Gregg Hurwitz Ti si sljedeći Za Rosie, koja me uvela u svijet odraslih. I za Natalie, koja je svemu ovome dala smisao. Neću ostati usamljen. Glasvegas, Daddy s Gone
UVOD Četverogodišnji se dječak promeškolji na stražnjem sjedalu karavana. Tijelo mu je jedva nešto veće od izbočine pod dekom kojom je pokriven, a bedro ga boli na mjestu gdje mu je kopča sigurnosnog pojasa pritisnula meso. Sjedne, protrlja oči na jutarnjem svjetlu i zbunjeno gleda oko sebe. Automobil se zaustavlja uz rub pločnika, motor i dalje radi dok stoje parkirani pokraj žičane ograde. Otac prima volan drhtavim rukama. Znoj mu klizi niz zajapurenu kožu na stražnjem dijelu vrata. Dječak proguta slinu da ovlaži peckajuće grlo. Gdje... gdje je mama? Otac zahripavši udahne i napola se okrene. Od jednodnevne oštre brade obraz mu je bio tamniji. - Ona nije... Ne može... Nije tu. Potom pogne glavu i počne plakati. Trese se i sopće, kao što plače netko tko nije na to navikao. S druge strane ograde djeca trče napuklim asfaltom i čekaju svoj red ispred zahrđalih ljuljački. Znak privezan za žičanu ogradu obznanjuje: OSVANULO JE NOVO JUTRO U AMERICI: RONALDA REAGANA ZA PREDSJEDNIKA. Dječak ima vrućicu. Spušta pogled. Na sebi ima traperice i majicu dugih rukava, a ne pidžamu u kojoj je legao u krevet. Pokušava dokučiti smisao očevih riječi, te nepoznate ulice, nabrane deke u krilu, no ne može se usredotočiti ni na što drugo osim na prazninu u želucu i zujanje u ušima. Nisi ti kriv, mali moj reče otac visokim, neujednačenim glasom. Razumiješ li me? Ako se sjetiš... ičega... sjeti se samo da ništa što se dogodilo nije tvoja krivnja. Promijenio je položaj ruku na volanu, stegnuvši ga tako jako da su mu prsti problijedjeli. Na manšeti košulje stajala je crna mrlja. Do njih dopre smijeh djece koja su visjela s prečki sprava za vješanje i puzala oko dotrajale penjalice. Što sam učinio? upita dječak. Tvoja majka i ja jako te volimo. Više od ičega. Otac i dalje pomiče ruke na volanu. Pomakne ih pa stegne. I opet ih pomakne, i opet stegne. Svjetlost obasja manšetu na košulji i dječak primijeti da mrlja uopće nije crna. Crvena je kao krv.
Otac se zgrbi i ramena mu se pridignu, ali nečujno. Zatim se s primjetnim naporom ponovno uspravi. Idi se igrati. Dječak pogleda kroz prozor na to čudno igralište i tu čudnu djecu koja trče uokolo vrišteći. Gdje sam? Vratit ću se za nekoliko sati. Obećavaš? Otac se još ne okreće, ali podiže pogled prema retrovizoru, u kojemu prvi put vidi kako dječak zuri u njega. U odrazu retrovizora njegova su usta nepomična i ravna, a svijetloplave oči mirne i bistre. Obećavam odgovori. Dječak i dalje ostaje sjediti na svom mjestu. Očevo disanje postaje čudno. Hajde kaže mu idi se igrati. Dječak se pomakne i izađe iz automobila. Prođe kroz vrata od ograde i, kad zastane da se okrene, karavana više nije bilo. Djeca se njišu na klackalicama i spuštaju niz metalnu šipku uz fijuk. Čini se da dobro poznaju to igralište. Jedno od djece dotrči do dječaka i udari ga po ruci. - Loviš! - vikne mu. Dječak se igra lovice s ostalom djecom. Vere se po penjalici i zavlači u plastični žuti tunel. Veća se djeca proguravaju mimo njega, ali i on daje sve od sebe da se progura. Oglašava se zvono sa zgrade nasuprot igrališta i djeca žurno ostavljaju sprave za igranje i nestaju unutra. Dječak izađe iz tunela i stane nasred igrališta, posve sam. Vjetar jače zapuše, noseći suho lišće, koje je strugalo asfaltom poput noktiju. Ne zna što bi sa sobom, pa sjedne na klupu da pričeka oca. Preko sunca prijeđe oblak. Nema jaknu. Nogom šutne hrpu lišća u podnožju klupe. Još se više oblaka skuplja na nebu. Sjedi dok ga stražnjica ne počne boljeti. Na dvostrukim se vratima napokon pojavi žena smeđe kose protkane sjedinama. Priđe dječaku i položi ruke na njegova koljena. Zdravo. Dječak gleda u svoje krilo. Dobro kaže žena. U redu. Pogledom prijeđe preko napuštenog igrališta, a zatim kroz žičanu ogradu, uočivši prazna parkirališna mjesta duž rubnoga kamena. Upita dječaka: Možeš li mi reći čiji si?
SADAŠNJOST
1. POGLAVLJE Mike je ležao u mraku, zureći u monitor za bebe na noćnom ormariću. Za tri sata mora ustati, ali san mu nije dolazio na oči ništa lakše nego inače. U nepravilnim vremenskim razmacima spavaćom sobom proleti muha zujara kao da želi osigurati njegovu neprekidnu budnost. Majka mu je znala govoriti da je prisutnost muhe zujare u kući znak da zlo vreba obitelj. To je jedna od rijetkih stvari vezanih uz nju koje se još sjećao. Na trenutak se prisjetio nekih manje morbidnih uspomena iz djetinjstva. Nekoliko slika koje su mu se urezale u pamćenje bijahu jedva tek nešto više od osjetilnih dojmova. Miris kadulje u kuhinji sa žutim pločicama. Njegova majka dok ga kupa. Kako se njezina koža uvijek doimala preplanulom. Kako je mirisala na cimet. Na monitoru su zasvijetlile crvene crtice. Zatim se začulo pucketanje statičkog elektriciteta, poput smetnji na radiju. Ili se to Kat nakašljala? Stišao je zvuk na monitoru kako ne bi probudio Annabel, no ona se pod plahtom okrenula na drugu stranu, a zatim mu promuklim glasom rekla: Dušo, s razlogom to zovu monitorom za bebe. Znam. Oprosti. Učinilo mi se da sam čuo nešto. Osam joj je godina i zrelija je od nas oboje. Bude li trebala nešto, dojurit će ovamo i reći nam. Bila je to stara rasprava i Annabel je bila u pravu, stoga je isključio zvuk na monitoru i ispružio se, mrzovoljno zureći u tu prokletu stvar, no nije se mogao prisiliti da je potpuno isključi. U toj maloj plastičnoj kutiji nalazio se roditeljev najveći strah. Gušenje. Bolest. Uljezi. Obično su se zvukovi koje bi čuli svodili na smetnje ili šumove s drugih frekvencija napon u zraku ili susjedovo malo dijete koje šmrca od prehlade. Mike je ponekad čuo čak i glasove u naletu bijeloga šuma. Mogao se zakleti da su duhovi u toj stvari. Zamori iz prošlosti. Bio je to portal koji je vodio u polusvjesni um, a u njegovim si fantomskim šapatima mogao prepoznati što god si želio čuti. A što ako bi ga isključio i ako bi ih baš ove noći Kat doista zatrebala? Što ako bi se probudila uplašena i dezorijentirana zbog noćne more, ruke koja joj je iznenada utrnula, uroka muhe zujare, i zatim satima nepokretno ležala, sleđena od straha i posve sama? Kako odlučiti koje ćeš noći prvi put riskirati?
