Čuvarica srca moga 7. Susret hrvatskoga dječjega duhovnoga stvaralaštva Stjepan Kranjčić

Транскрипт

1 Čuvarica srca moga 7. Susret hrvatskoga dječjega duhovnoga stvaralaštva Stjepan Kranjčić

2 Izdavači: Osnovna škola Ljudevita Modeca Križevci i Udruga za promicanje znamenitih Križevčana Dr. Stjepan Kranjčić Za izdavače: Dražen Bokan i Tanja Baran Nakladnik: Glas Koncila Za nakladnika: Ivan Miklenić Uredničko vijeće: Tanja Baran, Blaženka Matić, Sonja Tomić, Martina Valec-Rebić Urednica: Sonja Tomić Lektorice: Martina Valec-Rebić, Danijela Zagorec Korektorice: Tanja Baran, Martina Valec-Rebić Naslovnica: Bruno Bakula (1. r.), Majka s djetetom, Osnovna škola Dragutina Kušlana, Zagreb Likovno oblikovanje: Blaženka Matić Priprema za tisak: Glas Koncila Naklada: 1000 primjeraka Tisak: Tiskara Zelina ISBN CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem

3 Čuvarica srca moga 7. Susret hrvatskoga dječjega duhovnoga stvaralaštva Stjepan Kranjčić Križevci, travanj 2018.

4 Ana Minđek (5. r.), Majčina ljubav Mentorica: Jadranka Kučar Osnovna škola Tužno, Radovan 4

5 Na natječaj za 7. Susret hrvatskoga dječjega duhovnoga stvaralaštva Stjepan Kranjčić, koji je bio otvoren od 15. listopada do 15. prosinca 2017., pristigao je 241 književni te 189 likovnih radova iz ukupno 89 škola s područja cijele Republike Hrvatske. Na književni natječaj javilo se 215 učenika iz 79 škola te 19 učenika koji su se na natječaj javili samostalno. Natječaj je obuhvaćao tri žanra (poezija, proza, igrokazi) te je pristiglo 159 pjesama, 72 prozna rada i 10 igrokaza. Na likovni natječaj javilo se 176 učenika iz 59 škola te 12 učenika koji su se na natječaj javili samostalno. Stručno ocjenjivačko povjerenstvo za književni natječaj u sastavu: Sonja Tomić (predsjednica), Nada Babić i Vojmil Žic te stručno ocjenjivačko povjerenstvo za likovni natječaj u sastavu: Sonja Tomić (predsjednica), Tomislav Buntak i Vojmil Žic, nakon što je pročitalo i pogledalo radove bez znanja o identitetu autora, odlučilo je da će na završnoj svečanosti u Križevcima u subotu 21. travnja nagrađena biti 24 rada, i to 18 književnih i 6 likovnih radova (3 glavne i 4 dodatne nagrade u žanru poezije, 3 glavne i 3 dodatne nagrade u žanru proze, 3 glavne nagrade i 2 dodatne u žanru igrokaza, 3 glavne i 3 dodatne nagrade u kategoriji likovnih radova), 18 će književnih radova biti javno izvedeno, a 31 likovni rad bit će izložen na prigodnoj izložbi Ruža svijeta. Za objavu u ovome zborniku stručno je povjerenstvo izabralo 65 književnih i 31 likovni rad. 5

6 Ela Bukovac (8. r.), Domovina je kao majka Mentorica: Bernadica Mažar Osnovna škola Mate Lovraka, Zagreb 6

7 Sadržaj Riječ urednice Nagrađeni autori i radovi Poezija: Prijatelju, dar si Neba 1. Leona Drvenkar: Mama Jurica Jurišić: Moja majka Neva Novak: Moja mama Teo Hanžeković: Hvala ti, majko Rozalija Kušinec: Moja majka Jakov Lukić: Majka Natali Žganec: Majčin zagrljaj Jakov Bastalec: Moja mama Katarina Blažotić: Tata, hvala ti Sara Horvatić: Majčice Božja! Magdalena Katić: Sunčana zraka Petra Pintarić: Ča bi bilo Hana Poklečki: Majčina je ljubav čarobna Gabriel Rašić: Moja mama Paola Vlahović: Marijo, hvala ti Karla Bahun: Ma mater Filip Kljak: Čuva nas beliečka mati Daniel Popović: Majka je sreća Ema Posavec Kovač: Mati Fran Rabuzin: Spoved Fran Rabuzin: Sreća Lucija Šimec: Fala ti, Majčice! Silvija Forijan: Mama Lucija Ljubičić: Moja mama je Ema Pintar: U Marijinu krilu Adrijana Andrašek: Majčina ljubav uvijek je u proljeću svome Lara Belušić: Moja mama Hana Boban: Bezgrješno začeće Magdalena Černušak: Litanije novog doba

8 30. Nikolina Dvekar: Fala ti, mama! Darija Gazdek: Lutka od stakla Gabrijela Klepec: Uspavanka Marina Pejić: Moja je majka zapravo sunce Stella Šabanović: Mojoj majci Elena Šunjo: Mama, ne možeš sve sama Nika Šušnjara: O majkama Proza: Na zemlju sja komadić sunca 1. Marko Horvat: Majka Emanuel Bunić: K baki autom? Neee! Tea Andričić: Kako je nastala majka Klara Pavelić: Lucija, moja mama Duje Tomić: Ime joj je Ljubav Barbara Kušinec: Tajno pismo Dunja Primožić: Svaka je majka posebna Petar Šarkanj: Gradnja utvrde Belecgrad Fabijan Vođinac: Crveni karanfili Majčine ljubavi Hana Čukelj: Majka ili majčinstvo? Gabriela Gazdek: Biti majka i žena, primjer super mame Matija Haldek: Najdraža pobjeda Anja Poljanšek: Savjest moja prijateljica Roko Posel: Moj m Ana Šamanić: Želim biti Leona Šturbek: Pismo nepoznatom prijatelju Andreja Bertović: Majka, najvrjednije biće Marko Ćukušić: U zagrljaju majki Lara Ipša: Dodir smrti Lara Ipša: Poslije tebe Leona Kordi: Jedino majka nikad ne štrajka Nina Mladenić: Hvala ti, mama! Tara Šimunić: Majčino sve Melani Tomašinjak: Majka Igrokazi: Susret s anđelima 1. Iva Krešić: Najljepša mama

9 2. Ida Palenik: Kad dobiješ jedan Suzana Kunović: Sretan broj male Ive Sara Miler: Ona je život Anita Platnjak: Majka propovjednika Likovni radovi 1. Bruno Bakula: Majka s djetetom Martin Del Vechio: Moja majka mi čita Nina Grdan: Šetnja s majkom Viktor Hotko Dojčić: Moja mama Marta Jurenec: Majka Lora Faletar: Majka Julija Juras: majka/majka Helena Marčec: Majka Neva Novak: Majka Valentina Posavec: Gospino pristajanje Valentina Posavec: Marija, naša majka Ivan Vrbančić: Svaka majka je slika nebeske majke Mia Čadavec: Majka Lora Mamilović: Najljepši pogled Helena Kadija: Majka nas čuva Marko Gradinac: Majka s djetetom Ana Minđek: Majčina ljubav Petra Švogor: Brižna majka Lara Jakopović: Majka i ja Sara Užanicki: Majka i ja Nicole Ivona Luketić: Novi život Magdalena Matejak: Marija Bogorodica Petra Vinković: Majka Ela Bukovac: Domovina je kao majka Đulijano Horvat: Majka Terezija Hana Hostić: Majka Dina Kovačić: Marija Lucija Osrečki: Majčina ljubav Marko Franić: Moja majka Marija Stefanović: Majka Franka Ljubičić: Majka i ja

10 Hana Hostić (8. r.), Majka Mentorica: Jagoda Jurić Osnovna škola Janka Leskovara, Pregrada 10

11 Riječ urednice: Gori M/m/ajke ljubav bijela Sedam je broj punine pa me izuzetno raduje da su se djeca natjecala i sedmi put. Ovaj sedmi, jedinstveni natječaj iliti Susret hrvatskoga dječjega duhovnoga stvaralaštva Stjepan Kranjčić sada zaista jest tradicija! Otvoren je 15. listopada i trajao je do 15. prosinca godine. S područja cijele Hrvatske pristiglo je sto pedeset i devet pjesničkih radova, sedamdeset i dva prozna, sto osamdeset i devet likovnih radova te deset igrokaza. Literarni su radovi obično pisani na standardu, no ima ih i na dijalektima. Tri glavne nagrade dodijeljene su igrokazima te proznim, poetskim i likovnim radovima. No, kao i prije, dano je i više dodatnih nagrada. Ukupno je nagrađeno osamnaest književnih i šest likovnih radova. Za tiskanje u zborniku odabrano je šezdeset i pet književnih te trideset i jedan likovni rad. Kao i dosad, i ovaj je put bilo poteško odabrati najbolje, najvrjednije, ali trud obaju povjerenstava rezultirao je, uvjereni smo, realnom procjenom. Članovima obaju povjerenstava o mladim su autorima bili poznati tek zaporka i razred. Književne su radove prosuđivali i ocjenjivali profesorica hrvatskog jezika na KBF-u i autorica čitanaka Nada Babić, urednik dječjega katoličkog časopisa Mak Vojmil Žic i potpisnica ovoga predgovora (predsjednica obaju povjerenstava). Likovne radove ocjenjivali su izvanredni profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu Tomislav Buntak, urednik Vojmil Žic i ja. Ovaj sedmi put tema je, dakako, nadahnuta Puninom, osobom koja utjelovljuje puninu božanske ljubavi, Majkom, Bogorodicom, Novom Evom, ali i njezinom slikom svednevnim našim majkama, roditeljicama, Evama. Koliko je M/m/ajčinska ljubav ljudskom biću nužnost da bi uopće moglo živjeti, na bezbroj načina kazuje nam riječ Božja, kazuju toliki umjetnici u življenju te riječi. No mi se ovdje podsjetimo samo dviju sitnica : 11

12 Bruno Bakula (1. r.), Majka s djetetom Mentorica: Zdenka Kožić Osnovna škola Dragutina Kušlana, Zagreb 12

13 1. Pismo zna umjesto Jahve, Bog, Adonai upotrijebiti imenicu rehem, rahamim, što znači maternica, maternice. Svemogući, Sveznajući, Stvoritelj, Onaj Koji Jest ne ustručava se sebe sama svetom piscu objaviti kao utroba u kojoj se, pod srcem, tim simbolom ljubavi, začinje i razvija ljudsko biće, Njegovo stvorenje ta, u Njemu se, veli Pavao, mičemo i jesmo! 2. A sveti Asižanin Franjo, ljubitelj i vrstan vršitelj riječi Božje, nasljedovatelj Riječi-Isusa, svojoj braći zapovijeda: Jedni drugima majke budite! Ne tek braća, nego MAJKE! A zašto? Jer u majke je bezuvjetna ljubav, ljubav koja ljubi dijete i kad nije dobro, uspješno i uslužno, koja svoj trud i žrtvu ne daje na mjeru, nego tridesetostruko, šezdesetostruko, stostruko! Ljubav koja sve i uvijek oprašta, koja štiti, zagovara i tješi! Tako dječak iz drugog razreda piše: A ti mama, ti si moja zaštitnica kao što je Marija zaštitnica svih nas. Hvala ti, mama, što si me učinila sretnim i veselim dječakom. Dječak iz trećeg razreda tvrdi da je njegova mama slična Isusovoj, a onda mali simpatični obrat : Jedino što bih ja promijenio kod mame je to da nauči voziti auto i da joj bolje krene matematika. Kad mene uči matematiku, usput i ona uči. Ona je meni najbolja, najbolja, najbolja mama na svijetu i ne želim ju mijenjati ni za što na ovomu svijetu. Drugi trećaš uspoređuje majku pisanu velikim M i onu pisanu malim m te opaža da ih počesto miješamo i pita se zašto. Odgovor ne saznajemo, ali nam dijete otkriva svoju želju da njegova majka koju piše malim m nikada ne umre jer bi mu se tada raskomadalo srce. Sve su mame izuzetno vrijedne zapažaju svi mali autori. Neke se bave i organizacijom 40 dana za život pa se četvrtašu čini da je to previše obveza za nju, ali ona uvijek kaže: Kad radiš nešto dobro, dobro se širi i zbog toga si sretan. Uvijek se isplati činiti dobro! Jedna četvrtašica piše svoj mali hvalospjev ljubavi. Ljubav daje život za druge. Voljna je biti posljednja, ne pokušava voditi, već postaje sluga ponizuje se i brine za interese drugih ne čini dobra 13

14 djela da bi ih svi mogli vidjeti pa hoda s uzdignutim nosom, već čini dobra djela u tajnosti ne oholi se i nikada ne prestaje, ljubi svoje neprijatelje i oprašta u ljubavi je sve moguće. A to savršenstvo ljubavi djevojčica vidi utjelovljenim: Za mene je ljubav moja mama. Dijete iz petog razreda bajkovito nam pripovijeda kako se to zbilo da je dobri Bog stvarajući majku u svemu nehoteć pretjerao. Htijući ju obdariti toplinom, stavio ju je na dvije minute u pećnicu. No zaspao je pa se ona pekla dva sata te je njezino srce sama toplina. Shvatio je stvoritelj što se zbilo, no nastavio je. Da mati bude suosjećajna trebao je samo puhnuti u njezina usta, no zakašljao se pa joj je ukašljao previše suosjećanja. Potom je glancao njezine oči da dobiju lijep pogled. I postale su beskrajno blage i brižne. No kako joj je oči glancao krpom koju je uzeo s prašnjave police, u njih joj je ušlo i malo prašine te joj zastrlo pogled tako da ona zaboravlja sve loše što je spazila i oprašta, oprašta Potom je Bog po majci htio prosuti pregršt praha marljivosti, no okliznuo se te se sve prosulo po njoj i zato ona kuha, čisti, pere, sprema bez žaljenja. Napokon je Stvoritelj dovršio svoje djelo i sad mu se divio. Nije mogao pogleda otrgnuti od novoga bića, a jer njegov pogled u svako stvorenje ulijeva razumijevanje, u majku se izlilo more razumijevanja. Premda je Gospodin nehoteć u svemu pretjerao, ipak je jednu sitnicu učinio namjerno. Podario joj je ljubav kakvu nema nitko na Zemlji! A vrhunac je činjenica da je svaka majka POSEBNA. Ta Gospodin ne stvara kopije! Tako se jedna šestašica oduševljava gluhonijemom mamom svojega prijatelja Luke koji je sretan što ga majka sluša očima i srcem, a ne ušima, što od nje dobije više i zagrljaja i poljubaca nego što druga djeca dobiju od mame koja čuje i govoriti umije. Zanimljiva je i empatija jedne osmašice koja se stavlja u kožu psića, ljubimca Lare i Leone. Psić po svim događanjima shvati da se dogodilo nešto strašno i tužno, ali ne zna što. No kad mu uši dohvate rečenicu Mame više nema!, u psiću se sruši sav njegov svijet. 14

