Gdje su Savka i Tripalo bili 89? Hrvatsko proljeće kao simbolički kapital i breme uoči demokratskih promjena u Hrvatskoj i Jugoslaviji

Транскрипт

1 Gdje su Savka i Tripalo bili 89? Hrvatsko proljeće kao simbolički kapital i breme uoči demokratskih promjena u Hrvatskoj i Jugoslaviji Malo je primjera da je povijesni optimizam tako podjednako grijao i skorašnje pobjednike i one kojima se smiješio epohalni poraz kao što je to bilo u europskoj godini čuda U godini nikad zamršenijih prilika, ali ni svjetlijih perspektiva, nikad veće neizvjesnosti, ali ni življe nade, rijetko kada je bilo i tako lako pretrčati iz tabora poraženih u tabor pobjednika, prihvatiti novo vrijeme i nova pravila igre. Naredne godine 1990., kada već nastupi svojevrsni (neo)liberalni obrat odozgo, sve će postati izvjesnije. No ponudila je makar trenutak u kojem je bilo lako povjerovati da se povijest pokreće - odozdo. Bila je to rijetko pluralna godina, kada su se sve mogućnosti činile otvorenima, a sve ideje i koncepti bili u (naizgled) ravnopravnom opticaju. Govorilo se i o propasti i o preporodu socijalizma, i o novoj revoluciji i o postupnoj evoluciji, i o svjetskom miru i o novim ratovima i sukobima, o kraju realnog socijalizma, prevlasti zapadnog, liberalnog i kapitalističkog sistema, ali i o ideološkoj konvergenciji humanog socijalizma i kapitalizma. Naposljetku, posljednje nade gajili su i oni koji su bili za status quo, za opstanak postojećeg državnog i partijskog socijalizma uz davanje sitnih ustupaka. Naizgled paradoksalno, najviše razloga za bojazan od takvog mnoštva izbora i opcija, svojevrsnog izloga demokracije i pluralizma, imala je zemlja koja je desetljećima tvrdila da je u pogledu demokratizacije i liberalizacije za sobom odavno ostavila čitav socijalistički lager. No na kraju, Jugoslaviju neće pritiskati, niti će joj prijetiti, njeni socijalistički ili kapitalistički konkurenti, nego će je sustizati duhovi i kontinuiteti vlastite prošlosti. Mnogi su tvrdili da Jugoslaviji ne treba njena 89, jer ona je imala svoju 48, raskid sa staljinizmom i boljševizmom koji ostali tek trebaju dostići. Razne (jugoslavenske) godine pronašle su svoju refleksiju u toj 89 - i 1918., 1941., 1945., 1948., 1966.,1974. itd. Kao da se u njoj svodila bilanca cijelog 20. stoljeća. No za Hrvatsku jedna od godina koja se najakutnije vraćala bila je Godina maspoka, drugog hrvatskog narodnog preporoda, hrvatskog proljeća, velikih nada i još većih razočaranja, činila se istovremeno tako dalekom i neponovljivom, a opet kao da su njene želje i ideali i dalje bili nadohvat ruke. U nešto manje od dva desetljeća posijedile su glave njenih protagonista, prolazili su kroz (samo)izolacije, zatvore, sudove, tihe ekskomunikacije, osjećali su i kako pomalo postaju mitska bića, potisnuta u kolektivnom pamćenju, bez jamstva da će iz tog pamćenja ikad više izroniti u 1

2 aktivni javni i politički život, ali je u međuvremenu bilo učvršćeno i njihovo uvjerenje da su, unatoč porazu, ostali na pravoj strani povijesti, da su (p)ostali akteri u kolektivnoj, nacionalnoj drami, te da isplata zasluženih dividendi možda tek predstoji. U svakom slučaju, u hrvatskoj povijesti činila se kao loše napisani scenarij koji jednom treba popraviti, napisati bolji i pravedniji kraj kao nova Između 11. i 13. prosinca održan je 11. kongres SKH koji je otvorio vrata višestranačju i prvim slobodnim višestranačkim izborima u tada još uvijek Socijalističkoj Republici Hrvatskoj. Tih dana jedan od naslova u tjedniku Danas bio je Sretna nova Time se najavljivao povrataka maspokovaca u hrvatsku politiku. Tekst je popraćen slikama Franje Tuđmana, Vlade Gotovca, Ivana Zvonimira Čička i Vice Vukova. U članku se još spominju: Dražen Budiša, Vlado Veselica, Petar Šegedin, Hrvoje Šošić, Vladimir Šeks i Ante Paradžik. Premda je bilo jasno da je jednostranačje neodrživo ipak je, ističe se u istom tekstu, postojala bojazan od ponavljanja 71, odnosno njenog ridignijeg dijela, što je zapravo bio strah od višestranačja i gubitka vlasti. Prve prognoze o tome što će donijeti višestranačje ipak su bile preoptimistčne. Ostanak jednostranačja vezivalo se uz pojam nacionalne homogenizacije i podanika, a višestranačje uz nacionalnu diferencijaciju i građanina. Stvarnost će donijeti upravo suprotno. Ranije tijekom i neke inozemne analize su također baratale određenim imenima, političku atmosferu u Hrvatskoj smještalo se između konzervativizma u Srbiji i umjerenjaštva u Sloveniji. U vladajućoj partiji (SKH) mogle su se nazrijeti tri grupacije: konzervativci (Stipe Šuvar, Stanko Stojčević), liberalni (Ante Marković, a nakon njegova odlaska u Beograd za predsjednika SIV-a, na sličnoj liniji su ostali Drago Dimitrović i Celestin Sardelić), i neopredijeljeni (velik dio Srba). Pored tih struja u SKH postojale su još tri opozicijske grupe: Udruženje za jugoslavensku demokratsku inicijativu (UJDI), Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) Franje Tuđmana i Hrvatski socijalno liberalni savez (HSLS) Slavka Goldsteina. 2 No gdje su bili oni koji su prije 18 godina bili najistaknutiji frontmeni heterogenog gibanja, kasnije nacional-politički korektno nazvanog hrvatsko proljeće Savka Dabčević-Kučar i 1 Sretna nova 71, Danas, , Open Society Archive, Radio Free Europe (RFE), Situation Report: Yugoslavia, ,

