PRIRUČNIK ZA UZAJAMNU PODRŠKU ZA OSOBE SA INVALIDITETOM

Транскрипт

1 PRIRUČNIK ZA UZAJAMNU PODRŠKU ZA OSOBE SA INVALIDITETOM Priručnik je štampan u sklopu projekta Zajednice različitih, ali ravnopravnih građana, koji finansira Evropska unija

2 Organizacija UDAS nastala je udruživanjem grupe preživjelih od mina koja je podržana kroz koncept uzajamne podrške od strane kolega koji su preživjeli ista ili slična traumatska iskustva, a sa ciljem daljnjeg osnaživanja pojedinaca, porodica i zajednica. Ovaj koncept osnaživanja korisnika je donio pozitivne promjene u živote velikog broja osoba kojima Organizacija UDAS, kroz 17 godina postojanja, pruža podršku kroz grupni i individualni rad. Višegodišnja saradnja sa Zavodom za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju Dr Miroslav Zotović iz Banjaluke pokazala je primjenjivosti korisnost ovog koncepta i u radu zdravstvenih ustanova. Koncept uzajamne podrške je primjenjljiv na različite vrste oporavka u zavisnosti od traumatskog iskustva osobe. Bez obzira na vrstu primjene uzajamne podrške, suština je u oporavku i osnaživanju pojedinca. Mi duboko vjerujemo da se svako od nas, uz adekvatnu podršku, može uspješno oporaviti i biti aktivan član društva

3 SADRŽAJ: - UVOD 1 - Pojmovi: stres, trauma, tugovanje 1 - Adaptacija na invaliditet 3 - Faktori adaptacije na invaliditet 3 - Mreže podrške licima sa invaliditetom 5 - Šta je to uzajamna podrška? 7 - Organizovanje grupe 8 - Vođenje grupe za uzajamnu podršku 8 - Peer pomagač 9 - Praktični savjeti 11 - Informisanje i zastupanje 11 - Socijalna sigurnost 13 - Značaj grupa uzajamne podrške za razvoj pokreta osoba sa invaliditetom i promjene u zajednici 14

4 UVOD Uzajamna/peer podrška omogućava da osobe sa sličnim iskustvima suočavanja i prevazilaženja određenih životnih poteškoća budu podrška jedne drugima. Ključni elementi uzajamne podrške za lica sa invaliditetom su razmjena iskustava i empatija sa fokusom na lične snage, a ne slabosti, a u cilju ličnog razvoja i oporavka. Peer pomagači na grupama uzajamne podrške pomažu učesnicima da sagledaju vlastite mogućnosti izbora dajući im sopstvene pozitivne primjere uspjeha u različitim sferama života (porodičnoj, profesionalnoj, sportskoj kao i u široj društvenoj sredini). Ona može da bude socijalna, emocionalna ili praktična, ali ono što je značajno jeste da je uzajamna i da podrazumijeva napredak bilo da ste u situaciji da pružate ili prihvatate podršku. Pružati peer podršku, pored dijeljenja ličnog iskustva, podrazumijeva i: - razumijevanje procesa kroz koje prolaze učesnici grupe za peer podršku - sposobnost empatije (sposobnost uživljavanja u probleme drugih) - prihvatanje različitih stavova bez kritike - informisanje o drugim vidovima podrške. U grupama za uzajamnu podršku se nalaze ljudi koji imaju određene zajedničke karakteristike, međutim unutar grupe ćemo naći osobe sa različitim osobinama, načinima emocionalnog reagovanja i stanjima što može uticati na proces i sam rad grupe. Zato je potrebno da voditelj/ica grupe ima određena znanja o nekim od osnovnih pojmova vezanih za invaliditet i njegove posljedice u svakodnenvnom životu. Pojmovi: stres, trauma, tugovanje Stres je reakcija na određene životne događaje i situacije (stresore) koji zahtijevaju veliki napor za prilagođavanje. Stres može biti odgovor kako na neugodna, tako i na ugodna iskustva a ono što ih povezuje su naše reakcije. Dugotrajna izloženst stresu se održava na fizičko i psihičko stanje pojedinca. Na fizičkom planu se mogu javiti umor, glavobolje, vrtoglavice, poteškoće sa spavanjem, promjene apetita, želučane i probavne smetnje, bolovi u pojedinim dijelovima tijela, pojačane znojenje i pad imuniteta. 1