15 Druga osmašica sebi samoj postavlja pravo pitanje: Kako je moja mama uopće u stanju izdržati tolike silne svakodnevne napore, a ja ju k tomu nikada ne čujem da se žali? Naprotiv, gotovo uvijek joj vidim osmijeh na licu?! Osmašica, mlada pjesnikinja pjeva Bezgrešno Začetoj tako da se u njezinoj milini uzmogne barem malo prepoznati svaka mati: Gle! Kroz zgusnute oblake Trak se svjetlosti rađa U mrklu noć Biće u sjajnom izlijeva nade kap. Bijela golubica spas donosi, plač djeteta ispunja prazna srca I nestaje mraka. Božja je ljubav pobijedila sve. Jest, sve je pobijedila ljubav Boga koji obećava: Pa ako te i tvoja majka zaboravi, ja tebe nikad zaboraviti neću! Dirljive su Litanije novog doba što ih je Gospi-Majci kao kolajnu nanizala jedna osmašica: Sklonište izbjeglih Odvjetnice osuđenih Kućo najskromnija Harfo najpjevanija Pouko lijenima Moli za nas. Dijamante najsjajniji Planino najviša Ptico nebeska Orhidejo najnježnija Cvijete hrvatski Moli za nas! 15

16 I napokon moja-svaka mama oslikana sa samo šesnaest imenica: rađalica, voljelica, igralica, spremalica, kuharica, perilica, sušilica, cvjećarica, češljarica, marljivica, vikalica, pametnica, ljepotica, majstorica, gazdarica i kraljica! A igrokazi? Opominjuća tragedija iz pera osmaš/ice/a Ona je život stavlja nam pred oči Josipa koji se opijao i nije, činilo se, ni poštivao ni volio majku. No kad ona nakon još jednog nesporazuma s njim, autom odlazi u trgovinu i pogine, Josip napokon shvaća koliko ga je ljubila i koliko je on ljubio nju. Taj ga stres strovaljuje u duševnu bolest te njegov život više nije sretan. Osobito je nježna i dirljiva poruka kratkog igrokaza (Najljepša mama) djeteta iz četvrtog razreda. Izgubljena djevojčica traži svoju majku. Ususret joj dolazi bračni par i nastoji joj pomoći da pronađe mamu. Kako dijete veliča majčinu ljepotu, bračni par traga za lijepom, stasitom i dobro odjevenom mladom ženom te se beskrajno iznenadi kad curica u siromašnoj i odrpanoj beskućnici prepoznaje svoju prelijepu mamu. To prepoznavanje mijenja i srca bračnih drugova. Osmašev igrokaz Majka propovjednika poput male hagiografije oslikava roditeljicu svetoga Dominika, tu ženu molitve i nepokolebljive vjere, ženu koja poput Majke Marije uspijeva izmoliti čudo da se prazne bačve napune vinom; vizionarku kojoj je Gospodin govorio u snovima, snu o psu što u zubima drži goruću baklju, psu utemeljitelju pasa Gospodnjih (Domini canes), vrsnih propovjednika Riječi, ženu čije čedo nosi na čelu neobičan znak: zvijezdu. I napokon riječ-dvije i o likovnim doprinosima mladih autora. Što se tiče tehnika, najzastupljenije su tempera, potom akvarel i kombinirana tehnika, no ima i kolaža i crteža olovkom. Uz vrlo uspjele portrete (osobito Majke Terezije) i zamišljaje Majke Marije (posebno djece s teškoćama) želim istaknuti temperu Šetnja s majkom, rad djeteta iz prvog razreda, jer je uz jednostavan kolor u ko- 16

17 jemu prevladavaju zelena i smeđa boja, dijete uspjelo čistom linijom dočarati pokrete odrasle žene i djevojčice koje svaka po svojoj željezničkoj tračnici sretne i lepršave skakuću prema vječnosti (naznačenoj paralelnim tračnicama koje se susreću negdje u beskraju). I na kraju ostalo mi je još da razmislim je li koji naš pjesnik tako oćutio M/m/ajku da bi njegov doživljaj nenametljivo i lako zrcalio doživljaje naših mladih pjesnika, prozaista, dramatičara i likovnjaka. I mislim da je dominikanac i pjesnik Rajmund Kupareo doista sažeo sva opažanja mladih autora u svojoj viziji bijele (čiste i nepatvorene) ljubavi pčela, ljubavi koja je svijećom postala te gori, izgara na svakom stolu, na oltaru svakom. Balada o Gospinim pčelama Tako je Marija bila lijepa Da su se za njom jagmile pčele, Pa kad bi časkom prestala s poslom, Na njene ruke one bi sjele. Jer te su ruke nosile Krista, Iz njih je slatko jeo i pio. Pčele su znale da je med njihov Djetetu Božjem posebno mio. Bile su tužne što žive malo I što im krila ne traju duže. One bi htjele barem još jednom Isusu ljubav s medom da pruže. Zato ih Gospa vječnim stvori: U svijeći ljubav gori im bijela. Jer, što su svijeće tu na oltaru Rojevi nego usnulih pčela? Sonja Tomić 17

18 Dina Kovačić (8. r.), Marija Mentorica: Bernadica Mažar Osnovna škola Mate Lovraka, Zagreb 18

19 Nagrađeni autori i radovi na 7. Susretu hrvatskoga dječjega duhovnoga stvaralaštva Stjepan Kranjčić POEZIJA (Pokrovitelj nagrade: Glas Koncila) 1. nagrada: Magdalena Černušak (8. r.): Litanije novog doba Mentorica: Romana Thür, Katolička osnovna škola u Požegi 2. nagrada: Hana Boban (8. r.): Bezgrješno začeće Mentorica: Romana Thür, Katolička osnovna škola u Požegi 3. nagrada: Leona Drvenkar (2. r.): Mama Mentorica: Ljiljana Rinkovec, Osnovna škola Tomaša Goričanca, Mala Subotica PROZA (Pokrovitelj nagrade: Školska knjiga) 1. nagrada: Fabijan Vođinac (6. r.): Crveni karanfili Majčine ljubavi... Mentor: Josip Galović, Osnovna škola Josip Kozarac, Slavonski Šamac 2. nagrada: Hana Čukelj (7. r.): Majka ili majčinstvo? Mentorica: Marica Balog, Osnovna škola Sesvete 3. nagrada: Petar Šarkanj (6. r.): Gradnja utvrde Belecgrad Mentor: Mario Šimudvarac, Osnovna škola Belec IGROKAZI (Pokrovitelj nagrade: Verbum) 1. nagrada: Anita Platnjak (8. r.): Majka propovjednika Mentor: Tibor Martan, Osnovna škola Visoko 2. nagrada: Suzana Kunović (6. r.): Sretan broj male Ive Mentor: Mario Šimudvarac, Osnovna škola Belec 3. nagrada: Iva Krešić (4. r.): Najljepša mama Mentorica: Dinka Mock, Osnovna škola Retkovec, Zagreb 19

20 LIKOVNI RADOVI (Pokrovitelj nagrade: Galerija hrvatske sakralne umjetnosti Laudato ) 1. nagrada: Helena Marčec (2. r.): Majka Mentorica: Ljiljana Rinkovec, Osnovna škola Tomaša Goričanca, Mala Subotica 2. nagrada: Đulijano Horvat (8. r.): Majka Terezija Mentorica: Barbara Horvat, Osnovna škola Jože Horvata, Kotoriba 3. nagrada: Nina Grdan (1. r.): Šetnja s majkom Mentorica: Milica Herceg, Osnovna škola Berek Dodatne nagrade (Pokrovitelj nagrada: Naklada Ljevak) POEZIJA Jurica Jurišić (2. r.): Moja majka Mentorica: Olivera Jurkić, Osnovna škola Berek Gabriel Rašić (5. r.): Moja mama Mentorica: Romana Thür, Katolička osnovna škola u Požegi Petra Pintarić (5. r.): Ča bi bilo Mentorica: Ljiljana Jurman, Osnovna škola Vladimir Go rtan, Rijeka Ema Posavec Kovač (6. r.): Mati Mentorica: Valentina Posavec Kovač, Osnovna škola Ivana Kukuljevića Sakcinskog, Ivanec, Područna škola Tina Ujevića, Salinovec 20

21 PROZA Leona Kordi (8. r.): Jedino majka nikad ne štrajka Slatina Tea Andričić (5. r.): Kako je nastala majka Sveti Ivan Zelina Tara Šimunić (8. r.): Kako se postaje svet? Mentorica: Milana Međimorec, Osnovna škola Rikard Katalinić Jeretov, Opatija IGROKAZI Ida Palenik (5. r.): Kad dobiješ jedan Mentorica: Dinka Mudri, I. Osnovna škola Vrbovec Sara Miler (8. r.): Ona je život Mentorica: Maja Šimić, Osnovna škola Đuro Pilar, Područna škola Kolonija, Slavonski Brod LIKOVNI RADOVI Neva Novak (2. r.): Majka Mentorica: Ljiljana Rinkovec, Osnovna škola Tomaša Goričanca, Mala Subotica Ivan Vrbančić (18 god.): Svaka je majka slika nebeske majke Mentorica: Renata Vivek Božić, Centar za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju Križevci Julija Juras (2. r.): majka/majka Mentorica: Ljiljana Rinkovec, Osnovna škola Tomaša Goričanca, Mala Subotica 21

22

23 Pune ruke ljubavi (Poezija)

24 Marko Gradinac (5. r.), Majka s djetetom Mentorica: Sanja Feltrin Osnovna škola Banova Jaruga 24

25 Leona Drvenkar, 2. razred Mentorica: Ljiljana Rinkovec Osnovna škola Tomaša Goričanca, Mala Subotica Treća nagrada Mama Od se dece na sveto moja mama je ron mene štela roditi. No, dobro, i moje tri brate, Ali, to je ne tak važno. Moja je mama mene nafčila govoriti. I moje tri brate, Ali, niti to je ne važno. Važno je unda dok so moji brati vu vrtiču i f školi jo mamo primem za vrot I rečem ji: Mama, jo te tak volim. 25

26 Jurica Jurišić, 2. razred Mentorica: Olivera Jurkić Osnovna škola Berek Dodatna nagrada Moja majka Majka me voli, od toga me glava boli. Stalno nešto hoće; operi ruke, pojedi voće. Znam da je ljubavi puna, ali stalno pili ko žuna. Kad odrastem sve ću ja to znati pa ne želim da ona sada pati. Neka ona mene tako voli, to ionako ništa ne boli. 26

27 Neva Novak, 2. razred Mentorica: Ljiljana Rinkovec Osnovna škola Tomaša Goričanca, Mala Subotica Moja mama Moja mama navek nekaj dela: čisti, pegla, pomeče. A či nikaj ne dela, unda bor koloče peče. Moja mama navek nekaj dela: pere bloke, usisavle i briše doli. A či nikaj ne dela, unda bor Boga moli. Moja mama navek nekaj dela. A či nikaj ne dela unda na mene misli i pita me o školi. I zato jo svojo mamo jako volim. 27

28 Teo Hanžeković, 4. razred Mentorica: Vesnica Mlinarić Osnovna škola Braća Radić, Koprivnica Hvala ti, majko Tisuću misli u glavi se budi dok pjesmom želim oslikati tebe. Ko sunčeve zrake što toplo me griju, želim u pjesmi dati ti sebe! No, siguran nisam hoće li riječi oslikati dio sreće u meni. Što nosim u srcu, a ti si u njemu, čvrsto ko pečat mramornoj stijeni! Hvala ti, majko, za lijepe riječi, poglede sreće u oku što gledam. Hvala ti, majko, za život uz tebe, ni za što na svijetu nikom te ne dam! 28

29 Đulijano Horvat (8. r.), Majka Terezija Mentorica: Barbara Horvat Osnovna škola Jože Horvata, Kotoriba Druga nagrada 29

30 Rozalija Kušinec, 4. razred Vinica Moja majka Tople ruke osmijeh blagi govor meki, zvonki, dragi. Poput rijeke što vrluda majčica je sa mnom svuda. Svaki korak ona prati noću danju ona bdije svoju tugu vješto krije i s nama se smije Poput sunca sve nas grije. 30

31 Jakov Lukić, 4. razred Mentorica: Ana Zekanović Osnovna škola Jurja Barakovića, Ražanac Majka Dok moja majka brine o meni, nad nama bdije naša Majka, život je zbog toga ljepši i nestaje trag svakog straha. Dok naša srdašca mala gledaju u Majčino srce postaju i ona velika i snažna i šire ljubav na druge ljude. Na kraju dana, umorni i sretni, uzimamo krunicu u ruke svoje da zahvalimo našoj Majci na blagoslovu što na nas prospe. Dok gledam majku s krunicom u ruci, osjetim da je i ona ponekad u muci i molim se snažno da snage joj da ta draga, dobra, milosrdna Majka. 31