3 Miko Tripalo? Taj hrvatski politički tandem je u kratkom periodu s kraja 60-ih i početka 70-ih u javnosti, pa i u masama, imao karizmu dotad usporedivu samo s onom Josipa Broza Tita. Po prvi puta, još od ratnih vremena, na transparentima, u parolama, narodnim pjesmama i doskočicama neka imena su zauzela mjesto dotad neprikosnovenog maršala, vođe revolucije i voljenog predsjednika. Savka Tripalo, Hajduk Dinamo, vikalo se po dalmatinskim rivama i kaletama te godine. Savka mati, Tripalo ćaća, daju kredit koji se ne vraća, svodio je narod njihovu ekonomsku politiku, Savka i Mika, to je naša dika! itd. No takva slava, po običaju, bila je varljiva. Nakon prosnica i smjene sa svih rukovodećih funkcija, Savke s mjesta predsjednice CK SKH, a Tripala s mjesta člana Izvršnog biroa Predsjedništva SKJ i Predsjedništva SFRJ, njih dvoje su niz godina proveli u najvećoj javnoj zavjetrini od svih istaknutijih ili manje istaknutih sudionika prohujalog vremena. Time je njihov mit osnažio, ali je ta vrsta neaktivnosti u sebi krila i određeni samoukidajući potencijal. Jer čim prvi puta ponovno progovore, a u međuvremenu drugi ne pamte ništa nego njihovu sliku iz 1971, svima će biti jasno da je magija nestala, da se ono prvotno iskustvo i osjećaj više ne mogu ponoviti. U užem krugu proljećara njihova pak interna slabost je uvijek bila činjenica da, za razliku od mnogih, oni nisu bili u zatvoru. Dok su drugi, poput Vlade Gotovca, Marka Veselice, Šime Đodana, Franje Tuđmana i ostalih, kroz svoje zatvoreničke dane i sudske borbe tek počeli stvarati svoju priču i graditi se dijelom nacionalnog mitskog imaginarija, Savka i Tripalo su osjećali da su najintenzivniji dani ipak iza njih. No, šutnja je jednom morala prestati, a priča o divnoj tajni 1971., kako će se kasnije poetski izraziti teatrologinja Fani Muhoberac, nije mogla ni početi ni završiti bez njihove unutarnje perspektive. Krajem 80-ih jugoslavenski duhovi su već bili dovoljno uznemireni. Javnost je, nasuprot službenim partijskim verzijama, bila gladna svake vrste alternativnih (pri)povijesti. Tripalo je među prvima iskoristio priliku da izađe u javnost. Prvi intervju, u ožujku 1988., dati će slovenskoj Mladini. 3 Sa njim su razgovarali zadarski novinari Željko Luburović i Šenol Selimović. U Zadru tamošnji općinski komitet SK taj razgovor s Tripalom, i ranije s Milovanom Đilasom, i to još za slovensku Mladinu koja je znala kritizirati i vlast u SR Hrvatskoj, će im uzeti za kao političku grešku, zbog čega je mladi novinarski dvojac procijenjivao da situacija ondje zaostaje za demokratskim trendovima u Jugoslaviji. 4 Tih dana u Novoj reviji Dmitrij Rupel objavio je i opsežan razgovor s Vladom Gotovcem. Znakovito, 3 Ljudi so bili razigrani, Mladina, 10/ , Đilas i Tripalo kao hipoteka, Nedjeljna Dalmacija, , 11.; Bura zbog omladinskog neposluha, Vjesnik, , 7. 3

4 reakcije na ove slovenske intervjue, shvaćene kao pokušaj rehabilitacije, bile su podjednako negativne i u hrvatskim i u srpskim glasilima. 5 Ipak, bilo je i drukčijih pogleda na tadašnje omladinsko oživljavanje palih političara. Hido Biščević je smatrao da u Jugoslaviji ionako nikada nije bilo političkih figura koje bi predstavljale dovoljno ustrajnu reformsku alternativu niti dovoljno uporno disidentstvo, pa da se zapravo i nema koga rehabilitirati. Moguće je samo prizivanje starih duhova i to oznaško-udbaških ili nacionalno-vlastodržačkih. Zato za njega izvlačenje Mike Tripala, Savke Dabčević-Kučar, Latinke Perović, Krste Crvenkovskog i ostalih može prije biti njihova demitologizacija, nego rehabilitacija. 6 U tome je bilo istine. Naime, Tripalo je pri svom prvom pojavljivanju u javnosti odabrao (ili mu je namijenjen) imidž penzionera, čovjeka koji politiku prati samo preko dnevnih novina, rezigniranog i nespremnog za vraćanje u novu političku utakmicu, naročito nesklonog traženju bilo kakvog revanša. Prvi intervju u Hrvatskoj Tripalo je dao splitskoj omladinskoj Iskri godine. U odnosu na Mladinu ovdje su naglasci bili ponešto drukčiji, tzv. hrvatsko proljeće još uvijek se pokušavalo ugurati u jugoslavensku (Prokrustovu) postelju. Intervju je nosio naslov Bilo je to za Jugoslaviju, a za naslovnicu je odabrana slika na kojoj je uhvaćen razdragani trenutak zagrljaja Tripala i Tita dok na glavi nose mornarske (kapetanske) kape. Radilo se vjerojatno o nekoj novogodišnjoj proslavi. 7 Mimo režimskih poslovičnih osuda, članstvo Saveza komunista, pa i neki najstariji članovi, ipak nije posebno negativno reagiralo na ponovno ukazanje lika Mike Tripala. Čak će i stari splitski komunist Ante Jurjević Baja u trobroju Slobodne Dalmacije povodom Dana republike ( ), posljednjem te vrste, izjavljivati: Čitao sam onaj Tripalov intervju, pa to je vrlo korektno. Ne mogu ja biti đubre da ga pljujem zato što je došao na tapet. 8 Očito, i najtvrđe uši načule su da je tih dana pao Berlinski zid. No je li to bio signal da i u Savezu komunista još uvijek postoje simpatije za Miku Tripala? 5 Novi stereotipi, Večernji list, , 2 ; Autentična kazivanja Tripala i Gotovca, Slobodna Dalmacija, ; Podzemne spletke i intrige, Vjesnik, ; Prašinom u oči, Večernje novosti, , 2; Inat ili primat, Borba, ; Povratak maspokovskih rogova, Vjesnik, Ima li Jugoslavija koga rehabilitirati, Nedjeljna Dalmacija, , 3. 7 Bilo je to za Jugoslaviju, Iskra, , 4-6. Znakovito, Tripalov intervju iz Mladine (1988) biti će preštampan u Slobodnom tjedniku u travnju 1990., tada već kao dio knjige razgovora Ljudi iz prekinuta šutnja, a naslov će biti uzet iz ovog intervjua za Iskru Bilo je to za Jugoslaviju. No tada je takav naslov, u kontekstu vrlo skorih hrvatskih višestranačkih izbora, mogao imati sasvim druge konotacije i zapravo štetiti političkoj opciji koju je Tripalo zastupao. 8 Slobodna Dalmacija, , 11. 4

5 Negdje u isto vrijeme, ujesen Tripalo je pripremio i u tisak predao svoju autobiografsku knjigu Hrvatsko proljeće. Iako na njenom prvom izdanju stoji godina 1989., ona se u knjižarama pojavila tek početkom Kao da je i to bio mali simbolički pokazatelj da je u nas bila odgođena, pa i distorzirana Knjiga će tada doživjeti dva izdanja, a treće, novo, tek Danas je sudbinu i značaj te knjige najzanimljivije pratiti kroz dva različita pogovora kojima su staro i novo izdanje bili opremljeni. Onaj prvi pisao je politolog Zvonko Lerotić, a drugi sociologinja i političarka Vesna Pusić. Lerotić je više pokušavao konstatirati ideologiju hrvatskog proljeća, premda ne odviše precizno, jer ga je istovremeno tumačio i kao liberalno-demokratski i kao moderno-socijalistički pokret. 9 Očigledno, taj pogovor je pisan u vremenima u kojima je ionako sve bilo između. Na kraju je, u Lerotićevoj viziji, prirodni ili najbliži nastavljač hrvatskog proljeća postao Ante Marković i njegova borba za višepartijski sistem i integralno tržište. 10 Vesnu Pusić umjesto ideologije više je zanimala metodologija hrvatskog proljeća, njegov pluralni potencijal. Manje joj je bilo bitno tko je tu što htio, već je važno da je uopće postojala određena pluralnost. Dakle, za razliku od Lerotića koji Tripala, pa onda i hrvatsko proljeće, više pere od socijalizma, točnije od partijnosti, Pusić ga pere od nacionalizma. Za nju hrvatsko proljeće je polazište u izgradnji modernijeg i demokratskijeg pluralizma. 11 Ta potonja interpretacija postala je plauzibilna, moglo ju se lako iskoristiti i za kritiku ondašnjeg komunističkog, ali i onog državotvornog režima 90-ih godina. Tu kritiku s vremenom će više intonirati Savka Dabčević-Kučar, u kojoj je 90-ih još bilo ostalo nešto političkog žara, nego Miko Tripalo koji je bio kritičan, ali i umjereno afirmativan i prema reformiranom SKH-u i prema HDZ-u. Uoči 25. godišnjice hrvatskog proljeća (1996) Savka će reći: Izvore, korijene i inspiraciju današnje autoritarnosti, totalitarnih tendencija i ekstremizma vidim u bivšem komunističkom režimu, a nikako u Hrvatskom proljeću. Prvo, izvorište mu je u tijesnom prepletanju države stranke vojske ekonomske moći, što se vuče iz komunizma i suprotno je Hrvatskom proljeću! 12 Bila je to logična, premda i nepovijesna, evolucija gledišta na hrvatsko proljeće kod njenih aktera, a koju je donijelo iskustvo dvostrukog poraza, onog tadašnjeg, i onog novog iz godine. Iskustvo gubitništva uvijek je lako sljubiti s osjećajem moralne pobjede. 9 Miko Tripalo, Hrvatsko proljeće, Zagreb, 1989, Isto, Miko Tripalo, Hrvatsko proljeće, Zagreb, 2001², Savka Dabčević-Kučar, Vlado Gotovac i Dražen Budiša, Nakon četvrt stoljeća, Erasmus 15, 1996, 19. 5