U sitnim noćnim satima logika i razum kao da bi zaspali prije njega. Sve se činilo mogućim na najgori mogući način. Napokon je počeo tonuti u san, ah onda je muha zujara napravila još jedan krug oko noćne svjetiljke, a trenutak poslije crvene su crtice opet zasvijetlile na stišanom monitoru. Je li to Kat viknula? Sjeo je u krevetu i rukama protrljao lice. Dobro je Annabel je promrmljala. Znam, znam. No ipak je ustao i otklipsao niz hodnik. Kat je čvrsto spavala, tankom ručicom obgrlivši plišanoga polarnog medvjedića i napola otvorenih usta. Kestenjasta kosa uokvirivala joj je ozbiljno lice. Oči su joj bile kao u majke, široko razmještene, nos prćast, a donja usnica punašnija. Sudeći po njenom izgledu i pametnom ponašanju, ponekad je bilo teško reći je li Kat osmogodišnja verzija Annabel ili je Annabel trideset šestogodišnja verzija Kat. Jedino obilježje koje je Kat naslijedila od Mikea bilo je barem očito jedno oko smeđe, drugo boje jantara. Heterokromija, tako su to zvali. Što se uvojaka tiče, tko zna od koga ih je naslijedila. Mike se nagnuo nad nju i osluškivao kako diše. Potom je sjeo u naslonjač s pomičnim naslonom u kutu i promatrao je. Preplavio ga je iznenadni osjećaj ponosa zbog djetinjstva koje su joj on i Annabel pružili, osjećaja sigurnosti da može tako duboko spavati. Dragi. Annabel je stajala na vratima, sklanjajući s čela pramen kose. Nosila je majicu bez rukava marke Gap i njegove bokserice, u kojima je izgledala jednako dobro kao i prije deset godina na njihovu bračnom putovanju. Vrati se u krevet. Sutra te očekuje važan dan. Evo me za minutu. Prišla mu je i tiho su se poljubili, a zatim se odvukla natrag u krevet. Ljuljanje naslonjača bilo je hipnotičko, ali misli su mu se neprestano vraćale neriješenom poslu nadolazećeg dana. Nakon nekog vremena zaključio je da neće moći zaspati, pa je otišao u kuhinju i skuhao kavu. Vratio se u naslonjač s kavom koju je zadovoljno pijuckao iz šalice, uživao u pogledu na blijedožute zidove, niz lutaka na samostojećoj polici, svoju kćer koja je spavala poput anđela. Jedino što ga je prekidalo bilo je povremeno zujanje muhe zujare, koja mu se potajno prišuljala iz spavaće sobe.
2. POGLAVLJE Kat je kliznula kroz kuhinju. Konjski joj je rep bio labavo svezan i stajao je ukoso. Annabel je zastala nad tavom s omletom i zagledala se u njezine razbarušene uvojke. Otac ti je to složio, zar ne? Kat je strpala plišanoga polarnog medvjedića u školsku torbu i popela se na barski stolac pokraj Mikea. Annabel je stavila omlet na Katin tanjur, zatim se nagnula nad nju i ponovno joj namjestila vrpcu u kosi, nekoliko je puta vješto omotavši i učvrstivši. Umetnula je tavu u vodu sa sapunicom, papirnatim ručnikom obrisala ono malo vode što je iscurilo ispod rustikalnog sudopera, i vratila se da dovrši užinu za Kat, odnosno rezanju korice sa sendviča premazanog ne džemom, nego maslacem od kikirikija. Ispijajući treću šalicu kave i gledajući svoju ženu, Mike se učini kao da se kreće na usporenoj snimci. Večeras ću popraviti sudoper reče joj, a Annabel podigne palčeve na stisnutim šakama u znak slaganja. Opazio je krznenu bijelu ruku kako proviruje iz kćerine torbe. Smijem li pitati zašto si spakirala polarnog medvjedića u školsku torbu? Danas imam izlaganje. Novo izlaganje? Nisi li tek u trećem razredu? To je za dopunsku nastavu poslije škole. Govorit ću o globalnom zatopljenju. Annabel odgovori sarkastično: Ma šališ se. A ovo nije bilo koji polarni medvjed. Mike podigne obrvu. Ne? Kat izvuče bijelog medvjedića iz torbe i teatralno ga pokaže. Ovo više nije Snježna Grudica, moja najdraža plišana igračka. Ovo... ovo je Snježna Grudica, izumirući polarni medvjed. Izvadila je naočale iz zaštitne kutijice i stavila ih na oči. Ovalni crveni okviri pojačavali su ozbiljnost njezina lica. Nije da joj je ta pomoć bila potrebna. Jeste li znali upitala je da će polarni medvjedi izumrijeti prije negoli odrastem? Da odgovori Mike. Iz onog Al Goreova filma o otapanju polarnih kapa i polarnim medvjedima koji se utapaju. Dva si dana plakala. Annabel joj je rekla: Pojedi omlet.
Kat je uzela malo s ruba. Mike joj je blago stisnuo stražnji dio vrata. Želiš da te danas otpratim do škole? Tata, imam osam godina. Da, stalno me na to podsjećaš. Mike izvuče iz džepa svoj teški mobitel i pritisne tipku za ponovno biranje. Nakon što je na drugoj strani nekoliko puta zvonilo, javio se voditelj poslovnice banke. Dobar dan, Mike Wingate pri telefonu, zovem ponovno. Je li novac sjeo na račun? Pričekajte trenutak, gospodine Wingate. Čuo se zvuk tipkanja. Dok su Kat i Annabel pregovarale o tome koliko još zalogaja Kat treba pojesti, Mike je čekao, nervozno bubnjajući prstima po kuhinjskome pultu. Trebalo mu je trinaest godina da napreduje od nadničara do tesara, pa do predradnika i napokon do građevinskog poduzetnika. I sada je bio nadomak potpisivanja svoga prvog poduzetničkog ugovora. Da bi stigao do toga, izložio se rizicima koji bi mogli rezultirati čirem na želucu, stavivši pod hipoteku kuću u kojoj su živjeli i uloživši sav novac od zajmova za kupnju građevinskog zemljišta u kanjonu na rubu grada. Naselje Lost Hills, u dolini četrdeset osam kilometara sjeverozapadno od centra Los Angelesa, imalo je brojne prednosti, od kojih je najvažnija bila ta što su nekretnine bile samo skupe, ali ne abnormalno skupe. Mike je podijelio zemljište na četrdeset povećih čestica i sagradio niz ekoloških kuća koje je nemaštovito nazvao Zelenom dolinom. Nije on bio zagriženi ljubitelj ekologije, no Kat je pokazivala zanimanje za pitanja okoliša od malih nogu, a i morao je priznati da se užasavao futurističkih, računalno dobivenih snimki poplavljenog Manhattana zbog podizanja razine mora. Državni poticaji za zelene projekte pomogli su da se kuće brzo prodaju, a novac od prodaje posljednjih kuća danas je ujutro trebala uplatiti agencija za posredovanje nekretninama. S tom bi se uplatom napokon riješio kredita u banci i to u potpunosti, nakon tri i pol godine, što znači da više ne bi trebali očajnički provjeravati stanje na računu prije negoli odluče izaći na večeru. Na liniji se čulo disanje voditelja poslovnice. Tipkanje je prestalo. - Još ništa, gospodine Wingate. Mike mu je zahvalio, prekinuo vezu i dlanom obrisao znoj s čela. Vratila mu se neugodna pomisao: Što ako je, nakon toliko truda,
