan od najvećih hrvatskih jezikoslovaca 20. stoljeća. Otišao je veliki učitelj koji nas je učio kako treba objektivno promatrati hrvatski jezik, kako ga voljeti u svoj ljepoti njegovih književnih ostvarenja i kako se zauzimati za njegova prava u mnoštvu svjetskih jezika. Dalibor Brozović rođen je 28. srpnja 1927. u Sarajevu. Pučku školu pohađao je u Zenici, gimnaziju u Visokom, Sarajevu i Zagrebu gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirao hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti. Doktorirao je 1957. disertacijom Govori u dolini rijeke Fojnice. Sveučilišnu karijeru započeo je 1952. kao asistent na Akademiji za kazališnu umjetnost u Zagrebu. Od 1953. do 1956. bio je lektor i predavač na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Od 1956. do 1990. bio je profesor na Filozofskom fakultetu u Zadru, gdje je 2004. izabran za zaslužnog profesora Sveučilišta u Zadru. Predavao je kao gost predavač u SAD-u (University of Michigan), Njemačkoj (Regensburg) i mnogim drugim sveučilištima širom svijeta. Ostavši dosljedan svom jezikoslovnom opredjeljenju, akademik Brozović nije se libio ni političkog djelovanja, ponajprije kao veliki hrvatski domoljub. Potkraj osamdesetih i početkom devedesetih suosnivač je i potpredsjednik HDZ-a. Bio je član Predsjedništva Republike Hrvatske i poslije potpredsjednik Republike Hrvatske, te nekoliko godina saborski zastupnik (1992. 1995.). Redovitim članom HAZU postao je 1986., a glavnim ravnateljem Leksikografskog zavoda «Miroslav Krleža» je od 1991. do 2001. U svoje su ga redove kao vanjskog člana primile 1986. Makedonska akademija nauka i umetnosti (MANU), 2008. Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine (ANUBiH), a od 1991. član je Academie Europaea. Akademik Brozović sudjelovao je u organizaciji i s referatima na više od stotinu međunarodnih lingvističkih, slavističkih i drugih konferencija, kongresa i znanstvenih skupova. Promicao je i unaprjeđivao filološku znanost u svim oblastima kojih god se dotakao. Objavio je više od tisuću bibliografskih jedinica iz područja jezikoslovlja, slavistike te dijalektologije i povijesti hrvatskoga standardnoga jezika, među kojima je značajan Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 219
dio objavljen na više stranih jezika u inozemnim znanstvenim središtima, jer se njegova autoritativna stručna lingvistička riječ iznimno cijenila i u svjetskim filološkim krugovima. Najvažnija njegova djela su Rječnik jezika ili jezik rječnika (Zagreb, 1969.), te osobito Standardni jezik (Zagreb, 1970.), Deset teza o hrvatskome jeziku (Zagreb, 1971.), uvodna studija u zborniku Hrvatska književnost u europskom kontekstu (Zagreb, 1978.), Fonologija hrvatskoga književnog jezika (Zagreb, 1991.), a akademik Brozović jedan je od autora poznate Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika 1967. Bio je glavni i odgovorni urednik Radova Filozofskog fakulteta u Zadru, Radova Leksikografskog zavoda «Miroslav Krleža», Hrvatske enciklopedije, časopisa Filologije, te član uredništva Europskoga lingvističkog atlasa (ALE) i Općeslavenskoga lingvističkog atlasa (OLA). Surađivao je i na Hrvatskoj enciklopediji Bosne i Hercegovine (prvi tom izašao početkom lipnja). Akademik Brozović primio je 1970. Nagradu Grada Zadra za istaknutu znanstvenu djelatnost (za knjigu Standardni jezik), 1992. Nagradu za životno djelo Republike Hrvatske, 2002. Nagradu «Stjepan Ivšić», kada je objavljena i knjiga s njegovom bibliografijom. Nositelj je Velereda kralja Zvonimira, Reda Ante Starčevića i Reda Danice Hrvatske s likom Ruđera Boškovića i nositelj visokog bugarskog ordena Madarskog konjanika 1. reda. Najkraće navedeni podatci ne mogu reći ni približno sve o značenju čovjeka