6 Savka i Tripalo (n)i političari, (n)i disidenti Savka i Tripalo nakon neuspjele (r)evolucije ostavljeni su da žive kao rezignirani intelektualci koji su izgubili kontakt s masama i zatvorili se u svoju ljušturu. Tripalo je vrijeme neaktivnosti koristio za učenje engleskog jezika i čitanje Karla Poppera (Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji). 13 Kroz takvu literaturu, između ostalog, zasigurno je pokušavao i racionalizirati proteklo iskustvo. Iako je takva njihova pozicija bila prinudna ona ih je učinila politički tromima, zakržljalima. Cenzura je bila prejaka i oni ni na koji način nisu mogli doći u javni prostor. Preselili su u privatno kolektivno pamćenje. U međuvremenu, jedina mogućnost da netko od aktivnih sudionika ostane koliko-toliko javno prisutan je bila da završi u zatvoru i na sudu. Time bi prisutnost njegova imena u javnosti ostala makar na razini sudskog izvještaja. Dok su Savka i Tripalo proživjeli svoj vrhunac, neke druge brandirala je tek njihova robija. Zato će primjerice Franjo Tuđman dočekati kao disident, a Savka i Tripalo kao penzioneri. Početne pozicije, dakle, nisu bile iste. Oni su , svojim čekanjem da se ponovno politički aktiviraju, sugerirali da imaju prednost pred svim ostalim potencijalnim nacionalnim vođama, da ih mogu sustići čim se na to odluče. Nisu uvidjeli da se, upravo suprotno, radi o njihovom teško nadoknadivom zaostatku. Savkin povratak, premda se vjerojatno sračunato na poprištu odlučila pojaviti zadnja, bio je nešto žešći i temperamentniji nego Tripalov, ali također bez osvetoljubivosti. U siječnju 1990., u svom prvom povratničkom intervjuu, ona je odmah izbacila nekoliko parola kojima je nagovijestila želju da se i aktivnije angažira: Sadašnjost je preumorna od zasluga prošlosti i vizija raja budućnosti. Traže se smisleni odgovori sada, danas i ovdje. 14 Savka je na pitanje o usporedbi ondašnjeg hrvatsko proljeća i tadašnjeg srpskog događanja naroda ponudila svoju negativnu definiciju hrvatskog masovnog pokreta: ( ) nismo forsirali homogenizaciju pa čak ni unutar partije, gdje nismo koristili tadašnju apsolutno nadmoćnu poziciju za nedemokratsku likvidaciju naših oponenata ( ) Nismo usuglašavali pisanje štampi. Naši vlastiti pristalice oštro i kritički su nas kritizirali zbog neradikalizma. Nismo u javnim istupima huškali ni protiv koga. Nismo bili saveznici šovinizma, nego se od njega ograđivali ( ) Nismo dovodili u pitanje postojeće ustrojstvo društva, nego inzistirali na njemu, protiv zakulisnih dogovora ili nedemokratske prakse kojom se derogiraju načelni stavovi prije svega u privrednom životu. Nikada nismo zahtjevali suspenziju legalnih društveno-političkih institucija, nego, naprotiv, poštivanje odredbi koje su se proklamirale, a nisu 13 Od bilješki koje je Tripalo vodio pri čitanju filozofske literature, uključujući i Poppera, kasnije je priređeno i posebno izdanje Miko Tripalo: Otvoreno društvo, Goran Sunajko; Dario Čepo (ur.), Zagreb, Prekinuti u razvoju i vraćeni u ništa, Nedjeljna Dalmacija, , 10. 6

7 se provodile. Nikada nismo postavljali nikakve teritorijalne zahtjeve i pretenzije. Naš program nismo reducirali na uskonacionalni ( ). 15 Možda još uvijek nesvjesno, ona je kroz ovaj svoj osvrt na 71 nabrajala razloge zbog kojih će i te njihova politička platforma opet biti poražena. Svoj dojam o rađanju novog pluralizma sažela je: Ne pledirajući ni za kakvu uniformnost, u vezi s alternativom, imam dojam da se danas, kad tek treba ostvariti prvi korak ka demokraciji i pluralizmu, kad se približavamo izborima za Sabor SR Hrvatske, previše zastava vijori na hrvatskom političkom poprištu. Čini mi se da postoji političko (i ekonomsko) vezivno tkivo koje bi moglo biti jače od subjektivnih razlika, aspiracija i težnji. 16 Time je pokazala nerazumijevanje naravi višestranačkog i otvorenog nadmetanja, ali i otvorenost za neku buduću catch-all političku platformu. Prve reakcije će biti vrlo pozitivne. Medijski napisi varirati će od proglašavanja Savke Dabčević-Kučar za ličnost tjedna do Savke buduće predsjednice Hrvatske Republike! Ipak, neki zaključci bit će istovremeno i otriježnjujuće antiklimaktični: Zvjezdani trenuci njene karijere trajali su kratko, a njen nagli silazak bio je stvoren za spekulacije tipa što bi bilo kad bi bilo. Danas, kad bi neki od nje opet pokušavali stvarati lidera možda bi trebalo poslušati njen savjet iz Nedjeljne Dalmacije da prošlost treba kritički preispitivati, ali joj se ne treba okretati. 17 Za druge pak, bila je to prigoda za početak političko-kadrovske kombinatorike. Ivan Zvonimir Čičak, nekadašnji hrvatski (ili jugoslavenski) Dutschke, a sada predsjednik jedne od obnovljenih frakcija Hrvatske seljačke stranke (HSS), prvi je požurio i izašao s parolom o Savki kao budućoj predsjednici Predsjedništva SR Hrvatske. U najširim kombinacijama za druge visoke funkcije, poput onih predsjednika Sabora ili predsjednika Izvršnog vijeća (Vlade), u istom kontekstu ubačena su i imena Mike Tripala, ali i Stipe Šuvara, čija je zasluga bila da SR Hrvatska ipak nije postala miloševićevska provincija. 18 Određeni mediji očito su navijali da Savka, Tripalo i Šuvar postanu svojevrsni hrvatski (post)komunistički dream team. Možebitni nositelji nacionalne i idejne sinteze. Bio je to, ipak, račun bez krčmara. Jer dok je Savka već s prvim javnim istupom krenula žustrije, Tripalo, i dvije godine nakon svog povratničkog intervjua, kao da se još uvijek zagrijavao. Medijski je i dalje predstavljan kao umirovljeni političar iz Zagreba, ali koji se odnedavno vraća u žižu javnosti, interes za njega raste, novinari ga salijeću: Čini mi se kao da se 15 Htjeli smo Evropu dovesti u Hrvatsku, Nedjeljna Dalmacija, , Isto 17 Prva ruža hrvatske, Danas, , Savka Dabčević-Kučar predsjednica Hrvatske Republike, Nedjeljni Vjesnik, , 7. 7