nešto doista pošlo po zlu? Primijetio je da ga Annabel gleda i rekao: - Nisam još smio kupiti taj glupi kamionet. Rekla mu je: Nego što? Povezati kutiju mjenjača ljepljivom trakom na starom kamionetu? Dobro nam je. Novac će sjesti. Naradio si se. Zbilja naradio. Možeš si priuštiti malo uživanja. I sigurno nisam trebao spiskati osamsto dolara na odijelo. Čeka te fotografiranje s guvernerom, dušo. Ne možemo dopustiti da se pojaviš u poderanim trapericama. Uostalom, možeš ga opet nositi na dodjeli nagrada. A to me upravo podsjetilo pucnula je prstima da ga danas ujutro nakon predavanja moram podići kod krojača. Danas ujutro Kat ima onaj liječnički pregled povodom početka školske godine. Možeš li je usput odvesti? Nađemo se ovdje u vrijeme ručka? Posljednjih im je godinu dana sve teže bilo uskladiti satnice. Kad je postalo jasno da se Kat uklopila među djecu trećeg razreda, Annabel je odlučila da je vrijeme da se vrati na Sveučilište Northridge po svoju učiteljsku diplomu. Školarinu državnog sveučilišta mogli su si priuštiti, dokle god su povremeno stezali remen. Mike je otklopio mobitel i pogledao na ekran, za slučaj da je propustio poziv iz banke s dobrom viješću. Izmasirao je bolno mjesto na vratu. I dalje je bio pod stresom. Ne znam što nije valjalo s mojim starim sportskim sakoom. Kat je rekla: Tata, mislim da nitko više ne nosi karirane sakoe. Nije kariran. Ima tanke svijetle crte. Annabel je kimnula glavom prema Kat i usnama oblikovala riječ kariran. Mike se morao nasmijati. Duboko je udahnuo. Pokušao je do kraja izdahnuti. Novac je već u agenciji za posredovanje nekretninama. Što je moglo poći po zlu? Annabel je završila s pranjem posuđa, skinula prstenje i utrljala losion u ruke. Zaručnički prsten sa sitnim blijedožutim dijamantom, za koji je Mike morao uštedjeti dvije plaće da bi ga mogao kupiti, svjetlucao je jednoličnim sjajem. Volio je taj prsten, kao što je volio njihovu lijepu malu kuću. Američki san koji se sastojao od dvije spavaće sobe i stotinu trideset pet kvadratnih metara. Naravno,
novac bi im dobro došao, no oduvijek su znali biti zahvalni i cijeniti ono što su imali. Annabel je ispružila ruke da primi njegove. - Dođi, imam previše losiona. Svjetlost joj se s prozora razlila preko ramena, dajući brončani sjaj rubovima njezine tamne kose, dok su joj oči, održavajući ledenoplavu boju njezine košulje, djelovale prozirno. Podignuo je mobitel, namjestio kadar na ugrađenoj kameri i snimio fotografiju. Što? rekla je. Tvoja kosa. Tvoje oči. Annabel je skupila svoje ruke u njegove. Bože rekla je Kat poljubite se više i završite s tim. Kamionet marke Ford F-450 blistao je u garaži poput ulaštenog tenka. Vozilo od četiri tone gutalo je dovoljno dizela da poništi bilo kakvo dobro koje je Zelena dolina imala za okoliš, no Mike baš i nije mogao dovoziti opremu na gradilište u Priusu. Kupiti takav kamionet bilo je pretjerano čak i neodgovorno no morao je priznati da je jučer, kad se njime odvezao s gradilišta, osjetio veće zadovoljstvo nego što se to činilo prikladnim. Kat je uskočila straga i zabila nos u knjigu, što je bila uobičajena jutarnja procedura. Silazeći s kolnog prilaza, Mike joj je rukom pokazao TV/ DVD - player ugrađen s unutarnje strane krova. Prestani čitati. Vidi televizor. Ima bežične slušalice. Poništavaju buku vani. Zvučao je poput brošure, no nije si mogao pomoći; bio je opijen mirisom novog automobila. Stavila je slušalice i počela mijenjati kanale. To! viknula je, preglasno jer je zvuk na slušalicama bio pojačan. Hannah Montana. Lagano je vozio mirnim ulicama u predgrađu, spustio štitnik od sunca, razmišljajući o tome kako je nervozan, ali ujedno i uzbuđen zbog današnjeg fotografiranja s guvernerom. Prošli su pokraj draguljarnice i u izlogu je ugledao blještave dragulje pomislivši kako bi, kad novac napokon sjedne na račun, možda mogao ući unutra i kupiti nešto da iznenadi Annabel. Kad su se približili ordinaciji doktorice Obuchi, Kat se natmurila i skinula slušalice. Neću injekciju rekla je. Nećeš dobiti injekciju. Samo će te pregledati. Nemoj se uplašiti.
Sve dok nema igle, nema ni straha. Teatralno je ispružila ruku kao da je stanja nego što je to uistinu bila. Vrijedi? Mike se napola okrenuo i svečano su se rukovali. Vrijedi. Ne vjerujem ti rekla je. Jesam li ikad prekršio obećanje? Nisi odgovorila je ali uvijek postoji prvi put. Drago mi je vidjeti da imaš povjerenja u mene. Zatvorila je usta i držala ih čvrsto zatvorenima cijelim ostatkom puta, sve do ordinacije za preglede, gdje se pomicala naprijednatrag na stolu, a papir ispod nje šuštao dok joj je doktorica Obuchi provjeravala reflekse. Kad je završila s pregledom, doktorica je pogledala u Katin karton. Oh. Još nije primila drugu dozu cjepiva protiv ospica, zaušnjaka i rubeole, budući da me Annabel zamolila da pričekam s njim. Uzela je u ruku uvojak sjajne crne kose. Kasnimo s time. Rukom je prekopala po ladici u potrazi za ampulom i injekcijom. Kat je razrogačila oči. Ukočila se na stolu i uperila molećivi pogled prema ocu. Tata, obećao si. Draže joj je kad se pripremi na injekciju kaže Mike. Psihički. Treba joj malo vremena. Možemo li se vratiti potkraj tjedna? Rujan je. Počinje škola. Možete zamisliti kakav mi je raspored. Doktorica Obuchi primijeti da Kat zuri u nju. Nepopustljivo. Mogla bih imati slobodno u petak ujutro. Mike je nezadovoljno škljocnuo zubima. Kat ga je pažljivo gledala. Stavio je ruke na njezina koščata koljena. Dušo, u petak imam jedan sastanak za drugim, a mama mora na predavanja. Petak mi je najgori dan. Obavimo to sad i gotovo. Kat promijeni boju lica. Doktorica Obuchi joj kaže: Samo će te malo bocnuti. Bit će gotovo prije nego što kažeš keks. Kat je svrnula pogled s Mikea i zagledala se u zid. Počela je sve brže disati, a ruka joj je bila gotovo jednako blijeda kao rukavica od lateksa koja ju je držala. Doktorica Obuchi utapkala je malo alkohola u Katinu mišicu i pripremila injekciju. Mike je promatrao osjećajući sve veću nelagodu. Kat je i dalje gledala u stranu.