32 Natali Žganec, 4. razred Mentor: Tibor Martan Osnovna škola Visoko Majčin zagrljaj U rano jutro majčin zagrljaj tražim. Nakon škole majčin zagrljaj tražim. U mraku majčin zagrljaj tražim. U snovima majčin zagrljaj tražim. U tuzi majčin zagrljaj tražim. U radosti majčin zagrljaj tražim. U bolesti majčin zagrljaj tražim. I znate što!? Uvijek ga nađem! 32

33 Jakov Bastalec, 5. razred Mentorica: Željka Rabuzin Osnovna škola Petrijanec Moja mama Moja je mama najljepša na svijetu, bila je najbolja na fakultetu. Svirala je i pjevala po cijele dane, sve same glazbene velikane. Sada ima prekrasna dva sina, mi smo njena glazba, životna milina. Svoj posao s ljubavlju radi, prije prvog školskog sata kavom se zasladi. Ponosan sam što je moja mama glazbenog učiteljica, a meni i mojem bratu najbolja prijateljica. Prije nego zaspimo brat i ja, u sobu nam uđe molitva i poljupca čarobna dva, tra la, la, la, la, la, la! 33

34 Katarina Blažotić, 5. razred Mentorica: Valentina Jurišić Osnovna škola Ljudevita Modeca, Križevci Tata, hvala ti Kao ptica si, tata, odletio, ostavio si svoj cijeli život kao nedovršenu knjigu U noći si me napustio. Nisi me pozdravio. Napustio si mene i mamu, ali znam da ću te učiniti ponosnim i da nikad neću odustajati od toga! Tata, nisi bio loša osoba. Znam da me voliš i da si ti moj anđeo čuvar. 34

35 Franka Ljubičić (18 god.), Majka i ja Mentorica: Lovorka Radun Centar za odgoj i obrazovanje Juraj Bonači, Split 35

36 Sara Horvatić, 5. razred Mentorica: Sanja Horžić Osnovna škola Ljubeščica Majčice Božja! V čkomeče črne noče dek je vune sniek curel, molila sem se Majčice Božje: Molim te, Majčice Božja, nek gladni krueka imaju, nek žejni imaju kaj piti, nek se si rati završiju, nek se se oružje zgasi. Nek si betežni ozdraviju, nek se si ljudi radi imaju. Molim te, Majčice Božja, nek si na svietu buju dobri kak ti! 36

37 Magdalena Katić, 5. razred Mentorica: Verica Špehar-Vratarić Osnovna škola Matija Antun Reljković, Cerna Sunčana zraka Cijela je naša kuća obasjana zrakama majčine ljubavi. Kada na tren nestane njezina sjaja, tmurni se oblaci nadviju nad nama. Cijelo se naše biće grije njezinom ljubavlju i brigom. Majka je sunce našega života. 37

38 Petra Pintarić, 5. razred Mentorica: Ljiljana Jurman Osnovna škola,,vladimir Gortan, Rijeka Dodatna nagrada Ča bi bilo Nekad si mislin Ča bi bilo da je ni? Ča bi bilo da je zavavek šla? Ča bi bilo šnjon? Ča bi otac i ja? Ča bi jubav stala i zavavek nestala? Ča bi se dogodilo? Ne znan, ne znan. Mati, reci mi ti, ki drugi! 38

39 Hana Poklečki, 5. razred Mentorica: Lea Rugole Osnovna škola Josipa Kozarca Lipovljani Majčina je ljubav čarobna Smiješiš se kroz slabo sunašce zlatno, iz tamnih oblaka kao kroz platno. Munjevito sijevaš i grmiš gromom od olova, još jednom se naziru nova ljubavna slova. Potom spretno, svodom mrkim, kišom jesen rišeš, a srcem odlučno, pažljivo, nebesku ljubav udišeš. 39

40 Helena Kadija (4. r.), Majka nas čuva Mentorica: Blaženka Marčina Osnovna škola Šime Budinića, Zadar 40

41 Gabriel Rašić, 5. razred Mentorica: Romana Thür Katolička osnovna škola u Požegi Dodatna nagrada Moja mama Rađalica, Voljelica, Igralica, Spremalica, Kuharica, Perilica, Sušilica, Cvjećarica, Češljarica, Marljivica, Vikalica, Pametnica, Ljepotica, Majstorica, Gazdarica. I kraljica. 41

42 Paola Vlahović, 5. razred Mentorica: Irena Ivetić Osnovna škola Dobriša Cesarić, Požega Marijo, hvala ti Tvoj Sin leži na slamici Tvrdoj i hladnoj. Moja seka leži u kolijevci Mekoj i toploj. Ali dijete je uvijek dijete. Vas ste troje bili u štalici Hladnoj i dalekoj. Nas četvero smo u svojoj kućici Toploj i udobnoj. Ali obitelj je uvijek obitelj I ljubav uvijek je ljubav. Ti i Josip smiješite se i slušate Kako Sin tepa svoje prve riječi. Mama i tata smiješe se i gledaju Kako se seka i ja igramo. I sreća je sreća. 42

43 Različiti, a zapravo isti. Nekada davno, danas i uvijek: Dijete je dijete I majka je majka. Svako dijete majku ima, Ona ga čuva, brani i hrani. Kad dijete plače majka ga tješi, Kad ono se raduje majka se smiješi. I svako dijete majku treba. Ona ga je željela, ona ga je rodila. Bez majke ne bi bilo djeteta, Bez tebe, Marijo draga, Ne bi bilo našega Isusa. Majko Marijo, hvala ti. 43

44 Karla Bahun, 6. razred Mentorica: Valentina Posavec Kovač Osnovna škola Ivana Kukuljevića Sakcinskog, Ivanec, Područna škola Tina Ujevića, Salinovec Ma mater Prej dvanajst liet Uona je mene donesla na tie sviet. V dogim, merzlim nuočima, Uona me griela blagim, plavim očima. Z mefkim rokami furt me je gerlila I z veseljem k meni naviek je herlila. Saki pot da sam tuožna bila, Uona je meni bila fejst mila. V serčeku mem muolem verek me Saki pot tak hude stegne Da me želja za njo potegne. Znam da bi z menom rade bila, no cajti fletno beže, A uona ciele dneve skrbi i diela Jer bi meni cieli sviet dati štiela. A meni je dosta da mi ljubaf more dati Kak Isuseku molemu Njegeva sveta mati. 44

45 Filip Kljak, 6. razred Mentor: Mario Šimudvarac Osnovna škola Belec Čuva nas beliečka mati V lete pal je bieli snieg prekril je te čas cieli brieg. Z biciklinem niesme vun iti mogli. Kuoj boume i sad poune kurili? Kuoj bou nam se v lete smicale? Turem bieli crkveni ljudi glediju. Svete tiele Kristove jedeju. Tuo se zate stiha Mati Snežna moli i fali zanaviek mile Buoga kuoj je poslal Sinka svuoga. Pokle toga bile je tak jasne kak bieli dan. Duo je bil negda z nami još i denes si znaju v našem liepom beliečkom kraju. Sad morem bormec mirne spati jer nas čuva beliečka mati. 45

46 Daniel Popović, 6. razred Mentorica: Ksenija Ivanović Osnovna škola Augusta Harambašića, Zagreb Majka je sreća Sretan sam, ona se smiješi. Tužan sam, ona me tješi. Ljut sam, ona me smiri. Posvađam se, ona me pomiri. Na mojoj je strani i kad prijeti mi zlo i kad padnem na tlo. Svojom me ljubavlju hrani, u molitvi svojoj čuva. Ona je sretna. I ja sam sretan. Majka je sreća. 46

47 Helena Marčec (2. r.), Majka Mentorica: Ljiljana Rinkovec Osnovna škola Tomaša Goričanca, Mala Subotica Prva nagrada 47

48 Ema Posavec Kovač, 6. razred Mentorica: Valentina Posavec Kovač Osnovna škola Ivana Kukuljevića Sakcinskog, Ivanec, Područna škola Tina Ujevića, Salinovec Dodatna nagrada Mati Ona je leptir na rosnom cvijetu, Pahuljica u mekom letu, Ona je žito moga polja I sunce na mom dlanu. Ona je toplina mojega gnijezda. Ona je tkalja moga života I križ moga puta. Naslov svake moje priče, nota svake moje skladbe, I smisao svake moje pjesme. Ona je blago moje duše I snaga moje vjere. Ona je moja radost, Moj stup, Moja hrabrost. Ona je svjetlo u mraku, Mjesečina u tmini I vesela kap u zraku. I svakoj kiši ona je utjeha, I svakoj suši ona je kiša, I svakoj tuzi ona je sreća. Jer ona je moja mati. 48

49 Fran Rabuzin, 6. razred Mentorica: Sunčica Križan-Kadi Osnovna škola Novi Marof Spoved Se si mi dala, se od tebe sem si zel, se odjemput, se odjemput sem štel. Nemoj, sinek, posle ti bu žal, rekla si, a ja sem rokom odmahnul, mirno sem spal pa tiral po svojem celi Božji dan. Zgrešil sem, poslušal sem same sebe, sebični sem bil i ve mi je žal. Al kesno je, mati, srce sem ti vužgal. Mati, moja draga! Naj me nigdar ostaviti jer ja samo tebe imam, pod kiklu se samo tebi morem skriti. Prosim te, mati, probaj mi oprostiti! 49

50 Ivan Vrbančić (18 god.), Svaka majka je slika nebeske majke Mentorica: Renata Vivek Božić Centar za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju Križevci Dodatna nagrada 50

51 Fran Rabuzin, 6. razred Mentorica: Sunčica Križan-Kadi Osnovna škola Novi Marof Sreća Moja je majka kao najviša planina, ona je moja cvjetna livada razigrana, šarena duga. Topla kao sunce kad me svlada tuga. Ona je moj prvi osmijeh, moja prva riječ. Ja sam potok plavi što s njome kroz život počeo je teć. Moje se oko u njenom kupa, duboko. Moja se ruka u njenoj grije, od svakog se zla tamo skrije. Tako smo, majka i ja, prekrasna prirode slika, sva katkad izmirena, katkad uznemirena, ali ljubavlju blagoslovljena i nasmijana lika. 51

52 Lucija Šimec, 6. razred Mentorica: Sanja Horžić Osnovna škola Ljubeščica Fala ti, Majčice! Fala ti, Majčice, kaj šum poteka morem čuti i gledeti kam me pelaju puti. Fala ti, Majčice, za roke moje zdrave, kaj morem pehati mefke trave. Fala ti, Majčice, kaj si navek kre mene bila. Fala kaj sam se srečna rodila! 52

53 Silvija Forijan, 7. razred Mentorica: Elenmary Biršić Osnovna škola Stjepana Basaričeka, Ivanić-Grad Mama Kad god mi je teško, i kad ništa mi ne ide, kad god sam sama, i nitko me ne razumije, kad sam izgubljena, i ne znam kamo dalje, ti si mi putokaz, ti si mi prijatelj. Kad nema nade, i bitka je izgubljena, kad nema svjetla, a vani tama je, kad hrabrost nestane, i strah zavlada, ti si zvijezda vodilja, ti si moja nada. Kad nema topline, i vani je bjelina, ti si boja, ti si plam, jer tvoja ljubav za mene neće stati, ti si sve što će mi ostati. 53

54 Lucija Ljubičić, 7. razred Mentorica: Marija Matić Osnovna škola Ivan Goran Kovačić, Slavonski Brod Moja mama je Visoka, zgodna, tvrdoglava. Čvrsta, nemirna, drukčija. A u isto vrijeme Ljupka, nježna, voljena. Brižna, vjerna, strpljiva. Moj uzor! Moj zaštitnik! Moja mama! 54

55 Julija Juras (2. r.), majka /Majka Mentorica: Ljiljana Rinkovec Osnovna škola Tomaša Goričanca, Mala Subotica Dodatna nagrada 55

56 Ema Pintar, 7. razred Mentorica: Ivanka Brađašević Osnovna škola Ante Kovačića, Zagreb U Marijinu krilu U Marijinu krilu leži u dubokom snu djetešce Isus porođen na slamnatome tlu. A zatim progleda: u očima plavim majčino milo lice, iz njih sjaji i odraz repatice Odjednom nebo je niže, odjednom zvijezde su veće dok nazočni u štalici svi pred malim Isusom kleče! 56

57 I pahulje kristalne lagano sipe na jele i svijetle na njima, postaju srebrnobijele, osvjetljuju put do Gospodnje kolijevke I dok mali Bog u svjetlosti leži, tama i mržnja od njega bježi! Sve je divno bilo kao Božji san Božićem nazvan je veliki taj dan! 57

58 Lara Jakopović (6. r.), Majka i ja Mentorica: Silvija Vukašinović Osnovna škola Višnjevac 58

59 Adrijana Andrašek, 8. razred Mentorica: Vesna Švarc II. osnovna škola Vrbovec Majčina ljubav uvijek je u proljeću svome Majčina ljubav je uvijek u proljeću svome; ona je tu da te digne kada padneš, u oku svome uvijek je nađeš. Nikad se nemoj sramiti majke, oslonac tvoj uvijek bit će. Pogled njen cijeli život u tebi živjet će i plam njenih obraza nosit će te. Poput proljeća njena ljubav budi se, u tvojim očima uvijek majka živjet će. 59

60 Lara Belušić, 8. razred Mentorica: Margareti Kaurin Škola za odgoj i obrazovanje Pula Moja mama Mama sprema kuću. Ja volim svoju mamu. Mama ima plave oči. Mama gleda Sam u kući. Mama peče palačinke u subotu. Mama je dobra i lijepa. Mama se brine o meni. Mama dobro kuha. Ja spremam cijelu kuću. Ja se brinem o mami. Tješi me, pazi me i čuva. Ja pečem kolače. Mama uvijek ljubi me u lice. Mama se brine o Marti, Greti, Viktoru i meni Lari. 60