5 Osoba koja je pod stresom ima probleme i sa mišljenjem, poteškoće u prisjećanju i pamćenju, održavanju pažnje, donošenju odluka, prisutno je stalno razmišljanje o problemu kao i osjećanja nemoći beznađa, tuge, straha, manje vrijednosti ili potpuni gubitak osjećanja. Ovo se odrаžava i na ponašanje, osoba se povlači iz okoline ili postaje previše zavisna o drugim ljudima, razdražljiva, sniženog praga tolerancije na frustraciju, nije u mogućnosti da obavlja poslove, može doći i do zlouoptrebe supstanci. Gubi se vjera u ljude i stvaraju pogrešana uopštavanja o drugim ljudima, sumnja u emotivne veze i sl. Posebno težak oblik stresa je trauma, situacija u kojoj je osoba doživjela, svjedočila ili se suočila s događajem koji uključuje stvarnu ili prijeteću smrtnu opasnost ili tešku ozljedu, odosno prijetnju fizičkom integritetu sebe i drugih. Osoba je osjećala snažan strah, bespomoćnost ili prestravljenost. Neke osobe nakon proživljenog traumatskog iskustva razviju posttraumatski stresni poremećaj koji se manifestuje kroz nekoliko grupa simptoma. Simptomi nametanja uključuju ponavljanje nametljivih misli na događaj, uznemirujuće snove o događaju, iznenadno osjećanje kao da se događaj ponovno odvija (Flasback). Izloženost situacijama koje simbolizuju događaj ili podsjećaju na njega izazivaju snažnu uznemirenost kod pojedinca. Zbog intanziteta ove uznemirenosti osoba nastoji da izbjegne misli, osjećanja ili razgovore vezani za događaj kao i aktivnosti mjesta ili ljude vezane za događaj. Ponekad je prisutna nemogućnost prisjećanja svih dijelova događaja što spada u grupu simptoma izbjegavanja. Pored toga javljaju se i simptomi prenadraženosti koji se manifestuju kroz poteškoće sa zaspivanjem i spavanjem, razdražljivost, problemi koncentracije, uznemirenost, povećana budnost, presnažne reakcije na minimalne događaje, snažne psihološke reakcije na događaje koji simbolizuju ili podsjećaju na traumatski događaj, emocionalna tupost, socijalna izolacija. Nakon traumatskih događaja većina ljudi iskusi ove simptome i oni uglavnom traju nekoliko sedmica, tada govoriomo o akutnom stresnom poremećaju, međutim ukoliko simptomi traju duže od mjeseca dana onda može biti u pitanju posttraumatski stresni poremećaj i potrebno je da se potraži stučna pomoć (psiholog, psihijatar). 2

6 Adaptacija na invaliditet Neposredno po nastanku invaliditeta su često prisutna reaktivna stanja, kao što su anksioznost, koja proizilazi iz zabrinutosti za tok i ishod liječenja i rehabilitacije te budućnosti uopšte, kao i depresivnost zbog suočavanja sa gubitkom i definitivnim promjenama života. Moguća su agresivna ili destruktivna ponašanja kao posljedica ljutnje zbog novonastale situacije, simptomi posttraumatskog stresnog poremećaj. Neki ljudi pokazuju nerealni optimizama koji služi kao odbrana od suočavanja sa činjenicama ili je posljedica uvjerenja o blagotovornosti pozitivnog mišljenja. Gubitak zdravlja ili određene sposobnosti, nivoa funkcionalnosti je po mnogo čemu sličan drugim vrstama gubitaka i praćen je procesom tugovanja. Tugovanje je kompleksan proces koji zahtijeva vrijeme i energiju. Uslovno se može razlikovati nekoliko faza, čiji sadržaji postepeno prelaze jedan u drugi uz povremeno preplitanje. Prva faza je faza šoka i nevjerice u kojoj je izražena nemogućnost da se shvati i emocionalno prihvati gubitak. Osoba automatski obavlja aktivnosti, da bi se odbranila od preplavljenosti i često negira gubitak. U slijedećoj fazi dominiraju ljutnja i intenzivna žudnja, prisutni su česti izljevi bijesa i plača, simptomi stresa kao i okrivljavanje sebe ili drugih. U slijedećoj fazi dolazi do prihvatanja činjenice konačnosti gubitka, što može rezultirati dezorganizacijom i očajem, potišćenošću i pasivizacijom. Nakon ove faze dolazi do reorganizacije u kojoj se redefiniše novonastala situacija, grade nova očekivanja, obrasci mišljenja, osjećanja i ponašanja, prihvataju nove uloge i grade novi elementi identiteta koji se povezuju sa starom slikom o sebi. Faktori adaptacije na invaliditet Osobine ličnosti uključuju postignuti stepen zrelosti, načine prevladavanje stresa, toleranciju na frustraciju, motivaciju, životna iskustva, životni stil, filozofiju i perspektive. Važno je poznavanje sistema vrijednosti određene osobe, stavova te posebno odnosa prema invaliditetu. Okolnosti u kojima je došlo do nastanka invaliditeta i doživljaj psihičkog stresa; okolnosti u kojima je došlo do povrede su značajne, jer je u ljudskoj prirodi da pokušaju naći smisao i eventualnu odgovornost za nastale događaje. 3

