časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja studeni - prosinac 2019 issn

Транскрипт

1 časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja studeni - prosinac 2019 issn Časopis Motrišta referiran je u Central and Eastern European Online Library /Frankfurt am Main/ Andrić, Anđelić, Bevanda, Biasiol Babić, Grbavac, Lovrenović, Karačić, Kordić, Koštro, Marijanović, Mijović Kočan, Muselimović, Omerović, Pavlović-Grgić, Pehar, Škarica, Takač, Tolo, Zoko

2

3 br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

4 Utemeljitelj i nakladnik: Realizacija i distribucija: Za nakladnike: Glavni urednik: Odgovorna urednica: Tajnica: Uredništvo: Lektura i korektura: Grafičko oblikovanje: Matica hrvatska Mostar Zdravo društvo Mostar Ljerka OSTOJIĆ Josip MUSELIMOVIĆ Ljerka OSTOJIĆ Vanja PRUSINA Misijana BRKIĆ MILINKOVIĆ, fra Ante MARIĆ, Dragan MARIJANOVIĆ, Šimun MUSA, Mira PEHAR Misijana BRKIĆ MILINKOVIĆ SHIFT kreativna agencija, Mostar Telefon/faks: motrista@tel.net.ba Adresa: Ulica kralja Zvonimira b.b., Mostar Žiroračuni: UniCredit Bank d.d. Mostar kod RAIFFEISEN BANK BiH Uplata iz inozemstva: UniCredit Bank d.d. Mostar SWIFT UNCR BA 22 IBAN: BA Cijena: 10 KM, dvobroj 20 KM, za inozemstvo dvostruko Mišljenjem Federalnog ministarstva prosvjete, znanosti, kulture i športa br /97. od glasilo Motrišta upisano je u evidenciju javnih glasila pod br. 661 i oslobođeno plaćanja poreza na promet proizvoda.

5 br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

6 rukopis Zdravka Mila MARIJANOVIĆ: Glazba... 7 književna radionica Ivan LOVRENOVIĆ: Ikavski zemljopis. Putovanje po Bosni godine Zdravka Mila MARIJANOVIĆ: Sutra je novi dan Fra Vendelin KARAČIĆ: Gléd grka davnašnjega Zdravko KORDIĆ: Moć kamena Matej ŠKARICA: Besplodni relativizam Miljenka KOŠTRO: Umjesto tišine Draženka TOLO: 1. Moja kuća učilište Dr. sc. Franjo TAKAČ: Prekretnice filma kao vizualnog medija Rosanna BIASIOL BABIĆ: Vrednovanje lokalne tradicije i didaktički projekti Primjer dobre prakse iz zavičajne nastave mozaik Stijepo MIJOVIĆ KOČAN: Dva prigodna soneta... 91

7 čitaonica Mladen BEVANDA: Akademik Josip Muselimović lučonoša dobrosusjedskih odnosa...95 Mate GRBAVAC: Put iz turobnog i mračnog u zanos ljubavi...99 Ivo Mijo ANDRIĆ: Na putu do Nobela Sabina OMEROVIĆ: Tihi vrisak u elegijama Rapka Ormana Lidija PAVLOVIĆ-GRGIĆ: Učionica u kojoj se rađaju bajke Božica ZOKO: Sa štitom ili na njemu! ljetopis Ivo ANĐELIĆ: In memoriam Toni Rajić Mira PEHAR: Kronika kulturnih događanja u Mostaru, listopad prosinac dodatak Josip MUSELIMOVIĆ: A što sada

8

9

10

11 književna radionica Ivan LOVRENOVIĆ Ikavski zemljopis. Putovanje po Bosni godine odlomci iz knjige * Ivanu Frani Jukiću hommage o dvjestotoj godišnjici rođenja Smrike, Bogdan Bogdanović. Spuštamo se napokon niz biljanske strane, pa s glavne ceste zakrećemo put Novoga Travnika, a onda desno, iznad Matanovih dvora izlokanim seoskim putom penjemo se u obilazak Bogdanovićevih okatih bdjelaca na Smrikama. Prije uspona na Smrike valja ostaviti auto kraj puta, na prirodnom proširenju. S druge strane puta ograda je nečije bašče. Ogradi prilazi iz dubine domaćin, mrk, bez pozdrava, odsijeca neljubazno: Ne možete auto tu ostavljati! Naravno da možemo, i hoćemo, mislim. Vidim, isto misli i Josip, pa bez upuštanja u raspravu zatvaramo auto i odlazimo kamo smo naumili. I sam uspon na Smrike, uz koji je protomajstor Bogdan bio ugradio široko stepenište-rampu a ta je sada sasvim ruinirana, snažno sugerira da ćeš, kad se popneš, gore naići na nešto nesvakidašnje. I zaista, ovaj položaj sam je po sebi čudesan: uzdignut plato usred prostranoga Travničkog polja, s kojega puca otvoren pogled u krugu od svih tristošezdeset stupnjeva na dolačku župu, biljanske strane i na planine što drže Travnik. U pjesmi te planine i razgovaraju: Dvi planine vrh Travnika grada: Bukovica, spram nje Vilenica. Vilenica Bukovicu pita: * Ivan Lovrenović, Ikavski zemljopis. Putovanje po Bosni godine (s fotografijama Josipa Lovrenovića), izdavači: GS-Tvornica mašina Travnik, Synopsis, Sarajevo-Zagreb, 2019, tisak: Grafotisak Grude Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 9

12 Aj, što mi se Travnik zamaglio, ili gori il ga kuga mori? Niti gori, nit ga kuga mori, divojka ga okom zapalila, čarnim okom kroz srčali pendžer! A s memorijalom Bogdana Bogdanovića, kao genijalnom intervencijom u ambijent i prostor, ovo mjesto stječe nekakvu dodatnu, neimenovanu a jaku sakralnost, kozmičko-magijski sadržaj. Ne zna se, ne može se znati, koji su sve uvidi i motivi Bogdanovića naveli da izabere baš ovo mjesto. Ne zna se je li mogao znati za prethistorijsku glavicu Gradac i groblje na njoj s drevnim skulpturama-spomenicima, kao ni za ono s još čudnovatijim i markantnijim, nekako baš bogdanovićevskim, na nedalekom groblju imenom Bogduša u Brajkovićima ili na Gorici u Gučoj Gori. Znao to protomajstor ne znao, bio na tim mjestima ne bio, putniku koji je čas prije gledao prostran lašvanski svijet s glavice i groblja na Gradcu, neodoljivo se ova dva mjesta nameću kao srodnici, kao poziv i odziv. Jedno s jedne, drugo s druge strane Lašve, Gradac pod vlašićkim obroncima, Smrike pod Vilenicom, na razdaljini ne većoj od pet-šest kilometara zračne linije, gledaju se i nijemo dozivaju kroz vrijeme. Dok smo uzlazili na Smrike, dan se iskvario, a još od Gradca slutilo je na to: nekakvi teški, vlažni oblaci s Vlašića hoće da prekriju cijelo nebo, da savladaju male modre provedrine koje se još tu i tamo drže, počela je i kiša, ne prejaka ali ujednačena. U prvi mah krivo mi, onda se rugam sam sebi: ti bi vedrinu, sunce, kao glupi turist, kao da vrijeme nema drugog posla nego da služi tvome ćeifu. Nego, bolan, zastani, okreni se, pogledaj: baš je ovo pravo vrijeme, pravi čas, vidi kako sve ovo jedno drugome pripada, jedno drugo pojačava, tmasti oblaci što na sive, kao žive, Bogdanovićeve bdioce spuštaju toplu kišu u nijemom razumijevanju. Pokazat će se to i na Josipovim fotografijama, sasvim razgovijetno. I eto jednoga od mnogih mračnih paradoksa nove Bosne razdrte ratom i potonule u trostruku narodnu i političku nepamet: dobivši u svoje trajno naslijedstvo ovaj memorijal neprocjenjive kulturne i umjetničke vrijednosti, djelo najpriznatijega evropskog majstora spomeničke gradnje - ona ne zna što bi s njim. Ne zna što bi ni sa činjenicom da su Bogdanovićeve Smrike već stekle mjesto u svjetskom imaginarnom muzeju. U lokalnim razgovorima saznajemo da pod Smrike dolaze autobusi puni poštovalaca i poznavalaca izdaleka i s raznih strana, koji znaju zašto dolaze i što žele da vide, a nema nikoga da ih dočeka, osim onoga istog mrkog domaćina, koji bi svejednako da zabranjuje parkiranje i odgoni namjernike. Mrski odnos spram Smrika ne bi, međutim, bilo ni pravedno ni ispravno svesti samo na ovoga mrzovoljnika i objasniti njime, kao ni bilo kojim od mnogobrojnih pojedinaca mrzovoljnika ovoga tipa spram svih jednako brojnih Smrika u Bosni i Hercegovini. Mrskost je u samome sistemu, u ljestvici vrijednosti koju sistem razvija i njeguje u svim svojim vidovima - političko-ideološkom, obrazovnom, vjerskom, propagandnom, medijskom, u interpretaciji povijesti, stare i najnovije. Kulturne i umjetničke činjenice i dometi tipa Smrika, kao i uopće činjenice kulturnoga naslijedstva, duhovnoga i materijalnog, koje se ne uklapaju u novu nacionalnu/religijsku shemu poželjnoga, na toj ljestvici nemaju što da traže, najbolje bi bilo da ih nema, da ne kvare ubogu idilu novoga rasporeda vrijednosti. Sistem je sveobu- 10 Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

13 hvatan, i pojedinac poput našega domaćina pod Smrikama u nj je uronjen kao u jedini svoj spoznajni i vrednosni horizont. A ako za neki drugi, različit od njegovoga, i može znati, taj je za njega nužno neprijateljski, pa se prema njemu tako valja i odnositi. Naročito je to zaoštreno i osjetljivo na ovakvim mjestima, u ovakvim lokalnim sredinama, u kojima se povijest tako tragično ponavlja : Travnik , Travnik Onda: ustaše, Nijemci, partizani, teške borbe za grad, masovni zločini prvih, čijim žrtvama je spomenik na Smrikama i posvećen, pa odmazda drugih, u kojoj nisu bili pošteđeni ni civili ni ranjenici u bolnici, o čemu pobjednički režim, naravno, nije dao da se govori. A sve se pamtilo i u šutljivom pamćenju u otrov stvaralo. Sada, pak: nakon karadžićevaca s Vlašića, armijaši i haveoovci, pa mudžahedini; progoni, zločini, uništavanje, pljačka. Samo, sada su i šutnja i govor drukčije distribuirani: šuti se o žrtvama drugih i o zločinima svojih, a glasno i nametljivo govori o žrtvama svojih i o zločinima drugih. Ali, pošto svi imaju jednake mogućnosti, i pošto svi govore ili šute u zajedničkom skučenom prostoru, sve se pretvorilo u obesmišljenu kakofoniju glasova ili u ledenu bešćutnost šutnje. U sukobu Bošnjaka i Hrvata godine, s mnogim elementima građanskoga rata, lokalitet Smrike bio je dugo na samoj ratnoj liniji, posijan minama, a Bogdanovićevi stećci-kenotafi i sami izloženi projektilima raznih kalibara. Taj rat prekinut je davno, ali linije još nisu izbrisane, minsko polje nije uklonjeno - ne samo ono koje još uvijek fizički postoji na tim ubavim brežuljcima, nego i ono u glavama ljudi, ali i u prikrivenim težnjama stranačkih politika. A badava je zatvarati oči i pred time da su posljednji rat u Bosni i Hercegovini, te tragični sukob , probudili u travničkome kraju, i ne samo u njemu, i sjećanje na višestruka stradanja i zločine iz Drugoga svjetskog rata, ali sada ne više u jugoslavenskom ideološki plošnom i jednoznačnom ključu, kojemu još nije nađena zamjena u kritički diferenciranom i nepristranom prikazu i interpretaciji, i tko zna hoće li biti nađena ikada. Do tada, na djelu su potmuli resantimani i neprerađene traume što se generacijski prenose i obnavljaju, u svim varijantama zavađenih sjećanja. Kod Krleže u Dnevniku ima opaska koja sve to sažima u zgusnutu sentencu: U građanskim ratovima ni grobovi nisu ravnopravni. Sve svoje spomenike i memorijalne komplekse Bogdanović sagradio je u Jugoslaviji između i godine. Svi su oni - drukčije ih nije ni moglo biti - posvećeni žrtvama i epopeji protuokupatorske borbe No, spomenuti ideološki ključ i diktat na Bogdanovićevu spomeničku umjetnost nije imao utjecaja. Snažnom imaginacijom, ogromnim znanjem, širokim humanizmom, te nadasve neiscrpnim oblikotvornim darom, on stvara forme i ambijente koji nadilaze i dokidaju svaku ideologiju, upisujući se u vječnost duha i umjetnosti. Ako bi se ovim okatim vigilantima na Smrikama, u sred Bosne, tražio nekakav pandan u svjetskoj umjetnosti, najprije pomišljam na slavnu Picassovu Guernicu. Samo, Guernica je danas ponos postfrankističke Španjolske, a memorijal na Smrikama u demokratskoj Bosni i Hercegovini zaboravljen je i zapušten, izbrisan iz aktivne kulturne politike i brige za kulturnu baštinu. Kao da ga nema, kao da nekada nije tu boravio, sanjao, crtao, sa svojim majstorima klesarima stvarao protomajstor Bogdan, sin Milanov, kako se potpisivao na svojim projektnim shemama - jedan od najvećih i najsamosvojnijih evropskih umjetnika Dvadesetoga stoljeća! Da sve ne bude baš sasvim crno, u obližnjim Slimenima postoji bosansko-njemačka Tvornica mašina, uspješan pogon s osiguranim međunarodnim plasmanom proizvo- Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 11

14 da, a njezina suvlasnica i rukovoditeljica Snježana Köpruner neobična je osoba, od čijeg dara za poslovanje nije manji afinitet prema kulturnim vrijednostima i osjećaj odgovornosti za socijalne potrebe njezinih zaposlenika i lokalne sredine. Ona je osjetila i razumjela značaj memorijala na Smrikama, te uporno nastoji pridobiti općinske vlasti u Novom Travniku da se zajedničkim snagama taj kompleks revitalizira, s mogućnošću da postane živo žarište kulturnih programa i događanja. Ne bi to bilo prvi put u historiji ove zemlje, da se ljudi koji dođu kao stranci pokažu mnogo privrženijima i zainteresiranijima za nju i njezino dobro, nego domaći, ogrezli u unutarnje omraze i otuđenosti, obnevidjeli za njezine stvarne vrednote. Lično sjećanje na Bogdanovića vraća me u polovicu osamdesetih, u vrijeme dok je on još beogradski gradonačelnik, s legendarnim bijelim šalom, koji će mu uskoro početi donositi pogrde primitivaca nadirućih u javni i politički život. Upoznao sam ga jedne od tih jeseni na beogradskom sajmu knjiga, kada je s iskrenom radošću prihvatio da na sajamskome predstavljanju govori o knjizi Umjetničko blago Bosne i Hercegovine. Toga dojma sjećam se i danas: u istoj osobi i u istom nastupu gospodstvo bez blaziranosti i neposrednost bez seljačkoga našijenstva. Odmah su, sasvim spontano, pali dogovori o suradnji. Vruće sam reklamirao svoju novopokrenutu biblioteku Krugovi u Svjetlosti, koju je sjajno oblikovao zagrebački dizajner Nenad Dogan. Protomajstor je bio vrlo zainteresiran, govorio je kako ima određenu početnu ideju za knjigu, ali nam je preporučio da svakako najprije objavimo Vitruvija, Deset knjiga o arhitekturi, izdanje koje je izašlo davne godine, također u Sarajevu, u prijevodu s latinskoga dr. Matije Lopca. Vitruvije mu je bio inspiracija da sve kao u laganoj i neobaveznoj a raskošnoj igri asocijacija razmišlja o deset knjiga, od kojih bi svaka bila posvećena jednome arhitektonskom elementu. Tako je počelo. Na pripremanje Vitruvija bacili smo se odmah, a kontakti s Bogdanovićem su se nastavili. Već je bio razradio plan za prvu od deset knjiga po Vitruviju. Bilo je to vrijeme koje se poklopilo s početkom burnih političkih zbivanja, najprije u Beogradu i Srbiji, što će za koju godinu dovesti do jugoslavenske katastrofe. Bogdanović bio je jedan od prvih umova u zemlji, koji su prepoznali i razotkrili tu šifru krvi. No, to zloslutno vrijeme bilo je izuzetno i po tomu što još nije blokiralo kreativne moći pojedinaca, što je u Bogdanovićevu slučaju bilo upravo eklatantno: paralelno je blistao i kao politički borac i kao autor-stvaralac. Divljaštvo, koje su već počeli i privatno trpjeti on i njegova supruga, učena profesorica stare engleske književnosti Ksenija Anastasijević Bogdanović, užasavalo ga jest, ali ga nije paraliziralo, nego naprotiv stimuliralo. Tako se dogodilo da sam se prvi put uspeo stepenicama na prvi kat kuće u Maršala Tolbuhina 68. Koincidentno, bilo je to istoga dana kad i poznata sjednica srbijanskoga Centralnog komiteta, na kojoj je, tokom jutarnjega zasjedanja, Bogdanović osjetio poriv iz kojega će nešto kasnije nastati čuveno njegovo Pismo Centralnom komitetu, a iz ovoga zatim knjiga Mrtvouzice, mentalne zamke staljinizma, briljantna i neponovljiva Bogdanovićeva političko-antropološka satireska, koju je početkom objavio naš zajednički prijatelj zagrebački izdavač Albert Goldstein. O mnogočemu razgovarali smo toga vrućeg rujanskoga dana, većinom o idejama za Knjigu kapitela; pokazivao mi je neke od čudesnih crteža koje je za nju već bio napra- 12 Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

15 vio. Politike smo se doticali ciklično, na mahove, i svaki put Bogdanović bi reagirao žešće, kao da odgovara na neko za mene nečujno, unutarnje povisivanje ljutnje. Sve je, toga se dobro sjećam, na kraju našega razgovora zapečatio izrazom, nakon kojega, dobro pronađenoga, kao da se smirio: Sve vam je to, prijatelju, jedna opaka liturgija mržnje! Doista, bilo je bezbroj trenutaka od tada do danas u kojima mi je u glavi odzvanjala sveobuhvatna Bogdanovićeva definicija onoga što je dolazilo: liturgija mržnje. U Knjigu kapitela, u čijemu sam nastanku imao ogroman privilegij izbliza sudjelovati, Bogdanović unio je sasvim posebnu vrstu i intenzitet kreativnosti, stapajući esejistički tekst i crtež u integralno jedno. Danas je ona gotovo raritet. Izašla je na samomu kraju godine, a skori krvavi politički i ratni događaji nisu joj dopustili da u javnosti i na knjižarskom tržištu normalno poživi. (Vidi komentar 7.) Vesela Straža, crkva Huseinova. Prije dvadeset godina, na reportažnim putovanjima s malom televizijskom ekipom, imao sam ambiciju da nađem bilo što od fabuloznoga srednjovjekovnog grada i franjevačkog samostana u Veseloj Straži kod Bugojna. (Čuj imena: Vesela Straža! U povijesnim dokumentima i knjigama mjesto se spominje od XIV stoljeća. Ne znam da je itko pokušao odgonetnuti nastanak i značenje toga imena.) Kad Jukić prolazi kroz Veselu Stražu, zapisuje lapidarno: ovdje se vide i sad zidine bivšeg negda franciškanskog samostana. Ta neutralna stilizacija - vide se, i odsutnost bilo kakvoga konkretnijeg opisa navode na zaključak da zidine nije vidio sam, nego da se oslanja na zapise iz starih franjevačkih kronika i spisa, poput Lašvaninova Ljetopisa i Pregleda starina Bosanske provincije fra Filipa Lastrića. Ljuta je zima bila, dani kratki i mračni, išlo se grlom u jagode, bez pravih putokaza, i vratili smo se praznih ruku. Sada imamo dva cilja: prodrijeti na Kupreško polje u Otinovce preko Mračaja, kuda je prošao Jukić, a prije toga pronaći i vidjeti čudo kojemu su proteklih godina mediji neko vrijeme poklanjali veliku pažnju, uz mnogo kvazipovijesnih brbljarija i nespretnosti - temelje navodne srednjovjekovne crkve koju je na svojemu posjedu, na lokalitetu od davnine zvanom Crkvine, otkopao poduzetnik Husein Smajić. Bez zadržavanja, krenuvši sa Smrika prolazimo kroz Novi Travnik, uspinjemo se na Ravno Rostovo pa poslije njega ubrzo ugledamo Bugojno, široko rasprostrto po dolini. Dupli je blagdan - em nedjelja, em Lejletu-l-kadr, najsvetija noć u ramazanu, ona za koju se u Kur anu kaže da je bolja od hiljadu mjeseci. Kroz mirno poslijepodnevno Bugojno, pa kroz zaspalo prigradsko naselje Vesela Straža, ubrzo ostavljamo skopaljske ravni. Moglo je to trajati, zajedno s raspitivanjem za izlaz iz centra grada prema Veseloj, manje od petnaestak minuta. Jukić, pak, u vrlo prijatno mjesto Vesela Straža iz Maloga Sela gdje je tri dana boravio kod ondašnjeg kršćanskog župnika ne ostavivši nam njegova imena 1, stiže za jedan sat. A Malo Selo danas je tek ime ulice u velikome Bugojnu, urbanistička uspomena na naselje, u kojemu je, eto, u Jukićevo doba bilo sjedište župe. Razlika u tehnici putovanja! I je li samo u tehnici? Više od toga. Efikasnosti, brzini, komoditetu žrtvovan je sam duh putovanja, njegova kultura i smisao. Korak pješaka, konja, brzina zaprege, jedrenjaka - sve poslije i više od toga drastično poremećuje 1 Kao i u nekim drugim slučajevima, koji će biti navedeni kasnije, i ovdje je pomogao fra Tomo Brković pa smo našli ime župnikovo: bio je to fra Ludovik Filipović. Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 13

16 osjećaj za odnos između čovjekovih mjera, mjera prostora i mjera vremena, stvara oholu iluziju da gospodarimo prostorom i vremenom tako što daljine i sate proždiremo našim mašinama. Uskoro ćemo i mi na našemu malom bosanskom putovanju dobiti ozbiljno upozorenje u vezi s tim. Uzbudljivo je kada se primakneš bilo kojem od ulaza u masiv Koprivnice. Uvijek je to uz neku od mnogih voda što se iz planine slijevaju k Vrbasu, koji je vodena kičma doline, sve od Vakufa Gornjega do onoga Donjeg. To su baš pravi ulazi, portali, kroz koje ulaziš u neki drugi svijet. Jukić: Prošavši Veselu Stražu najedanput rekao bi čovjek promijeni se narav. Zaista, tu ostavljaš pitomu ravnicu, preglednu nadaleko, i predaješ se zelenoj tajni planine, šumi, dubokim prosjelinama što su ih izdubile ove vode. A svaka od tih koprivničkih voda, ondje gdje se već spustila iz planine, ali još nije iz nje sasvim izašla u ravnicu, pravi čudesne male luke 2, podlanice zemlje ušuškane u još uvijek golema planinska pazuha, gdje sasvim lijepo možeš zamisliti da ostaneš, da se smiriš, da se ne mičeš više nikamo i nikada. Nismo otprve pogodili ulaz, ne otvara se nevještomu Koprivnica lako. Na kraju naselja Vesela sišli smo s asfalta i makadamski put nas je poveo uz rijeku. Duboka joj je ime a neće biti da je po dubini njezine vode, nego prije po dubini kojom se usijeca u planinu. Za kratko vrijeme već smo sami - put pod nama, rječica pod putom, gusto raslinje s obje strane. Oslanjajući se na osjećaj, zanemarujem jedno neugledno skretanje udesno, koje k tomu ide i malo uzbrdo i ne izgleda kao da bi se prema nečemu otvaralo. Sugeriram Josipu da nastavimo glavnim putom. E, da, ali što dalje idemo, sve je veća uzbrdica i nikako da naiđe bilo što slično onomu što tražimo, a što sam detaljno i precizno istražio na internetskim mapama i slikovnim prikazima. Prolazimo pokraj četvorice što su zasjeli na malom proširenju kraj puta uz sadžak ispod kojega veselo igra vatrica. Nešto spremaju, bit će slatku ribicu što su je uhvatili u Dubokoj, valjda za iftar. Domahujemo jedni drugima prijateljski. Obični su ljudi, skromno odjeveni, tihi i pitomi, i vidi se: mirni i zadovoljni, sobom i ovim trenutkom. Domalo, već vidimo da smo zabrazdili predaleko u planinu. Srećom, sustižemo dvoje na biciklima, mladi par propisno opremljen za brdski biciklizam. Vidi se da su mu vješti. Pitamo, a oni nas vrlo ljubazno i znalački informiraju: tu i tu trebali ste skrenuti desno, pa onda vrlo brzo opet desno, i eto vas! Okrećemo natrag, povratak se oduljio jer napregnuto vrebamo taj odvojak, sada nam dolazi na lijevu ruku, i sve je obratno, kao u ogledalu. Prolazimo opet pokraj četvorice meraklija-akšamlija, opet si domahujemo. Šta li mogu pomisliti: vidi budala, što su se uzletali uz cestu, niz cestu, nešto traže a k o da ne znaju ni šta traže... Napokon, evo ga: skrećemo oštro lijevo, poslije kratkoga uspona izbijamo na još jednu bijelu usku cestu gdje treba odlučiti: lijevo ili desno. Naši biciklisti, prisjećamo se, rekli su desno, a mi za svaki slučaj pitamo za staru crkvu usamljenoga prolaznika (izletnik, domaćin iz neke od kuća što se naziru malo dalje?). Uto cestom zapraši bijeli terenac, i on nam spremno govori: To je Husein, samo hajte za njim! Čim zađemo za prvu okuku lijevo, otvara se pred nama nova prodolina; nju stvara Pršljanica, još jedna korpivnička voda, koja će se nešto niže uliti u Duboku. Ono što 2 luka - livada uz vodu; stara riječ koja se u tom značenju sačuvala u narodnim govorima i u toponimiji, na primjer: Banja Luka (banova luka), Škofja Loka u Sloveniji (biskupova luka). 14 Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

17 uskoro ugledamo očigledno je to što tražimo. Tu su se obronci planine, Podovi Garački i Podovi Veseoski s moje topo-karte 1:25000 iz 1976, malo više razmaknuli i stvorili poširoko poljce. (Obraduje me ovaj oblik pridjeva: veseoski. Očigledno je to lokalni uzus; njega uvijek moraš uvažiti. Knjiški bi bilo: veselostraški, i kao mnogo toga knjiškoga - pogrešno, uštogljeno.) Desno od puta povelik je prostor nasut sitnim bijelim tucanikom, na njegovu drugom kraju kuća, moderna, lijepo razvedena, odmah do nje čudna struktura - dignut na jakim direcima, otvoren drveni zvonik s krovićem na četiri vode, a iza njega niski ostaci starih zidina. Do njih široko jezerce, odvojeno visokim nasipom. Dok parkiramo auto na pristojnoj udaljenosti od kuće da ne remetimo mir nedjeljnoga poslijepodneva, iz nje izlazi žena, kroči prema nama i ljubazno govori da nismo trebalo tako daleko parkirati. Pozdravljamo se, gospođa govori da Huseina nema jer je morao ostati poslom u Bugojnu, ona je njegova supruga, Vesna, ona će nam sve pokazati. (To je ona prije nas prošla u onome bijelom terencu, kaže: vratila se iz crkve.) Pušta nas da sami obilazimo zidine i fotografiramo, zàglēdamo jezerce i čarobni tok bistre Pršljanice uz zidine i uz kuću. Potom nas vodi u podrum ispod betonske gradnje namijenjene za bazen; tu su uredno poslagani fragmenti kamene plastike iz crkve i drveni sanduci sa skeletnim ostacima iz grobova. U nekoliko grobova nađeni su ostaci skupocjenoga baršuna protkanog srebrom i zlatom. Stotinjak metara niže, niz rijeku, na još uvijek prostranom proširenju, nova je nedovršena gradnja - to Husein diže katoličku crkvu. Poznata priča: Husein Smajić, bugojanski poduzetnik i vlasnik ovoga imanja, pripremajući teren za malu hidrooakumulaciju pronašao ostatke srednjovjekovne crkve, pa alarmirao državne i crkvene vlasti i ponudio kardinalu Puljiću da na otkopanim temeljima sagradi crkvu istu kakva je bila, a kad mu je objašnjeno da to tako ne ide, odlučio je na drugome mjestu na istom imanju sagraditi novu crkvu. Na arheološkom lokalitetu prvo je radio tim iz Zavičajnoga muzeja u Travniku pa onda drugi iz muzeja franjevačkog samostana u Tomislavgradu; sada je lokalitet konzerviran. Prvi tim objavio je izvještaj o svojim istraživanjima 3, drugi još nije. Umjesto crkve iste kakva je bila, Smajić je podigao onaj zvonik i zvoni svaki dan u podne. Na kraju, gospođa Vesna nam pokazuje album s fotografijama. Vjersko-politički glamur: kardinal Puljić, Kolinda Grabar-Kitarović, svečanost dodjele Večernjakova pečata Huseinu Smajiću, itd... Što god da je ova fascinantna struktura bila, ili imala biti pa ostala nedovršena, sámo ime lokaliteta sugerira da je sve ovo ovdje još mnogo, mnogo starije. Naziv Crkvina ili Crkvine (ponegdje i Klis, Klisa - prema grčko-latinskomu: ecclesia), koji se u Bosni susreće vrlo često, uvijek govori o mjestu na kojemu je još u prvo doba kršćanstva, kasnoantičko, među iliro-romanskim stanovništvom prije najezde Slavena, bila nekakva sakralna gradnja, od kakvih su u povijesti arhitekture naročito važne i tipološki posebne bosanskohercegovačke bazilike. Zagonetno je, i o tome postoje razne petpostavke, kako se dogodilo - kada su ove krajeve preplavili Slaveni sa sasvim drukčijim jezikom, sa svojom mnogobožačkom vjerom, još zadugo neuvedeni u kršćanstvo - da u njihovu jeziku ostane uspomena na sakralnost takvih mjesta. (Vidi komentar 8.) 3 Ajla Sejfuli, Ante Škegro, Marko Ćorić, Crkvine u Veseloj kod Bugojna u zapadnom dijelu srednje Bosne, Hercegovina, časopis za kulturno i povijesno naslijeđe, 3/2017. Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 15

18 Jesu li ove zidine na Huseinovu imanju doista ostaci srednjovjekovne crkve, ili je to bila gradnja druge vrste, nekakav velikaški dvor ili rezidencija - o tome ima dvojbi pa i oprečnih mišljenja u ozbiljnim znanstvenim radovima, a takvih nažalost nema mnogo. O postojanju franjevačkoga samostana u srednjovjekovnom gradu Vesela Straža, ili uza nj, nema podataka u vanjskim povijesnim izvorima. Nije zabilježen ni u autoritativnom popisu Bartolomeja Pizanskoga iz 1385 godine, prvome koji popisuje samostane u Bosni. (Vidi komentar 9.) Predaja o postojanju samostana (pa u podrazumijevanju i crkve) u Veseloj Straži počinje bilješkom u omanjem spisu fra Andrije Šipračića Tabula od ministara i kapitula iz Nju nekritički preuzima u XVIII stoljeću Lašvanin, za njim Lastrić, pa u XIX stoljeću Jukić, a po njemu Vjekoslav Klaić, kasnije Julijan Jelenić i mnogi drugi, te je do danas postala neupitno opće mjesto. Evo što Lašvanin piše, slijedeći Šipračića: Na Budući bio man/asti/r u Skopju, u Veseloj Straži, gdi je tada činjen kapitul, i bio je vikar provincijali od sve Bosne f/ra/ Marin Splićanin, koji svidoči, kako u oni kapitul dođe kralj Ostoja, ter onde potvrdi sva privileđija kuće Ohmućevića, koji su bili konti, al/i/ti knezovi od Tuhelja kod Sarajeva, od Smucke, Crne Rike i drugijeh zemalja među Neretvom i Kreševom. I učini onde fratre one i sve došaste u provinciji bosanskoj, da imadu biti zaštititelji i branioci rečenih privileđija. 4 Tako o događaju iz godine pišu Šipračić i Lašvanin, ali nekoliko stoljeća kasnije! Sadržaj Lašvaninove bilješke - sada to znamo pouzdano - očigledno pripada političkoj klimi nakon poraza Osmanlija pod Bečom i konačnoga sloma osmanlijske ekspanzije, te stvaranja jake evropske protuofenzive. To je klima u kojoj nastaju brojne genealoške konstrukcije kojima pripadnici bosanskih obitelji, nekada pred Turcima izbjeglih na Zapad, nastoje sada steći plemićke naslove i privilegije koji uz njih idu, sve do aspiracija na povrat starih posjeda (stvarnih ili fiktivnih), kada dođe do oslobađanja od Osmanlija. Tako je nastao cijeli fantastični korpus tzv. ilirskih grbovnika i rodoslovlja u kojima se plemićka i posjedovna prava nastoje dokazati što starijim podacima, dokumentima i grbovima. 5 Polje za maštovita domišljanja pa i falsifikate utoliko je slobodnije, što su uništeni, propali ili na nepoznatim mjestima završili gotovi svi arhivi iz srednjovjekovnih bosanskih dvorova i kancelarija, i franjevačkih samostana. A najčuvenija obitelj iz kruga onih što teže za aristokratskim statusom na temelju bosanskoga porijekla jest upravo kuća Ohmućevića iz Lašvaninove bilješke. Potom, tu se govori o franjevačkoj skupštini u manastiru u Veseloj Straži kojoj predsjedava provincijalni vikar fra Marin Splićanin. Povjesničar Ante Škegro upozorio je, međutim, na činjenice, i inače lako provjerljive: redovnik takvoga imena nikada nije bio starješina bosanskih franjevaca, (u to vrijeme, , starješina je fra Bartul iz Alverne), a kralj bosanski u to vrijeme nije bio Ostoja nego Tvrtko II ( i ). Drevni ostaci na Crkvinama nisu prvi put otkriveni sada, kada se senzacionalistički vežu uz postupke Huseina Smajića. Radilo se tu i prije, najčešće amaterski, s mnogo grešaka i uništavanja slojeva. Radili su tu i stručnjaci iz Zavoda za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine godine, ali tko danas još zna gdje su, i postoje li uopće, njihovi izvještaji o istraživanjima. (Prolazim ponekad pokraj skeleta zgrade Zavoda na Grbavici, koja je skupa s dokumentacijom uništena u ratu, i dan-danas stoji 4 Nikola Lašvanin, Ljetopis, Sarajevo-Zagreb Najrecentnija znanstvena studija o tome, koja se čita poput povijesnoga trilera, jest knjiga Stjepana Ćosića Ideologija rodoslovlja. Korjenić-Neorićev grbovnik iz 1595, Zagreb-Dubrovnik Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

19 kao strašilo.) I sam Smajić je dosta toga uništio kada je, s najboljom namjerom, krenuo bagerima raščišćavati lokalitet nakon što je ustanovio da tu nečega ima. Njegovo dirljivo poimanja arheologije i naslijeđa dobro odslikava spomenuta riješenost da na istim temeljima napravi crkvu istu kakva je bila, i reakcija nakon upozorenja da to nije samo stvar dobre volje nego da prethodno sve treba dobro istražiti: Toga se i bojim. Sad će iz Sarajeva poslati ovamo one s četkicama da čiste svaki kamičak, a meni se žuri. Stručnjake sa četkicama, koji bi u ozbiljnim i sistematskim istraživanjima zaista očistili svaki kamičak, dragocjeno arheološko nalazište na Crkvinama kraj vode Pršljanice na imanju Huseina Smajića vjerojatno više neće dočekati nikada. Dotle, nova katolička crkva stotinjak koraka niže napreduje dobro, a Huseinovo zvono uredno zvoni svaki dan u podne. Drugu veseosku znamenitost, ostatke srednjovjekovnoga grada, nismo vidjeli. Nismo ga ni tražili, znajući da ga vidjeti nećemo. Ono što sam prije dvadeset godina, da je bilo bolje sreće i makar malo manje nemilosna zima, još mogao vidjeti i snimiti, danas više ne postoji. Za razliku od nesigurnoga povijesnog statusa franjevačkog samostana, tvrdi grad Vesela Straža iz dokumenata bosanskih kraljeva (castra Veszela Straxa) činjenica je,potvrđivana i dokumentirana kroz stoljeća. Taj grad, s kojega su uspješno nadzirani vrlo frekventni putovi što su spajali dalmatinske gradove s dolinama Vrbasa i Lašve, bio je dijelom tzv. kraljeve zemlje, to jest onih dijelova Bosne što su bili izravno u vlasništvu i pod upravom kralja, za razliku od zemalja oblasnih gospodara. Tek u kriznim razdobljima turskih osvajanja Vesela Straža pripast će kratko vrijeme humskim Kosačama. Kralj Stjepan Tomaš šalje 13. listopada iz Vesele Straže mletačkome duždu Francescu Foscariju pismo zahvale što je uvršten među saveznike kod sklapanja mira s aragonskim kraljem Alfonsom V. Kroz množinu povijesnih dokumenata i pisama što govore o živim vezama Dalmacije i Bosne promiču imena mnogih građana Vesele Straže - trgovaca, putnika, raznih majstora. Jedan od njih je i Juraj Gradomilović, vrsni umjetnik-klesar, koji je iz Vesele otišao na šestogodišnje naukovanje u Split u radionicu velikoga renesansnog graditelja Andrije Alešija, te potom radio na mnogim zgradama po dalmatinskim gradovima, a po svoj prilici i na jajačkome gradu. Bosanska sudbina: nakon pada Bosne pod Turke godine, Jurja Gradomilovića susrećemo ponovo u Splitu - kao izbjeglicu. I u razdoblju osmanske vlasti utvrda Vesela Straža dugo zadržava važnost. Ona je sada u rukama Skender-paše Mihailovića (negdje i: Juriševića). Budući islamiziran i stekao vojnički ugled još prije velikoga pohoda sultana Mehmeda II na Bosnu godine, on se u toj invaziji istaknuo i za zasluge dobio Veselu Stražu u svoj zijamet. Bio je bosanski sandžakbeg više puta: , , 1486, To je onaj bosanski upravitelj, koji izdaje putnu ispravu fra Anđelu Zvizdoviću kada se ovaj sprema na generalni kapitul franjevačkoga reda u Asiz. U njoj Skender-paša svojim i fra Anđelovim čistim jezikom bosanskim i čitkim kurzivom bosanske ćirilice piše: Milostiju Božiom i poveljenjem velikoga gospodara i velikoga emir-sultanacara Fajazit-bega mi, gospodin Skenderbaša, gospodar bosanski, davam na znanje vsijem i vsakom človiku, komu se podoba i prjed koga lice dogje sai naša kniga otvorena s našijem biljegom gospodckijem kako učinih milost Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 17

20 počtenomu kuštodu pra Angelu, da si hodi slobodno vsudije po rusagu gospodina cara; izvan rusaga gospodina cara, ako bi hotio poći, kako je po njih zakonu, da se ne zadije za nj nitko slugu gospodina cara, ni turčin, ni kaurin, ni martolos, ni jedan človik. Za toi mu učinih milost, jere je počteni redovnik i pake su nam službeni njegova bratja, knez Domša i knez Milutin, jere imaju tako i knige gospodina cara. To mu je vjera i rječ naša gospodcka i da mu se toi ne potvori doklegodje pravo i vjerno hodi. I na toi mu vjera i rječ naša gospodcka i sai naša kniga otvorena. Pisano lito. mjeseca augusta, 20. dana. Veseoskoga grada, dakle, više nema! Njegov izvanredni položaj nad uskopaljskom ravnicom na uzvišenju Kik zapeo je za oko ljubiteljima paraglajdinga kao stvoren za polijetanje. A najstrastveniji letač je - Husein Smajić. Njemu, pak, to smo vidjeli, ne manjka ni volje, ni sredstava, ni inicijative. Facit: ostaci grada porušeni su i zaravnani jakim mašinama (a zidine su, kažu, mjestimično još sezale dva i pol do tri metra u visinu). Kada je sve to bilo gotovo na scenu stupa Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika: šalje svoje ljude na teren, hladno konstatira novo stanje, i službenom odlukom proglašava to prazno mjesto - nacionalnim spomenikom. Sve - kao i sve drugo u današnjoj Bosni. Ambicija skorojevića udružena s osionošću i neznanjem, osiljena bogatstvom, potpomognuta oportunizmom i tromošću institucija - čak i kad radi s dobrim namjerama, na strani je vandalizma. O onoj s lošim namjerama da i ne govorimo. Sa Crkvina ponijet ćemo jako pomiješane dojmove i osjećaje - od ushita do neke potmule gorčine. Ali to će se razvijati i oblikovati kasnije. Sada smo još u vlasti moćnog doživljaja čudesne cjeline koju čine sam ovaj poslijepodnevni čas i ambijent, u njedrima planine, uz čistu vodu tekućicu, sklonjen od vanjskoga svijeta, i u njemu gotička struktura u ostacima od prije mnogo stoljeća! Mračaj, koji nam ne da prolaza. Krećemo mi ponovo putom uz Duboku. Put je džombav ali podnošljiv, Josip svojim berlingom kormilari s napregnutom pažnjom ali sigurno. Dočekuje nas planinsko raskršće i na njemu ploča s informacijama. Lijevo se u lijepoj dolini ugnijezdio planinarski dom Duboka, desno se nastavlja naš put prema Mračaju i Kupresu. Tako se dijele i vode: Duboka nam ostaje lijevo, a voda koja se tu negdje spaja s Dubokom i uz koju ćemo prema Mračaju, zove se - Mračajka. Fra Grgo Lozić (1810/ ), autor spisa Adnotationes variae 6, u kojemu opisuje Završje 7 u XIX stoljeću, spaja ta dva imena u jedno: Mračajska rika, duboka zvana. Tu su zastali i naši biciklisti. Pozdravljamo se kao stari znanci. Nakon kratkoga razgovora i slikanja, produžujemo. Sa svakim metrom, postaje sve ozbiljnije. Svakoga se časa pojavljuju nekakvi odvojci manje-više istih gabarita kao i put kojim se vozimo pa više ne znaš kojim da udariš. Sve je više rupa od kamiona, koji progone teške balvane, i dubokih blatnih lokava od kiše koja je ovdje u planini, očito, još nedavno padala. Dugo na putu nema ni žive 6 Spis je priredio te znalačkim uvodom i iscrpnim bilješkama opremio profesor Stipo Manđeralo u knjizi Lozićev ilirski san, Split-Livno Završje ili Tropolje (u srednjem vijeku i: Zapadne strane) - povijesno područje koje obuhvaća prostor Livanjskoga, Glamočkog i Duvanjskog polja. 18 Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

21 duše, onda nailazimo na čobana s ovcama i psima. U ruci mu dugačka neobrađena motka, na vrhu joj blista nataknuta metalna kuka za povlačenje ovce za nogu. Davno, bosanski su ovčari u kasnu jesen gonili ogromna stada ovaca s Vlašića niz Lijevče u Slavoniju preko Save na mostu u Bosanskoj Gradišci, da prezime u ravnici, pa imali problema sa slavonskim domaćinima kojima su njihove ovce pustošile livade i tek iznikle ozime usjeve. Gledao sam ih: nosili su sjekirice nataknute na dugačka držala; to im je služilo i za poštapanje, i za hvatanje ovaca, i da nasijeku grana za improvizirane vatre oko kojih su se grijali i spavali na otvorenome. Bilo je i sukoba s lokalcima i s milicijom, krvavih glava i hapšenja. Pitamo našega čobana za put na Kupres, on nam nemušto daje upute: Tamo lijevo, pa desno, onda opet lijevo pa lijevo, onda desno... Ostade on sa svojim ovcama i svojim psima, dok mi prosljeđujemo dalje, u nepoznato. Za razliku od nas, oholih uljeza, on ovdje pripada prirodno, sa svime svojim oko sebe, prije nas i poslije nas, bez nas. Čim se odmaknemo pedeset metara, čobanove nam upute više ne govore ništa. Ipak, još ne pomišljamo na odustajanje, ili barem to ne izgovaramo naglas. Uspinjemo se, ulazimo u steću šumu. S rupe na rupu, s grbe na grbu, prolazimo ispod točka: jak mlaz vode koji izbija svisoka iznad naših glava i udara pravo na put. Netko mu je na grubo obrađenoj drvenoj tabli prikucanoj na vitko stablo lijeske napisao ime: Rigavac. Na lijevoj strani duboko negdje ispod nas trebalo bi biti selo Mračaj, mi ga ne vidimo od guste visoke šume svuda uokolo, zbog koje se dobro smračilo iako je još dan. Tačno Jukić opisuje:...mi već bijasmo nad Mračajom selom, i dojsta bijaše pravi mračaj, jer kroz planinu Crni vrh putujući za dva sata ništa ne vidismo izvan gustih bukava. Sa strahom pređosmo planinu. O selu Mračaju, Gornjem i Donjem, fra Grgo Lozić piše da ima 30 ristjanskih kuća, a iz pod Cernog verha teče ričica, na njoj mlini melju, i sukno težačko valja se. Ima i druga voda, koja, kažu, da je dobra za groznice, a to znaju i pasuće onda živine : one prijeđu preko one prve žedne i piju s ove druge. Dodaje Lozić još, da je u Mračaju bio starinski gradić pri planini, i imade veliki mašata, i grobje starinsko. Kad Lozić spominje velike mašate i grobje starinsko, on očigledno misli na ono što danas nazivamo stećcima. Mašet ili mašeta - naziv je od starine uobičajen u zapadnim krajevima Bosne, koji su bili tradicionalno povezani s Dalmacijom, i dolazi po svoj prilici od talijanske riječi masseto (masso - kamen, stijena). Tu je etimologiju prihvatio i najveći istraživač i poznavalac stećaka Šefik Bešlagić. A valja reći da se naziv mašet, mašeta u ovim krajevima u narodnom govoru koristi i za pojedinačne spomenike kao i za cijelo groblje, te također i za stara muslimanska groblja i bašluke. Staro lokalno ime za katoličko groblje u Jajcu je - Mašet. Mašet je naziv i za katoličko groblje u Rastičevu- Suhovi, na Kupreškom polju. A grandiozni bašluk u Glamočkom polju, u Jakiru, zove se mašet Omerage Bašića. Takvih primjera ima veoma mnogo. Ivo Bojanovski, veliki bosanski istraživač antičkih cesta i komunikacija, zabilježio je da se na Kupreškom polju mašetima nazivaju i stari rimski miljokazi. Napokon, moramo stati. Put nestaje pred nama, pretvoren u neprovidnu blatnu lokvu dugu desetak metara, zdesna nam je skoro okomita strmina, slijeva put odronjen, nad ambisom obraslim šumom. Dovoljna je samo jedna nevidljiva izbočina s desne strane, da nas prevali u provaliju. Josip pronalazi dugačku motku i njome pokušava ispitati lokvu, istražiti dno, izmjeriti dubinu. Ne ide to, ne dobiva nikakvu sigurnu predodžbu. Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 19