61 Hana Boban, 8. razred Mentorica: Romana Thür Katolička osnovna škola u Požegi Druga nagrada Bezgrješno začeće Mrak. U gluhoj tišini Nestaje svaki zvuk. Na crnom nebu Gase se posljednje zvijezde. Svijeća je izgorjela. Uz prigušen Plam odbrojila zadnje trenutke. Preko očiju pala zavjesa, Zastor neprobojne tame. Pod prstima otopljena sreća. Kaplje Kao voda niz dlan. Miris spasa već je iščeznuo. Nema povratka. Gle! Kroz zgusnute oblake Trak se svjetlosti rađa U mrklu noć. Biće u sjajnom izlijeva nade kap. Bijela golubica spas donosi, Plač djeteta ispunja prazna srca I nestaje mraka. Božja je ljubav pobijedila sve. 61

62 Magdalena Černušak, 8. razred Mentorica: Romana Thür Katolička osnovna škola u Požegi Prva nagrada Litanije novog doba Majko poštenih, Majko nerođenih, Majko bolesnih, Majko povučenih, Majko siromašnih, Moli za nas. Djevice malenih, Djevice plemenitih, Djevice zarobljenih, Moli za nas. Kraljice tiha, Kraljice vječna, Kraljice bijela, Kraljice voljena, Moli za nas. Svemire daleki, Dubino najdublja, Miru zaraćenih, Grade neosvojivi, Savjetnice bračna, Moli za nas. 62

63 Sklonište izbjeglih, Odvjetnice osuđenih, Kućo najskromnija, Harfo najpjevnija, Pouko lijenima. Moli za nas. Dijamante najsjajniji, Planino najviša, Ptico nebeska, Orhidejo najnježnija, Cvijete hrvatski, Moli za nas! 63

64 Nikolina Dvekar, 8. razred Mentorica: Ivana Nogić Osnovna škola Ljubeščica Fala ti, mama! Drhtala sam kaj mrvica mala dek si me prvi pot v tople roke zela. Tvoje me roke i denes jednak griju. Fletne su, spucane, po cele dane delaju, al meni su mefke, najlepše. Dek sam prvi pot oči otprla, tebe sam pogledala, tebi se nasmejala, tak lepa si mi bila. Dek si me po hiže gore-dole nesla, križa su te bolela, cele noči nisi spala, al si se smejala, priče mi pripovedala, za me molila. 64

65 Za menom si po trdom kamenju bežala, tak sam zločesta bila, takve sam ti moke priredila: Žal mi je, mama! Nigdar nisi rekla da te boli, nigdar me špotala nisi jer si dobra žena, to znaju si. Si se okrečeju za tvojom dobrom dušom. Se si mi dala, na pravi pot me speljala, a ja ti nigdar nisam rekla: Fala ti, mama! 65

66 Darija Gazdek, 8. razred Mentorica: Sunčica Križan-Kadi Osnovna škola Novi Marof Lutka od stakla Sjećam se, majko, kad si mi lutku svoju darovala, staklenu i čistu, da se njome igram. Ali ja sam je odbacila, nezahvalno ostavila da tužno zjapi na prljavoj polici zaborava. A sada, kad mi zbog toga srce trune i kad bih se rado poigrala njome, tak slatki čekam danak kad je nježnost prstiju tvojih bude takla, prašinu s njezina lišca makla, i kad ćeš mi je opet onako milo darovati, na dlanove moje položiti svoju lutku od stakla. 66

67 Lora Faletar (2. r.), Majka Mentorica: Melita Pek Osnovna škola Rovišće 67

68 Gabrijela Klepec, 8. razred Mentorica: Dinka Mudri I. osnovna škola Vrbovec Uspavanka Uspavanka, čujem ju kao nekoć, u srcu suša, pod očima kiša. Melodija tiha, pa jeka. Nježno me gurka kroz plavi mrak, s njom plivam mutnim morem snova i hranim jato sivih galebova. Miris joj je slan i jak, topla duša, tiha, tiša, najtiša, nježan glas joj nestaje u noć, majka. 68

69 Marina Pejić, 8. razred Mentorica: Vesna Švarc II. osnovna škola Vrbovec Moja je majka zapravo sunce Moja je majka zapravo sunce koje vedrinom sja. Sunce koje donosi sreću u život moj. Moja je majka zapravo sunce koje ne dopušta da oblaci dođu. Svojim sjajem i vedrinom svu rastjera tugu. Moja je majka zapravo sunce koje nikad neće izgubiti svoj sjaj u srcu mome. Uvijek će biti tu i sjati za mene. 69

70 Stella Šabanović, 8. razred Mentorica: Mihovila Čeperić-Biljan Osnovna škola Vežica, Rijeka Mojoj majci Za svaki njezin zagrljaj i toplinu sigurnosti, koji umiruje uzburkano more djetinjstva, za njenu vedrinu i očiju joj sjaj što svijetle poput bisera, za svaku njenu riječ što mi je kao uspavanka slatka, za svaki upućeni osmijeh beskrajnog razumijevanja i onda kada šutim Za neumorne ruke majčinstva koje mi darovaše sve dane do sada i one koji će tek doći ja se svake noći, prije no u sanak moram poći, za nju molim dragom Bogu i da je po Mariji, nebeskoj majci, vječno ljubit mogu! 70

71 Elena Šunjo, 8. razred Mentorica: Mihajla Varžak Osnovna škola fra Kaje Adžića, Pleternica Mama, ne možeš sve sama I kroz najteže pute ovoga svijeta, ti me slijediš. Ti od mene ne odustaješ, ti bezuvjetno vjeruješ u mene i voliš me svim srcem. Majčice moja mila, znam da je i tebi teško. Svaka tvoja suza i mene boli. Dok te gledam na koljenima uplakanu, Naša Gospa od Suza liječi tvoju ranu. Jer, iako si mama, ne možeš sve sama. Zato Gospu molim da ti snage uvijek da, da me vodiš ovim stranim svijetom, da budeš svjetiljka što rasvjetljuje moju tamu i sunce koje pruža utjehu svakom mom danu. 71

72 Nika Šušnjara, 8. razred Mentor: Leopold Volf Osnovna škola Zrinskih, Nuštar O majkama Riječi su mi nepotpune, a misli prepune, kad pokušam pisati o majkama. One su nešto beskrajno dragocjeno, i žao mi je kaljati ih nedoraslim riječima. 72

73 Lora Mamilović (3. r.), Najljepši pogled Mentorica: Marina Mihalj Osnovna škola Dore Pejačević, Našice 73

74

75 Jedino majka nikad ne štrajka (PROZA)

76 Lucija Osrečki (8. r.), Majčina ljubav Mentorica: Jagoda Jurić Osnovna škola Janka Leskovara, Pregrada 76

77 Marko Horvat, 3. razred Mentorica: Suzana Turković III. osnovna škola Bjelovar Majka Moja mama ima tanku smeđu kosu, ima smeđe oči, mršava je. Moja je mama meni posebna zato što je jako dobra i jako ju volim. Moja majka slična je Isusovoj majci zato što su obadvije veliki vjernici. Ona voli kuhati, pomagati drugima, zabavljati se. Slobodno vrijeme provodi sa svojim prijateljima i prijateljicama. Kod nje mi se jedino ne sviđa to što ne zna voziti auto. Ona za sada pomaže tati na poslu. Jako ju volim zato što mi uvijek pomaže oko zadaća. Ja njoj jedino trebam pomoći dok ona nešto ne zna u vezi svoga mobitela. Kao malog me stalno vodila u šetnje parkom. Tome sam se jako radovao. Jedino što bih ja promijenio kod mame je to da nauči voziti auto i da joj bolje krene matematika. Kad mene uči matematiku, usput i ona uči. Ona je meni najbolja! najbolja! najbolja! mama na svijetu i ne želim ju mijenjati ni za što na ovome svijetu. Ja mamu jako volim, pa zato radim neke stvari umjesto nje, na primjer: pospremam suđe, pospremam krevet, pomažem joj osušiti rublje dok se opere, pospremam igračke svoga mlađeg brata, nosim joj krumpir, luk i salatu iz vrta. Kod nje sam najviše zapamtio ove riječi na početku prvoga razreda: Hajde, Marko, zabavi se u školi! Upoznat ćeš nove prijatelje! 77

78 Emanuel Bunić, 4. razred Mentorica: Sanja Brkić Osnovna škola Antun Nemčić Gostovinski, Koprivnica K baki autom? Neeee! Mama, tata, mlađi brat, sestra i ja činimo jednu obitelj. Slični smo drugima u puno stvari, ali i jako različiti od mnogih. Danas ću pisati o svojoj mami. Ona je posebna! Uvijek je vrlo zaposlena. Radi u vrtiću i pomaže svima nama u obitelji. Kuha, pomaže nam oko zadaća ili bilo čega drugoga i druži se s nama. Priprema sve za djecu u vrtiću. Uz sve to stigne puno raditi u našoj župnoj zajednici. U zadnje vrijeme najviše se bavi organizacijom 40 dana za život, skoro svaki dan moli ispred bolnice i ne odustaje. Meni se čini da je to previše obaveza za nju, ali ona uvijek kaže: Kad radiš nešto dobro, dobro se širi i zbog toga si sretan. Uvijek se isplati činiti dobro! Mama puno pomaže u crkvi: skuplja novac u košaricu, pomaže u sakristiji, oblači nas male ministrante I ja sam postao ministrant jer mi je mama dokazala kolika je čast služiti Gospodinu. Sada i sam to dobro razumijem. Kada se dogodi neka poteškoća u obitelji, mi je nadjačamo. Mama nas potiče na molitvu, misu, hodočašća i u zajedničkoj molitvi nađemo utjehu. Ponekad to završi i sa smijehom. Kad je umrla mamina baka, bili smo tužni. Moja je mlađa sestra imala puno pitanja o tome gdje je baka sada, kako joj je tamo, možemo li ju oživjeti, može li nas vidjeti Mama joj je strpljivo odgovarala na pitanja i rekla da ćemo se opet jednom sresti kad i mi dođemo k baki u nebo. Tada je moja sestra Marija brzo pitala: A možemo sad odmah ići autom k baki? Mama joj je još brže odgovorila: Neee, ne možemo ići autom k baki! Mislim da se tada malo uplašila zbog sestrine ideje jer je odmah dodala: Nije još vrijeme da mi idemo tamo. Jako mi je važno što često zajedno molimo za nas i naše najmilije kojima je pomoć potrebna. Ako molim sam, molim molitve koje sam naučio Božjom voljom, ne sam. Nemam najdražu molitvu, sve su važne za vjeru. Sretan sam u svojoj obitelji, volim ju tako sretnu, veselu, zauzetu, zaigranu To je pravi dar od Boga! 78

79 Magdalena Matejak (7. r.), Marija Bogorodica Mentorica: Kristina Kožić Osnovna škola Sidonije Rubido Erdödy, Gornja Rijeka 79

80 Tea Andričić, 5. razred Sveti Ivan Zelina Dodatna nagrada Kako je nastala majka Kada je Bog stvarao majku, nije ni pomislio da će biti tako brižna i blaga, topla, dobra, marljiva, puna razumijevanja, suosjećanja, praštanja i ljubavi. Ali, kako se onda to dogodilo? Sve je počelo jednog dana kada je Bog shvatio da će Adamova družica ujedno biti i majka. Pomislio je da bi ju trebao malo doraditi tako da se razlikuje od ostalih žena. Zato uzme rebro čovjeka, stvori ženu i počne. Prvo je odluči staviti u pećnicu ljudske topline i dobrote, u kojoj svaki čovjek postaje umjereno topao i dobar. Stavi tako on majku u pećnicu, gdje se trebala grijati dvije minute. Ali Bog zaspi pa se mama pekla dva sata. Probudi se Bog, pojuri k pećnici i izvadi mamu. Malo je pretjerano, ali nema veze. pomisli Bog. Samo ću nastaviti. Božja usta puna su suosjećanja pa kad Bog stvara ljude, malčice puhne u njih. Tako je bilo i s majkom. Uzme ju, stavi pred sebe i puhne. Ali počne Bog kašljati i kašljati pa posve slučajno prepuni majku suosjećanjem. Bog se nije zamarao greškama, već je samo nastavio dalje. Skine tada svoju magičnu krpu s prašnjave police te počne glancati majčine oči kako ne bi bile krute i kako bi ljepše gledale na svijet. Ali zamisli se Bog i počne razmišljati o tome kako je skoro na svakom koraku pogriješio. Tako ih je predugo glancao, pa su zato majčine oči toliko blage i brižne. A ona prašina s police pomalo je zamaglila majčine oči, tako da majka sad zaboravlja što je vidjela, nastavlja dalje i oprašta. 80

81 Sljedeći korak je bio posuti majku prahom marljivosti. On se upije u kožu i čovjek od njega postane marljiv. Bog počne sipati prah na mamu, ali mu se slučajno oklizne i PAFF! Sve se prosulo po mami. Zato danas majka kuha, čisti, pere, sprema bez žaljenja. Gledao je dugo, dugo u djelo svojih ruku. A kako su Božje oči pune razumijevanja, tako je iz njih puno toga tada prešlo u majku. Ljudima je dovoljna doza razumijevanja kad Bog za vrijeme stvaranja gleda u njih, ali u majku je gledao dugo, dugo, sve dok ju nije poslao na Zemlju. Samo je jedan korak Bog napravio posve namjerno. A to je bilo kada joj je podario neizmjernu ljubav, ljubav kakvu nema nitko na Zemlji. 81

