Razvoj govora, čitanja i pisanja Većina školskih aktivnosti uključuju govorenje, pisanje i čitanje. O njima znatno ovisi uspješnost školske djece, a time i njihova slika o sebi. Govorne i jezične sposobnosti razvijaju se od roďenja, a ovise i o komunikaciji u obitelji. Uloga roditelja u govornom i jezičnom razvoju je u tome koliko s djecom razgovaraju i kako ih potiču da sama izraze što misle. Neka djeca počinju čitati pa i pisati prije škole, ali većina djece čitanje i pisanje savladavaju u prvom razredu. Koliko će u tome biti uspješna, ovisi o mnogim drugim sposobnostima kao što je grafomotorička sposobnost (spremnost za pisanje), jezični i govorni razvoj, pamćenje, a osobito fonološka svijest. Fonološka svijest je opći uvid u to da slova odgovaraju glasovima i sposobnost prevoďenja slova u glasove. Na napredovanje čitanja djeluju stavovi u obitelji. Ako se u obitelji cijeni čitanje i ako se djeci i s djecom čita, djeca će imati bolji stav prema čitanju i bit će znatno uspješnija. Pročitajte o tomu mišljenje američke Komisije za čitanje: Roditelji igraju ulogu od neprocjenjivog značaja u stvaranju temelja za učenje čitanja. Roditelji neformalno poučavaju djecu čitanju i pisanju čitajući im naglas, diskutirajući s njima o pričama i doživljajima, ohrabrujući ih da nauče slova i riječi te učeći ih o svijetu
oko njih. Ovakvo postupanje priprema djecu za uspješno čitanje. Neka djeca imaju poteškoće u razvoju govora, jezika, čitanja i/ili pisanja. To mogu biti poteškoće u izgovoru nekih glasova; do pete godine mnoga djeca imaju poteškoća s izgovaranjem nekih glasova; kod školske djece roditelji trebaju potražiti savjet i pomoć logopeda kod ovakvih poteškoća. Nešto rjeďe se javljaju brzopletost i mucanje. Brzopleta djeca nisu svjesna obilježja svog govora te puno i rado komuniciraju. Nasuprot tomu, djeca koja mucaju svjesna su poteškoća i to može dovesti do straha od komuniciranja. Bitno je kod svih ovih poteškoća ne reagirati kritikom, posramljivanjem i kažnjavanjem djeteta, nego potražiti stručnu pomoć. Pomoć se može naći u poliklinikama SUVAG i logopedskim kabinetima. Djeca s poteškoćama čitanja, poznatijim kao disleksija, imaju poteškoće u prepoznavanju napisanih riječi, razumijevanju pročitanog i s pravilima pisanja. Kada glasno čitaju ispuštaju, dodaju ili iskrivljuju izgovor riječi puno češće nego druga djeca istog uzrasta. U odrasloj dobi ostaju poteškoće tečnog čitanja naglas, razumijevanja pročitanog i s pravilima pisanja. Poteškoće postoje kod oko 2 do 8% školske djece i ne moraju uvijek ometati uspjeh. Disleksija najvjerojatnije predstavlja specifični poremećaj sazrijevanja koji dijelom iščezava kako dijete postaje starije. Ove poteškoće moguće je značajno umanjiti pravovremenom i ciljanom pomoći logopedskim tretmanom. Disgrafija su teškoće u svladavanju pisanja, koje se ispoljavaju u mnogobrojnim, trajnim i tipičnim 1
pogreškama. Poteškoće nisu posljedica pedagoške zapuštenosti ili nedostatne intelektualne razvijenosti. U velikom broju slučajeva disleksija i disgrafija se javljaju istodobno, ali se disgrafija često javlja i kao zasebna poteškoća. Neka djeca imaju poteškoće u čitanju samo na početku školovanja, a ozbiljne poteškoće u pisanju ostaju mnogo duže, kada je čitanje već svladano. Poremećaji u pisanju su u 4., 5. i 6. razredu osnovne škole 2-3 puta češći nego poremećaji u čitanju. Mnoga djeca koja imaju teškoće u čitanju teško svladavaju i matematiku. Prema Richardu Ashcroftu, predstojniku Odsjeka za matematiku na Mark koledžu - britanskoj specijalnoj školi za djecu s disleksijom, oko 75% učenika s umjerenom i teškom disleksijom imaju i poteškoće u matematici: teško uče i brojeve, zamjenjuju redosljed, ispuštaju znakove, zbog siromašnijeg