7 Npr., drugačije reakcije se mogu očekivati ukoliko je do povrede došlo kao posljedice spleta okolnosti, tuđom ili vlastitom krivicom. Intenzitet stresa prilikom nesreće se takođe može odraziti na reakcije osobe. Kod osoba koje su imale priliku da se pripreme na invalidnost, bilo da su bili izloženi dugotrajnom liječenju ili trpili jake bolove, ovaj period je dao mogućnosti da unaprijed prorade određena stanja, kao npr. proces tugovanja. U slučajevima iznenadnog gubitka, kao prilikom nesreća ili u ratnim dejstvima, stres je znatno jači i u određenom periodu mogu biti prisutni simptomi posttraumatskog stresnog poremećaja. Priroda i težina oštećenja; teža oštećenja u principu ostavljaju teže posljedice i adaptacija je zahtijevnija, u smislu težeg osposobljavanja i većeg oštećenja funkcionalnosti. Međutim adaptacija na lakša oštećenja može biti psihološki teža jer su moguće tendencije da se invaliditet negira. Takođe je značajno kakav je odnos prema oštećenom dijelu tijela, odnosno koliki značaj je imao u dotadašnjem životu pacijenta. Starost osobe; nastanak invalidnosti ima različitaj značaj u različitim životnim periodima i neodvojiv je od prirodnih razvojnih karakteristika i promjena koje se događaju u njima. U adolescenciji koja je ionako bremenita emocionalnom nestabilnošću, mogućim krizama identiteta, dilemama i kad fizički izgled igra veoma značajnu ulogu, nastanak invalidnosti predstavlja novu strepnju za izgradnju budućnosti. U periodu zrelosti kad pojedinac već ima brojne radne, socijalne, porodične uloge i odgovornosti, invalidnost dovodi do potrebe za restrukturisanjem svih ovih uloga i zadataka i može dovesti do osjećaja neadekvatnosti. U starijoj dobi kad već dolazi do prirodnog opadanja sposobnosti, osjećaja suvišnosti i beskorisnosti, invalidnost i uz nju vezana smanjena samostalnost mogu predstavljati dodatan izvor problema i gubitak motivacije za oporavak. Vrijeme proteklo od nastanka invaliditeta; u periodu neposredno po nastanku invalidnosti, izražene su snažnije emocionalne reakcije. Prisutna je neizvjesnost i strepnja oko ishoda situacije. Mnogima je potrebno da prestrukturišu svoj odnos prema invalidnosti i prođu uobičajene faze koje prate gubitak. S vremenom u većini slučajeva dođe do adaptacije na gubitak. Nauče se novi načini funkcionisanja, obrasci ponašanja, restrukturiše životna situacija i sl. Sociopsihološki uslovi života predstavljaju najznačajnije faktore u adaptaciji na invaliditet; porodični, profesionalni i radni staus, socioekonomski uslovi života, podrška užeg i šireg društvenog okruženja i sl. mogu predstavljati problem ali i biti značajna podrška u adaptaciji i reintegraciji u svakodnevni život. 4

8 Mreže podrške licima sa invaliditetom Koncept socijalne mreže je star koliko i priča o čovjeku. Ljudi su istovremeno dvostruko umreženi u svoje porodične odnose, ali je svaki član porodice istovremeno povezan i sa drugim vanporodičnim sistemima (škola, posao, hobi...). Ono što je značajno za bilo koju mrežu/grupu kojoj pripadamo je da je ona potencijalni vid podrške. Koje su nam grupe podrške dostupne? Porodica je značajan faktor oporavka i reintegracije. Povreda ili narušeno zdravstveno stanje kod jednog člana porodice odražava se na funkcionisanje cijele porodice. Stav porodice prema pojedincu sa invaliditetom je značajana i ne bi trebalo da bude pretjerano zaštitnički, niti odbacujući. Većina problema, odnosno neadekvatnih reakcija kako pojedinca tako i porodice nastaju kao posljedica neznanja i neiskustva sa invaliditetom. U današnjim uslovima, porodica je uključena u proces rehabilitacije i reintegracije i sarađuje sa članovima rehabilitacionog tima. Razumijevanje stanja, objektivnih mogućnosti i potreba lica sa invaliditetom je osnov za uspostavljanje zdravog, prihvaćajućeg odnosa koji se razvija međusobnom saradnjom svih učesnika u procesu rehabilitacije. Podrška organizacija državnog sistema se odvija unutar sistema zdravstvene i socijalne zaštite, te drugih organizacija u skladu sa aktuelnim potrebama ili situacijom. Često je u procesu ostvarivanja podrške ili prava lica sa invaliitetom potrebna saradnja između institucija. Lica sa invaliditetom se suočavaju sa brojnim preprekama u ostvarivanju svojih prava, počevši od različitih vidova arhitektonskih barijera u okruženju, do još uvijek prisutnih, barijera u socijalnim relacijama. Članstvo u udruženjima i aktivnosti koje se u njima nude, mogu imati višestruke pozitivne efekte za lica sa invaliditetom. Kroz udruženja se organizovano bore za svoja prava, a ono što je za pojedinca vrlo značajno radi se i na jačanju samopouzdanja i samopoštovanja. U udruženjima su organizovane aktivnosti koje pojedincu omugućavaju kvalitetno provođenje slobodnog vremena, bavljenje aktivnostima koje same po sebi predstavljaju zadovoljstvo, bilo da se radi o sportu, umjetničkim aktivnostima. Neka udruženja kroz pružanje materijalne pomoći stimulišu individualno bavljenje hobijima ili privrednim aktivnostima. 5