82 Klara Pavelić, 5. razred Mentorica: Ivanka Tomić Osnovna škola Pavao Belas, Brdovec Lucija, moja mama Moja se mama zove Lucija. Ima četrdeset godina i piše desnom rukom iako je rođeni ljevak. Po zanimanju je pravnica. Voli djecu i povijest i po mom mišljenju trebala bi biti teta u vrtiću ili profesorica povijesti. Peče jako ukusne kolače i trebala bi biti slastičarka. Radi jako lijepe frizure. Možda bi joj dobro bilo i zanimanje frizerke, a opet mislim zašto ne bi bila plesačica. Lijepo pleše. Ne crta baš lijepo, ali mislim da bi uspjela prekopirati Picassa. Ponekad je pitam zašto nije studirala jezike. Kad god je to pitam, ona se zagleda u mene i odgovori mi: Ne znam. Voli saditi biljke, zašto nije poljoprivrednik? Koliko me puta smirila, utješila i nasmijala. Stvorena je za psihologa. Ali ne! Ona je morala biti pravnica. Dobro, njezin izbor, ali barem radi ono što voli. Uostalom, moja mama radi težak posao. Nikad se nisam obazirala na to, ali moja mama kuha, posprema, čisti, radi frizure, sadi biljke, peče kolače i sa mnom uči povijest. Zapravo ona je slastipoljofrikuhačistipovijestoprofesorica. Kraće rečeno, ona je mama. Mama koja je uvijek tu za mene. I sav trud koji ulaže, sva njezina pažnja koju mi posvećuje, sve to čini ju posebnom i prekrasnom osobom. Nikada nije zaboravila nešto za mene učiniti. Uvijek se potrudi da sve dobijem i na tome ću joj uvijek biti zahvalna. Kako ona meni daje sve, i ja ću njoj. Evo, počinjem ovim sastavkom. Znam da nije puno, ali i ja jednom želim biti slastipoljofrikuhačistipovijestoprofesorica, zapravo mama. 82

83 Marija Stefanović (14 god.), Majka Mentorica: Lovorka Radun Centar za odgoj i obrazovanje Juraj Bonači, Split 83

84 Duje Tomić, 5. razred Mentorica: Vesna Rabak Osnovna škola Turnić, Rijeka Ime joj je Ljubav Ponekad imam ružne snove. Probudim se usred noći, a srce mi lupa tako snažno kao da će iskočiti iz moga tijela. Prvo na koga pomislim je ona. Krenem, onako snen i uplašen, polužmireći, kroz hodnik. U mraku i tišini uvučem se pored nje i čekam da me zagrli. Kada to učini, sve oko nas nestane. Dok je slušam kako diše, srce mi se umiri, više se ničega ne bojim. Ne znam kako to uspijeva? Ponekad, dok sam bio manji, mislio sam da ima neki čarobni štapić za tjeranje straha. Ali sada kad sam odrastao, shvatio sam da ne postoji nikakav štapić, već samo ljubav! Majčina ljubav najsnažnije oružje za tjeranje straha na kugli zemaljskoj. A moja mama je ima na pretek. Zove se Marijana. Ima prekrasne zelene oči. U njima kao da teče Rječina. Uvijek je uz mene. Kada mi nešto treba, ona je tu. Kada sam bolestan, ona je tu. Kada sam tužan, ona je tu. Kada želim podijeliti svoju sreću, ona je tu. I zato ju volim. Volim ju jer me čuva. Volim ju jer me uči. Volim ju jer me voli, snaži i vodi kroz život. Volim ju jer uljepšava moj svijet. Moja najdraža mama. Ime joj je Ljubav! 84

85 Barbara Kušinec, 6. razred Mentorica: Marija Prikratki Osnovna škola Vinica Tajno pismo Ovo je treći put ovaj tjedan da sam se posvađala sa svojom sestrom. Sva sam se zajapurila. Lupam vratima i srdim se. Zašto? Što je to tako važno da bismo se svađale? Ne znam i ne mogu shvatiti niti opravdati svoje postupke. Majka se vratila s posla. Izgleda umorno i napeto. Dočekuje ju šutnja i ljutnja. Njezin blagi pogled oprašta sve. Majčino srce je veliko, najveće i najtoplije. Gledam je s ljubavlju i ljutnja na sestru popušta. Primičem svoje lice njezinom i šapćem: Oprosti. Majka se smiješi i postavlja stol za svoje tri djevojčice. Nakon objeda odlazim u svoju sobu i počinjem spremati. Nedavno smo se doselili. Nešto je još u kutijama. Otvaram, prvu, drugu, treću. Ništa zanimljivo. Papiri, igračke, lopta, odjeća. Ali ipak ima nešto. Gle! Pismo! Opa! Što tu piše moja mama? Znam da nije lijepo čitati tuđa pisma, ali se opravdavam da je mama moja, a ne tuđa. Slova lete pred očima. Pismo je majka uputila baki pred polazak u rodilište. Moli je da se pobrine za nas ako joj se nešto dogodi. I vidim majčine suze na papiru dok se opraštala s nama. Draga mama život je izložila da ja dobijem sestru, a ja se svađam s njom. U meni se nešto prelomilo i otrčim k majci sva u suzama. Grlim ju i ljubim. Majčice, oprosti mi. Ona razumije moju bol i uzela me u svoje toplo krilo. Bila sam najsretnija kad je pozvala i sestre. Dugo smo bile zagrljene. Sa zida nas je pratila Majka Božja i smiješila se. Otada u našoj kući vlada sloga i ljubav. Naš dom je sretan i blagoslovljen. Volim svoje sestre, volim svoju majku. Ona nas uči da nas i naša nebeska majka voli, štiti i čuva. 85

86 Dunja Primožić, 6. razred Mentorica: Vesna Klir Osnovna škola Višnjevac Svaka je majka posebna Majka. Ona je nezamjenjiva, posebna, žena koja nas je rodila, odgojila, naučila svemu. Majka je tu i kada plačemo, smijemo se, padamo, odustajemo... Ona nas uči prve korake, prve riječi. Samo nas majka razumije. To je žena koja nas uči životu, riječi ljubavi, boljem sutra. Svaka majka po nečemu je drugačija pa tako i majka mog prijatelja Luke. Naime, ona je gluha. Često razmišljam o njoj. Kako joj je u svijetu tišine? Odakle joj tolika snaga duha, hrabrosti i odvažnosti? Je li joj teško prihvatiti da nikada neće čuti glas svog sina? Kakav je bio osjećaj ne čuti srce njenog Luke kada ga je rodila? Ne čuti prvo mama? Puno pitanja si postavljam, ali sam shvatila da majka ne treba čuti srce djeteta, ona ga osjeti. Da mora biti hrabra, upravo zbog svoga djeteta. Mora prihvatiti sve činjenice jer će joj tako biti lakše. Nije sve tako negativno u tom svijetu tišine. Ima prekrasnih trenutaka u kojima Lukina majka pokazuje neizmjernu ljubav prema svome sinu: nježno ga zagrli, poljubi, rukama mu priča priče, uči ga moliti, miluje mu kosu i daje sve od sebe da se ne osjeća usamljen. Ne mogu zamisliti kako je biti dijete roditelja koji te nikada neće čuti. Stoga, Luka mi je jednom prilikom rekao da ništa nije teško ako prihvatimo ono što nam je odozgo dano kao nešto lijepo i pozitivno. Rekao je da njegova majka nije ništa lošija od drugih majki. Da je sretan što ju sluša očima i srcem, a ne ušima. Drago mu je što od majčinih ruku tišine dobije više zagrljaja, poljubaca od druge djece. Ponosan je što je dio njezinog čudesnog jezika jer zna da u svakom trenutku majčine ruke u njega vjeruju, hrabre ga i pripremaju za bolji život. Svjestan je da se mora nositi s time, da se ne smije stidjeti nego nastaviti živjeti jer nitko ne bira 86

87 svoje roditelje. Takvom razmišljanju naučila ga je majka. Ona mu je dala hrabrost, snagu, ponos, poštovanje da bude dobar čovjek i prijatelj. Lukina je priča dokaz da je svaka majka drugačija, ali posebna. Radosna sam što sam upoznala unutarnju ljepotu njegove majke, i što od njega možemo naučiti više cijeniti zagrljaj majke, jer ne znamo što donosi sutra. Moramo shvatiti da je jedan majčinski poljubac vrjedniji od svih poklona. Majčina riječ je blaga, pravedna, ponekad oštra, makar bila na jeziku gluhih. Uistinu, svaka je majka posebna! 87

88 Marko Franić (12 god.), Moja majka Mentorica: Lovorka Radun Centar za odgoj i obrazovanje Juraj Bonači, Split 88

89 Petar Šarkanj, 6. razred Mentor: Mario Šimudvarac Osnovna škola Belec Treća nagrada Gradnja utvrde Belecgrad U trošnoj i urednoj kući u šumi, u malom selu Belec ispod gore Ivančice skromno je živjela majka Marija. Ona se ni po čemu nije isticala od drugih seljana i mještana. Odlazila je na plavi potok Šokut po vodu, tamo je prala rublje. Brisala je prašinu u kući, ložila vatru u peći, pripremala ručak za svoje sedmero djece dok su oni radili na poljima i vinogradima. Voljela je svoju djecu i svoje mjesto te je za njega htjela nešto napraviti, nešto što će se pamtiti. Bila je sretna kada je moćni hrvatski kralj Ladislav, koji je davno izgubio voljenu kćer, odlučio u Belcu, na južnim obroncima Ivančice, sagraditi utvrdu koja će biti belečki spomenik i koja će nadahnjivati buduće generacije. Radosno je prihvatila da njezino sedmero djece ode nositi kamenje za gradnju utvrde Belecgrad umjesto da okopavaju polja i vinograde. Radovi su počeli velikom brzinom i kamena utvrda brzo je rasla. Izdizala se na južnim obroncima gore Ivančice. Kamen po kamen i utvrda je bila sve viša. Njezina su se vrijedna djeca isticala u radu i snazi, znojila su se na kolovoškom suncu, nosila su i tesala teško kamenje. Majka Marija redovito im je donosila hladnu vodu i ukusnu hranu na gradilište. Buka na gradilištu probudila je staru i crnu vješticu s druge, sjeverne strane gore Ivančice. Vještica vještim činima otjera radnike s gradilišta jer nije htjela da postoji prekrasan belečki spomenik, a sedmero djece majke Marije ugrabi i zatvori u svojih sedam kula. Ako hoćeš vratiti svoje sedmero djece, moraš proći moje tri zamke. Ako ne uspiješ, uzimam ih kao svoje sluge. Imaš točno tri dana da ih spasiš. 89

90 Majka Marija, znajući da se ne može bez belečkih radnika i njezine djece sagraditi utvrda Belecgrad, spremila se da izbjegne tri zamke. Očekivala ih je ubrzo. Sutradan se ispod prozora njezine skromne kuće pojavila starica te ju tražila da joj pokaže put prema Zlataru. Majka Marija radosno crnoj starici pokaže put, a starica joj dopusti da izabere jednu jabuku iz njezine košare. U košari je bilo mnoštvo crvenih jabuka i jedna zlatna. Majka Marija uzela je crvenu jabuku i bila je spašena. Majka Marija bila je jednostavna i skromna žena. Crne starice i jabuke više nije bilo. Dok je majka Marija skupljala drva u šumi za ogrjev, jedan ju je neobičan komad drveta podsjetio na lice njezina najmlađega sina. Zaplakala je sjetivši se svoje djece. Zamaskirani crni lovac krenuo je prema njoj držeći u ruci nož. Uzela je drvo koje ju je posjetilo na njezina najmlađega sina i bacila ga na lovca. On je odmah čudesno nestao jer je majka bila voljna žrtvovati svoje osjećaje i uspomene za spas vlastite djece. Znala je da je uspješno prošla i drugu zamku. Zrcalo u njezinoj kući sljedeći dan počelo je neobično prikazivati ljudsko lice. Govorilo joj je na koje će se načine obogatiti i prestati živjeti skromno u šumskoj kući. Majci Mariji nije bilo stalo do visokih kula, prostranih soba i brojne posluge, nego do toga da vrati svoje sedmero djece. Znala je da razbijeno zrcalo donosi sedam godina nesreće, ali žrtvovala je bogatstvo i vlastitu sreću za spas svoje zarobljene djece. Razbila je zrcalo o pod. Odmah u kuću utrče njezina djeca i vide krhotine zrcala. Skamene se od straha, ali majka Marija potrči prema njima i zagrli ih. Četvrti dan sinovi majke Marije vratili su se na gradilište i nastavili marljivo graditi utvrdu Belecgrad. Tog je dana i sam kralj Ladislav posjetio gradilište jer je čuo da su radovi na utvrdi bili zaustavljeni. Kada je majka Marija donijela hranu radnicima u sunčano kolovoško podne, ugledala je kralja Ladislava koji je u majci Mariji prepoznao svoju izgubljenu kćer. Marija je potrčala u suzama nizbrdo prema selu. Snijeg je iznenada počeo padati. Ladislav je krenuo za njom. Nije ju sustigao, nije ju vidio od mećave. Snijeg 90

91 je zameo belečki kraj. Snijeg je u kolovozu zameo i Belecgrad pa se radovi više nikada nisu nastavili. Belečki radnici sa sedmero sinova u spomen na majku Marije napravili su crkvu Majke Božje Snježne jer je na dan njezina nestanka u kolovozu belečki kraj zameo snijeg. Crkva je sazidana, a Belecgrad je do današnjih dana ostao nedovršen. Pitamo li seljane zašto je utvrda Belecgrad ostala nedovršena, vjerojatno će tako odgovoriti. Pretpostavljaju i da je Kristova majka Marija nekada živjela u Belcu. 91

92 Marta Jurenec (1. r.), Majka Mentorica: Maja Gal Osnovna škola Antun Nemčić Gostovinski, Koprivnica, Područna škola Reka 92

