Транскрипт

1

2

3 Alen Bešić HRONIKA SITNICA (izabrane pjesme) Bijelo Polje, 2014.

4

5 I

6

7 Tamo gdje me nema, zapravo

8

9 U FILIGRANU REZ Sasvim dovoljan, u filigranu, rez vazdušastim svojim pitanjem, od uha do uha, zasiječeš mi. Duneš mjesto upitnika i već mi je glava neodlučna: prsima, niz ramena bi ili, prosto, zemlji? Jezik bi još da utneš u procijep taj što grozovitom pantomimom odgovor ti zbori. 9

10 SMISLIŠ Smisliš zdjelu od šaka u zdjelu glavu pa piljiš smisliš slamku-zamku od riječi i posrčeš mozak kô kristal tečni ostane klupče pod smrekom 10

11 IMELA Bestrasno nebo avgusta nepogrešivo ti otvara već zacijeljene stigme. Tali volju. Stećci uspravljeni u tvojoj krvi lelujaju kao polje suncokreta na vjetru. Sanjaš da si vatrostalan. Da si kaktus, zasađen u nekom unutrašnjem dvorištu, čija sjenka varljivo premjerava sate po crvenoj prašini. Ali jedno samoniklo sjećanje bakrena je žila u krtoj leguri ljeta. Ta uporna uspomena vatrena imela na granama ovog dana. 11

12 NOTTURNO, NON FINITO Il me semble que je serais toujours bien la ou ne suis pa... Bodler Izbrisaću naša rukovanja, koja su umoran bedem. Nemam dovoljno ostrašćenosti, ni izgovora, da budem vrstan varvarin. Ne rušim. (Iako Jezik nije moj. Tek, čiji je?) Ne igram u okrilju aure od mraza. Ne dišem za vratom. Na fotografijama ćeš me odmah zapaziti: onaj što bludi van okvira. Tamo gdje me nema, zapravo... 12

13 OKSIMORON Daliboru Krnetiću Na Medijalu sam nabijen kao na ražanj, pospan, onako usput uza zid prislonjen. Prvomajski uranak, Agnec, i kako već sve to ide... Svaka je granica topao, primamljiv Krst. Spuzati na tu crtu prituljenu, nauznak; jednom rukom posegnuti Zapad, drugom Istok milovati. Pitati se: da li je biti Balkanac neminovno i androgin biti, ili se to kroz oksimoron ostvarujem? 13

14 ZALOGAJ Iz Lao Cea pokušavam (kao nekoć Hrabal) po rečenicu dnevno progutati. Svečano muljanje po ustima, (ne gristi!) od nepca krene omekšanje. Jezik se prolije. Gospode, ecco curare! Samo konje, umrtvljen, neke što se griskaju za vratove čujem, i propinjanja. Kroz krv pojmim: roditi, ali ne posjedovati... voditi, ali ne sputavati... Ponavljam. 14

15 ARS POETICA Saši Jelenkoviću, odgovor na tihu poslanicu Treba otputovati. Zbog poroznosti, čežnje, ranjivosti. Da bi se mogli pisati dnevnici, dokumentovati kolebanje. Daškom mente prepričati tjeskobnu nutrinu amfora zapečaćenih voskom i školjkama na dnu Mediterana. Uglavnom birati poraz kao utočište i učiti ćutati o tome. Ulovljen u mrežu meridijana, fanatični sakupljač prizora nestvarnih kao slatko od ruža, oporih kao trnjine. Treba pristati na sebe, imati strpljenja. I opstajati u vakuumu od pogleda do slova. 15

16 U SAVRŠENOM REDU POZNATE SOBE Pred odlazak, u savršenom redu poznate sobe, praviš nered. Privid nereda. Nenaviknutom oku te pukotine ne govore ništa. Nakrivljuješ profil na zidu. Lice zagledano uvijek u drugog. Mimo tebe. Na polici izmiješaš prozu i poeziju. (Ovog puta, žuti hrbat Karverovih Pesama umetnut između tomova Prusta.) Nož za papir uronjen u nerazrezan tabak, u nedočitano. Olovka zaoštrena dopola. Talismani su posijani. Ostavljeni tragovi. Kad se vratiš (ili probudiš), oni će biti jedine udice kojima ćeš moći da se zakačiš za krhki procijep između onoga što si bio i onoga što ćeš biti. Za tanušno sada onog što jesi. 16

17 IZGNANI U OVU SOBU Kroz spuštene žaluzine sunčani mačevi prosijecaju prašnjavu tamu. Na podu se razlivaju u rane od svjetla. Razgovaramo. Govor se naš (koji nije puka igra) između blještavih oštrica provlači. Izgnani u ovu sobu zatežemo zamke. Naša mala odsustva nikog više ne uzbuđuju. Nutkamo se riječima, čas kao da su gnjecavi ratluci, čas dostojinstvom ozareni poput vasilejā što sa fresaka svoje zadužbine na dlanu nude. Zidanice na pijesku gradeći, kao kukavičije jaje, u poeziju nadu polažemo. 17

18 USITNJENO JE MOJE VRIJEME, KAPRIČO Usitnjeno je moje vrijeme. Svaka sekunda skriva okean. Sada, postojim za odustajanja. I nedorečenost. Sve što znam znam iz knjiga. U oaze plemenite praznine pohranjujem urne sa pepelom mnogih svojih ja. Proći će nebo i zemlja, ali prolaze i riječi. Poezija pismo nepovratno. Poneka slika, kao pelud na prstima, ostaje. U njoj, katkad, alhemiju meda otkrivam: kamene terase i maslinjaci po jadranskim otocima; frutti di mare, bokal bevande i paški sir u konobi u Komiži; borove iglice na mladoj koži vrganja iz bosanskih šuma mog djetinjstva; djevojka što miluje zaspalu mačku na stepeništu puste vile u nekoj od uličica starog dijela grada Rodosa. Hronika sitnica. Dovoljna za čitav jedan život. 18

19 Apokrifi, ozarenja

20

21 ORPHEUS U predzorje utopli muzika, kao himen da se rasprede. I kune nahrupe odasvud, postanu minđuše, ordenje zagrljaj mahovinast. Tanka mu krv odnemušti se. Uz obalu rijeke, jove u grivu ùšiju raspuštenu (kao psovku) urušivog tog Voajera što tuli i kom ruke iz ramenā cure. 21

22 EMPEDOKLE Zamre vjetar i agave neke hiperborejske potamne. Dva su rođenja potrebna, barem dvije smrti. Suočenje. Iz bronzanog koraka u let, u mnoštvo, očišćen. I dušom promineš u sandalu, u priču. 22

23 GAMBIT URIJE HETEJINA 2 Sam Gasnu opsadne vatre, u polju, oko grada, dok se žene u dalekoj prestonici miju. Pod pepelom još samo apokrifi tinjaju. (Budući požari, ili blagodet tihih ozarenja?) Ne kanon, u kom gubitak je svih drugih istina. Uskoro, ako je računica tačna, oduzeću sebe od Svijeta e da bi istorija dostigla punoću zrelog nara. Prvi put zaista Izabran. Hetejin Urija. O, ne primaj to toliko k srcu, Davide. Mač proždire sad ovoga sad onoga. Neko će shvatiti, jednom, ovaj hetejski gambit. Vitsaveja, moj gizdavi, drveni konj, prepune utrobe, unutar zidina korača. 23

24 ANTIKLO Odiseja, IV, strah je odavno rastvorio stvarnost i klepsidre su zamrle tišinu nagriza tek trpki miris usirenog muškog sjemena i krvi skorene na oružju u košmar ove šuplje zasjede zariva se oštrica proročanstva dovoljna da raspori trbuh iz koga bi se naša sljubljena tijela prosula kao crijeva po prašini krik kome srećom samo mi vjerujemo lebdim u bijelim tminama kao u materici vrtlože se paslike i obris jednog peplosa meko sklizne na pod kupatila od naših zaboravljenih imena neki eolski glas sklapa mozaike podrhtavaju prikaze lišene mesa i duh bi potekao kroz jelovinu o tvoje gvozdeno srce koje me okiva i zaranja u još dublji san zašto boginja kasni zašto su ljubav i smrt blizanci zašto će kobila oždrijebiti i mrtvorođenče zašto mora pasti grad zašto 24