koji je svojim predanim i prodornim znanstvenim radom svjetskoga ugleda dugi niz godina pridonosio afirmaciji i razvoju hrvatskoga jezika u zemlji i inozemstvu. Bavio se općom lingvistikom, hrvatskom i slavenskom komparatistikom, dijalektologijom, akcentologijom, teorijskom fonologijom, standardizacijom slavenskih jezika, plurilingvistikom, te numizmatikom i gotovo da nema područja na kojem nije ostavio trajan trag. Proučavao je hrvatske dijalekte, dao je temeljna djela u hrvatskoj jezičnoj standardologiji među njima i danas kapitalnu knjigu «Standardni jezik». Proučavanje hrvatskoga jezika utemeljio je na novoj općelingvističkoj osnovici, a u teškim vremenima kako god je bilo moguće uključivao se u borbu za jezična prava hrvatskoga naroda i očuvanje jezične samobitnosti. Osobite su njegove zasluge u znanstvenoj argumentaciji kojom je, u teškim političkim prilikama u bivšem režimu dokazivao samobitnost i posebnost hrvatskoga jezika. U tom će kontekstu posebno ostati zapamćen kao jedan od autora Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, koja je označila početak kraja jugoslavenskoga jezičnoga unitarizma i nametanja hibridnog srpsko-hrvatskog jezika. U novim, zapravo demokratskim uvjetima istom se snagom stručnoga znanja borio protiv nerijetkih neznalačkih intervencija u hrvatski jezik koje su sličile na prethodno ideološko nametanje samo s drugim predznakom. Riječ je jezikoslovcu koji je cijeli život radio temeljito i prodorno. Na mnogim je predjelima terenski proučavao hrvatske organske idiome, upoznavao njihov raspored i prostiranje, te upoznao značenje uvjeta što omogućuju standardizaciju jezika. Naročito značenje ima njegovo uočavanje stare zapadne (hrvatske) štokavštine, ocjena vrijednosti i značenja djelovanja bosanskih franjevaca i briljantan pregled hrvatske jezične povijesti. Nošen samo njemu svojstvenim entuzijazmom stvorio je golemi opus koji svjedoči o izuzetnoj radnoj energiji, intelektualnoj prodornosti i ljubavi za pojave u svijetu znanosti, poglavito o neizmjernoj ljubavi za hrvatski jezik, hrvatsku književnost i hrvatsku 220 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
kulturu svih krajeva gdje ima Hrvata. Svojim filološkim naporima ustrajno je zalijevao korijenje hrvatskoga narodnog života. Radio je marno i darovito. Htio je u svom radu stvoriti vrijednosti i to ostaviti za sobom, a u tom je potpuno uspio. Odlaskom akademika Brozovića zatvoreno je jedno zlatno poglavlje hrvatskog jezikoslovlja. Za sve što je učinio ovaj iznimno aktivan i plodan znanstvenik, jezikoslovac i nadasve plemenit čovjek, ostat će mnogima u trajnom sjećanju. Osim u sjećanju trajat će i u svojim djelima i neizbrisivim stranicama napisanim o jednoj od temeljnih sastavnica svakog kulturnog identiteta - o jeziku. Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 221
Mira Pehar Kronika kulturnih događanja u Mostaru rujan - listopad 2009. 01. 09. Izvedena predstava "Usamljeni Zapad" Martina McDonagha u režiji Selme Spahić u MTM-u u sklopu 30. Međunarodnog teatarskog festivala autorske poetike. 02. 09. Izvedene predstave " (Njegove) 3 sestre" u režiji Scotta Fildinga i monodrama, autorski projekt Lee Delong "Žena sama" u dvorani MTM a u sklopu Međunarodnog teatarskog festivala autorske poetike. 03. 09. Odigrane predstave "Jonah i Otto" i monodrama "Jackie" u režiji i izvedbi Snježane Martinović po tekstu austrijske nobelovke Elfride Jelinek u dvorani MTM a u okviru Međunarodnog teatarskog festivala autorske poetike. 04. 09. Izvedene predstave "Staza divljači" u režiji Filipa Grinvalda u dvorani MTM i "Igre u pijesku" na terasi gradskog kupatila "Banja", zadnjeg dana Međunarodnog teatarskog festivala autorske poetike, kojim je MTM obilježio 35. godina postojanja. 