9 Sport lica sa invaliditetom podrazumijeva različite sportske aktivnosti osoba sa određenim oštećenjima u funkcionisanju. Prema obimu i intenzitetu opterećenja, te prema vremenu i mjestu održavanja aktivnosti su maksimalno prilagođene potrebama i interesima pojedinca. Odigravaju se u sredini koju pojedinac sam odabire, a pri tom se koristi prirodni interes svakog čovjeka da testira vlastite sposobnosti, te potreba za fizičkom aktivnošću. Ove aktivnosti, zahvaljujući svojim višestruko korisnim efektima (kineziološkim, psihosocijalnim, profesionalnim) predstavljaju i terapijsko sredstvo u medicinskoj i psihosocijalnoj rehabilitaciji i reintegrciji. U našoj zajednici se uglavnom primjenjuju slijedeće vrste grupnog psihološkog rada: psihoterapijske, edukativne (obrađuu se različite društvene teme i stičnu nove vještine) i kreativne- koriste i umjetničko izražavanje u postizanju ciljeva rada, najčešće sticanje uvida u svoje psihološke procese i emocionalnu ekspresiju. Ponekad je potrebna podrška profesionalaca u prepoznavanju postojećih snaga unutar grupe i njihovog povezivanja na što prirodniji način. Kada su u pitanju mreže institucija i organizacija za pružanje pomoći, najvažnije je pitanje da li one odgovaraju potrebama lica sa invaliditetom. Upravo je snaga mreže u međusobnom usklađivanju i dopunjavanju kako bi svaka organizacija dala svoj maksimum. Saradnja predstavnika javnih zdravstvenih i drugih ustanova i predstavnika nevladinog sektora već neko vrijeme je poznata kao timska/intersektorska saradnja i primjenjuje se u službi podrške raznim grupama u stanju potrebe. Intersektorska saradnja Jedan od značajnijih preduslova za organizovanje uzajamne podrške ( peer podrške ) u zajednici je razvijen model intersektorske saradnje. Intersektorska saradnja predstavlja saradnju između različitih društvenih sektora, organizacija i profesija. Kako bi saradnja postojala u pravom smislu riječi, te organizacije/sektori moraju imati isti cilj, filozofiju (unapređenje mentalnog zdravlja), te poštenu podjelu područja rada, odnosno djelovanja. Pozitivan primjer intersektorske saradnje je organizovana uzajamna podrška u Zavodu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju Dr Miroslav Zotović u Banjaluci koja se već 10 godina provodi u saradnji sa korisničkim udruženjima lica sa invaliditetom. Predstavnici ovih udruženja dolaze u ulozi peer pomagača i u okviru redovnih grupa psihosocijalne podrške, pod supervizijom psihologa i socijalnog radnika, pružaju uzajamnu podršku pacijentima u procesu rehabilitacije i reintegracije. 6

10 Šta je to uzajamna podrška? Nekima će biti poznati drugi nazivi kao što su peer podrška, podrška jednakih jednakim, vršnjačka podrška i sl. jer je i kao pojam, a i kao usluga, bio nedovoljno poznat i korišten na našim prostorima. Suština uzajamne podrške je u razumijevanju i empatiji kroz razmjenu iskustava, te emocionalnih i socijalnih poteškoća. U svijetu je poznata najviše kao peer podrška pa ćemo kroz te termine još jednom pojasniti specifičnost ovog vida usluga: peer (engl. vršnjak) se odnosi na osobe koje dijele slične socijalne i demografske karakteristike (tako da postoje vršnjačke edukativne grupe za mlade o seksualno-reproduktivnom zdravlju; grupe žena žrtava nasilja, samohranih očeva; klubovi za lica treće životne dobi i dr.) peer podrška podrška kojom se izražava najdublje osjećanje empatije, ohrabrenje i pomoć koju, u ovom kontekstu, mogu da pruže samo osobe koje dijele slična iskustva. Kao što i sam naziv kaže, uzajamna podrška predstavlja međusobnu podršku između dvije ili više osoba sa sličnim životnim iskustvima. Nakon dugog niza godina primjene ovog vida podrške osobama sa invaliditetom, izdvojio se upečatljiv i za naše prostore razumljiv naziv uzajamna podrška. Uzajamna podrška se primjenjuje spontano u svakodnevnoj komunikaciji kao prirodna tendencija ljudi da svojim iskustvom pomognu prijateljima, rodbini, poznanicima koji se suočavaju sa sličnim ili istim događajima ili doživljajima. Organizovani vid uzajamne podrške je nadogradnja urođene potrebe i želje za podrškom i razumijevanjem u međuljudskim odnosima. Vrste uzajamne podrške KUĆNE POSJETE «PEER» DOPISIVANJE VOLONTERSKI RAD REZIDENTNI CENTRI ZA PODRŠKU RADIONICE «ONLINE» DISKUSIJE POSJETE BOLNICAMA EDUKATIVNI MATERIJALI TELEFONSKA OTVORENA LINIJA GRUPNA PODRŠKA 7 PLAĆENA USLUGA PODRŠKE