22 Prvi put osjetim strah: pravi iskonski strah iz koljena, iz utrobe, i ultimativnu odgovornost. Provalija ispod nas, šuma u kojoj smo sami do nakraj svijeta, mrak i noć koja ti se čini da samo što nije pala, i mogućnost da tu zaglavimo, bez glasa. A, opet, strah se miješa s osjećajem otpora pred odustajanjem, koji traje još nekoliko trenutaka intenzivno. Vidim ga i kod Josipa. Sve se to odvija šutke. Onda izgovaramo naglas, nekako skoro istovremeno: džaba, mora se natrag! Nije bilo lako okrenuti automobil. Išlo je to bukvalno centimetar po centimetar, jedva. Da, lako je bilo Jukiću na konju i pješke. Zna on kako mu je bilo lako: Parip poda mnom skače od stijene do stijene, ni o čem čovjek ne misli, izvan hoće li glavu iznijeti iz onog bogaza. 8 Put iz Fojnice uz planinu ovako opisuje: primismo se planine, i štono reknu, težko dušu noseći u nosu, poslije dva sata stigosmo na vrh planine Vranice; kad bi konj sustao, valjalo je pješice ići nada se uz komac 9, a potom: Kako smo pređe išli nada se, sad valja poda se strmo dva sata; ko je dakle sebi i konju rad, jašiti se ne može. Nakon obilazaka Livna i Duvna vraća se na Kupres i piše: Na Kupresu još nekoliko dana zaostanem, da se malo odmorim, jer običaju noge boljeti, ako će se i jašiti. (Vidi komentar 10.) Vozimo se natrag već dobro upoznatim putom niz planinu, malo pogruženi, šutljivi. Sada smo začas u ravnici, u naselju Vesela Straža, prolazimo kroz Bugojno, hvatamo se velike ceste Livno - Split a ona će nas pokraj Čipuljića uvesti kroz još jedan monumentalni ulaz u Koprivnicu kanjonom što ga odmah više Poriča pravi rijeka Poričnica. Bugojno, Čipuljić. Ne zadržavamo se ni u jednome ni u drugom, nije nam se rasipati s vremenom, ali zato u tekst pripuštam sjećanje. Živo je, oblikovano već ranije, a malo gdje mu je mjesto kao ovdje. Kasno u zimu 1995, mart je, još još traje rat, obreo sam se u Bugojnu bizarnim stjecajem okolnosti. Neki brižni ljudi iz Stuttgarta i Reutlingena skupili su dva kamiona hrane i lijekova, te sve to namijenili stanovništvu Bugojna. Spiritus movens akcije bio je dr. Rieder, profesor teologije i svećenik stutgartske biskupije. Osim te konkretne pomoći, namjera je bila da se na djelu pokaže solidarnost bez religijskih i etničkih ograničenja. Bio sam pozvan da se pridružim toj mješovitoj ekspediciji iz Njemačke, te smo u dva volkswagenova kombija i s dva kamiona krenuli iz Splita preko Hercegovine put Bugojna. Mrke hrvatske straže mrko su nas dočekivale na svakom check-pointu kroz Herceg-Bosnu i mrko ispraćale, uz izgovoreno ili neizgovoreno pitanje: Pa zar baš tamo, njima? Ljudi s kojima smo ta tri dana u Bugojnu dolazili u dodir, priče koje smo čuli, sve izgovorene napola, pregrižene, cijela ta atmosfera sve je odisalo potmulim očajem i teškim strahom. Ako se to uopće može razdvajati, očaj je bio više konkretan i ticao se egzistencije, a strah je već bio metafizički metastazirao. Nikad nisam iskusio takvo nešto. Bugojanski strah nije se iskazivao riječima, čak ni pogledima. Neverbalan i negestualan, on je kod ljudi naprosto bio postao sastavnim dijelom habitusa i prožimao cijelu njihovu pojavu, nastup, način komunikacije. Tu vrst straha dotada sam mogao 8 Putovanje iz Dubrovnika preko Hercegovine u Fojnicu Kakva riječ: komac! U rječnicima suvremenoga jezika naći ćete samo izvedenice u kojima je sačuvan njezin korijen kom: okomit, okomica, okomiti se. Po njima je moguće prepoznati izvorno značenje: oštra strmina. 20 Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

23 tek naslutiti u literaturi; naći ćete je u vrhuncima logorske književnosti - Štajner, Solženjicin, Šalamov, Levi... A nad svime time carovala je jedna pojava, jedno ime načelnik Mlaćo. Način na koji su ljudi izgovarali te dvije riječi, davao im je zvuk i značenje vrhunaravnoga svedršca, a od tih ljudi pravio je ponižene kreature što žive od njegove milosti, od jednoga njegova pogleda, jednoga pokreta ruke. Fra Janko, župnik bugojanski, naš domaćin, čije pothvate i zasluge, tipično franjevački, možda nikada neće imati tko unijeti u povjesnicu, a one od toga neće biti ni zeru umanjene, jer su upisane u konkretne ljudske živote, savjetovao je: nemojte zaobići Mlaću, svakako tražite susret s Mlaćom, nemojte mimo Mlaće Tako, evo nas, sjedimo u jednoj od manjih dvorana hotela Kalin, studenoj i ustajaloj, dočekali smo dolazak načelnika, oko kojega se njegovi suradnici i dvije gospođice (tako ih službeno tituliraju) kreću po pažljivo izučenim putanjama, kao sporedna nebeska tijela oko središta. Dr. Rieder objašnjava svrhu dolaska, izražava toplu simpatiju za grad, zemlju, i, nadasve, ljude koji pate, želi što bliži kraj toj patnji i što brži oporavak zemlje. Uzvraća načelnik. Nakon nekoliko škrtih i gotovo iznuđenih riječi zahvale, on započinje govor, sasvim neočekivano o islamu, o apsolutnosti islamske tolerancije i o njegovoj duhovnoj i civilizacijskoj superiornosti. Fanatičnošću tipičnom za čovjeka jedne knjige i nepokolebljivošću neofita, on u metodičnom, mirnom i predugačkom govoru izlaže onu pregršt osnovnih stvari o islamu, koje poznaje svaki solidnije obrazovan akademski građanin, bio musliman ili ne. Pomalo žalostan, pomalo ljut, pomalo zastiđen zbog gostiju iz Njemačke, a pomalo nekako i uvrijeđen zbog mnoštva svojih dobrih prijatelja muslimana, slušam ovoga čovjeka, koji je tako beskrajno odan a premalo uvjeren (po sjajnoj maksimi iz Poslanice o evropskoj truleži Mirka Kovača), gdje svojom komesarskom i propagandnom frazom zapravo profanira i unižava temu o kojoj govori. Kako je počeo, tako i završava ukočen, nedohvatljiv, uzvišen u osjećaju svoje moći i samodovoljnosti, osjećaju koji može izvirati samo iz potpune vlasti nad ljudima i njihovim sudbinama. Iste večeri nakon kalinskoga predavanja o toleranciji, skupilo se kod fra Janka šareno društvo s koca i s konopca, prava multikultura, čak i Srbin iz Čipuljića. Ako i jedan, ali pravi Srbin. Ono što sam čuo te večeri, bili su isječci prave ratne historije Bugojna. O ratu u Bosni danas vladaju tri etničke slike, srpska, hrvatska i bošnjačka, svetri lažne, ideološki skrojene. No, osim te vrste lažnosti postoji i lažnost samoga pojma rat u Bosni kada mu se hoće pridati neke globalne karakteristike. Političari, diplomati, novinari, strani i domaći, bez toga ne bi umjeli ni progovoriti, njima su površnost, obmana i laž - zanimanje. Nasuprot ovim dvama tipovima lažnosti, stoji stvarnost rata o kojoj ne znam ništa, ako ne znam kako je izgledala i što je proizvela lokalno, na svakom mjestu, u svakom gradu. Svaka od tih stvarnosti ima vlastitu tragičnu jedinstvenost i pojedinačnost, pa ako ih utapamo u općost, u klišej, te ako pristanemo na takvu predodžbu, pristali smo na tupi nehaj i zli zaborav. Sarajevo ima svoju stvarnost rata, Mostar svoju, Bihać svoju, itd., i nesvodljive su jedna na drugu. Postoji, međutim, ovaj manji, unutarnji dio Bosne, geografski prilično kompaktan i prȇgledan, u kojemu je svaki od njegovih gradova-markera također proživio rat samo na svoj način, ali o tim načinima ni danas ne znamo mnogo, pogotovo ne znamo cjelovito: Travnik, Vitez, Novi Travnik, Jajce, Bugojno, Gornji Vakuf, Donji Vakuf, Prozor, Kupres. Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 21

24 A Bugojno! Nema valjda ni jednoga đavolskoga lica rata - političkoga, vojnog, međuetničkog, zločinačkog - koje se ovdje nije pokazalo u svome najjezivijem izdanju, i u sve tri etničke varijante. Još prije početka rata, u onome kratkom razdoblju nakon prvih višestranačkih izbora u Jugoslaviji, Bugojno bilo je jedan od glavnih punktova nikad razjašnjene pljačke milijuna dojčmaraka, stečenih u prijevari građana putem ilegalne konverzije jugodinara u organizaciji HDZ-a i Tuđmanova ministra Gojka Šuška. Zatim: sve kao po paklenom redoslijedu. Prvo su Srbi napali grad s Kupresa i od Donjega Vakufa pješadijom, artiljerijom, avionima, a Hrvati i Muslimani ga zajednički branili. Kada je srpska sila dignula ruke od Bugojna, zakukala je majka Srbima u gradu i u prigradskom naselju Čipuljić, bili oni ili ne bili za Karadžića. Vidjeli su što znači biti dvostrukom žrtvom - svojih, koji te ostavljaju, i komšijskih drugih, koji su se pretvorili u dušmane. Zatim se dojučerašnje vojno i političko zajedništvo Hrvata (HDZ) i Muslimana (SDA) raspalo. Hrvate je politika Zagreba preko poslušničkih Gruda - njima daleka, nejasna i nepoznata - prepustila Muslimanima, a muslimanska politika prema preostalim Hrvatima uskoro postaje tvrdom i sveobuhvatnom politikom progona, sa svim krvavim sredstvima takve politike: šikaniranje na vjerskoj i nacionalnoj osnovi, prisilno kopanje rovova na prvim linijama, lična i građanska obespravljenost, pljačkanje i izgonjenje iz kuća i stanova kao sistem, mučenja, premlaćivanja, silovanja i ubojstva, zatvori i logori po cijelome gradu. Gimnazija, BH Banka, Marksistički centar (Kloster časnih sestara), Kožara, Policijska stanica, zgrada Općine, Bolnica, Kulturno-sportski centar, Osnovna škola Odžak, osnovne škole Stipo Đerek i Vojin Paleksić, Salon namještaja, Srednjoškolski centar, Štab Teritorijalne obrane, nadasve - strašni Stadion. U famoznom rokovniku Dževada Mlaće, bugojanskoga gospodara života i smrti u punoj suglasnosti s vrhom SDA i Alijom Izetbegovićem, sve je to pregnantno stalo u jednu rečenicu: Ne smijemo imati zvanično zarobljenih civila, a tajno ekstremni dio zarobljenih vojnika treba da se likvidira. (Odluka sa 15. sjednice Ratnoga predsjedništva Bugojna od 22. srpnja 1993.) A sve to, opet, u tijesnom kontekstu sa susjednim Gornjim Vakufom, u kojemu se vojno nadbijaju Hrvati i Muslimani u trajnjoj ravnoteži snaga, stradanja i straha, i s tek malo daljim Prozorom, u kojemu su Hrvati zavladali nad Muslimanima, jednako nemilosrdno. O svemu tome bugojanski župnik vodio je dnevnik, gotovo svakodnevno, i objavio ga poslije rata. 10 Našao se usred beskonačne noći u kojoj caruje zlo, na koje svaki dan valja nalaziti odgovor. On se nad tim zlom i zgraža i iščuđava, ali mu se ne prepušta, nego čini ono što je u njegovoj moći da umanji - ako ne može sâmo zlo, ono barem patnju onih koji ga trpe. Mitska situacija, poput one u priči: zulumćar Džemo Kahriman zatvorio drumski han sa svim putnicima i među njima dvojicu kreševskih fratara, pa on i u zlu mu drugovi svu noć s njima čine gnusnu lakrdiju i zlostavljaju ih. Jedan fratar, stariji i troma duha, odmah bi da se žrtvuje za vjeru, a drugi, mlađi i otvoren životu, obuzdava ga: Nije ovo mjesto gdje se vjera brani i za nju gine. Lako je poginuti i ući u Martyrologium, nego marifetluk je izvući se iz ove napasti u koju smo ni krivi ni dužni zapali Fra Janko Ljubos, U kandžama zla - fratrov ratni dnevnik u Bugojnu devedeset i neke, Fojnica Ivo Andrić, Šala u Samsarinom hanu. 22 Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

25 Noseći se s bugojanskom noći kako najbolje zna i umije, fratar ne gubi osjećaj za istinu -običnu šajlokovsku istinu o jednakosti ljudske naravi, krvi, patnje, pa je zato njegov dnevnik izvanredno živo i plastično svjedočanstvo o stvarnosti rata u Bugojnu. Ne smanjujući brigu i ljubav za svoje koji pate, fra Janko ne propušta da navede i najmanje primjere dobra i duševnosti drugih. Tako će on na više mjesta, recimo, odati priznanje muslimanima iz Prusca na čestitosti, istaknuti i druge primjere plemenitosti bugojanskih muslimana, a zabilježiti i bespoštedno ošinuti primjere ljudske zloće kod Hrvata, te naročito nakaznost njihove službene politike. A na ratnom sijelu kod fra Janka u Bugojnu marta devedesetpete čuo sam i priču o Čipuljiću. Kada je Karadžićeva vojska na početku rata s kupreške strane tukla po Bugojnu, Čipuljić i njegovi stanovnici Srbi, vidjeli smo, našli su se između dva mlinska kamena. Karadžićevim topovima i avionima glavni je cilj bila tvornica municije Slavko Rodić, da je barem razruše kad je već nisu mogli zauzeti, a tijesno se naslanjala na Čipuljić, kompaktno i uredno prigradsko naselje, nastalo tko zna kad u prošlosti, sa stanovnicima koji su se bavili kalajdžijskim zanatom, hodajući diljem zemlje i nudeći svoje usluge po kućama, a govorili su svojim kalajdžijskim jezikom - mješavinom kojoj je u podlozi bio rumunjski. Pod pritiskom hrvatskih i muslimanskih vlasti, malo pomalo, naselje je brzo opustjelo, a onda postalo svojevrsna samoposluga : iz njega je uzimao i odnosio štogod je tko htio i trebao. Po svršetku rata, naselje je bilo strašna slika pustoši, gledao sam to svojim očima one zime prije dvadeset godine, kada smo uzalud tražili stari grad u Veseloj Straži. Od više stotina kuća, sve samih solidnih obiteljskih katnica, ostali su u Čipuljiću samo goli, termitski očišćeni zidovi. Tako se ovdje, s ponešto izmijenjenim ulogama, ponovila historija nasilja iz rata Ono što se danas nudi površnom pogledu prolaznika koji žuri cestom prema Kupresu, srećom, ponovo je slika uređenoga naselja s gustim redovima svježih crvenih krovova i novom crkvom u sredini. U kulturnopovijesnom pogledu Čipuljić je rijetko zanimljiv lokalitet: nema ni jednoga razdoblja iz starije kulturne povijesti Bosne koje se u Čipuljiće nije upisalo. To se još u Jukićevo doba moglo nazirati. Popisujući naselja u gornjem Skoplju ( Paloč, Uzriječje, Batuša, Podgrađe, Bistrica, Krupa, Vilića-Polje, Verse, Zvizde, Mošćani, Ždrimci, Rasnica, Grnica, Duratbegov Do, Vojice, Rječice, Dobrošin, Boljkovac, Seoci, Pidriš, Teomišlje, Planinica, šugine Bare, Galičica, Privor ), on piše: Nahodi se više starih gradina po brdima, od kojih znamenitije jesu: Rosinj, Kalnik, i Cipulića 12 gradine. Na ovom posljednjem mjestu morala je biti velika varoš, jer se unaokolo mnogo koješta iskopava. Doista, s kasnijim razvojem arheologije tu su pronađeni reprezentativni ostaci iz prahistorije, antike, ranoga kršćanstva, srednjega vijeka. A na lokalitetu Pod nađen je najstariji zapis u Bosni vaza s fragmentom pisma, vjerojatno umbroetrurskoga, cca 600. godine prije Krista. Zanimljiva je i čipuljićka etnoidentitetna priča. Prvi ju je u literaturi načeo Rumunj Teodor Filipescu 13, inače činovnik u austrougarskom Puncovnom uredu za zlato i srebro u Sarajevu. (Tema za neku bosansku kafkijanu: ured je ustanovljen kao jedan u 12 Karakteristično je kako se ovaj naziv pojavljuje u različitim oblicima: Cipulić, Čipulić, Čipurić, Čipuljić. I to fonetsko kolebanje ukazuje na neslavensko porijeklo naziva. 13 Teodor Filipescu, Kalajdžije u Čipulićima, Glasnik Zemaljskoga muzeja, Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 23

26 sistemu novih baždarskih ureda. Zakonski su utvrđeni propisi o obliku i sistemu mjera i sprava za mjerenje, koje kontroliraju baždarski uredi. Kantari i ostale stare mjere - oke, aršini, drami - povlače se iz javnog prometa, a prekršitelji kažnjavaju prema čl. 19. Zakona o mjerama. Sve mjerne sprave moraju biti ovjerene službenom puncom, koja ima oblik zemaljskog grba.) Iz kazivanja koje je čuo u Čipuljiću, čiju vjerodostojnost nam svjedoči samo njegova riječ, Filipescu izvodi zaključak da je kalajdžijski jezik identičan sa rumunskim jezikom u macedonskom dialektu, te da su kalajdžije u Čipulićima potomci onih macedonskih Rumuna, koji su se svršetkom XVI. i početkom XVII. stoljeća u Bosnu naselili (...) U Čipulićima ima više kalajdžija s rumunskim prezimenima, no ovo je donekle slavizirano; od tih sam evo doznao: Dučić (duce) = odlazi, Prendić (prende se) = započmi, Kojdić (coidică) = repić. Noel Malcolm osporava Filipescuove teze, te pozivajući se na Gustava Weiganda, njemačkoga lingvista i stručnjaka za vlašku problematiku, o Filipescuovim kazivačima tvrdi: Treća se grupacija zvala Karavlasi, što će reći Crni Vlasi. Njima nije bilo pravo da im se govori da su Cigani i tvrdili su da su Rumunji. Doista su i govorili rumunjski, a jedan rodoljubni rumunjski pisac (autor aludira na Filipescua - op. I. L.) ispisao je godine gotovo stotinu stranica ne bi li dokazao da oni uopće nisu Romi. Ipak, svaki dobro obaviješteni promatrač mogao je lako zapaziti da su to ipak Romi koji su se nekad davno doselili iz Rumunjske. Pored rumunjskog jezika, govorili su i jednu varijantu romskog obilato prošaranog rumunjskim riječima. Da zbrka bude veća, mjesno ih je pučanstvo zvalo srpskim Ciganima, bilo zato što su prije toga neko vrijeme živjeli u Srbiji, bilo zato što su bili pripadnici Istočne pravoslavne crkve. 14 Jukić u svome Putovanju po Bosni godine bilježi: U selu Čipuliću, gdje ima samih do 60 rišćanskih kuća, gotovo svi su kalajisi, hodaju po cijeloj Bosni, te bakrene sude kalajišu. Bilo kako mu drago, i kojega god etničkog porijekla bili stari stanovnici Čipuljića, oni su odavno pravoslavci, Srbi. Iz jedne čipuljićke obitelji potekao je i visoki političar suvremene Srbije, najprije predsjednik vlade potom i predsjednik države Aleksandar Vučić. Jednu sliku s povratka iz Bugojna u martu godine neću zaboraviti nikada. Da ne bismo pravili ogromni zaobilazak preko Hercegovine, krenuli smo kroz Koprivnicu, na Kupres, iako je to službeno još bila nesigurna zona a put zatvoren i pod vojnom kontrolom. Bila je ljuta studen a snijeg, kako dublje i naviše u Koprivnicu, sve veći i neugaženiji. Na kakav kilometar do Kupreških vrata prvi volkswagen je stao, naprosto potonuvši u sniježni nanos na cesti. Dok se čeljad u kolima unezvijereno zglédaju, pa počinju nervoznu tehničku diskusiju o najlakšim načinima izvlačenja, vidim da je dr. Rieder, inače sasvim praktičan i priseban čovjek, odjednom nekamo odlebdio: gleda kroz prozor, silno koncentrirano i nekako ozareno. Zatim je zamolio da mu se otvore bočna vrata. Netko se potiho usprotivio: uvalit će nam se snijeg, ionako nije sigurno dokle ćemo stajati, hoće li biti grijanja... Dr. Rieder je samo strpljivo pričekao da mu se ipak otvori, te izašao u snijeg. Stajao je u njemu skoro do pojasa, gledao u ogromne jelike kraj ceste, grana lijepo i pravilno natrpanih svježim snijegom od vrha do dna. Aku- 14 Noel Malcolm, Povijest Bosne, Zagreb Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

27 stika je bila posve pogušena, i u tom najedanput začaranom trenutku svi smo zašutjeli, čujući sami sebe kako dišemo. Rieder je, nekim snažnim unutarnjim impulsom gonjen, dignuo ruke u molitveni položaj, i nekoliko puta tiho izgovorio: Ein heiliges Land! Tada, ipak smo se nekako uspjeli probiti kroz snijeg do Kupreških vrata, a kroz Vrata prošli smo nakon neugodnoga natezanja s HVO-ovom posadom: polaz civilima je zabranjen, ratna je zona, opasno je... Imali smo jak dojam da su to sve izlike, a stvarni razlog je želja da se pokaže moć, i vjerojatna dojava o nekim nepoželjnim Nijemcima i Hrvatima koji nose pomoć Muslimanima. Danas, četvrt stoljeća nakon te bugojanske ekspedicije, i tegobne i divne, život u gradu je obnovljen, on živi i pulsira, ali kao neki drukčiji grad, u kojemu je samo ime ostalo staro: grad u kojemu je prevladao duh načelnika Mlaće. Rat je u cijeloj Bosni - i lokalno i regionalno i na razini cijele zemlje - proizveo tu novu stvarnost u kojoj je od životne važnosti postao odnos manjine i većine (naravno, u vjersko-etničkom smislu), pri čemu su se brojčani odnosi između pripadnika triju zajednica potpuno promijenili. Bugojno spada među drastične primjere tih promjena. Njihovo opisivanje i tumačenje imalo bi biti zadatak ozbiljnih socioloških studija, kakvih još uvijek nema ni na pomolu. Ovdje je moguće, tek kao ilustraciju, navesti usporedne popisne podatke iz i godine; u slučaju Bugojna oni su upravo paradigmatski. Godine na području općine Bugojno popisano je stanovnika, od toga Muslimana (danas Bošnjaka) , Hrvata , Srba 8.673, te ostalih Godine ukupan broj stanovnika spao je na Broj Bošnjaka popeo se na , Hrvata je ostalo tek 5.767, Srba 376, a ostalih 677. U samome, pak, gradu odnos godine među trima najbrojnijim zajednicama bio je gotovo potpuno izjednačen: Bošnjaka 6.878, Hrvata 6.836, Srba 6.809, te ostalih Godine Bošnjaka je skoro dvostruko više , Hrvata skoro trostruko manje , Srba dvadeset puta manje - 325, te ostalih skoro pet puta manje Kupreško nad svima. Eh, ta polja, krška! Nisam jedanput pokušao opisati njihovu mitopoetičnost, njihovu moć zatravljivanja, još od svoje prve knjige. Uspio nisam nijedanput. I neću, prejaka je. Mogu joj se samo prepustiti. Više od toga niti treba niti se može. 15 Kupreško je nad svim poljima! I bukvalno: odaklegod mu dolaziš, uspinješ se. Nadmorska visina ne spušta mu se ispod m. Takva mu je i klima, hladna, s niskim temperaturama kojima ni u ljetnim danima prosjek nije viši od 14 stupnjeva celzija. Snijeg je zabilježen u svakom od dvanaest mjeseci, zadrži se do u ljeto, a nije rijetkost da dostigne visinu od metra. K tomu vjetrovi, bura i jugo, s golemim smetovima, pa su se nekad, kažu, ljudi na selu znali izgubiti i stradati vraćajući se od kuće do kuće s komšijskoga sijela. (Kada u Travničkoj hronici mladi pomoćnik francuskoga konzula u Travniku Defose dolazi iz Splita u Bosnu, ne stavlja Andrić taj prizor slučajno na Kupres: Naslućivala se Bosna, mukla zemlja, i u vazduhu se već osećala studena patnja bez reči i vidljiva razloga. Prošli su dobro Sinj i Livno. Na Kupreškom polju je naišla neočekivana snežna vejavica. Turski vodič, koji ih je dočekao na granici, uspeo 15 Monumentalna knjiga Ive Lučića Presvlačenje krša (o povijesti poznavanja dinarskog krša) još je u rukopisu, a kad bude objavljena bit će to potpuni uvid u fenomenologiju našega krša; knjiga u isto vrijeme strogo znanstvena i motivacijski ponesena kao autentičan književni tekst. Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 25

28 je teškom mukom da ih odvede do prvog hana. Tu su iscrpeni i promrzli, pali oko vatre za kojom je već sedelo nekoliko ljudi. ) Uspomena o Kupresu iz zatvora, nerazlučivo strašna-tužna-nježna: crni siromah Krstan iz nekoga kupreškog sela odnio je jednogodišnje dijete, sina, u Split u bolnicu zbog teške bolesti. Nakon nekog vremena zovu iz bolnice: neizlječivo, nema šanse, moraš doći po njega, mi ga dalje držati ne možemo. Uzajmi Krstan novaca, ode u Split, vraća se s djetetom u autobusu do Kupresa, a onda pješke do svoga sela, noću po studeni, buri i mećavi. Što je nesretnik u očaju smislio da djetetu prekrati muke: kupio mlijeka i špirita, ulio špirita u mlijeko da dijete lakše primi, i time ga napojio. Kad je umrlo, zamotao ga u krpe i sahranio u duboki snježni smet. Stvar se, naravno, otkrila, i sada Krstan čeka suđenje za djecoubojstvo. Spavao sam prvu zatvorsku noć s Krstanom na goloj žici vojničkoga kreveta, na katu, leđa uz leđa, nije bilo slobodnoga ležaja. Sve su pričali drugi u ćeliji, Krstan nije ni progovorio, samo je odsutno, i nekako blago, potvrđivao glavom. Kupreško ljeto i rana jesen! Baš po onoj Jukićevoj: Nema u Bosni predjela ugodnijega za ljetnji odmor od Kupresa. Zrak čist, voda zdrava, jela ugodna... I još nešto što Jukić, zaokupljen drugim interesima, ne bilježi: neprocjenjiva vrijednost prizora, pejzaža. Nju sačinjava i u njoj sudjeluje sve: čudesna svjetlost što se od svitanja do fantastičnih zalazaka postupno mijenja a nikad ne gasi, obnoć prepusti mjesto nebu s tako krupnim zvijezdama e ti se čini mogao bi ih brati, zatim žive i raznovrsne forme brda i planinskih vrhova što okružuju Polje, pa eksplozija vegetacije i njezinih boja... Nema na Kupresu plemenitoga voća, to ne dopušta surova klima. Zauzvrat, ima divljega šumskog voća i bilja kakvo se samo zamisliti može. Poznati stručnjak farmakognozije i fitoterapije Jovan Tucakov posebnu je pažnju u svojim istraživanjima posvetio Kupreškom polju, zabilježivši 92 ljekovite i aromatske biljke, od kojih 24 endemske. Sve to raznovrsno bilje od kupreških livada napravi beskrajne cvjetne poljane, kojih se oko nagledati ne može. Fascinirale su velikoga slikara Gabrijela Jurkića, o čijoj kupreškoj vezi i životu ćemo kasnije. Klizimo jutrom niz Polje, ispod Malovana Gornjeg pa Donjeg. Ovaj predio, sa svojim toponimima i svojom mitologijom, i drevnom i svakodnevnom, otvara ti se kao uzbudljiva i draga knjiga, ali derutna, sa stranicama što nedostaju i onima drugim koje su već slabo čitke. U sjećanju iz davnih dana: kad bi Viktorija, prva susjeda, kći djedove sestre Gene, tihe kućne babe, iznosila ćilim na avliju da se trese i zrači, moja baba Marija govorila je uvijek jednako zadivljena i zavidna: Kupreški je ono ćilim, nije šala! I ja sam takav donila u miraz, ali nestade u ratu kad smo bižali u Banju Luku. Znam i danas u koga je, eno, ne smi ga iznit iz kuće da se trese i zrači, vidilo bi se. Tražila ga od stida nisam, nek joj Bog plati! Susjedi Viktoriji ćilim je ostao od udaje za Kuprešaka Sučića, koji je umro mlad a ona ostala sama sa sinom, kćeri i s tom blagom neprimjetnom materom. A ćilim jest bio jedinstven - već malo pohaban, sa čudesnim raznobojnim motivima i toplom smeđkastom bojom u osnovi, nekakav oranž oker kakav se rijetko viđa. Za jednim kupreškim Sučićem, dobro stojećim sucem u ʼno vrime, bila je i babina sestra Pavka, i taj je rano umro, a kada se pričalo da su svake godine išli ljetovati na njegovo imanje u Malovanu, pridavali su tome značenje aristokratski nedostižnoga luksuza i plandovanja. Malovan iz tih kućnih priča bio je u dječijoj mašti predio iz bajke, pa kada 26 Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

29 god bih kasnije prolazio ovim krajem, neizbježno je radilo sjećanje na taj doživljaj, i uspoređivanje s realnim pejzažem. Ne odstupa mnogo od bajkovitog. Šuičkinja Mara. Kupreški čovjek. Strljanica. Duž ovih nekoliko kilometara u donjem dijelu Polja, najnižem a još uvijek preko hiljadu metara nad morem, nanizali su se jedan do drugoga, jedan u drugome, preslojili jedan preko drugoga na malome prostoru a u ogromnom vremenskom rasponu, nekoliko snažnih povijesnih, kulturnih, običajnih slojeva. Nevidljivi su oku dok u ovo svijetlo jutro glatko promičemo brzom i čistom cestom, a svaki je za se prvorazredan marker višemilenijske historije kraja. Streljanica, Malovan, Šuičkinja Mara, Kupreški čovjek od prije godina pod tumulom na Pustopolju, rimske ceste... Kratko izvješćuje Jukić: Kolovoza (avg.) 8. krenuh se put Duvna. Preko polja Kupreškog vodi drum livanjski; na ovi brzo izađemo i stupimo na Streljanicu, ravnicu ispod planine Malovana dugačku dva sata; često sam pogledao uz Malovan, i razmišljao događaj Marka i Manojla, kako jadni i danas čuvaju Malovan s Marom Šuičkinjom. Na Streljanici mnoge se starine, novci, pečati i prstenovi rimski nahode; polje ovo ne ore se, već samo kosi, i stanovi (katuni) ob ljeto drže. Streljanica, u Lozića dosljedno: Striljanica, u govoru a i na topografskim kartama: Strljanica - nije samo naziv ravnice, nego i ime najveće kupreške svenarodne priredbe s dugom tradicijom. U osnovi joj je obilježavanje početka kosidbe, koja je na Kupreškom polju oduvijek bila važan posao, uz ovčarstvo najvažniji. Jukić bilježi kako je do skora dosta težaka bilo, da su preko hiljadu glava sitne marve imali, i na godinu prodali bi Kuprešaci preko deset hiljada komada svake jeseni u Dalmaciju; ali sad ni pola toga nema; jer od dana do dana sve to veće među njima siromašstvo raste, a uzrok tome jesu veliki porezi i danci... U produžetku zapisa pruža nam sažetu a upečatljivu sliku ekonomsko-socijalnih zloupotreba i dekadencije polovicom XIX. stoljeća: Kuprešanin valja osim ostaloga poreza, da plaća krčmarinu, šljivarinu ili kačarinu, a na svemu Kupresu niti ima jedne šljive niti krčme; valja da plaća ćumuriju, a niko ćumura (ugljena) ne loži. A što je najviše, ovdje su neiskazani begluci, ili robota; tako kad prispije kositba, valja mu ne samo na vezirevu i svoga bega kositbu ići, već svakom ondašnjem begu, i to o svojoj hrani! Njegovi otkosi propadaju, a Turčinu valja da radi. Žito ovdje istina dobro rodi, ali često na nepokošeno snijeg padne, te i propadne. Pšenice malo se sije, najviše ječma, ovsa i raži, manje helde. Oko košenja, pak, razvila se ovdje cijela pučka mitologija i heroika. Zabilježeno je kako se nigdje u Bosni ne mogu vidjeti tako široki otkosi kao na Kupresu, a to je zato, što Kuprešak, kad kosi, do crne se zemlje saginje. Kosac-pobjednik, koji na danima Strljanice dobije titulu kozbaše, sigurno je ne bi mijenjao ni za što na svijetu. Porijeklo imena obavijeno je nesigurnom etimologijom. Lokalci je vole izvlačiti iz ratničke prošlosti, a to se sviđalo još i fra Grgi Loziću, domoljubu prostodušnoga ilirskog kova, koji raspreda o slavnim precima što su se ovdje, na Striljanici, tukli s rimskim legijama: Da su naši didi starodavni se Iliri tukli s dušmanim za slobodu, osobito s Rimljanim, na ovom polju, svidoči mu ime davno: Striljanica, od riči striljati. Srpska kupreška predaja voli, pak, nalaziti vezu s danima uskokovanja u XVII stoljeću, biva, kada je legendarni mletački četovođa Stojan Janković, u vrijeme Kandijskoga rata između Turske i Venecije, na ovome polju uvježbavao svoje čete, a strijeljanje je bilo Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 27

30 svakako najvažniji dio vježbe. Da ne preskočim ni etimologijsko umovanje fra Petra Bakule u njegovom Šematizmu za godinu o Stržnju kao mogućem mjestu rođenja sv. Jeronima. Čini se, da se ime staroga grada Stržanj ne razlikuje mnogo od imena Stridon, piše Bakula, a granica između antičke Panonije i Dalmacije, na koju je sam Jeronim smjestio svoje rodno mjesto Stridon, išla je onuda, preko brda. Pa, ako i nije sigurno, vrlo je vjerojatno da je Jerko u Stržnju ugledao svjetlo. Makar i nije, volio bi čestiti i domoljubni fratar da jest... Neka sve to ostane kako jest, svima po njihovoj volji, iako neko sitno grebuckanje u sluhu, u uhu, što ga izaziva taj korijen str- koji se nalazi u mnogim riječima i pojmovima iz pučkoga života, nikako da prihvati ove prebrze i prejednostavne etimologije, sve pomišljajući na druge mogućnosti, skrivene u dubini jezika i kupreškoga svakodnevnog života. Kakomudrago, Strljanica je odavno najvažniji pučki godišnji događaj na Kupreškome polju. Programski i sadržajno mijenjala se i razvijala, ali Dani kosidbe bili su i ostali konstanta. Danas već imaju međunarodni karakter, pa se kaže da Kupres više ne živi od kosidbe nego sve više od Dana kosidbe. Pod time se misli na lokalne razvojne ambicije vezane uz proizvodnju zdrave hrane i turizam, naročito zimski, za što ovdje, kao nigdje, postoje svi uvjeti. O tim novim prilikama i mogućnostima lijepo govori i izreka koju ćete čuti na Kupresu - kako su stari molili Boga da snijega ne bude, a danas se moli za snijeg. I da hoćeš, ispod Malovana ne možeš, a da ne bude prizvana Mara, Šuičkinja. Pjesnički savršena, stegnuta i bez ičega suvišnog a silno bogata značenjem i slikama, nabijena škrto iskazanom emocijom, u tvojemu doživljaju od prvoga susreta s njom u studentskim danima ta balada čini potpunu trilogiju s Hasanaginicom i baladom o smrti Omera i Merime: sami vrh pučkoga književnog genija - hrvatskoga, srpskog, bošnjačkog, poetički i prozodijski jedinstvenog. I Jukiću se, eno, ukazala kada je 8. kolovoza krenuo s Kupresa preko Šuice put Duvna. Piše on i kako mu je kazivao kršćanski župnik (vidjeli smo, bio je to fra Grgo Lozić), da je on izlazio na vrh Malovana, i zaista, da jesu tri groba u poredu kamenjem pokriveni, i zovu se Marka i Manojla braće Jakšića a među njima čobanice Mare Šuičkinje; sve troje palo je žrtva ljubovi, te Jukić upućuje na pjesmu kako je zabilježena u Vuka Karadžića, a napominje da je sam pjesmu malo drugčije ovdje čuo i prepisao je. Žalibože, taj Jukićev prijepis ostao je nepoznat, kao što mu je po svoj prilici ispao polovičan cijeli naum kupljenja narodnih pjesama s kojim je došao na Kupres. Ovako on to objašnjava: Nigdi tako dobrih uz gusle pjevača nema koliko ovde. Svako selo ima po tri po četiri guslara i pjevača, ali ovo što sam najviše želio, najgore mi izađe za rukom, a to stoga, što sam u najnezgodnije vrijeme došao, kad se ljetina sprema. Zaludu sam ja nadnicu dobru plaćao, odgovoriše mi: dođi ob zimu, pa ćemo ti dodijati s pjevanjem, a sad nipošto ne možemo. U spomenutoj knjizi Stipe Manđerala nalazimo izvorni fra Grgin zapis o onomu što je Jukić mogao iz njegovih usta slušati (zajedno s dirljivo preciznom bilješkom o konjima koje su jahali on i drug mu fra Frano Ćurić): Malovan golemi, na srid Malovana vide se 3. groba s puta, ceste. Ja sam qua Parochus 16 s Fra Franom Ćurićom na Djogatu, a on na Alatu s jednim težakom u družtvu 16 kao župnik (lat.) 28 Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

31 na vrh Malovana kroz šumu izjašio s kog se vidi na sve četiri strane, a kažu da vidi i Makarska. Na vrhu je ravan, i trava raste. Salazeći doli prama cesti na srid Malovana su dva groba upored, a treći grob više ova dva. Dva su uzpored dvoice Bratje Jakšića, a treći medju njima na vrhu je Šuičkinje Mare divojke; koja je ovda pasla ovce. Pak jedan, i drugi brat želio je Maru za ženu, a Mara je oba milovala; pak da Bratju ne zavadi, rekla je oboici: ja ću krotit ovce, i pasti po srid Malovana, a vas oba zajedno poletite od puta brdu k meni, pak koi pria k meni izleti, onoga zaručnica sam. Polete oba u naglom zoru, ter jedan pane od zora blizu nje mrtav, a drugi njoj pane u krilo doletiv, i mrtav pane na krilo divojke, glavu metnuvši. Mara videć oba Ljubovnika mrtva zarad nje? Lati nož od mrtca, ter se udari u svoje srdce, pak i ona padne mrtva kod njih dvoice od žalosti za njima! Tako communiter 17 se ovda pripovida. I ja salazeć s Malovana vidio sam sva tri groba, kako sam opisao gori. Zajedno združinom. A pisma se narodna piva od nji... Pisma narodna, kako ju je zabilježio Lozić, predstavlja krajnje sažetu varijantu pjesme o Mari Šuićkinji, ali i takva sažeta, sadrži sve bitne elemente ove balade: Pasla ovce Šuičkinja Mara, Pasla ovce po srid Malovana, Za njom lete dva Jakšića mlada Oba mlada oba Mari draga. Jedan leti Mari nedoleti, Nego pade u travu na glavu. Drugi pade Divojki na krilo Kako pade Bogu dušu dade! Kad to vidi kićena divojka, Da š nje umriše dva mlada Jakšića Jednom vadi nože iz pojasa Sama sebe u serdce udara I izdišuć po Jakšiću pala? Ne pamti imena nesretnoj i plemenitoj čobanici Mari samo pisma narodna, upisalo se ono i u lokalno nazivlje: podno planine Malovana na visini od 1226 metara stoji Marin pod, a nasuprot njemu, s one strane Strljanice, iznad Ponora gdje ponire rijeka Milač i gube se njezini meandri da bi se nekoliko kilometara dalje ispod Stržnja pojavila kao rijeka Šujica - stoji vis Marina kosa. Otkako je nastala, pretpostavlja se, u neko doba sa sedamnaestoga na osamnaesto stoljeće, pjesma o čobanici Mari i smrtno zaljubljenoj braći pjevala se i bilježila na cijelome ogromnom prostoru od Završja, preko blize Dalmacije, do dalekih južnougarskih i bačkih ravnica, kuda su se - u stoljetnim migracijama - prometala čeljad i rodovi iz ovih bosanskih krajeva. Koliko je jaka njezina doživljajna i izražajna osnova, vidi se i po tomu što se u svim njezinim seljenjima i preseljavanjima nije nimalo mijenjalo ono što joj čini tragičku, pjesničku srž. U njoj se samo ponešto od izvanjskoga preodijevalo, varirali završeci, dvojica braće Jakšića bivali, osim najčešćih Pere i Nikole, Mitar i Nikola, Marko i Manojlo, ili u bačko-bunjevačkoj verziji braća Latinovići, Pere i Stipe, u jednoj verziji Mara je postala Janjom, kolebala se izvorna ikavica s ijekavicom. A kako 17 općenito (lat.) Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 29

32 je u monografiji Sa Kupreške visoravni 18 pokazao Krunoslav Draganović (vidi komentar 11), izlažući brojne migracije te silna etnička i vjerska preslojavanja kroz stoljeća, ikavski i ijekavski govor u velikim arealima kupreške visoravni kao i cijeloga Završja u prošlosti, kojoj pripada i nastanak Šuičkinje Mare, nije uvijek dijelila tvrda i jasna etnička srpsko - hrvatska (i muslimanska) granica, kako bi se moglo pomisliti danas, u naše ubogo, etnički raščišćeno vrijeme. Na primjer, i u homogenim srpskim i pravoslavnim sredinama, poput Vukovskoga i Ravnoga, te u nekim srpskim dijelovima Livanjskoga polja, govorilo se dosljedno i izrazito ikavski. (Vidi komentar 12.) Napokon, evo i pjesme, što bi vrijedilo bez nje! Od svih verzija, izabrao sam onu koja je objavljena u knjizi Nikole Andrića Hrvatske narodne pjesme (Matica hrvatska, Zagreb, 1909), a zabilježio ju je u Ledincima u Hercegovini velevrijedni sakupljač Mihovil Pavlinović: Pasla ovce Šujičkinja Mara, pasla ih je ispod Malovana; s njom porede dva Jakšića mlada, oba mlada, oba Mari draga. Mara njima besidila: O bora vam, dva Jakišića mlada, oba mlada, oba meni draga, ne mogu vam obim biti ljuba! Okrećite bile ovce svoje, okrećite podno Malovana, ja ću kretat povr Malovana. Kad ja manem vezenom maramom, poletite dva Jakišića mlada; koji meni ponajprije dođe, onoga je Šujičkinja Mara, koji meni malo potlje dođe, onoga je vezena marama! Kad ujutro malo osvitalo, Mara krenu povr Malovana, Braća krenu podno Malovana. Kad su bila na po Malovana, obadva se pinom zapinila: Pero bilom, Nikola krvavom. Niko pade, a Pero dopade. Gleda Mara u Perine oči: umro Pero, pokojna mu duša! Pođe gledat u Nikine oči: umro Niko, pokojna mu duša! Vadi Mara nože okovane: Kad je s mene, nek nije ni mene! 18 Miroslav Džaja, Krunoslav Draganović, Sa kupreške visoravni, I izdanje 1970, II izdanje, Baško Polje - Zagreb Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

33 Naletiše tri gavrana crna: jedan nosi pera od Perina, drugi nosi burmu od Nikole, treći nosi vezenu maramu. Izletiše prid žalosne majke, Tri žalosne zakukale majke. Zakukala Nikolina majka: Ovo jesti moga Nike burma! Zavikala mladog Pere majka: Ovo jesti moga Pere pero! Izletila majka Marušina: Ovo jesti Marina marama! Trče gledat prižalosne majke. Kad dođoše uvr Malovana, sve troje ji bilo preminulo. Tu su majke zakopale sinke, među njima Šujičkinja Mara. Kroza zemlju ruke sastavljali, u rukam im zelene jabuke. Oko nji su voće posadili, tko je željan neka voća jide; oko nji su vodu navratili, tko je žedan neka vodu pije, neka njima pokoja nazivlje! Jukićev navod da se na Strljanici mnoge starine, novci, pečati i prstenovi rimski nahode govori da mu je bila jasna predodžba o antičkim slojevima ovdašnje prošlosti, u vrijeme u kojemu sustavna arheologija u Bosni još nije bila ni u povojima. A kada ju, s austrougarskim dobom, zasnuju Ćiro Truhelka i drugi zaslužnici, te kada na njihovim čvrstim i širokim temeljima taj posao nastave generacije istraživača i znanstvenika poslije Drugoga svjetskog rata, ta će se predodžba obilato potvrditi i razgranati, te produbiti i u mnogo starije kulturalne slojeve. Jedan od njih je i prethistorijska kultura tumula, manjih i većih grobnih i ritualnih humki od kamenja i zemlje, koje u lokalnom govoru ovdje zovu tubulicama ili glavicama. Već u austrougarskom razdoblju započelo je njihovo sistematsko istraživanje u Bosni i Hercegovini, pa ih je samo na Glasinačkom polju evidentirano preko tisuću. Strljanica i njezin nastavak Pustopolje u tom pogledu donijet će u evropskim razmjerima veliko otkriće. To je rezultat istraživanja koje je Alojz Benac obavio u ljeto i godine, najprije utvrdivši ukupan broj prahistorijskih tumula na Kupreškom polju (51), a potom detaljno istraživši jedan od njih, tu, na Pustopolju. Pustopolje - piše Benac - predstavlja jugozapadni ugao Kupreškog polja; to je jedna potpuno ravna površina, sa velikom vrtačom u sredini, a graniči se sa predjelom polja koji se zove Strljanica Alojz Benac, Praistorijski tumuli na Kupreškom polju, Sarajevo Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 31

34 Naš doživljaj puta kojim prolazimo, ambijenta i pejzaža, dopunjuje podatak da maleno Pustopolje leži upravo po sredini one topografije iz pjesme: između Marina poda gore, na obroncima Malovana, i vrela Begovca dolje, u Polju, s kojega su dva Jakšića mlada imala da polete kad im Mara odozgor mahne vezenom maramom. Sretnu ruku imao je Benac - a to znači: kombinaciju velikoga znanja i jake intuicije darovitoga arheologa - kada je odlučio da detaljno istražuje tumul koji je označio brojem 16, a blizu kojega se nalaze još četiri manja. Promjer tumula bio je oko 30 metara a visina oko 3,60 m. U njemu je Benac pronašao grob muškarca, sa sačuvanim materijalom izuzetne kulturne i povijesne vrijednosti. U tipičnom zgrčenom položaju, pokojnik je bio sahranjen u drvenoj konstrukciji izrađenoj velikom vještinom, tako da je dugo vremena bila gotovo hermetično zatvorena. To je omogućilo i da bude sačuvan tkani vuneni plašt. Starost drveta i plašta ekspertizom utvrđena je na 1670 godina (+/- 120 godina) prije Krista, što plašt iz Pustopolja datira na cca 200 do 300 godina ranije od tkanine iz ženskoga groba u Danskoj, koja se do tada smatrala najstarijim nalazom te vrste u Evropi. Prostor oko drvene grobne konstrukcije bio je prekriven travom lanik (Camelina sativa) čiji listovi imaju stanovita toksična svojstva, sjemenke joj sadrže hranljivo ulje koje se može koristiti i za pravljenje sapuna i za osvjetljavanje. Lanik na Kupreškom polju u izobilju raste i danas. Vrijeme gradnje zemljanih tumula na Kupreškom polju Benac smješta u rano brončano doba, a pripadnike zajednice koja ih je gradila vidi kao dio posljednjega vala velike indoevropske seobe, zakašnjeloga selidbenog pokreta stepskih nomada u kojem bi Kupreško polje bilo najzapadnije područje do kojega su doprli. Za pokojnika iz tumula br koji je u međuvremenu u znanstvenom žargonu nazvan Kupreškim čovjekom - on iznosi pretpostavku da je morao biti plemenski ili rodovski prvak: Trebalo je uložiti veoma mnogo truda za izgradnju drvene grobnice i za podizanje velikog tumula (sigurno velikim dijelom izgrađenog od busenja), a to je mogla samo dobro organizovana društvena zajednica na čijem je čelu bio umrli pokojnik. Morala je to biti veća zajednica stočara koji su na Kupreškom polju napasali svoja stada. Kupreški čovjek i njegov plašt, te rekonstrukciju njegove drvene grobnice, danas su eksponati arheološke zbirke krasno uređenoga samostanskog muzeja na Gorici u Livnu. Vidio sam ih tamo onoga ljeta kada smo se pokojni fra Petar Anđelović i ja na putu u Split svratili na Goricu, fratrima na ručak, i kada nas je fra Bono Vrdoljak, i on pokojni, poveo u obilazak muzeja. Važnost Kupreškoga polja kao prirodne raskrsnice bila je poznata oduvijek, a naročito je porasla s rimskim osvajanjima ovih zemalja i njihovim uključivanjem u antičku rimsku civilizaciju. Zadržala se kroz sva povijesna razdoblja do danas, a tragičnu dimenziju te važnosti Kupreško polje i njegovi stanovnici krvavo su osjetili u Drugom svjetskom ratu pa onda ponovo u ratu Da bi povezala sve svoje nove provincije u Iliriku, njihova administrativna i ekonomska središta, rudna nalazišta, banjska lječilišta, nalazišta soli, rimska uprava osobitu je pažnju poklanjala izgradnji mreže cesta. Preko Kupreškoga polja išle su dvije magistralne ceste: Salona - Servitium (Solin - Bosanska Gradiška) i Salona - Argentaria (Solin - Srebrenica), i niz drugih, manjih. Na terenu su njihovi ostaci i danas vidljivi. Istraživali su ih mnogi arheolozi, još od druge polovice XIX stoljeća, a najpotpuniju sliku mreže rimskih komunikacija u Bosni i Hercegovini i Dalmaciji dao je Ivo Bojanovski, 32 Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