25 TERSIT Znam, i Omiru će, jednom, gnusno biti u heksametar da me ispne. Ne trpi me pean. Zlato su i krv sjedinjeni u cvjetanju masnica od Ulisova skiptra. Reći će Kukavičluk! za sladost bola po udima mojim. Mazohizam! tumačiće pozniji. Ne dosežu. Zanos je to Histriona što, poliven smijehom, gomilu ništi i ruši heroje. 25

26 ODISEJ I OSTRVO SIRENA Podne u ultramarinu. Sunce ispija srž nagih kostiju na obali. Bonaca, more je neki nauljio bog. I Grk vezan za katarku. U slijepom ritmu pljuskaju vesla i čuje se škripa užadi, drveta, zuba. Ošinu ga komad vrele psovke matroza kom rascvjetao se žulj. Zveckaju alke poklanih Trojanaca oko Eurilohova vrata. Kašalj. Skaredni napjevi što odgone strah. Parimed mrmlja gatku da Keru umilostivi... A Sirene? Muzika neizreciva? Umilni pjev? Po savjetu volšebnice Kirke, mekim voskom brižljivo oblijepio je on uho svakom mornaru, ali je zaboravio usta im zatisnuti. Krhotine tolikih riječi na palubi, u njemu, u blještavoj modrini. Taj vrtlog što bruji je jaspis, dični Odiseju. Čuvaj ga. Sirene su nijeme. Govor je kristal u kom pulsiraju začela. I slamka spasa. 26

27 Gradovi i odsustva

28

29 NA OBALI KANAGAVE Galebovi, ti prehlađeni evnusi, uzvitlani nad purpurnim talasom. Baš kao na jednoj slici Hokusaija. (Kod njega su more i Fudžijama isto uzavreli indigo opervažen čipkom.) Galebovi, kamikaze u brišućem letu. Haiku zaigran na dlanovima boga... Na obali Kanagave uzalud sam tražio pogodnu metaforu. Ponekad mislim da u tome i jeste sve: dok sunce izlazi, više od jednog imena imati. 29

30 KAD ULICE ALEKSANDRIJE za Đorđa Despića koji ne vjeruje u smrt na Tasosu Kad ulice Aleksandrije opuste, prozračni prsti duhova-bibliotekarā prebiraju kroz mirijade vazdušastih svitaka i maglu što miriše na pergament. Pristupa mi jedan od njih, kir Konstantin K. Jedva čujna uobliči se riječ: θάνατος, Ne znam šta znači. Djeluje toplo, kao umiru(ju)ća mantra. O, pobožno je sricati sve do svitanja. Dočekati s njom prvog prolaznika, matroza, turistu. Pozdraviti ga naklonom glave i posvećeno prosloviti: θάνατος, κύριε... Ne čekati odgovor, značenje. Zamaći za ugao. Otploviti iz Aleksandrije. 30

31 LONDON...Osim tih sećanja iz prošlosti, ništa novo ne doživljuje u parku, nego sedi i samo posmatra ta dva pelikana na vodi koji su skoro nepomični... Miloš Crnjanski, Roman o Londonu Ispod prignječenog neba jezik je moj prazna čaura leptira. Kao kad gore knjige, i u vazduh se uznose u crnim pahuljama, malim odzemljenim ostrvima od par oprljenih riječi, užarenih oreola i aurā od puhora osipa se sjećanje. Pogled, oslobođen, u tihim meandrima po stvarima plazi. Kandžicama bi svojim da prodre u tvar. Duboko ispod kore jedan god topole pamti blago milovanje ruke. Nehotice zatočena u predanju jata, ikona, vitka i prozračna, u zjenicama pelikana se rumeni. Kao u zavičaju krv. Mjesec se, valjda, osim u pjesmi, negdje i iza ovog uvelog svoda, još uvijek srebri. Od tuđe sudbine ispreo sam savršenu mjeru svoje čežnje, svilenu kukuljicu što grli prazninu i sanja o davnom preobraženju. London, St James Park, jun

32 ARKADIJA u povratku iz Eufemije,grada u kome se razmenjuju uspomene na svaku dugodnevicu i na svaku ravnodnevicu... Italo Kalvino, Nevidljivi gradovi Ima grad Eufemija, na osamdeset milja u pravcu vjetra maestrala. Ima pijaca. Razmijenio sam sva svoja sjećanja, čitanja, snove za jednu uspomenu: Bio grad. I trg sa katedralom. A onda ga stali ukrašavati. Ne-imari. Suhim fontanama, prašinom, bljeskom. Trg nije gledan ko zna koliko dugo. Zamišljan u tami. Očekivano je čudo. U zamrlom času poklonjen mu je pogled. (Umalo i život.) Izranja slika: Sve je umekšano. Sivo. I ima jedan sat (klonuo, na katedrali) kao iz crtanog filma, ili, kao da Dali tumači vrijeme. Krajičkom oka nazirem stepenik na kom se blista jaje svijeta raspuklo Lotos. Ne pomjeram glavu. Sklapam oči i pomišljam: 32

33 Arkadija od osam latica. Uprkos svemu. Vrijeme čudā. Prisjećam se Da Vinčija: trebalo bi slikati načinom dima, grad-filigran, grad-paučinu, Sarajevo. 33

34 U MOJE UHO KAPLJE PROŠLOST Vancouver, B. C. Tek nešto više od ljušture jednog imena. Nimalo grad. Oskudni dekor u koji pokušavam uklopiti izvor glasa sa druge strane telefonske slušalice. Nemam mašte. Glas korodira nagrizan kristalima tuđeg jezika. I kasni djelić sekunde. Zbog ogromne udaljenosti i vrtoglavih metamorfoza iz zvučne vibracije u električni impuls itd. Nisam fizičar, pa me ne ushićuju te pretvorbe. Ali zadrška sasvim dovoljna da riječi otupe svoju oštricu ili prisnost koju su možda posjedovale, na izvoru. U moje uho kaplje prošlost. Pada mi na um samo rabljeno poređenje o zvijezdama koje, u stvari, vidimo u perfektu. Rekoh, nemam mašte. Pitanje Šta sam ovdje? ili...ostao sam isti... su fosilni ostaci ispaljeni u mikrofon. Daleko od očiju. Polako se talog bestjelesnih tonova nakuplja u rupicama slušalice. Do potpunog zagušenja. Prekidam vezu sa Vancouver-om, B. C., zbunjen. Pitijska zbrka u glavi i, svud po licu, paučina zamršenih odnosa koji su tražili opravdanje oblik utočište. 34

35 BOSNAE, ULTIMA THULE, EQULIBRIUM Večeras u mom rodnom gradu, u gracioznim piruetama, igraju pahulje. Prolaznici su treperavi oreoli od polarne svjetlosti. Plutaju po trotoarima kao papirni lampioni vodom na kineski praznik mrtvih. Svak sa svojim znakom. Ideogramom na mjestu srca. U glasovima divljih pataka sa rijeke čujem nostalgiju, zvuk praskanja smrznutih stabala, vidim ribe optočene ledom. Sibir nije daleko. Zastajem na sredini mosta i u trenu, beskrajno kratkom, usnim tajnu ravnoteže: spokoj mjehura u libeli u savršenom zagrljaju poprečne skale. Ali ovdje, u ovoj Posljednjoj Tuli, ravnoteža je i zaustavljeni dah snajperiste prije pucnja, na ivici limba koji se otvara između bezbrižnog dječijeg smijeha i njegovog izdisaja. U mraku, sa pločnika, poput raspetog Agneca, besmisleno plamti nevještom rukom nacrtana školica. 35

