GOJKO ĐOGO: POEZIJA U PREVODU (Gojko Đogo, OVID IN TOMIS, Novi Sad Toronto: Matica srpska Serbian Literary Company, 2019)

Транскрипт

1 Приказ / Review Radojka Vukčević* 1 Filološki fakultet Univerziteta u Beogradu GOJKO ĐOGO: POEZIJA U PREVODU (Gojko Đogo, OVID IN TOMIS, Novi Sad Toronto: Matica srpska Serbian Literary Company, 2019) Paradoks koji je iz kulture, a koji često zna da isključi prosvećenost i posvećenost, posebno nas obavezuje kada se pojavi rijedak i izuzetan izdavački i prevodilački poduhvat, kakav je OVID IN TOMIS Gojka Đoga, mudro sačinjen izbor njegove poezije preveden na engleski jezik. Njegova ekskluzivnost utoliko je veća jer su se udružile dvije ugledne izdavačke kuće, Matica srpska iz Novog Sada i Serbian Literary Company iz dalekog Toronta, s onu stranu svijeta, kako bi to Njegoš rekao. Pa opet, ako ostanemo u sferi paradoksa, onda nam dolazi i s ove strane, jer se Sofija Škorić ovdje javlja u različitim ulogama: kao vlasnik izdavačke kuće Serbian Literary Company, kao urednik i prevodilac dijela knjige OVID IN TOMIS Gojka Đoga, odnosno kao neko ko pripada i jednom i drugom svijetu. Mnogima od vas poznato je da je Sofija Škorić nesebično darivala ogromnu ljubav i posvećenost kulturi i književnosti kako u Kanadi, u kojoj odavno živi, tako i u Srbiji. Godinama su njen dom i Univerzitet u Torontu bili i ostali stecište mnogih srpskih istoričara, umjetnika i pisaca koje je predstavljala širom Kanade i Amerike, na slavističkim kongresima i u srpskim zajednicama. Djela mnogih od njih prevela je i objavila na engleskom jeziku, u okviru pomenute izdavačke kuće, i tako ostvarivala svojevrsnu misiju: što više djela autora koji stvaraju na srpskom jeziku predstaviti anglosaksonskom svijetu. Među značajnim djelima, da navedem samo nekoliko, našlo se dvojezično Bogojavljenje (Epiphany) Matije Bećkovića, Portreti uspešnih Srba (Portraits of Serbian Achievers) Džordža Vida Tomaševića, kosovski ciklus epskih pesama (Songs of Serbia) * vukcevicradojka@gmail.com 343