35 veliki bosanski hodolog 20, koji je kuprešku cestovnu antiku istraživao godine. Ustanovio je, između ostaloga, da je na Strljanici, oko bivšega vrela Ušivac, bila značajna raskrsnica, tzv. kvadrivium (tačka spajanja četiriju putova), te pretpostavio da se tu moralo razviti i neko naselje koje je služilo putnicima i prometu. Iste te godine, kao i prethodne, pomagao sam Bojanovskom pri utvrđivanju rimskih cestovnih ostataka i pravaca u okolici Mrkonjić-Grada, na trasi ceste Salona - Servitium. Vraćali smo se toplog 27. listopada s dugoga pješačenja po sjevernim mrkonjićkim selima, sišli u dolinu Bilajca, kada nas je, već u mrak, u Zaimovoj mehani zatekla vijest o strašnom potresu u Banjoj Luci. To ostane povezano u doživljaju i tvrdo upamćeno. Prošavši Streljanicu, - piše Jukić - eto nas u strašnom klancu, na komu stoje zidine grada Stržanja, a pod ovim opet Milač ispod zemlje ukazuje se (izvire) pod imenom Šuica. Za jedan sat stigosmo u selo Šuica zvano; leži u ravni, ima jedan han, jednu džamiju, 12 kuća turskih, i 30 kršćanskih. Ovdje je razkršće; put jedan vodi u Duvno, a drugi u Livno; ja okrenuh u Duvno... Cesta kojom se vozimo mi, ne silazi u Jukićev strašni klanac - mi ga gledamo s visine. Tu, na tom dijelu puta, između Kupreškoga polja i malenog Šuičkoga, teren se u tko zna kojem geološkom razdoblju dramatično zgužvao pa je slika nakon ravnice Strljanice i Pustopolja posve drukčija. Nailazimo i na onu opasnu S-okuku iznad Stržnja; upozoravam Josipa na nju, i prisjećam se kako je sasvim malo nedostajalo da zajedno s autom tangencijalno odletimo s nje u bezdan jednoga ljeta na povratku iz Livna, kada se onaj raspričani gospodin vozač, da mu ne spominjem imena, zanio pa u zadnji tren uspio vratiti auto u trasu. Na šljunčanom odmorištu kod napuštenoga restorana malo se zaustavljamo da uhvatimo koji snimak savršeno zaobljenih brda i maleno stado ovaca sa čobanom iznad Bogdašića, sela koje je također ucrtano u rimske postaje na jednome od antičkih putova. Otkrit ćemo naknadno kako je u kadar slike unišao veliki metalni križ na brdu Mala Rajkovača, a to su Šuičani podignuli u spomen na kada je JNA nakon zauzeća Kupresa zaustavljena u prodoru prema Livnu i Splitu, te kao sjećanje na sve žrtve rata. Sad, je li JNA zaustavljena, ili nije ni namjeravala ići na Šuicu - pitanje je na koje svatko ima svoj odgovor. Čine se, ipak, najbližima stvarnosti tumačenja nekih nesumnjivo nacionalno nastrojenih ali trezvenijih hrvatskih autora koji nalaze da JNA poslije uzimanja Kupresa nije imala ni naum ni potrebu da ide na uzimanje Šuice. KOMENTARI 7. U toku rata nekoliko puta susreo sam se s Bogdanovićem u Beču gdje je sa suprugom živio od do smrti godine. Čuvam kao važnu i dragu uspomenu njegovo pismo, poslano u Sarajevo, napisano kaligrafski, u formi kakve svečane poslanice na velikom formatu tvrdoga papira: 20 Ivo Bojanovski, Dolabelin sistem cesta u rimskoj provinciji Dalmaciji, Sarajevo Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 33

36 DRAGI I VRLO POŠTOVANI IVANE SA DUBOKIM UZBUĐENJEM PRETURAM UNATRAG PO MRAČNIM TOVARIMA PROTEKLIH DECENIJA I IZDVAJAM DRAGOCENOSTI JEDNOG DIVNOG PRIJATELJSTVA PONEKAD MI SE ČINI DA STRAŠNE DRAME OVOG VREMENA ZATO I POSTOJE E DA BI ODELILE UŽASE LJUDSKE BEDE OD LEPOTE ČOVEČNOSTI. BEČ, POŠTUJU TE I VOLE I SVE TVOJE GRLE BOGDAN I KSENIJA 8. Đuro Basler, znalac kasnoantičke arhitekture, o tome razmišlja ovako: Kako je došlo do toga da su ove crkve ostale do naših dana u ruševinama, no ipak sa nazivom Crkvina? Čini se da dolaskom Slavena u VII vijeku nisu prekinute sve veze s antikom, pa tako i sa tradicijama ovih crkava. I poslije doseljenja Slavena, u ovim krajevima zadržalo se stanovništvo koje je govorilo neku varijantu romanskog jezika, ali u dnu svoje duše nije pripadalo antičkom svijetu, jer nije živjelo unutar urbaniziranih naselja, koja su i prije toga ovdje bila rijetkost, nego raspršeno po ruralnim zajednicama. Budući da nije bilo gradova, nije se mogla nastaviti ni tradicija biskupskih sjedišta a bez njih ne možemo ni zamisliti organizaciju Crkve. U sjećanjima ljudi, ove ruševine su ostale kao neka sveta mjesta, ali i ništa više od toga. U rjeđim slučajevima tu je formirano groblje, no ne toliko zbog svetosti mjesta, koliko zbog ruševine, koju je bilo lakše odgrtati oruđem načinjenim od željeza slabog kvaliteta. Na starim ilirskim plemenskim područjima izrast će tokom vremena nove srednjovjekovne upravne tvorevine, tako zemlja Bosna na tlu starih Desitijata, a Hum u zemlji Daorza. Pa i manje upravne jedinice, župe, vežu se za stare ilirske gradine. Tu i tamo zatičemo još i u srednjem vijeku neki blijedi odbljesak rimskih municipija, tako naselje Bosna u području Visokog, što će po svoj prilici biti neki amalgam rimsko-provincijskog i slavensko-rodovskog poimanja zajednice. Vrijeme antike izgleda kao da je bilo prebrođeno u nekoj sporednoj epizodi, jer sada Iliri i Slaveni postaju nosioci nove simbioze oni traže način zajedničkog života, dok spomenici antike ostaju kao loca sacra zaboravljeni u ruševinama sve do naših dana. (Đuro Basler, Arhitektura kasnoantičkog doba u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1972.) 34 Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

37 9. Riječ je o popisu kustodija i samostana Bosanske vikarije u djelu fra Bartolomeja Pizanskog De conformitate vitae B. Francisci 1385/90. Popis se odnosi na stanje Vikarije petnaestak godina ranije. Prema tom popisu Bosanska franjevačka vikarija je imala 7 kustodija i 35 samostana, i obuhvaćala je zemlje zemlje od Crnoga mora do Istre (u dokumentima: A mari Adriatico usque ad confinia Tartariae ), te dijelove Ugarske i Vlaške. Stari samostani u Fojnici i Kreševu nisu obuhvaćeni ovim popisom, jer su nastali nešto kasnije, pred kraj XIV stoljeća. Kustodije sa samostanima: Duvanjska (Ston, Novi kod Čapljine, Imotski, Cetina, Bistrica-Livno, Glamoč), Grebenska (Krbava, Krupa na Uni, Greben - Krupa na Vrbasu, Glaž), Bosanska (Kraljeva Sutjeska, Mili, Lašva, Olovo), Usorska (Đakovo, Modriča, Vrbica, Skakava, Bukovica), Mačvanska (Alšan, Bijeljina, Lab, Mačva, Teočak, Vrhkrupanj, Srebrenica), Bugarska (Turn-Severin, Oršava, Karansebeš, Čerević, Kóvezd), Kovinska (Armen, Kovin, Kram). 10. Požali se katkad Jukić u svojim putopisima na tegobe jahanja, ali ne prejako. Krećući na putovanje godine 1843, opisuje miline proljeća, kada težak crnicu prevraća, a gora zelenom kiti se odjećom, slavulja na pjevanje nudi, a ovi opet putnika podražuje. To čini da putnik ni ne osjeća, da ga konj kasom svojim raztresa, dapače sve zaboravlja nesgode od umora uzrokovane. I po tome se vidi da je vičan konjima, tom načinu putovanja, kao i svemu što uz to ide. A idu svakakve zgode i nezgode. Još je prva polovica devetnaestoga stoljeća, još je Bosna em neprohodna, em nesigurna - za svakog putnika, kamoli za mlada fratra vruće glave. Tako, na putovanju godine vidimo Jukića u banjalučkom kraju, jaši uz rijeku Vrbanju, pa će u planinu Barakovac: Ovdje se uputismo sa 6 Arnautah. Eto muke! (pomislim u sebi) sad će biti sto sijasetah! Zato dok uniđosmo u goru, opalim ja moga haberdara, pak ga odmah napunim pred njihovim očima, spustivši dva zrna u njega. Nek je sigurno (velim ja), imade ovda uvijek zlih ljudih! Na to i oni potegnu svoje šare, opale a ne sastave. Bijahu zakisle. Gledaj ti toga (rekoše oni) kod ovakovih pušakah lahko bi glavu izgubili. Dok oni opet puške izvrte, izpale, otaru i opet napune, dotle i do po Barakovca prodrsmo. A ja opet opalim dvije male, pak opet napunim i olovom učvrstim. Potegnu i Arnauti. Al kog opali, kog ne sastavi. Gledaj toga rugla (velim ja) kakvim družtvom putujem. Mogao bi glavu izgubiti. Da bi mene moja prevarila, ja bi š njome u po Vrbanje. Vala, hodža, pravo govoriš! vele oni grohotom smijući se. U tom jedan: Dajder bogati! da ti vidim jarak. Sabur druže! znaš velim ja šta su mudri kazali: žene, konja, ni oružja ne daj od sebe! To ti je komad besjede! odgovore svi. Tako se š njima bacajući lafe (šale), izađemo iz Barakovca i u ravnicu sađemo, gdje se nije bilo bojati, jer ljudi po njivah radijahu. Na putu u Bihać, pak, trebao je Jukić s društvom pasti na konak u Japru Biščevića, ali noga za nogom, čitav sat, a od Japre ni traga. Taj su se dan sreli s Muratom, subašom nekog bega banjalučkog koji nosijaše svom gospodaru pod Bihać brašno. Naišavši na čobanske kolibe i torove, Murat naređuje čobanima ( vlasima ): - A vi Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 35

38 gledajte konak! Brava nećemo, već sir i mlijeko odmah da nosite, i kajmaka neka bude kozjega; vatru loži, vlaše! Tude razjašimo. Mrak se uhvati sasvim, nalože čobani vatru. Ja se spustim na kabanicu, a Murat stane, po svom običaju ko subaša izdavat se, psovati, prijetiti da će odmah dvije ovce podvaliti, ako večera gotova ne bude i nama i konjima. Ode čoban donijeti sijena, a drugi pobježe. Pitam ja: Murate, jesi li ti ikad pod Bihać dolazio? Nisam, veli on. Pa kad nisi, kako ti smiješ ovdi zapovijedati? Jeda li ne znaš da je ovdje goli kremen? Ta lani su u istoj Japri 6 Arnautah pobili, nisu ovo tvoji kmeti. Mi možemo poginuti noćas, i to s tebe. Podignut će cijelo selo, pa kud ćemo mi? ovom vlahu neima zakona. Znaj dobro Murate! Sat i više prođe, a ni čobana ni sijena! Eto, Murate! opet ću ja nije li nam bolje bilo šutiti. Mogli su nam barem vatru poticati, a sad iz mraka mogu nam konje pokrasti. Ja i ne svrših, ču se glas: O Turci, o Turci! Evo vam na brijegu sijeno! Ja ne smijem tamo doći: vi ste moga čobana zatjerali i ovce iz tora pustili. Takvih zulumćarah ovi vilajet nije nikad zapamtio. Prekjučer prošlo je četiri hiljade askerah, pa takvog nam zuluma nikakav ne učini. Vidit ćemo se sutra pred vezirom, je li on to dopustio? itd. Tu noć oko vatre okrećući se malo i zaspah, toliko sam se putah obazrio, da nije ukraden konj. Kad se ja probudih, vatra se ugasila, a po meni obijelio mraz, a to 13. svibnja. Odmah se opremismo te kroz polja i livade na ručak dođemo u Jasenicu, tursko selo, nad kojim se vide zidine od kule Beširevića. Netipična slika: redovnik na konju, s oružjem za pasom! Davno još, godine sultan Murat IVdao je fratrima u Bosni dozvolu da nose civilno odijelo i oružje, kako bi manje na se svraćali pažnju kojekakvih sjecikesa i drumskih razbojnika, a i obranili se ako ustreba. Nezgodan tip na konju, brkat, u odijelu à la turca, s oružjem za bensilahom, spremnim da bude upotrijebljeno - to je slika franjevca, minorita, kakav se na svijetu mogao susresti jedino u Bosni toga doba, na zaprepaštenje zapadnjaka koji bi se našao na tegobnom proputovanju kroz ovu budibogsnama zemlju. Ta uredba mnogo se je puta mijenjala, nekad od turskih vlasti, nekad od same franjevačke uprave, ali nikada nije potpala pod trajnu zabranu. A da su i fratri padali u iskušenje gizdanja, vidimo po mnogim ograničavajućim uredbama koje se ponavljaju kroz vrijeme. Provincijali i apostolski vikari, tako, u osamnaestom stoljeću zabranjuju pompozne civile, preduge košulje i rukave, te krasne kopče. Zapovijedaju fratrima da oružje ne drže kod sebe nego kod gvardijana, a gvardijani im ga moraju dati kad nekamo iz samostana odlaze. Stalno imati oružje uza se mogu samo fratri koji ne žive u samostanu. Ali zabranjuje se strogo,,,sub poena inhabilitatis ad officia (pod kaznom neprikladnosti za službu), da se nose pojasi i oružje izvezeno zlatom, makar i lažnim. Nošenje janjičarskih jatagana zabranjuje se, kao i davanje znaka dolaska pucanjem iz pušaka, kad se primiče čijoj kući. 11. Prvi autor monografije Sa Kupreške visoravni je Miroslav Džaja (Koprivnica, Kupres, Gorica, Livno 1972), bosanski franjevac, pisac i crkveni povjesničar. Objavljivao članke i radove u franjevačkim časopisima, a ostavio je mnogo neobjavljenih rukopisa, 36 Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

39 te vrijedne zbirke starih fotografija i arhivske građe. Za stručnu pomoć i savjete u pisanju knjige Sa Kupreške visoravni Džaja se osobito zahvaljuje arheologu Ivi Bojanovskom te našim orijentalistima Hamidu Hadžibegiću i Mehmedu Mujezinoviću. Drugi dio knjige je važna studija o naseljima i o migracijama stanovništva, koju je napisao, Krunoslav Draganović, služeći se do tada neobjavljenim izvorima, osmanskim defterima itd. Knjiga je tiskana u Slavonskom Brodu godine, a objavljeno je njezino drugo neizmijenjeno izdanje. Krunoslav Draganović (Matići, Orašje, Sarajevo, 1983), svećenik Vrhbosanske nadbiskupije, povjesničar. Doktorirao na papinskom orijentalnom institutu u Rimu Član hrvatskoga predstavništva pri Svetoj Stolici Poslije rata ostao na Zapadu i bio aktivan u radu hrvatske političke emigracije. Godine vratio se u Jugoslaviju, u Sarajevo. Osim brojnih znanstvenih članaka, glavno djelo mu je Masovni prijelaz katolika na pravoslavlje hrvatskog govornog područja za vrijeme vladavine Turaka (Massenübertritte von Katholiken zur serbischen»orthodoxie«im kroatischen Sprachgebit zur Zeit der Türkenherrschaft, 1937., hrvatsko izdanje 1991). Sastavio je i uredio veliki Opći šematizam Katoličke crkve u Jugoslaviji, s vrlo vrijednim povijesnim uvidima. U jednoj osobi, zagonetnoj i kontradiktornoj, bio je darovit i temeljit znanstveni istraživač povijesti Bosne i Hercegovine, i organizator spašavanja i zbrinjavanja mnogobrojnih stradalnika s područja Jugoslavije u talijanskim logorima nakon kapitulacije Italije 1943, te bijega tisuća ratnih krivaca ili tek nevoljnih brodolomnika, preostalih poslije poraza nacizma u Jugoslaviji i u Evropi, preko oceana u obje Amerike. Postoje indicije da je tako pomogao i samomu Anti Paveliću, s kojim se je inače politički sukobljavao, ali pod uvjetom da se prestane baviti politikom. Kada se Draganović nakon misterioznoga povratka iz emigracije pojavio u Sarajevu, za javnost kao slobodan čovjek, koji je bez sudskog progona nastavio živjeti kao profesor crkvene povijesti na Nadbiskupskoj bogosloviji, bio je to kraj jedne karijere, koju su neki zapadni autori senzacionalistički stavljali uz bok najvećim špijunskim biografijama Dvadesetoga stoljeća, a jugoslavenski demonizirali kao zločinačku. Po svemu sudeći, prvi je Draganovića etiketirao kao ratnoga zločinca Simon Wiesenthal godine. Nakon nekoliko godina i upoznavanja sa činjenicama on je tu tvrdnju povukao. I danas ravnopravno figuriraju dvije oprečne istine o Draganovićevu povratku, bez izgleda da ćemo ikada saznati pravu. Iz crkvenih i filoendehazijskih krugova sugerira se verzija da mu je Udba u Italiji namjestila klopku. Kritičnija verzija, koja govori o postojanju pisanoga ugovora između Udbe i Draganovića, stavlja njegov povratak u kontekst međudržavnoga sporazuma koji je tih godina utanačen između pape Pavla VI i Tita, te u okviru kojega je i sudbina sarajevsko-rimskoga profesora, hrvatskoga Sorgea, riješena tako, da za obje strane bude što manje glavobolje. Draganović volio je Bosnu i cijenio njezinu baštinu, s osobitim naglaskom na muslimanski aspekt. Politički, ta ljubav jest uokvirena starčevićanskom svehrvatskom idejom, ali je primarno utemeljena na vlastitom emocionalnom doživljaju, kao i na produbljenom shvaćanju historije i narodne kulture. Kada je u inozemstvu započeo objavljivati svoju zbirku Bosna u priči, šali i anegdoti, u predgovoru je istaknuo: Moram upozoriti na još jednu posebnu okolnost. U raskošnom mozaiku Bosne hotimice sam naglašivao njezin orientalni momenat (...) Na prigovor, da izvjesne legende i priče Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 37

40 nisu nikle u Bosni, već na Zlatnom Rogu ili uopće na Istoku, odgovaram, da su one ipak bosanske, jer se na njima vjekovima formirao mentalitet i oblikovala duša najizrazitijeg dijela Bosne, njezina muslimanskog stanovništva. 12. Glasoviti srpski klasični filolog i poliglot, profesor Milan Budimir ( ), rođen i odrastao u Varcar-Vakufu (Mrkonjić-Gradu), ovako je objašnjavao porijeklo svojega znanstvenog zanimanja: Majka Jovanka je govorila ikavski, otac ijekavski, i eto korena moga interesovanja za filologiju! Ikavizam kupreških Srba zapazio je Dalibor Brozović u Ljetopisu JAZU kao najzanimljiviji zadatak za istraživanje, a godine D. Vujičić i J. Baotić objavili su kratak ali važan rad s karakterističnim naslovom O dosad nepoznatom ikavskom govoru Srba u jugozapadnoj Bosni. Na osnovi vlastitih zapažanja poznato mi je da je i među Srbima u selima mrkonjićkog kraja bilo ikavskoga govora. 38 Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

41 Zdravka Mila MARIJANOVIĆ Sutra je novi dan POVRATAK Kad vidiš valove mora, to moje srce te čuva i prati, Kad osjetiš vjetar po licu i kosi, to miluje te mati. Kad sunce ti zažari lice, to njene usne te ljube i iz tvog umornog sna nježno bude. Kad kiša ti pada po tijelu i kosi, beskrajnu ljubav i brigu u suzama ti od majke nosi. Bog te poklonio nama, zato ga moli uvijek tvoja mama. Molim ga da te čuva i prati te sretno kući svojoj da nam te vrati. ŽIVOT Život nam traje dok srce kuca Dok neuroni i sinapse u mozgu šalju osjećaje radosti tuge i boli I kažu nam ma kako teško bilo Čovječe život iznad svega voli. Život je proljeće ljeto jesen i zima Život je oseka i plima Život ima početak i kraj Ima svoj križ Svoj pakao i raj. Život je kratak koliko god da traje. Bog nam u životu snagu daje. Kroz život prolaziš kao rijeka Ne znaš što nas na kraju čeka. Vjeruj u ono ljepše sutra Jer smo mi putnici Za ona vječna jutra. Život je proljeće ljeto jesen i zima Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 39

42 SUTRA JE NOVI DAN Ne želim tražiti kukolj u klasju sjena Sva ružna sjećanja želim zaboraviti. Ja živim danas i uživam danas za danas Za vas za nas A sutra je novi dan I ne znam što nas sutra čeka Što će nam donijeti naših života rijeka. Tugu? Radost? Sreću? Neću misliti o tome! Neću, baš neću. GLAZBA Glazba je prožeta kroz moje biće Glazbu osjećam danju noću i kad jutro sviće. Glazba je plač, smijeh, cvrkut ptica i glasovi svih drugih bića Glazba je povjetarac, oluja, gromovi i munja Šuškanje lišća u krilima vjetra, pucketanje snijega pod nogama Uz miris prirode prava životna simfonija. Glazba je ritam moga srca Koji uz zvuke glazbe smirenije kuca. S glazbom se rađamo, živimo i umiremo Svi to dobro znamo Osjećamo li tako, pitanje je samo. MOJ DOM Plovim pučinom života u najljepšem i najvrjednijem brodu Građen je s puno ljubavi i vjere uz veliku ljudsku slogu. Na tom brodu plove veliki i mali Kapetani broda mnogo su im dali. Ljubav radost i sigurnost koja svima treba Tko to nađe ma gdje bilo Sretan je do neba. 40 Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

43 OBITELJSKI ALBUM Listam album i gledam slike stare Mnoge su crno-bijele boje. U njima su satkane priče iz života njihove i moje. To je film koji govori o nama od rođenja do smrti. Proživljavam svaki trenutak Želim da što duže traje da se vrpca polako vrti. Tu su sretni i tužni trenuci Njihovi glasovi ti divni zvuci. Gledam lica, mjesta i ljude s njima Vraćam ih u ovo vrijeme Jer mi smo njihovo sjeme. Samoća mi tako godi, pričam u mislima s njima. Kažem im kakvo je ovo vrijeme i kakva nam je danas klima. S nekima pričam o svom životu I žalim što im ne mogu pružiti više od sjećanja. Ali sjećanje i uspomene nisu samo sjene To je nešto mnogo više Što u mom srcu piše I ne bi moglo stati sigurno ništa više. Ostavljam otvoren album, a film se dalje vrti, pitam se hoće li ga netko gledati i poslije moje smrti. TVOJ PUT Sve nas kroz život treba voditi vjera, ljubav i rad Netko je držeći se toga postigao uspjeh, a netko uspjeh i pad. Rastući tražiš put kojim trebaš ići Prepoznati ga i vjerovati da je to onaj pravi put koji te vodi tamo gdje želiš stići. Je li to baš dobar put ili si skrenuo s njega Stani, razmisli, i vrati se, ako shvatiš da to tako treba. Sutra ti kasno može biti A ON ti daje uvijek znak, jer ON te svuda prati i štiti A ti ga samo moraš prepoznati i na vrijeme stati Ti to moraš osjetiti, ti to moraš znati. Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 41

44 LJUBAV Ljubav je nešto što treba vječno da traje Ona nam nove živote daje. Ljubav je prema prijatelju pozivu a posebno Bogu Ljubav uvijek poziva na ljudsku slogu. Kada je izgubiš prestaješ da živiš I pitaš se koga ćeš zbog toga da kriviš. Preispitaj samog sebe i sve će se reći Može opet tvoja ljubav u žilama teći. LJUBIM TE Ljubim te toliko kao što nebo ljubi zemlju Ljubim te kao što sunce zemlju grije Jer bez njega života nije Ljubim te kao što život vodu pije Jer bez nje života nije. Ljubim te kao što Bog ljubi sve nas ali ja sam samo čovjek Ja nisam Bog ni vlasnik života svog ni tvog. Ali ja te ljubim. TI SI TOPLO SUNCE TI si toplo sunce koje se javlja poslije kiše Duga najljepših boja na nebu Ti si onaj koji sve brige briše Uz tebe srce moje kuca mnogo tiše. Tvoj osmijeh, pogled i tvoje ruke, Dio su mene i moje mirne luke. Uz tebe ja se budim kao pupoljci u proljeće Uživam s tobom jer ti si moje cvijeće. 42 Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

45 RAZMIŠLJANJE O MLADOSTI Često razmišljam o svojoj mladosti O divnim trenucima sreće, kada si bezbrižan i imaš mnogo lijepih želja Uživaš u mladosti s puno veselja. Postigneš cilj i uspjeh, uživaš u tome Vremena nemaš za ono bitno jer to što radiš jako je HITNO. Kad starost dođe bude ti žao što u životu za sebe nisi više dao. Kasno je, tada vremena nema, oluja starosti brzo se sprema. Kada bi mogla sve ispočetka možda bi isto bilo Iako danas postoji žal što govori ovo moje umorno tijelo. VOLIM TE, MOJA MILA Bilo je proljeće kad smo se sreli Pogledi naši rekli su sve Mi smo se zavoljeli. Sjećam se sunca, rijeke i cvijeća Mirisa proljeća, blizine tvoje. Kako je tijelo dobilo krila kada si šapnuo te divne riječi Volim te, ljubavi Volim te, moja Mila. Opet je proljeće, miriše cvijeće A rijeka nije k'o što je bila Ne čujem više te divne riječi Volim te, ljubavi Volim te, moja Mila. Starost je došla, mladosti nema Brzo je prošla, ali je lijepa bila Zato se volim sjetiti i danas tih nježnih riječi Volim te, ljubavi, volim te, moja Mila. Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 43

46 I DANAS TE VOLIM ISTO KAO PRIJE I danas te volim isto kao prije iako ništa više isto nije. Zar starost može uzeti dušu i naše osjećaje? To ne umire, to sigurno vječno traje. Tijelo se mijenja, a duh ostaje. I naše sitne svađe kažu da smo još živi Da čujemo jedno drugo Da želimo živjeti zajedno još dugo, dugo, dugo, Jer život je samo jedan, ali je beskrajno vrijedan. Ako se još stari udvoje To je bogatstvo tvoje i moje. HVALA TI, BOŽE Tebi, koji si mi život dao Čije me sunce rođenjem obasjalo Koji me vodiš, kojeg osjećam u svakom trenu, hvala za ljubav poklonjenu. Hvala ti, Bože, za topli dom, Hvala ti, Bože, za poziv moj Ti si mi snaga i moja moć Zato ću uvijek samo za tobom, Bože, poć'. NOVI ŽIVOT Rodila se u svitanje zore Jednog vrelog ljetnjeg jutra S prvim zrakama sunca došao je novi život koji počinje plačem. Ispunila je prazninu jednog doma Uz nas je uvijek svakoga dana Nikada nije bez nas Nikada nije ostala sama. Rasla je, padala, dizala se i klecala Nastavljala dalje kročiti kroz život Koji svima nosi sreću radost i tugu Sve boje ovoga svijeta Jednu nebesku dugu Koja se rađa i nestaje A život i dalje traje. 44 Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

47 NE IDI, SINE Ne idi, sine, tvoja te majka treba Ne idi, sine, jer tamo nemaš svoga doma ni ovog našeg neba. Tuđina, sine, jako je kruta ništa ti neće dati Sanjat ćeš, sine, topli dom, obitelj i staru mati. Nikakav novac neće ti takvu ljubav dati. Ne idi, sine, ne kreći, poslušaj ove riječi Bit će ti žao što nisi bio svih ovih dana s nama Ostat ćeš u tuđini A tvoja stara majka, u svojoj boli, ostat će, sine, sama. SINE MOJ S radošću sam te čekala, sine, osjećala svaki tvoj dah i korak Pružila ono što se najviše može dati A to je ljubav koju daje svaka mati. Moraš, sine, bar nekada znati da se brinu i čekaju te tvoj otac i tvoja mati Koji te vole i koji su htjeli život ti dati. Zato ga cijeni i čuvaj, sine, jer to je dar od Boga A Bog je vlasnik života tvoga i moga. On će ti, sine, snagu dati I biti ono što ne mogu tvoj otac i tvoja mati. MOJ MALI LEPTIR Jedan mali leptir s krilima najljepših boja sapleo se u moje srce Ono ga voli, miluje i traži mu put ka sreći Kaže mu: Poleti, pogledaj, kreni ka cvijeću Osjećaj miris i ljepotu I idi ususret svom proljeću. Živim u nadi da ćeš to moći Da ćeš letjeti u boje proljetnog cvijeća I da će uvijek u životu Biti uz tebe tvoj anđeo i tvoja sreća. Ja ću te pratiti ma gdje bila Jer ja sam tvoja baka mila. Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 45

48 MAMIN RODJENDAN Danas je poseban dan Slavimo mamin rođendan. Pjevat ćemo dugo u noć Vrijeme će nam tako brzo i lijepo proć. Ti si čvrsti korijen iz kojeg smo rasli Uz tebe smo svoju sigurnost i svoju sreću našli. Mi smo tvoje grane stare i mlade Listovi tvoga stabla raznih boja Mi smo svi mama djeca tvoja. Ma kuda da nas vjetar nosi Mi smo se sapleli u tvojoj duši i kosi A ti si ono što naše srce nosi. Sretan ti rođendan mama Živi još dugo dugo s nama. MOJA MAJKA Gledam je kako sama na krevetu sjedi S bolnim izrazom lica A oči vlažne s puno suza dok mi o svome životu priča. Brada joj drhti Ruke se tresu A neke riječi tako su teške, izgovara ih u strašnom bijesu. Bilo je svega, ružnog i lijepog, Rađalo se i umiralo Ali je, sine, najteže bilo izgubiti dijete milo. U ratu su mnogi pali Za domovinu život dali. Budi mi dobra k'o što si bila, i širi ljubav, moja Mila Mržnja ubija, a ljubav spaja Tko voli ljubi U bolje sutra i nadu budi A sigurna sam, sine moj dragi, Svi smo mi ipak dobri ljudi. 46 Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

49 MOJ TATA Nisi se igrao sa mnom, kupovao igračke i mazio me Ali znam da si me volio Brinuo o meni i pazio me. Radio si teško da bi živjeli bolje Ma kako zbog težine posla nekada to bilo i preko volje. Svojim osmijehom krio si umor, bol i tugu Skretao svoju tjelesnu bol na jednu drugu Na ono što su prošli tvoj otac brat sestra i majka Često bi rekao: Djeco moja, sve je to istina, to nije obična priča, to nije nikakva bajka Sjećam se svakog trenutka njegovog života, osobito zadnjeg sata Eto takav je bio moj dobri i dragi tata. HVALA TI MAMA Život si mi dala. Hvala ti, mama. Probdjela si uz mene mnoge noći sama Hvala ti, mama. Sve što si mogla i znala Za obitelj si dala. Želim da znaš, volim te, mama. Često si bila umorna i tužna U očima se vidjela tama Nisam mogla pomoći Oprosti mi, mama. Biti pošten vrijedan čovjek To su tvoje riječi I da će nas takav život voditi ka sreći. Danas si nemoćna i stara I ležiš u krevetu često sama. Žao mi je, mama. Teško mi je gledati tvoje uplakane oči Tješim te riječima da će sve to proći. Što još mogu tebi reći i dati? Hvala ti na svemu, draga i dobra moja mati. Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 47

50 MOJA TETA O, Bože, zašto je morala zauvijek otići A tako sam joj puno toga htjela reći i dati Jer ona je meni bila baš kao moja mati. Pamtim njene riječi, tugu Rijetke trenutke sreće Osjećam njene bolne noge Kao da ide da se meni kreće. Dala mi je ono što mi nitko više neće dati Ostaje samo da je pamtim i Svojim načinom života da joj vratim Jer ona je druga moja mati. STAROST Jako sam umorna od starosti, bolesti i ovakvog života Osjećam, Bože, da me drži samo tvoja ljubav i dobrota. Daj mi snage za svaki dan, za mirnu noć i bolji san. Tvoja je volja dokad ću moći nositi ovo breme života Vjerujem da ćeš biti uz mene te da će me i dalje krijepiti do smrti Tvoja ljubav i tvoja dobrota. BOŽIĆ MOG DJETINJSTVA Božić je. Donosi radost u srca svih, a ja sam tužna jer nema njih. Onih koji su život mi dali Učinili Božić sretan nas malih. Pjevali smo božićne pjesme svaku večer Spremali kuću, pekli kolače Noći su bile uvijek lijepe A uz molitvu i pjesmu mnogo kraće. Ostat će uvijek u srcu mom Taj lijepi Božić djetinjstva koji pamtim Tako bih rado da ga vratim. Nikada više moj Božić neće biti kao s njima Drugi su običaji, drugi ljudi Drugo je vrijeme i druga klima. I ja sam druga, starija žena i nisam ono što sam bila. 48 Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

51 DRAGI LJUDI Imati uzor, zvijezdu vodilju, podršku od dragih ljudi u trenucima slabosti pravo je blago. U mom životu ostali su dio mene Oni su moje drage uspomene. Dali su mi vjeru ljubav i snagu. Iako ih nema sada ja i danas živim s njima u tom poklonjenom blagu. Izbrisati se nikada neće. Ostat će do kraja života Dio moje mladosti i moje sreće. LJUDSKA ZLOĆA Zašto postoje zli ljudi koji ti uvijek nanose bol A ti im cijeli život daješ Ono bez čega se ne može Vodu kruh i sol. Što je to u ljudskoj duši Da im je zlo hrana Da moraš uvijek tražiti Što će ti biti brana. Oni su kao sjena Koja je svuda oko nas. Ma koliko pošten bio Često te prati njihov zao glas. Ljudska zloća je teška kamena ploča. Uništava, ubija sve oko sebe, Danas mene, a sutra možda i tebe. Boriti se sa zloćom treba imati snage i volje, Vjerovati da postoji i ono bolje A to je dobrota koja mora pobijediti zlo Ja čvrsto vjerujem u to. Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 49

52 MUDROST Dobrota i poštenje bez mudrosti nije cjelina. Zajedno su velika vrlina Dobrota i poštenje se kratko pamte A mudrost vječno traje. Ona nikada ne prestaje. Mudre riječi su životna pouka i poruka svima. Sretan je onaj tko mudrosti ima. LIPANJSKA ZORA Vi niste uzalud živote dali Ostali su oni u kojima žive vaši ideali. U lipanjsko jutro rađalo se novo doba Rađala nam se sloboda. Rođendan se svaki slavi Pa i dan slobode. Zaboraviti nikad neću Kada brat mi ode. Tada su nam mnogi pali Za domovinu život dali. Zar ćemo ih zaboraviti? Ne, ne smijemo. Moramo se njima ponositi, U srca ih zaključati I vječno se njih sjećati, Jer oni su slobodu nam dali U kojoj bi trebali uživati veliki i mali, A kakva će ona biti Oni nisu znali. Lipanjska zora pamtiti se mora. 50 Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

53 POZIV LIJEČNIKA Poziv liječnika je zvanje sigurno vrjednije od drugih Jer to su oni koji brinu o zdravlju ljudi. Liječnik osim znanja mora biti dobar čovjek Gledati u oči, strpljivo slušati i tada će mnogo više znati Te bolesnom čovjeku ono što treba reći i dati. To nije samo bijela kuta i slušalice oko vrata Nekada je minuta bitna da ne dođe do onog kobnog sata. Postoje trenuci kada si učinio sve, a rezultata nema Na koji način reći? To posebna je tema. Tu pravila nema. Gledaš tko je osoba što sjedi pred tobom, tvojim stolom I kako reći da se lakše nosi sa svojim bolom. Trudim se uvijek da im kažem: Ovo je vaše stanje sada. Ne smijemo gubiti vjeru, posljednja umire nada. Sutra će sigurno biti bolje Zato idemo dalje I glavu visoko gore. MOJA ULICA Šetam našom ulicom i tražim neka draga lica O, Bože, gdje su Vesna, Nada i Mica? Znam da nema Bube, Ine i Ane Svaki dan je u mojoj ulici meni dragih ljudi manje. Nema moje tete i brata, a eto ode i moj dragi tata. Rijeka naša huči, kao da i nju nešto strašno muči. Teče, odlazi, nestaje u moru Dolazi novo jutro Ono počinje u zoru. Bit će to staza nekih drugih lica Bit će to njihova ulica. Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 51

54 MOSTAR Ima jedan grad najljepših boja neba Toplo sunce ga grije Ono mu se uvijek smije. Neretva hladna brza rijeka Uvijek vas rado u njemu čeka. To je grad s tvrdim kamenom i kršom S poljskim cvijećem kaduljom i cmiljem I mnogim drugim mirisnim biljem. Tu su mostovi prijatelji stari To je Mostar pravi. Prkosno stoji taj vječni grad Ljepši je danas nego bilo kad. Grade ga oni koji ga vole Iako mnoge rane bole. Ljudi su ti što čine grad Mostar voli Mostarac, mlad i star. Vole njega i drugi ljudi, Jer svaki kamen ima povijest i kod mnogih uspomene budi. Eto to je moj grad, moj dragi Mostar. SJEĆANJE NA VRELO RADOBOLJE Između stoljetnog drveća bukve, hrasta i breze, čuje se huk rijeke. Tu se rađa vrelo života iz utrobe špilje ispod brda, na kome se stapaju mirisi i ljepota hercegovačkog krša. Duboka je hladovina. Zrake sunca se probijaju kroz gusto drveće. Čuju se cvrčci i glasovi svih vrsta ptica. Osjeća se miris poljskog cvijeća i lagani povjetarac, udari rijeke o obale. To je prava bajka, a stvorila je priroda majka. Protječe i krivuda Radobolja, priča prošlost jednog mjesta, sanja ljepše dane za nju i njene mještane. Bila je tako čista. Svaki kamen i zelena mahovina blistali su u njenom koritu. Uživali mnogi, divili se našoj rijeci, a i našem mjestu. Svaki dan je korito sve manje. Kakvo je to sada stanje? Generacije će prenositi priču o toj rijeci, O ljudima toga mjesta Jer su njeni, a i naši preci. 52 Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

55 RADOBOLJA Je li to moja rijeka što me uvijek kad se vratim čeka? Je li to Radobolja u kojoj sam učila plivati, karte igrati, s prijateljima divne trenutke provoditi? Uz njene obale prekrivene tepihom od zelene mahovine Osjećao se miris ljeta i moje Hercegovine. Miris vode, vrbe, suhe trave, a nekada čuo se i muk susjedove krave. Ispod vrba i oraha smo hladovali S Lačinovca, vrela, vodu pili. Slušali smo cvrčke na vrućini Tu smo uvijek svi sretni bili. Netko je čitao knjigu, igrao šah, završavao sliku Vilerova goblena uz smijeh i priču A bilo je tako mnogo tema. Dečki se igrali loptom, odmarali i hladovali na Barici pod gustom smokvom. Danas to više nije ona rijeka. Ne vidim da tu netko nekoga čeka. Sve je pusto, a šiblje obraslo gusto Ne čuje se galama djece Na obali je prljavo smeće. Žao mi je što je to tako. Problem se može riješiti lako. Treba samo malo volje onih koji ovu rijeku vole. Uživala bi opet druga djeca. Bi li njihova radost bila od naše veća? Ja ipak želim da uz našu Radobolju bude i njihova sreća. ZDRAV KORAK S vama sam uvijek kao snijeg u proljeće Osjećam se kao jedna lasta koja vam ususret dolijeće. Uz vas je uvijek pjesma veselje i smijeh Divno druženje uz svježi zrak. To je grupa vedrih žena A zovu se ZDRAV KORAK. Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 53

56 MOJA DOMOVINA Moja domovina je zemlja u kojoj živim Gdje sunce najtoplije grije kako zemlju, tako moje tijelo i moju dušu Gdje osjećam miris najljepšeg poljskog cvijeća Tu je moja obitelj Tu je moja sreća. Vjetar mi tu dušu mazi, oblak mi vraća snove, kiša mi pere kosu i lice A na drveću vidim prekrasnih šara ptice. Moja domovina je prava bajka Jer tu me je rodila moja majka. Druga zemlja ti može blago dati Ali tu nemaš ljubav koju daju prijatelji A posebno tvoja mati. Blago je kamen šume i nebo Sve ono što ti sreću daje. Ako to osjećaš, nikad ne umire Vječno će u tvom srcu da traje. Uživaj u njoj jer ti to samo tvoja zemlja daje. PRIJATELJSTVO Budi mi prijatelj, budi mi brat, budi onaj što će mi uvijek ruku dat'. Ne zaboravi me u trenutku kada mi je teško, kada mi najviše prijateljstvo treba Jer to je vrjednije od mnogočega. Problem je danas u svima nama. Zato kucni na vrata prijatelja i nikad nećeš biti sama. PROLJEĆE Volim proljeće jer se sve tad budi Ne samo priroda nego i ljudi. Volim proljeće jer miriše cvijeće. Prvi su nam jorgovani, zumbuli i lale Ali nam se ispod snijega bude ljubičice plave. Bude se ljubavi, srce jače kuca, osjete se mirisi života Sva Božja ljepota. Nebo, sunce, zemlja, trava Sve se budi i ništa ne spava. 54 Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

57 KIŠA Kroz prozor gledam kako kiša pada Tako tmurno nebo tama svuda vlada. Zašto se ja osjećam baš tako Tmurna sam i teška i nije mi lako. Borim se sa sobom a znam da će proći To je samo starost koja mora doći. Nositi se s njom nikad nije lako Ali što se može kada je to tako. IVANA Ivana je ono što malo tko ima Ono što Bog dragi ne daje baš svima. Dobar čovjek, vrijedan liječnik, humanist iznad svega Nije teško našoj Ivi nikad radit' ako treba. Skromnost je vrlina njena U djelima velika je ali često mala Jer nagrada za nju dovoljna je jedno tiho hvala. To je ono najvrjednije od poznate četiri riječi Zato oni koji znaju Moraju na djela prijeći. OPROSTI Oprosti mi što ti ništa više od prijateljstva nisam mogla dati Morao si to osjetiti morao si znati. Bila sam mlada s puno planova i snova Za mene bi tada ljubav bila samo neka igra nova. Žao mi je ako sam te povrijedila nanijela ti boli Ti si znao da oprostiš znao si da voliš. Svatko ima danas svoj sretan dom Ipak smo mi bili samo putnici Na životnom putu tom. Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 55

58 NAŠ FRATAR Ne želim ga zaboraviti jer on zaslužuje mnogo više On živi za svoj puk, on za njega diše. Uz nas je kad smo sretni i tužni Kad se rađamo i umiremo I u miru i u ratu bio je uz našeg brata Bio je uz našeg tatu. On osjeća ljudsku muku Zato želim da svi znate našeg dragog fratra, našeg fra Luku. Djelo našeg dobrog fratra je i crkva sv. Franje, jedno divno zdanje Građeno za velike i male, za bolesne i stare. Ta crkva je svima draga jer je ona naša crkva Smještena kraj kućnog praga. Ispraća on svoj puk na vječni počinak U Božji park gdje je najljepše i najvrjednije cvijeće I gdje uvijek gore raznih boja svijeće. To je svjetlost što nas čeka, al' ne znamo kojeg sata Kada će se otvoriti svima nama Božja vrata. Zar da ga zaboravimo Kad je za nas sve on dao Ma kako mu teško bilo, pred teretom nije pao Zato naše cijelo mjesto mora reći bar to hvala Zaslužena pažnja mala. ZAR DA NAPUSTIM OVU ZEMLJU Zar da napustim ovu zemlju na kojoj sam se rodio, koja me othranila I sva blaga ovog svijeta mi poklonila? Zar da iznevjerim one koji su posijali moje sjeme na ovoj zemlji I kojima smo se svi zakleli da ćemo je čuvati i na njoj zauvijek ostati? Zar se smiju zaboraviti oni koji su za nju život dali, i stvorili je njihovi ideali? Zar mi ne znamo živjeti u slobodi, a od sebe dati tako malo Ako nam je do te zemlje stalo? I sunce će plakati i nebo i zemlja što hrabrosti nemamo, a ni vjere u bolje sutra. Bogatstvo je tvoja zemlja, tvoj kamen krš šume tvoja rodna gruda. Nećeš tamo biti sretan pratit će te ona svuda. A duša će tvoja biti prazna uza sve što budeš imao Sanjat ćeš svoj stari dom na dalekom putu tom. Plakat ćeš i ti za svojim starim domom, za svojim nebom, suncem, zemljom, šumom i livadom Na kojoj si mladost provodio i grobovima svojih starih, Oca i majke koje bi same ostavio. 56 Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

59 Fra Vendelin KARAČIĆ GLÉD GRKA DAVNAŠNJEGA (Theoreo) Pod Olimpom drijemaju vremena Grk dušom budnom bogogledno traži Gleda i promišlja Što li vrhunci nebodirni Što li zvijezde negdje gore skrivaju i taje (Horao) Nedogledje Zemlja ( Širine Daljine njene Božanstveni izmicaji Gledam Vidim dijelak beskrajne širine (Skopeo) Promatram Osvrćem se Snatrim Trljam oči Ispitujem Poluslijep sam mudrac veli Ali očito je (priroda se skrivat voli) Dok spoznaja dušu bridi A od svijeta zagonetna Tek ponešto oko vidi (Horizo) Razlučujem Rastavljam Odvajam Horizonti nedovidni Tajnoviti i daleki Uvijek takvi Dok obzorja diraju nebesa Kratkogled je oka pogled svaki Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 57

60 (Eidon) Vidjeh slike zorne Ideje Ejdeje Nebesnici u okviru očigledja Mogućnosti nedohvatne Duhovne plešu sfere (Opsomai) Motrit će Gledat će Smrtnik okom svojim Još više dušom Umnom optikom (Theatron) Božanstveno je kazalište Gledalište traži Božje lice Teorija Theos/Bog Božanstvena je Ponad motrenja je Iznad slika Nadzemaljska je optika (Helada/Grčka Zemlja Helena) Helada davna drijema Sateliti su umjetne oči neba Ekrani božanstva modernoga svijeta Narcisi uzdignuli glave Ni jezerske vode nisu bistre Više se ne cakle Podno Akropole lome se stoljeća Teatar Apsurda cvjeta Sa scena posvud se razlijeva Sljepoća duhovna u širine svijeta Vrijeme je kratkogledja Hedonizma Bijesa Urnebesa Slijepci dok plešu Praznoglavci visoko su sjeli Odlučuju o sudbini svijeta Prebogati Omamljeni i obnevidjeli (Kozmos) Ljepota i red Pravilnost i ures Za oko znaci bogogledja Svaki prizor je vrijedan Dok oku smrtnom skriven je Onaj Jedan Lomi se vrijeme A Oko Božje Ponad je svega 58 Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

61 EFIJALTU Davnina nije zakrila Sramotu tvoju Termopilski klanac Nedjelo tvoje pamti Mnogi ti ne znaju ime A znaju Tvoju rabotu I u snovima i na javi Živiš Uvijek moderan I da znaš Ti si i Naš Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 59