36 TRAKTAT O KRASU Ja pjevam prazninu kraških polja bez ljudi... Srečko Kosovel, Praznina Neko je napisao da je april najokrutniji mjesec. Kras. Lijepi dječaci što umiru u dvadeset drugoj. Rembo, Kosovel. Odnosno, smrti nema. Samo pad u beskrajno plavo, ili se tiho naseliš u pismu. Poneke knjige su nam bliže od ljudi. Na dalekoj mansardi, siguran sam da je već sve napisano. Ipak, pun povjerenja u opšta mjesta, krađu i prekrađu navoda, neminovnu anksioznost. (Prestar, u dvadeset četvrtoj. Vještina je znati umrijeti na vrijeme.) Posmatrajući Kras, međutim, svijet mi se čini praznim listom hartije. Nenaseljiv i obećavajući u isti mah. Tek u odsustvu Grada spoznajem Grad. Pucanj sred tišine. April. 36

37 VENECIJA...jer ovo je grad za oko; ostala čula su ovde jedva primetna druga violina... Josif Brodski, Vodeni žig Sačuvao sam tek pregršt pastelnih snimaka: recimo, jedan feral što jedva tinja u magli. Vjerujem da je taj nestvarni graničnik iza koga počinje beskonačnost, u stvari, kandilo za promrzlu dušu Josifa Brodskog. (Ona se već odavno, iz prenapučenog groblja San Mikele, prometnula u miris zapletenih algi.) Pitam se ko je izmješao hodnike, rotonde, stepeništa i nije li Venecija Dedalov neostvareni san koji je jedanput pokušao odsanjati u utrobi Krita? Nedovoljni su ovdje klupko i hrabrost. Minotaur se krije u svakom ogledalu. Naročito u podne, kad ti se izgubi i sopstvena sjenka. Potrebno je da otekne nešto vode iz zamućenih kanala. (Kaže Brodski da je voda slika vremena.) Da odrazi potavne. Tek tada okoštale slike sazru u jezik, i riječi (same od sebe) počnu da se krune poput Betovenovog preludija Für Elise. Raste Prvobitni Grad. Uvijek drugačiji. Uvijek izvan imena. 37

38 VIS, PROZAIDA za Bojanu Stojanović Pantović U gradu prepunom napuštenih kasarni, zaumno uskih ulica kroz koje se hoda bočno i jedne kule bez vrata, zatvorene u samu sebe, nalik na kinesku kutiju ili dom čovjeka (iz Borhesovog sna) nad čijim tekstom te obuzima vrtoglavica kao spram naporednih ogledala koja se odražavaju do u beskraj U gradu maškara, gdje u licu mlade opatice, koja ti sa Marijinim osmijehom otključava zapuštenu crkvu i poziva na razgledanje ili molitvu, prepoznaješ nudistkinju, čiju si bronzanu put, ulaštenu maslinovim uljem, koliko juče, satima posmatrao kroz usijani dvogled, sakriven u makiji, dok ti je sunce svrdlalo rupu u tjemenu U gradu neprekidne sijeste, provaljenih podova, oronulih fasada ukrašenih grbovima zatrtih porodica i ulomcima latinskih natpisa, Nihil potest homo intelligere sine phantasmate, 1 recimo U gradu koji je tek ovlašni ožiljak uklesan u vremenu, nadomak septembra, u agoniji cvjetaju agave. Poput lososa, prvi i posljednji put. Njihovi mesnati listovi, raskošno istetovirani opscenim slikama, imenima, stihovima, suše se i preobražavaju u 1 Čovjek ništa ne može da razumije bez slika (Sv. Toma Akvinski). 38

39 pergamente ispisane hirovitim arabeskama, kineskim ideogramima ili simbolima sanskrita Samo im se otpali plodovi, ta uskladištena sjećanja, gurani vjetrom, lagano kotrljaju u more. 39

40 NA PADINAMA KOKUBUJAME Zanesen drevnom pričom o idealnom pejzažu, u kome se možeš izgubiti i gdje ti se misli zgušnjavaju oko prizora, mahnito, kao leptirice oko plamena, dok ne sagore do posljednje, uspinjao sam tijelo na nepristupačne urvine, vidikovce, brda. Pretraživao horizont. Nad Kornatima sam, u raznoćje, zajedno sa ljiljcima, gubio obrise u nebu boje terakote, što se sa svakim narednim odjekom nevidljivog zvona, koje je zvalo na večernje, već iz pogleda pretakalo u uspomenu. Sjedio sam na beskičmenim dinama u pustinji Maroka, i kroz podrhtavanje najfinijih velova jare, pratio arabeske koje je po pijesku, iznutra, roneći ispod same površine, ispisivalo gipko zmijsko vreteno. Moj pratilac, sa kojim sam se sporazumijevao rukama i posnim osmjesima, objasnio mi je da se to, u stvari, posvećenim očima objavljuje jedno od nebrojenih božijih imena. U bambusovim nasadima oko Bramaputre učinilo mi se da sam se prepoznao u zlatnim zjenicama tigra, ili je to bilo tek treperenje lišća koje je zaigralo sanjajući monsun? Išao sam još dalje nа istok i do besvijesti vrtio obredne valjke po manastirima Tibeta, misleći da će znakovi ugraviranih mantri, poput žrvnja, samljeti Grad u meni. 40

41 Sve dok se jednog pramaljeća, na padinama Kokubujame, opijen azalejama u cvatu, slučajno ne zagledah u sedefasti trag što je na svelome listu ostao iza puža tu osušenu suzu, taj putopis i bez glasa nestadoh u viru haikua, usisan u sliku iz koje nema povratka. Ako te sada i posmatram iza ovih pismena, to više nisam ja, nego tvoj vlastiti pogled sa druge strane ogledala. 41

42 POVRATAK po Nemanji Mitroviću Zbijeni oko planinske vatre, sa licima kao štitovima isturenim po samom obodu kolebljive svjetlosti, žednih ušiju, lovci dimom smude priče o povratku. Svud naokolo bijele piramide unutar kojih nevidljivo tinja zelenilo borova. Po klancima kroz koje su projahali djevičanski snijeg zameo je tragove. Hrtovi im cvile i grizu vlastite repove, prstenujući zajednički strah. Od riječi što ih kali plamen iznova zidaju svoje domove i, poput feniksa, ispred njihovih užarenih očiju rađa se Grad satkan od prošlosti i budućnosti, željenog i mogućeg, laži i istine. U njegovim velelepnim parkovima, ispod vječitog sunca juga, umorni ždralovi zakopavaju vitke vratove pod krila, pretvarajući se u žbunove od perja u čijim jezgrima seizmograf srca nepogrješivo ispisuje krivulju seobe, a snove im plȁve jata lososa iz kristalnih brzaka sjevera. Pod kupolama hramova, uzneseno na povjesmu tamjana, pojanje sveštenika otvara oči anđela, koji se otkidaju sa zidova i, bespolni, lebde ulicama nad djetinjim glavama. Propinjući se preko rijeke, mostovi od kamena, pjene, pogledā prišivaju obale i razmiču nebo. Žene čiste ribu odmjerenim pokretima i bijeli čaršavi lelujaju na konopcu za sušenje, milovani prstima vjetra. Puni blagosti, kao 42

43 da uspavljuju novorođenčad, pekari polažu vekne hljeba u peć. U čaši vina, na stolu, svitanje raspaljuje ametiste. A kurtizane, sa udovima od mermera, po sobama obloženim gusto tkanim tapiserijama (što upijaju svaku tajnu, vezujući je u novi čvor), utrljavaju u kožu ulje lavande, kako bi iz svakog zagrljaja iskliznule neoskvrnute i još poželjnije. Produbljujući slike i uskrsavajući kulise mjesta sa kog je započelo njihovo tegobno lutanje, lovci odapinju plamene strele u svoj zaborav. Zaneseni, i ne slute da se to zauvijek opraštaju od Grada koji je već odavno tek oprljeni skelet čije rasute kosti nezaustavljivo zatrpava pijesak pustinje, brišući mu granice, zastirući ime, oduzimajući oblik. 43