11 Organizovanje grupe Učesnicima je veoma važno da prije dolaska na grupu uzajamne podrške budu upoznati sa tehničkim i drugim informacijama kako bi bili što opušteniji i otvoreniji u razgovoru. Zato prilikom organizacije grupa treba voditi računa o sljedećem: Učesnici su upoznati s tim ko organizuje grupu i zašto Optimalan broj učesnika je šest do osam Mjesto održavanja je pristupačno Učesnici su upoznati sa vremenskim okvirom Naznačite kontakt osobu i broj telefona ukoliko nekome zatreba više informacija Vođenje grupe za uzajamnu podršku Grupa za uzajamnu podršku treba biti mjesto gdje će se učesnci osjećati prijatno, poštovano i prihvaćeno u krugu osoba koje ga razumiju. Prije svega potrebno je da voditelj/ica grupe aktivno sluša svakog učesnika i na taj način pokazuje da je zainteresovan za ono što osoba govori, misli i osjeća. To podrazumijeva adekvatnu verbalnu i neverbalnu komunikaciju. Neverbalna komunikacija se odnosi na držanje tijela, geste, kontakt očima, izraz lica ili ton glasa. Naginjanje prema učesniku sa izrazom intresesa i brige, održavanje kontakta očima, povremeno kimanje glavom kao znak odobravanja ili poticaja da nastavi priču djeluju pozitivno na učesnike. Voditelj/ica grupe treba pratiti i govor tijela ostalih učesnika, i njihove rekacije. Da bismo pokazali učesniku da slušamo ali i da bismo provjerili da li dobro razumijemo što govori koristimo ponavljanje, parafraziranje i reflektovanje i koristimo rečenice kojima diskretno potičemo učesnika da nastavi priču. Prije početka rada s grupom potrebno je da se voditelji i učesnici međusobno predstave. Ukoliko se grupi pridruži novi član, voditelj treba da ga zamoli da se predstavi ostalim učesnicima. Da bi se na grupi svi osjećali ugodno, potrebno je je da se utvrde pravila rada koja trebaju biti definisana kroz opis poželjnih ponašanja. 1. Pravilo kruga svi sjede u krugu što pokazuje da su svi ravnopravn i da imaju jednaku mogućnost da učestvuju u radu grupe 2. Pravilo "dalje" razgovor uglavnom ide u krug da svaki učesnik ima priliku da govori kad na njega dođe red, međutim nekim učesnicima su određene teme teške i ne žele ili ne mogu pričati o njima, u tim slučajevima imaju pravoreći "dalje" 8

12 Peer pomagač Peer pomagač je osoba koja je savladala strategije za rješavanje problema, koja se zalaže za sebe i za nezavisan život. Ono što je čini peer pomagačem je činjenica da svoje znanje i iskustvo dijeli sa drugim osobama u sličnoj situaciji. Pošto peer podrška na određeni način dopunjava usluge sistema, peer pomagači ne moraju da budu pomažućih profesija. Oni su osobe sa teško zarađenom mudrošću koja proizilazi iz iskustva. Peer pomagači često imaju značajnu ulogu u procesu reintegracije i ostvarivanja pripadajućih prava. Osobine peer pomagača su: - komunikativnost - otvorenost -empatija - introspekcija - timski rad. Peer pomagač stalno unapređuje svoje komunikacijske vještine, te znanja iz oblasti ostvarivanja prava lica sa invaliditetom. Kada postoji želja za organizovanjem grupe uzajamne podrške i kada se ispune gore navedeni uslovi, potrebno je odvojiti vrijeme i organizovati grupu. Navodimo osnovne smjernice kada je u pitanju organizacija, ali i vođenje grupnog procesa. U početku rada sa grupom je postojao ogroman strah od prihvatanja drugih iz grupe, da li ću dovoljno moći prenijeti znanje koje sam stekao kroz edukaciju o uzajamnoj podršci i naravno, velika trema od pritiska zbog teških ljudskih sudbina. Da prevaziđem početne strahove, bila mi je potrebna podrška stručnjaka iz sfere socijalne zaštite i naravno, iskusnijeg pomagača. Još uvijek postoji bojazan od pristupa osobi koji ima višestruke zdravstvene probleme, uključujući mentalne probleme, te kako će osoba reagovati na mene (Duško U.) 9