8 vraćam u neka stara vremena, samo ovaj put sam, bez kabineta, šofera, sekretarice, onih što kuhaju kavu, i onih što prenose poruke. 19 Umjesto jačeg opozicijskog impostiranja Tripalo je počeo s hvalom hrvatskih komunista: Neki se čude što sam u povodu držanja hrvatskih komunista na Kongresu SKJ izjavio da se na određeni način ponosim što sam nekada pripadao toj organizaciji. Ja se ne mogu, niti se želim, odreći svoje komunističke prošlosti, pa i uz njene zablude kojih je bilo. 20 Također, imao je pokoju riječ razumijevanja i za Tuđmanov HDZ: Hrvatska demokratska zajednica ne može se izjednačiti sa Srpskom narodnom odbranom, bez obzira na to što se među prvima javno nisam suglasio s nekim izjavama rukovodilaca HDZ-a, ali ipak [t]rebalo bi razmišljati dalje od toga da su nacionalne zastave i proklamacije o slobodi sasvim dovoljne. Na stigmu gubitništva koja se oko njega kao protagonista 71 plete Tripalo odgovara: Priznajem da nikada ne bih mogao steći doktorat na temu Zauzimanje i držanje vlasti. Priznajem značajnu prednost i ranijim i sadašnjim stručnjacima za to znanstveno područje. Ali, to ipak ne može biti dokaz da je pobjednik uvijek u pravu. Sa svoje strane kao dokaz nudim neosporivu činjenicu da su ti pobjednici socijalističku Jugoslaviju doveli u najtežu društvenu krizu. 21 Tripalo je, dakle, sam sebe ironizirao, lakom ironijom ukinuo mogućnost nekog svog novog i probuđenog političkog erosa. No, je li to kod njega barem dijelom bio i kompleks superiornosti, je li takvo umjerenjaštvo imalo i neku drugu logiku, da se gradi kao netko tko će u prijelaznom razdoblju moći biti prihvatljiv svima? Tih dana Dušan Bilandžić je, kao recenzent Tripalove knjige, u Slobodnoj Dalmaciji kazao da će se zalagati za reviziju partijskog stava o razdoblju maspoka. 22 Iako se radilo o kroničnom kašnjenju, i to je bio pokazatelj da su neki kanali komunikacije dugo ostajali otvoreni. Ranije je to bilo dijelom zato da bi Partija svoje bivše članove imala na oku, a s vremenom možda sve više i zato da se ostavi mogućnost eventualne suradnje u budućnosti. Općenito, stječe se dojam da je u to predizborno vrijeme vladala atmosfera ideološke širine. Dijelom je tome pridonosila neizvjesnost. Vlast se bojala promjena, a opozicija se još uvijek, po navici, bojala vlasti. No osjećalo se da će u narednom periodu ideologija ionako biti sporedna, nad političkim nebom nadvijali su se oblaci nacionalne isključivosti. 19 Drugovi boljševici, zbogom, Danas, , str Isto, Isto, Dušan Bilandžić, Povijest izbliza, Zagreb, 2006,

9 Koalicija narodnog sporazuma u potrazi za Havelom Unatoč tome što su se, kako smo vidjeli, Tripalo i Savka u različitim trenucima i na različite načine odlučili vratiti na medijsku i političku scenu, javnost ih je ipak doživljavala kao nerazdvojni tandem, i očekivala je njihovu zajedničku akciju. Znali su to i mnogi vođe tada nastalih opozicijskih stranaka (Slavko Goldstein, Dražen Budiša, Antun Vujić itd.) koji su mjesecima prije izbora oblijetali i Savku i Tripala želeći ih uključiti u svoje redove. 23 No, problem je bilo definiranje programa iza kojeg bi njih dvoje moglo stati, nešto što bi crpilo iz simbolične snage hrvatskog proljeća i 1971., ali istovremeno bilo i suvremeno, odgovor na jedno novo vrijeme. U proljeće Hrvatski socijalno-liberalni savez (HSLS), kao prva novoformirana opozicijska stranka (mada i dalje u okviru Socijalističkog saveza radnog naroda), je u medijima predstavljena kao nekomunistička, nekršćanska i nereligiozna grupa (ali ne antikomunistička, antikršćanska i antireligiozna). 24 Svakako, prvi koraci su bili stidljivi i oprezni, više nejednostranački nego višestranački. No ubrzo, takva nepotrebna određenja mogla su samo dodatno suziti njihovu biračku bazu. Krajem 1989., kada su najavljeni izbori, odnosno najkasnije do početka 1990., bilo je jasno da je HDZ sa svojom mrežom ogranaka u zemlji i inozemstvu, koju su u vrlo kratkom roku razvili, u značajnom vodstvu pred HSLSom. Stoga su se HSLS i partneri HDZ-ovom hrvatskom državotvornom bloku, kao i SKH- SDP-u, željeli suprotstaviti srednjim putem, širokom idejnom platformom, svojevrsnom big tent koalicijom, nečim po uzoru na Havelov Građanski forum u Čehoslovačkoj. No problem jasnog identiteta koje je i HSLS-a od početka imao preliti će se i na Koaliciju: Mi ne znamo reći zašto su se Budiša, Kovačević, Gotovac, Goldstein i Lerotić svaki kao svojevrsna paradigma našli upravo u našoj stranci. ( ) U stranku kakva je sada teško se ulazi, a lako iz nje izlazi. A oni koji izlaze nemaju osjećaj da su nešto izdali. Koga ili što se izdaje kad se izlazi iz HSLS-a?, razmišljao je tih dana Ljubomir Antić. 25 Prvaci HSLS-a ranije su se zanosili mišlju da unutar Koalicije forsiraju njenu liberalnu komponentu. No naposljetku, glavni oslonac namjesto ideologije, u čemu se ionako lutalo, potražen je u velikim ličnostima 23 Porođajne muke hrvatskog višestranačja. Dnevne bilješke Ljubomira Antića, Vijenac, na: 24 Porođajne muke hrvatskog višestranačja. Dnevne bilješke Ljubomira Antića, Vijenac, na: 25 Porođajne muke hrvatskog višestranačja. Dnevne bilješke Ljubomira Antića, Vijenac, na: 9