62 Zdravko KORDIĆ Moć kamena Kada smo otkrili moć kamena, jezik i vatru: oblikovanje u prostorvremenskoj sjeni Bijaše se pojavio potok misli, velike ideje prirode i čovjeka Homo sapiens Cogito ergo sum: bijaše položeno u veliki mrtvački kovčeg, prosvjetljenje koje je značilo padanje, Newtonovo padanje kao padanje carevina Veliki bolesnici su bez tinte i pera u kamenu, u pergameni usmjeravali povijest lišavajući se svih ostataka ćutilnih zrenja Od špilje prapočetka i prapočela, stazama nedostupnim um postaje nesposoban za zemaljsku i za nebesku službu Početak zanosa uglazbljen u rijeke izravnao je Arhimedovu krivulju u morima i oceanima Jedan san. Pustoš rastvara vrijeme. Evo teku rijeke: mirno i sporo jeka izvana ulazi u srce Praha na dlanu. Odjednom: proparano nebo nad Prahom Pripremani odlazak u prah; u vječnost Ima li smisla ta vječnost, taj hrvatski prah s Prahom?! S pragom kao zanosom mladenaca, kao svetošu obitelji Prag istrunuo na putu vječnosti, sotonski liberalizam prozirna nevjera krenula u zao čas Popih taj grki staročeški prah. A nebo put zvijezda rasparano, ona nije uhvatila tu sklisku sliku Ipak, ostala je vedrost i vjedrost staroga Praha Jeka njegove povijesti. U mojoj podsvijesti Marxova podvala o nasilom nestanku barbarskih hrvatskih plemena germanizacijom i ungarizacijom, a ne reče ništa o Česima i Slovacima koji su između te dvije vatre; s desna germanski plam, s lijeva Atilin bič Božji 60 Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

63 Zrak je suh od vjetra nad Wltavom Misli razvlašćene ocrtjem geometrizma Zaborav ulica namjeran pred ljepotom baroka, secesije, klasicizma koji su u mom vidokrugu; ni Wltava, ni Dunav u srcu ne mogu zamijeniti vode dražesne rječice Tihaljine čija je pitomost skrušena u srcu a na nebu vječnosti vatrenom kišom dolijevaju se rijeke dozivaju šum koji je utišan, bílo srca i glazbe usklađeno Srce ti je od praha, misli su ti od praha, nedostaješ mi ljubavi, kao sjaj u garežu. Žubor Praha s kamenjen u prahu progovara kroza šutnju zle povijesti Praha je skamenjeni sjaj kamena, dijete i starac u istom hipu koji se međusobno bore u sjaju onoga što će biti A moja je slava u pijesku Tek kruženje pijeska i kapljicâ oceana daju ljubav koja se rastvara u jesenjem cvatu Praha, polnoć 6./7. rujan A.D U ovom sada s njom na zdencu motreći tu secesiju, izvan vremena i prostora tu apstrakciju umjetnosti vremena Gubim se u tišinama duše i vanjske buke Bijaše to prošlost, pa tek postajem ono što bivam. Bijah; pa postajem hodočasnik svoje domaje. Koraci u uhu. Nitko ih ne čuje. Vrijeme je duša od zraka. Moja je sjenka umrtvljena umorom Nutarnje svjetlo još uvijek gori Ne želim umrijeti u tuđini. Sličan sam ptici u gnijezdu Iz duboke tišine ne ćete mi čuti glas Na usnama prepoznati misli Jest, ostala je pjesma izvan slova, kao njihova sjenka, kao skamenjeni glas na mojoj usni pred izvanjskom ljepotom. Jest: tuga je duše pred onim živim duhom Ovdje i Sada. Stablo smo u nazadovanju, spora rijeka, njezino korito koje odvaja dva svijeta Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 61

64 Matej ŠKARICA Stihovi probrani modernog doba nejestivi plodovi: Besplodni relativizam rekoše (nam) da: može vako, može nako, al u konačnici ne mora nikako Poruke novog doba bistre vode naše slobode na zaslonu (nam) mute por ke šporko/slatko/gorke izgaraju minute u čekanju flasha ekrana iz susjednog stana dopire glazba strana - ende - Mostarski memento uz rijeku Savu listopad je, uz nepoznatu (mutnu) rijeku, vuče se vrijeme kao prebijen pas vjetar sa Sljemena nosi lišće zaborava miris tvoje kose i hladne ruke ne osjećam više, tek prigušene slike ratnog djetinjstva, kao razbijena vaza sa suhim cvićem Ne javljaš mi se Čekam Čekaš Čekamo Do vječnosti, u inat, dok nam mladost bez krika prolazi I koga to briga, molim lijepo?! Premda molit nikad ne bi smio. Da sam imao više vremena II 1* Eh, da sam imao, više vremena 1 * Prva pjesma pod naslovom Da sam imao više vremena objavljena je u zbirci Treće stanje Duha, naklada DHK HB, Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

65 Miljenka KOŠTRO UMJESTO TIŠINE Umjesto tišine: Rastući život obrađen vrt, nadmudrena glad utjeha trena tiha riječ svitanja melodična vječnost. Umjesto tišine i kazne: Na ramenu proljetnom pupoljak, nada častan život ustreptalo plavetnilo ispred sivila. Umjesto tišine: Glazba kao molitva okrijepi srce bljeskom krijesnice zatravljenom pogledu vraćeni vidici. Umjesto tišine: Nastojanja proljetnoga glasa sivilo mrve vraćena radost svanućem potpirena vatra budućnosti Gozba životu! KROZ MAGLU Sivi omot guste i debele maglušćine kandžama se drži, mrzovoljan stenje. Uspavani lahor samuje, zakočeno upoznavanje daha jutra bijela. Svud ima svega i nema ničega. Bistar um zaluta u nerazum. Pomiješano crveno i crno. Proliveno bijelo. Doliveno sivo. Nespretan korak, nesporazum ili... Proći će. NEĆU Neću škrto Ni zadrto Niti šuplje Niti prazno Ni sablazno U grob živa neću Kockam bez trika Pogreške ću istresti Pred Boga On će reći Kud će moja noga. Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 63

66 DANAS SAM PTICA BILA Danas sam ptica bila Posudila sam krila Za let u visinu Usput bojala tišinu Oblake uklanjala Zvijezdama se klanjala Mjesec mi dariva sjaj Vjetrovi rekoše: Na akciji danas ulaznica za raj Danas sam bila ptica Bez okova i žica Dolje zabluda vlada Zanosom krila poraste nada Danas sam ptica bila Strah preusmjerila Plavetnilu odletjela Gdje se ne kroje novci Gdje nisu nategnute praćke I ulova željni lovci Gore bez tržišta i samoupravljača Grabeži umobolnih osvajača I zavedenih glasača Koncima misli Poetsku čipku sam plela Na plahti spokoja snivala Bez patnje i slasti meda Danas sam u snovima uživala. Taman ispred rajskih vrata U stvarnost se vratim I nerado shvatim kako U mraku prizemlja I mutljagi do vrata Od pamtivijeka Od Kaina i Abela Podapinje brat brata Trnovit je put S jatom ili bez jata Od niskosti hladne špilje Do visine rajskih vrata Zapravo i nije Gdje čovjek hodočasnik Ljubav nesebično sije RIJEČ S VREMENOM Reci mi, hajde Može u jednoj riječi Kuda se žuriš Ti si vrijeme Izgledaš mi umorno Ah, ne smiješ ni sjesti Možemo li razgovarati Tiho ili glasno Po želji, u hodu Reci mi, vrijeme Hoćeš li i ovog proljeća Dati svjetlosti Hrane i vode Ovoj staroj trešnji U momu vrtu Hoćeš li zgusnuti slast U crveni plod Nastaviti hod I žiru na hrastu U jesen, po mjeri Skrojiti kapu Hoće li dragi Darovati vjernost dragoj I obrnuto Bećarina stara Vrijeme mi odgovara: Zagrlim trenutak Želim u rukama Nositi sreću U pogledu nadu U koraku strpljenje Pomazim i pomladim svitanje Budim svjetlo Široke sam ruke Vrijeme ima vremena A ti Ne trguj dušom za sitniš Ne skrij lice Ni kad ti ga vjetar bije Dovrši započeti sonet Ne boluj, živi Ne mogu ti više reći, reče mi U hodu 64 Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

67 SVETIŠTE ISTINE Svetište istine: Ne strepi pred vremenom zle slutnje Dlanovima dohvaća nedogled Naoružano strpljenjem Hranjeno činjenicama Udarce preživi Izbjegava šou Zagrljeno nadom Ne stari Preživi ugrize neistine Sasječeno, iznova prolista Savješću, okove pokida Prije ili poslije dođe na svoje Živi i kad je smrti primaknuto Vjerodostojnošću Ogrije grudi ledene ILI JESI ILI NISI U svakom trenu Na tankom smo ledu Jednom nogom na vrh planine Drugom u podnožju doline Mislim na tijelo Ono voli opipljive stvari Duša, nešto drugo Tajna Bez dublera koji Po zadanom scenariju igra Dušo Ili jesi ili nisi Kada sa zemaljskog dlana Jednog dana Bljesneš Bezglasna Bez stasa VJETAR Vjetar, zgrabi krila Napuhanih obraza, Zanesen, snažan Sebi važan, Povrh planine Domahuje Oblaku srditu, Suncu i nebu. Ne brigaju ga Ni prometni znaci. Briše moranje i htijenje Njeguje iznenađenje. Krv mu divlja Ko mlado vino. Ne krije da podmitljiv nije. Kada se vrati S puta duga Malo će sjesti. Onda pod glavu Jastuk namjesti I novu avanturu U snove smjesti. Snovi su česti. Eto nam jeseni I vjetrovitih vijesti. Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 65

68 SVJETLO I TAMA U ratišta raznih vrsta i oblika, ugurani kamen more ravnica. Život teče, karte dijeli, sve više pretočen u opasne igre bez granica. Škare vremena nasumice režu, na suhom, uhvaćen si u mrežu. S mosta, s ognjišta i suhozida stoljetni kamen se ruši. Krvavi boj začet je u utrnuloj duši. Pohlepa, mezimica tame navukla masku otmjene dame. Bučni su ljudi, maglom zavijeni, teturaju, dahom sebeljublja opijeni. Lako je za vino što ga zemlja dade, bešćut tame dolijeva samo jade. Strpljenje želi jače mišiće i čarobni napitak za žiće. Tama pleše odjevena u svečano, bijelo odijelo. Neizvjesnost ispraćena do na pola puta. Strpljenje, rukama dobrih anđela na strmoj i klizavoj stazi spriječilo bi tamu da krene na put odriješilo bi svjetlo da je razasuto svud. I onda, cvijet mu prizna da ga svjetlo krijepi i rosa mu šapne, reci ime prinče lijepi. To čarobni napitak za strpljenje biše. Svjetlo od tame je tiše, a bi ga više, više i više. 66 Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

69 Draženka TOLO 1. Moja kuća Kuća je dom u kojemu živim, spokoj koji udišem, prijatelj kojemu se vraćam. Kuća je luka u kojoj nalazim utočište, spomenik ograničenog trajanja, početak i kraj zemaljskog bivanja. I jednom će se opet vratiti na početak i čekati novo biće koje će je izgraditi, kome će se veseliti, davati sklonište i počinak. Ona živi dok se u njoj diše, dok raste i buja život, dok su joj otškrinuta vrata. Ona traje dok srce života bije i živi sjećanje na njezino postojanje. Ipak, doći će dani kad će njezino lice izgubiti sjaj i kad će usnuti polagano umirući dan za danom, nestajući bez traga u svemiru postojanja. U spomen svima koji su imali kuću. Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 67

70 2. Slutnja Šapatom slutnja me zove i kradom pohodi misli moje. U bujici put se ne traži već tad strpljivo sa sobom hodi i put će se naći kad nevrijeme utihne. Sve što je nekada bilo i danas se živi, sve što izgovaramo već se čulo, sve što gledamo u nama trajno je, neizbrisivo. Nema onog koji ne čeka i ne želi novo svitanje. Ali ono će doći samo ako iskrenost bude ključ kojim ćemo otvoriti vrata srca. 3. O kada bi ljudi znali O kada bi ljudi znali da nisu uspjeh koji ostvare, da nisu ocjena koju dobiju, da nisu novac koji zarade, da nisu ono što drugi o njima govore. Tako bi dobro bilo da znaju da su ono što istinski daju, što nesebično dijele, da su neponovljivi i jedinstveni. I život bi ljepši bio... Rasli bi u ozračju pravom, obasjani svjetlom istinske radosti, utvrđeni pravim znanjem, sigurni jer su u pravim rukama. 68 Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

71 4. Sreća je... Sreća je pogled na more nakon dugog putovanja i kad te po glavi pomiluje tvoja mama. Sreća je kad ti znoj probija s čela i nakon napornog dana vidiš svojih ruku djela. Sreća je dijete koje gledaš kako se razvija i raste I kada u tvome naručju uvečer zaspe. Sreća je i kad starost dođe, a netko te treba i nježno ti ruku pruži kada bi hoditi htjela. Sreća je biti čovjek, drugome u nevolji prići i posrnule iz gliba dići. Sreća je pripadati nekom i da netko pripada tebi jer živiš samo ukoliko s drugim dijeliš. Sreća je u tebi, živa i trajna. Sreća te uvijek čeka ako tvoj život krase djela sjajna. 5. Dragocjenosti U oku suza radosnica, na usnama riječ zahvalnica u rukama žrtva pomirnica. Dragocjen je prijatelj koji te čeka, majka koja te grli, sunce koje toplinom grije Toliko toga neprocjenjivo je. Osmijeh koji nadu pruža, učitelj koji znanje daje, Ljubav koja traje. Dragocjen je svaki dan, ispunjen dobrim, pozitivnim, jednostavnim gestama ljudskim. Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 69

72

73 učilište Dr. sc. Franjo TAKAČ UDK (091) Izvorni znanstveni članak Prekretnice filma kao vizualnog medija Sažetak Izum filma označava početak vizualnog komuniciranja pokretnim (dinamičnim) slikama. Ovaj rad prikazuje nastanak i kronološki razvoj filma s tehničkim i društvenim okosnicama koje su film postavile na vrh ljestvice svih izuma čovječanstva. Obrađene su tri uloge (pravca) filma zabavna, obrazovna i informativna, iz kojih se kasnije, kroz BBC, razvija opća zadaća televizije kao medija: informirati, obrazovati i zabaviti publiku. Poseban naglasak stavljen je na informativnu ulogu filma budući da se kroz nju razvija televizijsko novinarstvo i televizija. Rekonstrukcija vijesti, filmski žurnali i uloga kamera kroz svjetske ratove, predstavljaju dio opće kulture koju bi svi trebali znati, naročito oni koji se bave medijima. Kroz navedeno se pokazuje kako su se uloga i društveni značaj medija kroz povijest višestruko transformirali, ali i vratili početnim vrijednostima. Ključne riječi: film, razvoj filma, filmski žurnal, rekonstrukcija vijesti 1. Razvoj filma Otkrićem filma značajno se promijenila spoznaja zbilje čovjeka ondašnjeg vremena i njegove okoline. Dolazi do poništenja istodobnosti za promatrača prvi put ljudi mogu vidjeti točno omeđene pojave s druge lokacije i iz drugoga vremena. U to vrijeme, godine 1895., otkriće i javna prezentacija filma bila je svojevrsna revolucija pojava koja do tada nije ni viđena ni predviđena. Primjerice, prigodom prve javne filmske projekcije, publici je prikazan film Dolazak vlaka u stanicu. U trenutku kada se na platnu pojavila slika vlaka koji se kreće prema stanici, publika je doslovce pobjegla iz dvorane misleći Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 71

74 da će ih taj vlak pregaziti. 1 Filmom je omogućena vremenska diskontinuiranost i skokovitost koja je već ranije definirana u fizici kao Einsteinova teorija relativnosti. Riječ film engleskog je podrijetla, a na hrvatski jezik prevodi se kao tanka opna, membrana ili vrpca. Naziv označava traku na koju su analogni uređaji snimali. Takva traka svima je već poznata iz analognih fotoaparata. Radi se o celuloidnoj traci premazanoj posebnom kemijskom supstancom koja se naziva selen, a takav spoj izrazito je osjetljiv na svjetlost. Cijeli se proces odvija na način da se traka nalazi u tamnoj kutiji te se, u kratkome vremenskom okviru od nekoliko stotinki, izloži svjetlosti koja dolazi kroz objektiv. Ono što se nalazi ispred objektiva, ocrta se na filmu, iz čega se kasnije u tamnoj sobi dobije negativ te se iz njega razvija pozitiv, odnosno fotografija ili više njih, koje se spoje u pokretnu sliku ili film. 2 Najjednostavnije rečeno, film predstavlja pokretne slike fotografije. 3 Cjelokupan proces moguć je zahvaljujući jednoj prirodnoj pojavi koja se naziva tromost ljudskog oka. Naime, ljudsko oko može registrirati promjenu od 12 do 14 različitih slika u jednoj sekundi, a tajna filma je u tome da oku predstavlja 24 ili više različitih slika u jednoj sekundi. Rezultat je stapanje slika u prividni pokret pri čemu se rađa film. Ova je pojava široj publici poznata kroz produkciju crtanih filmova za djecu. Tromost oka naziva se i manom oka, ali uistinu bi se trebala zvati fenomenom oka jer je omogućila tu divnu pojavu film koja pokreće cijeli moderni svijet. Iako je Leonardo da Vinci oko godine opisao i skicirao izgled camere obscure, prijenosnog kovčega koji je imao rupicu za prolaz svjetla, s pomoću koje bi se na drugoj strani projicirao objekt koji se nalazio ispred, 4 izumitelji filma su Francuzi braća August i Louis Lumière. Film je službeno rođen 28. prosinca u Parizu, kada su braća Lumière, u Indijskom salonu kavane Grand cafè, organizirali prvu javnu projekciju filmova koje su snimili. Tom prigodom prikazali su filmove zabilježene vlastitim izumom, kinematografom Izlazak radnika iz tvornice i Dolazak vlaka na stanicu. Osjećaji publike bili su pomiješani od straha, panike, do općeg oduševljenja i prihvaćanja filma kao revolucionarnog, do tada neviđenog otkrića. Nužno je istaknuti kako su ti prvi filmovi braće Lumière snimljeni u jednome kadru budući da je filmska montaža 5 nastala nešto kasnije. Kasnije su braća Lumière nastavili raditi na popularizaciji i razvoju filma, obučivši i unajmivši ljude koje su slali širom svijeta da za njih snimaju i prikazuju brojne filmove, koristeći pritom njihove kinematografe. Posebno je zanimljiva činjenica da svoj veliki izum kinematograf nisu prodavali, za razliku od drugih izumitelja sličnih uređaja 6, kao što je to činio Edison. Potrebno je spomenuti da je njegov uređaj imao veliku manu bio je namijenjen samo jednom gledatelju, a ne masi, dok su braća Lumière otkrili da se fascinantnost živih (pokretnih) slika uvećava kad je veliki broj gledatelja ujedinjen 1 Usp. LUJ TODOROVIĆ, Aleksandar: Umetnost i tehnologije komunikacija, Beograd, Multimedia i Clio, 2009., str Usp. isto, str ŠAGOLJ, Smiljko: Povijest filmskog i TV izvješćivanja II. prošireno izdanje, Split, HKD Napredak Split, 2011., str MIKIĆ, Krešimir: Film u nastavi medijske kulture, Zagreb, Educa, 2001., str Smisleno spajanje više kadrova u jednu filmsku cjelinu; proces nastajanja filmskog uratka 6 Usp. TUROW, Joseph: Mediji danas 2. (Uvod u masovne komunikacije), Beograd, Multimedia i Clio, str Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

75 istim događajem. 7 U ranoj fazi, odnosno fazi prvih filmskih koraka, snimale su se ulice i stvarni život brojnih europskih metropola kao što su Pariz, London, Beč, Pešta itd., koji su se potom prikazivali u drugim gradovima i selima, a uobičajeno mjesto prikazivanja tih filmskih projekcija bile su gradske kavana ili dvorane koje su mogle primiti veći broj zainteresiranih gledatelja. Kinematograf braće Lumière bio je ulazak u novo razdoblje masovne komunikacije posredovanjem pokretnih slika. 8 Film se definira kao živuće fotografije ili pokretne slike, a pokret, odnosno kretanje na grčkome jeziku je kineo, stoga je spajanjem ovih pojmova nastalo kino mjesto gdje gledamo blockbuster filmove, odnosno nastala je kinematografija kao cijela grana umjetnosti i industrije. Film može nevidljivo učiniti vidljivim, približiti daleko, povećati sitno, ubrzati ono što je sporo, usporiti brzo, kraj vratiti na početak. 9 Iako se tehnološki proces i okvir nastanka (snimanja i proizvodnje) filmova promijenio uslijed razvitka tehnologije, programski princip nije, on je i danas isti dobar, kvalitetan i kompozicijski uravnotežen snimljeni kadar, čak i cjeloviti film, nikada ne gubi svoju vrijednost niti zastarijeva, dapače, postaje klasik, što ističe Hrvoje Turković, tvrdeći da je filmski zapis nužno vremenski transsituacijski, tj. nije vezan ni za koju trenutačnu situaciju nego vrijedi za mnogo njih uzastopno i napreskokce Film u boji Boja snažno utječe na čovjekovo raspoloženje, a znanstveno je dokazano da hladne boje kao što su plava, zelena i njihove nijanse djeluju smirujuće, dok tople, odnosno vruće boje, kao što su crvena, žuta, narančasta i sl., djeluju uznemirujuće. Boje su snažni komunikacijski kanal i odatle nastaje želja da se puni spektar boja prenese i na film. Doživljaj gledanja filma u boji i u crnobijeloj tehnici zasigurno nije isti pojedini su filmski teoretičari dugo vremena zastupali tezu da je crnobijeli film umjetničkiji od filma u boji koji je običan i previše stvaran. Ako se već uspoređuje crnobijeli film i film u boji, tada se može reći da crnobijeli filmovi donose manje vizualnih informacija (detalja) od filma u boji, a to može imati za posljedicu da gledatelj biva više uvučen u priču filma, dijalog, psihologiju likova. No ta činjenica ipak je bila vidljiva u prvim danima filma u boji, kad se gledatelji još nisu privikli na svijet boje, dok danas filmove u boji doživljavamo kao nešto svakodnevno, gdje boja sasvim sigurno više nije ometajući čimbenik. 11 Prvi su filmovi bili sastavljeni tek od dvije glavne boje crne i bijele uz više nijansi sivih iz spomenutog crnobijelog spektra. Iako je to bio veliki nedostatak filma u projekciji stvarnosti, publika ga je zanemarivala usmjeravajući cijelu pozornost na princip i doživljaj prikaza žive slike, kakva god njezina kvaliteta bila. Kasniji tehnološki razvoj filma, kao što su izum filma u boji i zvuka, izazvali su odobravanje publike, ali bez ve- 7 Usp. ŠKRABALO, Ivo: 101 godina filma u Hrvatskoj, Zagreb, Nakladni zavod Globus , str Usp. ŠAGOLJ, Smiljko: Povijest, nav. dj., str Isto, str TURKOVIĆ, Hrvoje: Narav televizije, Zagreb, Meandarmedia, 2007., str MIKIĆ, Krešimir: nav. dj., str. 53. Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 73

76 likog oduševljenja kao što je izazvala sama pojava filma. Možda je tomu razlog što su prije izuma i konačnog standardiziranja boje i zvuka rađeni brojni pokusi pa je publika, na određen način, bila pripremljena za tehnološke inovacije koje slijede, za razliku od samoga filma koji je bio svojevrsni šok i revolucija nešto što ranije nije niti viđeno niti nagoviješteno! Od prvoga dana nastanka filma njegovi su tvorci nastojali učiniti korak dalje i filmu podariti boju, međutim, pokazalo se kako je to itekako zahtjevan proces. Prvi filmovi u boji nisu sadržavali spektar boja koji bi približno prikazao sliku onakvom kakvom je čovjek vidi u stvarnome životu bili su to tek filmovi u jednoj boji. Autori filma su crnobijelu filmsku vrpcu uranjali u kupku za toniranje i stvarali bi jednobojne filmove u plavoj, zelenoj, žutoj ili crvenoj boji. 12 Rezultat tog procesa je crnobijela slika s tonovima odabrane boje. S današnjeg vremenskog stajališta ovaj proces možda zvuči začuđujućim, ali je u praksi uspijevao pronaći svoju primjenu, primjerice noćne snimke tonirale su se plavom bojom, dnevne žutom i sl., stoga se razvijaju prve asocijacije koje su upućivale na određeno doba dana. Proces toniranja filmskih vrpci i time nastanka jednobojnih filmova utemeljio je Charles Pathé u Francuskoj i time započeo brojna kasnija istraživanja. Sljedeći tehnološki korak bio je proces tintiranja, odnosno ručnog nanošenja boja na filmsku vrpcu (sličice). Taj se proces sastojao od ručnog bojanja svakog pojedinačnog kvadrata (frame-a) 13 na filmskoj vrpci, u cijeli spektar željenih boja. Ako uzmemo u obzir činjenicu da se jedna sekunda filma sastoji od 24 kvadrata (frame-a) te malenu fizičku veličinu filma od nepunih 2,5 cm kvadrata po sličici, može se naslutiti količina posla i preciznosti koja je bila potrebna za izradu takvih filmova u boji. Proces se pokazao kao zahtjevan i dugotrajan jer je u proizvodnju uključivao veliki broj posebno vještih ljudi te je ubrzo bio napušten budući da je svaki metar filma bio svojevrsni pothvat. 14 Nakon procesa tintiranja, nastavljen je niz drugih eksperimenata, većinom neuspješnih, od snimanja kroz različite objektive i filtre do snimanja na tri odvojene filmske vrpce, pri čemu bi svaka bilježila različit spektar boja technicolor metoda. Kamere koje su snimale technicolor metodom bile su glomazne i bučne prilikom rada, stoga su predstavljale poteškoće u transportu, ali i nagovještavale svoju neuporabljivost budući da je u to vrijeme na pomolu bilo i standardiziranje snimanja originalnog zvučnog zapisa uz sliku. Konačno rješenje problema filma u boji nazire se tek od 1933., nakon što je mađarski kemičar Bela Gaspar uspio proizvesti filmsku vrpcu na kojoj se istodobno nalaze tri sloja koja su osjetljiva na crvenu, zelenu i plavu boju. Te tri boje nisu odabrane slučajno, već kao proizvoljno zapažanje sastavnog spektra boja od kojih se miješanjem mogu razviti druge nijanse. Zanimljivost je da se iz kasnijih medicinskih znanstvenih istraživanja oka dokazuje kako je unutrašnja površina oka prekrivena živčanim završetcima sa složenim sustavima živčanih vlakana povezanih s mozgom, od kojih prva vrsta reagira jačinu svjetlosti, tj. sve vide crno ili bijelo. Druga vrsta živčanih završetaka reagira na frekvenciju primljene svjetlosti, kroz jačinu frekvencije reagiraju na crvenu, zelenu i pla- 12 Usp. Isto 13 Frame okvir, kvadratić, ram; izraz engleskog podrijetla koji u filmu označava pojedinačni dio, zasebnu sličicu, na filmskoj vrpc 14 ŠAGOLJ, Smiljko: Povijest, nav. dj., str Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

77 vu boju, te istodobno razlikuju nijanse unutar navedenog spektra, dakle vide različite boje. 15 Već od počinje se snimati na filmskim vrpcama s kojih se reproduciraju sve boje vidljivog spektra, a filmsku prekretnicu predstavlja film u boji Becky Sharp, autora R. Mamouliana. 16 Tako je Bela Gaspar postavio temelje filma u boji, a proces se nazvao Gaspacolor i praktično se zadržao do izuma digitalnih kamera. Tehnički napredak i razvoj filma nikada nije prestao, te se u današnje vrijeme i dalje razvija pružajući svojoj publici oštriju, stvarniju i kvalitetniju sliku, sa superiornom kvalitetom zvuka. Osvrćući se na kazano, Josip Kanceljak povezuje tehnološki razvoj televizije sa zabavom i informacijama kao najpropulzivnijim granama zarade medijskih i elektroničkih tvrtki koje ulažu velika financijska sredstva u razvoj i promociju tehnologije televizijske opreme i prijamnika tzv. visoke rezolucije (HDTV), čija slika, sažeta na malom ekranu, odgovara kvaliteti projekcije 35-milimetarskog filma na velikom projekcijskom platnu u kinodvoranama Zvuk na filmu Zvucima motora Lindberghovog zrakoplova i stihovima jazz-glazbe Ala Jolsona u filmu Pjevač jazza, koji potpisuje A. Crosland, film za široke mase izlazi iz nijemog razdoblja Do tada film nije imao zvuk niti bilo kakav zvučni način zabilježbe tona uz sliku. Dodavanje elementa zvuka nijemom filmu značajnije je od nastanka filma u boji jer, uistinu, sa zvukom film dobiva potpuno novi kontekst i brojne mogućnosti. Primjerice, ako kadar prikazuje dnevnu prostoriju kuće, i ako tom kadru dodamo zvuk ton ženskog vriska, gledatelj će dobiti asocijaciju kako nešto nije u redu, možda je netko u opasnosti, dok će suprotan osjećaj, osjećaj topline i sigurnosti, gledatelj steći ako istom kadru dodamo zvučni zapis dječjeg ili pak smijeha odraslih osoba. Slika koju kadar prikazuje je neutralna, ali ton je zaslužan za ukupnu percepciju i ugođaj. Krešimir Mikić pojašnjava da je zvuk u filmu (govor, glazba, šumovi), uz pokret i boju, jedan od triju elemenata koji upotpunjuju realističnost filma. 19 Stoga element zvuka slijedi odmah nakon slike po informacijskoj sadržajnosti koju film pruža, što potvrđuje i Christian Metz koji je ustanovio pet glavnih kanala informacija na filmu, od kojih čak tri uključuju zvuk: vizualni prikaz, tiskani i drugi grafički prikazi, govor, glazba, buka, sporedni tonovi (šumovi), zvučni efekti. 20 Prije izuma zvuka film je s publikom komunicirao na više načina: tekstualnim zapisima koji bi se prikazivali na projekcijama prilikom smjene kadrova, 21 glazbom koju bi izvodili 15 Usp. KANCELJAK, Josip: Televizija u teoriji i praksi, Zagreb, Kasa elektronik, 1999., str Usp. MIKIĆ, Krešimir: nav. dj., str Usp. KANCELJAK, Josip: nav. dj., str Usp. Isto, str Usp. Isto, str Vidi. KANCELJAK, Josip: Televizija u teoriji i praksi, Zagreb, Kasa elektronik, 1999., str Za nepismene gledatelje na javnim projekcijama natpise je čitao najavljivač. Takav oblik informativnog proširivanja filma prvi je uveo Léon Gaumont u svojim filmskim žurnalima. Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 75

78 glazbenici tijekom projekcije filma usklađujući tempo, dinamiku i vrstu glazbe sceni koja se trenutno prikazuje i posebnim uređajima (napravama) koji su napravljeni tako da simuliraju pojave na ekranu. Ovi uređaji su bili posebno zanimljivi, za svoje vrijeme napredni, ali su ih mogle priuštiti rijetke projekcijske dvorane budući da su bili skupi. Oni su radili na principu da bi operater, pomoću uređaja, simulirao ton projicirane slike, primjerice trešnja lancima ozvučila bi lomove čaša, struganjem čeličnom četkom po praznoj limenoj posudi pravila bi se asocijacija vlaka u vožnji, posebne trube koristile bi se također prigodom dolaska vlaka na stanicu itd. Potrebno je vratiti se na spomenutu godinu i Charlesa Lindbergha jer je ostao zapisan u filmskoj povijesti kao sudionik prvoga zvučnog filma, prekretnice kada nijemi film napokon progovara. 22 Dana 20. svibnja 1927., američki pilot Charles Lindbergh priprema se za prvi prelet zrakoplovom preko Atlantika, 23 točnije od New Yorka do Pariza. Događaj polijetanja zrakoplova na pisti u New Yorku snimaju kamere filmske tvrtke Fox, ali uz sliku, prvi put u povijesti, snimaju i originalni zvučni zapis ton, odnosno buku motora zrakoplova. Zanimanje javnosti za taj događaj bilo je enormno, budući da je to bio prvi korak uspostave redovite zračne linije New York Pariz preko Atlantika. Filmska tvrtka Fox, uvidjevši priliku za veliki publicitet, pronicljivo je promovirala ton na filmu i uz Lindbergha osigurala globalnu promociju novog zvučnog filmskog razdoblja. Osim tehnoloških inovacija nekog medija, za ukupnu fazu inovacije značajne su marketinške inovacije koje će publici pokazati ono što isti medij uz tehnološki napredak nudi. 24 Tom prigodom ostvarena je poveznica u zračnom prometu između SAD-a i Francuske, ali i simbolična poveznica između mjesta rođenja filma (Pariza) i daljnjeg tehnološkog razvoja filma (New York). 4. Zabavna uloga filma Nakon prve javne projekcije filma u Indijskom salonu Grand caffe-a u Parizu, film je postao dio programa putujućih cirkusa, a njegova je uloga bila zabaviti publiku. Prikazivao se između žonglerskih točaka i točaka sa životinjama i bio je tek sporedna, ali zabavna stvar. Nakon početne euforije filmova Izlazak radnika iz tvornice i Dolazak vlaka na stanicu, nitko nije znao što bi radio ili uradio s filmom. Teme jurećeg vlaka, izlaska radnika iz tvornice, zajutrak djeteta i ulice europskih metropola, ubrzo su dosadile publici. Filmu tada nitko ne jamči uspješnu budućnost; već u početku se čini da su mu popularnost i vrijeme prošli brzo, a ostavljaju ga čak i njegovi tvorci braća Lumière. Ivo Škrabalo navodi da sama obitelj Lumière dosljedna svojoj nevjerici u komercijalnu budućnost filma, prestaje proizvoditi filmove već i povlači se u proizvodnju kinematografske tehnike Usp. ŠAGOLJ, Smiljko: Povijest, nav. dj., str Iako je u filmskim žurnalima i brojnim zapisima navedeno kako je Charles Lindbergh bio prva osoba koja je preletjela Atlantik, to nije točno. Prvi prelet preko Atlantika napravili su 1919., čak osam godina ranije, Englezi John Alckok i Alfred Broman preletjevši Atlantik od Amerike do Irske, no to nisu snimile kamere stoga je rijetko znana informacija, što potvrđuje nepisano pravilo da ono što nije snimljeno nije se ni dogodilo. Unatoč navedenom Charles Lindbergh ostaje zapisan u povijesti filma kao sudionik prvog zvučnog filma i kao utemeljitelj prve zračne linije između Francuske i SADa. 24 Usp. POTTER, James W.: Medijska pismenost, Beograd, Biblioteka Multimedia i Clio, 2008., str ŠKRABALO, Ivo: nav. dj., str Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

79 U očima svojih tvoraca, braće Lumière, film je, od svoga nastanka 1895., u iduće tri godine bljesnuo i ugasio se kao meteor, no plamen je nastavio titrati kod brojnih filmskih zanesenjaka od kojih prednjači Georges Meliés, Parižanin, potomak obitelji proizvođača cipela, koji se nakon kratkotrajnog oponašanja Lumièreovih faktografskih tema okreće fabuli, mašti i triku. 26 Trenutni zastoj u kreativnim idejama i temama bio je ujedno i pokretač novog pristupa filmu koji će poslužiti kao novi tip zabave. Meliés je unaprijedio brojne tehničke i narativne elemente filma, postavio temelje specijalnih efekata i filmske montaže koja omogućava da se, spajanjem dvaju ili više kadrova, filmom priča priča. Ranije se bavio cirkuskom magijom i trikovima te je vjerovao da se montažom stvara iluzija koja upravo predstavlja snagu onoga što će biti nazvano filmom. 27 Motiv svih postupaka bio je zabaviti publiku, što je film i uspijevao zahvaljujući Meliésu koji je imao veliku sposobnost preobraziti stvarnost do te mjere da su ga zvali mađioničarom kinematografije (Cinema Magician). Brojni filmski stvaratelji slijedili su trend zabave, nakon čega je film privukao novu masovnu publiku, što je u konačnici rezultiralo razdobljem koji se naziva zlatnim dobom filma. 28 Iako je Meliés praktično vratio film iz mrtvih obogativši ga zabavnom ulogom čime je privukao velike mase, a upravo su mase ključne u opstanku nekog medija, njegovu ulogu ipak bi bilo nepravedno gledati samo kroz zabavni faktor. U svome radu Meliés je uspostavio i te kako bitne buduće standarde i filmske smjernice koje su slijedili brojni poznati filmaši koji su dolazili u kasnijim razdobljima, stoga su nerijetko isticali da su od Meliésa naučili sve što znaju o filmu. 29 Meliéseovi filmovi nisu samo bezazlene fantazije koje nam pružaju mogućnost da na trenutak pobjegnemo od surove stvarnosti. Oni su puno više od toga. U njima se prvi put javljaju bitne komponente od kojih će, s vremenom, nastati jezik pokretnih slika, kao što su montaža, ritam, dubinski mizanscena, balansiranje između naracije i simboličkog spektakla. 30 Zabavna uloga filma pokazala se kao nezamjenjiv i najbrže rastući faktor u filmskoj produkciji od samog nastanka filma pa sve do danas jer je stvarni svijet i život ionako težak i sumoran, a nakon napornog dana publika u filmu traži utjehu i zabavu, odnosno bijeg od svakodnevnice. 5. Obrazovna uloga filma Obrazovnom ulogom film konačno izlazi iz sjene zabave i započinje svoju praktičnu i ozbiljniju primjenu, počinje se koristiti za masovno širenje znanja i bilježi velike uspjehe kao prvi medij u povijesti koji je korišten u obrazovne svrhe. Vjekoslav Majcen pojašnjava da se obrazovna uloga filma ostvaruje izborom odgojnih i obrazovnih sadržaja i tema koji se javljaju već u rano doba razvitka kinematografije, a nastavljena je u sklopu zasebnog dijela kinematografije s posebnom organizacijom proizvodnje i distribucije obrazovnih filmova. 31 Odgaja brojne generacije djece u intelektualce, pomaže u opi- 26 Isto 27 BRIGGS, Asa, BURKE. Peter: Društvena istorija medija, Beograd, Multimedia i Clio, 2006., str Usp. Isto, str Vidi LUJ TODOROVIĆ, A.: Umetnost, nav. dj., str Isto, str Usp. MAJCEN, Vjekoslav: Obrazovni film: pregled povijesti hrvatskog obrazovnog filma, Zagreb, Hrvatska kinoteka, 2001., str Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 77

80 smenjavanju, učenju opće kulture te promicanju zdravstvene njege i čistoće. Primjerice, u Hrvatskoj obrazovnu ulogu filma ispunjava Hrvatska škola narodnog zdravlja zahvaljujući vizionarskim idejama dr. Andrije Štampara, snimajući filmove koji su imali cilj podizanja zdravstvene naobrazbe širokih masa, ponajprije onih najzaostalijih koji su bili udaljeni od glavnih gradova i živjeli na selu. Dr. Andrija Štampar bio je uvjeren da je film, odnosno živa slika, najuspješnije i najuvjerljivije sredstvo za prenošenje obrazovnih sadržaja. 32 Bio je u pravu jer su filmovi o njezi bolesnika i novorođenčadi rezultirali padom smrtnosti novorođene djece u najranijem dobu nakon poroda. Naime, on je u svojim filmovima posebnu pozornost posvetio općoj higijeni i praktičnim savjetima kako je održavati. Dr. Štampar prve je obrazovne filmove o spomenutoj medicinskoj njezi, malariji, tuberkulozi, štetnostima alkohola, itd. uvezao iz stranih zemalja (Amerike, Njemačke i Francuske), ali publika na njih nije pozitivno reagirala budući da su bili namijenjeni gledateljima drukčijeg mentaliteta. Dr. Štampara ponukalo je to na proizvodnju domaćih obrazovnih filmova čime je ostvario veliki uspjeh, ali i potaknuo domaću filmsku scenu na razvoj. 33 Stanje na svjetskoj filmskoj sceni bilo je slično: snimao se i proizvodio veliki broj obrazovnih filmova s mnoštvom tema i primjena te je svatko mogao pronaći nešto po svom ukusu, a pokretna slika učinila je film nezamjenjivim obrazovnim sredstvom koje se i do današnjih dana koristi kao najutjecajniji didaktičko-metodički obrazovni pristup. Imajući na umu navedene činjenice, Majcen izvodi definiciju obrazovnog filma da je to djelo koje svojim sadržajem i izvedbom prenosi određene vizualno predstavljene podatke gledateljima s ciljem da djeluje na postojeće stanje znanja i utječe na stvaranje novih znanja, vještina i navika kod gledatelja. 34 Ulogu obrazovnog filma danas dijelom preuzima dokumentarni film koji se formira kao zaseban rod/vrsta unutar filmske industrije. Za razliku od visokobudžetnih holivudskih i sličnih produkcija, dokumentarni film moguće je napraviti jednako kvalitetno i sa znatno manjim produkcijskim troškovima zahvaljujući razvoju tehnologije i lakoj dostupnosti kvalitetne filmske opreme. U tome i jest ostala čar dokumentarnog filma i poveznica s prvim obrazovnim filmovima, a to je da je na taj način ostao dostupan širokim masama u zabilježbi i daljnjoj diseminaciji znanja kao temeljnih društvenih vrijednosti. Tvrtka Pathè, jedna od najutjecajnijih proizvođača filmova iz početka 1900-ih, u svojoj reklamnoj brošuri znakovito je predvidjela veliki potencijal filma u kulturnom, a posebice u obrazovnom smjeru, ističući da će film biti kazalište, časopis i škola sutrašnjica Informativna uloga filma Naš je naraštaj prvi u povijesti koji može gledati svoju prošlost kroz pokretne slike kada god želi, budući da ima i filmske arhive, filmske žurnale i dnevnike, kao pohranjeno kolektivno povijesno pamćenje. Na filmu su sačuvani svi važni događaji iz svijeta 20. stoljeća te svatko može vidjeti prošlost na živoj slici. Pravo na važnu ulogu kao što je informiranje javnosti film dobiva tek nakon što je savladao sve prethodne izazove, uspone i padove. Kroz svoju raniju zabavnu i obrazovnu ulogu, film je formirao kritičnu 32 Usp. ŠKRABALO, Ivo: nav. dj., str Usp. isto, str Usp. MAJCEN, Vjekoslav: nav. dj., str Usp. isto, str Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

81 masu, odnosno veliku publiku, a prema tržišnim zahtjevima, potrošač je glavna karika i pokretač proizvođača. Prije nego što je film preuzeo primat u informiranju javnosti, vladali su tisak i radio, ali publika je tražila pokretnu sliku bila je razmažena filmom te film konačno dobiva novi zadatak, odnosno novi izazov. Značaj točnih, novih, provjerenih informacija u društvu s kraja 19. stoljeća počinje se ozbiljno shvaćati, posebice u sektoru industrije. Traži se medij koji će publici pružiti veću vjerodostojnost, a film se doima idealnim jer se ipak najviše vjeruje vlastitim očima Rekonstrukcija događaja/vijesti Filmske su kamere snimile mnoštvo događaja, ali koliko god bi se filmaši trudili, nikada ne bi stigli snimiti baš sve što je publika htjela vidjeti, a to je istinito i danas jer jednostavno ne postoji dovoljan broj kamera da se prati svaki događaj, odnosno svaka vijest. Preuzevši informativnu ulogu, film je također preuzeo veliku odgovornost prema publici, a to je biti na poprištu svih važnih događanja, predvidljivih, ali i nepredvidljivih (iznenadnih), koja su upravo i najzanimljivija, najtraženija i najgledanija. Publika nije trpjela opravdanja da se nešto nije stiglo snimiti, jednostavno je htjela sve vidjeti na pokretnoj slici, što je filmaše stavilo na velike muke i pod veliki pritisak hoće li opravdati povjerenje koje je publika bezrezervno pružila filmu da ju informira o važnim, aktualnim i zanimljivim događajima. Nepredviđeni su se događaji na radiju mogli prepričati uz dramaturgiju s dodavanjem zvučne podloge i povezane glazbe. U tisku su se mogli naknadno nacrtati, odnosno vizualizirati, no film se suočio s problemom. Što je preostalo filmu da opravda svoje postojanje kao konkurentnog informativnog rivala? Filmaši su se dosjetili: zašto pak i oni ne bi rekonstruirali i naknadno snimili događaje za koje vlada veliko zanimanje javnosti? Izravan povod bio je nesretan događaj, požar u čikaškom kazalištu Iroquois, 30. prosinca 1903., pri kojemu je smrtno stradalo više od 600 ljudi. Velika tragedija izazvala je veliko zanimanje javnosti; tisak je obilovao crtežima i skicama, radio zvukovima vatre i ljudskih krikova, dok je film krenuo u novi pohod naknadno rekonstruira cjelokupan događaj, s jednakom kulisom, velikim brojem glumaca i statista te mnoštvom specijalnih efekata. Rekonstrukcija događaja/vijesti je uspjela u potpunosti. S kojim je žarom sve napravljeno, govori podatak da je prilikom snimanja ozlijeđen veliki broj statista i glumaca. Iako zna da je događaj rekonstruiran (odglumljen, nije stvaran), publika je oduševljena, 37 a film kreće u nove pohode dok filmske tvrtke zadovoljno trljaju ruke jer im se ukazala nova prilika za zaradu. Nakon Chicaga svijet je obišla vijest o atentatu na srpskoga kralja Aleksandra Obrenovića i kraljicu Dragu u Beogradu Ne mareći za cijenu ulaznica, filmska je publika željela vidjeti brutalno ubojstvo kraljevskog para u kinima. 38 Stuart Price na takvim slučajevima dokazuje kako film nudi zadovoljstvo promatraču koje opisuje kao skopofiliju, što nije jednostavno opisati, ali se može objasniti nekom vrstom voajerizma ili promatranja drugih u nevolji. 39 Vijest je rekonstruirana toliko vješto, korištenjem originalnih i umetnutih kadrova i tonova, da su oboreni svi dotadašnji rekordi gledanosti. Iako je 36 Usp. BRIGGS, Asa, BURKE. Peter: Društvena, nav. dj., str Vidi ŠAGOLJ, Smiljko: Povijest, nav. dj., str Isto, str PRICE, Stuart: Izučavanje medija, Beograd, Multimedia Clio, 2011., str Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 79

82 rekonstrukcija događaja ponekad bila izrazito zahtjevan i skup pothvat, filmaši nisu bili skeptični glede pronalaska i ulaganja financijskih sredstava za izradu rekonstruiranih vijesti jer, kako navodi Aleksandar Luj Todorović, otkada je ostvaren prvi prihod na filmovima, počinju velika financijska ulaganja u filmsku industriju što ju, u konačnici, svaki dan čini sve jačom i utjecajnijom. 40 Rekonstruirali su se brojni događaji, atentati, otmice, razbojništva itd., uglavnom sve što je publika tražila. Tom prigodom na scenu dolaze brojni amaterski glumci koji kasnije razvijaju svjetske filmske karijere, dok rekonstruirani događaji/vijesti postavljaju nove informativne standarde filma stvarajući uvjete za nastanak filmskih žurnala Filmski žurnal Filmski žurnal (filmske novosti, newsreel) praktična je prekretnica kada film preuzima informativnu ulogu u integralnom smislu riječi i postavlja temelje današnje televizije, tj. televizijskog novinarstva jer prikazuje stvarni svijet, a ne rekonstruirani događaj. Filmski žurnali su emisije koje su se sastojale od deset do petnaest snimljenih i naknadno montiranih društvenih događaja i pojava. Prikazivali su se u specijaliziranim kinodvoranama koje su se najčešće nalazile u blizini kolodvora, budući da je na tim mjestima bio veliki broj ljudi i najveća cirkulacija prometa. 41 Filmski žurnali su postavili temelj današnjim televizijskim dnevnicima u programskom i žanrovskom usmjerenju jer su prikazivali stvarno okružje, predstavljali su ljudsko djelovanje i ljudska bića, živote i aktivnosti pojedinaca. 42 Izumitelj filmskog žurnala je Francuz Charles Pathè koji je osmislio filmski žurnal kao deset do petnaest aktualnih i važnih događaja koji bi se sastavili u jednu emisiju, te prikazivali publici cijelog svijeta na javnim projekcijama. Koliko je Pathèu bilo važno da filmski žurnali dosegnu do svakog dijela svijeta i publike koja ga želi gledati, govori podatak da je u Zagrebu, u studenom 1906., uz pomoć svojih putujućih kinematografa, otvorio filmsku dvoranu Pathè, tek dvije godine nakon etabliranja filmskog žurnala kao relevantnog medija. 43 Filmski žurnal bio je velika novina jer je publici pružao relevantne i aktualne informacije o stvarnim događajima, za razliku od bilo koje vrste filma koji je prikazivao imaginarni svijet, imaginarne osobe, događaje i sl. 44 Nedugo nakon Pathèa, filmske žurnale počeo je proizvoditi i Léon Gaumont, također Francuz, vješt u preciznim mehaničkim poslovima, a kasnije će se pokazati vještim u poslovanju i širenju vlastitog filmskog biznisa. Na tržište filmskih žurnala ušao je na velika vrata, prvi snimivši proglašenje Republike Portugal 16. listopada i ponudivši specijalno izdanje filmskog žurnala isključivo namijenjeno ženama. 45 Postigao je veliki marketinški uspjeh i automatski stekao veliku publiku i potporu za nastavak rada. Danas ove dvije tvrtke Pathè i Gaumont zajednički posluju i posjeduju najbogatiju filmsku arhivu na svijetu, od neprocjenjive vrijednosti, koja se sastoji od filmskih žur- 40 Usp. LUJ TODOROVIĆ, Aleksandar: Umetnost, nav. dj., str Usp. BRIGGS, Asa, BURKE. Peter: nav. dj., str Usp. PRICE, Stuart: nav. dj., str Usp. MIKIĆ, Krešimir: nav. dj., str Usp. CAZENEUVE, Jean: Sociologija radio-televizije, Beograd, Beogradski izdavačko-grafički zavod, 1976., str Usp. BRIGGS, Asa, BURKE. Peter: nav. dj., str Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