93 Fabijan Vođinac, 6. razred Mentor: Josip Galović Osnovna škola Josip Kozarac, Slavonski Šamac Prva nagrada Crveni karanfili Majčine ljubavi... Jesen je toplim vjetrom plela svoju kosu šarenim lišćem prošaranu, krošnje su starih hrastova pjevale pjesmu još jednoj rodnoj godini, njive su šumjele suhim listovima zreloga kukuruza, a voćnjaci slali mirisni pozdrav nebu s kojega su posljednja jata lastavica i divljih gusaka letjela prema jugu. Na granici Lijepe Naše, miran i šćućuren stoljećima uz rijeku Savu, koja mu je više od sestre, stajao je grad Brod. Tu, na granici svjetova, svoju povijest piše stari Brod, grad velike Ivane Hrvatskoga Andersena, Tadijin grad, rodno mjesto tolikih poznatih i nepoznatih velikih ljudi čiji životi leže u njegovu srcu. A srce je njegovo veliko, ogromno poput velikih oceana i prepuno ljubavi za drugoga, široko kao ova plodna slavonska ravnica koja ima osjećaja za maloga čovjeka u potrebi. I kao da je neki čudni, topli glas, koji se otkinuo iz krošanja starih platana uz Savu, ili je odletio sa stoljetnog tornja samostana, doletio do mališana koji su hrlili u njegovo toplo majčinsko krilo iz ratom uništene domovine Sirije. Tmurni oblaci zla i smrti sijali su nesreću među opustjelim poljima, gradovima i selima domovine Asija i Melise. Ljudska zloća, pohlepa, bezosjećajnost unijeli su mnogo suza i bola u život ovih malih nedužnih bića kojima je život tako okrutno oduzeo mamu i tatu. Naime, njihovi su roditelji poginuli pri izlasku iz Sirije, a njih je vojska ukrcala među ostale izbjeglice koje su novi početak života pokušale pronaći u našim krajevima. Tako je jedne jesenje noći ovo dvoje mališana dovezeno u naš Brod, u izbjeglički kamp. U velikoj zbrci i strci, svaki je roditelj na samom ulazu okupljao svoju dječicu nudeći im sigurnost roditeljskog zagrljaja, no dva ranjena janjeta bila su svima višak. 93

94 Nije bilo srca koje bi za ova dva napuštena mila bića kucnulo, koje bi im pružilo topao dlan i nježan pogled pažnje. Svako je dijete hrlilo roditelju, dok su Melisa i Asi tužno, boreći se sa suzama, ostali sami na ulici van kampa koju je tama činila jezivom, a sitne rosne kapi jesenje kiše samo su rastuživale ionako pretužna srca malih bića. U toj mukloj tišini, koju je tek ponekad prekidao lavež pasa, čula su dječica zvono stare samostanske crkve, i ne znajući o čemu je riječ, pratila njegov trag. Hrpe su otpaloga lišća igrala kolo na jesenjem vjetru koji je pratio djecu pustim ulicama grada, a tamne sjene ulijevale su strah u plaha, ranjena srca. Držeći se za ruke, dođoše do velikoga samostana koji im je svojim zvonima htio poželjeti dobrodošlicu. Došavši do samostana, ugledaše dječica divan kip koji je prikazivao ženu u plavoj haljini, prekrasna lica i dragoga pogleda koji je nudio spas i nadu u ljepše sutra. Bijaše to Marija, majka ubogih, siromaha i odbačenih. Zagledavši se u njezino lice, dječica vidješe da je taj pogled usmjeren prema skromnoj kućici. Kao da im je pogled lijepe žene govorio da odu do one kućice. Pred kućicom je stajala malena klupa. Na njoj već umorna dječica utonuše u san. Umor ih je savladao i usnuše svoju majku kako ih nježno miluje govoreći im: Mališani moji, ne brinite se, majka vas s neba čuva i pomaže vam. Tu sam uz vas, premda me ne vidite...ubrzo će vam pomoći jedna druga majka. Od silne radosti, što bar nakratko vidješe majku, probudiše se mališani i vidješe prekrasan krevetić, divnu toplu sobu prepunu lijepih starih predmeta, a iz kuhinje je dopirao miris ukusnoga griza i tople pogače. Odškrinuvši vrata, ugledaše djeda i baku koji su vrijedno spremali ručak za svoje male, smrznute goste, za svoje tamnopute mališane. Bijahu to baka Kata i djed Tunjo, poznati dobročinitelji ovoga grada. Življahu oni četrdeset godina zajedno, no život im ne podari toliko željenu dječicu. Svu su svoju energiju i vjeru u Boga iskazivali pomažući djeci u gradskom sirotištu. Sad im je Bog pružio posebnu priliku pomoći ovim mališanima, mališanima druge nacije i vjeroispovijesti. Naime, vodila ih je ona biblijska Isusova misao: Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni ste učinili! Eto, sad im je Bog podario priliku dobiti dječicu 94

95 koju će voljeti i koja će im uljepšati dane njihove starosti. Konačno je i u život ranjenih malih bića ušla velika rijeka topline i ljubavi, onaj plamen koji im je ogrijao dušu i dao smisao života. Ljubav, pažnja, zahvalnost do neba, prštala je s obje strane. Dobri baka i djed ubrzo zatražiše skrbništvo nad ovim nejakim bićima, i dobiše ga. Njihovo su djetinjstvo ispunili brigom i nježnošću kakvu samo roditelji pružiti mogu, a dječica su svojom ljubavlju, iskrenošću, osmjesima i svježinom donijela u njihov život onaj osjećaj smisla i ljubavi koja nema kraj, koja nema cijene. Jednostavno rečeno bili su jedni drugima dar. Tunjo je Asija naučio sadnji voćkaka i stolariji, a Melisa je uz svoju dobru učiteljicu Katu naučila vesti divne slavonske ručne radove i obrađivati vrt. Tako je teklo vrijeme, Asi i Melisa rasli su i napredovali uz obilje brige i nježnih riječi starice i starca, uz poticaje na dobro i učenje. Završiše visoke škole, postaše ljudi. Melisa je odlučila postati liječnicom kako bi pomagala nesretnim ljudima, a Asi bijaše stolar. Svakodnevno su odlazili do kipa nebeske majke koja im je spasila život. Starac i starica bivali su sve stariji, na njihova izmučena leđa slagale su se godine i bivali su boležljivi. No, teške bi trenutke liječila djeca svojim divnim riječima u kojima se vidjela duboka zahvalnost za život. Živjeli su bajku prepunu lijepih sitnica, pratila ih divna slika obitelji koja ima veliko srce, srce koje kuca za drugoga, za malenoga, nejakoga, odbačenoga, zaboravljenoga, ali Bogu tako draga. Danas dobrih staraca više nema, njihove duše lebde nekim drugim, svjetlijim prostorom. Njihove su duše zrake svjetla koje obasjava živote danas odrasloga Asija i Melise, koji redovito odlaze do groba svojih dobrih Kate i Tunje na kojemu rastu crveni karanfili. Crveni karanfili ljubavi rastu i pored kipa divne žene ispred samostana, koja im posta majkom. Karanfili su crveni poput srdaca ovih staraca i svojim mirisom govore o miru, uvažavanju i slika su života koju samo čovjek dobra srca može naslikati toplim bojama dobrote i ljubavi. U znak zahvale, bratac i sestrica, zapisaše na kamenu ponad Katina i Tunjina groba: Dobrota nikada ne umire... 95

96 Mia Čadavec (3. r.), Majka Koprivnica 96

97 Hana Čukelj, 7. razred Mentorica: Marica Balog Osnovna škola Sesvete Druga nagrada Majka ili majčinstvo? Možda očekujete sastavak o tome kako smo svi mi djeca Djevice Marije i kako ona ima više ljubavi nego svi mi i kako nju volim više od svoje obitelji, ali ne želim pričati neistine. Kako mogu voljeti nekoga koga nikada nisam vidjela više od svoje vlastite obitelji koja je svaki dan kraj mene? Kako mogu sa sigurnošću reći: Da, ona je tu kraj mene, gleda me i čuva, prati svaki moj pokret i pomaže mi? Mogu lagati sebi i vama, ispričati vam priču o njezinom sigurnom prisustvu u mome životu. Ali ne želim, ja sam samo čovjek koji ima svoja pitanja i sumnje i tražim na njih odgovore. Možda se upravo čar moga života krije u misteriju doživotnih pitanja na koja nikada neću dobiti odgovor. Ali dobro, dosta o tome, započet ću svoju priču. Prošle godine počela je bitka moje majke s teškom bolesti koja se proširila na njezino čitavo tijelo. Tata i sestre nisu mi htjeli reći najvjerojatniji ishod, nego su me pustili da vjerujem da ću odrasti uz majku, da će ozdraviti i da će sve biti dobro. Molila sam Gospodina i Majku da što prije ozdravi i da se sve vrati u normalu i da joj karcinom više nikada ne zaprijeti. Jednom prilikom rasplakala se moja sestra i rekla mi je da što više vremena provodim s mamom da mi poslije ne bude žao. Posumnjala sam na ono najgore, ali nisam htjela donositi zaključke. Pogledala sam ju, a ona mi je rekla: Ima još najviše dva mjeseca. Te su me riječi pogodile više nego bilo što u životu. Probila me je hladna strijela i pustila svoj otrov u moje srce. Ne znam hoću li ikada izliječiti njezin otrov. Uslijedila je dugotrajna borba s nemilosrdnom bolešću, ali moja mama nije posustajala ni u jednom trenutku. Iako su joj na početku rekli da ima najviše dva mjeseca, ona se borila još šest i nikome nije bilo jasno kako je toliko izdržala. Mislim da je 97

98 u šest mjeseci samo jednom zaplakala, a ni u jednom trenutku nije krivila Boga niti bila ogorčena. Bez obzira na sve, ona je vjerovala i nije posustajala. Dolazili su nam ljudi i plakali kad bi ju vidjeli u tako teškom stanju. Suosjećali su s nama, no nitko nije mogao zamisliti kolika se tuga, ogorčenost, bijes i bol gomilala u nama. U toj boli moja je vjera rasla. Vjerovala sam da je meni taj križ dan zato što ga jedino ja mogu izdržati. Neprestano sam molila i vjerovala u čudo, u ozdravljenje svoje majke. No posljednjih mjesec dana kada je moja majka imala samo 35 kilograma, kada više nije mogla pričati ni hodati, shvatila sam da umire. Tada sam počela moliti da ta agonija završi što prije, da je Bog uzme sebi i prekine patnju nama i njoj. To se i dogodilo U prvim trenutcima bila sam sretna jer moja majka više neće patiti, a onda je uslijedila beskrajna tuga jer moje majke više nema. Ipak, u tim trenutcima vjerovala sam da Bog ima plan za mene i da je bio uz mene u najtežim trenutcima. Danas, nakon gotovo osam mjeseci života bez majke osjećam samo gorčinu i pitanje: Zašto sam morala ostati bez nekoga tko je bio nezamjenjiv dio moga života? Ne znam je li Bog uopće bio uz mene. Koliko god ne vjerujem, toliko i vjerujem, zato što mi nije jasno otkud jednoj ženi toliko snage da pretrpi sve što je moja majka pretrpjela. Bez pitanja, bez ogorčenosti. Svaki put kad posumnjam, sjetim se svoje majke u molitvi Majci pred kipićem, pred kojim smo i zajedno svakodnevno molile. Zauvijek ću ga čuvati da me podsjeća na te trenutke. Smatram da su moja majka i Majka veoma slične jer su se i jedna i druga borile za svoje dijete i patile zato što im je tako dodijeljeno, bez pitanja i sumnje. Stajale su pod svojim križem i imale snage reći: Bože, ako je tvoja volja, neka tako bude. Ne mogu i ne želim reći da je Majka za mene važnija od moje majke. Iako sam sigurna da joj je ono u što je vjerovala pomoglo i da se u njezinoj borbi s karcinomom borio i netko jači Majka Ne želim s ovime završiti svoju priču pa da bude ista kao sve druge. Završit ću s ovime: Možda je to sve pretrpjela vjera jedne žene u Majku, a možda je sve to izdržala volja i ljubav majčinstva. Uvijek će postojati sumnje, ništa nije sigurno, sigurno je samo ono u što želimo vjerovati. 98

99 Neva Novak (2. r.), Majka Mentorica: Ljiljana Rinkovec Osnovna škola Tomaša Goričanca, Subotica Dodatna nagrada 99

100 Gabriela Gazdek, 7. razred Mentorica: Mirela Paša Osnovna škola Molve Biti majka i žena Primjer supermame Svaka majka je posebna na svoj način. Naravno, meni je moja mama najposebnija. Moja mama je jednostavna i uvijek nasmijana žena. Ona ima 35 godina. U dvadesetoj se udala za mog oca, a nakon dvije godine braka rodila sam se ja. Kasnije sam dobila sestru i dva brata. Moj otac radi u privatnoj građevinskoj tvrtki i često ga nema kod kuće, a majka uz pomoć prabake obavlja sve kućanske i poljoprivredne poslove. Na našem malom gospodarstvu majka obavlja poslove traktorom i brine o stoci. Svake godine uz pomoć ujaka i ujne odlazi u šumu prikupiti drva za zimu. Motorna joj pila nije strana, vješto barata njome. Uz oca je naučila raditi i građevinske poslove što je ocu bilo od velike pomoći kod nadogradnje kuće. Gledajući je pokraj miješalice za beton i s čekićem u ruci, pokazala mi je da žene mogu sve. Uz kuhanje, pripremu kolača, pospremanje kuće, brigu o djeci i pomaganje oko školskih zadaća, što se misli da su poslovi majke, žena i majka može i radi još više. Moja mama i prabaka uče nas i vjerskom životu. Uče nas da vjerujemo u ljude, da vjerujemo da se dobro dobrim vraća i da ljude ne dijelimo na dobre i loše. Već sedmu godinu moja majka obnaša dužnost zvonarice i sakristanke u crkvi Presvetog Srca Isusova u Repašu. Uoči svake nedjelje ili blagdana počisti i cvijećem okiti crkvu. Brine i o čistoći oltarnih stolnjaka i ministrantskoga ruha, koje redovito pere i glača. Ta njezina dužnost sve nas ispunjava. Oko obiteljske kuće uzgajamo mnogo raznolikog cvijeća koje ne krasi samo našu okućnicu već i oltare naše crkve. Svake godine u proljeće moja mama sama kreči cijelu kuću i dekorira zidove. S posebnom pažnjom čuva ručne radove svoje majke, svekrve te baka. 100