Kad se vršak igle od nehrđajućeg čelika spustio, Mike je ispružio ruku i nježno zaustavio doktoričinu. Dovest ću je u petak rekao je. Mike je upalio auto i krenuo, popio sok i pokušavao se suzdržati od provjeravanja, po četvrti put toga jutra, je li mu novac sjeo. Kad su stigli do Katine škole, spustio je prozor i ispljunuo žvakaću gumu u vjetar. Tata. Molim? To nije dobro za okoliš. Da se orao ne uguši žvakaćom gumom? Kat ga mrko pogleda. Dobro, u redu rekao je neću više bacati žvakaće gume kroz prozor. Snježna Grudica, izumirući polarni medvjed, ti zahvaljuje. Stao je ispred Škole, no ona je ostala sjediti na stražnjem sjedalu, igrajući se slušalicama koje su joj bile u krilu. Dobit ćeš neku nagradu za ekološke kuće, zar ne? pitala ga je. Od guvernera? Dobit ću priznanje, da. Znam da ti je stalo do okoliša i to, ah nisi baš jako zagrijan za to, zar ne? Zašto si onda izgradio sve te ekološke kuće? Zar stvarno ne znaš? Namjestio je retrovizor da joj može vidjeti lice. Odmahnula je glavom. Rekao je: Zbog tebe. Usta su joj se malo otvorila, a zatim je pogledala u stranu i osmjehnula se za sebe. Pomaknula se do vrata i izišla iz auta, no čak i kad je već bila na sredini igrališta, mogao je vidjeti kako joj lice blista od radosti. Puštajući da povjetarac struji kroz spušteni prozor, uživao je u trenutku. Nekoliko je učitelja vani pazilo na djecu u školskom dvorištu. Roditelji su se okupili oko parkiranih automobila i dogovarali datume dječjih predstava, organizirali prijevoz, planirali školske izlete. Djeca su vikala i trčala i hrvala se na travi. O takvom je životu oduvijek sanjao, ali nikada se nije usudio vjerovati da bi ga mogao živjeti. Ipak, to je bio njegov život.
Utipkao je telefonski broj i podignuo mobitel do lica. Voditelj poslovnice zvučao je pomalo nestrpljivo. Da, gospodine Wingate. Baš sam vas htio nazvati. Drago mi je što vam mogu reći da je novac upravo sjeo. Mike je na trenutak ostao bez teksta. S mobitelom vlažnim od znoja u ruci, pitao je za iznos. A potom je zatražio voditelja poslovnice da mu ga ponovi, samo da se uvjeri da je ono što čuje stvarno. Dakle, zajam je sada otplaćen, je li tako? upitao je Mike, premda je znao da je upravo dobio dovoljno da otplati ostatak peterostruko većeg duga. Potpuno otplaćen? U glasu čovjeka s druge strane slušalice čuo se šaljivi prizvuk. Potpuno ste slobodni, gospodine Wingate. Mike osjeti kako mu se grlo steže, pa zahvali voditelju poslovnice i spusti slušalicu. Zario je lice u ruke i neko vrijeme samo disao, strahujući da bi se mogao slomiti baš tu, nasred parkirališta osnovne škole Lost Hills. Radilo se o novcu, naravno, ali radilo se i o mnogo važnijim stvarima. Preplavio ga je osjećaj olakšanja i ponosa, pomisao da je sve stavio na kocku i skoro četiri godine bez prestanka radio i da se njegova žena i kći odsad neće morati brinuti o tome hoće li imati krov nad glavom i hrane u hladnjaku, kao ni o neplaćenim računima za školarinu gurnutim ispod podloška na radnom stolu. Na igralištu se Kat, čije je lice vidio kroz žičanu ogradu, popela na vrh motke za penjanje i rukom dotaknula najvišu prečku. Pri samom pogledu na nju, zaboljelo ga je srce. Njezin mali sigurni svijet, sazdan od malih izazova, novih obzora i beskrajne privrženosti. Budući da je ionako već kasnio na posao, ostao je sjediti i promatrati je kako se igra.
3. POGLAVLJE Radnici su se skupili oko Mikeova kamioneta čim se pojavio na gradilištu. Opa! Šef ima novu makinu. Koliko si pljunuo za njega? Mike je izašao praveći se da nije čuo pitanja, kako bi prikrio nelagodu. Nikad se nije potpuno navikao na to da je šef i nedostajalo mu je ono jednostavno prijateljstvo koje se razvijalo među momcima koji su iz dana u dan radili jedni uz druge. Ne koliko misliš. Jimmy se naslonio na poklopac motora s obje ruke, držeći u jednoj odvijač. Mike reče: Pazi na boju. I odmah je požalio što je otvorio usta. Jimmy je digao ruke u zrak kao da se predaje, a ostali se nasmijaše. Dobro, dobro rekao je Mike. To sam i zaslužio. Gdje je Andres? Njegov je razdražljivi predradnik doklipsao, miješajući sadržaj u zdjelici od tikve slamkom od nehrđajućeg čelika. U njoj je bio čaj od biljke yerba mate, a slamkom bombillom cijedio je razdvojene listove kako bi mogao cijeli dan piti gorku tekućinu, a da ne mora pijuckati grančice. Otjerao je radnike na posao. No, što čekate? Trebate ljenčariti kad gazda ode, a ne kad se pojavi. Radnici su se raštrkali, a Andres je odložio svoju zdjelicu s čajem na branik gazdina kamioneta. - Aargh procijedio je jednolično. Aargh? Slavimo, državni je praznik kada govorimo kao gusari. Kakva zemlja. Svi ti praznici. Dan kad vodiš svog malog na posao. Dan Martina Yuthera Kinga. Porijeklom iz Urugvaja, Andres je napokon predao zahtjev za državljanstvo i postao hodajuća riznica malo poznatih pojedinosti o SAD-u. Čuo sam da ga zovu Martin Luther King reče mu Mike. To sam i rekao, stari. Krenuli su uzbrdicom prema samom središtu stambenog naselja. Četrdeset kuća uokvirivalo je travnatu površinu nalik parku na dnu kanjona. Penjale su se uzbrdo s obje strane, a s visinom im je rasla i
cijena. Na prvi pogled izgledale su poput običnih kuća, ali pri pažljivijem gledanju otkrivali su se biofilteri, otvoreni kanali za otjecanje oborinskih voda, krovovi su bili prekriveni fotonaponskim ćelijama i vegetacijom, keramičke cijevi postavljene su umjesto cijevi od nerazgradivog PVC-a koji propušta otrovne tvari. Unatoč svemu tome, kuće su jedva uspjele dobiti toliko priželjkivani certifikat za Vodstvo u planiranju energije i upravljanju okolišem. No, ipak su ga dobile i posao je, osim nekoliko završnih električnih i stolarskih radova te nešto malo kozmetičkih zahvata, bio dovršen. Prešli su preko vrha i spustili se u park. Bio je to Mikeov omiljeni dio Zelene doline, smješten u samom središtu odakle su roditelji mogli s kuhinjskih prozora gledati djecu kako se igraju. Prostor je dopuštao izgradnju na još dvije parcele, ali nije se mogao natjerati da gradi još i tamo. Krenuli su prema jami koja se nalazila daleko na rubu parka i bila spremna za polaganje temelja za izgradnju ognjišta na otvorenom. Što se čeka? upitao je Mike. Onaj ekološki beton treba se duže miješati odgovori Andres. A moj mi gazda, koji mora imati kontrolu nad svime, ne dopušta da upotrijebim normalni, jer sve mora biti po njegovom. Bio je to njihov uobičajeni način razgovora par starih prijatelja, ogorčenih i zagrižljivih, ali zajedno u svemu do samoga kraja. Certifikat za vodstvo u planiranju energije i upravljanju okolišem vrlo je strog. Nemamo prostora za improvizacije. Mike je napravio grimasu i rukom prešao preko lica. - Isuse, tko bi rekao da će to biti takva gnjavaža. Andres je još jednom srknuo kroz bombillu. Što ćemo dalje graditi? Tvornicu za preradu ugljena. Andres se smijuljio i zabio čeličnu slamku u zdjelicu od tikve. Rekao sam ti, da nismo gradili ekološki, mogli smo uzeti još dvadeset posto profita. Onda bi svi vozili nove kamionete. Dok su se približavali, Jimmy je mahnuo iz miješalice za beton i krenuo natraške prema jami predviđenoj za ognjište na otvorenom. Andres je podignuo ruku u znak odgovora, a bombilla je poletjela iz zdjelice pravo u jamu. Namrštio se kao da je to još jedno u nizu razočaranja tog dana. Zaboravi. Kupit ću drugu.