83 nala, dokumentarnih filmova, nijemih filmova, prvih filmova u boji i mnoštva pokretnih slika koje su trajno zadužile kolektivno čovječanstvo i elektroničke medije. Pathè i Gaumont napravili su put i odredili smjer filmskom žurnalu koji je krenuo iz Francuske, ali nije prošlo dugo vremena do odgovora s druge strane Atlantika gdje filmske žurnale počinje proizvoditi Fox Movietone i također bilježi velike uspjehe. Godine već djeluje Daily Mail, proizvodeći filmske žurnale za britansko tržište, da bi, nedugo nakon toga, godine, u suradnji s tvrtkom Fox Movieton, pokrenuo novi zajednički produkcijski pothvat osnovavši British Movietone News, novu tvrtku za proizvodnju i distribuciju filmskih žurnala. 46 Briggs i Burke navode kako je ova moćna petorka vladala medijskim prostorom svijeta i imala veliki utjecaj, proizvevši ukupno u prosjeku više od 520 filmskih žurnala godišnje. 47 Filmski žurnal i Olimpijske igre svoj uspjeh duguju jedno drugome. Prve Olimpijske igre iz i bile su jedva zapažene. Nazočio je maleni broj gledatelja te su tribine bile prazne. Iako su bile neslužbene, Olimpijske igre privukle su značajnu pozornost i publike i kamera filmskih žurnala zbog toga što su na njima žene prvi put punopravno nastupale i natjecale se. Veliki dio publike nije uspio vidjeti natjecanje jer nije bio prisutan, ali je imao priliku naknadno gledati snimke filmskih žurnala i to s velikim zanimanjem budući da se proširila vijest o prvome ženskom natjecanju. Filmski je žurnal izazvao opće zanimanje za Olimpijske igre kao događaj, te se u tom trenutku upravo i formirao kao informativni medij. Šagolj tvrdi da već od sljedeće Olimpijade Olimpijske igre postaju važan događaj budući da je priloge filmskih žurnala gledao cijeli svijet. 48 Idućih godina kamere filmskih žurnala prate većinu važnih društvenih događaja, ali i onih za koje se osjetilo da postoji zanimanje publike. Filmski su žurnali tako pratili velike pariške poplave, proglašenja republika, veliki štrajk željezničara i studentsku povorku (prosvjede) koji su se dogodili u Parizu Ipak praćenje društvenih sukoba, štrajkova i sličnih događaja tvorcima filmskih žurnala predstavlja poteškoće jer ih dovodi u konflikte s vladajućim elitama, stoga se takve teme diskretno se odbacuju dajući više prostora informativno/zabavnim temama, razbojništvima, pljačkama i zabranjenim dvobojima s mačevima i revolverima. Razvoj zrakoplova i brojne pilotske akrobacije od kojih zastaje dah, itekako su materijal vrijedan snimanja pa nakon olimpijskih igara svoju ljubav filmski žurnal nastavlja sa zrakoplovima i drugim zračnim izumima. Iz navedenih pojava može se konstatirati kako je estradizacija filmskih ekrana prisutna od najranijih dana kada je film kročio u informativnu misiju. Vijest o potonuću najvećeg, najmoćnijeg i najbržeg nepotopivog prekooceanskog broda Titanica s 1513 smrtno stradalih osoba, zatekla je cijeli svijet 14. travnja Tiskovine su obilovale brojnim fotografijama Titanica i ilustracijama potonuća, dok filmski žurnal nije imao ništa; niti kadra Titanica, ni bilo što čime je mogao opravdati svoje postojanje kao informativnog medija pred publikom koju je razmazio filmom. Stvara se panika najvećih razmjera u redovima industrije filmskih žurnala jer je vladalo mišljenje da ih ništa ne može zateći nespremne, no ipak je na pomolu bila velika profesionalna sramota. 46 Usp. isto 47 Usp. isto 48 ŠAGOLJ, Smiljko: Povijest, nav. dj., str. 60. Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 81

84 Po svaku se cijenu tražilo rješenje, posezalo se za arhivskim kadrovima sličnih brodova, kadrovima glavnog kapetana Titanica, kapetana Smitha (snimljenih prilikom druge službe na drugim brodovima), publici se prikazuju (podvaljuju) krivotvoreni kadrovi Titanica Filmski žurnali prave izvješća sastavljena od arhivskih kadrova predstavljajući ih publici kao stvarne kadrove Titanica, vješto koristeći krupne kadrove dijelova sestrinskog broda Brittanice, i u filmsku priču dodaju aktualne kadrove mnogobrojnih obitelji i rodbine koji čekaju vijesti o najmilijima ispred tvrtke koja je bila vlasnik Titanica. Publika je ubrzo otkrila pokušaj prijevare pa su filmski žurnali pretrpjeli veliku sramotu i uvrede. 50 Na gorak su način naučili najvažniju lekciju u medijima koja naglašava da se gledatelja nikada ne smije varati iako je, kako podsjeća Šagolj, profesionalna sramota ostala kao primjer budućim medijima Kamere na prvim crtama sukoba Rat je najgora stvar koja se može dogoditi državi i njezinim žiteljima, ali nažalost, ponekad su to nezaobilazni scenariji, kada ne prevlada razum, u utvrđivanju državnih granica, društvenih uvjerenja i sloboda. Prva žrtva svakog rata biva istina te je upravo zbog toga to vrijeme kada je svaka informacija važna, kada se nijedan snimljeni kadar ne propušta, kada su mediji od ključne važnosti u prenošenju provjerenih, točnih i aktualnih novosti rekli bismo u bespogovornoj službi javnosti. Upravo se tu nazire, upozorava Ennio Remondino (jer snimljena slika postaje sublimacija rata najbolji alat za potvrđivanje ili uništavanje osnovnih razloga sukoba) instrument za veličanje njegovih etičkih i humanitarnih vrijednosti (ili laži), za naglašavanje primjerenosti nekog čina. 52 Uzrok problema, otkriva Daniel Korni, između ostaloga, leži u krhkoj neovisnosti novinara (snimatelja) s različitim nositeljima vlasti, propustima u neprovjeravanju informacija uslijed žurbe za objavom i miješanja slobode izražavanja (koja pripada svima) i slobode medija (koja pripada samo nekima). 53 Pokazat će se da ovi problemi postoje od najranijih filmskih i medijskih praćenja prvih crta bojišnica. Iako su kamere filmskih žurnala uživale veliku slavu te bile prvi filmski svjedoci meksičke revolucije, pobjede i pada Pancha Ville, velikog junaka filmskih žurnala, 54 okolnosti i mogućnosti za snimatelje u Prvome svjetskom ratu ipak se mijenjaju. Godine u tijeku su pripreme za veliki sukob između saveza država Antante i Središnjih sila koji 49 Vidi BOTTOMORE, Stephen: The Titanic and the silent cinema, East Sussex UK, The Projection Box, 2000., str Isto, str Usp. ŠAGOLJ, Smiljko: Povijest, nav. dj., str REMONDINO, Ennio: Televizija ide u rat, Beograd, Biblioteka Multimedia i Clio, 2002., str Usp. CORNU, Daniel: Etika informisanja, Beograd, Clio, 1999., str Pancho Villa bio je vođa meksičkih pobunjenika koji su se borili za vlast u Meksiku u razdoblju od godine. Uvidjevši moć filmskih žurnala kod afirmiranja pozitivnog javnog mišljenja potpisao je ekskluzivni, i prvi ugovor ovakve vrste, s američkom tvrtkom za proizvodnju filmskih žurnala Mutual Films Corp. kojim navedenoj filmskoj kući ustupa sva prava i mogućnosti za snimanje i prikazivanje njegovih ratnih pohoda. To se pokazao kao ugovor koji je odnio veliki broj nepotrebnih života budući su se akcije morale voditi po danu kako bi bilo dovoljno svijetlosti za kvalitetne snimke kamera, što je za to vrijeme bilo neuobičajeno. Povijest se poigrala s Panchom Villom, izgubivši posljednju od mnogobrojnih bitki, sve snimke njegovih pobjeda bivaju uništene, a jedina snimka koja se i danas čuva jeste ona koja prikazuje njegovu predaju neprijateljskim snagama. 82 Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

85 je odnio više od 40 milijuna života. U Njemačkoj se provodi mobilizacija i ratna obuka civila dok sve snimaju Pathèove kamere filmskih žurnala podrijetlom iz Francuske, najvećeg protivnika Njemačkog saveza. U to vrijeme, Njemačka nije imala vlastitu proizvodnju filmskih žurnala, stoga je tolerirala prisutnost neprijateljskih kamera, ali samo dva tjedna nakon službenog početka rata. Brojni su snimatelji uspjeli pobjeći, a oni koji su ostali, bili su zatočeni, da bi kasnije pomogli u osnivanju Njemačkog filmskog žurnala jer su Nijemci shvatili važnost propagande u ostvarivanju vojnih ciljeva. 55 U jeku ratnih pohoda Francuzi svojim filmskim žurnalima dopuštaju snimanja borbi, ali uz velike administrativne i birokratske prepreke i s velikih udaljenosti. Vojni zapovjednici ubrzo donose odluku o potpunom uklanjanju snimatelja s borbenih položaja, čak i s velike udaljenosti, uz obrazloženje da bi neprijatelji mogli otkriti kakva oružja i taktiku koriste. Smiju se snimati samo vojne vježbe i druge aktivnosti koje nisu ni blizu zanimljive kao borbe. Šagolj naglašava da je cenzura bila veoma stroga i obuhvatna, 56 što potvrđuje i Remondino riječima da generali sanjaju da im se novinari ne vrzmaju unaokolo 57 istražujući raspoloženje prema kamerama u britanskim vojnim redovima. Nije trebalo proteći puno vremena da se shvati kako uloga filmskih žurnala u javnosti i njihova prisutnost na bojišnici ne smije biti prepuštena inerciji, nego se netko time mora ozbiljno baviti. Tako s aktivnim radom počinje i prvi britanski odbor cenzora koji je, doduše, osnovan nešto ranije, u Londonu. 58 Sva grozota Prvoga svjetskog rata izostala je s ekrana filmskih žurnala saveza država Antante, a umjesto toga snimatelji su u pozadini snimali vojsku uredno odjevenu, začešljanu, obrijanu, uspravnu u hodu i s visokim moralom, gdje se pobjeda čini izvjesnom s idućim danom. Donesena je odluka da se ne smije prikazati ništa što bi majke moglo natjerati u plač i da se pozitivan stav javnosti spram rata mora održati. Moraju se opravdati golema financijska sredstva koja se izdvajaju za ratovanje. Također su izostale snimke neprijateljskih vojnika, osim u poziciji zarobljenika, kada su prikazivani uredno odjeveni, s izobiljem kruha i vode kao osnovnim životnim namirnicama, gdje je cilj bio prikazati domaću vojsku humanom, premda to nije bio odraz stvarnosti. Osim toga, potajno su se nadali da neprijatelj gleda snimke humanog postupanja s ratnim zatvorenicima, što bi ih potaknulo da ne budu grubi prema onima koje su oni zatočili. Uz navedeno, prikaz neprijateljskih vojnika često bi izazvao negodovanje publike što bi kulminiralo nemirima i uništavanjem projekcijskih dvorana filmskih žurnala. 59 Filmski žurnali u Prvome svjetskom ratu rade pod punom kontrolom vojske i cenzora: svaki detalj mora biti u skladu s ratnom propagandom, ne smije se vidjeti niti jedna kapljica krvi ili mrtvo tijelo, da bi, u konačnici, došlo do osnivanja vojnog filmskog žurnala 1916., koji je prikazivao vojne vježbe, parade, mimohode, posjete stranih časnika, postrojavanje vojnih jedinica, itd. 60 O problemu velike medijske cenzure tijekom Prvoga svjetskog rata piše i Giovanni Goccini, dokazujući da ona nije utjecala samo na filmske žurnale već i na druge medije, misleći na radio i tisak, te ističe kako je novinarima tog vremena bilo 55 Usp. ŠAGOLJ, Smiljko: Povijest, nav. dj., str Isto, str REMONDINO, Ennio: nav. dj., str Usp. BRIGGS, Asa, BURKE. Peter: nav. dj., str Usp. ŠAGOLJ, Smiljko: Povijest, nav. dj., str Vidi isto, str Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 83

86 iznimno teško raditi jer cenzura uvedena zbog ratnog stanja ograničila je novinarima manevarski prostor u lovu na vijesti. 61 Nakon završetka Prvoga svjetskog rata, počinju nemiri u Španjolskoj. Na obzoru je građanski rat, a vojska predvođena s generalom Joséom Sanjurjom pokušava izvesti državni udar protiv legalno izabrane vlade. Prvi hitci ispaljeni su 17. srpnja 1936., 62 no ono što taj rat čini drukčijim od drugih jest nesmetana prisutnost kamera na svim dijelovima bojišnice cenzura apsolutno ne postoji. Snimatelji filmskih žurnala pohodili su i snimali s obje strane ratne linije te slali materijale za filmske žurnale diljem svijeta. Prvi put na snimkama su se vidjele grozote rata, tisuće mrtvih tijela, razrušene povijesne jezgre gradova, stvarne akcije vojnih operacija itd. Godine počinje novo krvoproliće, naime 1. rujna započinje Drugi svjetski rat međunarodni sukob u kojemu sudjeluju sve države koje su tada postojale. Osim što je zapamćen kao znatno razorniji od Prvoga, Drugi svjetski rat također snimaju kamere filmskih žurnala, uz djelomičnu cenzuru, prije svih najjačih filmskih stožernih sjedišta Francuske i Amerike, dok su drugi neovisni filmaši zabilježili strahote rata, razaranja i masovne žrtve brojnih zaraznih bolesti. U Drugome svjetskom ratu filmski žurnali doživjeli su sve od potpunog izostanka cenzure do grubog iskrivljivanja činjenica i manipulacije javnosti. Ipak, u cijelom tom profesionalnom uzburkanom moru nazirao se svjetionik istine, a on predstavlja sve one filmske žurnale koji nisu bili ni pod kojom vrstom pritiska prikazivali su istinu. Većinom su to bili pojedinci (snimatelji) ili malene produkcijske kuće filmskih žurnala koje su financirale tajne mecene, predani borbi za istinu. Kamere filmskih žurnala snimile su i najveću tragediju u ljudskoj povijesti, strašne koncentracijske logore i masovne grobnice njemačke vojske u kojima su mučki pogubljeni milijuni ljudi, brojne obitelji i nedužna djeca, bile su to nezapamćene snimke stravičnih prizora na sramotu i osudu svih koji su sudjelovali u tim paklenim radnjama. Informativna uloga filma označila je njegov vrhunac i postavila temelje za televiziju te preobrazila informativnu medijsku sliku pokrenuvši eru elektroničkih medija. Kazano potvrđuje i Lev Manovich riječima da nas je sve upravo film pripremio za nove medije koji dolaze, 63 stoga poznavanje filma treba uzeti kao glavno polazište prilikom bilo kakvog proučavanja novih medija. 61 GOZZINI, Giovanni: nav. dj., str Usp. MATKOVIĆ, Blanka, Svjedočanstva o Dalmatincima u Španjolskom građanskom ratu, u:, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru br. 54., Zagreb Zadar, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, 2012., str Usp. MANOVICH, Lev: Jezik novih medija, Beograd, Multimedia i Clio, 2015., str Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

87 IZVORI: BOTTOMORE, Stephen: The Titanic and the silent cinema, East Sussex UK, The Projection Box, BRIGGS, Asa, BURKE. Peter: Društvena istorija medija, Beograd, Multimedia i Clio, CAZENEUVE, Jean: Sociologija radio-televizije, Beograd, Beogradski izdavačkografički zavod, CORNU, Daniel: Etika informisanja, Beograd, Clio, KANCELJAK, Josip: Televizija u teoriji i praksi, Zagreb, Kasa elektronik, LUJ TODOROVIĆ, Aleksandar: Umetnost i tehnologije komunikacija, Beograd, Multimedia i Clio, MAJCEN, Vjekoslav: Obrazovni film: pregled povijesti hrvatskog obrazovnog filma, Zagreb, Hrvatska kinoteka, MANOVICH, Lev: Jezik novih medija, Beograd, Multimedia i Clio, MATKOVIĆ, Blanka, Svjedočanstva o Dalmatincima u Španjolskom građanskom ratu, u:, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru br. 54., Zagreb Zadar, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, MIKIĆ, Krešimir: Film u nastavi medijske kulture, Zagreb, Educa, POTTER, James W.: Medijska pismenost, Beograd, Biblioteka Multimedia i Clio, PRICE, Stuart: Izučavanje medija, Beograd, Multimedia Clio, REMONDINO, Ennio: Televizija ide u rat, Beograd, Biblioteka Multimedia i Clio, ŠAGOLJ, Smiljko: Povijest filmskog i tv izvješćivanja II. prošireno izdanje, Split, HKD Napredak Split, ŠKRABALO, Ivo: 101 godina filma u Hrvatskoj, Zagreb, Nakladni zavod Globus TURKOVIĆ, Hrvoje: Narav televizije, Zagreb, Meandarmedia, TUROW, Joseph: Mediji danas 2. (Uvod u masovne komunikacije), Beograd, Multimedia i Clio, Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 85

88 Rosanna BIASIOL BABIĆ, prof. UDK :3/5]:373.3(497.5 Vodnjan) 069:502]:37( ) ( ) Stručni članak Vrednovanje lokalne tradicije i didaktički projekti Primjer dobre prakse iz zavičajne nastave U današnje vrijeme kada se kurikularnom reformom suvremenog odgoja u Republici Hrvatskoj nastoji stvoriti Školu za život, novu kvalitetnu školu po mjeri učenika, i kada škola mora biti sve više poticajna, kreativna, stvaralačka, zavičajna nastava postaje nezaobilazna i neophodna. Također, u doba globalizacije, zastupljene su sve više multikulturalnost i interkulturalnost koje, uz pozitivne čimbenike, neminovno vode i do gubljenja vlastitog identiteta, a njegovanje i očuvanje lokalnih i nacionalnih vrijednosti ima neprocjenjivu važnost. U školama zavičajna nastava postaje most prema drugim kulturama i prilika boljega upoznavanja i cijenjenja svoga i tuđega. Zavičajna nastava koja omogućuje učeniku razumijevanje svijeta na temeljima spoznaje neposrednoga okruženja, označuje nastavni princip. (Hrvatska opća enciklopedija 2009.) Nastavni princip zavičajnosti u biti se prostire unutar svih ostalih didaktičkih principa, naročito sustavnosti i postupnosti, što vrijedi za sve etape školovanja, s tim da bi trebao biti najjače zastupljen na nižem stupnju, u osnovnoj školi (T. Peruško, 1966). Tone Peruško smatra se začetnikom zavičajne nastave u Istri jer je, kao ravnatelj Pedagoške akademije u Puli godine, uveo obvezan predmet Nastava o zavičaju, a njegova skripta postala je smjernica za budući rad učitelja raznih profila. Od tih začetaka puno se u Istri ulagalo u valoriziranje baštine i njegovanje zavičajnosti. Koncept zavičajnosti uključuje didaktičku preokupaciju da se škola vrati životu i poveže sa životom, da bude odraz života i u službi života. Radi se, ukratko, o principu životne blizine i povezanosti nastave sa konkretnim životom. (N. Urošević i J. Urošević-Hušak, 2012.) 86 Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

89 Važnost učenja o zavičaju prepoznala je u današnje vrijeme i Istarska županija, koja već niz godina promovira projekt Institucionalizacija zavičajne nastave, u svim vrtićima, osnovnim i srednjim školama. Prilika je to da se, implementacijom zavičajnih sadržaja u nastavne planove i programe, omogući da djeca i učenici istražuju, upoznaju, očuvaju i afirmiraju zavičajne vrijednosti i osobitosti. (ISTRAživanje 2016.) Svake godine organizira se Festival zavičajnosti koji daje mogućnost sudionicima da drugima predstave vlastita iskustva i vlastite doživljaje. Kao primjer dobre prakse u radu s mlađim naraštajima, navela bih Udrugu Istarsko- Ekomuzej iz Vodnjana kojoj je godine dodijeljena nagrada Grada Vodnjana zbog doprinosa afirmaciji materijalne i nematerijalne baštine kako bi se ostvario razvoj i pomoglo lokalnoj zajednici. U Europi ekomuzeji postaju sve više posebno oružje nove muzeologije koja u centru svih svojih promišljanja vidi čovjeka i njegove potrebe. Ekomuzej kao razlog za svoje postojanje vidi u buđenju svijesti o vrijednostima identiteta lokalne zajednice, naročito mladih generacija, i to je ostvarljivo posebice putem primjene edukacije i praktičnog rada. Školski kurikulum provodi se kroz razne programe poludnevnih i jednodnevnih izleta, putem niza predavanja i radionica koje omogućuju prijenos znanja kroz praktična iskustva, igru i putem drugih interakcija s djecom i učenicima svih dobnih skupina. Ekomuzeji promoviraju izvanučioničku nastavu i provođenje modela učenja koji se temelji na sloganu learn by doing ( učenje kroz rad ). Prenositelji znanja imaju novu ulogu, zahtjeve i zadaće i to naučiti učenike: učiti, činiti, biti, živjeti zajedno (Delors, 1998.). Tu se, na zabavan i edukativan način, zavičajna nastava provodi putem svih oblika aktivnog učenja: istraživačko, problemsko i projektno, što omogućuje kod učenika razvijanje sposobnosti rješavanja problema. A učenici žele učiti istražujući izvan učionice jer ih takav rad motivira i manje opterećuje. (Borić, Škugor 2014.). Ekomuzej iz Vodnjana daje priliku da se ostvari projektna nastava putem predavanja, radionica, izložbi i drugih oblika suradnje na njihove tri lokacije: u Kući tradicija Muzeju lokalne kulture, u didaktičkoj farmi Muzeju ruralne kulture te EcoLabu (laboratorij za ispitivanje i pripremu hrane) Muzeju lokalnih proizvoda. Kuća tradicija Muzej lokalne kulture stalna je postava ovog ekomuzeja. Nalazi se u staroj istarskoj zgradi i čuva mnoštvo starih predmeta i alata koje su građani donijeli na izlaganje, a obogaćena je i predmetima zbirke postolara i dizajnera cipela. Tu je u uporabi i stara krušna peć u kojoj se mogu ispeći razni pekarski proizvodi na tradicionalan način. Povijest je prisutna u svakome izloženom predmetu koji podsjećaju posjetitelja na neka prošla i drugačija vremena te svjedoče o velikim promjenama koje su se dogodile u posljednjih sto godina. Zanimljivi muzejski predmeti pričaju posjetiteljima priču o svakodnevnom oskudnom, ali i zanimljivom životu istarskih stanovnika. Didaktička farma nalazi se u sklopu Osnovne škole Vodnjan Dignano. Tu je Muzej ruralne kulture u kojemu su izloženi svi predmeti za poljoprivredu te stara stolarska radionica. U sklopu farme nalazi se botanički vrt samoniklog i ljekovitog bilja, povrtnjak i maslinik koji imaju certificiranu ekološku oznaku. Tu su i autohtone istarske životinje: boška- Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 87

90 rin istarski vol, koze i kokoši. Tradicionalni istarski magarci važni su za onoterapiju koja se temelji na spontanoj interakciji između sudionika djece s poteškoćama u razvoju ili u učenju, s problemima u ponašanju i s emocionalnim problemima i ovih životinja. U EcoLabu Muzeju lokalnih proizvoda, može se kušati hrana pripremljena po domaćoj recepturi od zdravih i svježih namirnica iz vlastitog didaktičkog vrta. Znači da dijete u interakciji s okruženjem može graditi znanje, razvijati spoznaje (V: Previšić 2007.). Jedan od najvećih projekata vodnjanskog Ekomuzeja u suradnji s Osnovnom školom započeo je još godine pod nazivom Vrijednost dobre hrane, od sjemena do tanjura, sa svrhom osvješćivanja današnje djece i mladih o vrijednostima i o trudu uloženom u proizvodnju zdravog prehrambenog proizvoda, pritom poštujući tradicijske vrijednosti. Interaktivnim pristupom u projekt su uključeni i vanjski suradnici, naročito agronomi i poljoprivrednici kako bi se učenici osvijestili o zdravoj prehrani. Pod nadzorom, oni sami sade povrće i voće, obrađuju i njeguju vrt, beru masline i druge plodove koji se potom nađu i u školskoj kuhinji kao dio učeničke prehrane. Na takav su način učenici aktivno uključeni u razvoj prehrambenih biljaka od sjemena do spravljanja hrane do tanjura, a zdravu hranu, mogu sami pripremati putem raznih radionica u školskoj kuhinji ili u EcoLabu. U isto vrijeme uče Prirodu i društvo, Prirodu, Biologiju, Kemiju i druge predmete, s posebnim naglaskom na ekologiju. Ponuđeni su planovi i programi sukladni uzrastu učenika, a ishodi obuhvaćaju zdravstveni, građanski odgoj i druge međupredmetne teme. Dolazi dakle do transmisije znanja i osposobljavanje mladeži za cjeloživotno učenje i učenje izvan konteksta škole (V. Previšić 2007.). Ovaj projekt, koji od godine podupiru Grad Vodnjan, Istarska županija i Ministarstvo znanosti i obrazovanja RH, doveo je godine do proglašenja OŠ Vodnjan Dignano ekoškolom. Ne manje vrijedni spomena su i projekti i aktivnosti ovog Ekomuzeja, koji se realiziraju u suradnji sa štićenicima Društva tjelesnih invalida Istre i Centra za rehabilitaciju iz Pule. Projekt Socijalno poduzetništvo: moda na ekološki način, zamišljen je ponajprije s ciljem pružanja mogućnosti razvoja novih vještina osobama s invaliditetom i poteškoćama u razvoju, a sve u svrhu lakšeg zapošljavanja u budućnosti te osnivanja vlastitog socijalnog obrta. Osim mogućnosti stjecanja novih vještina poduzetništva, mlade osobe mogu poraditi na osobnom socijalnom razvoju, kako bi bile intenzivnije uključene u lokalnu zajednicu. Uz to, putem projekta Europske unije Dinamic- Developing Innovative Network of Associations to Motivate Initiatives and Cooperation Erasmus+, u suradnji s Udrugom Informo, mnogo volontera iz raznih zemalja Europe došlo je, i još dolaze, u Vodnjan, kako bi dali svoj doprinos u organizaciji raznih radionica, edukacija, degustacija i kulturnih manifestacija koje organizira Ekomuzej te daju i priliku učenicima da sve informacije dobiju na različitim jezicima koje koriste ili uče u školi. Rad Udruge ISTARSKO-Ekomuzej iz Vodnjana je hvalevrijedan, i od iznimne važnosti za očuvanje i promociju lokalnih tradicija i identiteta i za prijenos takvih informacija mlađim naraštajima upravo kroz razne oblike zavičajne nastave. U provođenju zavičajne nastave važno je, svakako, dobro partnerstvo i komunikacija u suradnji s brojnim institucijama, organizacijama i udrugama. 88 Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

91 Takav vid partnerstva nudi i Arheološki muzej Istre koji ove godine obilježava 50. obljetnicu osnivanja Propagandno-kulturne službe čiji je sljednik današnji Edukacijski odjel Muzeja. Iz suradnje ovoga odjela sa školama, svake godine organizira se projektna nastava u svim svojim važnim etapama od postavljanja problema i izrade plana, do izvješća o istraživanju i zaključka. Sve je to pohranjeno u raznim tiskanim katalozima Edukacijskog odjela u kojima svaki sudionik opisuje i ilustrira provedene aktivnosti. Kako ističe voditeljica Odjela, iz njih proizlazi trud brojnih odgojitelja, učitelja, profesora i suradnika koji su utkali svoj rad, znanje i vještine u osmišljavanju i realizaciji zajedničkih projekata i time pridonijeli rezultatima edukacijske djelatnosti (G. Codacci Terlević, 2019.). Takvim smišljenim strategijama učenja putem aktivnog sudjelovanja, učenici lakše realiziraju postavljene ishode, brži i učinkovitiji je razvoj njihovih kompetencija, bolji su rezultati vrednovanja i pozitivnija su mišljenja u samovrednovanju. To su temelji novih paradigmi škole i put ka cjelovitosti učenja i poučavanja. LITERATURA Peruško T. (1966): Skripta Nastava o zavičaju (Istra), Pula: Pedagoška akademija Hrvatska opća enciklopedija (2009.) Zagreb, HLZ M. Krleža Urošević N, Urošević Hušak J. (2012.): Tematske rute u zavičajnoj nastavi: Istarski književni itinerari, Metodički obzori 7(2012)3/Pregledni rad, Pula: Sveučilište J. Dobrila Skupina autora (2016.): ISTRAživanje Istarski istraživački itinerari: Pula, Istarska županija Previšić, V. i drugi (2007.): Kurikulum, teorije, metodologija, sadržaj, struktura; Zagreb; Školska knjiga Borić, E. Skugor, A. (2014.): Ostvarivanje kompetencije učenika istraživačkom izvanučioničkom nastavom prirode i društva, Croatian Journal of Education: Hrvatski časopis za odgoj i obrazovanje, Vol 16, N1., Zagreb, Učiteljski fakultet Kodacci-Terlević G. (2019.): Znanost narodov (katalog izložbe), Pula, Arheološki muzej Istre Saftich D. (2009): Škola po mjeri interkulturalnosti, Zbornik radova, Međunarodni znanstveni skup Deseti dani Mate Demarina, Pula, Sveučilište Jurja Dobrile Greene B. (2008.): Nove paradigme za stvaranje kvalitetnih škola, Zagreb, Alinea Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 89

92

93 mozaik Stijepo MIJOVIĆ KOČAN Dva prigodna soneta Sonet* s petnaestim stihom ( sonet s repom ) namijenjen pjesničkom okupljanju u Selcima na Braču Sve će nestat i ti i sve to što pišeš Progutat će svemir svu povijest sva znanja Sve što noć tka u snu ili svjetlost danja Tren u trenu tek je to koliko dišeš Zvuk soneta ili kihanja kad kišeš Milijardita je trunčica i manja Odjek jeke nečeg nejasna sred sanja Među kojima se k o patuljak njišeš No u prkos tomu i smaku što slijedi Ti svejedno vezi kvatrine tercíne Bilo što zapisuj svejedno je kako Svevišnji te svojom samilošću tàko Pa ti lijepost svijeta u trenutku sine Stog ti se pričini da živjeti vrijedi A ne zna se što je zapravo posrijedi Zagreb, *Sonet je napisan prigodno, za druženje pjesnika na Braču, izgovoren u ljetni vrući žamor nije dopro ni do čijega sluha, a nije nigdje ni objavljen. (smk) Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 91

94 *** I ja sam, kao i moj otac, poželio napraviti savršenu kutiju za hostije, ali ništa raditi ne umijem, ničim osim riječima. Sonet** Četrnaest da ima rédā Jer baš takav mora biti Pa ćeš stoga napraviti Kvatrine da budu sprijeda A otraga kad se gleda Još tristihe treba sviti Tako valja to sročiti Vješto da se složi sve da Skladno bude da su rime Bez pogreške i cezûre Tko pročita a svi jure Da zastane i predahne Taj majstor je da uzdahne Zadovoljan da si time (Možeš tada reć i ime) *** Doista, svi jure. U multimedijalnom i virtualnom svijetu neizbrojivih međusobnih osobnih i kojekakvih poruka, milijardi prometala, zrakom, zemljom, vodom, pod vodom tko od milijardi i milijardi tih Zemljana da zastane u općoj buci, vikanju, govorenju, pjevanju, kriještanju tko da i pogleda tatinu kutijicu za hostije, koja je makar imala namjenu, dok je moj sonet bez ikakve namjene i ni za koga, a moguće za svakoga, zapretan u nekomu malenomu, većini svijeta neznanu jeziku? Sadašnji župnik, vidio sam, hostije, koje simboliziraju posvećeno Tijelo Isusovo, drži u plastičnoj kutijici od sladoleda; tako mu je, kaže, praktično! Star sam već i moram otići. Tatinu radionicu, odnosno sav alat iz nje, darovao sam Sveučilištu u Dubrovniku, Odjelu za restauraciju drva. Sve su odnijeli. Ugovorom su se obvezali sačuvati uspomenu na meštra Marka. Kutijicu nikomu nisam dao. U nju ću staviti svoj sonet. To oboje, skupa sa mnom, oni koji budu morali skloniti moje tijelo neka stave u lijes i ponesu gdje treba, tamo pod pradjedovsku kamenu ploču grobnice uz kapelicu Svetoga Križa u kojoj je don Mato služio Bogu, a moji mu se roditelji molili. 92 Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

95 Moja duša neka tada zauvijek ode Onamo Negdje u Ono Nešto. Ovu priču možete ili baciti ili sačuvati, na volju vam! Novi Vinodolski, 15. srpnja ** Ovaj sonet dio je pripovijesti Sonet u kutiji, objavljene svojevremeno u Vijencu. Samostalno također nigdje nije objavljen, osim, evo, sada i ovdje, dobrotom urednika, na kojoj mu zahvaljujem. No, i ovdje je ostao jedan redak izpred, ponešto promijenjen, kao i, također u preradi, nekoliko redaka nakon soneta, da objasnim okolnosti njegova nastanka. (smk) Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 93

96

97 čitaonica Akademik Mladen BEVANDA Akademik Josip Muselimović lučonoša dobrosusjedskih odnosa Uz promociju troknjižja J. Muselimovića u sarajevskom Kamernom teatru 55 Na samome početku želim cijenjeni skup podsjetiti na dvije stvari. Glasoviti grčki povjesnik i filozof Mestrije Plutarh (iz Heroneje, oko ) napisao je Vitae paralellae (Usporedni životopisi) slavnih Grka i Rimljana. Ako bi danas netko pisao usporedne biografije uglednika Mostara i Sarajeva, Bošnjaka i Hrvata, Bosanaca i Hercegovaca, onda bi, po svim relevantnim parametrima i po kriteriju Plutarha, akademik Muselimović i Sidran bili pandani, dolični, dostojni predstavnici. Ljudi rado čitaju njihova djela, slušaju što govore, izjavljuju. Svojim djelima i djelovanjem, htjeli to ili ne, utječu na javno mnijenje. Jake su individualnosti. Postali su glas, znak, simbol, Hegel bi rekao heroji uma. K tomu, isto su godište, vršnjaci, akrani. Drugo, papa Franjo i veliki imam čuvenog Al-Azhara Ahmed Al-Tayeb potpisali su u Dohi Dokument o ljudskom bratstvu kojim se želi izbjeći međusobno napadanje između kršćana i muslimana. Dokument svake hvale vrijedan, poticajan za sve, posebice za balkanske narode i zemlje. Stoga pitanje: mogu li naši književnici, umjetnici, znanstvenici, kulturni djelatnici u Federaciji, ali i u cijeloj Bosni i Hercegovini, artikulirati i potpisati na primjer Dokument o ljudskom dobrosusjedstvu kako bi se zaustavilo tendenciozno međusobno optuživanje, raspirivanje mržnje, udaljavanje naroda jednih od dugih? Vrijeme je zaustaviti prostotu, nekulturu, trovanje međunacionalnih odnosa. Akademik je Josip Muselimović davno upozorio da nitko nije dobio politički mandat uznemiravati, zavađati narode i susjede, drugom nametati svoju volju. Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 95

98 Bogić Bogićević je pokazao da je građanska hrabrost, zauzetost za pravdu i pravičnost, za ravnopravnost naroda, časna i svevremena vrlina. Halil Džubran je poodavno napisao: Svome narodu donosi propast onaj koji nikada posijao sjeme, nije položio ciglu, niti izatkao odjeću, a koji je od politike napravio svoje zanimanje. Pisati i govoriti o akademiku Josipu Muselimoviću nije lako, jer ima bogat i raznovrstan stvaralački opus. Pola stoljeća piše i javno djeluje. Poznat je i ugledan ne samo diljem BiH nego i širom bivše zajedničke države, što potvrđuju i najviša priznanja koja je dobio u svim državama, bivšim republikama. Gotovo dva desetljeća je na čelu Ogranka Matice hrvatske u Mostaru, sada je počasni predsjednik. Reprezentativnu, i na dobru glasu, manifestaciju Proljeće s Maticom, uvrstio je u europsku i svjetsku zajednicu festivala bez glasa suzdržanog i protiv. Manifestacija je stekla ugled vrsnoćom sadržaja, besprijekornom organizacijom i primjernom otvorenošću programa. Inicirao je uređenje spomen-parka nobelovcima i postavljanje bista Andriću i Prelogu u rečenom parku, jedinstvenom ove vrste u BiH. Danas to mjesto građani i turisti rado pohode. Kad se bude odlučivalo o Mostaru kao Europskoj prijestolnici kulture, ovaj će park i Proljeće s Maticom biti, zasigurno, jake karte, snažni aduti. Vrijeme u kojemu se živi nije belle epoque lijepo razdoblje, ali akademik Muselimović, svojim ukupnim djelovanjem razgoni sivoću, oskudnost misli, ideja. Pokazuje da se, unatoč svemu, može biti mirotvorac, mostograditelj, nepristran pisac, da se može čuvati, njegovati svoje i poštovati drugo, drukčije, graditi dobrosusjedske odnose. Riječju, može se biti čovjekom, ljudski raditi i djelovati. Rijetko tko je, svojim tekstovima, knjigama, afirmirao, predočio, dao na uvid javnosti toliko zaslužnika u mnogim područjima rada, stvaralaštva, gospodarstva, znanosti, umjetnosti, kulture, športa, čovječnosti. S punim pravom Sulejman Kupusović veli da je Josip jedan od najpozitivnijih ljudi; Milka Podrug Kokotović kaže da je nadaren književnik, pisac, a Ivan Anđelić: Mostar je kulturno rastao s Maticom i Josipom Muselimovićem i mijenjao svoj dojam unutar sebe i po cijelom svijetu. Ugledna spisateljica Misijana Brkić Milinković piše: Najljepše priče svoje domovine donosi u poglavlju To je tvoja zemlja, opisujući drage ljude, predjele, mjesta, pejzaže, sjećajući se nekih dugopamćenih razgovora, vječnoživućih ljudi. U knjizi Kud plovi ovaj brod na str je esej Miješanje u tuđe stvari. U tom tekstu spominje i ovlaš portretira čak petnaest imena. S posebnim poštovanjem i naklonosti podsjeća na akademika Sidrana i Bogića Bogićevića. Josip bilježi, da se ne zaboravi, autentičnu anegdotu, a glavni je akter akademik Sidran. U Beogradu je, naime, u prepunoj dvorani Kolarčeva univerziteta, nakon razgovora o brojnim temama i odgovora na mnoga pitanja, Sidran rekao: Ljudi moji, vjerujte mi, nemam ja ništa protiv velike Srbije! Dižite je na spratove koliko hoćete, samo nas pustite na miru. Nakon ove duhovite replike na sidranovski način nastao je smijeh i pljesak. U istom tekstu daje na uvid pjesmu koju je napisao, kako Miljenko Jergović kaže veliki književnik, Miro Petrović, a potakla ga je ljudska i povijesna veličina Bogića Bogićevića: Vidiš, sine, ustani se! Onaj spomenik što se ne vidi, To je sine gromada, To je Bogić Bogićević. 96 Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

99 Bogićevo NE generalima i članovima onodobnog Predsjedništva SFRJ u beogradskom hladnom podrumu, nije još vrednovano na pravi način. Čini se, da je u jednom razdoblju bio i kriv pa je stavljen u drugi plan i potiskivan iz memorije naroda. Akademik Muselimović smije i hoće reći: Amicus Plato, sed magis amica veritas Drag mi je Platon, ali mi je draža istina. Odgovorni za harmoniziranje i stabiliziranje stanja, za razvijanje dobrosusjedskih odnosa ponašaju se neodgovorno. Reklo bi se: ne drže se one stare narodne Ispeci pa reci promisli prije nego što kažeš pa serviraju bljutave, bajate proizvode, neukusne, ispod dostojanstva otužne izjave kojima se raspiruje mržnja, stvaraju neprijateljstva, narušavaju dobrosusjedski odnosi. Držeći se Sokratove misli po kojoj najveća čovjekova težnja mora biti ljubav prema istraživanju istine, a ne nikako njeno izvrtanje, Josip blagom ironijom i satirom razobličava glupost i apsurdnost, a ovih je pojava danas, nažalost, napretek. U ocjenjivanju i izricanju prosudbi o ljudima i događajima uvijek je dobronamjeran, nepristran. Oslobođen je predrasuda i stereotipa o ovom ili onom narodu, kao i svake frazeologije, ideologema, podilaženja ovoj ili onoj moći. Drži se elementarnog zakona povijesti: Prima lex historiae, ne quid falsi dicat Ne govoriti, i ne pisati ništa, što nije istina. Naročito je osjetljiv na pojave kompromitiranja i ugrožavanja dobrosusjedstva. Josip, naime, ima veliko povjerenje i poštuje jus non scriptum nepisano običajno pravo, po kojemu se drugi, osobito susjedi, poštuju bez obzira na vjeru, naciju, kulturu, zvanje, broj, čast. Ljudski se odnosi ne mogu graditi na optužbama, ružnim etiketama, nepovjerenju, zavisti, netoleranciji. Josip se kao iskusan jurist oslanja na staru devizu: Qui suo utitur, neminem laedit Tko se služi svojim pravom nikoga ne vrijeđa. Ne ide malen ispod zvijezda. Odvažno promiče dobro, lijepo, istinito, pravedno i pravično, domoljubno. Upozorava da zlo ne može biti dobro, laž ne smije postati istina, ružno lijepo, niti nepravda pravda. Josip čini humana, dobra djela, promiče univerzalne vrijednosti, njeguje dobrosusjedske odnose, afirmira BiH njene ljude, njenu duhovnu i materijalnu baštinu. Kažu, zaljubljenik u Mostar. Istina je, ali njegovi sjajni, očaravajući tekstovi svjedoče da je snažno privržen, odan svojoj domovini Bosni i Hercegovini koju nikad ne reducira na jedno plućno krilo na Bosnu. Ne ističe svoje zasluge, svoj rad, svoje uspjehe. Prihvatio je, reklo bi se, riječi svete Majke Tereze: Svaki dan učini nešto lijepo i nemoj to nikom reći. Geslo skromnosti, ljudskosti, jednostavnosti. Kao lucidan analitičar i juristički ekspert razmišlja po zakonima i duhu pravne znanosti i filozofije, ali i na temelju zdrava razuma. Upozorava da je postojeći sustav glavna prepreka napretku, izlasku iz postojeće krize i zakovanosti za nefunkcionalnu, neodrživu, nepravednu tvorevinu. U svojim tekstovima često podsjeća da je pravda temelj država ili justitia fundamentum regnorum. Diže glas protiv nepravde, ponižavanja, obespravljivanja bilo kojega naroda, gaženja ljudskog i kolektivnog dostojanstva, nametanja svoje volje drugom, protiv svih onih koji zavađanjem, raspirivanjem mržnje, osiguravaju sebi probitak, karijeru. Poput svog susjeda legendarnog fra Didaka Buntića i on upozorava da se ne bude inferioran, servilan, da se ne podilazi, dodvorava strancima. Stoga piše: Teško onima kojima upravljaju visoki predstavnici i čijim blagom raspolažu strani bankari, mešetari i manipulatori najgore vrste. Ovdje se uspješno provodi staro načelo divide et impera Razdvoji pa vladaj. Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 97

100 Svako vrijeme treba i traži ugledne ljude čiji se glas sluša, koji iskreno vole svoju zemlju, žele njen napredak. Ljude koji svojim djelovanjem potiču suradnju, povjerenje, ravnopravnost njenih naroda i svih ljudi. Pravi patriotizam neće ostvarivati ništa nauštrb svog susjeda, na štetu drugih naroda. Davno je kazano: Tko neće susjeda za susjeda imat će tuđina za gospodara. Josip promiče dijalog, mir, suživot. Nažalost, odgovorni pojedinci dijalog zamjenjuju klevetama, optužbama. Čini se, žele pod svaku cijenu opravdati Max Levenfeldove riječi iz Pisma Onaj tko se odriče svog identiteta kako će cijeniti tuđi, ono drugo, različito? Josip piše o ljudima draguljima, a i njegove su knjige dragocjenost, od velike duhovne vrijednosti. One su poput plemenitih metala jer ih stvara čovjekoljublje, domoljublje, bogata opća kultura i renesansno obrazovanje. Zub vremena neće im škoditi. Dapače! Josip po rođenju nije patricij, ali po odgoju, kulturi, manirima, uljudnosti, otmjenosti, džentlmen je od glave do pete, pravi aristokrat duha. U pravu su oni koji predlažu da se njegove knjige uvrste u lektiru za srednje škole i fakultete, a političarima budu obvezna literatura. Genijalni Tin reče: Knjiga nije hrana, ali je poslastica. Josipove knjige su duhu i jedno i drugo. Čitajte, i uvjerite se. 98 Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

101 Mate GRBAVAC Put iz turobnog i mračnog u zanos ljubavi Uz roman Ann Radcliffe Talijan ili ispovjedaonica crnih pokajnika, u prijevodu Marine Alije Jurišić Hrvatski čitatelji, evo, prvi put nakon 200 godina, imaju priliku upoznati jednu od značajnijih engleskih književnica, začetnicu gotičkog romana i značajnu predstavnicu engleskog romantizma, u prijevodu poliglotice Marine Alije Jurišić. Čudno, ali istinito! A mnoge druge velikane svjetske književnosti bolje bismo shvatili i smjestili u kontekst određenih književnih strujanja, tendencija i uopće književnog stvaralaštva određene epohe, da smo ranije imali zadovoljstvo upoznati ovu značajnu književnu ličnost 18. stoljeća Ann Radcliffe. Iz predgovora, kao i životopisa književnice, mogli ste vidjeti koliko je veliki i nezaobilazni utjecaj imala na pojavu E. A. Poa, Charlesa Baudelairea, Victora Hugoa, Honorea de Balzaca, ali i Fjodora Dostojevskog. Ovi velikani književne riječi nisu samonikli, već su, možemo reći, svoje stvaralaštvo naslanjali, bolje reći nalazili zajedničke crte oblikovanja književne umjetnosti čitajući i nadahnjujući se idejama, pogledima, poimanjima odnosa čovjeka i društva kojem su pripadali, načinu stvaranja književne atmosfere koja dominira u njihovoj simboličkoj viziji vremena, istovremeno dajući mu, ili pokušavajući mu dati svoju osobnost, da nisu imali pred sobom djelo ove književnice. Pred nama je najbolji roman Ann Radcliffe Talijan ili ispovjedaonica crnih pokajnika, u kojem su stopljene sve najznačajnije značajke gotičkog romana, sve najbolje što ova književnica ostvari u svom književnom stvaralaštvu. Radnja romana se odvija u Italiji, a ako znamo da je jedna od značajki romantizma kozmopolitizam romantičara koji su raskinuli s uskogrudnim nacionalnim, državnim i inim granicama, prihvaćajući svijet kao svoju domovinu pa se pišući djela obraćaju svim ljudima svijeta, a ne samo svojim sunarodnjacima, onda će nam biti razumljiviji pogledi, shvaćanja i ideje Annine. Kao žena koja želi raskinuti s brojnim predrasudama koje ograničavaju, ruše i uništavaju čovjekovu slobodu i svestranost, pogotovo kada su u pitanju žene, jedino je u književnom djelu mogla pokazati svoj slobodarski duh, ostvarujući kroz likove kako svoje tako i ideje, želje, stremljenja brojnih istomišljenika koji teže stvoriti bolji, pravedniji, slobodniji svijet po mjeri čovjekovoj. Ann zna pričati priču, zna oblikovati likove, voditi radnju, držati u napetosti čitatelja od prvoga do zadnjeg retka knjige, učiniti ga zainteresiranim za ono što se doga- Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 99