2 Radojka Vukčević u prevodu Kosare M. Gavrilović, Jevrejski portreti u delima Ive Andrića (Jewish Portraits in the Works of Ivo Andric), Božuri i trnje (Blood Bloosom of Kosovo) Danka Popovića u prevodu Ralfa Bogerta, i mnoga druga djela. Sam izbor autorā objavljenih u izdavačkoj kući Sofije Škorić pokazuje njeno poznavanje književnih prilika kako u srpskoj tradiciji tako i u zapadnom svijetu, njen rafinirani ukus, izvanredan osjećaj za novija shvatanja kulture kao trećeg prostora, onog koji Homi Baba naziva hibridom, u kojem pri pravom izboru tekstova dolazi do uzajamne komunikacije, do dijaloga koji obogaćuje i jednu i drugu književnost. Sofija Škorić je imala na umu ovu književnu misiju kada je odlučila da sa Draganom Stanićem napravi još jedan izdavački poduhvat i tako zajednički pokrenu novu Matičinu ediciju Literary Dialogues. Prva knjiga u ovoj ediciji jeste izbor iz poezije Gojka Đoga. Za naslov je uzeta centralna pjesma iz zbirke Vunena vremena OVID IN TOMIS što podsjeća na pjesnika izgnanika, čime je naglasila da mogućnost komunikacije postoji, samo ako se kao osnovni ključ uzme ljudskost, jer, kako je napisala u Riječi zahvalnosti u knjizi Bećkovićeve poezije, njena misija biće ostvarena jedino ako čitalačka publika i s one strane svijeta prepozna da je život svakog čovjeka jednako jedinstven i dragocjen, pri čemu svako ljudsko biće predstavlja istovremeno cijelo čovječanstvo. Poštujući princip univerzalnosti, Sofija Škorić uključuje Đogove pjesme iz različitih zbirki iz njegovog bogatog korpusa, koje su preveli istaknuti slavisti Dušan Puvačić i Majkl Marč. Uz ovaj izbor Đogove prevedene poezije ona dodaje veoma promišljen pogovor iz pera prominentnog pjesnika Đorđa Sladoja, zatim biografsku crticu o Gojku Đogu iz pera pokojnog profesora Dušana Puvačića, kao i selektivnu bibliografiju. U izboru Đogovih stihova Sofije Škorić univerzalnost se odnosi prvenstveno na cijenu slobodarske pobune, što je zajedničko pjesnicima na obje strane okeana, a rekla bih i daleko šire, kako u prošlosti tako i u današnje vrijeme. Eho Đogovih prevedenih stihova neprestano upućuje i na snagu zova i na snagu sna jednog Martina Lutera Kinga, Čarlsa Bukovskog, Alena Ginzberga, Malkolma Iksa, Glorije Anzaldue i mnogih drugih hrabrih stvaralaca. Krik pobune i bola Rajka Đoga neprekidno priziva slike užasa ljudske patnje, ne samo u poeziji već i u umjetnosti: skoro svaki njegov stih izazove prisustvo neke od slika Edvarda Munka, 344

3 GOJKO ĐOGO: POEZIJA U PREVODU a najčešće je to njegov Krik, isto tako često javi se i kavez slikara Dada Đurića, koji sopstvenim prisustvom brani smisao slobode. Asocijacije se nižu u mračnim slikama u kojima dominiraju riječi (zvijer, sužanj, crn, mrak, vuk, pas, vuna, kuka, orao, lobanja, čir, očnjak, živi leš, mrtvi, gavran...) čvrsto zbijene u isto tako zgusnutom tkivu stiha, u kojem je bol do te mjere skoncentrisan i jak da upućuje i priziva ponovno sjećanje mnogih stranica svjetske književnosti, između ostalih i onih u kojima se preispituje istorija, što čini i Toni Morison, književnica izuzetne umjetničke snage. U stihovima Rajka Đoga odzvanja i pobuna i politički stav jedne Keti Eker, koja neprestano podsjeća da su riječi jedina sredstva koja stoje na raspolaganju bespomoćnim slojevima društva. Bilo gdje i bilo kada! Od Ovidija do dana današnjeg! Narativ Đogovih stihova ulazi u pjesničko bratstvo sa narativom jednog Čarlsa Simića, u čijim se stihovima dramski obrt dešava na samom kraju. Ponekad je to samo sumorni zaključak bez trunke nade. Svi umjetnici zajedno čine divnu, iako bolnu, zajednicu osjećanja, kako bi je definisao T. S. Eliot, imajući pri tome na umu i svoje čitaoce. Vjerovanje Rajka Đoga u snagu riječi prepoznaje se kao jedan od odgovora na mnoga pitanja savremene nadrealnosti u kojoj je nemoguće odvojiti umjetnost od kulture, kulturu od politike, politiku od istorije, istoriju od života bilo gdje i u bilo kojem trenutku: kako sedamdesetih i osamdesetih 20. vijeka tako i dvadesetih 21. vijeka; kako kod nas tako i u svijetu. To su nesumnjiva iskustva današnje svijesti. Ona su u stalnom procesu preispitivanja. Vjerujem da je Sofiju Škorić upravo ovo preispitivanje podstaklo da nas putem prevoda podsjeti da je umjetnost u našim, srpskim temeljima i da smo kao narod više opstajali tamo gdje su temelji naše duhovnosti manastiri, freske, ikone, škole pismenosti, poezija. Njihovo dalje preispitivanje u priređenoj i prevedenoj zbirci OVID IN TOMIS Gojka Đoga sigurno predstavlja dobro odabran korak na jednom, ponadajmo se, dugom putu kontinuiranog i kompetentnog učešća u bogaćenju duhovne baštine našeg naroda i njegovog vidljivijeg susreta sa narodima svijeta putem ovakvih i sličnih izdanja na stranim jezicima. Nakon mudro osmišljenog priređivačkog zadatka uslijedio je susret poezije pjesnika Rajka Đoga i prevodilaca. Istaknuti slavisti i prevodioci (Dušan Puvačić, Majkl Marč i Sofija Škorić) uviđaju da je prevođenje, između ostalog, prelivanje jednog pjesničkog oblika u drugi, pri čemu prevodilac preuzima nešto od pjesnikovog prokletstva dok se, istovremeno, 345