Zureći u čeličnu slamku, tanku poput trske, koja se zabila u blato, Mike je u glavi čuo Katin glas kako mu vergla o smeću i razgradnji metala. Mrzovoljno mu se probudila savjest. Jimmy se baš spremao nagnuti miješalicu i istovariti beton kad mu je Mike doviknuo i uperio prstom. Jimmy je zakolutao očima i izašao iz kabine da popuši cigaretu, a Mike je skočio u jamu, otprilike metar i pol duboku i strmih stijenki. Duboko su iskopali kako bi položili plinske cijevi. Kad se sagnuo da pokupi slamku, spazio je svinute odvodne cijevi koje su stršile iz zemljanog zida. Glavna vodovodna cijev. Sledio se. Osjetio je grč u želucu. Metalna mu je slamka ispala iz ruke. Zapahnuo ga je mahovinast zadah vlažne zemlje i korijenja, preplavljujući mu pluća. Isprva je pomislio da se vara. Zatim je prstima odlomio zemlju koja se mrvila i zaprepaštenost se pretvorila u šok. Cijev nije bila od ekološki prihvatljive keramike za koju je platio pravo malo bogatstvo. Bila je od PVC-a. Koliko je korišteno? - Mike je sada stajao na rubu jame s Andresom, pokušavajući ne odavati paniku u glasu. Ostalim je radnicima rekao da se udalje. Andres mu odgovori: Ne znam. Naruči kombi reče Mike. Hoću da vodoinstalacijske kamere snime kanalizacijske i odvodne cijevi. Ali dnevni najam za takav kombi... Ne zanima me. Mike je zgrabio lopatu s hrpe ukrasnog kamenja u blizini, skočio u jamu i počeo strugati zemljane zidove. Još je uvijek bio građen poput fizičkog radnika mišićavih podlaktica, jakih ruku, prsnoga koša dovoljno širokog da mu se na njemu napne majica. Dobro je napredovao, ali nabijena zemlja svejedno nije popuštala pred njegovom lopatom kao što bi možda bio slučaj prije nekoliko godina. Andres je naručio da dovezu kombi, zatim prekrižio ruke na grudima, grizući unutarnji dio obraza, promatrajući. Mikeovo stenjanje čulo se i izvan jame.
Nakon nekoliko trenutaka Andres je uzeo drugu lopatu i pridružio se Mikeu u jami. Kombi za vodoinstalacijske radove stajao je upaljenog motora nasred ulice. Videokamera u obliku cijevi vijugala je iz otvorenih stražnjih vrata i pružala se u kanalizacijsko okno. Sve su radnike osim Jimmyja već poslali kući, iako im radno vrijeme još nije završilo. Osim ptice koja bi povremeno proletjela, nad gradilište se nadvila zlokobna tišina. Niz potpuno novih kuća pod kasnojutarnjim se suncem činio poput lažnoga grada koji čeka eksploziju atomske bombe u nuklearnom pokusu. U kombiju, stisnuti uz kolut za namatanje cijevi, blatnjave odjeće i lica uprljanih zemljom, Mike i Andres gledali su na malom crnobijelom ekranu sliku koju im je slala kamera zrnat, endoskopski pogled u crnu unutrašnjost cijevi. Kolut za namatanje cijevi pokraj njihovih se glava okretao uz lagan šum dok je kamera nastavljala s podzemnim puzanjem, neprestano šaljući toliko slične snimke da im se činilo kao da stalno gledaju jednu te istu. Metar za metrom pružale su se cijevi od PVC-a, podno obronka, podno ulica, podno betonskih ploča kuća. Lica im je obasjala Svjetlost s ekrana, no beživotni izraz na njima nije se mijenjao. Jimmy je ispuzao iz okna, tamne kože koja je blistala od znoja, te je provirio kroz otvorena vrata kombija. Jesmo gotovi? Mike je kimnuo glavom, odsutnog pogleda. Jedva je bio sposoban registrirati riječi. Hvala, Jimmy. Možeš sad ići. Jimmy slegne ramenima i ode. Trenutak poslije motor se okrenuo uz poznati zvuk brujanja, a dvojica su muškaraca zatim slušala kako se Jimmy udaljava u Mikeovu starom kamionetu. Kad je Mike napokon progovorio, glas mu je bio promukao. PVC je gori od svega. Kemikalije istječu u tlo. To sranje onda putuje. Pronalaze ga u kitovu salu. Nalaze ga u majčinome mlijeku kod Inuita, za Boga miloga. Andres se nagnuo nazad, naslonivši glavu na stijenku kombija. Koliko bi to stajalo? upita Mike. Šališ se, ne? Da se popravi. Da ih zamijenimo keramičkim cijevima.
Nije to samo ispod ulica, nego i ispod betonskih ploča. Ispod kuća. Znam kuda idu cijevi. Andres zacokće i skrene pogled. Mike je osjetio tupu bol na kraju čeljusne kosti i shvatio da stišće zube. Rušiti kuće bila bi noćna mora. Mnoge od tih Obitelji već su prodale svoje stare nekretnine. Pripadali su srednjem sloju i ne bi imali novca za ponovno unajmljivanje prodane nekretnine ili dulji boravak u hotelu. Kvragu, to je bila i svrha pomoći obiteljima da se usele u lijepe kuće. Mnoge nekretnine nije prodao najboljim ponuđačima, nego ljudima koji su ih doista trebali samohranim majkama, parovima koji su pripadali radničkoj klasi, obiteljima kojima je trebala pomoć. Mike upita Andresa: Kako to nisi primijetio? Ja? Ti si odabrao izvođača zemljanih radova. Vica Manhana. Tip je došao s tridesetoricom radnika i sve je završio do božićnih blagdana. Sjećaš se, bio si oduševljen. Mike je ogorčeno i s mržnjom zurio u svoj Ford na drugoj strani. Pedeset pet tisuća dolara vrijedan kamionet gdje mu je, dovraga, bila pamet? Bi li ga autokuća uzela natrag? Njegov je bijes rastao, a fitilj dogorijevao. Imaš li u mobitelu Manhanov broj telefona? pitao je. Andres je potražio broj, pritisnuo tipku za zvanje i dodao Mikeu mobitel. Dok je zvonilo, Mike je prošao prljavom rukom kroz kosu vlažnu od znoja, pokušavši usporiti disanje. Tom je kretenu bolje da ima debelu policu osiguranja. Nije me briga koliko košta. Tužit ću ga koliko god puta budem mogao. Ovaj se broj vise ne koristi. Ako mislite da ste greškom dobili... Mikeu kao da je srce preskočilo otkucaj. Prekinuo je vezu. Pretraživao je po Andresovom adresaru. Nazvao je Manhana na mobitel. Nextelov pretplatnik kojega pokušavate dobiti nije više... Mike je zavitlao mobitel u bok kombija. Andres ga je pogledao, potom se polako nagnuo, uzeo svoj mobitel i pogledao u ekran da vidi radi li još. Mike je teško disao. Sam sam provjerio njegovu vražju dozvolu.