102 đa likovima, držati ga napetim u situacijama kada se određuje biti ili ne biti, kada se hoda po oštrici koja dijeli život i smrt, zna u njemu pobuditi suosjećanje, sažaljenje, bunt i pobunu, strepnju i strah, dvojbu i samilost, mržnju prema pokvarenom, zlom i mračnom. Čitatelja neprekidno drži u napetosti i neizvjesnosti jer je već na samome početku romana odredila smjer u kojem bi se radnja trebala odvijati, ali kasnije sve što se događa odgađa sretan završetak, nagovještava tragičan završetak, a onda... iznenada i neočekivano nudi, razrješenje koje nismo ni u snu mogli zamisliti. A sve se to događa u mračnoj, turobnoj, ponekad zastrašujućoj atmosferi u kojoj dominira pohlepa, krivnja, strast, obijest, mržnja, na granici stvarnog i imaginarnog, realnog i nadnaravnog. Jezivost prizora često u nama izaziva zgražanje i razmišljanje je li to moguće, zar ima takvih ljudi i takvih događanja. Glavni lik je ispovjednik Schedoni, mračan, pokvaren, zao do srži, pohlepan i beskrupulozan manipulator, inteligentan, licemjeran, po karakternim i psihološkim karakteristikama najsloženiji lik njene književnosti, a kako se radnja sve više zapliće i odvija, vidimo da je dubina njegove osobnosti skrivena toliko da ćemo sve o njemu doznati tek na kraju romana. Zaista složen, višeznačajan i nevjerojatno zanimljiv književni lik, moglo bi se reći šekspirijanske snage i imaginacije. Ljubav dvoje mladih je na stalnoj kušnji i sve što se oko njih zbiva i odvija ne ide u njihovu korist. Tu vidimo kolika je raslojenost u tadašnjem vremenu, sukob i nepomirljivost među klasama je takva da se, između redova, prikriveno, ali očito ne dovoljno, vidi stav književnice o tom problemu. Nju, slobodarskog duha i kozmopolitskih vrijednosti, naslijeđena podjela društva, nemilosrdno izgrabljivanje i obespravljivanje, duboko vrijeđa i ponižava. To najbolje vidimo ako usporedimo intelektualne, psihološke i moralne profile predstavnika tih klasa kako ih ocrta u romanu. Sluge su vjerne, pametne, snalažljive, dobrice, odane, znaju nevidljivim nitima vezati svoje gospodare za sebe. Pravedni su, vide nepravdu i o njoj govore bez uvijanja i zataškavanja. Sjetimo se Paulovog obraćanja inkvizitorima, tim mračnjacima koji su u smrtnoj opasnosti držali svaki slobodarski, misleći, istraživački, istinoljubivi pogled i djelovanje. Moram zamijetiti da se u takvom njenom crtanju glavnih protagonista inkvizicije ogleda anglikanski pogled na katoličanstvo i slijepo pokoravanje papinskom autoritetu. Inače, jedna od najcrnjih slika cijelog romana je slika inkvizicijskog zatvora, tamnice, mučilišta, u kojemu su mučitelji, ispitivači, suci i presuditelji, ljudi lišeni svih ljudskih osobina koje nas čine velikim i neponovljivim. Tu su da čine zlo i to savršeno rade. Nositelji su svih negativnih, mračnih, zvjerskih osobina. Slika zatvorskih prostora sliči Danteovoj viziji pakla i siguran sam da je književnica, možda nesvjesno, to prenijela u svoj roman. Kod Dantea se radi o mučenjima ljudskih duša, a ovdje o mučenjima čovjekovog duha kao i njegove tjelesnosti. Inkvizitori prvo unište optuženikov duh, a onda i tijelo. Tko uđe nek se kani svake nade! Ženski likovi Radcliffeinog djela nose u sebi pustolovni duh, strastvenost u ljubavi, bunt i pobunu protiv društvenih normi koje ograničavaju čovjeka na svakom koraku da ostvari sebe u potpunosti kao slobodno, misleće, stvaralačko biće. Žene žele otkriti svijet, napuštaju dom, kreću u život i tek onda nastaju problemi jer ih svijet nije sklon kao takve prihvatiti, bolje reći muški svijet. Kad se spomene ljubav, onda se u njenim djelima uz nju vežu pojmovi odanosti i progona. Religija je sredstvo držanja u pokornosti masa i to aristokracija zaista vješto koristi da bi sačuvala svoje privilegije, svoje bogatstvo, čast i vlast. Sa znanjem koje sada imamo, s ovim spoznajama, iskustvima i 100 Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

103 slobodama, demokratskim društvima, možemo pravednije suditi o vremenu u kojem je živjela književnica i o kojemu je, nekada otvoreno, a nekada prikriveno, donosila svoje sudove i svoje osude. Zbog toga je i danas itekako aktualna i rado čitana. Da bismo razumjeli književne postupke kojima se služi opisujući ljude, njihova duševna raspoloženja, proživljavanja, njihov doživljajni i misaoni svijet, moramo pozornost okrenuti krajoliku u kojem se radnja odvija. Tu je Ann izvanredna slikarica pejzaža koji joj služe da simbolički govori o događajima i likovima koji su u taj pejzaž utopljeni. Pejzaž je slika duhovnih i duševnih proživljavanja. Mračan je, taman, sjenovit, utonuo u mrak, sumrak, prijeteći, prepun tamnih boja noći, sluti na uništenje, smrt i zlo. Takav je u trenucima kada liku prijeti smrt i uništenje. Slikajući tako krajolik već unaprijed znamo što će se to dogoditi ili prijeti da bi se moglo dogoditi Elleni, Vivaldiju. Isto tako, gotički zamci i dvorci su prepuni tamnih, tajnih prolaza, zatamnjenih prostorija, sve se odvija u mraku, pojavljuju se likovi koji prijete, opominju, proriču događaje, nestaju kao utvare ili se kao utvare pojavljuju kad im se najmanje nadamo. Ona svjesno manipulira čitateljem ne da bi ga dovela u zabludu, u uznemireno stanje duha kada se gubi jasna crta između stvarnog i nadnaravnog, već da mu pokaže neuobičajenu sliku onoga što smo ranije sasvim drugačije doživljavali. Stvarni gotički zamkovi, crkve i građevine su pravljene takvim stilom, dugih i okomitih linija, da se što više svjetla probijalo u njuhovu unutrašnjost i činilo ih svijetlim, razigranim, ugodnim. Taj otklon je njena varka kojom nas obmanjuje, a sve u svrhu da nas čvrsto drži u zagrljaju dok ne dođemo do konca priče. Čak i slike hridina, stijena, surovih klanaca, visokih borova opisuje tako da iz daljine podsjećaju na gotičke građevine, crkve ili zamkove. Isto tako, vedar, razigran i svijetao krajolik nagovještava izbavljenje, bijeg od stradanja, zatočenja i smrti. Sjetimo se samo kad Ellena kao zatočenica u samostanu tiranske opatice dolazi u kulu i uživa u krajoliku koji vidi kroz prozor, a to je nagovještaj kraja zatočenja i bijega u slobodu tim istim krajolikom. Dovoljno je doživjeti pejzaž, njegove svijetle razigrane boje, krajolik koji oduševljava sva osjetila i dušu čini radosnom i razigrano kako bismo osjetili svu radost Ellene i Vivaldija nakon vjenčanja u vili gdje se okupila krema napuljskih velikaških obitelji, ali i običnih ljudi utopljenih u jedinstvenu sliku veselja i razigranosti. To je jedna od rijetkih slika razigranog zanosnog pejzaža u kojem sve vrišti od života u ovom romanu koja ovu književnicu čini majstoricom romantičarske zanesenosti krajolikom kao sredstvom opisivanja unutrašnjih doživljaja likova. Svako poglavlje romana počinje citatom najpoznatijih književnika engleske književnosti: Shakespearea, Thomsona, Collinsa, Masona, Miltona i drugih. Njima nagovještava suštinu zbivanja koja slijede, daje naznake, ali nikada otvoreno i nedvosmisleno jer uvijek nudi i drugačiji pogled ili slijed istih. I tu koristi varku kojom u dvojbu dovodi ne samo obične čitatelje, već i velike i dobre poznavatelje engleske književnosti. Naime, zna staviti osobne citate, stihove bez potpisa autora. Tako se znalo dogoditi da su vrsni poznavatelji književnih djela njene stihove proglašavali stihovima nepoznatih autora. Prevoditeljica Marina Alia Jurišić zaslužuje sve pohvale što iz tog dvjestogodišnjeg neopravdanog zapostavljanja vrsne književnice i najčitanije engleske romansijerke s kraja osamnaestog stoljeća, donosi pred hrvatske ljubitelje lijepo pisane riječi roman koji je vrhunac njenog stvaralaštva, stvarajući na taj način među našim čitateljima kariku koja je nedostajala kada je u pitanju kontinuitet književnog stvaralaštva jedne od najjačih svjetskih nacionalnih književnosti. Marina Alia je zaista uspješno u hrvatski prijevod Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 101

104 utkala duh književne riječi romansijerke Ann Radcliffe, njen oblik građenja rečenice, način oblikovanja kako opisa, dijaloga, melodike, metafore i simbolike, nalazeći u hrvatskom jeziku odgovarajuće riječi koje su se rabile u tom vremenu, kao i tadašnju sintaksu i melodiku. Svaka pohvala za uloženi trud koji će, siguran sam, naći odjeka među budućim čitateljima romana. Pohvale isto tako zaslužuje nakladnik Matica hrvatska Makarska na čelu s predsjednikom Antom Škrabićem koji se odvažio tiskati djelo koje su, kao što vidimo, neopravdano zaboravili već davno prevesti i tiskati najveći hrvatski nakladnici. 102 Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

105 Ivo Mijo ANDRIĆ Na putu do Nobela Jidi Majia: OD LEOPARDA DO MAJAKOVSKOG, pjesme i govori, Književni klub Brčko distrikt BiH, Brčko, Pjesnik o čijoj su planetarnoj poeziji eseje napisali poznati američki književnik i poeta Jack Hirschman i ruski megalirik Jevgenij Jevtušenko, zavrjeđuje visoko poštovanje i bez čitanja njegovih pjesama. Iz ta dva eseja isijava takva i tolika ljudska i leksička svjetlost kakvu rijetko susrećemo u današnjem vremenu na prostorima gdje smo povijesnom sudbinom zatečeni i koji su nam, zemaljskim i nekim drugim nepisanim i pisanim zakonima, dodijeljeni. Ako za polazište ovakvog razmišljanja uzmemo Šimićev stih pjesnici su čuđenje u svijetu, onda kineskog pjesnika Jidi Maiju, o kojemu je ovdje riječ, moramo svrstati u čudesne poetske pojave s kraja dvadesetog i početka dvadeset prvoga stoljeća. On je, zapravo, stup lirske radosti oko koga se tvore trajne književne niti kakvim su ispleteni vijenci kojima su ovjenčani samo nositelji najvećih priznanja, kakva je Nobelova nagrada. Maiju ta nagrada za života ne bi trebala niti smjela zaobići, kao što nije zaobišla ni Vislavu Šimborsku kojoj sam Nobela prorekao godine kad sam se u Sarajevu, za vrijeme užasne ratne opsade, hrabrio čitajući njezine zvjezdane stihove. Jidi Maija rođen je godine u Sichuanu (Sečuan), u narodu Yi, jednome od 55 manjina u Kini. Od oko devet milijuna ljudi, koliko taj manjinski narod im, Maija je svakako među najpoznatijima i najpriznatijima, ne samo u svojoj zemlji, već i u cijelome književnom svijetu. Za dosadašnje pjesničko stvaralaštvo i ukupni literarni angažman primio je brojne visoke nagrade u zemlji i inozemstvu. Vrijedno je istaknuti da je pokretač i osnivač tri velike međunarodne poetske manifestacije koje godinama okupljaju najpoznatije kineske i svjetske pjesnike te sudionik brojnih međunarodnih poetskih susreta i festivala u drugim zemljama diljem našega planeta. Zbog velikih zasluga za afirmaciju nacionalne kulture, Kinesko udruženje književnika povjerilo mu je dužnosti zamjenika predsjednika i glavnoga tajnika. Tako bi ukratko izgledao stvaralački portret pjesnika Jidi Maije, čije su knjige prevedene na brojne jezike i objavljene u više desetaka zemalja. Jedna od njih pod naslovom Rapsodija u crnom prevedena je i na hrvatski jezik i objavljena u Zagrebu. Druga s naslovom Od Leoparda do Majakovskog, objavljena je u Brčko distriktu BiH, a preveli su je s engleskog Žarko Milenić te Izabela i Leontin Čapo Milenić. Knjiga sadrži izbor novije poezije Jidi Maije i njegove književne govore, i prezentira ga kao stvaratelja širo- Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 103

106 kih literarnih, napose lirskih obzora, kakvih je malo u današnjem turbulentnom vremenu. Ogromna većina živućih pisaca priklonila se nacionalnim politikama i plemenskim vrijednostima, ostavljajući po strani globalne svjetske probleme i potrebu internacionalnog angažmana koji bi vodio smjerom njihovog rješavanja. Zato danas sve rjeđe u knjigama i časopisima nailazimo na angažiranu poeziju kakvu su njegovali stariji pjesnici, čijim stopama hodi Jidi Maija. Cijela knjiga Od Leoparda do Majakovskog prožeta je poezijom zavičajnog kolorita i domoljubnih tonova koji su umreženi u svjetsku galeriju motiva i likova i oplemenjeni internacionalnom glazbom prošlog i sadašnjeg vremena. Pjesnik, kozmopolit i mirotvorac, u podjednakoj mjeri, slavi svoje i veliča tuđe i drukčije. Za njega ne postoje razlike između azijskog, afričkog, europskog, američkog, ruskog ili bilo kojeg drugog čovjeka. Ne zanimaju ga, niti ga opterećuju: boja kože, spol, nacionalna ili kontinentalna pripadnost ni druge različitosti koje jesu realne činjenice, ali nisu bitne za ljudsku opstojnost. Za egzistenciju i pravo na slobodan i ravnopravan život na planetu Zemlji. Jidi Maija podjednako voli i cijeni svakoga tko poštuje dobro i tko se bori protiv zla. Za njega je Nelson Mandela personalni simbol dobra, nasuprot rasistu Klarkeu čiji mu je režim dosudio doživotnu tamnicu. Mandela je na kraju stekao sveopću slobodu, a oponenta mu više nitko ne spominje. Potonuo je u mulju nepravednog aparthejda, kao što bi trebalo potonuti sve što nije ljudsko. Što u čovječanstvu promovira i štiti nečovještvo. A toga je danas, koliko i prije. Odabravši poeziju kao plemenito sredstvo borbe protiv svih zala ovoga svijeta, a za dobro čovjeka kao jednine, Jidi Maija unaprijed je znao da neće ništa postići ako se zatvori u granice vlastitog ega, etnosa ili države, ma kolika ona bila i ma kakve mu mogućnosti pružala. Od prvih pjesničkih koraka, okrenuo se svijetu i čovječanstvu kao izvoru misli i stremljenja i s toga puta neće skretati do kraja života. Ta mu je dosljednost otvorila sva književna vrata i omogućila jednako tople dočeke u Americi, Africi, Australiji, Aziji, Europi, Rusiji, Kolumbiji i svim zemljama u koje je dolazio ili će tek doći. Vidi se to iz pjesama koje je napisao za boravka u tim zemljama i mjestima gdje je boravio. Gotovo sve njegove knjige ispunjene su imenima velikih ljudi i poznatih toponima s čijim se djelima, likovima i prirodnim ljepotama susretao. Svi su oni i one ovjekovječeni u njegovim pjesmama onako kako ih je vidio i doživio. S druge strane, ni oni mu nisu ostajali dužni za iskazano čovjekoljublje, toplinu i neposrednost kojom je plijenio pri svakom susretu i koje je pronosio svuda gdje je dolazio i gdje se nalazio. Svoj pjesnički i ljudski nauk Maija je stjecao čitajući najbolja djela od najboljih autora. Od filozofa Konfucija iz Lun Yua preko Petrarce, Alighierija pa do Whitmana, Kiplinga, Lorce, Nerude i drugih velikana lijepe pisane riječi. Tako se gradio njegov Yi - kineski um i izgradio u grandiozni poetski i literarni univerzum. Kad je zaplovio tim veličanstvenim pjesničkim vodama, povratka više nije bilo. Niti mu je povratak u plitke vode zaborava trebao. Za velika djela nužni su i zaslužni samo veliki ljudi. Malima je dovoljna i preporučljiva uloga vjernih čitača. Cijela knjiga O Leoparda do Majakovskog sadrži šezdesetak odabranih pjesama iz njegova bogatog poetskog opusa. Među njima su kraće pjesme posvećene subraći po peru: F. G. Lorci, Atili Jožefu, Kazimiru Maljeviću, Ticijanu Tabidzeu, Eugeniju Montaleu, Marini Cvetajevoj, Pablu Nerudi, Jevgeniju Jevtušenku, Yimingu Aihemaitiju, Eugeniju Uicaru i drugima. Izdvajam njihova imena tek da bih naglasio širinu Maijinog pjesničkog 104 Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

107 horizonta koji s lakoćom prelazi sve državne i kontinentalne granice. I koji usput bilježi prirodne ljepote rijeke Rajne, jezera Lamutso i Quinhai, planine Mount Bogde, pokrajine Andaluzije gradova Jerusalima i Bukurešta i drugih prirodnih stjecišta i odredišta čiju je čarobnost s ushitom gledao i dušom upijao. Ništa što je vrijedno i što budi nadu nije promicalo budnom oku i otvorenom srcu Jidi Maije. Čak ni sitni detalji Orlova pogreba, bijelog kamena na grobu, boje opojnog vina, crnih pletenica, glasa vjetra iz rodnog mjesta, blagoslovljenog tla kojim hodimo, golubice u letu iznad Izraela, jedva vidljivog znaka na megalitu, tragova snježnog leoparda i mnogočega drugog što promiče ljudima u kretnji opterećenim svakodnevnim egzistencijalnim brigama i zaboravima. Pjesnik sve to pamti, bilježi i sklada u pjesmu koja ostaje za sva vremena kao svjedočanstvo da smo bili i da će nas biti. Središnje, nosive stupove ove sjajne knjige čine dva ciklusa pjesama i dvije poeme. Radi se o ciklusu Za Mamu sastavljenom od dvadeset soneta posvećenih preminuloj majci, u kojima Jidi Maija riječima kleše najljepši spomenik najdražem biću koje nas je podarilo ovome svijetu. U dvadeset sonetnih bisera lirik suzama radosti i tuge slika majčin i svoj život, ostavljajući tako vječni pisani trag neuništive ljubavi stvoriteljice života i njenog potomka. Priznajem, kao onaj koji ide u potrazi za rečenicama, Bila je to Mama koja je uronila u more jezika I izronila za mene s morskoga dna sve to blago. U slavu te ljubavi Majka se prometnula u pticu koja će do kraja pjesnikova života kružiti iznad njega i braniti ga od svih grabljivica, kako svaka ptica brani svoga ptića. Zato se na kraju obraća svim lovcima samo jednom molbom: Svi lovci svijeta neka čuju moju molbu; Više ne pucajte na pticu u letu, Jer moja majka je postala ptica. Sve što je pjesnik mogao reći i poručiti sažeto je u ta tri stiha. S tri naprijed citirana i 274 ovdje nespomenuta, ispjevan je spomenik svim majkama svijeta koji će trajati koliko potraje ovaj svijet. Možda i dalje, jer jedan svijet se mijenja nekim drugim svijetom. I tako u nedogled, dok traje beskrajni kozmos. Ciklus Trajni posvećen je narodu Yi i zavičajnom Sečuanu. Sastavljen je od 103 kratke pjesme koje se bave raznovrsnim temama od prapovijesti do današnjih dana. Uvodni stihovi otkrivaju pjesnikovu namjeru da svjetlom riječi rasvijetli dugu povijest svojih predaka i prostora na kome su, nekad davno, pustili korijenje. Noću ja sam sedam zvijezda Velikog Medvjeda, Danas se vraćam na tlo svog plemena. Srećom uspio sam zadobiti vrhunac da gorim, Gledajte me kako osvjetljavam život i smrt s njom. U daljnjem slijedu, kroz 103 minijature sastavljene od dva do pet stihova, Maija putuje tragom svojih predaka, bilježeći biografije istaknutih osoba, živopise prelijepih krajolika, biljege minulih vremena i emocije koje teku poput zavičajnih rijeka. I dok pjesnik leluja između plamena i ledenog snijega; ovaj trenutak ne razlikuje se od smrti. U njegovim pjesmama smrt je stalna pratiteljica života koja se, kao tamna sjena, nadvija nad svaki naš pokret i snima svaki naš pogrešan korak. Sve do trenutka kada nas proguta ambis neopreza ili dok ne dođe biološki kraj. Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 105

108 Bezbroj stvari u svijetu se rađaju i umiru; Vrata života i smrti uvijek su otvorena. Poput ostalih, ostavit ću tri duše nakon smrti, No, jedna od njih će pjevati pjesme stoljećima. To je ta duša pjesnička koja nikada ne umire i koja živi s pjesmom. Koliko god su ciklusi Za mamu i Trajni obojeni intimom doma i zavičaja, toliko su dvije poeme Ja, snježni Leopard i Za Vladimira Majakovskog, osvijetljeni internacionalnim reflektorima i refleksijama Maijina bića. U njima se zrcali dubina i širina njegovoga ega, smisao za bliskost i bratstvo po ljudstvu te neuništiva želja da cijeli svijet vidi i osjeti u totalu. Ne kao okruglu plavo-zelenu kuglu koja se neprestano vrti, već kao prostor za ljubav i blisku toplinu. Zato se čini logičnim što je prvu poemu posvetio Georgu Schalleru, istaknutom američkom zoologu, prirodnjaku, konzervatoru i piscu koji se bavi razvojem konzervacijske inicijative za snježnog leoparda. Stavljajući se u kožu divlje zvijeri koja živi u hladnome krajoliku davno iščezlog snježnog čovjeka-majmuna Jetija, a o kome pjeva i nobelovka Wislava Šimborska, poet Jidi Maija opisuje borbu za preživljavanje još jedne žive vrste kojoj prijeti pomor u vremenu što stoji pred nama. Život nije samo igra koja nas veseli. Život je borba koja traje od postanka svijeta i trajat će do njegovog nestanka. U toj borbi bez milosti, jedni odlaze, a drugi dolaze. Jedni nestaju da bi drugi nastali. I tako ukrug od početka do kraja. I od kraja prema početku. Dok se krug jednom za svagda ne zatvori. Ili ne otvori svejedno. Progovarajući jezikom snježnog leoparda, Maija vidi sebe u njemu i njega u sebi, kako se čovjek vidi u zrcalu obješenom na vječnome zidu života. Ja ne mogu sastaviti pjesmu pišući; Ali ja mogu pomoću vlastitih šapa Na nesavladivom pisaćem priboru blještavog snijega Ostaviti svoj testament Za sinove i unuke koji će doći. Opstanak je tu, u životu i pjesmi. U životu pjesme i pjesmi života. Kako god to gledali, jednako ćemo vidjeti. I doživjeti kao himnu borbe za opstanak. Za produžetak vrste kojoj pripadamo. Poema Za Vladimira Majakovskog sigurno je najbolji i najdugovječniji pjesnički spomenik koji je do sada isklesan, napisan i posvećen velikanu ruske modernističke poezije. Majakovski je bio učitelj iz čije su škole izašli mnogi istaknuti suvremeni ruski i svjetski pjesnici. Bio je Krležin vršnjak, ali nas je napustio u tridesetsedmoj, godine, ostavivši obimno književno djelo koje je sabrano i objavljeno u 13 tomova. Od velikog Vladimira učile su i uče mnoge generacije, a među njima i ona kojoj pripada Jidi Maija. Onoj, koja je već iznjedrila na stotine sjajnih pjesnika i spisatelja današnjeg vremena. Za sve njih bio je i ostao zvijezda koja sija; ptica koja pjeva; glas koji se sluša i strpljivo prati. Jer Koji glas od predrasuda i zamjerki bi se usudio Uskratiti veliku amplitudu tvoga srca? Stojiš kao poglavar u svijetu jezika Okićena koncertna žica s moćno sjajnim draguljima Stvorio si oblike koji nikada nisu postojali 106 Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

109 Nije to oda poetskom bardu Majakovskom, pošto velikima ode ne trebaju. To je zahvala učitelju od onih koji su, slijedeći njegov put, otišli korak dalje. A jedan od njih je, izvan svake sumnje, i Jidi Maija. Ne zapisuje uzalud i bez mjere proročnu rečenicu ruski velikan stiha Jevgenij Jevtušenko, koji je bio poznati pjesnik kad je Maija rođen: Jidi Maija nas uči ne zaboravite, da je čovječanstvo jedna obitelj i vrijeme je da se postave zajednički spomenici zajedničkoj slavi poezije cijeloga svijeta. Uistinu ne znam što bi tome još trebalo dodati, osim dvije kratke poruke: Živ nam i zdrav bio, pjesniče Jidi Maija, na svome putu do Nobela! Hoćeš li do njega stići? E, to će odlučiti drugi! Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 107

110 Sabina OMEROVIĆ Tihi vrisak u elegijama Rapka Ormana Rapko Orman, Pusta polja elegija, Print GS d.o.o. Travnik, Zbirka pjesama Pusta polja elegija pjesnika Rapka Ormana predstavlja jasnu sliku jedne države i jednog naroda razorenog ratovima i neplodnom politikom, kroz oči običnog i tihog čovjeka. Kada kažemo tihi čovjek, mislimo na specifičnu poziciju koju lirski subjekt zauzima u pjesmama, a to je neki, samo prividno neprimjetni, flegmatični, mirni promatrač, u kojemu, zapravo, vrišti neviđeni buntovnik koji na satiričan način prikazuje sav apsurd današnjice. Zbirka je podijeljena na osam zasebnih dijelova simboličnih naziva, gdje primjećujemo kronološki redoslijed u slaganju. Naime, pjesnik prvo kreće ispočetka osvrtom na povijest naše zemlje, da bi rezimirao s posljedicama krvave prošlosti naše zemlje koje se, u najgorem mogućem smislu, odražavaju na našu sadašnjost (agonija naroda je ista, nekad je bio rat, danas je nezaposlenost, siromaštvo i korupcija). U tom smislu reprezentativna je pjesma Stanje za beznađe, gdje je oslikano poslijeratno stanje u našoj zemlji koje je donijelo još veće razdvajanje i nepovjerenje među ljudima, isfrustriranost i želju da se dignu ruke od domovine. Upečatljiva je personifikacija na kraju pjesme putuju torbe i koferi koja upozorava na osipanje stanovništva. Još jedna slika postratnih trauma je vidljiva u pjesmi Normalno nenormalno, gdje običan smijeh tinejdžera u prolazu, čovjeka baca u razmišljanje o smijehu općenito. Kao da je u svom tom crnilu čovjek zaboravio i bezbrižno se smijati, pa tako smijati se postaje začudno u svijetu gdje su izgubljene već odavno istinske vrijednosti. Pjesma Identitet predstavlja žal za vremenima nekog zajedništva, obiteljskog besjedenja, druženja, kada se živjelo nekako rahat i saburli, nasuprot današnjem robotiziranom i užurbanom tempu života, kojeg je donijela modernizacija i dodatno otuđila ljude jedne od drugih. Pjesma Identitet, kao i pjesme Pita (s glave) i Želja i žal mlade dame, ujedno upozoravaju da zemlja polako gubi i svoj identitet i autohtonost kroz gubitak običaja, kulturnog naslijeđa i tradicije. U drugome dijelu pjesnik se isključivo bavi problematikom iseljavanja stanovništva kroz sliku pustih gospodarskih dobara koja propadaju i ostaju pusta. Tako pjesma Proljetna sjetva pokazuje koliko su sjetna i pusta proljeća na plodnim oranicama, bez radnika, bez sjetve, bez želje za gospodarskim procvatom i doprinosom. Dalje, pjesma 108 Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

111 Pusto polje pustopolje, daje još potresniju sliku pustoši nekada čuvenog, raskošnog i plodnog kraškog polja koje se pretvorilo u sablasnu pustinju zaborava. Da bi nas, na koncu, Jazor na slici, suočio sa surovom istinom, a to je da su stari obrti i obrada zemlje skoro izumrli u našoj zemlji i vidljivi su još samo na slikama. Međutim, ovu cjelinu pjesnik ipak završava nešto optimističnije pozivanjem na ekološku svijest (Izbijeni zubi drvoreda) i pjesmama Kestenov cvat i Sretnici, gdje očaj zbog pustoši zamjenjuje pjesnikovo divljenje ljepoti prirode, gdje miris kestenovog cvata vraća želju za životom što će reći da je smisao najlakše pronalaziti u banalnim sitnicama oko nas. U trećem dijelu zbirke zanimljiva je pjesma Golubovi na trgu, koja je simbolična u smislu predstavljanja smjene generacija kroz sliku ptica koje dolete i odlete, što je simbolična smjena jedne politike koja biva zamijenjena drugom i tako unedogled. Potom pjesma Ljubimci i ljudi, koja, ne samo da upozorava na problem bijele kuge u našoj zemlji, nego i na očuvanje ljudskosti humanosti. Ovdje se svojom antologijskom važnošću izdvaja pjesma Ptice kao ptice, koja predstavlja najuspjeliji umjetnički čin. Sva suština ljudskog postojanja sažeta je ovoj pjesmi. Tu osjetimo ugledanje na modernu i postmodernističku poeziju, simbolizam i pjesnike Parnasa, na umjetnost zbog umjetnosti (larpurlartizam). Omiljeni simbol modernih pjesnika je ptica (sjetimo se Bodlerovog Albatrosa), baš kao i u ovoj pjesmi, čovjek-pjesnik-ptica je onaj koji stremi ka nepoznatom i nedokučivom. Pjesma Ptice kao ptice, predstavlja svu tragičnost i smisao čovjekovog postojanja, vječnu žudnju da spozna bit, a bit je ta da se čovjek mora pomiriti sa svojom tragičnom sudbinom. U četvrtom dijelu dominiraju teme koje upozoravaju na probleme koje je nametnula modernizacija života i tehnička otkrića koja su i zbližila i udaljila ljude jedne od drugih u isto vrijeme. Blizu a daleko je pjesma koja odiše tim žalom za vremenima kada su ljudi bili bliskiji i bliži jedni drugima ne samo kilometrima, nego i duhom. Danas je internet zatočio ljude u svoje ljušture i otuđio ih. Iseljavanje stanovništva dovelo je do toga da ne možemo biti uz svoje najdraže u važnim životnim trenucima, preko žice možemo čuti i vidjeti, ali ne i osjetiti otkucaj srca i miris djeteta (Jedna pjesma dva unuka). Ovu cjelinu pjesnik zaokružuje nostalgičnim slikama prisjećanjem svog nekada bezbrižnog djetinjstva, igre i toplog doma (Snjegovi dalekog djetinjstva i Kiša dalekog djetinjstva). Peti dio tematizira, na pomalo šaljiv način, problem multietičnosti naše zemlje (ironija o tri jezika a opet isti jezik kojim ljudi govore). Dok svi zahtijevaju svoja prava i jednakosti, rješenje je vidljivo isključivo u suživotu i toleranciji (Jezici zemlje moje). Pjesma Pomozi mi reći, govori o problemu koji nastane kada jezik preplave žargonizmi i žargonsko izražavanje, što je ozbiljan problem jer dovodi do siromašenja jezika jednog naroda. U šestome dijelu nalaze se pjesme koje predstavljaju tipičan bunt zanemarivanju umjetnika i umjetnosti, zanemarivanju svega što ima istinsku vrijednost, a zagovaranje nebitnih i površnih, stvari, ljudi i pojava, na osnovi čega se zapitamo kakvo smo to društvo postali? Danas u mojoj zemlji je prava pjesma bojkota i ogorčenosti na sredinu koja ne vrednuje umjetnost i umjetnika, umjetnik odbacuje svoje djelo, kada je stvoreno uzalud. U sedmome i osmom dijelu zbirke pjesnik kao da prestaje biti ushićeni buntovnik i postaje stari, ubogi čovjek, umoran od svega, ali bogat životnim iskustvom, pomiren s tragičnom sudbinom čovjeka. U skladu s tim, ovdje je iznimno dirljiva intimna i emotivna Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 109

112 pjesma Oproštaj sa sestrom, koja nas podsjeća na blagost, na ljubav, na njegovanje i važnost rodbinskih odnosa jer oproštaj je neminovan. To je posveta voljenoj sestri kroz koju lakše proživljava njenu odsutnost. Zaključujemo, da su ton i atmosfera u pjesmama Ormanove zbirke Pusta polja elegija dosta sjetni, što je u skladu s turobnim stanjem u našoj državi. Odsustvo komunikacije, odlazak mladih iz zemlje, zemlja koja, kao da gubi svoj identitet pa tako kafić u Bosni koji ne poslužuje više bosansku kavu je ništa drugo no srceparajuća ironija stanja u kome se nalazimo. Slike pustih gospodarskih dobara, plodnog tla koje propada, koje više nitko ne obrađuje i nostalgija za vremenima kada se radilo i stvaralo u pjesmi Pusto polje pustopolje, daje apokaliptičnu sliku stanja u državi u kojoj kao da je sve stalo. Zastrašujuća pustoš i tišina kao slika, posljedica jedne destruktivne političke scene kao i modernizcije koja je donijela zla, jednako koliko i dobra, glavna je podloga zbirke simboličnog naziva Pusta polja elegija. Čitajući ove pjesme, skoro možemo osjetiti kako hodamo napuštenim nepreglednim poljima, čija ljepota zrači i u tom crnilu. U nevjerovatnoj tišini i pustoši, na trenutak možemo jasno čuti neki tihi i ogorčeni vrisak umjetnika koji pati za svojom zemljom, ali i za čovječanstvom općenito, zbog čega ovo djelo ima iznimnu estetsku vrijednost. 110 Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

113 Lidija PAVLOVIĆ-GRGIĆ Učionica u kojoj se rađaju bajke Jagoda Iličić: Pričala nam teta Knjigolina, Planjax, Tešanj, Iz književne radionice Jagode Iličić stigla nam je još jedna zanimljiva knjiga priča za djecu Pričala nam teta Knjigolina, a objavila ju je u studenom izdavačka kuća Planjax. Postavši teta Knjigolina, u književnosti za najmlađe već odavno prepoznatljivo ime, Iličić je ispisala svojevrstan nastavak rado čitanog ostvarenja Školske bajke, sada već lektirnog štiva. I njezino novo djelo obuhvaća priče kojima je poznata autorica za djecu i odrasle zabilježila te svojim spisateljskim darom obogatila male i velike zgode školske djece uspješno spojivši svoja dva profesionalna svijeta i velike ljubavi književni angažman i posao profesorice razredne nastave. Kroz svakodnevne školske obveze, igre, druženja, prijateljstva i brojne druge sastavnice odrastanja i školovanja njezinih učenika Jagoda Iličić nadahnjuje se biserima djetinjstva i mašte prateći najmlađe umjetničkim marom i učiteljskim iskustvom te osobitim osjećajem za dječju dušu. Podijelivši najnovije ostvarenje na tri poglavlja (Priče za knjigoljupce u prvom razredu, Knjigoljupci kreću u drugi razred i Priče za knjigoljupce superčitače), Iličić je svoje priče namijenila recepciji djece različitih uzrasta od prvašića do iskusnih čitatelja, od školskih bajki s malenim i velikim ljudima u glavnim ulogama do tipičnih bajki s izmaštanim stvorenjima. Uz početak školske godine, Knjigolina početnim naslovom knjige (Prvi dan u školi) ohrabruje i djecu i roditelje kako škola može biti mjesto radosnog i plodonosnog učenja ako je svatko svoju zadaću odgovorno prigrlio. Skupa s jednim neobičnim pismonošom u Potrazi za slovima malene veselim koracima upoznaje sa živim slovima, a tražeći glasove čitatelji će i u ovoj priči pronaći plemenite pouke koje im je u tekst autorica nenametljivo utkala zlatnom iglom svojeg dara. Priča o Ljutiši i Cvjetiši koji žive u učiteljičinoj pernici i idu na čudnovata putovanja podsjećaju na vrlo jednostavnu ali nekad teško provedivu istinu svatko uvijek može biti bolji, a dobronamjernu kritiku svima koji bi trebali imati bolji odnos prema umjetnosti i umjetnicima prepoznajemo između redaka pod naslovom Pjesma, u kojima Mravlja kraljica propisuje pjesmoporez za bogaćenje cvrčka čija će pjesma oplemeniti svijet. I doista je ta kritika potrebna svima od predstavnika vlasti koji bi na umjetnike trebali Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 111

114 puno više gledati kao na lučonoše uma i duha te im osigurati zaslužene uvjete za stvaranje plemenitih kreacija do onih zaduženih za odgoj i obrazovanje, koji će djecu kroz razne umjetničke izraze poticati na vrijednosti čiji sjaj lako iščezne ako se stalno ne raspiruje pozitivnim primjerima. Prijateljstvo i ljubav zrcale i kroz Priču jednog listića u kojoj je Iličić udahnula riječi raslinju i pticama kako bi pred djecu prostrla raskoš prirode i njezinih mijenja kroz godišnja doba. Ukazujući na važnost brige o sebi, svim stvorovima i majci Prirodi općenito, književnica u svojim recima podsjeća i na važne nadnevke i njihove svrhe, poput Svjetskog dana ekologije i Dana suzdržavanja od kupovine. Svoju vještinu vezenja bajke potvrdila je i u posljednjem poglavlju, osobito naslovom Ribar i školjka, završnom pričom knjige, koja je, važno je istaknuti, Jagodi Iličić u listopadu priskrbila vrijednu nagradu na Festivalu dječje knjige Stablo nasred svijeta u organizaciji Narodne knjižnice Hercegovačko-neretvanske županije Mostar. Priče njezine nove knjige već su upoznali i s oduševljenjem prihvatili njezini učenici, maleni članovi njezina kluba ljubitelja knjige u Tuzli, čitatelji popularnog časopisa za djecu i mlade Cvitak, polaznici kreativnih radionica i sudionici brojnih književnih festivala i programa, a svijetlu sudbinu zahvaljujući svojoj kvaliteti doživjet će zasigurno i sabrane pod naslov Pričala nam teta Knjigolina. Originalne ideje obogaćene životnim dijalozima i udružene s poetskim valerima, iskrama znanja i mudrosti te duhovitošću bez koje se čovjeku ne smije prići, zasigurno će i malima i velikima koji kroz knjigu ili uživo budu susreli tetu Knjigolinu donijeti zadovoljstvo čitateljskog putovanja. Pisane u maniri najboljih ostvarenja za one na kojima svijet ostaje, priče Jagode Iličić će zasigurno djecu potaknuti na razmišljanje, razigrati, educirati, oplemeniti istinskim vrijednostima i usmjeriti na čitanje ali i kreativni rad. 112 Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

115 Božica ZOKO Sa štitom ili na njemu! Pero Pavlović: KRIŽ, TVOJ ŠTIT, Naklada Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, Likovno obogaćenje - Stipe Zoraja, Mostar, Križ je moje svjetlo i moja tama. Isto tako kao što je taj goransko-hrvatski pjesnik opisivao pad u jamu, tako i mi opisujemo vazda naše raspeće. Vječno raspeti, još je Tin Ujević rekao. Pad je mala riječ, ali dostatna. Inače bi čovjek doista dugo morao tražiti izlaz i prolaz kojim bi prošao kroz tu poemu i uprizorio sve što je vidio putem u toj umjetnini iz koje pjesnik nije živ izašao, a možda je ostao i bez kojeg uda. Od prapovijesnih epova preko junačkih narodnih pjesama - sječa udova i vađenje vitalnih organa te kopanje po tijelu počevši od očiju - do trgovine ljudima i tim istim organima danas ili pak sklonosti moderne medicine s jedne strane ka mesarenju, a s druge strane ka trovanju kemikalijama ljudska su nagnuća mogla postati već bolno predvidljiva. Ali nisu. Čovjek, a izgleda ni Bog - još ne može vjerovati i kad zna na što sve ljudsko biće može biti spremno. Tako i Pero Pavlović i svi mi unutar svjetla i tame često zamjenjujemo teze i antiteze i iako na taj način dobijemo isti logički zaključak naša je izgleda potreba prvotni nijek što je počeo s prvim plačem pretvoriti u polazište svakog puta pa tako i onog križnog. Žene znaju reći slatki Isus! I još O Isuse radosni! Ta slatkost i radost dolazi od zagledanosti u Oca i kad Duh Sveti puše gdje god hoće. A možda i od pristanka na muk pred moćnicima i muke pred svjetinom a mi znamo ako te i mimoiđe čaša muk i muke neće. U Jami Ivana Gorana Kovačića piše Krv je moje svjetlo i moja tama. Pero Pavlović niti jednom riječju u svojoj knjizi ne spominje tu živodajnu tekućinu što kola u mraku ili svjetlu ovisi kakvo si kada biće. Za njega je križ štit! I hvala Bogu da jest. Kad dođe do prolijevanja krvi već hodimo obali trećoj, kako kaže pjesnik, a da ni prvu ni drugu nismo često put upoznali i prepoznali. Terra incognita. U knjizi tog naslova Branko Fučić opisuje kako su u njoj žene poput kuja lizale rane ratnicima i ranjenicima da se ne prolije niti kapljica. Ta terra incognita naša je zemlja. A kad je o obalama riječ usred smo pomorske bitke s neizvjesnim i promjenjivim ishodom kako zapisa dubrovački mitničar Evo sam ostavljen sred morske pučine, valovima moćno bjen ili još ljepše Ivan Dživo Gundulić zvani Mačica Ah, nije život ljudski nije drugo neg smućeno jedno more, neg plav jedna, ku udugo biju vali kako gore i sred ovijeh netom tmina, čo ek se rodi, mrijet počina Tako kažu suze sina razmetnoga. I mi se razmećemo ako ni s čim drugim ono riječima, a ako usput i kane koja suza Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 113

116 to je samo dokaz da u riječima još ima našeg postanka. Prerevni praktični vjernici čak govore o daru suza. Postoji i medicinski pojam umjetne suze lijek za odveć suhe oči, a poznato je da neke glumice mogu zasuziti kad god požele i bez nekog posebnog uživljavanja i ganuća. Je li to umijeće koje se može naučiti ili savršeno vladanje sobom i svojim žlijezdama ili, kako kažu vjernici, zloupotrijebljen dar ili sve troje potaknuto nekom vrstom urođene nam prijetvornosti i licemjerstva ne znamo. Arheologija uglavnom poznaje lakrimatorije posudice u koju su žene ili svećenice skupljale svoje suze. Rumunjski mislilac s francuskom adresom i jezikom Emil Cioran povezuje suze i svece, a ljepotu pripisuje zaljubljenoj ženi što plače u samoći. Tin zanosno poziva Plačimo, plačimo u tišini! Umrimo, umrimo u samoći! A Matoš ima pjesmu Suza - u kojoj treća i zadnja strofa kaže Otkada sam, diko moja, tvoju suzu popio, u hajduke htjedoh poći, pa sam ti se propio. Iako su sva trojica prilično neodoljivi, ne treba ni reći tko nam je neodoljivo najdraži i ako ikad zatreba posestrimu ili jataka ili šišano kumstvo tu smo! Naizgled je sve to daleko od Pere Pavlovića jer se sa stranica njegove knjige kao i obično prelijeva milostivna blagost, a opet ima boju dragog kamena. Malo zamućenog, možda i od suza, ali dragog. Svijetli, rasplakani tirkiz ili smaragd ili nešto između. Kamen mješanac. Iz kojeg prosijava nenadano svijetla svjetlost jer i to postoji naslovne slike Stipe Zoraje ili kako lijepo piše njegova uloga u impresumu likovno obogaćenje. Da, taj se je kamen jako lijepo obogatio i promijenio svoju bit iznutra što je ravno čudu. Kao kad u opustjelom selu iznenada zazvone zvona. U ovoj se knjizi Pero Pavlović i doslovno okušao u zvonjelici i postao vješt sonetist. I što je najzačudnije nametnuo mu svoj melos u tolikoj mjeri da doista više ne pazite na srok i ne zamjećujete kad ga nema ili slučajno izostane. Mlado je to zvono koje još nije oksidiralo i još se sjaji rekosmo, na naslovnici umilnom svjetlošću koju inače nemaju ni tirkizi ni smaragdi što se mogu, primjerice, naći u očima kakve zvijeri risa ili tigra. Kako-kada. U prvi mah pomislite da je šteta što se to prosijavanje tog još neimenovanog dragog kamena ne nastavlja i unutar korica knjige ali onda shvatiš ono što je u unutrašnjosti posivilo u svim nijansama nije neveseli odjek cjelokupne vasione nego mudrost sustegnuta od svih svojih veselja s blagim odsjajem tuge koju steknu svi kad dođu sebi, nježno dođu k sebi. Ne znamo što kaže logika na tu zamjenu teze i antiteze prisutnu u našim životima i ima li to kakvih posljedica za konačni zaključak, ali nama zaključak niti ne treba naprotiv treba nam ključ. Ključ luč koja će iz tog štita u mraku sinuti. Drago je kamenje možda željno svjetlosti jer po njoj kad ju slomi na svoj poseban način i zadobiva pripadni mu sjaj i boju, ali tko zna?! možda i mrak kroza nj prolazi izmijenjen kao i svjetlost - možda se malko ugrije i iziđe topao duboko u zemlji hladna svemirska tama postane mama! - tako da ne znaš što je ljepše ostati u zemlji ili izići na sunce. Sve je rječito. I zemlja i sunce. Krtice najbolje znaju. Bića iz mraka, a ipak svoj tamni okoliš iznesu na vidjelo u briješku fino usitnjene zemlje. Silvije Strahimir Kranjčević je krticu pretvorio u krta što zbog svoga sroka s hrtom, a i zbog kratkoće suglasničkog sklopa gubi umiljenost i još je uz to sve ljudsko nastojanje spram Svevišnjeg usporedio s tim iskopanim briješkom zemlje. To i nije toliko loše pogotovo u sadašnjici kad se toliko nastoji na betonizaciji i prekomjernom asfaltiranju. Nije li asfalt i beton već zauzeo i previše zemlje, a ljudsko ponašanje je postalo nesmiljena otimačina od roditeljice nam i hraniteljice koja još nije prestala unatoč tome ljepotiti nam ljude i krajeve, vidike i putove. Uz sve poštovanje prema crnom zlatu i izume koji žive od njega pomalo nam je 114 Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