04. 09. Prikazan film "In Hercegovina veritas" podnaslova Najslavnije iz neistražene Hercegovine u HD hercega Stjepana Kosače u organizaciji Federalnog ministarstva poljoprivrede. 10. 09. Otvorena izložba radova Magdalene Džinić Hrkać i Željka Korena, koji su se predstavili akrilom na platnu u galeriji Virus. 12. 09. Održana "Večer nove šansone" u OKC- u Abrašević. Sudjelovali Vladimir Kolarić iz Velikog prezira i Daniel Kovač iz Jarbola. 14. 09. Predstavljena monografija "Stećci- bosansko i humsko mramorje" povjesničara Dubravka Lovrenovića u UG kraljice Katarine Kosača u organizaciji MH Mo- 222 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
star. U programu sudjelovali: prof. Jago Musa, uime MH Mostar, prof. dr. Enver Kazaz, promotor, književnik Željko Ivanković, promotor, Goran Mikulić u ime nakladnika, te autor prof. dr. Dubravko Lovrenović. Glazbom pridonijeli Akademski zbor Pro musica pod vodstvom don Dragana Filipovića, odlomke čitao glumac HNK Mostar Robert Pehar. 15. 09. Otvorena godišnja izložba radova studenata Fakulteta vizualnih umjetnosti iz Podgorice, Crna Gora, pod nazivom "FVU Poligraf 09 u Centru za kulturu. 18. 09. Premijerno izvedena predstava "Kresivo" H. C. Andersena u adaptaciji Slavče Malenova iz Bugarske u Pozorištu lutaka Mostar. 22. 09. Predstavljena zbirka pjesama "Ibalo balo" autora Ljube Krmeka u UG kraljice Katarine Kosača. O knjizi uz autora govorili Marina Kljajo Radić, Pero Marijanović, i Antun Lučić. Stihove kazivale Maja Lasić i Nela Tomić. Druženje glazbom oplemenio Zlatko Glavinić i mješovita klapa Signum. 24. 09. Otvorena izložba izabranih umjetničkih djela u vlasništvu Aluminija d.d. Mostar u Galeriji Aluminij. Izložbu je otvorio direktor Ivo Lasić, a u glazbenom dijelu programa sudjelovala muška klapa "Krš" s umjetničkim voditeljem don Draganom Filipovićem. 26. 09. Održan koncert pod nazivom "Tri amigosa" Arsen Dedić, Matija Dedić i Sanel Marić Mara u HD hercega Stjepana Kosače u organizaciji Music World centra Mostar. 25. 09. U povodu 100. obljetnice rođenja Petra Šegedina održana Opća kulturna tribina u UG kraljice Katarine Kosača u organizaciji Društva hrvatskih književnika Herceg- Bosne. 28. 09. Održana javna rasprava o temi "Koridor 5 C kroz Hercegovinu" u amfiteatru Građevinskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru u organizaciji HKD Napredak glavne podružnice Mostar. Uvodničar Boro Puljić. 29. 09. Otvorena izložba političkog plakata i fotografije pod nazivom "Počelo je u Poljskoj 1989. - 2009." u OKC Abrašević, a sve u povodu pada komunizma i oslobođenja Središnje Europe. 30. 09. Otvoreni "Dani Ernesta Barlacha u Mostaru" u OKC Abrašević, kada je upriličen dokumentarni film pod nazivom "Barlach", te koncert "Arkul". 01. 10. Otvorena samostalna izložba slika "Moj Mostar" Jagode Serdarević u UG kraljice Katarine Kosača, u organizaciji Društva umjetnika Mostar i Galerije Martino Mostar. 02. 10. Održana premijera radiodrame Harolda Pintera "Stanica Viktorija" diplomski rad Mije Rokrić iz Splita, u OKC Abrašević. Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 223
02. 10. Upriličena svečanost podizanja zastave UNESCO-a u Starom gradu, kojoj su nazočili gradonačelnik Ljubo Bešlić i predstavnik UNESCO-a Siniša Šešum. 02. 10. U povodu mjeseca knjige upriličena književna večer Nedžada Ibrišimovića u organizaciji Gradske biblioteke Mostar i Pedagoškog zavoda Mostar. 06. 10. Održan simpozij o temi "Franjevci i Hercegovina" u povodu 800 godina utemeljenja franjevačkog reda u UG kraljice Katarine Kosača. 08. 10. Održan humanitarni koncert "Zaklade za osmijeh" i Udruge "Ringo" za pomoć u liječenju malog Lucijana u HD hercega Stjepana Kosače. Sudjelovali: Nenad Vetma, Željka Bošnjak, Josip Bilać i dr. Voditelji Misijana Brkić Milinković i Veselko Čerkez. 