Bolje opet provjeri reče Andres. S majicom slijepljenom uz tijelo, Mike je obavio nekoliko poziva, zabilježivši svaki novi broj na stražnjoj strani omotnice. Sve je ubrzo postalo jasnije. Dozvola Vica Manhana istekla je prije pet mjeseci, nedugo nakon što je završio posao za Mikea. Manhan je pustio da njegovo opće osiguranje od odgovornosti prije toga istekne, tako da nije bilo na snazi kad je postavljao cijevi od PVC-a. Dokumenti o osiguranju koje je predočio Mikeu bili su lažni. A to je, po svemu sudeći, značilo da nema ništa od novaca za pokrivanje Štete. Prvi put nakon dugo vremena Mikeu je poželio fizički se obračunati, šakom mu smrskati nosnu hrskavicu, pomislivši pritom: Kako se brzo vraćamo na staro. Spustio je glavu, šakama uhvatio kosu i povlačio dok ga nije počelo peći. Osjećao je vlastiti vreli dah na obrazima. Nisi valjda toliko iznenađen - rekao je Andres. - Zbog toga što smo našli PVC. Što bi to, dovraga, trebalo značiti? Naravno da sam iznenađen. Ma daj. Pa keramika je teža od lijevanog željeza. Skuplja je za izradu, dopremanje, ugradnju. A što misliš zašto je Manhan ponudio cijenu trideset posto nižu od svih ostalih? Smeđa se koža na Andresovim sljepoočnicama naborala. Možda nisi htio znati. Mike spusti pogled prema svojim ogrubjelim rukama. Andres reče: Četrdeset se Obitelji treba useliti. Ovaj tjedan. Čak i da želiš potrošiti sav novac na zamjenu cijevi, što ćeš učiniti? Raskopati im kuće? Ulice? -Da. Andres podigne obrvu. Zamijeniti jedne cijevi drugima? Stavio sam svoj potpis na papir izjavio je Mike. - Moje ime je tamo. Jamčim da sam upotrijebio keramičke cijevi umjesto cijevi od PVC-a. Moje ime. Nisi učinio ništa loše. Tip nas je nasamario. Mikeov je glas zvučao promuklo: Te su kuće sagrađene na laži. Andres je umorno slegnuo ramenima. Izašao je iz kombija gunđajući, a trenutak poslije pridružio mu se i Mike, osjećajući napetost i upalu u mišićima. Gledali su se licem u lice nasred ulice, žmirkajući na iznenadnoj svjetlosti poput novorođenčadi, dok se kanjon pružao pred njima, predivan i strm i obrastao američkom komoljikom. Zrak, svjež i oštar,
imao je okus po eukaliptusu. Zelenilo krovova slagalo se sa zelenilom ruja na obroncima, a kad je Mike zaškiljio, sve je postalo jedno. Nitko neće znati reče Andres. Kimnuo je glavom jednom, kao da potvrđuje nešto, te krenuo prema svom automobilu. Mike odvrati: Ja ću znati.
4. POGLAVLJE Mike je sjedio u spavaćoj sobi pokraj njihova malog kamina u kojemu je gorjela vatra. Leđima je bio naslonjen na zid, zureći u bežični telefon u krilu. Vagao je za i protiv. Napokon je nazvao poznati mu broj. Čuo se snažan muški glas, ohrapavio s godinama. Hank Danville, privatni detektiv. Ovdje Mike reče. Wingate. Mike, ne znam što bih ti još rekao. Rekao sam da ću te nazvati ako nešto otkrijem, ali ne znam gdje da još pogledam. Ne zovem te zbog toga. Radi se o nečemu novom. Htio bih da nađeš jednog tipa. Nadam se da je ovaj put nešto što neće završiti u slijepoj ulici. Radi se o jednom izvođaču radova koji me prevario Mike mu je ukratko izložio cijelu priču. Čuo se slabašan zvižduk Hankova disanja dok je zapisivao. Želim saznati gdje je. Ne mogu dovoljno naglasiti koliko mi je to hitno. Za koliko te love prevario? upita Hank. Mike mu odgovori. Hank zazviždi. Vidjet ću što mogu učiniti rekao je i poklopio slušalicu. Mike je naviknuo tražiti informacije koje vjerojatno nije želio znati, ali čekanje time nije bilo nimalo lakše. Otišao je pod tuš i naslonio se na pločice. Zatim je odvrnuo vrelu vodu pokušavajući pod pritiskom vode sprati stres sa sebe. Dok se brisao, zazvonio je telefon. S ručnikom svezanim oko struka, podignuo je slušalicu, sjeo na krevet i pripremio se za loše vijesti. Zadnje mjesto gdje je Vic Manhan boravio je St. Croix reče Hank. U nekom mu je kafiću odbijen ček prije dva mjeseca. Bogzna gdje je sad. Žena ga je ostavila, prijetio mu je skup razvod, sve u tom stilu. Vjerojatno je shvatio da mu je najbolje da obavi još jedan, posljednji posao i nestane sa zaradom. Ne znam kako je krivotvorio dokumente od osiguranja i baze podataka, ali nije imao nijednu valjanu policu osiguranja kad je obavljao posao za tebe. Mike je zažmiri i udahne. Ne znaš gdje je sad? Tip se skriva od policije i ženina odvjetnika. Vjerojatno je dosad već zbrisao na Haiti. Ne može mu se ući u trag.
Mike osjeti gorčinu na jeziku. Ma daj. Pa tip nije jason Bourne. Slobodno pitaj nekoga drugog da ga pokuša naći. Mislim da sam u petnaest minuta uspio puno toga saznati. Opet smo završili u slijepoj ulici, Hank. Čini se da je to postalo pravilo. Ogorčen, Hank mu oštro odgovori: Sad se na to vraćamo? Rekao sam ti kad si mi se prvi put obratio da će ono što tražiš biti gotovo nemoguće. Nikad ti nisam obećao rezultate. Ne, doista nisi. Mogu ti se ne sviđati činjenice, ali ja sam prestar za to da netko dovodi u pitanje moj integritet. Svrati do mog ureda po svoje papire. Završili smo. Mike je držao slušalicu na uhu sve dok se nije začuo zvuk prekinute linije, osjećajući grižnju savjesti. Ponio se kao budala, tražeći krivca, i sada je dugovao Hanku ispriku. Prije negoli je stisnuo tipku za ponovno biranje, čuo je kako se otvaraju vrata od garaže i potom je Annabel projurila kroz kuhinju. Bacio je telefon na krevet prije nego što je ušla, s njegovim odijelom prebačenim preko ramena. Oprosti što kasnim. Krivo je ispeglao hlače, izgledale su kao Dockersice. Dođi ovamo. Uzmi košulju. Odjeni ovo. Okretala je sat na zapešću dok joj nije osvijetlio lice. -Još stignemo na vrijeme. Naravno, fotografiranje. Učinio je kako je rekla, krećući se poput robota, po inerciji. Nije znao kako da prekine s odijevanjem i povjeri joj se. Annabel je obigravala oko njega, namještajući mu revere i poravnavajući rukave. Ne, ne tu kravatu. Neku tamniju. Prije sam si znao sam odabrati kravatu promrmljao je Mike. Kad sam postao tako beskoristan? Dušo, uvijek si bio beskoristan. Samo nisi imao mene da ti na to ukažem. Stala je na prste i nježno ga poljubila u obraz. Izgledaš sjajno. Guverner će biti očaran. Mogao bi ti se čak i nabacivati. Mogao bi izbiti skandal odmaknula se za korak da ga bolje promotri. Definitivno je bolje od onoga kariranog sakoa. Nije kariran, nego s tankim crtama klonulo odgovori Mike. Slušaj... Boze primijetila je njegov radni kombinezon koji je bacio na pod kupaonice. Što si to radio, puzao kanalizacijom?