4 Radojka Vukčević bogati iskustvom prevođenja. Sve troje prevodilaca nastoji da postigne harmoniju između originala i prevoda, da ostvari san svakog prevodioca, jer svaki novi prevod istovremeno je i njegovo novo tumačenje onaj treći, često osporavani prostor. Ovo se posebno tiče poezije: kada je u pitanju njeno prevođenje, onda se svi prevodioci često s pravom proglašavaju pjesnicima jer se svi slažu u istom dva pjesnika bolje se razumiju nego pjesnik i prevodilac. Ovi prevodioci su u pravu, jer poeziju jeste najteže prevoditi, što su odabrani prevodioci itekako osjetili, budući da su morali da se pozabave ne samo značenjem riječi već i njihovom zvučnošću, bojom riječi, ritmom, pjesničkim figurama, različitom leksikom, koja nema uvijek istu nijansu značenja u oba jezika. Ovo pogotovo vrijedi kada se radi o poeziji Gojka Đoga, koja potiče iz potpuno drugačije kulture i obogaćena je mnoštvom lokalnih idioma, koji često zbunjuju čitaoce (klin čorba, nagorč, badrljače, nekuk, makija, gačac...). Sve troje prevodilaca bilo je itekako svjesno svih zamki u prevođenju ove veoma složene poezije, bilo da je riječ o srpskom jeziku sa svim lokalnim idiomima, metaforama, aluzijama, stilskim figurama, ili pak specifičan gorki humor, satira, aluzije koje imaju značenje samo u toj kulturi. Zato pažljivo, precizno i veoma oprezno pristupaju prevodu stihova. Ilustracije radi, iz korpusa prevedene poezije odabrala sam pjesmu U kavezu, teško praveći neophodnu distancu između lirskog subjekta i mučeništva Gojka Đoga, koje se preklapalo sa slikom Ezre Paunda u nekom sličnom kavezu i nekim drugim povodom. U KAVEZU Lako je gospodaru zoološkog vrta slušati mucu papagaja, gledati čuvara s bradavicom na obrazu, on ne zna kako je vuku u kavezu umirati zagledan u pomračinu. IN THE CAGE How simple for the master of the zoo to listen to the stuttering parrot to watch the warden with a wart on his cheek, he does not know of the wolf as he dies in the cage staring into the darkness. Prevedeni stihovi pokazuju izvanredan osjećaj za jezik, odlično poznavanje oba jezika, preciznost i bogatsvo izraza, osjećaj za ritam i stil, kao i ono što se naziva stilom samog prevodioca, gdje dominiraju lakoća, tačnost, skladnost, čistota i sloboda u jezičkoj kreativnosti. Sve ostale oda- 346