13 3. Pravilo slušanja svi učesnici su dužni da pažljivo, bez prekidanja, upadica i podsmjehivanja slušaju jedni druge 4. Pravilo diskrecije saopšteno u krugu tamo treba i ostati se ne bi desilo da neki članovi prepričavaju što je rečeno, je bi to definitvno uništilo otvorenu konverzaciju i povjerenje u grupu 6. Pravilo poštivanja dogovorenog vremena 7. Pravilo "ne sjedi na svojim potrebama" ako neko treba da napusti radionicu, ne treba se suzdržavati 8. Posebna pravila svaka grupa može definisati sopstvena pravila, npr. o korištenju hrane, pića, kretanju, korištenju mobilnih telefonai sl. Posebno pravilo se može ticati i pravila o diskreciji. Na nekim grupama uzajamne podrške svaka osoba naglas kaže da je saglasna da će sve što se kaže u toku grupe ostati iza zatvorenih vrata. Na nekim grupama se pripremi i jednostavan, veoma kratak letak koji učesnici potpišu. S obzirom da živimo u relativno manjim sredinama, moguće je da će postojati nedoumice kada je diskrecija u pitanju. Ovo je jedna od poteškoća koja se prevazilazi i vremenom. Takođe, možete osmisliti da prvi ili više prvih okupljanja prođu u opuštenijoj atmosferi upoznavanja. Poželjeno da svi članovi grupe podjednako učestvuju u diskusiji. Međutim u praksi to nije uvijek tako. Učesnici se razlikuju po motivaciji, spremnosti na razgovor, potrebi za eksponiranjemi sl. Ovo utiče na grupnu dinamiku koja je različita u svakoj grupi čak i kad je voditelj isti. Tako da se može dogoditi da su neki članovi previše nametljivi a drugi premalo učestvuju. Voditelj/ca grupe treba prepoznati, usmjeravati i otklanjati neželjena ponašanja i podizati nivo motivacije u grupi. Voditelj/ica treba vidjeti u čemu je problem i pokušati naći povoljan trenutak za njegovo rješavanje. Dajte vremena samosj osobi a i drugim članovima grupe da utiču na ponašanje. U toku rada nikao ne bi smjelo doći do bilo kakvog izraza osuđivanja onog što učesnik govori, vrijeđanja, niti nametanja svojih stavova, misli ili vrijednosti. Prekidanje osobe prije nego što završi, davanje rješenja, izbjegavanje slušanja tuđih problema prekidaju komunikaciju i čine da se učesnik osjeća neugodno. 10

14 Praktični savjeti Na grupama se okupljaju osobe sa sličnim interesovanjima i poteškoćama. Ukoliko se radi o grupi lica sa amputacijama, učesnici mogu dobiti mnogo korisnih i praktičnih savjeta o korištenju pomagala i njezi bataljka. Na grupama u kojim učestvuju lica sa invaliditetom koja se bave sportom, razmijeniće se informacije korisne za održavanje fizičke kondicije, treninzima i slično. Prema našim iskustvima učesnici rado razgovaraju o različitim životnim temama na grupama uzajamne podrške jer nemaju često takvu priliku. Iako sam prošla mnogo radionica i edukacija vezanih za prava, nas, osoba sa invaliditetom, grupa podrške koja je organizovana za žene sa invaliditetom mi je pružila sasvim drugačije iskustvo. Shvatila sam da, pored pitanja vezanih za invalidnost, koji su nam svima zajednički, možemo razgovarati i o temema koje su specifične za žene, a o kojima se u pokretu baš i ne govori. Počele smo sa kafom, a završile razgovarajući o intimnim odnosima, majčinstvu, ljubavi i iskustvima kod ginekologa. Sama sam sebe iznenadila otvorenošću kojom sam sa curama pričala o svemu. Shvatila sam da su sumnje i dileme koje me muče, vezano za izgled mog tijela, nešto sa čim se većina nas suočava. Međutim, godilo mi je samopouzdanje i snaga koje sam prepoznale kod nekih žena. Pomogle su mi da shvatim koliko je važno prihvatiti sebe, a ne upoređivati se. Snaga grupa uzajamne podrške je što omogućavaju da razgovaramo o temama koje su nama važne. Informisanje i zastupanje Grupa uzajamne podrške, pored sigurnog i osnažujućeg okruženja, omogućava i razmjnu informacija o mogućnostima i načinima ostvarivanja pripadajućih prava s obzirom na individualne potrebe pojedinca. Korisnička udruženja lica sa invaliditetom često zastupaju svoje članove u procesu ostvarivanja, ili rješavanja određenih poteškoća u oblasti realizacije prava. Peer pomagač je osoba koja raspolaže aktuelnim infomacijama koje često nisu dostupne svim pripadnicima ciljne grupe. 11