Ušla je u kupaonicu i pokupila prljavu odjeću. Iz džepa je ispala smeđa kutijica, odskočila na linoleumu, a iz nje je izletio prsten dvokaratni dijamant kojega je izabrao u draguljarnici nakon što je ostavio Kat u školi. Potpuno je zaboravio na nj. Annabel je rukom prekrila usta. Čučnula je iznad prstena, diveći mu se, a onda ga podigla. Oči su joj se orosile suzama. Novac je sjeo! nasmijala se, potrčala prema njemu i bacila mu se u zagrljaj. - Rekla sam ti da će se sve srediti. A ovaj prsten. Mislim, Mike, što ti bi? Stavila ga je na prst desne ruke i raširila prste da se divi dijamantu. Radost na njenome licu bila je tako potpuna da mu se pri samoj pomisli na prekidanje te čarolije stezalo grlo i sve mu je teže bilo disati. Blago je položio ruke na njena ramena. Osjetio joj je kosti pod kožom, nježne i krhke. Podigla je oči prema njemu. Pogled joj je postao oštriji. U čemu je problem? Stajao je tako u njihovoj malenoj garderobi, odjeven u sako i košulju, ali bez hlača. Cijevi. Sjećaš se cijevi? Keramičke. Skupe kao vrag. Naravno. Podizvođač nas je prevario i nestao. Upravo sam saznao. Sve su cijevi iznad betonskih ploča keramičke. Tako smo prošli inspekciju za okoliš. Navlažio je usne. Ali sve što je ispod površine je PVC. Bljesak spoznaje prešao je Annabelinim licem. - Koliko bi stajao popravak? Više nego što ćemo zaraditi. Odmaknula se korak unatrag i sjela na krevet. Ruke su joj bile sklopljene, a oči uperene u taj veliki dijamant koji je stršio, svjetlucajući čak i pri slabašnom svjetlu spavaće sobe. Ona i Mike neko su vrijeme u tišini disali. Ionako volim svoj stari prsten napokon je rekla. Njime si me i oženio. Nešto se u njegovim grudima slomilo i odjednom se osjetio mnogo starijim od trideset pet godina koliko je imao. Glavno da smo zajedno rekla je. Ti, ja i Kat. Ne treba nam više novca. Mogu odgoditi studiranje i naći posao na neko vrijeme. Sve dok ne stanemo na noge, znaš. Smanjit ćemo kućni budžet.
Možemo ispisati Kat iz onog izvanškolskog programa za naprednu djecu. Živjet ćemo u unajmljenom stanu. Nije mi važno. Polako je navukao hlače, noge su mu bile teške i utrnule, kao da mu nisu pripadale. Nije mogao pogledati Annabel u oči jer se plašio kako bi se pritom osjećao. Uvijek radiš po savjesti rekla je. Skinula je dvokaratni prsten, stavila ga na poplun pokraj sebe i na silu se nasmijala. Učini pravu stvar, ma što trebao učiniti. Apartman u hotelu Beverly Hills bio je najveći koji je ikada vidio. Bill Garner sjedio je za starinskim pisaćim stolom, zamišljeno zavaljen u kožnom stolcu koji se činio dizajniranim za snatrenje. Proučavao je fotografiju, kompjutorski ispis koji je prikazivao cijevi od PVC-a kako strše u jami. Kroz otvorena je vrata do sobe za primanje dopirao smijeh, dijelovi razgovora i povremeni bljesak kamere. Primatelji nagrade za posebne doprinose zajednici trebali su se sada družiti i slikati kako bi mediji mogli pripremiti temelj za službenu svečanost u nedjelju navečer. Izuzev guvernera, koji je sudeći po orkestriranim pozdravima upravo stigao, Mike je došao posljednji. Garner je ustao, prešao preko sobe i pomolio glavu kroz ulazna vrata. Je li sve spremno? U redu, evo nas za minutu. Zatvorio je vrata i vratio se na svoje mjesto za stolom. Njegovo lice, mladenački glatko, nije odavalo ništa osim ugodnog optimizma, i takvo je bilo cijelo vrijeme dok mu je Mike objašnjavao u čemu je problem. Garner je spojio vrhove prstiju obje ruke. Platit ćete za popravak? Mike je rekao: Spreman sam to učiniti. Te cijevi od PVC-a, što mislite gdje će završiti kad ih iskopate? Nisam o tome mnogo razmišljao - izjavio je Mike. Na otpadu, pretpostavljam. Vi, dakle, želite preseliti cijevi iz zemlje s jednoga mjesta u zemlju na nekoj drugoj lokaciji? I za to upotrijebiti mnogo strojeva koji gutaju benzin? Uljudno se nasmiješio. Zvuči pomalo ludo, zar ne? Mike je iznenada postao svjestan svojega novog odijela. Da. Ali barem je pošteno.
Kuće koje ste izgradili ekološke su devedeset devet posto. Imate zašto biti ponosni. Mike ga je proučavao na trenutak, pokušavajući pročitati njegovo lice. Ja ne mislim tako. Promijenio je položaj na luksuznom naslonjaču jer se osjećao neudobno u svečanoj odjeći. Nisam siguran razumijem li u kojem smjeru ide ovaj razgovor. Guverner je dao zeleno svjetlo ovome projektu, Mike. Znate koliko mu je stalo do okoliša. A vaša stambena zajednica, s našim pokusnim programom potpora, pokazuje da ekološki model ne mora biti samo za bogate seronje, nego i za obične radnike. Zelena dolina guvernerov je omiljeni projekt. Mjesecima ga hvali u medijima. Jasno mi je da je ovo vrlo neugodno odgovori Mike. Žao mi je. Novčane su potpore dio pokusnog projekta, čija je budućnost, u najmanju ruku, upitna. Guverner je na udaru kritika s obje strane. Ako se ne pohvalimo modelom stambene zajednice kako bismo pokazali energetske prednosti, uskoro će novčane potpore biti stvar prošlosti. Svjesni ste da su izbori za oko mjesec dana? Guverner je pokrenuo mnogo inicijativa zbog kojih je stavio glavu na panj i o kojima mu ovise birački glasovi. Zato smo i tempirali dolazak novinara, fotografiranje i svečanu dodjelu nagrada za ovu nedjelju rekao je Garner i stisnuo usnice. Koliko vam treba da zamijenite te cijevi? U Mikeovu se želucu rasplamsala nelagoda i stegnula mu vrat. Mjeseci. A vaša nagrada za iznimne doprinose zajed... Očito ćete je morati povući. Hm kaže Garner u tome i je stvar. Bez svečane dodjele nagrade nema ni novinara. Bez novinara nema javne podrške. A bez javne podrške nema državnih potpora za kupnju kuća. Mikeova su se usta osušila. Kolike su novčane potpore? upitao je Garner. Tristo tisuća po Obitelji? Dvjesto sedamdeset pet malodušno odgovori Mike. A Obitelji koje bi se trebale useliti pripadaju srednjem sloju. Mislim, to je bila poanta svega. I sada ćete reći tim ljudima ne samo da se mjesecima ne mogu useliti u svoje nove kuće, nego da im ni