10 Savki i Tripalu, koji su pak čekali do zadnjeg trenutka da javno obznane svoj novi politički angažman. Početkom ožujka Nedjeljni Vjesnik na naslovnoj strani objavio je - Povratak Savke i Tripala. Svakako, radilo se o naslovu koji je nakon toliko godina mogao probuditi neke emocije, premda je vizualno (bijela slova na crnoj pozadini) mogao djelovati više kao osmrtnica nego vjesnik novog proljeća. Sinkronizirano s time najavljeno je i stvaranje ozbiljne nacionalno orijentirane političke snage u Hrvatskoj koja ne djeluje argumentima opasnog emocionaliteta, bliskog ekstremnijim političkim solucijama. 26 Ta snaga nazvana je Koalicija narodnog sporazuma, a Savka i Tripalo trebali su biti njena zaštitna lica, uz obećanje bezbolne tranzicije, onog istog što je obećavao SKH-SDP, ali uz vjerodostojnost koju je Partija potrošila. Iako će se Koalicija u narednom periodu uglavnom suočavati s prigovorom da je nacionalno mlaka, odmah na samom početku iznijet je potpuno suprotan prigovor njena mononacionalnost, tj. činjenica da su joj zasad pristupile samo stranke koje su izrasle iz potrebe i zahtjeva hrvatske nacije i nacionalnog suvereniteta. Potom se dodaje: Upravo zato, kada bi u postojeću Koaliciju narodnog sporazuma ušle i tzv. srpske stranke u Hrvatskoj, izborna snaga Koalicije u tolikoj mjeri bi porasla da bi moglo biti u tom slučaju riječi o premoćnoj izbornoj pobjedi i povijesnom političkom sporazumu na tlu Hrvatske. 27 Vodeći ljudi Koalicije uistinu su smatrali da ostvarenje hrvatske države nema bez suradnje sa Srbima u Hrvatskoj, ali su Srbi smatrali da u takvoj državi moraju biti konstitutivni faktor. Stjecao se dojam da Koalicija, pored toga što, kao i HDZ, uvažava sva građanska prava Srba u Hrvatskoj, za razliku od HDZ-a priznaje ih i kao državotvorni element buduće Hrvatske. Zato su ponegdje prizivane i povijesne analogije s hrvatsko-srpskom koalicijom Frana Supila. 28 Tih dana Dražen Budiša usputno je razgovarao s Dragom Roksandićem, povjesničarom i pripadnikom manjinskog kruga srpskih intelektualaca u Hrvatskoj koji su radili na definiranju položaja Srba u Hrvatskoj u njihovoj cjelokupnosti, a ne samo teritorijalno, i koji mu je kazao da je spominjanje Srba u njihovoj Programskoj deklaraciji premalo da se pridobije ijedan Srbin. Na Budišinu primjedbu da oni ipak imaju mnoge Srbe u stranci Roksandić je odgovorio da su to Srbi bez identiteta. 29 Koalicija narodnog sporazuma, dakle, nije imala dovoljno potencijala da postane hrvatsko-srpska. Svaka nacija postajala je politički program za sebe. Koaliciju su naposljetku činile: Hrvatska kršćansko-demokratska 26 Prva proljetna koalicija, Nedjeljni Vjesnik, , Isto 28 Svi kavaliri Lijepe naše, Start, , Porođajne muke hrvatskog višestranačja. Dnevne bilješke Ljubomira Antića, Vijenac, na: 10

11 stranka, Socijaldemokratska stranka Hrvatske, Hrvatska demokratska stranka, Hrvatski socijalno-liberalni savez, a do održavanja izbora priključile su se i neke druge stranke poput Hrvatske seljačke stranke (frakcija) i Hrvatskog mirotvornog pokreta. 30 No njen forte ipak su činile tzv. izvanstranačke ličnosti, redom navedene na programskom letku KNS-a od 1.ožujka 1990.: Savka Dabčević-Kučar, Ivan Supek, Miko Tripalo, Dragutin Haramija, Srećko Bijelić. Tripalo je dakle, u tom poretku bio tek treći. Tripalo je političar koji ima još uvijek prepoznatljivo komunistički jezik ( ) A povrh toga, nije dokraja određen ni po nacionalnoj crti, govorio je tih dana Marko Veselica, predsjednik HDS-a. Veselica je Tripalu spočitavao i katastrofalan nastup u Ciboninoj dvorani, na najvećem skupu koji je Koalicija imala, pred 7000 ljudi. 31 Tripalo je u Ciboni 17. ožujka, između ostalog, rekao: Protiv smo promjena republičkih i jugoslavenskih granica, kao i protiv autonomija u Hrvatskoj. Također, da je za povratak emigranata osim terorista i onih koji su se dokazano ogriješili o zakone i međunarodne konvencije, ali i da je NDH ( ) za nas bila fašistička tvorevina. Savka je, pak, govorila da Želimo biti vlasnici i gospodari u svojoj zgradi, a ničija depandansa, da u toj zgradi ravnopravno žive svi stanari, bez obzira na to koje su nacionalnosti. 32 To je bilo slikovitije i primjerenije tadašnjem političkom diskursu i pomalo je podsjećalo na umjereniju varijantu one HDZ-ove sintagme: Hrvatska puška na hrvatskom ramenu, hrvatska lisnica u hrvatskom džepu. Tripalo je Tripalo samo uz Savku! Sam za sebe on ne znači ono isto što i u tandemu sa Savkom!, ogolila je stvar do kraja jedna demokršćanka. Ipak, ostali proljećari, posebno Dragutin Haramija i Srećko Bijelić, do kraja su inzistirali na Tripalu kao frontmenu, čak i po cijenu raspada Koalicije. 33 U međuvremenu on je javno nastavio s retorikom u svom stilu: Da sam kandidat na američkim izborima ja bih vam rekao kako sam u najboljoj snazi i kondiciji. Ovako, iskreno govoreći, osjećam pomalo umor od svega ovoga. 34 Također je izrazio svoje mišljenje o tzv. antikomunističkom sindromu koji sada svu povijesnu krivicu tovari na leđa Partije: To je danas trend u cijeloj Evropi, pa i u nas. Osobno mislim da nije potpuno pravedan, ali ga 30 Ivan Jelić; Mario Kevo, Demokratske promjene u općini Slavonski Brod (1990.), Časopis za suvremenu povijest 37, br. 2, 2005, Darko Hudelist, Banket u Hrvatskoj: Prilozi povijesti hrvatskog višestranačja , Zagreb, 1991, Slobodna Dalmacija, , Darko Hudelist, Banket u Hrvatskoj, Iskušenja novog uzleta, Danas, ,

12 razumijem. 35 No već i takve izjave bile su dovoljne da neki ustvrde da Tripalo nije raskrstio sa svojom komunističkom prošlošću. On je djelovao koncilijantno, više kao distancirani kritičar zbivanja nego punokrvni političar koji bi trebao proživljavati svoju političku renesansu. Po svom habitusu on je možda bio veći sporazumaš od svih ostalih u Koaliciji. No, obje političke biografije, i Savke i Tripala, u općoj predožbi ostati će vezane upravo uz pojam nedostižnog povijesnog sporazuma, u čijem su dosezanju tobože bili onemogućeni i i godine. Tripalo će do kraja inzistirati da je Hrvatska i svoje odnose s ostatkom Jugoslavije htjela rješavati: Sporazumom. Naime, mi smo smatrali da su ekonomska rješenja koja smo predlagali u interesu sviju, samo da svi još nisu spremni da to vide. 36 Savka će, pak, možda i stoga što je svoja sjećanja objavila nekoliko godina nakon Tripala, na prigovor da hrvatsko (proljećarsko) rukovodstvo ipak nije vodilo dovoljno računa o saveznicima u Jugoslaviji (prije svega srpskim liberalima, ali i ostalima poput Staneta Kavčiča u Sloveniji ili Krste Crvenkovskog u Makedoniji), odgovoriti da su ekonomski razlozi, borba za interese Hrvatske, na kraju rezultirali time da bi dogovor ( ) bio neplodan i nepotreban. Trebao nam je kako bismo zaštitili hrvatske interese to je bio smisao svakog dogovora. 37 No to logično priznanje da je nemoguće ostvariti svoje interese, a da pritom baš niti jedan tuđi interes ne bude oštećen, stizalo je prekasno. Uostalom, i Savkinu motivaciju da to na taj način obznani treba uzeti s rezervom. Bio je to dio nastojanja, u kojima je Tripalo manje sudjelovao, da se hrvatsko proljeće potpuno kroatizira, da se maltene raskine svaka veza s jugoslavenskim kontekstom. No, to što Tripalo nikad nije htio nepovijesno dejugoslavizirati hrvatsko proljeće ne znači da i sam nije spadao pod određeni tip hrvatskog nacionalizma, primjerice onaj koji je za pomirljivost prema Srbiji, ali i za oštriju retoriku prema Srbima u Hrvatskoj, kao prema unutarnjem problemu: Ako hoćete baš otvoreno da vam kažem onda ću reći da su po mom mišljenju Srbi od oslobođenja do danas u Hrvatskoj uvijek bili u privilegiranom položaju. No taman kad bi odlučio udariti po hrvatskim Srbima i njihovim idejama o autonomiji uslijedila bi ekvidistanca: Protiv smo autonomije kao što smo i protiv mijenjanja unutrašnjih i vanjskih granica Jugoslavije. 38 On je iste teze plasirao i u intervjuima i na masovnim skupovima, gotovo bez nijansiranja i prilagođavanja trenutku. Tako Tripalu nisu mogle pomoći ni naslovnice ni bombastično intonirani novinski tekstovi koji su ga uznosili i vraćali 35 Isto, Miko Tripalo: Od do neostaljinizma, Start, , Savka Dabčević-Kučar, 71: hrvatski snovi i stvarnost, Zagreb, 1997, Iskušenja novog uzleta, Danas, ,