117 već dosta. Djeca više ni u parku neće moći osjetiti tlo pod nogama, a onoga tko poljem krene smatrati će ludim kao i toliko put dosad. Valjalo bi smišljati rastvore sveg tog nerazgradljivog u nama i oko nas. Jer ono što se ne može razgraditi ne može ni graditi uči nas stara arhitektura i Sveti Pavao kad kaže Sve može biti dozvoljeno, ali sve ne izgrađuje! Ali, hvala Bogu još jednom među pjevnim riječima smo kad zađemo u knjigu Pere Pavlovića tu je gradnja i razgradnja jedno te isto razgrađujuć naše uvriježene jezične navike i uopće okoštalost nam jezičnu gradi nov osjećaj za smisao. I vjeru i mjeru. Daje nov izgovor i, već smo rekli nov melos koji se opet sriče s telos iliti svrhom i na izrovanom briješku nikne cvijet. Gdje je cvijet tu je i društvo cijeli jedan svijet što čeka pčelu. Ili svoje počelo u pretvorbi. U med i saće. Ta razgradnja-gradnja može se usporediti s pretakanjem vina dok se ne objavi kao istina na nekoj svetoj daski ili kamenu. Od oltara do naših stolića. Ili se strpljivo šuti s molitvenom mišlju na stih Nikole Bonifačića Rožina - I prit će na usta! Pero Pavlović više nije mošt, ali nije ni šira on vibrira svojim glasnicama i u nama uspostavlja te tanane žice koje neki mogu nazvati i strunama, a ipak su to žice. Jer kod Pere Pavlovića nema truna kojeg tražiš u oku brata svog, nema ni truljenja iako i drvo križa trune, a crvotočina je put kojim se može najbrže proći svemirom tvrdili su nekoć fizičari. Ako ovi danas mogu išta tvrditi jer još je uvijek od njih jača bliskoistočna svjetlost koja izranja iz pretsokratovskih vremena i izbije u nama kadikad neku zapretenu iskru. Mala Azija, Bliski Istok, Aheja bez ijedne naznake grješnog grča. A jednog od najznačajnijih mislilaca tog doba Heraklita ipak su zvali Mračnim. Možda zato što opet nešto prekomjerno ovaj put svjetlost izaziva u nama mračna obasjanja. Samo gledajte u sunce, ako ne vjerujete. Aheja! Aheja koja se tako skladno podudara sa starokrčkom nam Vejom!I tu su negdje zasigurno bili Etruščani koji su sami sebe zvali Rasinasi. I oni imaju tu riječ. Za njih je jedan povjesničar rekao da su dostojanstveno čak uzvišeno gledali na svoj izlazak, svoj nestanak iz povijesti naroda, a onomastičar s otoka Brača Petar Šimunović citirao je jednog svog otočanina koji reče Ništa neće nestati i nikad ništa nije nestalo! Jer, svaki je nestanak privid i ujedno i nastanak koji puno puta previdimo. Privid i previd Pero Pavlović stavlja u isti redak i još kaže za njih krilatice dvije! Sve je privid kažu budisti. A previd to je ono kad smo na nešto jako, jako usredotočeni tako da ne vidimo privide. U samom smo vidu. U Božjem smo oku još neskamenjena suza što se premješta kapljica koja se raspružuje licem, a viđenje i ukazanje se stope u jedno. Dažd dojde sa visina nastavlja dalje dubrovački carinik, a Gundulić kaže Bježi kud znaš, što hoć čini, zapad i istok vas ophodi i beskrajnoj po pučini svijet kružeći Indije brodi; krij se u jame gorskijeh hridi smrt svuda te slidom slidi Jest, naslijedili smo smrt, ali naslijedismo zahvaljujući Peri Pavloviću i štit! U Rami bi rekli šćit! Sa štitom ili na njemu! govorile su spartanske majke sinovima i tako ih lakonski kratko putile u istinu i život. A život je na sve strane! Pero Pavlović je doista pjesnik koji nas nadahnjuje. Stoga što reći osim još jedna lijepa knjiga. Knjiga kojoj smo obećali vratit ćemo se! Bolja si od molitvenika. Hvala Pero! Ono što je za se zapisao još Reiner Maria Rilke početkom 20. stoljeća nazvavši svoje rime časoslovom može reći i Pero Pavlović. A mi pitamo zar još nije došlo vrijeme da čitamo jedni druge umjesto molitve. Da pjevamo jedni druge, točnije. Jer tko pjeva dvostruko moli i dvostruko voli znači četiri puta. A broj četiri je u znaku križa upisan. Mi bismo tu dodali još dva onaj Andrijin i Petrov. I što vidimo to je zvijezda. Zvijezda koju ipak ponekad možemo ugledati ponad našeg niskog (od srama?) pocrvenjelog Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 115

118 noćnog neba. Jer - više bismo voljeli uza sve počasti Gunduliću da nas naša zvijezda slidom slidi, a ne smrt! Zvijezda je u mnogim našim grbovima, a slijedom toga dobro bi pristajala i štitu štitu u znaku križa. Pokazuje se da je križ početak i uvjet naše ljudskosti i uopće onoga što se u znanosti zove homo erectus to jest uspravni čovjek. Četiri osnovne protežnosti prolaze njime i obvezuju nas. Lijevo- desno, gore-dolje. To je možda za nekog plošno, ali knjige i slike i jesu plošne i tako pogodne za dobrodošlu zapisanu i otisnutu riječ ili obnovljenu prvu sliku. Koga muči obujam iliti volumen možemo mu samo reći mi smo još u ovoj vjeri u kojoj riječ je tijelom postala! A slike? Za slike ne brinemo. Iz slike nas uvijek gleda naše prvo stanje! 116 Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

119 ljetopis Ivo ANĐELIĆ In memoriam Toni Rajić Odlazak staroga majstora i velikog Mostarca U kultnoj pripovijetki Odlazak starog majstora, jednoga od najvećih književnika i stilista 20. stoljeća u Bosni i Hercegovini Vitomira Lukića, govori se o starome majstoru rezbaru koji uporno godinama utiskuje u orahovo drvo beskrajne ornamente divnih oblika neizmjerno zanimljivih kombinacija šara. Priča ide dalje kako se majstor sve više zanosio i ostrašćivao da je prestao komunicirati s ukućanima, pa čak se zatvorio u radioničku sobu i zapovjedio ženi da mu samo na otvor u vratima donosi jelo. Njegovo predanje poslu i istraživačkom izazovu išlo je dalje da je zaboravio i na jelo i jednog ga je dana žena našla mrtvog naslonjenog na svoje djelo i alatom. Jedan takav otišao je ovih dana i zvao se Toni Rajić. Kada sam, stjecajem okolnosti, neposredno nakon rata došao u Mostar o kome sam znao veoma malo, izuzev zemljopisnih, povijesnih, književnih, umjetničkih i sportskih odrednica, a želio sam upoznati dušu i odnose u ovom čarobnom mediteranskom gradu, pokušao sam upoznati i prijateljevati s Mostarcima koji su njegova duša i koji su ga opredjeljivali na zemljovidu Bosne i Hercegovine i šire, onima koji ga vole i koji su ga proslavili. Uspjelo mi je sprijateljiti se sa slikarima Vladom Puljićem, kiparima Florijanom Mićkovićem i Ferdom Kovačem, književnicima Vladom Pištalom, Danilom Marićem, a već od 70-ih godina prošloga stoljeća sam prijateljevao s velikim Predragom Matvejevićem, pa s nekim velikim sveučilišnim profesorima Vladom Trninićem, Edom Hanićem, Zlatom Aničić, Antom Miškovićem, enologom europskog ugleda Radom Kovačinom; tu su bili i glazbenici Živko Ključe i Meliha Kolukčija, liječnici Zoran Trninić i Hasan Čustović, novinari Drago Marić i Zlatko Serdarević, političari Franjo Boras i čestiti Božo Bevanda, odvjetnici Josip Muselimović, Ivan Tomić i elegantna s aristokratskim ponašanjem kolegica Nada Dalipagić, publicist i nakladnik Brana Martinac, veliki inženjeri strojarstva Zvonko Nikić i Ivan Markić i Toni Rajić, stari majstor i original Mostarac. Od svih njih sam dva desetljeća slušao priču o Mostaru onome kako su ga doživljavali ili pak čuli od drugih iz ranijeg vremena. Svi, ama baš svi, kada počinju svoju priču, ulaze u ekstazu kazivanja, oni ga beskrajno vole i žele mu dostojno mjesto na zemljovidu Bosne i Hercegovine i Europe, kakav je uvijek bio. Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 117

120 Toni Rajić se nije rodio u njemu, ali ga je obuzeo i s njim je živio čitav svoj vijek. Bio je prvi majstor u Mostaru za instaliranje, prvo radijskih pa potom televizijskih uređaja kao uposlenik onodobnog čuvenog RIZ-a iz Zagreba. Nema kuće u Mostaru u koju nije zašao postaviti antenu za radio ili TV, pa potom da, jednom ili više puta, popravi uređaj. Svi su ga znali i on je sa svima razgovarao i znao je sve ugledne, manje ugledne ili obične Mostarce. Dugo godina, kao predstavnik RIZ-a iz Zagreba, radio je poslove ozvučenja velikih javnih priredbi organiziranih u Mostaru i diljem Hercegovine, da bi, nakon demokratskih izbora, formirao vlastitu tvrtku, ne samo za ozvučenje, već i snimanja, pa potom, po želji naručitelja, pretakanje teksta snimaka u pisanu formu čak i s prijevodima s i na brojne europske i svjetske jezike, a za te je poslove imao sjajne prevoditelje i suradnike. Nakon posljednjeg rata mnogim su inozemnim asocijacijama i ustanovama takve usluge bile nužne, jer su one imale potrebu izlagati javnosti politička, kulturna i znanstvena iskustva iz svojih zemalja. Takvih skupova je bilo na stotine. Bit će prepoznat kao rijedak profesionalac iz toga područja te će dobiti i europski certifikat i preporuku svim međunarodnim subjektima da ga angažiraju. Za ovaj posao je dobio i odličje španjolske države za posjeta njihovog kralja Mostaru. Uživao je povjerenje svih vodstava triju konfesionalnih zajednica sa sjedištem u Mostaru te snimao i priređivao izlaganja s njihovih skupova. Kao što i znamo, oni su oprezni u javnim nastupima i treba biti zaista profesionalan i povjerljiv. Profesiju je uvijek pretpostavljao svim drugim elementima posla pa čak i rizicima da mu ne bude plaćena usluga. Neki su mu ostali dužni, iako ima i tonski i pismeni trag obavljenog posla. Bilo bi lijepo kada bi sada, kada ga nema, kao priznanje za njegov rad izmirili njegovim nasljednicima zaostale dugove. Upoznao sam ga još davne 1998.godine nakon što je trebao ozvučiti i pisano skinuti izlaganja s jednoga znanstvenog skupa u Neumu. Iznenadio sam se s kojom lakoćom smo se dogovorili, kako je briljantno vodio tim za ozvučenje, te kasnije pisano uobličavanje tekstova, s relativno skromnom cijenom za posao. Od tada smo radili na desetke sličnih događaja. Fascinirala me njegova profesionalnost, odgovoran odnos prema zadanom poslu, nenametljivost u ophođenju s naručiteljima, sudionicima skupova i nevidljivost za sve koji sudjeluju u programima. Čak i izgledom i pristupom je bio pravi gospodin, gotovo kako zamišljam čovjeka s najvišim akademskim zvanjima. Prijateljevali smo izvan poslova i često razmjenjivali mišljenja. Slušao sam pozorno godinama kako, s gotovo posvećenim rečenicama, govori o Mostaru, o bezbroj ljudi s kojima se susretao i prijateljevao. On je bio prava enciklopedija Mostara u posljednjih 70 godina. Iz razgovora koje je slušao od svojih sugovornika govorio mi je o Mostaru prije 60, 90 ili 100 godina. Baveći se svojim poslom, slušao je na više od 500 konferencija svih naravi izlaganja na tisuće znanstvenika i javnih djelatnika i sam intenzivno čitajući dostupnu literature, razvio se u pravog intelektualca. Kako je lijepo spojiti vrhunskog majstora općega i specijalističkog znanja u jednoj osobi! Poznavao je i družio se s najvećim brojem Mostaraca iz područja politike, znanosti, kulture, umjetnosti i sporta u posljednjih 70 godina. Često mi je govorio, s posebnim dignitetom, o Osmanu Piriji, velikom agronomskom znanstveniku i praktičaru, kao čovjeku nenadmašne vizure i misli o Hercegovini kojoj je bio posebno posvećen. 118 Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

121 Zanimljivo, nikad nije izgovorio niti jednu nedoličnu misao o bilo kom Mostarcu, a još manje pripadniku dvaju drugih naroda, makar oba znamo da ima osoba koji u starijoj i novijoj prošlosti zaslužuju prijekor. Njega ističem u sam vrh onih koji su više od pola stoljeća gradili Mostar zajedno s mnogima pa neće odmak od njegova odlaska značiti zaborav već, naprotiv, afirmaciju časnog Mostarca i jedne i druge strane Neretve. Nerado prijateljima kažem zbogom, ali ovaj put moram reći: Adio, veliki majstore! Adio, prijatelju! Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 119

122 Mira PEHAR Kronika kulturnih događanja u Mostaru, listopad prosinac U Galeriji Rondo otvorena izložba fotografija pod nazivom Ulovi svjetlo, polaznika tečaja Učimo o fotografiji, voditelja Ivana Kelave U Hrvatskome domu hercega Stjepana Kosače održan je četvrti Mostarski strip vikend. Otvorio ga je veleposlanik Republike Italije u Bosni i Hercegovini Nj. E. Nicola Minasi. Kao i prošle godine, postavljena je izložba gostujućih autora o temi Dylana Doga. Cilj Mostarskog strip vikenda jest druženje te promocija i popularizacija strip kulture s naglaskom na mlađu generaciju. Organizator je Udruga ljubitelja stripa Mostrip iz Mostara, a održan je u prostorijama Hrvatskog doma herceg Stjepan Kosača Predstavljen roman Isijavanje, bosanskohercegovačkog pisca, redatelja i scenarista Namika Kabila. Domaćin večeri bio je pisac Almin Kaplan, a ova književna večer organizirana je kao najava ovogodišnjeg književnog festivala Poligon. Predstavljanje je upriličeno u Centru za kulturu U sabornoj crkvi Svete Trojice član Predsjedništva BiH iz reda srpskoga naroda Milorad Dodik otvorio je jubilarne 100. Šantićeve večeri poezije. Viši savjetnik u Ministarstvu kulture i informiranja Republike Srbije Mladen Vesković istaknuo je kako je to veliki jubilej za srpsku zajednicu u Mostaru, ali i čitav Mostar, Hercegovinu, BiH i šire. Svečanosti otvorenja prethodilo je polaganje cvijeća na spomenik Alekse Šantića u Šantićevu parku, spomen na njegovu grobu te svečana akademija u povodu ove jubilarne manifestacije. U umjetničkom dijelu programa nastupili su Gudački kvartet Simfonijskog orkestra Mostar, Srpsko pjevačko društvo Sloga iz Sarajeva, ansambl Mostarske kiše i glumac Narodnog pozorišta Republike Srpske Bojan Kolopić, dok je besjedu o Aleksi Šantiću i Šantićevim večerima poezije održao akademik Jovan Delić. Manifestacija je ove godine održana u organizaciji Gradskoga odbora SPKD Prosvjeta i Srpskog pjevačkog i kulturno-umjetničkog društva Gusle. 120 Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

123 U Centru za kulturu održana je promocija 8. i 9. toma enciklopedijskog Rječnika bosanskog jezika, autora Dževada Jahića. Promotori su bili prof. dr. emeritus Elbisa Ustamujić, prof. dr. Safet Sarić i doc. dr. Edim Šator U Vladičanskom dvoru u Mostaru, na 100. Šantićevim večerima poezije, održana je književna večer na kojoj su nastupili pjesnici, dobitnici Književne nagrade Aleksa Šantić: Stevan Tontić, Đorđo Sladoje, Luko Paljetak i Veselin Gatalo, koji je i moderirao večer. Stihove pjesnika, dobitnika nagrade koji nisu živi ili nisu mogli doći, čitao je glumac Velimir Njirić Predstavljena knjiga Gledajmo se u oči, autora vladike Grigorija. Uz autora, o knjizi su govorili prof. Danijela Jelić i pjesnik Đorđo Sladoje, dok je program moderirala novinarka Sanja Bjelica Šagovnović. U ovoj autobiografskoj knjizi vladika daje odgovore na pitanja o svome životu, odrastanju, ljubavi prema vjeri, odnosima s patrijarhom Pavlom, episkopima, ali i trenutak u kom se nalazi srpski narod, položaju crkve, njenom odnosu s državom, neophodnom pomirenju sa susjedima, obrani Kosova... Promocija knjige je priređena u sklopu 100. Šantićevih večeri poezije u Vladičanskom dvoru Otvoreno peto izdanje regionalnog festivala Poligon, koji je trajao je do 13. listopada. Okupio je sva značajna imena iz BiH, Hrvatske, Srbije i Velike Britanije. Ovogodišnji festival je otvoren na Maloj sceni HNK Mostar gostovanjem književnika Josipa Mlakića i Semezdina Mehmedinovića, dva jako zanimljiva, prepoznatljiva, prevođena i nagrađivana autora. Ovogodišnji festival posvećen je temi identiteta koja je trenutno aktualna na svim poljima od medijskog, preko kulturnog, političkog, obrazovnog, i uvelike određuje književnika. Iste večeri predstavili su se britanski pisac Russ Litten te hrvatski pisci Andrija Škare i Katja Grgić U Kosači odigrana predstava Brodolomke Kazališta Moruzgva i Ludens Teatra iz Zagreba. Predstava je dirljiva i tragikomična priča o četiri žene zarobljene na jednome mjestu odvikavanja od ovisnosti o alkoholu, a sve ono što se događa, događa se s razlogom. Za uživanje u predstavi svakako su zaslužni vrsni glumci: Sanja Milardović, Nataša Kopeč, Lada Bonacci, Iva Visković i Sven Šestak Premijerno izvedena predstava Što te nema, autorice Marijane Aracki, u režiji Erola Kadića. U predstavi je prvi put na kazališne daske stavljen dio života velikog mostarskog pjesnika Alekse Šantića. Predstava donosi nesretnu ljubavnu priču Alekse Šantića i Anke Tomlinović, balkanskog Romea i Julije, ali i slike iz života pjesnika, kao i tadašnjeg Mostara. Predstava je rađena u koprodukciji Narodnog pozorišta u Mostaru i HNK Mostar i Narodnog pozorišta Republike Srpske, a igraju glumci iz te tri teatarske kuće: Bojan Kolopić, Ljiljana Čekić, Šerif Aljić, Jasmin Krpo, Ajla Hamzić, Vedran Vilogorac i Ivan Skoko te djeca iz Prosvjete Aljoša Golo i Aleksa Krulj. Scenograf predstave je Dragan Purković Macan, a kostimografkinja Ivana Ristić. Izvršni producent predstave je SPKD Prosvjeta Gradski odbor Mostar. Predstava je odigrana u sklopu 100. Šantićevih večeri poezije u Narodnom pozorištu u Mostaru. Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 121

124 Gosti trećeg dana festivala Poligon bili su Senka Marić, spisateljica, pjesnikinja, esejistica i književna prevoditeljica te urednica portala za književnost, kulturu i umjetnost iz Mostara. Za roman Kintsugi tijela (Buybook, 2018.) nagrađena je nagradom Meša Selimović. Drugi gost bio je Danilo Lučić, urednik portala za književnost i kulturu glif.rs, te urednik u izdavačkoj kući Kontrast izdavaštvo. Za zbirku pjesama Beleška o mekom tkivu (SKC Kragujevac) dobio je Brankovu nagradu. Program je upriličen u Studiju 64 u Narodnom pozorištu u Mostaru Održan koncert pod nazivom Jesenja Big Band balada. Prepuna dvorana Hrvatskoga doma hercega Stjepana Kosače uživala je u vječnim hitovima švedske pop grupe ABBA-e u izvedbi Simfonijskog orkestra, solista, pratećih vokala i rock banda pod dirigentskom palicom i aranžmanima Igora Tatarevića. Nastupili su solisti: Anđela Bukovac, Ivana Duvnjak i Sandro Bjelanović, uz prateće vokale Antonija Batinić, Katarina Čolak, Jasmina Šuta, Sara Marolt, Nenad Tomičić, Dražan Mikulčić i Ivan Vlajčić. Rock band su činili: Marko Jakovljević, Damir Škutor, Dragan Raspudić, Josip Vukoja i Marko Palameta U Kosači održana promocija knjige Nebo boje potočnice, autora Zvonimira Mikulića, Ljubušaka. Uz autora, o knjizi su govorili Anela Rozić Vrankić i Ivan Vrljić. Knjiga je zbirka od 35 kratkih priča podijeljenih u tri cjeline. U prvoj su priče koje govore o bližnjima, Ljubuškom, odrastanju ; u drugoj cjelini su priče o Hercegovini, a u trećoj su moderne suvremene priče. Promocija je održana u organizaciji HKD Napredak, Glavne podružnice Mostar i HKD Napredak Ljubuški Otvorena izložba pod nazivom Zadužbina Neimarović, na kojoj su predstavljena izabrana likovna djela iz legata Save i Ksenije Neimarović. Izložbu je otvorila konzulica Republike Srbije u Mostaru Marija Bakoč. Izloženo je dvadesetak djela, a izložba je otvorena u sklopu 100. Šantićevih večeri poezije u Galeriji kraljice Katarine U Centru za kulturu otvorena izložba fotografija Sjećaš li se Sarajeva, svjetskoga fotografa Milomira Kovačevića Strašnog. Ova kolekcija fotografija iz osamdesetih i devedesetih godina prošloga stoljeća donosi portrete Sarajlija, ali i dijelove urbanog mozaika ovog grada Održana književna večer poznate mostarske pjesnikinje i umjetnice Alme Fazil Obad, koja je, kao mlada pjesnikinja, srednjoškolka, nagrađena Šantićevom nagradom. Ova književna večer održana je u sklopu 100. Šantićevih večeri poezije u Vladičanskom dvoru U sklopu 100. Šantićevih večeri poezije u Vladičanskom dvoru, održana večer posvećena znamenitom Mostarcu Svetislavu Mandiću o čijemu je pjesničkom liku govorio prof. dr. Ranko Popović, dok je mr. sc. Andreja Marić (oboje s Filološkog fakulteta u Banjoj Luci) održala predavanje Svetislav Mandić i srpska srednjevjekovna umjetnost. 122 Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

125 U Galeriji kraljice Katarine održan koncert Hrvatske glazbe Mostar pod nazivom Večer Dalmacije u Mostaru. Na programu su bila vokalno-instrumentalna djela Olivera Dragojevića, Tomislava Ivčića, Zorice Kondža i dr., a kao solisti nastupili su članovi Hrvatske glazbe Mostar: Gordana Krezo, Ivan Sušac i Hrvoje Sušac. Dirigirao je maestro Damir Bunoza, dok je gost večeri bila klapa Concordia iz Međugorja. Koncert je održan u povodu obilježavanja 130 godina postojanja Hrvatske glazbe Mostar U sklopu Šantićevih večeri poezije, u Centru za kulturu, otvorena izložba od nazivom I sam si pesma Rajne Krulj, akademske slikarice i pjesnikinje iz Zrenjanina. Izloženo je tridesetak portreta pjesnika domaće i svjetske književnosti, poput Sergeja Jesenjina, Isidore Sekulić, Tina Ujevića, Branka Miljkovića, P. P. Njegoša, A. Šantića i dr. O izložbi je govorio Zlatko Serdarević, novinar i publicist, član Organizacijskog odbora U Kosači izvedena stand up komedija Ero s ovoga svijeta, u kojoj je nastupio Željko Ninčić, legendarni Marinko Ćutuk iz Audicije. Nasmijao je mostarsku publiku legendarnim likovima iz Audicije Marinko Ćutuk (Ero s ovoga svijeta) i Veseli (Primi me) Održana završnica tradicionalne književne manifestacije Humskih dana poezije pod nazivom Sveknjiževna večer. Ovogodišnji 20. humski dani poezije, nakon svečanog otvorenja u Splitu, preselili su se u Posavinu, gdje su književnici u dva dana posjetili osnovne i srednje škole i održali pjesničku večer. Sudjelovali su pjesnici Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne i Društva hrvatskih književnika. Za tu prigodu je urađen i zbornik Drugi susret pjesnika u Posavini. Nakon Posavine, pjesnička karavana se uputila u Kiseljak, gdje je na programu bila likovna izložba i osmi Ikavski skup, koji se bavi proučavanjem i promicanjem ikavskog govora hrvatskog jezika, a održava se u suradnji sa Studijem hrvatskog jezika i književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru i HKD Napredak u Kiseljaku. Završnica manifestacije je Sveknjiževna večer, koja je održana u Galeriji kraljice Katarine u Mostaru. U prvome dijelu Spomenimo se prijatelja, riječi je bilo o Radovanu Marušiću, Stjepanu Džalti, Vladi Puljiću i Peri Budaku, a u drugome dijelu večeri nastupilo je oko trideset afirmiranih pjesnika, mladih pjesnika i gostiju U sklopu 100. Šantićevih večeri poezije predstavljena istoimena monografija, u kojoj autor Radivoje Krulj, kroz dokumente, zapise, govore, fotografije i faksimile, prikazuje bogatu povijest ove mostarske kulturne manifestacije. Autor je zahvalio vrijednoj ekipi ljudi koja je prethodnih pet-šest godina marljivo radila na prikupljanju materijala za monografiju. O monografiji su, uz autora, govorili Zlatko Serdarević, koji je pružio veliku pomoć u prikupljanju dokumentarne građe, Vuk Bačanović, recenzent, Josip Muselimović, Danijela Jelić, Goran Sudar i Irvin Gorančić. U glazbenom dijelu nastupila je etnoskupina Dar iz Banje Luke. Promocija je održana u hotelu Mostar, a posjetitelji su mogli pogledati izložbu dokumentarne građe Šantićeve večeri poezije, U Galeriji kraljice Katarine otvorena je revijalna izložba Jesenji likovni salon, Društva hrvatskih likovnih umjetnika u F BiH, kojom društvo obilježava jubilej 25 godina postojanja. Izlagalo je trideset umjetnika. O izložbi je govorio Ivan Vrljić. Poseb- Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 123

126 nu nagradu kao najaktivniji članovi društva dobili su Trpimir Grgić, Karolina Marušić i Boris Oneščuk. Posjetitelji su, uz likovna djela, mogli uživati u glazbenim točkama mostarskog benda Brainswitch i solo izvedbi mladog londonskog pjevača Ricrawa, podrijetlom s Jamajke. Kruna večeri bila je dodjela priznanja za životno djelo čuvenom mostarskom fotografu Stojanu Lasiću koji je ove godine obilježio 50 godina karijere Izvedena predstava Snovopriče o Petru Barbariću, nastala u koprodukciji Hrvatskog kazališta Travnik, Pozorišta Travnik i dramske scene KŠC Travnik. To je životna priča o slugi Božjemu Petru Barbariću koji je umro u 23. godini života, na glasu svetosti. Autor i redatelj predstave je Rusmir Agačević. Predstava je u Mostar došla u organizaciji HKZ Troplet iz Mostara, a odigrana je na Maloj sceni HNK Mostar U velikoj katedralnoj dvorani predstavljena knjiga bjelopoljskog župnika don Josipa Galića Transverzala zla. U knjizi su zabilježena svjedočanstva bjelopoljskih Hrvata koji govore o patnji i stradanju župe Potoci kod Mostara tijekom Drugoga svjetskog rata, poraća i Domovinskog rata. Knjiga je to o četiri stotine nasilno ubijenih Hrvata u XX. stoljeću. O knjizi su, uz autora, govorili prof. dr. Božo Goluža i prof. dr. Ivica Šarac. Program je vodila Željka Šunjić, a u glazbenom dijelu nastupio je župni mješoviti zbor. Promocija je održana u velikoj katedralnoj dvorani U Galeriji kraljice Katarine održan koncert dua Nuclear Okra i Levante Guitar dua. Duo Nuclear Okra iz američke Oklahame čine gitarist Larry Hammett i flautistica Miranda Arana, dok Vojislav i Aleksandra Ivanović čine Levante Guitar duo. Na programu su bila autorske skladbe, ali i aranžmani glazbe inspirirane klasikom, ali i jazzom te tradicionalnom glazbom Balkana i svijeta Koncert bogat raznolikim glazbenim programom izveli su polaznici Studija glazbene umjetnosti Fakulteta prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti Sveučilišta u Mostaru. Mješoviti pjevački zbor te studenti instrumentalisti, na klaviru, violini, gitari, klasičnoj harmonici, nastupili su u Galeriji kraljice Katarine. Gost večeri bio je mladi Trogiranin, bariton Vlatko Belas, član HNK Split, dobitnik glazbenog Oscara i posebnog predsjedničkog priznanja u Republici Hrvatskoj za svoje uspjehe U Kosači odigrana predstava Noć bogova, nastala po tekstu hrvatskog kazališnog pisca Mire Gavrana, a u režiji Marka Manojlovića. Riječ je o tragikomediji i političkoj farsi u kojoj glume beogradski glumci Vojin Ćetković, Dejan Lutkić i Nebojša Ilić Održan koncert klasične glazbe na kojem se predstavila Dina Fejzić, pijanistica i docentica za predmet klavir na Muzičkoj akademiji u Sarajevu. Na mostarskom koncertu u Muzičkom centru Pavarotti izvela je djela skladatelja: Clementija, Liszta, Rachmaninoffa i Francka Održan koncert duhovne glazbe na kojemu su sudjelovali vokalno-instrumentalni sastavi i bendovi mladih iz hercegovačkih župa. Koncert je održan u sklopu Tropletovih dana kulture u kripti župne crkve sv. Petra i Pavla u Mostaru. 124 Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

127 Predstavljena zbirka pjesama Moj svijet, autora Grge Mikulića. Radi se o zbirci pjesama kroz koje autor iznosi neka svoja najdublja promišljanja. Zbirku pjesama su uz autora predstavili prof. dr. Antun Lučić, prof. Ivan Baković, Jelena Skoko i Ivan Volić. Predstavljanje je održano u maloj dvorani u Hrvatskome domu hercega Stjepana Kosače Otvorena izložba pod nazivom Odrastanje, akademskog slikara i grafičara Ivana Rogulja. Autor se mostarskoj publici predstavio radovima koji su obilježili njegov opus i učinili ga prepoznatljivim široj likovnoj publici. Program otvorenja poezijom su upotpunile Ljubica Rogulj, Marela Jerkić Jakovljević i Alma Fazil Obad. Izložba je organizirana pod pokroviteljstvom Grada Mostara i Vlade Republike Hrvatske, a otvorena je u Galeriji kraljice Katarine Praizvedena Poema o Vukovaru, novo djelo don Dragana Filipovića, koje je izveo Akademski zbor Pro musica u crkvi Krista Dobroga Pastira u mostarskoj župi Cim- Ilići. Kao solisti nastupili su Monija Jarak Mikulić i Hrvoje Merdžo, a izvedbom je ravnao maestro Robert Homen iz Zagreba Otvorena izložba pod nazivom 93/94 autora Bosiljka Kožula, jednoga od osamsto hrvatskih logoraša logora Muzej Jablanica Radovi su nastali za vrijeme njegova zatočeništva i njegova priča razlikuje se od ostalih jer je u tim teškim trenucima kroz crteže progovorio o svome logoraškom iskustvu. Izložbu je organizirala Udruga logoraša Domovinskog rata u BiH, a otvorio ju je predsjednik Federacije BiH Marinko Čavara u Galeriji kraljice Katarine Održan glazbeno-poetski koncert Zdenke Vladić Soče pod nazivom Za dušu vama i nama, za sve one kojih nema, a dali su svoj obol u Domovinskom ratu, ali i sve žive koji pamte ta olujna vremena, s nadom u bolje dane. Publika je slušala najljepše starogradske pjesme, romanse, dalmatinske pjesme, kao i dio makedonskog melosa i sevdaha. Sudionici glazbeno-poetske večeri bili su Zdenka Vladić Soče, Zdenko Vladić, Marela Jerkić Jakovljević, Robert Pehar i prijatelji. Koncert je priređen u Galeriji kraljice Katarine Izvedena predstava Kakva ti je žena, takav ti je život, autorsko djelo popularnog glumca i komičara Dragana Marinkovića Mace. Ova predstava, koja je ujedno i peta autorska popularnog glumca i komičara, govori o vječitim pitanjima odnosa muškarca i žene, a Marinković to, na sebi svojstven način, približava publici. Predstava je izvedena u Kosači Promovirana knjiga Marulov san, autora Dine Milinovića. Marulov san vodi nas u Split na prijelazu iz 15. u 16. stoljeće. Okupljeni u društvu čuvara pamćenja, Marulić i skupina splitskih plemića raspravljaju o prošlosti i povjesničarima, o klasičnoj književnosti i umjetnosti, o tome kako spasiti drevne spomenike. Marulov san je povijesni krimić, ali prije svega hommage humanističkoj kulturi renesansnoga Splita i Ocu hrvatske književnosti. Predstavljači knjige osim autora bili su Beat Čolak, Perina Meić i Valerija Soldo Rešetar. Knjiga je promovirana u Kosači. Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 125

128 Održan 13. po redu Mostar Film Festival (MOFF). Projekcijom hrvatskog filma General, redatelja Antuna Vrdoljaka, započelo je ovogodišnje izdanje Mostar film festivala, koji je otvorio sam Vrdoljak. Nagrada za najbolje glavne uloge, popularno Stablo ljubavi, otišla je u ruke Sergeja Trifunovića (film Ajvar) i Snežane Bogdanović (film Šavovi); Stablo ljubavi za najbolju sporednu mušku ulogu osvojio je Dražen Kühn (film Koja je ovo država), a za najbolju sporednu žensku ulogu Jovana Stojiljković (film Šavovi). Najbolji debitant ove je godine Zorica Nusheva (film Bog postoji i zove se Petrunija). MOFF je i ove godine prikazao filmove natjecateljskog i dokumentarnog programa, dječji Obiteljski vikend, filmove studentskog programa i retrospektivu Vlatka Filipovića. U sklopu MOFF-a popratni događaji bili su svjetska premijera filma Prvi do srca Ivo Gregurević, Balkan Cinema Meeting, promocija knjige Milena Dravić ili ključ snova i Masterclass radionice. Pobjednike je odabrao stručni ocjenjivački sud u sastavu: Ivo Krešić, kazališni i filmski glumac (predsjednik), Amila Gajević, novinarka, spisateljica i osnivačica prve casting agencije u BiH i Stanko Babić, producent. Programi su održavani u Hrvatskome domu hercega Stjepana Kosače Otvorena izložba kronološki raspoređenih propagandnih materijala, dokumenata i fotografija predstava nastalih u produkciji Narodnog pozorišta Mostar, u razdoblju pedesetih i šezdesetih godina dvadesetog stoljeća. Autor izložbe je Emir Spahić, umjetnički direktor tog kazališta. Izložba je otvorena u foajeu, u sklopu obilježavanja jubilarnih 70 godina postojanja U Galeriji Virus u Mostaru otvorena izložba novih murala sa Street Arts Festa U Galeriji Rondo otvorena izložba pod nazivom Egzodus, akademskog slikara Marija Šunjića. Dosad je imao dvadeset samostalnih izložbi i oko140 zajedničkih. Ova izložba sadrži jedan poliptih od osam dijelova i 16 drugih radova, većinom rađenih u tehnici akrilika na platnu. Kroz cijeli ciklus proteže se motiv broda, kao paradigma naših života i trajanja. O izložbi je govorio akademski kipar Dalibor Nikolić Nakon nastupa pred više od dvjesto milijuna gledatelja u više od pedeset zemalja svijeta, čuveni internacionalni cirkus na ledu, u okviru europske turneje pod nazivom Black & White, gostovao je u Mostaru, gdje je nastupio u Kosači U Galeriji kraljice Katarine otvorena retrospektivna izložba pod nazivom Radost življenja, jednoga od najdugovječnijih i najplodnijih hrvatskih umjetnika, akademskog slikara, profesora emeritusa i akademika Đure Sedera. O izložbi je govorio povjesničar umjetnosti Marin Ivanović, koji je i kustos te je za ovu prigodu odabrao 45 najreprezentativnijih Sederovih slika iz različitih ciklusa iz proteklih pedeset godina Mješovito pjevačko društvo Mirta iz Splita održalo je koncert u povodu blagdana sv. Nikole. Na repertoaru zbora nalaze se duhovne skladbe glazbenih klasika, kao i djela suvremenih skladatelja, a iznimna pozornost posvećuje se hrvatskim narodnim pjesmama, posebice onima dalmatinskog izričaja. Koncert je održan u predvorju Kosače, u sklopu programa Advent by Winterville. 126 Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

129 Otvoreno jubilarno 20. Annale crteža Grand Prix Mostar Riječ je o recentnoj produkciji nastaloj tijekom ove godine, a pravo sudjelovanja imali su svi članovi Udruženja likovnih umjetnika u BiH (ULUBiH). Na ovogodišnji natječaj prijavila su se pedeset i tri umjetnika. Grand Prix osvojio je Izet Alečković, nagradu za klasični crtež osvojio je Miralem Brkić, a za eksperimentalni crtež Nelisa Baždar. U ime domaćina, Centra za kulturu, obratio se direktor Senad Suljić, a u ime pokrovitelja, Ministarstva obrazovanja, znanosti, kulture i sporta, ministar Rašid Hadžović Hrvatsko kulturno-umjetničko društvo Sv. Ante-Cim priredilo je svoj tradicionalni božićni koncert Gradu s ljubavlju, kojim su unijeli božićni duh u grad. Kao i dosadašnjih godina, ljepotom plesa, pjesme, običaja i bogatstvom narodnih nošnji, upriličeno je nezaboravno druženje sa svim gostima ove manifestacije. Uz domaćine, koncert su obogatili i KUD Kupljenovo iz Kupljenova te ženska klapa Zvizdan iz Posušja. Koncert je održan u Kosači Predstavljena knjiga Kolar između srpa i čekića, autorice dr. sc. Marine Beus. Knjiga obrađuje prilike u kojima se našla Katolička Crkva u Hercegovini nakon Drugoga svjetskog rata ( ) i odnosu komunističkih vlasti prema dijecezanskom svećenstvu. O knjizi su, uz autoricu, govorili dr. sc. Božo Goluža i dr. sc. Ivica Glibušić. Na kraju predstavljanja nekoliko rečenica o knjizi rekao je i biskup dr. Ratko Perić. Predstavljanje je održano u katedralnoj dvorani U Kosači održan svečani predbožićni koncert Ususret Božiću, kojim je Simfonijski orkestar Mostar počastio svoje sugrađane. Sudjelovalo je četrdesetak glazbenika iz BiH, Hrvatske i Srbije, a solisti su bili: Ivana Duvnjak iz Zagreba, Anđela Bukovac, Antonija Batinić i Nenad Tomičić iz Mostara. Izvedeno je dvadesetak pjesama božićnog karaktera, a aranžmane potpisuje Igor Tatarević koji je ravnao malim revijskim sastavom orkestra i pritom svirao klavir U Galeriji kraljice Katarine predstavljena monografija Pola stoljeća mostarskog radija, autora Marinka Jovanovića. U predstavljanju su, uz autora, sudjelovali: Veselko Čerkez, nekadašnji glavni uredni Hrvatskog radija Mostar i Danijel Vidović, ravnatelj Hrvatskoga doma hercega Stjepana Kosače, a program je moderirala Željka Šunjić. Predstavljanje je održano pod visokim pokroviteljstvom Dragana Čovića, predsjednika HNS-a BiH U Kosači održana promocija romana Iščekujući zoru, autora Matiasa Zečevića, studenta novinarstva na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Kako navodi autor, romanom želi skrenuti pozornost na masovno iseljavanje Hrvata iz BiH prema Zapadu, a pogotovo iz Posavine i njegova rodnog Odžaka Održana promocija monografije 25 godina Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru, u povodu 25 godina djelovanja HNK Mostar koja prikazuje put te kuće od njezina utemeljenja, 22. rujna godine, do danas, ali i svjedoči o društvenom i političkom kontekstu ne samo nastanka, već i cjelokupnog djelovanja HNK Mostar. Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 127

130 Monografija, uz teatrografske podatke, donosi i tekstove čelnih ljudi ovog kazališta, kao i vanjskih suradnika, prijatelja i podupiratelja. Monografiju su predstavili Dubravka Zrnčić Kulenović, redateljica, dramaturginja i docentica na Akademiji scenskih umjetnosti Univerziteta u Sarajevu, prof. dr. Miroslav Palameta, predsjednik Upravnog vijeća HNK Mostar te Dragan Komadina, umjetnički savjetnik HNK Mostar, a moderatorica je bila Anita Milićević U Galeriji kraljice Katarine predstavljena knjiga Grad bez ptica, novi roman autorice Anite Martinac, koja je u svojoj 25. obljetnici književnog stvaralaštva, čitateljima predstavila novo prozno djelo. Radnja romana smještena je u Mostar, rodni grad književnice, u najteže godine prijelaza iz komunizma u demokratsko društvo, koje je obilježeno sukobima i ratom. Svi likovi su stvarne osobe, kao i događaji o kojima piše. Program je moderirala Tina Laco, a u scenskom prikazu ovog djela sudjelovali su Ivan Volić, Ilija Puljić, David Vasilj, Ružica Josipović i autorica U Galeriji kraljice Katarine predstavljena knjiga don Nike Luburića Da se ne zaboravi: II. knjiga- Glazbena izvješća iz Sarajeva i Mostara , koju je izdalo Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima iz Zagreba. U knjizi se opisuju glazbeni nastupi solista, zbora i orkestra u više gradova i mjesta u Bosni i Hercegovini. Knjigu su, uz autora, predstavili prof. mr. art. Katja Krolo Šarac i dr. sc. Marina Bazina (obje profesorice Studija glazbene umjetnosti (FPMOZ-a) Sveučilišta u Mostaru. O knjizi je govorio i biskup monsinjor dr. Ratko Perić. Katedralni mješoviti zbor, uz glasovirsku pratnju s. Mateje Krešić, glazbom je popratio predstavljanje U Galeriji kraljice Katarine održana tradicionalna manifestacija Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne Adventska književna večer. Uz dojmljive nastupe članova društva koji su se predstavili stihovima vezanim za advent i božićno vrijeme, izvanredan nastup imali su članovi Kluba studenata pod ravnanjem Ivana Volića, inače najmlađeg člana društva. Dodatno oduševljenje je izazvao nastup učenica Glazbene škole Ivana pl. Zajca. Na kraju je predsjednik Ivan Sivrić svima zahvalio na izvanredno pripremljenim programima i podijelio jubilarni 100. broj Osvita U povodu manifestacije Betlehemsko svjetlo, kada tradicionalno izviđači cijeloga svijeta svjetlost nose u svoje zemlje, Odred izviđača Radobolja Mostar i Plesni studio B-Dance, organizirali su humanitarni koncert Svečanost svjetla u Hrvatskome domu hercega Stjepana Kosače U Galeriji Rondo otvorena izložba Transgressus, akademskog slikara Tomislava Zovke. Riječ je o Zovkinoj dvanaestoj samostalnoj izložbi koja sadrži isto toliko slika, rađenih kombiniranom tehnikom U Galeriji kraljice Katarine održan koncert za djecu pod nazivom Malena božićna čarolija. Na koncertu je nastupilo dvanaest izvođača, iznimno talentirane djece, koji su izveli neke od najpoznatijih božićnih pjesama 128 Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

131 Održan Napretkov svečani božićni koncert u kapelici crkve sv. Petra i Pavla u Mostaru. Nastupili su solisti: Katarina Kikić, Monija Jarak Mikulić, Hrvoje Merdžo te Župni zbor svete Cecilije, a sve uz pratnju Tamburaškog orkestra Misericordia iz Šurmanaca, pod ravnanjem prof. Davora Markote U Galeriji kraljice Katarine održan tradicionalni Božićni koncert Gimnazije fra Grge Martića. Nastupili su zbor Gimnazije, pod ravnanjem Ubavke Prusine Prašo, prof. glazbene kulture, kao i recitatorska sekcija koju vodi Ljilja Herceg, prof. hrvatskog jezika i književnosti U Galeriji kraljice Katarine održan božićni koncert Hrvatske glazbe Mostar. Kao solisti nastupili su Gordana Krezo i Ivan Sušac, a dirigirao je maestro Damir Bunoza. Ovo je četvrti koncert koji je Hrvatska glazba organizirala u godini obilježavanja 130. obljetnice postojanja. Gost večeri bio je mladi i perspektivni jazz band iz Mostara Smoth Groove U Kosači održan tradicionalni božićni koncert Akademskog zbora Pro musica i Tamburaškog orkestra Mostar. Ovu predblagdansku večer svojim izvedbama su uljepšali Akademski zbor Pro musica te klape Narenta i Ardea, uz pratnju benda Mudraci i Tamburaškog orkestra Mostar, pod ravnanjem Davora Kožula. Kao solisti nastupili su: Anđela Bukovac, Mia Tadić, Iva Rozić, Pava Ćorić, Monija Jarak Mikulić, Anita Ljubić, Hrvoje Merdžo, Ivo Jurić i Josipa Krezić. Na repertoaru su se našle tradicionalne i suvremene božićne pjesme Mješoviti katedralni zbor Marija i Hrvatska glazba Mostar održali su božićni koncert u katedrali Marije Majke Crkve. Kao solisti nastupili su Monija Jarak Mikulić, Karlo Milićević, David Gagro, Tomislav i Danijel Perić, a sve pod dirigentskom palicom maestra Damira Bunoze. Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 129

132

133 ISSN br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja Josip MUSELIMOVIĆ A što sada cjelovečernja drama Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 131

134

135 LIKOVI: JOSIP JOLE MUSA, generalni direktor Aluminijskog kombinata, komandant Štaba Teritorijalne obrane, predsjednik FK Velež i predsjednik Zajednice prvoligaša VERA, njegova supruga MUSIN BLIZAK SURADNIK GLAVNI (POLICIJSKI) INSPEKTOR TAJNICA (GLAVNOG INSPEKTORA) ODVJETNIK, branitelj Josipa Jole Muse u procesu protiv njega TUŽITELJ SUDAC RADNIK 1. RADNIK 2. RADNIK 3. POLICAJAC 1. POLICAJAC 2. ZATVORENIK 1. ZATVORENIK 2. ZATVORENIK 3. STRAŽAR 1. Hodnik unutar Aluminijskog kombinata. Ispred ureda direktora Josipa Jole Muse dva su radnika kombinata. Atmosfera je krajnje napeta. Iz ureda izlazi treći radnik, pognute glave. Tišina. RADNIK 1.: Govori, što si se ukipio k o drvena Marija! RADNIK 2.: Nema ga. RADNIK 3.: A tajnica, što ona kaže? RADNIK 2.: Ništa ne zna. RADNIK 1.: Znači, ipak mogla bi bit istina RADNIK 3.: De, ne budali! Što bi s onim Što je više kleveta i laži, Jole nam je miliji i draži?! Stanka. RADNIK 1.: To da je naš Jole naručio proizvodnju škotskog viskija sa svojom slikom i imenom na boci, odmah sam znao da je laž, ali nema ga već tri dana... RADNIK 3.: Ma dajte, ljudi, mućnite glavom! Kako to može bit da direktor najboljeg aluminijskog kombinata na svijetu odjedanput želi pobjeći u Njemačku?! Pa Jole je napravio ovaj kombinat, Mostar je pod njim postao grad, Velež jedan od najboljih klubova u državi... Tko ne strepi pred mostarskim BMV-om... RADNIK 1.: Bajević, Marić i Vladić su postali simbol grada... RADNIK 2.: Ni ja nisam vjerovao u sve te budalaštine, dok se jučer nije pojavila milicija i naredila da se skinu sve Joline slike s Titom. RADNIK 1.: Bili su i kod Milana u Gringu, htjeli skinut Jolinu sliku s Titom, rekli su da se slike moraju odmah ukloniti, jer može to izazvati pomutnju u glavama mladih ljudi. Razumiješ li ti to? Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 133