101 Voli starine pa brižno čuva obiteljsko nasljeđe. U našoj kući imamo etnozbirku starinskih predmeta koji su se nekad rabili u svakodnevnom životu. Time nas djecu majka uči o prošlom vremenu. Moja prabaka Katarina majku je naučila raditi ručne radove, koje zajedno izrađuju u dugim zimskim večerima. Mama najviše voli vesti, a posebno joj je drag kosovski vez. Okušala se i u sportu. Kao školarka igrala je rukomet, a nogometom se počela baviti u tridesetima. Vrhunac nogometne aktivnosti bilo je osvajanje prvog mjesta 2012./2013. u Koprivničkoj C ligi. I tu smo bili zajedno i majci dali podršku. Moja braća i ja odlazili smo s majkom na treninge i utakmice i bili smo glasni navijači ponosni na svoju majku. Uz podršku cijele obitelji godine majka se prijavila na Festival žena iz ruralnih područja. Na njemu se može vidjeti vrhunac radišnosti, svestranosti i kreativnosti žena koje žive u ruralnim područjima Podravine i Prigorja. Na Festivalu je moja majka osvojila titulu Najuzornije seoske žene Koprivničko-križevačke županije. Ova titula je zasluženi uspjeh moje mame, ali i cijele moje obitelji. Osvojila ju je svojom vjerom, radom, požrtvovnošću, svojom marljivošću i svestranošću. Moja je majka članica Županijske zajednice žena HDZ-a Katarina Zrinski. U toj se zajednici trudi raditi na poboljšanju uloge i položaja žena te promicanju jednakosti, ravnopravnosti i jednakih mogućnosti sudjelovanja žena u društvenom, političkom, kulturnom i javnom životu kao putu do pravednog društva u kojem se ostvaruju i poštuju sva ljudska prava. Uz svakodnevne obaveze moja mama uspijeva biti dobra, nježna, poštena i savršena majka koju nikad u životu ne bih mijenjala. Ona je primjer super mame. Uz sve što moja majka voli i radi uvijek smo joj moja braća i ja na prvom mjestu i ispred svega, a ona od nas ima podršku što god da radi i pomoć kad god joj je potrebna. Zahvalna sam majci što me štiti, što me bezuvjetno voli, što mi u svemu pomaže i što me uči postati dobrom osobom. Ona je moj uzor i ja želim biti poput nje. Biti majka i žena veoma je komplicirano i teško, ali i veoma lijepo. Sretna sam što sam žena i jednog dana bit ću i ja majka kao moja mama. 101

102 Matija Haldek, 7. razred Mentorica: Leonarda Vorih Osnovna škola Side Košutić, Radoboj Najdraža pobjeda Bilo je to u petak ujutro, začuo sam riiiiiinnnnggggg. Moj alarm. Nisam se htio probuditi, ali moja je mati već bila pred vratima sobe. Reče mi: Matija, sine, probudi se! Zakasnit ćeš u školu! Spremio sam se, pojeo svoj doručak i sretno krenuo u školu. Ako se pitate zašto sam sretan, sretan sam jer sam vidio njezin pogled zabrinutosti za mene. Dođem u školu, pozdravim svoje prijatelje i hodajući idemo prema učionici kemije. Odradimo gustoću tvari. Nisam to nikako mogao shvatiti iako mi je učiteljica objašnjavala stotinu puta. O ostalim predmetima i ne želim razgovarati. Jedino ću vam spomenuti njemački jezik. Prošli smo sat pisali ispit i dobili ocjene. Učiteljica mi kaže da nisam pretjerano učio. Dobio sam jedinicu. Nisam znao kako reagirati. Sutra imam utakmicu, a mama me sigurno neće pustiti. Tako je i bilo. Dođem kući, a ona me već gleda svojim razočaranim pogledom. Već je saznala. U kazni sam tjedan dana. Ona je otišla na posao, a ja sam išao odigrati koju partiju igrice na računalo. Igrao sam više od pet sati i otišao spavati. Čuo sam ju da je došla u moju sobu i potiho otišla. U subotu sam se probudio oko podneva. Pojeo sam doručak i krenuo pisati zadaću. Nekoliko minuta kasnije trener je došao po mene. Majka dođe u moju sobu i reče: Idemo, vozim te na utakmicu. Bio sam presretan. Došli smo na teren i vidio sam majku kako plješće. Počela je utakmica. Odmah sam vidio da igramo protiv jače momčadi. Imali su toliko prilika, ali sreća je bila na našoj strani. Imamo jednu priliku, Dunaj mi doda loptu, krenuo sam u napad i. samo čujem zvižduk! Postigao sam pogodak. Ljubav moje 102

103 majke vodila me kroz utakmicu. U drugom poluvremenu imali smo još dvije prilike i postigao sam još dva zgoditka. Majka zaplače od ponosa, pokazao sam srce prema njoj. Protivnici su zabili dva pogotka. Utakmica je završila, moj je klub pobijedio. Dotrčao sam do majke i zagrlio ju. Vidio sam suzu u njezinom veličanstvenom pogledu. Kad smo došli kući, svima je govorila da sam bio odličan i da sam postigao hat trick. Svi su mi čestitali. Tek sam onda vidio koliko me zapravo moja mati voli. Poštujte svoje majke jer one će učiniti svako dobro za vas. 103

104 Anja Poljanšek, 7. razred Mentorica: Ivanka Brađašević Osnovna škola Ante Kovačića, Zagreb Savjest moja prijateljica Tada to shvaćaš kao zadirkivanje i šalu: riječi polete, pogode, rane! Jednostavno ih ne možeš obuzdati, a kad izlete, ne možeš ih vratiti u usta. Sjetiš se kako je bilo smiješno, ali sada kao da je šali istekao rok trajanja. Shvatiš što si napravio i ona se probudi. Počne ustajati i rasti. Postane tvoja sjena. Svuda te prati i bocka. U svemu vidiš njegovo uplakano lice, a u glavi ti odzvanjaju zvukovi podrugljivog smijeha i psovki. Hodaš ulicom i stalno imaš kamenčić u cipeli. Smeta ti, grize i nikako ne želi izaći. Ona doleti kao hladan vjetar, smrzne ti obraze, postane dio tebe koji te polako vuče u tamu iz koje ne možeš pobjeći. Kada ga pogledaš, sjetiš se Ona ti počne čupati kosu i štipati te. Kreneš tamnim putem, zalutaš nekom stazom koja nema kraja. Ne možeš spavati noćima ona ti blješti u oči i ne da ti sna. Staviš se u njegovu kožu i osjetiš kako ti ona nemilosrdno lomi srce, komadić po komadić Više ne možeš tako, bježiš od tog zla koje ti se uvuklo u glavu i sada miješa osjećaje pojačavajući krivnju i žaljenje. Nepodnošljivo je, sve te boli! Potražiš pomoć od čarobnih riječi. Jedna od njih dolazi ti u susret, zagrli te i odjednom iz tvojih usta izleti: Oprosti! Nastupaju ljutnja i tuga, zatim i razočaranje, ali oprost ih obuzda. Prijateljstvo krene s radošću lijepiti komadiće srca i spajati ga. Veselje i olakšanje stope se u jedno i izliju suze radosnice niz obraze Tek tada zla dama koja te cijelo vrijeme pratila i bockala, legne u krevet i nastavi spavati u tebi. Zla dama po imenu Savjest nestrpljivo čeka kada će riječi ponovno pogoditi jer ona dobro zna: kada nožem ubodeš drvo uvijek ostane pukotina! 104

105 Roko Posel, 7. razred Mentorica: Anđelka Klemenčić Osnovna škola Sveti Martin na Muri Moj m Mama! viknem jako. Kaj je? pitala je ona. Idem k stori hiži. odgovorio sam bez objašnjavanja. Dobro, ali naj biti dugo jer bu fčasi vičerja. rekla je. Obuo sem gumene čižme, mamine. Tenka jakna išla je z menom, a na glovi kapa. Krenu sem prema svojoj garaži, a nutri je bio moj črni stori motor. Motor bez blatobrana i svetla. Sklepo sem ga pred tri leti. Otklenu sem ga i natočjo benzina. Malo sem ga porinu i vužgo. Kam? Prema Muri. Pri Muri ribiči. Sij toplo oblečeni, sam jo v tenki jaknici. Gledali su za menom. Sraum me malo bilo, al odišo sem dale. Vozjo sem se po blatnaj pautaj, blato je i po meni šprickalo. Pri ribjaku podrto drejvo. Dabar. Paul topoli je več zrušjo. Mauro sem se obrnuti. Na paul pauta zišo sem svoju učitelico. Bila je z pesom. Stau sem i vgasno motor. Una se štela pelati, ali joj je pes nej dau. Skoko je po joj. Pitala me: Kaj, uživaš, ha? Oči su mi sam lejzile na jenoga psa, na Linu. Uh, velike zaube je mejla i strašne oči. Bu me vgriznula? pijto sem ju. Nej, dobra ti je una vještica. rekla je moja razrednica. I još me pijtala: A mama zno de si? Sklimo sem z glovom, pozdravjo učitelicu, pogledno psa i vužgo motora. Jurjo sem kak raketa v brejg, pospravjo blatnoga motora i dojšo pred mamu. Samo me pijtala: Pa de si tak dugo? Poprovlo sem motora. stiha sem reko. Čekala me vičerja mamina filana paprika. 105

106 Ana Šamanić, 7. razred Mentorica: Ester Acinger Osnovna škola Vežica, Rijeka Želim biti... Zapitate li se ikada kako se vaša mama osjeća, o čemu razmišlja, što je muči? Ja o tome često razmišljam. Nekad toliko intenzivno da i zaplačem. Naime, moja mama je bolesna. Upravo zbog toga sve je drukčije. Moje djetinjstvo je drukčije. Ona razmišlja drukčije. Znam sve njezine neizgovorene crne misli. Hoće li vježbama uspjeti zaustaviti bolest? Kako aktivno sudjelovati u mom životu i priuštiti mi sve ono što želi svim svojim srcem? Igranje skrivača, lovice, odlazak u trgovinu, uživanje na obiteljskim izletima, pravljenje kolača sve je to mojoj mami otežano ili gotovo nemoguće. No, ne treba ju to brinuti jer znam da će sve učiniti kako bi meni i bratu bilo lijepo, kako bismo bili zaštićeni i neopterećeni njezinom bolešću. To se zove bezrezervna majčinska ljubav. Beskrajno sam joj zahvalna na tome. Ono čemu me do sada naučila, nema cijene. I zato želim u svemu biti kao moja mama. Želim biti zauvijek lijepa i mlada kao ona. Želim biti oslonac kakav ona meni pruža. Želim biti majka kojoj se njezino dijete ne boji ispričati o svađi s prijateljicom, reći da je toga dana dobilo jedinicu, otkriti osjećaje prema prvim simpatijama, izjadati se, ali i podijeliti radosne trenutke... Želim biti glas u glavi svoga djeteta kao što njezin glas razuma savjetuje mene. Želim da moje dijete osjeti moju ljubav u svakom cvjetiću koji ubere, u svakoj rječici koju preskoči, u svakom valu koji ga zapljusne... Budi ustrajna, mama, nemoj se predati! Tvoja Ana je uz tebe. 106

107 Nicole Ivona Luketić (7. r.), Novi život Mentorica: Marija Keškić Osnovna škola Doktor Andrija Mohorovičić, Matulji 107

108 Leona Šturbek, 7. razred Mentor: Tibor Martan Osnovna škola Visoko Pismo nepoznatom prijatelju Dragi nepoznati prijatelju, možda se nikada nećemo sresti i upoznati, ali ipak Ti pišem ovo pismo posvećeno našim majkama. Ljubaznost, nježnost i strpljivost osobine su koje krase naše majke. Svako slovo u riječi majka ima svoje značenje: m marljivost, a ambicioznost, j jakost, k komunikativnost i a aktivnost. Uvijek nježno izgovaraj tu riječ, dragi prijatelju! Nemoj se svađati s majkom! Nemoj biti umišljen i često joj reci hvala! Nemoj skrivati svoju zahvalnost majci pred drugima! Nazovi ju majkom pred prijateljima jer ona nikad nije zaboravila na tebe, hranila te, ljubila, uspavljivala Majku moraš doživjeti kao dar s neba! Često promatram svoju majku. Ponekad je ljudi zapitaju je li sretna. Ona s radošću odgovara: Da, ja sam najsretnija majka na svijetu! Mnogi je ne mogu ili neće razumjeti. Na njezin odgovor još se više pitaju: Pa kako može biti sretna? Toliko je toga preživjela! Moj je tata bolestan. Imao je moždani udar i sada je u komi. Meni je teško, a mojoj majci još teže. Zajedno učimo kako živjeti dalje. Nećemo stati! Kada je tata završio u bolnici, majka je preuzela svu brigu o tati, meni, bratu i sestri. Njezin se život potpuno promijenio. Njezin dan kao da nikada ne završava. Poslove koje je radio moj tata, sada je preuzela ona, moja majka. Znam da su joj neki od njih teški, ali to ne pokazuje. Jaka je! Ona nam je i majka i otac! Volim s njom otići do Konjičkog kluba nakon škole. Divan je osjećaj boraviti s konjima u prirodi i na čistom zraku. Ponekad imam osjećaj da životinje puno bolje prihvaćaju ljude nego ljudi 108

109 njih. I moja majka ima takav osjećaj! To je još nešto što nas povezuje! Majka je u tatinoj bolnici upoznala mnogo bolesnika. Upoznala je i njihove majke i žene. Sve te žene bile su podrška jedna drugoj. One su se svakoga dana borile za ono što je njihovo. Borile su se za svoju djecu i muževe. I moja je majka borac u tom savezu ljubavi! Majka je jednom razgovarala i s djevojkom koja je isto imala moždani udar i bila u komi. Majka ju je pitala kako je to biti u komi. Djevojka je sa smiješkom na licu odgovorila: Bilo je prekrasno! To je kao da razgovarate s anđelima! Kada je to moja majka čula, odmah je otišla u kapelicu pomoliti se pred likom Majke Božje. Znam, bila je sretna, srce joj je brzo tuklo, a oči su joj se sjajile više nego obično. Zapamti, dragi nepoznati prijatelju, majka je poput anđela čuvara! Zagrli je! Ljubav koja vas spaja neopisiva je! Majka te voli iz dna duše! S prijateljstvom i poštovanjem Tvoja prijateljica Leona 109