44 MARAKEŠ Nijedno ogledalo ne postade gvožđe opet; Ni hljeb žito; Ni zrelo grožđe zeleni plod. Sazrij i budi siguran od promjene na gore. Postani svjetlost. Mevlana Dželaludin Rumi U ovom arhipelagu od šarenih ćilima, ruke marakeških žena, oslikane kanom, igraju kroz košare sa bamijama, mirtom, cimetom. Limun raste, na dlanu, iz crvenog stabla. Oko prstiju plete se bršljan. Spirale skrivaju drevne berberske basme. Rubaijom uokviren nokat. Šadrvan iz hladovitog dvorišta sufijske tekije pršće sa zglavka tamnopute djevojke. Linija života jedne staramajke (od koje si upravo kupio pregršt suvih smokava pregršt njenih minijaturnih lica) ukazuje se ispod hrpe sitniša što ti pruža. Uzevši novčiće, shvataš da te iz njene šake netremice gleda oko Boga, uplakano od susama. Brzo trpaš kovanice u džep i zaranjaš u gužvu. Ali znaš da je već kasno i da si pročitan. Lančane implozije muklo odjekuju u tebi. Skupljaš se, kao kad se ogrlica, naglo raskinuta, u filmu puštenom unazad, sastavi bez rane i zveka perli po mermernom podu umine na mah. Dok padaš, u zanosu, u pijesak Marakeša, zaboravljaš jesenji pokolj vrijesa na brdima oko škotskih jezera, čili iz 44

45 tebe jezik. Ostajete sami, Bog i Ti današnji, bezimeni, nepovratni. Ruke marakeških žena, oslikane kanom, primaju te i uljuljkuju poput djeteta. Minaret jedne mošeje u plamenu rasjeca crno sunce napola. 45

46 LINDOS, POST SCRIPTUM Ljeto se uzglobljuje u nekoliko post scriptuma: Stojimo na akropolju ponad grada. Na palimpsestu. (Svaki je novi bog tek potonji u nizu iščezavanja.) Vrisak cikada, izbezumljenih u sunčevoj orgiji, oblaže nam čula poput vela. T. se smiješi. Lindos je zaobljena dijadema, u lazuritu, koju svjetlost kaligrafski progorjeva na njenoj mrežnjači. Sićušni skver skvrčen ispod krošnje stoljetnog hrasta (možda, nekoć, Zevsov hram, Axis Mundi?) prepun je mravljih odraza turista, magaradi, taxivozila. Agora, uskraćena za dimenziju, na ekranima oka. Na rubu vlažne slike, blago ispupčena, nijema vlas česme. Vjerujući Pausaniji (koji napisa da je jedna jedina stvar čovjeku vrijedna koliko i sam život: da ljubav uspije!) upinjem se da preklopim prizor, i svjestan hibrisa, zakoračim licem u zabran iza zjenica. Rasporen na udvojenu grotesku izduženog nosa. T. milosrdno sklapa oči. Zbog sunca, kaže. 46

47 ILI ADAB O RIJEČIMA Odbacio sam pero, čitam u pismu-zavještanju Jukia Mišime iz noći prije njegove senzacionalne smrti, pošto umirem kao ratnik, a ne kao književnik, želim da znak za mač ( bu) bude uključen u moje budističko (posthumno) ime. Znak za pero ( bun) ne treba da se pojavi. Posmatram ova dva ideograma. Potonji je statičan, podsjeća na sto sa knjigom mastionicom svijećom, na lice pod šeširom bez očiju usta nosa, na raskršće, na zabranu, na kornjaču, na omču... Ima mnogo značenja, koja se šire kao krugovi na vodi dok ne obuhvate čitav svijet: pero, pisaljka, slovo, riječ, rečenica, pismo, znak, misao... Prvi je, međutim, sav pokret, liči na kòsu, predstavlja uvijek otprilike isto: mač, nož, sječivo, oštrica... Pustim li mašti na volju, čini mi se kao da neka ruka prevrće sto i knjiga koja je do maločas neprikosnoveno stajala na njegovoj površini odlijeće u vazduh, rasklopivši se. Prvi je odgovor, drugi pitanje. Prvi je odluka, drugi vječito kolebanje. Ono što mi oduzima dah nije paradoksalna činjenica da je Mišima svaku noć svog života, pa i ovu posljednju, proveo u svojoj sobi pišući, već to što je i konačni svjesni pokret koji je načinio joroidošijem po svome izvajanom tijelu bilo, uprkos svemu, ispisivanje slova! 47

48 Oni malo upućeniji u tradiciju sepukua prepoznaće u ideogramu strogo propisanu putanju po kojoj prekaljeni čelik mora da rasiječe utrobu onoga koji svoju čast (ili nepomirljivost sa svijetom) samo u dobrovoljnoj smrti može da sačuva. Riječi su ponekad prebrze da dočaraju eone koji su potrebni da iz kapljica vode, što se požrtvovano strmoglavljuju sa pećinskih svodova, izrastu nadrealne šume stalaktita i stalagmita, ili su pak prespore da uhvate trenutak u kom duša iskoračuje iz tijela, no postanu li nečijom sudbinom, može li im se ikada više izmaći? 48

49 II

50

51 Golo srce Budi istinit! Budi istinit! Slobodno pokaži svetu, ako ne najgore što je u tebi, a ono neku crtu po kojoj se to najgore može zaklјučiti! Natanijel Hotorn, Skerletno slovo Ništa nije jadnije od istine izražene onako kako je bila mišlјena. Valter Benjamin, Jednosmerna ulica

52

53 1. podne Paziš kome se pričaš i ko te svjedoči. Jer, sa svakom riječju što promine u druge manje te ima. Slutiš kako se, u tami hladnih odaja, lјušte slova zaboravlјenog lјetopisa. Pohranjuješ slike kao sjeme egzotičnog bilјa, čekajući strplјivo iz herbarijuma da prolista. Utvarno sam, ispijaš orošenu čašu rizlinga, i pomišlјaš da prava poezija vjerovatno prebiva u jednostavnosti koju nikako da dosegneš: u nasušnoj očiglednosti kriške hlјeba na stolu, očaravajućoj običnosti zdjele maslina, neporecivoj toplini kamene klupe na koju polažeš dlan. Odjednom podne. I zaista, kako ne zavidjeti oku na čistoj blagovijesti, na plavetnilu što rezbari konture zvonika u kom se opet sabira tišina? Jato golubova poput crnog sazviježđa u divlјoj spirali odmiče van pogleda, svijesti, pamćenja. I jedan se srebrni balon, ispušten od straha, otiskuje niz agoniju odjeka. Bezglasna, podrhtava sjenka sunčanog sata. 53

54

55 2. silazak Bezglasna, podrhtava sjenka sunčanog sata. Iskradaš se iz kuće, tjeran nečim zagonetnijim od nedostatka nadahnuća. Možda neizdrživim stidom, što te rasparčava kad god pomisliš da svoje pjesme dovikneš preko ulice prijatelјima. Ili nečim zemalјskijim, pukom glađu, recimo. Kao insekt ticalima, pogledom oprezno opipavaš svijet, ovlaš dodiruješ ravnodušni horizont. Na trenutak, zatvorivši kapiju za sobom, zaboravlјaš iscrplјeni obrazac po kom oskudno tkaš pismo: neko proteklo lјeto, zreli dan, ravnoteža elemenata, odsutno more čiji ti se modri atomi, naneseni lahorom kroz zastore vremena, u ritmu disanja rastvaraju u umu, ostavlјajući za sobom krte lјušture čežnje, oblutke nekoliko preživlјenih lјubavi, beskrvnu poeziju što žudi za suncem dragocjenih kasnih spoznaja. Silaziš na pusto žalo i, kao da prvi put to činiš, u dlanovima prevrćeš školјku, kušaš smokvu, izuvaš se. 55