136 RADNIK 2.: Ništa ja ne razumijem. RADNIK 1.: Josip Jole Musa je veliki kriminalac, bjegunac... RADNIK 3.: Čuj, bjegunac? Svašta čovjek može čuti. RADNIK 1.: Da, kaže: nema tu nikakvih dvojbi. Na fotografiji on i Broz, to nikako ne ide. RADNIK 2.: I što Milan? RADNIK 1.: Ništa. Rek o im je da sliku neće ukloniti, može potpisati zapisnik i ništa više. Uvjeravali su ga. Nagovarali ga. Kažu samo što inspektora nije s noge na nogu izbacio. Znaš ti Garu. RADNIK 3.: Svaka čast, ne bih je ni ja uklonio. Stanka. RADNIK 2.: Nešto se ovdje krupno iza brda valja. RADNIK 3.: Nećeš mi valjda i ti reć da misliš kako je kriv? Josip Jole Musa bjegunac?! RADNIK 1.: Ma, ja bih za Jolu ruku u vatru! Eto! Iz ovih stopa! RADNIK 2.: Jest, ali uhićenja ostalih mostarskih privrednika, suđenje Abdiću u Bihaću, Ćuku u Sarajevu, Peri Vasilju najboljem bankaru u Tuzli, čuli ste i za suđenje Jošku Bogdanu, nemoguće da su svi nevini... RADNIK 3.: Josip Jole Musa je nevin. Garantiram životom! RADNIK 2.: Onda netko ruši državu. RADNIK 1.: Dvadeset godina ništa, odjednom sad svi uspješni privrednici i direktori, lopovi i kriminalci... RADNIK 3.: Ama, ovo je neka velika ujdurma, kažem vam ja! Kako će jedan rezervni potpukovnik JNA, komandant Štaba Teritorijalne obrane, predsjednik Veleža, predsjednik Nogometnog saveza Jugoslavije, generalni direktor Aluminija... RADNIK 1.: Da! I predsjednik Zajednice prvoligaša... RADNIK 3.: Da! I to! Takav čovjek da bude lopov, još helikopterom da pobjegne... RADNIK 1.: Gdje ga ono uhvatiše? RADNIK 3.: Nigdje ga nisu UHVATILI. Ljudi samo pričaju da je uhvaćen na slovenačkoaustrijskoj granici. Bogte, k o da je američki film... RADNIK 2.: Još ga nema. RADNIK 3.: Pojaviće se on. RADNIK 1.: Nije se jučer pojavio ni na treningu Veleža. Skupilo se deset tisuća ljudi samo da čuju što Jola ima reć. RADNIK 3.: Eto, kakav je to čovjek. Skupi deset tisuća ljudi na običnom treningu nogometnog kluba. Niko nije doš o gledati Semira Tucu i njegove driblinge, već čuti šta veliki Jole Musa ima reć. Ljudi, ne može bit i nije takva ljudina kriminalac! Pa čitavim obiteljima iz Mostara i Hercegovine je dao kruh u ruke. Pa je l i tebi sredio stambeno pitanje? RADNIK 2.: Je. RADNIK 3.: I tebi i meni i tisućama ljudi. Ljudi, Jola je post o direktor u osamnaestoj godini. Je l preuzeo poduzeće Parkovi i groblja i samo za mjesec dana napravio najljepše zelene površine u državi? Mostar je bio ljepši i uređeniji i od Beograda, Zagreba, Splita, Novog Sada... RADNIK 1.: Što jest, jest. RADNIK 2.: Znam, ali... RADNIK 3.: Nema ali. Sve ovo, s uhićenom desetorkom, sa svim ovim procesima po BiH i Hrvatskoj, sve to meni užasno smrdi na neku gadnu namještaljku. Meni se čini da nekom smeta naš Kombinat i Velež. 134 Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

137 RADNIK 2.: Ako nije kriv, onda se država ruši i može doć do svakakvih jada... RADNIK 1.: Kakvih jada? RADNIK 2.: Ne znam. Nemira... Nasilja. Vojnog udara. Rata... RADNIK 3.: De jezik pregriz o! Kakvog rata, bola!? Pokušavaju destabilizirat regiju, to je, ja vam kažem, ali do rata ne može doć. RADNIK 2.: Daj Bože da izdobri. RADNIK 1.: De, nećemo sad veliku politiku Pojavljuje se Josip Jole Musa. Krupan, velikog koraka, sređen, dostojanstven. RADNIK 2.: Eno ga! RADNIK 3.: Jesam li ja rekao da će se pojaviti? Dobar dan, direktore. MUSA: Otkud vi ovdje? RADNIK 1.: Svašta se priča, direktore. MUSA: Što se priča? RADNIK 2.: Pa da ste pokušali pobjeći helikopterom i da ste uhvaćeni na austrijskoslovenačkoj granici... MUSA: A vidiš da nisam. Tu sam, veći i širi neg ikad. Sto pedeset kila Josipa Jole Muse je pred vama. RADNIK 3.: Ja sam znao da su to izmišljotine, direktore... MUSA: A šta se to sve vas tiče? RADNIK 2: Svi oni članci novinski, uhićenja ostalih privrednika, priča se po Mostaru... MUSA: Priča se po Mostaru?! Heh! Da sam ja slušao šta se sve priča o meni, odavno bih bio pod zemljom. RADNIK 1.: Milicija skida vaše slike s drugom Titom. MUSA: I? RADNIK 1.: Kažu da ste grešnik bez dvojbe. RADNIK 3.: Direktore, mi ćemo za vas i poginut ako treba! MUSA: Ništa se to vas ne tiče! Povjerovali ste u sve te gnusne izmišljotine i laži. RADNIK 3.: Ja sam im rekao da su to izmišljotine. I bijeg helikopetrom, pa baš k o da je Hollywood. MUSA: Drugovi, prošle godine smo proglašeni za najbolji aluminijski kombinat na svijetu. Šta je s ovom godinom? RADNIK 1.: Kako mislite? MUSA: Kako kako mislim? Pa stojite tu i ćakulate k o da je krčma kod Tri šešira. Posao se neće sam obaviti. Natrag na posao! Radnici se udalje. Musa na trenutak stoji zamišljen i gleda niz hodnik. Zatamnjenje. 2. Jole sjeda za stol u svome uredu, uzima novine i čita. MUSA: Hm, rasipanje moćnika. Čuj naručio viski kod firme Aleandar Dunn... Pa da sam ga naručivao, uzeo bih neki single malt, Ardbeg, GlenMorangie, Jura, Bruichladdich, a ne ovo smeće. Heh, majko draga, ne znaju ni lagat kako valja! U ured ulazi Jolin blizak suradnik. Srednje godine, odijelo, isto tako krupan. MUSA: Ej... Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 135

138 MUSIN BLIZAK SURADNIK: Samo da ti zahvalim. MUSA: Ama za što? MUSIN BLIZAK SURADNIK: Čuo sam da su tražili od tebe da staviš potpis protiv mene. Kao da nekom smeta i naša firma. MUSA: Đe će, bola, Jole Juda bit, što ti pada na pamet? MUSIN BLIZAK SURADNIK: Sad će tebe još žešće pritisnut. Jesi l čuo? MUSA: Što? MUSIN BLIZAK SURADNIK: Za ovu priču s helikopterom? MUSA: Jašta sam, uhvaćen na slovenačko-austrijskoj granici. S milijunima deviza. Pravi hollywoodski film. Bjegunac. Samo tko ovo sve režira? MUSIN BLIZAK SURADNIK: A ne znam. (stanka) Netko nam pakira. MUSA: Netko pakira ovom kombinatu i gradu Mostaru i Veležu, ali ne plašim se, pobijedit će na kraju pravda. MUSIN BLIZAK SURADNIK: Navodno će i financijska policija doći i pretražit kombinat. MUSA: Nek traže koliko hoće! Ja sam čist k o suza. MUSIN BLIZAK SURADNIK: Samo da znaš cijeli je grad uz tebe! Izaći će istina navidjelo, ne brini se! MUSA: Ma ne brinem se, znam i ko mi je ovo smjestio. Platit će mi Ubiparipi, Uzelci, Mikulići. Čuj oni meni smještaju neke viskije, još jes vidio bol najgori škotski viski, pa da su bolje slagali al haj, spominju neke milijunske pronevjere, stanove, falsificirane potpise, straše obitelj, misle da ću ja saget glavu! Nikad ni pred kim Jole Musa saginj o glavu, pa neću ni sad. MUSIN BLIZAK SURADNIK: Pazi se! Opasni su. Na svašta su spremni. MUSA: Još su mi, e čuj ti to!, nudili da potpišem zapisnik na stadionu JNA, u stanci utakmice protiv Partizana il da se povučem. Nikada. Spakirat će oni meni šipak! MUSIN BLIZAK SURADNIK: Vidimo se večeras na stadionu, doći će opet cijeli grad dati ti podršku. Vidimo se. MUSA: Vidimo se. Gleda kaos od papira oko sebe. Polako rasprema. MUSA: Što li je sljedeće, pitam se. Uzima telefon i zove. MUSA: Alo, dajte mi Mikulića! Nije tu? Kako nije tu? Prvi čovjek savezne vlasti, a nije tu!? Ma, kako to, molim Vas, a nije sedam dana prošlo kako je kod mene i jeo i pio. Tri kile trešanja iz bašte poj o, nisi ga mog o zaustavit! Da mu nije, možda, muka, a?! Dosta zajebancije, spojite me s Mikulićem! Recite mu da netko kopa jamu njegovom prijatelju Joli Musi. Da, zapišite! Zapišite i javite mu da bi Jole Musa mogao da progovori o nečijim pronevjerama. Zapravo, nemojte mu javljati, osobno ću mu reći. Poručite mu da ću ga naći, gdje god se krije. Zatamnjenje. Jole poziva drugi broj. MUSA: Dajte mi urednika! Ne, ne treba mi Novković, treba mi vaš urednik osobno, želim dati intervju i kazati pravu istinu o lopovima i bandi, o hajci na Jolu Musu, Mostar, Velež i ostale poštene ljude. Nema veze, odmah ću vam izdiktirati, a Vi pišite. Uzmite papir i olovku, tako, a tekst ćemo početi ovako: Nakon niza neosnovanih optužbi, gnusnih izmišljotina, insinuacija i sustavnog stvaranja atmosfere straha i terora, Jole Musa odlučuje progovoriti. Zatamnjenje. 136 Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

139 3. Musa sjedi na stolici u uredu. Namještaj je oskudan, samo stol i stolica i u desnome kutu tajnica-daktilografkinja. MUSA: Je l mene ovdje neko zajebava?! Gdje je on? TAJNICA: Drug glavni inspektor treba stići svaki čas. MUSA: I bolje mu je! TAJNICA: Jeste li za kavicu? MUSA: Nisam. TAJNICA: Nešto žestoko? MUSA: Ne. Duga mučna stanka. Ulazi zadihani Glavni inspektor. GLAVNI INSPEKTOR: Ja se ispričavam, imali smo posjet kolega iz Rusije koji su nam održali predavanje o metodama presjecanja lanca trgovine drogom i ljudima. MUSA: Lijepo, a sad ti meni objasni što se događa? Što su vaše glavne metode i ciljevi u rušenju Jole Muse? GLAVNI INSPEKTOR: Ti odmah o teškim temama! MUSA: Pa nisam ni ja lagan čovjek! GLAVNI INSPEKTOR (vadi pištolj): Vidi, klasični Dan Wesson Model 340, limitirano izdanje. Ovo je dar za tebe. MUSA: Daruj ga ćaći! To meni ne treba GLAVNI INSPEKTOR: Polako, prvo, jesi li za kavu? MUSA: Nisam, imaš li onog viskija s mojim imenom i slikom, onaj što sam za njegovu narudžbu pronevjerio državni novac? Na njega sam navikao. GLAVNI INSPEKTOR (kiselo se nasmije): Dobro, znaš kakvi su novinari, izmišljaju svašta. Spomenka, kavu i kiselu, molim te. Tajnica priprema kavu. MUSA: Kako vas nije sram? To je fotografija iz Francuske i prijatelji su napravili fotomontažu, pa i ćorava baba to vidi... GLAVNI INSPEKTOR: Ja nemam ništa s tim. MUSA: Nemaš? A imaš li, možda, s pričom da sam htio helikopterom ispalit se iz zemlje s gomilom deviza? Je li? GLAVNI INSPEKTOR: Ne znam o čemu pričaš... MUSA: Nisu tvoji ljudi gradom proširili tu priču? Ni s bačenim kamenom na moj stan nemaš ništa, a ne znaš ništa... ni tko je naručio tekstove da Jole Musa kao predsjednik Zajednice prvoligaša namješta utakmice... GLAVNI INSPEKTOR: Žao mi je zbog titule. Do 90. minute Velež je imao u rukama i onda Mrkela 6:0. Takav je nogomet. Lopta je okrugla! MUSA: I to Vojvodini, trećoj najboljoj ekipi lige, golmanu lopta prolazi kroz ruke, bola... Eeej kroz ruke, a Jola namješta utakmice? A ne znaš tko je i kada dogovorio da Zvezda bude prvak, samo da ne bude Velež, jer je i kombinat najbolji. Ništa o tome ne znaš. Tajnica donosi kavu. GLAVNI INSPEKTOR: Spomenka, donesi mi i konjak. Dupli. MUSA: Ni to što mi se Mikulić već danima ne javlja, što nijedna novina ne želi da objavi intervju sa mnom, jer Jole zna o drugima što ni oni sami o sebi ne znaju? Ni o tome ništa Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 137

140 ne znaš? Što su odjednom počeli moji bajni prijatelj iz republičke i savezne vlasti da mi okreću leđa, k o, biva, ne poznaju me, a? GLAVNI INSPEKTOR: Stani, Jola, luda glavo, stani na loptu malo, jebemu mater! Sve će stati. I to danas. MUSA: Je l? Ti k o čarobnjak Merlin samo pljesneš rukama i sva se ljaga spere. GLAVNI INSPEKTOR: Ti si jedan od naših najboljih privrednika. Mi tebe trebamo. Ja vjerujem i znam da si nevin, ali pravi krivci, režiseri destabilazacije moraju bit otkriveni. MUSA: A tko su ti glavni režiseri? Tko su ti Bulajići, Vrdoljaci...? GLAVNI INSPEKTOR: Treba samo da protiv ove petorice potpišeš... MUSA: Nikad! Ni za živu glavu! GLAVNI INSPEKTOR: Jola, sam sebi živom grob kopaš! Ovdje je riječ o opasnom kriminalu. MUSA: Kakav kriminal?! Do sada svi bili napredni, pošteni i sposobni, a sada kriminalci, u Tuzli, Bihaću, Sarajevu. Televizija rudare prikazuje kao pijance i ljenjivce? A što na radu netko ne kaže da ovo nije nikakva stabilizacija već kriza, i da nam je MMF stegnuo remenje? Hoće li to itko reći javno? GLAVNI INSPEKTOR: Lupetaš, jesi li razmišljao da posjetiš liječnika? MUSA: Još ćete me i ludim proglasit! GLAVNI INSPEKTOR: Potpiši i mirna Bosna. MUSA: Nek ti se ćaća potpiše! Tajnica je uplašena i počinje cmizdriti. Bježi iz sobe. GLAVNI INSPEKTOR: Druže Musa, presaug o si! Potpiši, il ćeš biti terećen po optužbama za kaznena djela po desetak točaka. U opasno zmijsko leglo si ušao. MUSA: Ti si najgora zmijetina! I ne rušite samo Jolu, rušite kompletan grad Mostar i sve manje sredine: Posušje, Čitluk, Široki Brijeg... Svi oni žive od aluminija i najboljeg kombinata na svijetu, al, čekaj, ne plašim se ja vas, na sudu mi ne možete ništa! Imam sve dokaze! GLAVNI INSPEKTOR: Bio si legenda, a sad će javnost saznati da si lopov i prevarant. Državni neprijatelj! MUSA: Ja sam gradio ovu državu, dok si ti što radio...? Čuv o ovce u Kalinoviku! GLAVNI INSPEKTOR: Dosta je tebe i tvojih praznih priča i parola: Aluminijski kombinat najbolji, Velež najbolji, Mostar najuredniji i najčišći grad... Marš napolje! MUSA: Evo, prep o sam se, sav se tresem, smeće cinkaroško! Jole baca papire na pod, Glavni inspektor ga također gađa nečim u odlasku. Glavni inspektor trzne dupli konjak. Uzima telefon i bira broj. Zatamnjenje. 4. Stan obitelji Musa. Musina supruga Vera sjedi na jednom kraju sobe i nervozno cupka nogom. Musa sjedi na kauču i gleda TV. Finale svjetskog prvenstva u Košarci. MUSA: Daj, Paspalju, daj mu loptu... E, jebem ti, hopa kontra, Đorđević trica... Toooo! VERA: Ti nisi normalan! Kako se možeš radovati, a o glavi nam rade?! MUSA: A što da radim? Zavijem se u crninu i zapjevam: Jao meni, kukala mi majka, oj, nebo, što me napusti Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

141 VERA: Nije te nebo napustilo. Već ljudi! MUSA: Nije istina. Tko je bio čovjek s Jolom, taj je i ost o, pa čitav grad je uz mene! Dođi večeras na trening Veleža pa ćeš vidjeti.. VERA: Ja jučer na pijacu, kad Anka ispred mene... Ja da je pozdravim, kad ona okrenu glavu, mo š mislit. Prepala se da je netko ne vidi sa mnom. Što smo doživjeli, dobri moj Jole... MUSA: Koja Anka? VERA: Anka, bola... Zdravkova sestra. MUSA: Koji Zdravko? VERA: Bože me zakloni... Zdravko što je živio kod Gorana na Brankovcu. MUSA: Koji Zdravko, cijeli grad znam, a te tvoje nikoga ne znam... Ajde, Đorđeviću, još jedna pa da odemo na plus osam. Stanka. Vera plače. MUSA: Eno, opet! De, života ti, prestani! Raduj se, još dvije minute i prvaci smo. VERA: Ma što me briga za prvake! Uništili su nas. MUSA: Tko nas je uništio? Je l to što Anka neće da te pozdravi?! Idi, jadna, pusti sitan svijet! Jači smo neg ikada. VERA: Pa ja ne znam koja zvijer je sposobna učiniti to što tebe terete. MUSA: Neka, pobjeda pravde će time biti slađa. Ništa mi ne mogu. VERA: Mogu, oni mogu sve! Neće ovo na dobro. MUSA: Prekini! P R E K I N I! Jesam li čist k o suza? Jesam. Jesam li uvijek samo pomag o ljudima, jesam li digao grad, kombinat, Velež, je l za Jole uposleno tri tisuće ljudi, jesam li ikoga odbio ikad... To su ČINJENICE, a ovo njihovo je čista fikcija, izmišljotina! VERA: Ali, ići ćeš u zatvor. Što ćemo mi bez tebe? Razumiješ li ti moj strah? Noćas nisam oka sklopila, ustala sam i k o luda hodala po stanu... MUSA: I još ću brže izaći iz zatvora. Još jedna trojka, pa šta je ovo! Konačno smo i Ruse razvalili. Na sceni su opet dvojica policajaca u civilu. Zvono. Tišina. Ponovo zvono. Jole i Vera se grle. Jole otvara vrata. Ana plače. POLICAJAC 1.: Druže Musa, molim Vas da pođete s nama. MUSA: Nikakav problem, drugovi. Sačekajte da uzmem neke stvari. Došlo je vrijeme da i ja malo predahnem. Izlaze. 5. Pritvor. Stol i dvije stolice. Musa i njegov Odvjetnik. MUSA: Optužnica na 62 strane, bogte?! K o da sam vlasnik narkokartela, a ne direktor aluminijskog kombinata! ODVJETNIK: Ništa ne brinite, gospodine Musa... Pažljivo ćemo pripremiti obranu. Mislim da se bez problema možemo kvalitetno braniti. MUSA: Stjecanje protupravne imovinske koristi za sebe i druge? Pa ja sam samo pomogao drugima, ništa nisam sebi uzeo. Kome god je trebalo pomoći, pomogao sam. Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 139

142 ODVJETNIK (vadi papir i čita): Ovdje imamo dopis Skupštine Općine Mostar: Poštovani druže Musa, imajući u vidu vaše razumijevanje za potrebe grada, formirali smo posebnu komisiju, koja je napravila listu prioriteta pa Vas molim da riješite: stan za radnike SUP-a, stan za radnike Suda, Tužiteljstva, Pravobraniteljstva, Sveučilišta, Medicinskog centra... U uvjerenju da ćete i ovom prilikom, kao i do sada, imati razumijevanje za naše potrebe, srdačno Vam zahvaljujemo. Mislim da ovim, gospodine Musa, možemo oboriti optužnicu za sporne odluke o raspologanju novčanim sredstvima. Na osnovi ovog dopisa vidimo da se ne stječu bitna obilježja kaznenog djela pljačke iz članka 169. stav 1. Niste krali, nego pomagali. MUSA: Nikada nitko za mojih deset godina u Kombinatu, nije inzistirao na odobrenju organa za upravljanje. Šta se sada događa? Netko pokušava srušiti Kombinat, grad Mostar, Velež, sve što sam gradio godinama, desetljećima. Živio sam za ovaj grad i ovu zemlju. Netko mi je sve ovo spakirao. Dojučerašnji prijatelji iz Komiteta, svi ti Ubiparipi, Uzelci, Stojanovići, Mikulići, uopće ne žele da čuju za mene. A kada bih ja odlučio progovoriti! Eeee, tek tad bi došla maca na vratanca. ODVJETNIK: Znate nešto više? MUSA: Naravno da znam. Njihove skupe vikendice, ogromni stanovi, rođačka zapošljavanja, namještanja utakmica... ODVJETNIK: Možda je ipak najpametnije da ne diramo u osinje gnijezdo. To bi ih moglo razjariti k o bijesne vukove. Ovo je vrijeme slobodnih udaraca. MUSA: Zvali su me, možete misliti, i iz mostarskog SUP-a, da im predam putovnicu, kako bi mi napravili neke, heh, pogodnosti. Ovo je već dugo pripremano. ODVJETNIK: Ostavimo to po strani. MUSA: Ma oni mene ne zanimaju, ali zamislite, Mikulić je odbio primiti moju sestru, a samo prije nekih desetak dana sjedio je kod mene, smijali smo se, jeli i pili, razgovarali kada će Velež biti prvak. Ovo nije proces protiv Jole Muse, ovo je proces protiv cijelog grada. ODVJETNIK: Siguran sam, gospodine Musa, da se možemo kvalitetno braniti. Ne samo da su radnici Kombinata uz vas, nego se čitav grad nadigao. Rekli su:...ako treba, odred Mostarske raje će branit našeg Jolu Musu... MUSA: Ja i jesam živio za običan narod. I uvijek ću biti tu za njih, ali šta je s političkim vrhom i medijima?! Nitko od medija nije htio objaviti moj demantij svih tih bljuvotina o nekakvom viskiju s mojim imenom, pa onda slikama izmišljenih vikendica. A tek bijeg helikopterom... Ja sam, dragi odvjetniče, ovdje najmanje bitan... Plašim se da je ovo proces velikih, gotovo neslućenih razmjera. ODVJETNIK: Na što mislite? MUSA: Pa vidite sve te procese u Bihaću, Tuzli, Mostaru, Pločama. Sve su to iznimno vrijedni, pošteni i ugledni privrednici koji su stvorili jake regije i napravili uvjete za decentralizaciju Jugoslavije. Nekome to smeta... ODVJETNIK: Mislite na Beograd? MUSA: Pa ne može se država rušiti iz Posušja, Metkovića ili Velike Kladuše. U Posušju možeš samo pršut sušiti, a u Kladuši kupus kiseliti. Vidite da su i štrajkovi počeli. Jugoslavija je prezadužena kreditima od MMF-a koje ne može vraćati. Javnost ništa o tome ne zna. Plašim se da se kreće u masovnu rasprodaju svega što smo gradili. ODVJETNIK: Kako? 140 Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

143 MUSA: Rušenjem. Ratom. Nadam se da nisam u pravu, ali ova ignorancija ljudi iz republičkog i saveznog političkog vrha, samo potvrđuje da se nešto krupno sprema. Pa nitko osim Vas nije htio preuzeti teret obrane Jole Muse i još desetorice privrednika. Provode se najgora i najperfidnija zastrašivanja. ODVJETNIK: Ja se ne plaašim. Pravda je na vašoj strani. Uvjeren sam. Pred nama je veliki posao i težak put. Izdržat ćemo. MUSA: Vi ste mladi, borbeni, idealist. Kao i ja sam, uostalom. Nisam siguran kako meni mogu nauditi, ali kombinatu i Mostaru su već napravili štetu. Moje uhićenje nije izazvalo samo nezapamćeno medijsko zanimanje u Jugoslaviji, već i cijelom svijetu. Pročitajte pismo što mi ga je poslao direktor tvrtke Peschine iz Pariza. ODVJETNIK (čita): Dragi gospodine Jole Musa, kao i mnogi drugi, i ja sam saznao za poteškoće koje su Vas snašle. Ogorčen sam! I to je mala riječ za sve ono što osjećam, kako o tome što vam se događa, tako i o neshvatljivom istupu sredstava informiranja, novinara i raznih spletkaroša. Znajte, dragi Jole, ako vam ikako mogu pomoći u tim teškim trenucima, učinit ću to od sveg srca. Vi ste za mene bili, ostali i ostat ćete jedan od onih ljudi čijim se prijateljstvom ponosim. Veoma dobro znam da Elektroliza ne bi postigla sadašnju razinu da nije bilo Vas i ekipe ljudi koje ste vi stvorili. U mojim očima ona ostaje najboljom jedinicom te vrste u svijetu aluminija. Možda će netko reći da se bespravno miješam i da moja pomoć može biti smiješna. Ja vam svoju pomoć nudim, prihvatite je i ne ustežite se. Nadam se da će razum jednog dana pobijediti. Nadam se da će on izbrisati ovu zabludu. U protivnom, takvo ponašanje može biti pogubno za vaš narod... (stanka) Pogubno za vaš narod... MUSA: Da. O tome vam pričam. Narod i ne sluti što se događa. ODVJETNIK (nastavlja čitati): Duboko se nadam da će Vam ovih nekoliko redaka biti uručeno kako bi Vam bile moja potpora, a potom i hrabrost koja vam je neophodna u ovim trenucima. Uvjeren sam da će se sve to dobro završiti usprkos konsternaciji, obrušavanju i buci koja je okrenuta protiv Vas. Vjerujte, dragi Jole, u moje iskreno prijateljstvo. U prijateljstvo koje se ogleda u poštenju, iskrenosti i volji koju ste uložili u ostvarenju vaših poslova. S dubokim prijateljstvom prema Vama i Vašoj obitelji, Raisinger Brada. Eto, gospodine Musa, pa cijeli svijet je uz Vas! MUSA: Jest svijet, ali nije politika, a ljudi ovdje najviše vole bistriti svjetsku politiku. Dojučerašnji prijatelji i dugogodišnji poznanici okreću mojoj supruzi leđa. Opet kažem ja sam ovdje najmanje bitan, ali stradat će obitelj, Kombinat, Velež, grad Mostar... ODVJETNIK: Uvjeravam Vas to se neće tako lako dogoditi. Dobro smo pripremili obranu i nema niti jedne praznine. MUSA: Nadam se. Zatamnjenje. 6. Sudnica Višega suda u Mostaru. Na sceni su Josip Jole Musa, Odvjetnik, Tužitelj, Sudac i Sudsko vijeće. SUDAC: Pročitana je optužnica. Molim okrivljenog da se izjasni. ODVJETNIK: Časni sude, optuženi Josip Musa po svim točkama optužnice izjašnjava se da nije kriv. Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 141

144 SUDAC: U redu. Glavni tužitelj može pristupiti ispitivanju optuženog. TUŽITELJ: Druže Josipe Musa, prilikom pretresa Aluminijskog kombinata, financijska policija je, pored gomile nepravilnosti, uočila malverzacije koje spadaju u kazneno djelo pljačke iz Članka 169. stav 1. Izvještaj financijske policije pokazuje da je od početka Vašeg rukovođenja kombinatom pa sve do danas, iz blagajne kombinata potrošeno više od 50 milijardi dinara za koje ne postoje adekvatna računovodstvena opravdanja. To se osobito odnosi na dodjelu stanova uposlenicima kombinata. Uzto, za tu istu dodjelu stanova, ne postoje nikakve odluke organa upravljanja. Vi ste stambena pitanja rješavali, što bi narod rekao, kako vam se ćefne? MUSA: Ne. Stanove nisam dijelio kako mi se ćefne, nego sam rješavao stambena pitanja uposlenicima kojima je to bilo potrebno. Mnogi od tih ljudi su, kao što Vam je vjerojatno poznato, sirotinja, uglavnom iz zapadne Hercegovine, koji su vrijedno radili i apsolutno zaslužili rješenje svog stambenog pitanja. TUŽITELJ: Potpisivali ste kredite uposlenim koji u u odnosu na svoj osobni dohodak nikako nisu mogli ostvariti pravo na kreditno zaduženje, čime ste izravno zlouporabili položaj generalnog direktora Aluminijskog kombinata. MUSA: Potpisivao sam i kredite, a ponekad i izravno rješavao stambeno pitanje uposlenicima kojima je, da tako kažem, gorjelo pod nogama. Niti jednom se nije dogodilo da ijedan od uposlenih u Aluminijskom kombinatu, nije vraćao svoj kredit. Uostalom, nisam samo rješavao stambena pitanja uposlenicima kombinata, već i svakome tko se obratio upravi kombinata. TUŽITELJ: Kome ste još riješili stambeno pitanje? MUSA: Načelniku SUP-a, njegovom zamjeniku, cijelome vrhu mostarskog Pravobraniteljstva, zaslužnim nogometašima Veležima, također i zaposlenicima Okružnog i Višeg suda u Mostaru, između ostalog i uvaženom sucu, za kojega je tražen stan od 140 kvadrata. Koji je i dobio. Smijeh. SUDAC: Mir! Mir! Nastavite! TUŽITELJ: Jeste li svjesni da ste time počinili kazneno djelo pljačke i zlouporabe položaja? MUSA: Ne. Aluminijski kombinat i Jole Musa su, s vremenom, izrasli u instituciju za rješavanje svih stambenih pitanja u gradu Mostaru i to je sve javno. Ja nikada ništa nisam krio. TUŽITELJ: Izrasli ste u instancu za rješavanje stambenih pitanja u Mostaru?! Jeste li ijedno od 138 upitnih stambenih pitanja rješili uz odobrenje organa upravljanja republičke vlasti? MUSA: Sve je bilo u suglasnosti s organima Kombinata, općinske i republičke vlasti. TUŽITELJ: Niti u jednom od ovih slučajeva, financijska policija nije pronašla odobrenje organa upravljanja. ODVJETNIK: Prigovor. Financijska policija očigledno nije uradila svoj posao kako struka nalaže. Pored toga što je financijski vještak izašao iz djelokruga vlastite struke, prenebregnuo je odluku koju ja imam među svojim spisima, a ona je protokolirana kao Odluka u kojoj se kaže sljedeće: Poštovani druže Musa, imajući u vidu vaše razumijevanje za potrebe grada, formirali smo komisiju, koja je napravila listu prioriteta pa Vas molimo da riješite stan za radnike SUP-a i Medicinskog centra Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

145 ODVJETNIK: Dobro... Tu se spominje još i FK Velež. U uvjerenju da ćete i ovom prigodom, kao i do sada, imati razumijevanje za naše potrebe, srdačno Vam zahvaljujemo. U potpisu predsjednik Komisije za rješavanje stambenih pitanja pri Skupštini Općine Mostar i predsjednik Općine. Iz ovoga je jasno da okrivljeni Josip Musa nikada nije rješavao stambena pitanja, kako svojih uposlenika, tako i drugih, samovoljno. TUŽITELJ: Komisija Skupštine Općine Mostar nije zakonski organ upravljanja koji pravno može nalagati rješavanje stambenog pitanja nikome! ODVJETNIK: Nikada i nitko nije inzistirao na odobrenju organa upravljanja kada je trebalo postupiti po dopisima Skupštine. To je praksa koja traje već više od deset godina. TUŽITELJ: To je, a tako tvrdi i nalaz financijskog vještaka, protuzakonita praksa za koju okrivljeni, kao čelnik Aluminijskog kombinata, mora odgovarati. Tu je zakon jasan. Druže Musa, jeste li ikada zlouporabili svoj položaj ili stekli protupravnu imovinsku korist? MUSA: Nikada. Poštovani sude, vi znate da su priče o nekakvim viskijima s mojim imenom, kao i priče o bijegu izvan zemlje s pokradenim novcem, najobičnija izmišljotinja. TUŽITELJ: A Vaš stan? MUSA: Što je s mojim stanom? TUŽITELJ: Imate li za njega sve dozvole i rješenja organa upravljanja? MUSA: Naravno. Ja sam odbio duplo veći stan od 240 kvadrata koji su mi nudili jer ne volim da se razmećem pred radnicima koji su, kao što rekoh, većinom hercegovačka sirotinja. TUŽITELJ: Vi tvrdite da je sve zakonski provedeno kada je u pitanju stan u Vašem vlasništvu? MUSA: Apsolutno. TUŽITELJ: Niste li protuzakonski proširili svoj stan? MUSA: Ne. Veliki sam protivnik divlje gradnje. Nikada to ne bih učinio. TUŽITELJ: Ipak, milicija je pronašla niz neregularnosti u Vašem stanu. MUSA: Zaboga, kakvih? TUŽITELJ: Niste li nezakonito rušili zidove u Vašoj stambenoj jedinici prilikom renoviranja, što je povreda Zakona o državnoj imovini, članak 123., stavak 2.? MUSA: Ne. Samo sam morao proširiti jednu prostoriju. TUŽITELJ: Morali ste proširiti? MUSA: Jest. Kada u kupaonici nije odgovarala čovjeku mojih gabarita, točnije nisam mogao u nju stati. Mala je, a ja nikako da smršam. Smijeh. SUDAC: Mir! Mir!!! MUSA: Jest, bio sam predebeo za standarde inženjera građevine i arhitekte, pa smo morali srušiti zid i donijeti veću kadu. Kadu sam također naručio iz inozemstva jer ovdašnji proizvođači nisu imali kade mojih mjera. Lako je malim ljudima kada se i u lavoru mogu okupati. Smijeh. TUŽITELJ: Ipak niste za to imali potrebnu dozvolu resornih organa upravljanja? MUSA: Kakvu dozvolu? Samo sam renovirao kupaonicu kao i tisuće drugih ljudi. TUŽITELJ: Rušenjem zidova? MUSA: A kako drugačije, čovječe!? Nisam mogao ući u kadu i otuširati se. Smijeh. SUDAC: Posljednji put molim za tišinu i mir ili ću biti prinuđen isprazniti sudnicu. Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 143

146 TUŽITELJ: Dakle, postupili ste protuzakonito? MUSA: Ako je to moj jedini grijeh... TUŽITELJ:...ovo nije bogomolja, druže Musa. Ne sudi Vam se zbog grijeha, već zlouporabe položaja, sticanja protupravne imovinske koristi i počinjenih djela pljačke. MUSA: Ni za što nisam kriv. Ako je renoviranje kupaonice i rušenje zidova na koje sam bio prinuđen protuzakonita djelatnost, onda priznajem krivnju. Sudite me za to djelo, odnosno nedjelo, počinjeno prije punih osam godina. O s a m g o d i n a! ODVJETNIK: Poštovani sude, zašto se sada inzistira na organima upravljanja kada je došla na red adaptacija, i to djelimična adaptacija stana optuženog Muse? TUŽITELJ: Kako to, kolega, molit ću lijepo? Pitate zašto se sada inzistira na organima upravljanja? Pa to je isto kao da pitate zašto odjednom pravna država. Dakle, zaključili smo da je protuzakonito adaptirao vlastiti stan, kao i da je dodijelio 137 stanova bez dozvole organa upravljanja. ODVJETNIK: Oprostite, kao da se igramo gluhih telefona. Postoji odluka Skupštine Općine Mostar... Hoćete li da vam kažem da je preko mog ureda inzistiralo Savezno izvršno vijeće da se jednom kirurgu riješi stambeno pitanje. I riješeno je! TUŽITELJ: Ta odluka Skupštine Općine Mostar zakonski nije relevantna. ODVJETNIK: Ali Skupština Općine Mostar jest organ upravljanja. TUŽITELJ: Navedite mi zakon po kojem je Skupština mjerodavna rješavati stambena pitanja? ODVJETNIK: Ipak, dopis Skupštine Općine Mostar generalnom direktoru Aluminija jest dopis republičke vlasti na koji se nitko ne usuđuje oglušiti. TUŽITELJ: Zakon je zakon, kolega. Idemo dalje. Jeste li Vi, druže Musa, zapravo vlasnik trokatne vile u Tučepima? MUSA: Još jedna od najobičnijih, prljavih laži i izmišljotina nastalih iz pera novinara Politike. Molim Vas, o čemu je ovdje, zapravo, riječ? Na makarsku rivijeru poslali su novinara da snimi veliku, najraskošniju vilu i da potom napiše da je to vila u kojoj smo provodili slatki život. Meni se sudi kao teškom kriminalcu i lopovu na osnovi izmišljenih priča, moja se obitelj zastrašuje, dojučerašnji prijatelji iz savezne i republičke vlasti, okreću mi leđa. Ja sam živio i živjet ću za Aluminij, Velež i grad Mostar. Pa pogledajte samo rezultate! Amerikanci imaju svoj American Dream, američki san, a znate li šta bi oni dali za ovaj hercegovački san koji smo pretvorili u zbilju? Pogledajte što smo od Alumija napravili otkako sam ja direktor, pogledajte dokle je došao Velež, uvjerite se koliko je danas standard građana Mostara veći u odnosu na vrijeme od dvadeset godina. Ovo je montirani proces čiji je cilj rušenje jednog grada, a ne Jole Muse... TUŽITELJ: Kakav montirani proces?! Pa jeste li svjesni da Vi tako rušite državu, njen poredak? MUSA: Ne, ja sam je gradio. I želim je nastaviti graditi samo mi neki ne dopuštaju to... SUDAC: Tko, druže Musa? Tko vam ne dopušta? MUSA: Neću spominjati imena, još ću još jednom ponoviti da nisam kriv. Sve ovo djeluje kao neka pogreška, neka strašna noćna mora iz koje ne mogu da se probudim. Stanka. SUDAC: Jeste li gotovi s ispitivanjem? TUŽITELJ: Jesam. Nakon provedenog postupka, ova optužnica je u svemu dokazana. Optuženi Josip Musa je, protuzakonitim radnjama, potkopao temelje samoupravnog socijalizma i ekonomskog poretka. 144 Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

147 ODVJETNIK: Niti jedna kaznena radnja nije počinjena! O ovom kaznenom predmetu moglo bi se danima govoriti i knjiga napisati. Moglo bi se govoriti o ljudima koji su, s vremena na vrijeme, izvodili slobodne udarce bez obzira na posljedice. Josip Jole Musa nije kriv! Krivi su oni koji su ovaj postupak pokrenuli i koji na njemu insistiraju. SUDAC: Okrivljenom se produžava pritvor. Presuda će biti objavljena u ponedjeljak, 21. travnja Okružni zatvor u Mostaru. Vlada nezapamćeno opuštena i vesela atmosfera za jedan zatvor. Musa djeluje bezbrižno. ZATVORENIK 1.: Ma daj! Lažeš?! MUSA: Jole Musa nikad ne laže. ZATVORENIK 2.: Elizabeth? Elizabeth Taylor?! MUSA: Ja ko, neg ona. Glavom i bradom. Sjedimo mi za stolom kod Gojka, Orson Walles, Džema Bijedić, a prekoputa Richard Burton i Elizabeth Taylor... I nešto ja Orson Wallesu objašnjavam o novim izvorima energije, kako da se ruža vjetrova pod Veležom iskoristi kao generator solarne energije, kad osjetim ja nešto mi po nogama grebe... Aj, mislim se, Titov ćuko... Ja pogledam u Elizabeth, kad ona... ZATVORENIK 3.: Nije valjda? ZATVORENIK 2.: A ona? MUSA: Što, a ona? Napaljena k o strina iz svatova i još mi tutnu broj sobe u hotelu Europa i da naletim večeras i utisnu poljubac s crvenim karminom. ZATVORENIK 1.: I ode li? MUSA: Čuj, ode li?! Kakav bi samo degenek dobio od svoje Vere! ZATVORENIK 2.: A haj nam ispričaj neku epizodu iz tvoje igračke karijere. MUSA: Opet? Huh... Prič o sam vam kad sam preš o petoricu protiv Hajduka? ZATVORENIK 3.: Jesi. MUSA: A kad sam trbuhom ozlijedio beka Radničkog? ZATVORENIK 1.: Nisi. MUSA: E vako... Igramo mi protiv Radničkog iz Niša, a ja napunio 17 godina, al bio napredan i krupan, pa me iz kadeta prebacili direktno u prvi tim. I mene čuva najjači bek lige Milinković, brz k o metak, malo sporiji od mene, al munja... Ne možeš ga stići... I dojavi meni Miljan Miljanić da hoće da mi ukliže i kvrc slomije nogu, al nije Jola od juče, eeee, svaki put kad se zatrčim, ja naglo stanem i blećak se samo odbije od mene, ja dribling, dva, tri i stanem, a on bum!, pravo na me..., i negdje u sedamnestoj minuti, on ti se zatrči na mene, a ja samo stanem i on pravo u trbuh... I pade Milinković ko pokošen, mi oko njega... Ne diše, bogte! Ja mu dam umjetno disanje... ZATVORENIK 2.: Umjetno disanje??? MUSA: Pa neću pustit da mi umre čovjek, pa ne bi to ni dušmaninu... Dam mu umjetno i oživim ga. ZATVORENIK 2.: I što bi? MUSA: Ništa. Potres mozga i prijelom ruke. Kasnije nikad nije zaigrao na visokoj rzini. Prešao u Mladost iz Lučana, u Saveznu ligu. Smijeh. Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 145

148 MUSA: Dobro, dosta priče. Gdje je onaj mali što je obijao trafike? ZATVORENIK 3.: Tu sam. MUSA: Za pet dana izlaziš, obećao si da ćeš se popraviti i završiti školu, je l tako? ZATVORENIK 3.: Tako je! MUSA: Iz koliko si ono pao? ZATVORENIK 3.: Iz devet. MUSA: Uh, dobro. Ajmo ponovit! Šta ćemo prvo? Zemljopis, matematiku ili povijest. ZATVORENIK 3.: Zemljopis. MUSA: Koji je glavni grad Poljske? ZATVORENIK 3.: Samo malo...ček, ček... Prag? MUSA: Pogrešno. Znači, ništa nisi ponavljao sinoć, a? Opet si kartao? ZATVORENIK 3.: Jesam, ponavljao sam. Evo, čujte. Najmlađe geološko razdoblje je kenozoik... MUSA: Bravo! ZATVORENIK 2.: Pa onda idu paleozoik, mezozoik. MUSA: Nije! Obrnuto. Ali, bravo, ipak se vidi da si ponavljao. ZATVORENIK 2.: Stvarno jesam. Stanka. Iz offa-a se čuju zatvorenici: Pustite Jolu! Pustite Jolu! Zatvorenik 2. im se pridružuje. ZATVORENICI: Pustite Jolu! Pustite Jolu! Pustite Jolu! Pustite Jolu! Musa gleda prema zatvorenicima. Pokušava suspregnuti suze. Pojavljuje se Stražar. STRAŽAR: Mir! Mir ili nekome od vas ponovno ne gine samica! Zatamnjenje. 8. Čitanje presude. Sudnica Višega suda u Mostaru. Na sceni su Josip Jole Musa, Odvjetnik, Tužitelj, Sudac i Musina supruga, Vera, obitelj, novinari i reporteri iz svih jugoslovenskih centara... SUDAC: Optuženi Josip Musa, s generalijama kao u spisu, kriv je što je radnjama pod 1, 2, 3, 4, 12, 13, 14, 15 i 16 drugima, a radnjama pod 5 i 6, sebi pribavio protupravnu imovinsku korist, pa mu se, slijedom toga, izriče vremenska kazna zatvora u trajanju od šest godina i šest mjeseci, izriče mu se i novčana kao sporedna kazna, izriče mu se mjera sigurnosti zabranom obavljanja poslova rukovoditelja, a silom zakonskih propisa, do pravomoćnog okončanja postupka, produžava mu se pritvor. Žalbeni rok traje 15 dana. Sada možete poći u zatvor. Suci, Tužitelj i suradnici izlaze. Ostaju Musa i Odvjetnik. Prilazi im Musina supruga Vera, vidno uzrujana. VERA: Šta se, zaboga, događa? MUSA: Eto ti ga na! osudiše me zbog kade. ODVJETNIK: Ja i dalje vjerujem u oslobađajuću presudu. Sve su ovo pravne zavrzlame i marifetluci kojima ćemo stati u kraj. Vrhovni sud se zna izdići iznad trenutnih prilika i pravično postupiti. VERA: Jeste li sigurni? ODVJETNIK: Gotovo sto posto. 146 Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

149 VERA: Ovo mu je sve napakirano. MUSA: Čuj ti sad nje! I ona bistri veliku politiku! Pusti sad to, svi znamo da je napakirano. VERA: Plašim se... Što će biti s nama? MUSA: Bokte vidio, ništa neće biti s nama. Žalit ćemo se i bit ću oslobođen, kao što sam ti i rekao. VERA: Ali... Ponovno me Mikulić nije htio primiti. MUSA: Govno od čovjeka! Platit će on meni! I on i Uzelac i Ubibarip. Uvukli su se u mišju rupu. Ali neka, nek miševi kolo vodo, dok mačke nema. Samo... pojavit će se mačka kad-tad. ODVJETNIK: Opet ćete ponosno koračati svojim gradom. MUSA: Jašta neg hoću. Ali... Zbog čega je pravda tako poslušna, zbog čega rade po diktatu politike, zbog čega je tako brza i preoštra? Zbog čega se ova oluja sručila na mene? Zbog čega sam ja odabran kao gromobran i personifikacija svih društvenih problema? Bio sam spreman i na ulogu žrtve da bi se poljuljani društveni brod vratio na svoj kurs, ali neće moći tako dalje... Neće moći. Vera plače i grli Jolu. Zatamnjenje. 9. Na sceni je sam Odvjetnik. ODVJETNIK: Dok smo pripremali žalbu na prvostupanjsku presudu, oglasile su se nove sudske afere. U središtu zbivanja bila je dolina Neretve, a odmah potom i na relaciji Mostar Šibenik, proces inženjeru Jošku Bogdanu i drugima iz Šibenika. Atmosfera straha i nepovjerenja protegla se od Tuzle, preko Sarajeva i Bihaća, dolinom Neretve, preko Mostara i Ploča, do Šibenika. Sjednica Vijeća drugostupanjskog suda zakazana je za 9. i 10. studenog godine. Sudac izvjestitelj uložio je ogroman napor u pripremanju sjednice. Materiju spisa je izvanredno poznavao. Bio je to najbolji znak da će biti pravično presuđeno. Kao grom iz vedra neba, u Mostaru je odjeknula vijest da je uvažena žalba okrivljenog Josipa Muse i da se predmet vraća na ponovni postupak i odluku. Posebno zanimanje donijela je vijest da je nad Musom ukinut pritvor i da se po toj odluci ima odmah pustiti na slobodu. Provjeravalo se na sve strane. Nitko nije bio siguran u ono što je čuo i što se pretpostavljalo jamačnim, provjerenim. Nakon godinu i pol dana zatvora i samovanja, okrivljeni Josip Musa našao se u svome domu okružen obitelji i prijateljima. Umjesto u sudnicu, gužva se premjestila u prostore njegovog trosobnog stana. Josip Jole Musa je izdržao proces razapinjanja na križ, izdržao je sve osobne i obiteljske traume te se, ubrzo nakon oslobađanja, angažirao u obrani Mostara nad agresijom koja je pogodila Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. I ovaj sudski proces bio je u funkciji onog što je u Beogradu davno planirano. KRAJ Motrišta br. 110, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 147

150 Josip Muselimović i Miro Petrović Dva urednika Motrišta o novim projektima i temama Počasni predsjednik i član Predsjedništva Matice hrvatske Mostar akademik Josip Muselimović i Miro Petrović, inače bivši i sadašnji glavni urednik Motrišta, ovih su dana razgovarali o novim nakladničkim projektima kao i temama koje bi trebale biti obrađene u Motrištima. Naglasak je stavljen i na teme posebnog priloga koji se tiska uz ovaj časopis. Podsjetimo, Motrišta su već dobila niz značajnih priznanja kao što su nagrada za najbolji časopis Sarajevskog sajma knjiga godine te Srebrena povelja Matice hrvatske za najbolji časopis, , koju potpisuje tadašnji predsjednik MH akademik Stjepan Damjanović.