08. 10. Otvorena izložba skulptura akademskog kipara Stjepana Skoke pod nazivom "Stvaranje svijeta" u UG kraljice Katarine Kosača. O izložbi je govorio likovni kritičar Ivan Vukoja. 08. 10. Otvorena izložba akademskog slikara iz Sarajeva Džeke Hodžića pod nazivom "Stradanja" u Centru za kulturu u sklopu manifestacije "Slovo Gorčina". 10. 10. Otvorena izložba BH strip autora u OKC Abrašević u organizaciji neformalne udruge BH strip crtača i čitača stripova Stripoteka Inicijativa. 15. 10. Održano znanstveno predavanje "Funkcija škole u prevenciji devijantnih oblika ponašanja" prof. mr. sc. Branka Luburića u UG kraljice Katarine Kosača. 17. 10. Predstavljena knjiga "Sva moja proljeća" autorice Irene Šnatinger u UG kraljice Katarine Kosača. 17. 10. Održan godišnji koncert Franjevačke mladeži FRAM-a u organizaciji Hercegovačke franjevačke provincije u HD hercega Stjepana Kosače. 17. 10. Održan kulturno-modni projekt "Mostar Fashion Night" u Gradskoj kavani Rondo, u svrhu obogaćivanja kulturno- modnog sadržaja grada. 19. 10. Održan klavirski koncert glazbenog virtuoza Marijana Đuzela u UG kraljice Katarine Kosača. Đuzel je izveo prelijepe skladbe F. Chopina, J. Haydna, S. Prokofjeva. Koncert je održan u organizaciji Glavne podružnice HKD Napredak 20. 10. U hotelu "Ero" svečano uručena Odluka o proglašenju Internacionalnim odvjetnikom obespravljenih odvjetniku Josipu Muselimoviću. Tom prilikom Muselimoviću je uručena i Zlatna povelja Linus Pauling s plakatom i značkom, koju dodjeljuje internacionalna liga humanista. 224 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
21. 10. Održan koncert grupe "Antenat" iz Zagreba u OKC " Abrašević". 22. 10. Otvorena godišnja izložba članova DHLU u FBiH pod nazivom "Jesenji likovni salon" u UG kraljice Katarine Kosača. Izložbu je otvorio Danijel Vidović, predsjednik Gradskog vijeća Grada Mostara. 24. 10. Održan humanitarni koncert "Operni potpuri" u izvedbi Omladinskog hora Zenica, u HD hercega Stjepana Kosače. Sav prihod namijenjen je oboljeloj djevojčici Dajani Raše. 24. 10. Održana prodajna izložba slika i umjetnina pod nazivom Projekt "Zaboravljena siročad" Tanzanija, u organizaciji Udruge Zdenac iz Splita u UG kraljice Katarine Kosača. 24. 10. Otvorena dokumentarna izložba "Vodič kroz podijeljene gradove" u OKC "Abrašević", koji je nastao kao rezultat suradnje OKC-a, Studija "Bejrut", Centra za razvoj iz Kosovske Mitrovice i grupe samostalnih umjetnika iz Berlina. 26. 10. Otvoreni Deseti Humski dani poezije u UG kraljice Katarine Kosača predstavljanjem zbirke pjesama "Sjaju li zvijezde" Mije Tokića. 27. 10. Održan treći Ikavski skup u okviru Humskih dana poezije u UG kraljice Katarine Kosača. Sudjelovali: Antun Lučić, Ivan Baković, Maja Lasić, Radica Leko, Ante Kraljević, Miljenko Buljac, Kristijan Drušković, Dragana Sulić i Zdravko Nikić. 28. 10. Predstavljena knjiga priča Vere Primorac "Druga strana zrcala" u UG kraljice Katarine Kosača u sklopu Desetih Humskih dana poezije. 29. 10. Premijerno izveden poetsko-scenski kolaž "Tumačenje ljubavi" Carla Sandburga. Kolaž je za scenu priredio Salko Šarić a izveli su ga glumci Nedžad Maksumić i Diana Ondelj Maksumić u Centru za kulturu. 29. 10. Predstavljena knjiga "Hvaljen budi Gospodine moj", Sveti Franjo u hrvatskom pjesništvu u Franjevačkom samostanu u Mostaru., u sklopu Desetih Humskih dana poezije. 31. 10. Održana završna večer Desetih Humskih dana poezije sveknjiževnom večeri pod nazivom "Spomenimo se prijatelja" a riječ je o preminulim umjetnicima Vladi Puljiću i Peri Budaku, u UG kraljice Katarine Kosača. Sudjelovalo više od dvadeset pjesnika. Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 225