13 iz (politički) mrtvih. On je ostao trajno ambivalentan. Bio je preveliki hrvatski nacionalist da bi bio autentični popperovac, a ujedno premali nacionalist da bi bio vođa (otac) nacije u dramatičnim vremenima. Očito, Jugoslavija nije bila Čehoslovačka, Tripalo nije bio Havel, a Popperovo otvoreno društvo nije bila mirođija bez koje jugoslavenski narodi i elite nisu mogli zamisliti svoju sutrašnju čorbu. Vrijeme i okolnosti išli su na ruku radikalnijim opcijama. Bilo je neke simbolike u tome da se baš na dan velikog povratka Savke i Tripala (4. ožujka 1990.) na Petrovoj gori održavalo masovno okupljanje Srba iz Hrvatske i ostalih dijelova Jugoslavije pod nazivom Narodni zbor bratstva i jedinstva. Iako je situacija bila naelektrizirana, taj skup je ipak prošao mirno, bez incidenta. Liberalni koalicionaši Ljubomir Antić i Danijel Ivin željeli su tog dana na Petrovoj gori neposredno doživjeti raspoloženje Srba. Vratili su se potišteni: Doista je teško reći što bi se moglo svesti pod opću volju ovih ljudi, osim što su nezadovoljni što se ništa nije dogodilo ( ) Samo je jedno sigurno: Hrvatsku ne žele doživjeti kao svoju državu. Boje se hrvatske suverenosti. Njezino jačanje doživljavaju isključivo kao vlastito ugrožavanje. 39 Taj skup bio je veliko pogonsko gorivo za Tuđmana i HDZ. No dok se raspoloženje u narodu u tjednima pred izbore osjetno i nepovratno radikaliziralo medijska slika još uvijek je izgledala drukčije. Zagrebački mainstream mediji (Vjesnik, Večernji list, Danas, Slobodni tjednik itd.) su i dalje favorizirali Koaliciju kao najbolje, umjereno rješenje, a dijelom su protežirali i reformirani SKH-SDP. Hrvatska demokratska zajednica i njeni predstavnici dobivali su najmanje prostora. 40 Koalicija demokrata i reformatora trebalo bi da osigura da se komunisti uklone, nacionalisti zaustave i da se demokracija ustali, sažeo je Vladimir Gligorov idealnu (post)izbornu projekciju. S druge strane [n]acionalisti na vlasti i u Srbiji i u Hrvatskoj, to je kraj države, a kamoli ne demokracije. Ako se to ne dogodi, mogao bi se razviti razuman politički prostor. 41 No, unutarhrvatska i jugoslavenska konstelacija su sve manje pogodovale prerazumnim rješenjima. Slobodna utakmica u političkoj areni tražila je sraz, borbu, napetost. Jedan od problema Koalicije bio je i taj što ona kao da nije mogla pronaći dovoljno velikog neprijatelja. Naposljetku pojam sporazuma implicirao je da takvog neprijatelja možda ni nema. On je u sebi upravo i sadržavao etimološki korijen razuma (spo-razum), dakle razumnog pristupa i razrješenja političkih protuslovlja. Za prve izbore koji su bili nabijeni ne samo sadržajem nego i emocijama, simbolikom, oslobađanjem 39 Porođajne muke hrvatskog višestranačja. Dnevne bilješke Ljubomira Antića, Vijenac, na: 40 Tomislav Kardum, Medijska pristranost? : Izbori u Hrvatskoj u hrvatskom tisku, Časopis za suvremenu povijest 53, br. 2, 2021, Vladimir Gligorov Zablude o koaliciji, Danas, ,

14 velike količine zapretene energije, takav (pre)racionalni pristup mogao je djelovati odbojno, u raskoraku s trenutkom. Koalicija nije razigrala narodnu imaginaciju, ona je nastupila politički previše korektno. Uslijed nove nacionalne, ovoga puta predizborne, euforije i opijenosti njeni protagonisti zaigrali su na kartu trezvenosti. Na jednom koalicijskom prijemu u hotelu Esplanade organizatori su svojim gostima i simpatizerima poslužili bezalkoholne koktele. Igor Mandić se tim povodom duhovito izjasnio: Pristupam Tuđmanu! 42 Kako su se izbori približavali, u stalnim laviranjima i osluškivanjima domaće i inozemne situacije, jačalo je mišljenje da bi za uspjeh na izborima Koalicija trebala više isturiti desno tj. demokršćansko krilo. 43 Na to ih je mogao navesti veliki uspjeh demokršćana na izborima u Istočnoj Njemačkoj koji su održani 18. ožujka iste godine. Tako se u ekspresnom roku od nekršćanskog HSLS-a stiglo do maltene demokršćanske Koalicije narodnog sporazuma. Oni do samoga kraja nisu vidjeli kontradikciju između doktrinarnih natezanja s jedne i široko proklamirane inkluzivnosti s druge strane. Tako, dok su oni trošili materijal na podizanje (političkog) šatora nad šatorom, HDZ i Tuđman uzeli su samo komad tkanine, obojali ga u crven-bijelo-plavo i na njemu napisali - država Hrvatska. No, nekih emocija je naposljetku ipak bilo. Nekoliko tjedana nakon izbora redatelj Antun Vrdoljak, koji je u početku bio uz Koaliciju, pa potom ipak prišao Tuđmanu i HDZ-u, izjavio je da mu ništa ( ) nije tako pomutilo radost poslije pobjede HDZ kao poraz Mike i Savke. 44 Sigurno nije bio jedini koji je osjećao tu vrstu ambivalencije. Bio je to konačni rastanak od godine. Novi dramatični događaji su svaku priču o ljudima iz činili sve više deplasiranom. Kasnije, kada jugoslavenska kriza već eskalira, bilo je lako krivnju za čitav slijed događaja prebaciti na međunarodni faktor koji je valjda trebao bolje povući demarkacijsku liniju između totalitarizma (pa i onog nacionalnog) i opredjeljenja za demokraciju, te na vrijeme prepoznati i podržati hrvatske, slovenske, srpske i druge Havele. Umjesto toga Amerika se povukla, a Jugoslaviju prepustila Europljanima. 45 Valja samo dodati da su ti Europljani potom odlučili Jugoslaviju prepustiti samim Jugoslavenima. Ironično, idealistička parola s kraja 19. i 42 Porođajne muke hrvatskog višestranačja. Dnevne bilješke Ljubomira Antića, Vijenac, na: 43 Svi kavaliri Lijepe naše, Start, , Slobodna Dalmacija, , Albert Bing, Hrvatsko proljeće (Miko Tripalo i Ivan Supek) i vrijeme promjena: kontinuitet demokratske evolucije hrvatske politike na prijelazu osamdesetih u devedesete godine 20. stoljeća, u: Hrvatsko proljeće 40 godina poslije (ur. Tvrtko Jakovina)., Zagreb, 2012,