novčane potpore na temelju kojih su planirali otplatiti kredit više neće biti na raspolaganju? upitao je žalobno nacerivši se. - I da će morati namaknuti skoro tristo tisuća više od planiranog? Ili ste i to misliti platiti? Mike je morao progutati slinu da ovlaži grlo. Nemam ni približno toliko novca. Jeste li onda sigurni da želite prebaciti problem na te Obitelji? Prvi put Mike nije imao spreman odgovor. Garner je vrškom svoga njegovanog prsta pritisnuo fotografiju i polako je odgurnuo na drugi kraj starinskog stola. Mike je zurio u fotografiju. Netko je nestrpljivo pokucao na vrata. Mladi se guvernerov pomoćnik navirio u sobu i rekao: Odmah ga trebamo. Fotograf je nervozan, a moram se još pobrinuti i da guverner stigne na let za Sacramento. Mike je iza njegovih leđa, po šuštanju samoglasnika austrijske intonacije, uspio razabrati da guverner priča vic. Garner je podignuo prst. Pomoćnik je uzdahnuvši rekao: Imate trideset sekunda a zatim se povukao. Mike i Garner međusobno su se gledali, u tišini koju je prekidalo samo kucanje starinskoga stolnog sata i prigušeni razgovori koji su dopirali iz sobe za primanje. Onda, što kažete? Garner se nagnuo naprijed za stolom, tako da mu se kroz prorez na vrhu rukava košulje mogla opaziti koža. Za dobrobit četrdeset Obitelji, valjda se možete nasmijati pred nekoliko kamera? Pokazao je rukom prema sobi za primanje, pri čemu je zablistalo zlatno puce na manšeti. Klečeći, Mike se zapiljio u vatru koja je treperila u kaminu. Bacala je narančasti odsjaj na njegovo lice, tepih i bijeli poplun na njihovu krevetu. U ruci je stiskao fotografiju te izdajničke svinute cijevi od PVC-a. Smiješno, ali učinilo mu se da njegovo držanje podsjeća na ono posramljena samuraja. Annabel je stajala iza njega, još uvijek upijajući prizor. Kat je, srećom, bila u svojoj sobi iza zatvorenih vrata, zaokupljena domaćom zadaćom. Annabel nije progovorila. Ne otkad je on umorno ušao, bacio sa sebe sako i zauzeo mjesto na podu. Nije morala. Već je znala i samo
je čekala da joj on sam kaže. Ne žele da se odgađa - rekao je. Treba im publicitet koji će im dodjela nagrada donijeti. Zaprijetili su da će Obitelji ostati bez novčanih potpora. Onda bismo mi trebali preuzeti trošak umjesto njih izjavila je Annabel. Koliki je iznos? Zajedno s troškom zamjene cijevi? Jedanaest milijuna dolara. Čuo je kako je ostala bez daha. I što... što ćemo napraviti? upitala je. Ispružio je ruku i pustio da fotografija padne u vatru. Slika se savila i pocrnjela. U redu. Glas joj je bio slab, bezvoljan. Mislim da ću kupiti novu haljinu. Vrata od kupaonice uz škljocaj su se zatvorila za njom. Mike je piljio u vatru, pitajući se što bi još, dovraga, laž poput ove mogla pokrenuti.
5. POGLAVLJE Usred noći začuo se isprekidani plač novorođenčeta. Dopirao je iz košare ostavljene na trijemu ispred kuće. Nabori pahuljaste plave dekice stršili su kroz isprepletenu slamu. Sve je mirovalo, osim sitnih komaraca koji su kružili oko žutog svjetla na trijemu. U zraku se osjećao miris jasmina, obavljenog oko rešetki na trijemu, procvalog noću. Branici terenskih automobila svjetlucali su duž cijele ulice. Svaka se treća kuća preuređivala, a kontejneri za smeće odražavali su bogatstvo stanovnika naselja podjednako kao i sportski automobili koji su drijemali pod ceradama. Isprekidani jecaji pretvorili su se u glasno tuljenje. U kući su se napokon začuli koraci, a netko je potom isključio i alarm. Ulazna su se vrata uz škripu otvorila onoliko koliko im je to sigurnosni lanac dopuštao i žena, lica teška od sna, provirila je i pogledala prema dolje. Naglo je udahnula od iznenađenja, zatvorila vrata, maknula sigurnosni lanac i izišla na trijem. Žena u svojim pedesetima, koja se vrlo dobro držala za svoje godine, na vratu je stisnula plavi kućni ogrtač. Bila je zaprepaštena. Koljena su joj škljocnula kad se sagnula da drhtavim rukama podigne košaru. Deka je bila preklopljena, a žena je grozničavo, ali nježno odmatala krajeve. Plač je postajao sve glasniji, sve dok nije povukla i zadnji rub tkanine i zaprepašteno se zagledala. Kasetofon s mikrokasetom. Zasjalo je crveno svjetlo tipke za reprodukciju, a iz malih je zvučnika dopirao bebin plač. U mraku koji je okruživao trijem ispred kuće zašuštao je suhi list, a potom se na osvijetljenu trijemu ocrtala silueta golema čovjeka. Šaka u rukavici veličine manjeg utega poletjela je prema ženi i udarila je u oko tako snažno da je od siline udarca pala na ulazna vrata, pri čemu su ona silovito tresnula i kvaka se zabila u ožbukani zid. Na trenutak je opet sve bilo mirno. Čak su se i zrikavci utišali. Krupni je muškarac stajao na rubu trijema spuštenih ramena. Od hladnoće mu se vidio dah. Sama njegova pojava narušavala je mirnoću ove ulice u predgrađu. Njegovo obično, lijepo lice bilo je neobično glatko, gotovo umjetno, kao da je prevučeno lateksom. Držao je crnu platnenu torbu.
Na vlažnome travnjaku začuli su se teški koraci, a onda se i drugi muškarac pojavio na svjetlu. Bio je vitak i uobičajene visine, no djelovao je sitno spram svoga prijatelja. Vukao je noge dok je hodao, a jedno mu je stopalo bilo djelomično izvrnuto prema unutra, što je odgovaralo neobičnom kutu pod kojim mu se nalazilo zapešće desne ruke. Kad je navukao crne rukavice, ruke su mu se neznatno, ali stalno trzale, što je upućivalo na bolest. Ellen Rogers hroptala je na podu predsoblja gdje se srušila. Jedno joj se oko pomaknulo u stranu, a koža upala u udubljenje gdje je bila jagodična kost. Nos joj je bio slomljen duž hrpta, a tamna je posjeklina svjetlucala. Jedna joj je noga bila iznad podnih pločica, zamahujući kao da pliva. Disala je plitko, poput životinje. Muškarac je ušao u kuću, zatvorio vrata za sobom i pogledao ženu na podu. Vitkiji muškarac, William, nježno je rekao: Znam, dušo, znam. Dodge zna imati tešku ruku. Žao mi je zbog tvojega lica. Nemoj misliti da smo htjeli to učiniti išta vise od tebe. Zajecala je i na pločice ispljunula krv. Dodge je na pod bacio torbu koja je metalno zazvečala. Stavio je dvije cigarete u usta, digao glavu i pripalio ih jeftinim plastičnim upaljačem kojeg je izvadio iz džepa na košulji te dodao jednu cigaretu svome prijatelju. William, čiji su zubi već bili požutjeli, povukao je dim, zatvorio oči i otpuhnuo sablasni oblačak iz otvorenih usta. Gospodine Rogers viknuo je niz hodnik. Možemo li, molim vas, porazgovarati? Prigušeno svjetlo koje je bacala svjetiljka Tiffany bilo je, činilo se, jedino što je držalo mrak na udaljenosti. Zidovi ureda zeleni poput perja divlje patke stapali su se s tamom; mogli su jednako tako i ne postojati. Daleko od ruba stola, na zaslonu se računala niotkuda pojavio burzovni popis dionica. Vješto snimljena uokvirena fotografija na komodi pokraj kauča prikazivala je obitelj kako opušteno pozira na brodskoj krmi: ponosni roditelji nagnuti nad svojim veselim tinejdžerima, sinom i kćeri, osmijeha usklađenih s polo majicama pastelnih boja. Cijela je soba bila prožeta pomorskim motivima kompas od polirane mjedi, pozlaćeni teleskop, starinska lupa ostavljena na stranicama od pergamenta kožno uvezanog atlasa. Bio je to ured čovjeka koji se volio smatrati kapetanom svoje