Misijana Brkić Milinković In vino - poezija Uz Dane berbe grožđa Brotnjo 2009. - Vino u književnosti i poeziji - stihovima hvalili vino i sami se u njegovoj božanskoj moći gubili Rousseau je kazao: Uživanje u vinu je poezija, samo što stihovi teku prema unutra Upravo su pjesnici oni koji su vinu u svojim pjesmotvorima davali značajno mjesto, a mnogo je tih stihova ostalo u antologijama. Vino se ustoličilo u književnosti, pisanoj i usmenoj predaji, još od davnina. Još u Bibliji, u Starom i Novom zavjetu, tkani su stihovi, spominjalo se vino - Jednoga dana, dok su Jobovi sinovi i kćeri jeli i pili vino u kući najstarijeg brata, dođe glasnik k Jobu (Stari zavjet, Knjiga o Jobu), Poljubi me poljupcem usta svojih, ljubav je tvoja slađa od vina (Pjesma nad pjesmama) - Tada pomislih u srcu svojemu, da tijelu svojemu uskratim vino, da srce svoje svrnem k mudrosti... (Knjiga Propovjednika) - Kad se Noa otrijeznio od vina i saznao što mu je učinio najmlađi sin, reče (Stari zavjet) Tu je i simbolika vina, na Kristovoj posljednjoj večeri... Horacije u Poslanicama zapisa: - Hvaleći vino, izdao se vinopija Homer. I Ep o Gilgamešu slavi božansku kapljicu: - Dala ti je vino da piješ, kakvo samo kralj dobija Kineski pjesnik Li Bai poistovjećivao je poeziju i vino. Ne čudi stoga što se, legenda kaže, pripit otisnuo na vožnju čamcem rijekom Yangtze, pokušao rukama uhvatiti mjesečev odsjaj na vodi i utopio se Goethe u Faustu kaže: Ja sam kap vina na kruha mrvi..., a u romanu Omer paša Latas Ivo Andrić kaže: - A ta žilavka višestruko plaća pažnju koju joj čovjek ukazuje..., nazvavši je - dragocjenim vinom tvrdog, suhog, a blagoslovljenog kraja... - Odisej je rado pio vina s otoka na kojima je sretao zagonetne ljepotice, zaboravljajući tako lakše svoju Penelopu. Ono mu je također pomoglo da spasi živote sebi i svojoj posadi opivši njime kiklopa Polifema - piše Predrag Matvejević u Mediteranskom brevijaru. Mak Dizdar u svojoj je poeziji također slavio vino, Marulić opisivao kako ćemo gosta vinom častiti, a Krleža zapisa: Loza se tiho i nijemo penje/o divno je njeno slijepo htijenje! Htjeti iz blata postati čista, ko vino kada u čaši blista... Za čašu vina u poeziji i poezije u vinu preporučamo 101 vino od vina Enesa Kiševića ili Veliki pehar vina... 226 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
Misijana Brkić Milinković Visoko i vrijedno priznanje uglednom odvjetniku, predsjedniku Matice hrvatske Mostar, Josipu Muselimoviću - Iznimno sam počašćen, iznimno sretan, što mi je Internacionalna liga humanista dodijelila svoje najveće priznanje. Zlatnu povelju Linus Pauling s Plaketom i Značkom smatram nagradom za moj dugogodišnji profesionalni i humanitarni angažman. To me dodatno obvezuje i na nastavak ovakvog djelovanja kazao je ugledni odvjetnik Josip Muselimović kojemu je, na svečanosti u mostarskome Hotelu Ero, uručena Zlatna povelja Linus Pauling s Plaketom i Značkom. Muselimović je zahvalio Internacionalnoj ligi humanista što je, kako je kazao, prepoznala njegov dugogodišnji rad i nagradila ga svojim najvećim priznanjem, te počastila titulom Internacionalnog odvjetnika obespravljenih i izabrala za predsjednika Komiteta za svjetski poredak i humanizam. - Ovom prigodom ne mogu a ne zahvaliti vrijednim suradnicima u profesiji i odvjetništvu, a potom i, na poseban način, skupini krasnih intelektualaca okupljenih oko Matice hrvatske i Međunarodne kulturne manifestacije Mostarsko proljeće. Ovu Zlatnu povelju, Plaketu i Značku zaista doživljavam kao naše zajedničko priznanje. U svom, već dugom, životnom i radnom vijeku primio sam najveća društvena, profesionalna i državna priznanja, ali ovo priznanje je zaista posebna čast i prema njemu se odnosim na poseban