15 Za voditelja/icu grupe je značajno da u radu prepoznaje i razumije fakotre značajne za adaptaciju i probleme se kojima se osoba sa onesposobljenjem suočava. Ponekad sadržaji i problemi o kojima učesni grupe želi govoriti nisu vezani, ili bar ne direktno za sam invaliditet. I u tom slučaju učesnicima treba dati prostora da govore. Ponekad je dovoljno da osoba izgovori problem da bi se bolje osjećala i stekla bolje razumijevanje istog. Ukoliko je problem teži, člana je potrebno uputiti na institucije i profesije koje mogu pomoći. Voditelj grupe treba imati razumijevanje gdje su granice njegovog rada. Narušeni porodični ili drugi odnosi, psihička oboljenja i bolesti zavisnosti su problemi koji trebaju riješavati profesionalci. Ukoliko se granice pređu mogu naštetiti kako korisniku tako i njemu samom i mogu dovesti do sindroma profesionalnog sagorijevanja kod pomagača. Sindrom profesionalnog sagorijevanja predstavlja stanje psihofizičke iscrpljenosti i smanjenja radne sposobnosti. Pored angažmana koji prevazilazi ulogu voditelja/ice grupe treba imati u vidu da rad sa ljudima ima emocionalnu komponentu i može izazvati širok spektar reakcija kod pomagača i djelovati destabilizujuće. Empatija koja predstavlja sposobnost suosjećanja sa drugom osobom i razumijevanje njegovih emocija može dovesti do toga da i pomagača proživljava sličan iskustva ili reaktivira neka svoja traumatična iskustva. Kontinuirana izloženost tuđoj patnji može dovesti do emaptijskog zamora i pomagač gubi empatiju, distancira od korisnika. Jedan od čestih problema je postojanje nerelanih očekivanja u odnosu na svoje kapacitete, potencijale korisnika i okruženja. Ponekad i sami korisnici svjesno ili nesvjesno pokazuju otpor promjenama, bilo zbog ličnih karakteristika, nedostatka kapaciteta ili želje za promjenom. Suočavanje sa činjenicom da unatoč uloženim naporima izostaju očekivani efekti može biti veoma teško za pomagača. Poželjno je da voditelji/ce grupe imaju redovne supervizije sa nekim od profesionalaca u oblasti mentalnog zdravlja na kojima bi mogli steći bolje razumijevanje emocija, očekivanja, granica kako svojih tako i korisnika te riješiti dileme koje se javljaju u radu. U cilju unapređenja rada i prevencije sindroma sagorijavanja. Grupa za uzajamnu podršku je prilika da se čuju različiti načini doživljavanja iste situacije. Uvijek treba saslušati sve koji žele da iznesu svoje mišljenje, ali bez kritike drugih. Nekome je dovoljno da čuje kako se neko drugi suočava sa prezaštićivanjem u porodici, ili na primjer diskriminacijom u javnom prevozu da bi bio osnažen za promjene. Dobro je na grupama podrške praviti zajedničke planove i međusobno se informisati o napretku. _ 12

16 Mislim da je grupa uzajamne podrške ili peer support, kako se još zove, bila važna za pokretanje nekih akcija u gradu. Okupili smo se, prvo jer je to bila aktivnost jednog projekta, da se međusobno podržimo i da mi, iskusniji, damo savjete nekim mladim osobama o pomagalima, kako da prilagode stan, kako da se najlakše obuku i tako dalje. Moram priznati da smo prvih 5,6 sastanaka samo kukali o tome šta sve ne možemo i gdje sve ne možemo ući. Onda smo shvatili da vrijedi pokušati nešto promijeniti. Kada smo skupili sve informacije koje imamo, shvatili smo da možemo pokrenuti kampanju za organizovanje kombija za prevoz i izgradnju rampe za ulazak u kulturni centar. Bilo nam je važno da se sretnemo, počeli smo da se čujemo telefonom i između sastanaka. Pokrenula se neka nova energija i shvatila sam koliko smo bili izolovani sjedeći kod kuće i pokušavajući da se samo izborimo za neke stvari. Stvari se neće mijenjati bez snažnog pokreta OSI, a pokreta neće biti dok ljudi ne počnu da se okupljaju I kontaktiraju. Socijalna sigurnost Materijalna situacija jedna od čestih tema u okviru grupa uzajamne podrške. Socijalna nesigurnost na različite načine, ali jednako teško pogađa lica sa invaliditetom bez obzira na pol ili životnu dob. Pokazalo se da se tokom grupa uzajamne podrške učesnici lakše povjeravaju jedni drugima o svim efektima socijalne nesigurnosti na njihov privatni i društveni život. Tokom sastanaka grupe za podršku sam saznala za mogućnost da mogu iskoristiti benefite koje nudi Fond za profesionalnu rehabilitiaciju i zapošljavanje invalida. Sada kada to znam, imam preduslove da konkurišem 13