5 GOJKO ĐOGO: POEZIJA U PREVODU brane prevode odlikuje i projekcija jezičkog i literarnog senzibiliteta, kao i snažno emocionalno zvučanje i duboko misaono prodiranje riječi koje konkretizuju određenu, veoma često prepoznatljivu arhetipsku situaciju i tako aktiviraju čitaočevu imaginaciju, ali ne umanjuju vrijednost samog originala. Zahvaljujući izvanrednom poznavanju jezika sa kojeg prevode i onog na koji prevode, Puvačić, Marč i Škorićeva pokazuju da osjećaju duh i karakter srpskog i engleskog jezika, njihovu ljepotu; oni stvaralački primjenjuju svoje poznavanje jezičkog blaga oba jezika izgrađujući nove pjesničke slike. Riječima uspješno dočaravaju spoljašnji okrutni svijet i gusto zgusnuti unutrašnji svijet Gojka Đoga, bol pjesnika, pokret, boje, zvukove, mirise, nijanse intelekta, osjećajnosti, promišljenosti, tako da ih duboko doživljavamo i lako nastavljamo pjesnički i filozofski i buntovnički razgovor s pjesnikom. U njihovim prevodima vješto je očuvan Đogov naizgled hermetički svijet zahvaljući naglim pauzama, naglim jezičkim obrtima, ređanju riječi po jačini, pitanjima i odgovorima, upotrebi riječi s prenesenim značenjem, izboru riječi, njihovim slaganjem, ritmičnosti i skladnoj i sugestivnoj kombinaciji slikovitih pojedinosti. Sve troje prevodilaca s istančanim ukusom bira jezička sredstva, počev od glasova i riječi, pa sve do oblika i ritma stihova. Jezički izraz formiraju u skladu sa namjerom pjesnikovog subjekta, porukom koju želi da nam saopšti. Na taj način su očuvana stilska i jezička sredstva u prevodu na engleski jezik. Uvrstivši u zbirku OVID IN TOMIS upravo ove prevode Đogove poezije iz pera pomenutih prevodilaca, Sofija Škorić je daleko široj umjetničkoj publici s jedne na drugi kraj svijeta omogućila da umjetnički, stilski i jezički doživi njegovu poeziju.zahvaljujući intuiciji koja odlikuje dobrog poznavaoca književnosti i prevodioca, svi zajedno (Sofija Škorić, Dušan Puvačić i Majkl Marč) pokazali su da su dotakli tajne slojeve poetike Gojka Đoga i tako je dočarali u potpunosti anglofonoj publici. Time su i sebe predstavili kao prevodioce koji posjeduju izvanredno bogat, izrazito snažan, jasan, skladan i neusiljen stil. Upravo stoga vjerujemo da će poezija Gojka Đoga u prevodu na engleski jezik naći put do čitalaca sa engleskog govornog područja, kao i do polica svjetskih biblioteka. Put njegovoj zbirci OVID IN TOMIS dodatno će prokrčiti i stavovi najistaknutijih američkih kritičara koji, poput Sakvana Berkoviča, vjeruju da estetske zahtjeve za apsolutnim koji se odnose na visoku umjetnost 347

6 Radojka Vukčević oblikuje istorija. Otkrivalačka svijest Gojka Đoga o istorijskom omogućiće i ono neophodno suočavanje sa različitim oblicima onostranosti: od estetike božanske inspiracije preko subverzivnosti do (ne)određenosti i prkosa. Prevedena poezija ukazaće i na tijesnu vezu između poezije i kulture, pogotovo između književnosti i politike. U prilog budućoj recepciji poezije Gojka Đoga na anglosaksonskom području ide i Von Holbergovo tumačenje poezije kao unutrašnje naracije, njegovo vjerovanje u poeziju kao diskurs koji kao socio-političko-estetski organizam živi u pjesmama mnogih pjesnika i uskoro će, ponadajmo se, i u pjesmama Gojka Đoga na anglosaksonskom području. I na kraju, možda će američka publika u njegovoj poeziji prepoznati onu snagu političkog, koju je istaknuta kritičarka američke poezije Helen Vendler prepoznala u poeziji Čarlsa Simića nazvavši ga najboljim političkim pjesnikom na američkoj sceni, akoji je na izvrstan način kombinovao jednostavnost Vitmana i Vilijamsa sa sebi svojstvenim vještim strategijama i tako u američku poeziju uveo alegorijsku subverzivnost istočnoevropske poezije. Ponadajmo se da se Gojko Đogo svom sabratu preko okeana pridružuje stihovima okupljenim oko političkog jezgra OVID IN TOMIS, datog u naslovu ovog velikog poduhvata, i te iste alegorijske subverzivnosti koju nesumnjivo dijele. 348