način - kazao je Muselimović. Svečanost dodjele ovih visokih priznanja jedna je u nizu koje se održavaju u sklopu 35. obljetnice utemeljenja Lige, a otvorio ju je generalni tajnik prof. Zdravko Šurlan. - Mostar je dobio čovjeka koji će znati širiti ideje i čovjeka koji je na najljepši način, putem kulture i umjetnosti, okupio najveće umjetnike iz bivše Jugoslavije i doveo ih u Mostar. On je na neki način odveo Mostar u svijet i doveo svijet u Mostar. Josip Muselimović je od danas i predsjednik našeg Međunarodnog komiteta za humanizam i svjetski poredak i on mora okupiti sebi slične, kazao je Šurlan. Dodao je kako bi želio da vidi lijep Mostar kao središte u koje će dolaziti ljudi sa svih krajeva svijeta. Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar 227
- Josip Muselimović promotor je dijaloga i kulture mira među ljudima i narodima. On je svojim radom, djelovanjem ne samo u struci i zanimanju već i kulturnim aktivnostima gradio nove mostove prijateljstva i popravljao stare, porušene i pokidane tijekom ratnih djelovanja, čime je dao neprocjenjiv doprinos misiji mira Internacionalne lige humanista stoji u obrazloženju Komiteta za nominaciju i izbor odvjetnika Muselimovića za ovo visoko humanističko priznanje. Povelju Muselimoviću uručio je zamjenik predsjednice ILH-a počasni veleposlanik kulture mira prof. dr. Josip Vrbošić, a Plaketu i Značku dr. Ivo Prlender. O laureatu su govorili i predsjednica Advokatske/Odvjetničke komore FBiH Amila Kunosić Ferizović i Gradimir Gojer. O Muselimoviću se, u obrazloženju nominacije, navodi kako je jedinstven primjer odvjetnika obespravljenih, poniženih, koji prava čovjeka na istinu i pravdu ne brani na klasičan način kako to čine odvjetnici. On nije samo istraživač ljudskih sudbina već visokoprofesionalni analitičar sudskih i istražnih postupaka, duboko analizirajući svaki postupak s pravne, etičke i humane strane odnosa prema čovjeku, između istine i pravde. Taj njegov postupak dobro je poznat sudskim i istražnim tijelima, zbog čega je veoma cijenjen i poštovan. On predstavlja i putujući živi dnevnik borbe jednog odvjetnika svjedočiti istini i pravdi, kada je većina iz pukog straha šutjela plašeći se odmazde režima, gubitka privilegija... Jednostavno, jednako je pobjeđivao i vrijeme i protivnike. U odrazu onih koji su propovijedali politiku mržnje i razdora bio je promotor, misionar i svjedok mogućnosti multietničkoga, konfesionalnog i kulturalnog društva, a Mostarsko proljeće - Dani Matice hrvatske postali su rasadnik prijateljstva, suradnje i razumijevanja među ljudima i narodima - navodi se u obrazloženju Odluke. Sa Svečanosti: predsjednica Advokatske/Odvjetničke komore FBiH Amila Kunosić-Ferizović, Srećko Boras, predsjednik Vlade HNŽ, Ivica Šarić, prvak opere i dopredsjednik Skupštine Kantona Sarajevo, Miljenko Puljić, ravnatelj Zagrebačke filharmonije, maestro Đelo Jusić i Gradimir Gojer, ravnatelj Narodnog pozorišta Sarajevo. 228 Motrišta br. 49, glasilo Matice hrvatske Mostar
Josip Muselimović predsjednik Komiteta za svjetski poredak i humanizam Internacionalne lige humanista Dana 20. listopada 2009. u mostarskom Hotelu Ero održana je svečanost uručenja Odluke o proglašenju uglednoga mostarskog odvjetnika, predsjednika Matice hrvatske Mostar, Josipa Muselimovića Internacionalnim odvjetnikom obespravljenih i predsjednikom Komiteta za svjetski poredak i humanizam, na čijem je čelu, do svoje smrti, bio akademik Ivan Supek. Tom je prigodom laureatu uručena Zlatna povelja Linus Pauling s Plaketom i Značka koju dodjeljuje Internacionalna liga humanista. Povelju je Muselimoviću uručio zamjenik predsjednice ILH-a počasni veleposlanik kulture mira prof. dr. Josip Vrbošić, a Plaketu i Značku dr. Ivo Prlender.