15 početka 20. stoljeća: Balkan balkanskim narodima, nikada nije bila stvarnija nego 1990-ih godina. Odustajanje od Jugoslavije Hrvatsko proljeće bilo je heterogeno, ali ne i stihijsko, u njemu je bilo sustavnosti (kako je govorio Miloš Žanko: U tom nacionalističkom ludilu ima sistema ), ali ono nije bilo samo iracionalno. Ono je značilo postavljanje pitanja društvenih, ekonomskih i političkih odnosa koja je tadašnja generacija morala postaviti, ako nije željela biti povijesno opkoračena, zaboravljena. Točno je da nacionalno pitanje tada nije iznijeto kao prvenstveno državno pitanje. 46 Društvo, ekonomija, ideologija i sistem bili su jezik kojim se govorilo i koji je bio razumljiv i na unutarnjem i na vanjskom planu. Pitanja nacionalne kulture, nacionalne državnosti djelovala su pomalo passer. Iako pažljivom analizom diskursa vjerojatno ne bi bilo teško dokazati da je Tripalo uvijek ostao bliži ovakvom, možda izvornom, društvenom proljećarstvu, dok je Savka retroaktivno sve više isticala upravo njegovu državotvornu komponentu, ipak su se te razine nerazdvojno ispreplitale. No 90-ih će 71 biti reducirana samo na godinu koja je nešto podrivala i rušila (Jugoslaviju, komunizam), koja je bila samo proračunata etapa u stvaranju samostalne hrvatske države, a ne i ona koja je istovremeno značila i najveću koncentraciju optimizma i nade u socijalizam, samoupravljanje, Hrvatsku i Jugoslaviju. Tripalov stav po pitanju države ni početkom 90-ih nije bio aprioristički, poput primjerice onoga koji je najdulje prevladavao u hrvatskoj emigraciji da je bilo kakva hrvatska država bolja od bilo kakve Jugoslavije. Čak i kada gradualno ugasnu i posljednje jugoslavenske iluzije, on će bez odgode odmah stati na poziciju da biti protiv ikakve Jugoslavije nije isto što i biti za bilo kakvu Hrvatsku. Trvenja oko jugoslavenske forme i sadržaja nastavit će se još neko vrijeme. Često se zaboravlja da je Jugoslavija ipak nadživjela svoju komunističku partiju i režim, pa makar i nakratko. U jednoj od epizoda iznošenja sopstvene bede pred inozemstvom sudjelovao je i Tripalo. Krajem studenog u Rimu je, zajedno s Dobricom Ćosićem, Cirilom Zlobcem i Vojinom Dimitrijevićem, bio izlagač na skupu pod nazivom Kamo ide Jugoslavija?, kojeg su organizirale Talijanska socijalistička stranka i Međunarodni institut za političku, 46 Isto,

16 ekonomsku i kulturnu suradnju. Svi sudionici poznavali su se od ranije. U avionu kojim su zajedno kretali iz Beograda bili su raspoloženi i za šalu. Ćosić je u jednom trenutku rekao Cirilu Zlobcu: Ama Ćiro, pusti mene i Miku da kao Srbija i Hrvatska rešimo između sebe naše probleme, kao u stara dobra vremena a vi ćete posle s nama. 47 U Rimu, međutim, atmosfera je bila ozbiljnija, zabrinuti stranci slušali su svoje goste koji su pred njima demonstrirali dramatično razmimoilaženje. Tripalove teze svodile su se na sljedeće: Hrvatska i Slovenija ne mogu zauvijek čekati ostale jugoslavenske republike da se demokratiziraju, okrenu višepartijskom sustavu, tržišnom gospodarstvu, privatnom vlasništvu i zaštiti ljudskih prava; Europa je predugo na Jugoslaviju gledala u cjelini, kao na geostratešku činjenicu, bez uzimanja u obzir njene unutrašnje složenosti; Europa ne treba s podcjenjivanjem pristupiti trenutnom rješavanju nacionalnih pitanja u Jugoslaviji i proglasiti to nečim anakronim i balkanskim, no ne treba zanemariti ni ekonomska i socijalna pitanja koja će uskoro izbiti u prvi plan, i naposljetku, pitanje preuređenja Jugoslavije ne treba biti terminološko (federacija ili konfederacija) nego sadržajno, suštinsko, ali ipak dodaje da je, bar što se Hrvatske tiče, termin federacija istrošen i kompromitiran. 48 On je uvjeren da postojeće stanje više ne želi nitko, čak ni oni koji tvrde da su za očuvanje postojećeg, misleći prije svega na Srbiju. 49 Stoga je potrebno pronaći održivi tranzicijski model prema Europskoj zajednici: Najbezbolniji put bi bio da se na organe nove višenacionalne zajednice u Jugoslaviji prenesu one nadležnosti, što će ih organi Evropske Unije dobiti Na taj način bi, uz ispunjavanje drugih, nimalo lakših uvjeta/ funkcioniranje istinskog višepartijskog demokratskog sistema, tržišne privrede, preobrazbe društvenog vlasništva, situacije na Kosovu, prava i ravnopravnosti svih vrsta manjina, sloboda i prava čovjeka/, mogle sve naše republike zajednički ući u Evropu. 50 Iz perspektive kasnijih tragičnih događaja ove Tripalove teze mogu djelovati razumno, konstruktivno, optimistično. Ipak, nemoguće je u njima ne primijetiti podijeljene osjećaje prema čitavom proteklom jugoslavenskom iskustvu, što se odražavalo i na sve buduće projekcije. Otuda i mnoge kontradiktornosti koje je Tripalo očitovao: Nebitno je hoćemo li novu zajednicu nazivati federacijom ili konfederacijom nego je važno koji će biti njen sadržaj, ali ipak nama Hrvatima se ogadio termin federacija, pa bismo radije konfederaciju. Kao referencu za novi model zajedništva treba uzeti nastajuću Europsku 47 Dove va la Jugoslavia?, Svet, , Osobni fond Mike Tripala, Arhiv Miko Tripalo, Centar za demokraciju i pravo Miko Tripalo, kut. 43., Izlaganje na skupu Kamo ide Jugoslavija, Rim 1990., Isto, Isto,