56

57 3. zlatni presjek U dlanovima prevrćeš školјku, kušaš smokvu, izuvaš se. Ali već sivo, čamotno more briše tvoje tragove po pijesku, spira izlomlјenu kružnicu tih milimetarskih lutanja, od sobe do plaže, od pisma do tijela, od sebe do sebe. Od mene do tebe. Čempresi izgaraju u predvečerje Ivanjske noći. Bolni magareći rev potresa zamućene zvijezde, dok zamiru poslјednji damari svjetlosti. Plačeš na ovoj toliko poznatoj obali, ali ne zato što svijet možda izgleda mekši i prisniji obložen finom opnom suza, već zbog jednog stiha kojim ti se neko obratio prije nekoliko stolјeća i koji te danas konačno pronašao: Davno ti sam legao i dugo ti mi je ležati kroz baršun mahovine prosijava epitaf sa okrnjenog stećka, plamti poslanica mrtvih, šapat iz kamena, glasovi bez slika. Čista si nepomičnost, ove prekratke noći, dok tragaš za zlatnim presjekom riječi koje neće poput zapalјene strijele zaparati tamno nebo, logikom nadigravši geometriju pada, nego korakom kornjače domiliti iz zaborava, iz sna, izroniti iz beskrajnog okeana vremena, i tiho se sklupčati u nečijem umornom srcu. 57

58

59 4. antimarina I Tiho se sklupčati u nečijem umornom srcu, zapisuješ i polako odmičeš lice od tog iskrivlјenog ogledala. Rasplinjuje se tajna prepoznavanja i, kao plima, uz kičmu ti strasno mili praznina. Negdje izvan pisma, u svemu što je prećutano, slutiš, opet je neokrznuta ostala suština. Kraj otvorenog prozora miluješ busolu, dok sa televizora dopire huka valova, krici galebova, komešanje bluna. Nevičan plovidbi, odilјanju, vezivanju pomorskih uzlova, krivotvoritelј si zaludnih brodskih dnevnika. More je oko nas, ali je soba u nama, poput tromba-ubojice, misao ova vršlјa deltama tvoga krvotoka, ukleta olupina izgublјena u fjordovima ispod usijanih slјepoočnica. Pomahnitala je magnetna igla. U maglini, duž boka osjetiš dodir glečera. Da, iznutra se otvara kao vlas tanušna naprslina, kroz koju će slana voda u tebe da pokulјa. Pucketa parket iza tvojih leđa, to na prstima se prikrada svakodnevno ništa. 59

60

61 5. iz tmine djetinjstva Na prstima se prikrada svakodnevno ništa. Pješčanik na stolu je aritmično srce, u uskom grlu zakrivlјuje se vrijeme. Užasava te ideja o dvojniku, ogledala koja pamte odraze, rasipanje riječi. Mekim ludilom, svetom bolešću prilika nekih lomnih, u teškim jesenjim kaputima, utoplјenih u plave sutone, nisi bio blagosilјan; možda ponekad tek mutnim rojenjem zvuka ispod kože: tromim talasanjem heksametra (još ti jedino tu mreškanje rastoplјenog srebra Mediterana ima nekog smisla), ili šuplјim ehom psalmā, tih ambisa taštine i strepnje, što poput mrtvih ptica padaju na zemlјu. U vrtu, oko posudica sa mlijekom skuplјaju se zadihani ježevi. Iz tmine djetinjstva nepogrješivo izranjaju opilјci pjesme:...van staze, puta... povazdan luta... i svrdlaju meso sa upornošću tupog harpuna. San o kući, povratku, postelјi pod panjem ili na panju. Na mjesečini, krtice izlaze iz humki, trepću zvjezdanim očima. 61

62

63 6. uzmicanje Krtice izlaze iz humki, trepću zvjezdanim očima. Kratkovid, zarivaš nokte u zemlјu, praviš hlјepčiće od blata: riječi nikad nisu tako podatne. I ma koliko trlјao kapke, izoštravao pogled, maslačak konačno ostaje samo maslačak, ništa više ili manje od toga, ne kakvo majušno sunce što tinja u travi, niti žuta sumaglica koja se, uvježbanim algoritmom sjećanja, bistri u sliku Davidove zvijezde na rukavu mršulјavog dječaka. Ogromnu radost pričinjava ti to varlјivo pretrajavanje krajolika, predah s mukom ukroćenih stvari, iz meteža svedenih na doslovnost. Bereš čitavu pregršt, hrskaju mlade, razumlјive stablјike; prepušten dodiru, sklapaš oči od ushićenja, ali pod prstima svijet naglo počinje da uzmiče: ne umiješ više razlučiti u tami da li su ti ruke mlјečikom ili krvlјu umazane. Propadaš kroz mikronske praznine između činjenica, nehotice minuvši kraj rubova pisma za kojim uporno čezneš: od melanholije zažaren fosil stvarnosti, na samom pragu rasipanja. 63

64

65 7. u auri lampe Zažaren fosil stvarnosti, na samom pragu rasipanja, sav od sićušnih ozarenja, od zgrušane vječnosti što se odigra i uruši u treptaju oka. Ta trenutna podatnost prizora oblaže ti nerve poniznošću; mlazovi fotona se rasprskavaju o mrežnjaču i sa lakoćom zgasnu prije no što ih stigneš sažeti u ime, otisnuti u prašini glagola i imenica. Neupotreblјena svjetlost ne iščezava, taloži se u kataloge sjenki u tvojim kapilarima, po kojim prebiraš u doba posta, nesanice, gladi. Možda je ovo način da se pamti lepota, a možda tek uputstvo kako prerasti lјeto, razotkriti more i ostati imun na žaoke nade. Utihnula je volјa za putovanjem, otužne su i pretjerane sirene brodova u magli, kao vonj opalih dudinja u sparne večeri jula. Na ramenima ti čuče demoni sličnosti i dovikuju se kroz tvoje uši. Mimoilaze se njihovi glasovi, kližu mazno jedan niz drugi, izvitoperenom jednačinom u labave čvorove sravnjuju se slike, mirisi, zvuci, ali kolebanje ne jenjava u tebi. Za stolom, u auri lampe, razlistava se predivna, svirepa bilјka: sumnja. 65

66

67 8. tačan ugao U auri lampe, razlistava se predivna, svirepa bilјka: sumnja. Između spleta koleblјivih žilica što dube svoj put kroz mulј podsvijesti, poput tustih larvi, zimskim snom umrtvlјeni, miruju patrlјci pročitanog, izobličeni kalupi tuđih nesanica. Nesigurnom rukom, niz marginu strofe, prislanjaš nevidlјivi visak. Pod tačnim bi uglom da se srube ravan ozbilјnosti i krivulјa strasti, gradeći porozni bedem po kome će dvosmislenost, umjesto mora, krunište od soli da iscrtava. Nagnut nad rukopisom, kao nad šahovskom tablom, iz nebrojenih mogućnosti kako izabrati onu vrtoglavu, sveobuhvatnu što već u slučajnom otvaranju svu burnu geometriju uzroka i poslјedica do konačnog ishoda predviđa? Kada se u nedoumici ukoči šaka, što oba kraja zamršenog konca pridržava, bliske i van domašaja otkrave je riječi: Pesmu nemoj da uranjaš duboko u platane, nahrani je zemlјom i stenom koju imaš. I odnekud opet razgovijetno zvoni mandolina; ispod nepca, u opni vokala, mrvi se šlјunak; srdele veselo cvrče na žaru, dok im duše raznosi ruzmarin. 67