17 Značaj grupa uzajamne podrške za razvoj pokreta osoba sa invaliditetom i promjene u zajednici Osim vrlo velikog značaja koji grupe uzajamne podrške imaju za osobe sa invaliditetom u procesu prevazilaženja traume usljed nastanka invaliditeta, kao i u prihvatanju invaliditeta i organizovanju svakodnevnog života, uzajamna podrška može imati značajan uticaj na promjene u zajednici koje doprinose poboljšanju uslova života za osobe sa invaliditetom. Zbog toga možemo govoriti i o aktivističkom i političkom značaju uzajamne podrške. Za početak, uzajamna podrška omogućava susret osoba sa koje imaju više iskustva i više informacija o zajednici sa osobama koje nemaju iskustvo funkcionisanja u zajednici (zbog ranijeg institucionalnog zbrinjavanja ili zbog činjenice da se odnedavno nalaze u stanju invaliditeta). Posebno je važno imati na umu da se, zahvaljujući uzajamnoj podršci, može doprijeti do ljudi koji možda nisu voljni da sarađuju sa stručnjacima i nemaju povjerenja u njih. Neko ko je prošao kroz iste izazove i nedaće može pružiti, ne samo vrijednu i praktičnu podršku, već i podršku koja je pouzdana u očima primaoca. Voditelji uzajamne podrške su obično osobe su već ostvarile određen stepen samostalnosti i imaju dovoljno informacija i o preprekama koje u postoje u zajednici i o načinima na koje se one mogu prevazići. Pored toga, primjeri dobre prakse života sa invaliditetom ohrabruju druge osobe da se odvaže i preuzmu aktivnu ulogu u organizovanju sopstvenog života. Ovaj aspekt uzajamne podrške (grupne ili individualne) naročito dolazi do izražaja na polju deinstitucionalizacije i razvijanja i provođenja filozofije samostalnog življenja za osobe sa invaliditetom, a koji posebno promoviše evropski pokret za samostalan život osoba sa invaliditetom koji se zalaže za omogućavanje samostalnog života za osobe sa invaliditetom, oslanjajući se na član 19. Konvencije UN o pravima osoba sa invaliditetom. Razmjena ličnih iskustava i stvaranje socijalnih mreža omogućava da pojedinac koji već godinama živi u ustanovi preduzme potrebne korake prema životu vođenim vlastitim izborom i kontrolom. Uzajamna podrška je vitalna komponenta i središnje obilježje filozofije nezavisnog življenja jer može pomoći u jačanju individualnog izbora, kontroli usluga, samoostvarenju i donošenju odluka, što osobu sa invaliditetom priprema za samostalan život. Ideja podrške od strane drugih osoba sa invaliditetom koje imaju životno iskustvo i znanje kako bi na najbolji način pomogli drugima u nastojanju da postanu nezavisniji i prepoznaju potrebe u svojim zajednicama. 14

18 Uzajamna podrška je, tako, postala osnova za filozofiju i praksu organizacija osoba sa invaliditetom koje se zalažu za primjenu filozofije samostalnog življenja za osobe sa invaliditetom. Ova vrsta usluge u zajednici dobijala je na značaju kako je interesovanje pokreta osoba sa invaliditetom počelo da se kreće od institucionalnih usluga ka uslugama u zajednici. Pokret za nezavisan život i organizacije osoba sa invaliditetom i dalje smatraju uzajamnu podršku ključnim elementom u premošćivanju zavisnosti od institucija za smještaj i zbrinjavanje osoba sa invaliditetom. Zbog toga se razvijanje ove usluge za osobe sa invaliditetom u zajednici smatra jednim od preduslova (pored pristupačnosti, usluge personalne asistencije i sl.) za ostvarivanje samostalnog života. Pokret osoba sa invaliditetom koristi uzajamnu podršku kao sredstvo za: - sredstvo za razmjenu informacija, iskustava i uvida, kako bi osobe s invaliditetom postale svjesne audio, vizualnog i kulturnog, psihološkog, socijalnog, ekonomskog i političkog ugnjetavanja i diskriminacije. - Podizanje svijesti osoba s invaliditetom o svom pravu na potpuno uključivanje i učešće u društvu. - Osnaživanje osoba sa invaliditetom pomažući im da steknu vještine za upravljanje svojim društvenim i fizičkim okruženjem, s ciljem pune ravnopravnosti i učešća u svojoj porodici i društvu. Važan aspekt uzajamne podrške je činjenica da je ova vrsta usluge i prilika za okupljanje osoba sa invaliditetom koje su često socijalno izolovane zbog nepristupačnosti zajednice, prezaštićenosti od strane porodice i sl. Okupljanje vodi ka povezivanju, udruživanju i razmjeni ideja. Kako su uslovi života u zajednici česta tema u okviru pružanja uzajamne podrške i razmjene iskustva, nerjetko se dešava da se učesnici ovih grupa bivaju osnaženi i da se odluče na zajedničku akciju sa ciljem neke pozitivne promjene ili ukazivanja na svoj položaj. Ovakav razvoj događaja ide u prilog shvatanju, koje zagovara pokret osoba sa invaliditetom, da su osobe sa invaliditetom stručnjaci u prepoznavanju prepreka s kojima se suočavaju i načina na koje se te prepreke mogu riješiti. U okviru pokreta osoba sa invaliditetom na međunarodnom nivou, počeo da se pojavljuje termin peeradvocacy odnosno zagovaranje utemeljeno na uzajamnoj podršci, što govorio prepoznavanju velikog potencijala uzajamne podrške i za promjene u zajednici. Tako su grupe uzajamne podrške postale generatori društvene akcije za prava osoba sa invaliditetom, odnosno za promjene u društvu koje će osigurati bolje uslove života i manje prepreka na svim životnim poljima (stanovanje, obrazovanje, zapošljavanje, porodični život i sl.) 15

19 Zabilješke:

20 Organizacija amputiraca UDAS Republike Srpske Sime Miljuša Banja Luka Tel: (0) Fax: (0) Priručnik pripremile: Dijana Đurić Jelena Protić Popović Tanja Mandić Đokić Projekat realizuju: Ova publikacija je urađena uz pomoć Evropske unije. Sadržaj ove publikacije je isključiva odgovornost autora i ni u kom slučaju ne predstavlja stanovišta Evropske unije.