17 uniju, ali ne naprosto kopirati, jer presađivanje jednih rješenja na drugi teren može izazvati više štete nego koristi. Nacionalno pitanje je ključno, i treba mu se posvetiti, ali ipak pitanja društva, pluralizma, ljudskih prava, ekonomskog razvoja su još i važnija. U Jugoslaviji smo svi ravnopravni, ali ipak treba slijediti Hrvatsku i Sloveniju jer one najbolje znaju kuda treba ići itd. Takve Tripalove teze mogle su samo naići na hladan tuš s druge strane. Ćosić je uglavnom govorio o srpsko-hrvatskim i drugim povijesnim prijeporima, neodrživosti postojećih granica i ustvrdio da je pouzdano samo to da je Jugoslavija u raspadu, ali da su spoljni činioci opstajanja Jugoslavije u sklopu očuvanja evropskog status-kvo-a, možda ( ) još uvek presudniji od unutrašnjih u održavanju tog kanceroznog balkanskog bolesnika. 51 On očito nije vidio da se od spomenutog europskog statusa quo polako, ali sigurno odustajalo. Europa je krenula ka ujedinjenju. Ali nacionalni ideolozi na prostoru Jugoslavije, i Ćosić kao jedan od najvažnijih među njima, odlučili su najprije obaviti neka svoja ujedinjenja. On će ostaviti i svjedočanstvo o nepomirljivim razlikama koje su u Rimu ispoljene: Moje polemike sa Zlobecom i Tripalom nisu se dopale Italijanima. Pažljivo su nas slušali i bilo im je sasvim jasno kuda ide Jugoslavija. Za to saznanje nije trebalo da nam plaćaju avionske karte i tri dana boravka u osrednjem rimskom hotelu. 52 U Hrvatskoj neki će Tripalove stavove tumačiti kao želju da se Jugoslaviju ipak, i unatoč svemu, sačuva. No i sami svjesni nategnutosti takvog zaključka, neće im biti suviše teško primijetiti da Tripalo oscilira između optimizma i pesimizma, između nekih nada i nekih strepnji, i teško mu je decidirano zauzeti stav. 53 S obzirom da je Tripalo tada već bio član Predsjedništva novoosnovane Hrvatske narodne stranke (listopad 1990, s predsjednicom Savkom Dabčević-Kučar), a kao takav je putovao i u Rim, premda je očito još uvijek sebi dozvoljavao slobodu nadstranačke ličnosti, njegova nedecidiranost mogla je postati i problem stranke tj. njenog proboja na novom hrvatskom političkom tržištu, a ne samo njegov osobni. Odjednom, bilo je važno isforsirati Tripalovo otvoreno i rezolutno antijugoslavenstvo. Zato će on već u siječnju 1991., na nekoliko stranačkih skupova, proklamirati: [M]i ne želimo nikakvu Jugoslaviju! 54 Bilo je to u skladu s trenutkom, kako je netko iz HNS-a tih dana objasnio: Radikalizaciju stavova rodio je povijesni trenutak koji ne trpi kompromise s jedne strane su Hrvatska i njezini interesi, a s 51 Dove va la Jugoslavia?, Svet, , Dobrica Ćosić, Lična istorija jednog doba: Vreme raspada , Beograd, 2009, Federacija ili konfederacija - važno je sačuvati Jugoslaviju, Novi list, , Ne želimo nikakvu Jugoslaviju, Vjesnik,

18 druge svi njezini neprijatelji otvoreni i oni uvijeniji. 55 Nitko, pa ni Savka ili Tripalo, nisu bili tako jaki pojedinci da bi se mogli, ili čak htjeli, oduprijeti perpetuirajućem nacionalizacijskom mehanizmu koji je sve usisavao u sebe. No, neki mehanizmi ipak su bili jači od drugih. Jugoslavija je nepovratno nestajala, ali ne toliko u srazu srpskog i hrvatskog nacionalizma, već prvenstveno u sendviču između projekcija Velike Europe koja je povlačila sve (pozitivne) konzekvence pada Berlinskog zida i (Velike) Srbije koja nije htjela vidjeti epohalni značaj tog pada. Naposljetku, te dileme na ovom prostoru nisu razriješene ni do danas. Balkan se i dalje, unatoč mnogim željama i nastojanjima, čini kao swing-regija, prostor nedovršene političke arhitekture. Hrvatska se iz tog post-jugoslavenskog kotla uvelike izvukla (kroz članstvo u EU i NATO-u), ali hrvatska politika iz 90-ih i dalje (pre)nosi sa sobom hipoteku jer se u tim prijelomnim vremenima postavila reaktivno, s osnovnom kontradikcijom da je pokušala ići na repu i jednog i drugog koncepta, i europskog i (veliko)srpskog. Dakle, Hrvatska je načelno bila za mir, postojeće granice, zajednički ulazak u Europu bez granica, ali uz rezervnu varijantu da ako Srbija ipak krene u novo omeđivanje svojeg teritorija onda će i Hrvatska razmisliti o svojim granicama. 56 Stoga ni ona nije odoljela igri koja je nacionalno pitanje postavljala kao pitanje teritorija, pa i etničke homogenizacije. Naravno, ljudi u povijesti nisu anđeli, moraliziranje katkada nije previše svrsishodno, naročito među povjesničarima, no ti isti povjesničari ne bi se trebali miriti, niti sekundirati raznim moralkama koje opstaju u političkoj sferi. Nije li stoga vrijeme da se i u Hrvatskoj otvore pitanja napetog odnosa i trenja između triju koncepata: obrambenog (nametnutog), pravednog i pobjedničkog rata? Ovdje se zasad sve tri odrednice upotrebljavaju kao samorazumljive poštapalice. No, kako reakciju nužne obrane, borbe za pravdu, uspostavljanje reda i mira (uostalom završne ratne akcije Bljesak i Oluja nisu samo slučajno nazvane upravo vojno-redarstvenima), spojiti s prolongiranim slavljem i trijumfalizmom? Kako se pita Cian O Driscoll u svojoj seminalnoj studiji Victory: The Triumph and Tragedy of Just War (2019): Pobjeđuje li jedan sudac kada zločinca pošalje na vješala? Može li uopće biti pobjednika u pravednom ratu? Također, je li posve isto željeti pobjedu i željeti mir? Nešto je uvijek preče. Američki predsjednik Woodrow Wilson je na kraju Prvoga svjetskoga rata zagovarao saveznički mir bez pobjede, jer pobjeda bi donijela samo takav mir koji bi bio nametnut gubitniku. Ne može se inzistirati na 55 Čitatelji dovedeni u zabludu, Novi list, Takva politička međuzavisnost je, čini se, zacrtana vrlo rano. U HDZ-ovom Proglasu građanima i Saboru SR Hrvatske i cijelomu hrvatskom narodu od između ostalog je stajalo: Nasuprot javno izloženim planovima o stvaranju Velike Srbije, u okviru ili izvan SFR Jugoslavije, i to na račun i hrvatskog i drugih nesrpskih naroda, ističemo zahtjev za teritorijalnom cjelinom hrvatskog naroda u njezinim povijesnim i prirodnim granicama. 18

19 jednome, a da se istovremeno ne žrtvuje ponešto od drugoga. Još je sveti Augustin znao da pravedni rat nije nikakva slavna epopeja i trijumf nego prije teret koji treba nositi. Na našim balkanskim primjerima teorijsko i praktično produbljivanje ovakvih pitanja dovelo bi u sumnju mnoge samorazumljive pretpostavke i dalo nam za misliti. Taj put je tek pred nama. Marino Badurina je doktorand na poslijediplomskom studiju Moderne i suvremene hrvatske povijesti u europskom i svjetskom kontekstu na Filozofskom fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Njegovi interesi posebno su usmjereni prema historiji intelektualaca, intelektualnoj historiji i historiji ideja. Tema doktorske teze na kojoj radi je Intelektualci i hrvatsko nacionalno pitanje u političkim, društvenim i kulturnim previranjima u Hrvatskoj ( ) Esej je nastao u sklopu projekta Jugoslavija 1990-ih godina: Ideologije, konteksti, historiografske interpretacije kojeg uz podršku Heinrich Böll Foundation realizira Udruženje za modernu historiju. 19