68

69 9. ostrvo Srdele veselo cvrče na žaru, dok im duše raznosi ruzmarin. Sjediš na pragu i utrnulim čulima, nagrizenim od soli i sunca kao trošna ribarska mreža, nasumice hvataš odblјeske svijeta. Ogroman se prostor skriva u simetriji postojanja, u predanosti kože vrelom kamenu, nečujnom radu žlijezda u lagumima tijela uokvirenog dovratkom. Slušaš zavijanje sa okolnih brda. Kakodemonski lavež čaglјeva, što seoske pse u pomamu baca, horski je lament nad izgublјenim zavičajem, opelo utulјenom danu iz bezdana zvjerinjih pluća. A do juče si mislio da je čagalј kakva ptica, tek zvučna mrlјa u rječniku otočana, čije te kadence uspavlјuju u spora podneva pod venjakom od vinove loze. Pregršt komadića iz slagalice jezika evo čitavo lјeto, od tvrdih mještana, na kašičicu otkuplјuješ: pegula, lincun, rojo... Iz tvoga grla, međutim, te sočne riječi na prazninu zaudaraju, na gnjilu ribu o koju se ni proždrlјivi galebovi ne glože. Zatočenik si ostrva, tuđinac. Zabačene glave nijemo zijevaš na mjesec, nevolјan za gipki skok ka obodu šume. Umjesto kroz masline i drač, iščezavaš u sjenku dosuđene sobe. 69

70

71 10. čitajući ničea Umjesto kroz masline i drač, iščezavaš u sjenku dosuđene sobe. Zejtinjava svjetlost petrolejke lišava predmete ivica, razmazuje materiju u neuhvatlјive oblike boje sepije, boje osušene krvi. Iznurenog tim zagasitim prividima, kao kroz izgreban negativ gledam te: prelistavaš iskrzanu knjigu i po ko zna koji već put strplјivo ispituješ trusno dno ispod treperave površine teksta; nigdje pouzdanog oslonca za sidrište obamrlog ega. Iznenada zastaneš, nasmijan, kad učitelј, pjesnike uporedivši sa tvrdim školјkama, pun gađenja zaokruži uzbudlјivu sliku: A namjesto duše našao sam često u njih posolјenu sluz! Zamišlјaš nježni pupolјak ludila što caklio se u bujnim lejama njegovih moždanih gradina, napor nužan da se na hartiji uvijek ocrta živa rana, topla ruža krvavih latica. U vječitom plesu nastajanja i nestajanja, možda je život tek nesnošlјiva predrasuda, pokvarena ploča što vrti se u prazno, ponavlјajući istu, ganutlјivu frazu. O nama riječ je tu, osjećaš, o tebi, prozirnom tragu od plјuvačke, limfe i ustajalog mora. 71

72

73 11. o tebi O tebi, prozirnom tragu od plјuvačke, limfe i ustajalog mora; o tebi, koji više nisi, no što jesi, a i kad jesi to je kao i da nisi; o tebi, izgublјenom, traženom, naslućenom i promašenom; o tebi, bezimenoj utvari nastanjenoj u emulziji svih ogledala; o tebi, koga prizivam iz praznine u prazninu, iz lјubavi u lјubav; o tebi, tananoj mreni prevučenoj preko svijeta, stvarnosti, života; o tebi, koga osjetim kao munjeviti bol u ukrsnici očnog živca; o tebi, koji me svojom odsutnošću bacaš u nedoumicu nismo li i sami osobe razdvojene nečijim pogledom? o tebi, kome svakoga dana iznova priznajem da ne znam da li smo uopšte osobe ili, pak, mrtvi uglovi; o tebi, izlišnijem od ogrizaka jabuke, uvelih algi i plastičnih boca što talasi u sumrak lijeno razvlače po plićaku gradske plaže; o tebi, za kojim žudim i koga se gadim, dok kao pincetom pažlјivo odižem krte slojeve jave, ne bih li konačno odstranio pokoricu dvosmislenosti sa tvog čistog imena, a jezik mi drhti od nekog urođenog straha; Ja i Ti nisu spojeni sudovi dviju zamjenica, no svlak koji nadrastamo i otiremo o stijenu, da ga maestral raznese. 73

74

75 12. glad Svlak koji nadrastamo i otiremo o stijenu, da ga maestral raznese, samo je izgovor, slabiji od disanja bilјa. Izgleda da nikada naučiti nećeš kako se iz mutne kaše i prlјavih legura, što ti se potmulo valјaju tijelom, dobija unca prozirne emocije, čitlјiva esencija, recimo, straha, lјubavi ili ravnodušja, koju bi mogao, pročišćenu istrajnim plamenom lјeta, pohraniti u staklenke od prostog, ohlađenog jezika i poklanjati, u dokolici, umjesto opravdanja. Napokon, i pepeo će vetri razneti, a nema razrešenja, kao što ni lјeta više nema. Barke su izvučene na obalu i pokrete ti sputava patina teških mirisa što provalјuju u sobu iz obližnjeg zimovnika: katran, dim, strugana borovina. Daleko jedan od drugog, svijet i ti igrate se posredovanja. Samo odraze, krnje odjeke i nerazložne sjenke, poput hrpice oglodanih kostiju, ostavlјa za tvoju neutolјivu glad. A ti mu zauzvrat šalјeš razglednice, ulivaš lažnu nadu. 75

76

77 13. rvanje s anđelom Ti mu zauzvrat šalјeš razglednice, ulivaš lažnu nadu. I možda se večeras čestice svijeta ipak ne rastoče u nepovrat. Blago hramlјući, izmoren, spuštaš se do luke. Borba sa riječima je svakodnevno rvanje s anđelom. No, u trenutku, zamisliš ih kao preparirane životinjice umolјčenog krzna, groteskno iskeženih očnjaka i staklastog pogleda, osuđene na trulјenje. Kada bi suton bar jednom ostao tek narandžast ili rumen, ne razlivši se u vrtoglavu fugu nijansi, u raskošnu lepezu boja dimlјenog lososa, okvašene terakote, gustog tokajca, starog zlata i par mrlјa dvadesetogodišnjeg porta, što leprozne fasade ovog primorskog mjesta preobražava u lelujave kulise kratkotrajnog lavirinta. Ispod saksija sa muškatlama, srasle sa svojim tronošcima, nalik grozdu učaurenih noćnih leptirica, miruju starice u crnini. U njima, kao u vinskim bačvama, postojano previre smrt. Otkud ta pogrešna upornost koja te ovde zadržava? U ovom prostoru u kojem poraz ima lice spasenja. 77

78

79 14. mandala U ovom prostoru u kojem poraz ima lice spasenja, ponekad, poslјednjim naporom promucaš apsurdnu molitvu, sasvim siguran da ni sutrašnje jutro neće zatisnuti rupu što se buđenjem otvara u tvome postojanju. Probudi me snažnog za bitku sa smislovima, kažeš, ponirući u san i prazneći svijest od jalovih opisa u kojima ti se svijet, ocvala matrona, mlako podavao prethodnog dana. Ali nakazni kostur napuštene fabrike za preradu ribe, razjeden rđom i zatrpan otpadom, kog je podnevno sunce bespoštedno obnaživalo, noćas je puteni akt u tušu na tmastoj podlozi pučine. Ovako, van vremena i razuma, odiše nepojamnom, hirovitom lјepotom ideograma. Produžavaš taj ritmični raskorak, to mukotrpno pulsiranje pješčane mandale svijeta. Živi mozaik praznog i punog, prisutnog i odsutnog, koji sa radošću uništavaš polako gaseći čula. Da bi iznova mogao da ga pleteš i rašivaš, gradiš i razaraš. Kao iz klepsidre, rosa se sa lišća strmoglavlјuje u travu. A plamičak kandila ne obasjava ništa, tek cvrči boreći se za dah. 79

80

81 15. bez tebe Plamičak kandila ne obasjava ništa, tek cvrči boreći se za dah. Ova soba je rezonantna kutija u kojoj se kroz crnilo dozivaju stvari. Ropac starog frižidera i škripanje reumatičnih zglobova kreveta tužniji su od bilo koje elegije. Uvijeno u pokrov nesanice, tvoje tijelo je lukovica na mrazu i odveć tupo da misli. Zastanak života, prosta mudrost krpelјa na grani, tog princa tavorenja. Nečinjenje te, lјuspicu po lјuspicu, oslobađa svih nakalemlјenih ja, čežnje za prošlošću, jeze pred budućim. Usporeno kolanje krvi, gusta šećerna melasa u voskom zaptivenoj košnici, srce tromo kao roj što zimuje. Smanjuješ zapreminu nade i želјa, raščijavaš uspomene. Bez tebe, konačno, nema ni bola, jer kad se smjerno izmakneš iz svijeta, svijet više nema na koga da se surva. Prozirno jutro. Polјe pod snijegom. Vjetar sa čkalјa skida bijelo paperje. I gavran. 81