rječnika slabo usvajaju matematički rječnik, teže se služe udžbenikom itd. Sve ove poteškoće mogu se smanjiti stručnom pomoći, zato roditelje treba uputiti da što prije potraže takvu pomoć. Bitno je kako se učitelji ponašaju prema djeci s poteškoćama. Ako u razredu imaju dijete s poteškoćama izgovora, mucanjem, dislektičnim i disgrafičkim poteškoćama moraju se, kao prvo, pobrinuti da sva djeca shvate da dijete nije krivo zbog poteškoća i da zbog toga nije manje vrijedno svi imamo nekih poteškoća, neke stvari nam idu teže. Zadatke i ocjenjivanje treba prilagoditi djetetu te puno suraďivati s roditeljima. Treba pohvaliti trud djeteta i svaki napredak te naći prilike za isticanje djeteta kroz druge aktivnosti. Informirati se je li 2
dijete uključeno u tretman te ga «na samo» pohvaliti kod poboljšanja rezultata tretmana. I za djecu koja nemaju poteškoća početno čitanje i pisanje je veliki zadatak. Odrasli ne smiju forsirati uspjeh i zahtijevati rezultate. Najbolje je da se ove aktivnosti organiziraju što više kao igra, a ne kao teški i dosadni dril. Vježbe čitanja i pisanja trebaju biti raznovrsne i zanimljive. Ako dijete pokaže znakove umora i pad koncentracije, vježbe treba prekinuti i dopustiti da izabere drugu aktivnost. Što mogu učiniti roditelji ako dijete ima poteškoća u govoru, čitanji i/ili pisanju: Obratiti se stručnjacima koji će odrediti najbolji tretman. Podržavati rad logopeda s djetetom, razgovarati s logopedom, prihvaćati stručne savjete i upute za rad s djetetom. U sredinama u kojima se ne može osigurati pomoć logopeda, obavljati vježbe prema njegovim uputama. Educirati se i informirati o poteškoćama koje dijete ima, npr. o disleksiji, jer samo ako shvate djetetove poteškoće, mogu mu pomoći na pravi način. Pomagati da svlada školsko gradivo, jer dijete to najčešće ne može samo. Dati mu psihološku podršku, olakšati naporan rad koji ga svakodnevno čeka. Ne proglašavati dijete lijenim, ako izbjegava čitanje, ne zahtijevati da čita naglas; ne 3
usporeďivati ga s drugom djecom, ne prigovarati zbog rukopisa. Ohrabriti ga da radi polako. Poticati ga u aktivnostima u kojima postiže uspjeh, stalno iskazivati razumijevanje, pažnju i ohrabrivanje - ne samo vezano uz školske obaveze. Ne opterećivati sebe, dijete i obitelj osjećajem krivnje. Brinuti se da dijete savjesno izvršava obaveze koje može. Biti strpljiv, ne "kažnjavati" ga za nešto što ne može (barem ne onako kako bismo mi željeli). Ne opterećivati ga dodatnim zadaćama i vježbama (dovoljne su već školske i logopedske). Redovito suraďivati s učiteljem. Ne očekivati čudo - problem je vrlo složen i zahtijeva puno vremena strpljenja, pažnje i ljubavi. Osigurati veselje, toplinu i opuštenost. Što mogu učiniti roditelji da bi poticali govorni razvoj i razvoj čitanja i pisanja? Puno razgovarati s djetetom o onome što ga okružuje pa tako bogatiti djetetov rječnik. Igrati igre riječima, glasovima, slovima. 4
Osigurati primjerene knjige slikovnice, knjige za djecu i držati ih u dječjoj sobi. Osigurati dobre uvjete za čitanje ugodan prostor, udoban naslonjač, dobro osvjetljenje... Kupovati dječje časopise u kojima ima tekstova primjerenih dobi djeteta i puno igara povezanih s pisanjem i čitanjem. Upisati dijete u dječju knjižnicu. Čitati djetetu i s djetetom. Pokazivati vlastitim primjerom da se cijeni čitanje i znanje. Ne tražiti brz uspjeh i rezultate, ne kritizirati dijete, nego ga poticati i pohvaljivati napredovanje. Literatura Posokhova, I.(2000). Kako pomoći djetetu s teškoćama u čitanju i pisanju. Lekenik: Ostvarenje Posokhova, I. (1999). Razvoj govora i prevencija govornih poremećaja u djece priručnik za roditelje. Zagreb: Ostvarenje Živković, Ž. (2005). Susreti s roditeljima I. Đakovo: Tempo 5