82

83 16. wintering Vjetar sa čkalјa skida bijelo paperje. I gavran, na goloj grani. Jednim jedinim potezom kista, u udisaju i izdisaju, kao da načrčkan je spram praznoga neba. Znaš da kazano je: ono što će biti, već bilo je. I da jezik dotakao je sve. Trsku pod smetom poleglu, zamukli oluk, ogromne kravlјe oči što cakle se uz jasle, zemlјani krčag, zaboravlјen kraj česme, u kom kvasa led i sprema se prasak. Ni rastočene slike, niti opilјci sastrugani sa zgure sjećanja, što poput trunja u tek pomuzenom mlijeku plutaju na površini ovog pjenušavog trenutka, izmakli mu nisu. Tješiš se da srce je rizom, da na dodir sunca provaliće želјa, proklјučaće hlorofil. Ali sada ne preostaje nam ništa, zaista ništa, osim da od zapećka načinimo svoj skit, sažmemo se do puke fusnote i predamo nužnosti prezimlјavanja. Da ćutimo, u osami, dok u tebi obnavlјa se pismo. 83

84

85 17. katkada U osami, dok u tebi obnavlјa se pismo (pokušava da se dogodi), prebiraš, kao brojanicu, evenku suvog grožđa. Ruke, što na septembar mirišu, o ragastov čvrsto opireš. Grubi čvorovi, ispod dlana, o plemenitoj nesavršenosti oblika zbore. Ili o tome kako je kasaplјeno drvo. O radosti i patnji čita koža. Oslanjaš čelo na smrznuto okno. Dalјe od ovoga se pouzdano ne može. Dobro je. Okončaće se, uskoro, zima. Kad potamne oni koji gledaju kroz prozore. Iza zatvorenih vrata. Mirni kao mošti u ćivotu. Čim govor se u gomilu krhotina skruni. I opet ćeš primoran biti da naučiš tepati svijetu, da bez ironije zamišlјaš kako se u uzanom prostoru između dva zalјublјena lica, dva isprepletena tijela, katkada zaista stani Bog. Da nadvladavaš otklon, i između riječi i stvari nikada ne biraš stranu. 85

86

87 18. sufi Između riječi i stvari nikada ne biraš stranu. Na razmeđi zanemogneš. Za tobom naslage i naslage nezabeleženog života ostaju. Pred zaboravom, uzalud podižeš suhozide, ustave iznutra neimariš. Zima uvijek otplavi sve. Možda je vrijeme da se ogledala zastru, pogase lampe i zagubi klјuč od sobe. Vrijeme za razgovor, oskudicom obmanuta čula iznova da zaošija. Ali nema sabesjednika. Samo ti i ja. Tek probuđeni, sebi vraćeni a nepovratni, iz stolice od pruća u golo nebo zurimo, u bjelinu hartije, u središte vatre. Naši lutajući pogledi bestjelesno su vreteno što niti prizorā u rukopis bi da uprede. No, nemoguće je sravnjenje, u ćudlјivoj sinkopi fotona iščezava luča želјenog pisma. Ustaješ, širiš ruke, glavu ka desnom ramenu nagneš i krećeš. Iz kruga u krug ubrzava čigra duše i tijela. Kao iskre, s tebe lete košulјice dokolice i smrti; evo, ni mene više nema. Kovitlac si čistog svjetla. Izmaknuto je težište, posustaje godišnje doba. 87

88

89 19. antimarina II Izmaknuto je težište, posustaje godišnje doba. Um zime se rastače, odnoseći dvojinu i skrušenost, uzgrednost i osamu. Izgovaraš naglas svoju prolјetnu mantru: Postoji hilјadu načina da se klekne i polјubi zemlјa! Dok svijet se rasipa u obilјe detalјa, ti staloženo okrećeš leđa moru, praznini spram koje svako poređenje nezgrapno je i grubo (davno je zapisano da samom sebi je metafora). Ovo je vrijeme kad iskustvo nadilazi čitanje. Nekoliko stopa pješčanog žala tvoja je serdžada, i napokon, pod čeonom kosti problјesak života; minulo je doba pukog zauzimanja prostora. Čitavim tijelom osjećaš: mogao bi grad na uzvisini da osnuješ, narode preobratiš, u sebi zauvijek luku, ostrvo, školј da zatreš. Čelopadenije, čelopadenije, čelopadenije. Molitva je osmoza kojom u sebe pripuštaš Boga, u ime mora, milostivog, samilosnog. U ime onih koji su zalutali. 89

90

91 20. u ime U ime onih koji su zalutali, u ime ostrva koja nisu ostrva, već njihove sjenke, u ime fantazme da se razumije svaki tren, a ne trajanje, u ime dokonih minuta, divno lišenih smisla, pustinje što ukaže se u intervalu između otkucaja srca, u ime čekanja, u ime lutanja, u ime odsutnosti, u ime izmicanja u drugo lice (tog patetičnog i beskorisnog samoubistva u jeziku), u ime imaginarnog koje je samo drugo lice stvarnog, u ime imenā koja umnožavaš u nedogled, iako znaš da su odjek odjeka, bijela buka, sirena poj, u ime čežnje da se razvrgnu navodnici i analogije, u ime glasa bez retorike (ali ne i bez nežnosti), u ime beznadežnog razlaganja sebe, sebe jastva i sebe sopstva, sebe slijepe mrlјe, sebe pisma, sebe tijela, sebe želјe, sebe uskraćenosti, sebe lјubavi, sebe djetinjstva, sebe tebe, sebe smrti tek tišinu oponašati možeš, jedini ponor u koji zuriš bez vrtoglavice i straha. 91

92

93 21. okno Ponor u koji zuriš bez vrtoglavice i straha grubo tesanim kamenom je omeđen kvadrat modrine što netremice na južnome zidu zjapi poput djetinjstva. Tu si, ležiš nauznak na obodu godišnjeg doba, u petlјi kalendara, i jedna prespora misao, kušajući uobličenje, dugo prebira po rječniku. Nedovršivu je, pomiren, slog po slog, šapatom sričeš: Opisivanje oblaka je veština kojom nisam ovladao. I eto priznanja u kom sustiču se gustina podneva i jaz u biću. Ovdje samo treba biti. Golog srca. Umnožavajući početke. Ukotvlјen u svaki trenutak. A svijet će da traje dok traje ekstaza. Kroz okno motri te plavet. Smokva, u ognjištu iznikla, štedro pupa. Među krovnim gredama, zadihan i ustreptao, kao pokislo ptiče šćućurio se Kairos. Danima neispisane stranice dnevnika. 93

94

95 22. s onu stranu dobra i zla Danima neispisane stranice dnevnika. Nad limbovima ispovijesti i prećutkivanja jeza te podilazi. Ovog jurodivog aprila davnašnje zanose provjeravaš: može li se, poput haikua, biti ništavan, sveden, običan? I ne prodirati uvijek do treperavih beočuga smisla, već čisto, bez predumišlјaja, trajati koan s onu stranu dobra i zla: poezija je kada nema ničega da se kaže, i kada se to kaže. Tek tako. Čajnik u uglu usrdno vri. Dlanove ti grije glinena šolјica. Klobuci mladih vrganja razgrću stelјu suvih iglica. U kaplјicama rose zatočene čestice sunca. Dišeš. Mreška se zlatna površina čaja. Klјun nevidlјivog djetlića svrdla u ritmu tvog raskolјenog srca. Strah borovih potkornjaka širi se žilicama stabla brže od primisli. Prevazilazi te istina o tebi. 95

96

97 23. čistilište Prevazilazi te istina o tebi, taj zbir velikih i malih mrakova. Razapeta od zida do zida, kao konopac za rublјe u sirotinjskoj klijeti, troma želјa: treba se pomiriti sa svojim djetinjstvom. Dozvoliti svirepom sjećanju da se kaže: sabireš se oko kusih lјetovanja bez oca, praznine koju milosrdno zaptivaju ujaci, dede, bake ili otužni ukus tulumbi u gradskoj poslastičarnici. Oko stišanog daha četvorogodišnjaka što strmim stepeništem silazi u zadimlјenu kafanu kao u čistilište i među igračima tavle, iz žablјe perspektive, pokušava da razabere poznato lice. I njegovog igličastog stida, dok vraća se sam, neobavlјena zadatka, prenoseći majci izmišlјenu poruku: Rekao je da napravimo još jedan krug. Između tebe i njega cijeli jedan jezik. Majski je dan. U vrši rebara praćaka se srce. 97

98

99 24. oltar U vrši rebara praćaka se srce, usplahirena jegulјa u mulјači tijela, sred raslinja aorti, vena, kapilara, slabovida čovječja ribica, u mraku premalo lјudskom, isuviše tvom, dihuće zaliscima kao škrgama, posustala moruna, jato srdela, srebrni vrtlog riblјih elektrona, riječju, nesavladiva mera. I zato ne produblјuješ sliku, već posuvraćuješ misao ka spolјa, u očna vlakna, u ovdje i sada oblapornog juna. Listovi rukole, u činiji, posuti pinjolima i bučinim ulјem, oltar su u hramu ovoga dana. Vilјuškom činodejstvuješ, i nema tu nikakvog otajstva. Nemuštim ustima zahvataš svijet. 99

100

101 25. melodija Nemuštim ustima zahvataš svijet spokojan u svojoj drugosti. Nalakćen na doksat, u raskoraku potmulih damara srca (kao da neko pijukom krči sebi put kroz ruševne rudnike tvoga tijela), gledaš kako lipove krošnje greznu u tminu. Odnekud, iz dubine sobe, u potilјak ti se zariva tugalјivi refren: I ve been miner for a heart of gold... Djetinjstvo je izdužena sjenka, nehajno te dotiče po ramenu i šapuće: Koliko duguješ mrtvima? Pod kapcima, kao utulјena voštanica, zatrepere zlaćana pismena: Melodija EI Niš. Očev otac, okrenut leđima, rješava ukrštenicu. Majušnim prstima vrtiš skalu pretpotopskog lampaša, krmaniš kroz pometnju među jezicima. Iz tog uzavrelog ulišta najednom se pucketavo izvije sevdalinka. O čardaku, mezaru i klepetu nanula. O suzama. Poznaješ te riječi. A šta je dar od srca?, pitaš. On gasi radio. Pulsira tišina. Ljeto je načeto kao narandža nejakim palčevima djeteta. 101

102

103 26. antimarina III Ljeto je načeto kao narandža nejakim palčevima djeteta. To lјeplјivo lјeto što iznova sebe poriče, i za koje ne postoji azbuka, već samo trenje slika o paslike, kamena o sunce, stvari o pričine. Ali, preterivanje je ta priča o elementima. More ti ne daje ništa. Valovanje je samo glagol. Nisi putnik koga nagriza nesagledivi prostor, niti patiš od hronične islomanije. Često te satire umor od viđenog, od likovanja svjetlosti nad materijom, i tada poželiš da je zatučeš kao ribu o ogradu palube. I slijepe dane za koje odmah znaš da ih se nikada sjećati nećeš. Sanjaš knjigu u kojoj se strmoglavlјuješ niz osuline vremena, u karakazan djetinjstva, i zadireš u životopis. U toplo srce tame. 103

104

105 27. životopis Zadireš u životopis. U toplo srce tame. U nemisao onih činova kad su ti oči tonule na dno svog žilišta, a jezik dugo obletao oko istine kao konac oko ušica igle. Pitanje iz testa ličnosti, u modnom časopisu koji dokono listaš: Da li ste ikada mučili životinje?, naprečac te položi u studenu grobnicu djetinjstva. Dok rutinski zaokružuješ odričan odgovor, krojeći mustru svog najbolјeg ja, uzlovi popuštaju i, goluždrav, prilaziš duši sa naličja: ptiče koje si iz lјuske ogulio i, razdiran znatiželјom, upijao pogled smrti što te sa vlastitog dlana umilno gledala; golub koji se, raskolјene lobanje, mahnito prevrtao pod tvojim prozorom, jer si s predumišlјajem ispustio nož u jato namamlјeno nakvašenim hlјebom; ropac gavrana poletarca kog ste objesili o granu, i mlatili letvama kao pinjatu iz koje su se, umjesto slatkiša, prosipali perje, moždina i drob... Zbudu se takvi dani, takva vremena. A poezija se ispili iz jajeta kukavice i razjapi gladni klјun. 105

106

107 28. ars poetica Poezija se ispili iz jajeta kukavice i razjapi gladni klјun. Ima prozorlјive oči, sagledava u jednom trenu put naniže koliko i kružna nebesa. Sklapa nagodbu s vremenom. U njoj se stvari ne lome, već prirodnom smrću skončavaju. 107

108

109 29. hommage to max Skončavaju, sve bezbolnije, iznenadni naleti prošlosti. Zapitaš se ponekad otkud ti na ovoj crnoj obali, pod crnim borovima, skutren u mrtvom uglu. Ali, s taloženjem godina, shvataš da ti mala lična tragedija biva važnija od nacionalnih vrenja. Evo i danas, dok sričeš pismo umirovlјenog profesora germanistike, koji ti se zahvalјuje na časopisu posvećenom bliskom mu prijatelјu, Maksu. Dodaje da ga muči artritis dok, ušuškan u biblioteci, izgara nad riječima i rasutim slikama ne bi li senilnost nadigrao. Tobož uzgred, da ti sujetu ne ozlijedi, ukazuje da kabinet na stranici 136. nije Zebaldov, ali da jedan od oblutaka na njegovoj nadgrobnoj ploči u selu Fremingam Erl kraj Noriča (str. 264), zasigurno potiče sa Kafkinog groba, jer ga je, osam godina ranije, on spustio tu. Ako uzmogne do Deblinova počivališta (prije no što se i sam u slovo ne prometne), uzeće i odatle kamičak za uzdarje Maksu. A ti zamišlјaš kako se, u dokolici pustog norfoškog groblјa, njihovi duhovi, poput obijesnih dječaka, kriju iza spomenika i međusobno gađaju. I čuješ im smijeh, grlen, utisnut vjetrom u tvoju osamu. 109

110 30. nekrolog lјetu Utisnut vjetrom u tvoju osamu (kroz klјučaonicu, ispod praga, kroz slјublјena rebra žaluzina), miris rogača ti odaje tajnu: opet je napukla opna lјeta. Otvaraš smjerno požutjeli atlas i prstima brodiš od rta do rta, na čijim te grebenima nikada neće ošinuti griva propetih talasa, niti ćeš u mahnitom letu galebova umjeti iščitati strogu geometriju budućih događaja. Sa magnetofona, pokrenutog nevidlјivom rukom, zagrobno se oglašava Ezra Paund od čijih grozničavih heksametara podrhtavaju ogledala i cvokoće servis od češkog kristala. Tek tolika je moć poezije. Obgrlјuje te soba. Svijet izvan ovih zidova, u kome sunce izdužuje sjenke stvari, kenotaf je čiju su prvobitnu svrhu već odavno svi zaboravili. Obuzima te vrtoglavica, dok ispred tebe, na stolu, zjapi zastrašujući bezdan prazne stranice. Iako u svojim kapilarima krotiš užas i zauzdavaš ludi galop srca, znaš da od onoga što napišeš ni plamičak na svijeći neće zaigrati. Nepokoleblјiva ostaće zlatna nit. Kao pred usnom pokojnika. 110