110 Andreja Bertović, 8. razred Mentorica: Gordana Bertović Prva osnovna škola Ogulin, Područna škola Bernada M. Luketića, Zagorje Majka, najvrjednije biće Majka je najvrjednije biće svakom djetetu. Moja je majka meni jako bitna i važna u životu. Ona me prije svega i donijela na ovaj svijet. Ona me prva ugledala i uzela me u naručje. Prva me pomilovala i pokazala što znači sigurnost i toplina dok me držala u naručju. Kao mala bila sam vrlo nestašna i nisam uopće htjela jesti, ali ona je bila strpljiva sa mnom i čak me po tri sata znala hraniti. Brinula se o meni kada sam bila bolesna, vodila me doktorima i htjela da što brže ozdravim. Bila je sa mnom u bolnici kada sam operirala krajnike. Potajno mi je otkidala komadiće palačinke i davala mi da jedem dok medicinska sestra nije gledala, a znala je da to ne smijem jesti zbog operacije. Htjela mi je samo udovoljiti. Kada bih išla na izlet, svaki put bih slušala njezino pametovanje, ali znam da mi to govori iz dobre namjere i da ne želi da mi se što dogodi. Uvijek je uz mene kada mi je teško ili kada me nešto muči. Zahvalna sam joj i na tome što trpi sada moje pubertetske ispade. Trudila bi se udovoljiti svakoj mojoj želji, čak i kada to nije mogla. Ljuti me kada kažem da neću nešto uzeti, neka ona uzme, a ona mi to opet ugura natrag jer ne želi da mi išta nedostaje. Žrtvuje se za mene i sestru. Najviše me boli kada radi noćnu smjenu, a sestra i ja ostajemo kod kuće spavati. Radi samo da bi nama mogla što više toga priuštiti i omogućiti. Svoju majku vidim kao jednu hrabru i jaku ženu. Toliko toga je lošega prošla, ali ona i dalje ima osmijeh na licu i ne skida ga. Zna se izvikati na mene bez razloga jer joj je loš dan, ali ne zamjeram joj to jer znam da 110

111 ne misli tako i da nije takva. Trudim se što više pomoći oko kuće i kućanskih poslova jer vidim da ne može sve sama. Bar joj se tako mogu odužiti za sve ono što je učinila za mene dok sam bila mala. Moja majka je vrlo umjetnička žena. Volim njezine kreacije i ukrase. Posebno joj se divim što može iz obične tkanine napraviti neke predivne odjevne predmete, zavjese i druge razne ukrase za kuću. Sve joj mora biti čisto i blistavo. Nekad mislim da pretjeruje s tolikom čistoćom, ali znam da njoj to čini zadovoljstvo vidjeti kada je sve pospremljeno i na svome mjestu. Najviše mi se sviđa kada se bori za istinu i pravdu. Kada je to u pitanju, neće tako lako odustati. Posebno voli životinje, ali ne podnosi kada joj naš pas uđe u kuću dok mu otpada dlaka, onda sve te dlake mora čistiti. Kada odrastem i postanem majka, uvijek će mi uzor biti moja majka. Uvijek ću se sjetiti njezine upornosti, ljubaznosti, strpljivosti, veselja, hrabrosti, darežljivosti, a najviše će mi u sjećanju ostati njezina beskrajna i topla ljubav. 111

112 Marko Ćukušić, 8. razred Mentorica: Marija Cvitković Osnovna škola Vjekoslava Paraća, Solin U zagrljaju majki Toplina, mir, ljubav, utjeha Osjećaji koji se bude u meni kad pomislim na majčin zagrljaj. Doista, toplina majčina zagrljaja nešto je posebno, na što nitko ne može ostati ravnodušan. Mislim da je prvi zagrljaj majke s djetetom u najradosnijem trenutku za majku i njezino majčinstvo, na dan rođenja njezina djeteta. Pa tako i za moju majku. Pričala mi je da su joj tada potekle suze radosnice niz lice i darivala me najnježnijim poljupcima. U ranom djetinjstvu stalno sam bio u njezinom zagrljaju. Dobro se sjećam prvog dana odlaska u školu. Ulazim u učionicu, uplašeno gledam učiteljicu, sjedam u drugu klupu i samo na trenutak istrčim iz razreda u zagrljaj majci, a ona, osjećajući moje strahove, izusti utješne riječi: Ne boj se, sine, sve će biti u redu. Osjetio sam olakšanje, vratio se u učionicu. Sada, kada sam veći, često dolazim iz škole radostan. Dobar sam učenik u ponašanju i učenju. Pozdravim ukućane kršćanskim pozdravom: Hvaljen Isus i Marija! Oni odvrate: Vazda! Majka upita: Kako je bilo u školi? Odgovorim: Dobro. Pomogao sam Anti riješiti zadatak. Nisam ništa loše učinio Stisne me majka zagrljajem svojim da ne mogu disati. Njezino i moje srce kucaju kao jedno od radosti. Takva je moja majka. Njezinu dobrotu i ljepotu posebno osjetim navečer kad se moja brojna obitelj okupi na molitvu krunice. Promatram majku kako u svome krilu drži moju mlađu sestru te ozarena lica predvodi molitvu. Tada u mislima osjetim nazočnost i naše nebeske Majke. Ta je Majka iznad moje majke i njezina ljubav prema svima nama 112

113 je neizmjerna. Često sam u tisku čitao njezine riječi: Kad biste znali koliko vas ljubim, plakali biste od radosti. Osjećam snagu molitve i zagovor naše nebeske Majke u svakoj Zdravomariji. Ta sigurnost ne da se izreći. Duša klikće od radosti. Ima li išta ljepše od toga? Život teče kao rijeka. Sigurno koračam u mislima, u zagrljaju svojih dviju majki znajući da me njihova ljubav uvijek prati. 113

114 Lara Ipša, 8. razred Mentorica: Sunčica Križan-Kadi Osnovna škola Novi Marof Dodir smrti Tog kišnog jutra, dok sam drijemao na toplini prozorske daske i promatrao slapove što se slijevaju niz staklo, shvatio sam da se nešto jako čudno događa. Nekakav cvilež, poput tihog skvičanja remetio je moj mir jutarnjeg drijemeža. Pozorno sam promatrao svoje vlasnice Laru i Leonu, koje su se uvijek svemu veselile i uživale u mojem društvu, ali toga jutra ništa nije bilo kao prije. Nisu me ni primijetile, a kad sam se prišuljao do njihovih nogu, gurale su me i grcajući vikale: Miki, miči se! Sav u strahu i strepeći što će se dogoditi sa mnom, otišao sam do svoje posudice s hranom jer sam već pomalo i ogladnio. Buljio sam u praznu posudicu i čudio se praznini koju sam vidio. Ionako ništa nije isto otkako se gazdarica razboljela i otišla u bolnicu na liječenje. Iskreno rečeno, već mi nedostaje njezino milovanje i ljubav koju mi je pružala. No to nije razlog za zanemarivanje kućnog ljubimca, zar ne? Ljutito sam promatrao svoje vlasnike i goste koji su pristizali u naš dom i shvatio kako nitko nema osmijeh na licu, već tužne i suzne oči. Osjećao sam nekakvu silu koja me vukla da im obrišem te suze, ali sam se sjetio da sam ja ipak samo mačak. Pozorno sam ih promatrao duže vrijeme, svi su bili raščupani. Kad su svi otišli, moji vlasnici grlili su se u sobi i brisali suze. Neprestano su buljili u neku sliku koji nisam uspio vidjeti jer je stajala na stolu. Te noći vlasnici su me s puno gorčine istjerali van. Izbezumljeno sam grebao po vratima, ali nitko nije imao milosti. Sutradan ujutro sve se odvijalo užurbanim tempom. Najviše me začudilo zašto moje vlasnice ne idu u školu. U popodnevnim satima nikoga nije bilo 114

115 kod kuće. Ti trenutci samoće pružili su mi mali odmor i počinak od napetosti u obitelji. Razmišljajući o svemu, shvatio sam da se nešto jako strašno i tužno dogodilo, ali nisam znao o čemu se radi. Navečer, kad su se vlasnici vratili, čuo sam njihov razgovor, ali najviše me pogodila rečenica: Mame više nema! U tom trenu sav se moj svijet srušio. 115

116 Nina Grdan (1. r.), Šetnja s majkom Mentorica: Milica Herceg Osnovna škola Berek Treća nagrada 116

117 Lara Ipša, 8. razred Mentorica: Sunčica Križan-Kadi Osnovna škola Novi Marof Poslije tebe Poslije tebe ostala je samo prazna duša koja žudi za tvojim riječima, zagrljajima i poljupcima. S dvanaest godina pola mene umrlo je s tobom. Bila je to velika tragedija za moju obitelj i mene koju još danas ne mogu razumjeti i prihvatiti. Srušio se sav moj svijet koji još uvijek ne mogu izgraditi. Sjećam se svakog lijepog trenutka s tobom, iako je bilo i svađa. To pokušavam zaboraviti jer poslije svake svađe pomirile smo se baš onako kao što poslije kiše dolazi sunce. Ti si bila to moje sunce koje me gledalo svojim crnim očima s puno ljubavi. Bile smo iste visine, ali ti si za mene bila veća, bolja, bila si moj uzor, željela sam biti kao ti. Danas mi svi govore: Ista si tvoja majka. Taj stav, taj sjaj u očima, to je sve ono što ti je ona ostavila i darovala. S tobom sam izgubila mjesto kamo bih otišla kad bi mi bilo najteže, tvoja ramena na kojima sam provela sate plačući. Najbolje se sjećam tvojih ruku, koje bih prepoznala među tisućama i tisućama ruku. Bile su velike, šaka je bila čvrsta i žilava. Prsti dugi i tanki, često su prolazili kroz moju kosu. Toplina tvojih ruku nikada neće izblijedjeti u mom srcu. Sjećanje na njih boli me, ali ipak ga očekujem željno kad spuštam glavu na jastuk prije nego usnem. Stvorila sam svoj mali svijet mašte, iako mislim da bih kao četrnaestogodišnjakinja morala biti ozbiljna, usredotočena na školu, ja to ne mogu. U mojem tajnom svijetu ti si, majko, još tu, još čujem tvoj korak, još se okrećem u nadi da ću ugledati tvoje lice, još osjećam tvoj miris kad ulazim u naš dom. Znam da su to snovi, možda tlapnje, ali one će me pratiti čitavog života. Nedostaju mi naši zajednički trenutci: kupovine, koncerti, odlasci frizeru i sve ono što majke i kćeri rade zajedno. Nisam dobila to vrijeme da proživim s tobom. Najviše od svega nedostaje mi jedan iskreni prijatelj koji te nikad neće iznevjeriti, a to je jedino majka. Danas jedino što mogu jest otići na tvoj grob, zapaliti svijeću, donijeti cvijet koji si najviše voljela i pustiti suzu u znak ljubavi. 117

118 Leona Kordi, 8. razred Slatina Dodatna nagrada Jedino majka nikad ne štrajka Štrajk nije naša hrvatska riječ, nego engleska (strike) i u svom izvornom izgovornom obliku glasi strajk, a Wikipedija tumači kako se njome označava kraća ili dulja obustava, tj. prekid rada. Obično u štrajku sudjeluju radnici nezadovoljni uvjetima rada ili plaćom koju od svojih poslodavaca dobivaju za isti taj rad. I premda do sada još nisam sudjelovala ni u jednom štrajku jer mi je tek nepunih petnaest godina (a sigurna sam kako sam već imala osnovanih razloga!), imala sam priliku vidjeti masovne prosvjede i štrajkove na TV-u ili čitati o njima na internetskim portalima. Ipak, nisam baš previše razmišljala o motivima zbog kojih se ljudi ponekad upuštaju u takve protestne aktivnosti. No upravo me danas moja mama potaknula na razmišljanje o toj neobičnoj, a u našem svakodnevnom jeziku i govoru dosta često korištenoj riječi. Ovako je to bilo! Ustala sam jutros rano zbog obveza u školi povezanih s nultim satom, a na kuhinjskom stolu me već čekao doručak. Sendvič od svježega kruha i topao čaj s limunom! Nisam ni trepnula, a kamoli zahvalila mami za tu posebnu pogodnost jer mi se ona u tom trenutku činila razumljivom i potpuno očekivanom! Umjesto toga, tek sam pospanim i gotovo nečujnim glasom škrto izustila: Jutro! i sjela za postavljen stol. Nakon ukusnog jutarnjeg obroka, posjetila sam kupaonicu kako bih nabrzaka odradila jutarnju higijenu, pokupila potom u žurbi svoj školski ruksak i pojurila u automobil, čiji je motor već brujao u našem dvorištu. Mamu sam zatekla za upravljačem automobila, a suvozačko mjesto u našem žući (čitaj: žutom golfu) već je bilo ugodno zgrijano pa sam, udobno se zavalivši, zasjela u nj poput kakve razmažene carice. 118

119 Mama je vozila vodeći računa o prometnim propisima i o ono malo preostalog vremena koje me je dijelilo od preuranjenog početka jutarnje školske smjene. Unatoč prometnoj gužvi na cesti i smanjenoj vidljivosti zbog jutarnje magle koja se pojavi upravo onda kada najviše žurimo kako bi nam dodatno zakomplicirala život, stigle smo pred školu čak pet minuta prije početka nastave. Mama je nakon što sam izišla iz parkiranog automobila kratko zatrubila u znak pozdrava, a ja sam joj samo nehajno domahnula i ušla u školsku zgradu. Obje smo nakon toga u narednim satima bile posvećene svojim školskim obvezama ja kao učenica, a mama kao učiteljica u područnoj školi udaljenoj pet kilometara od matične škole u kojoj svakodnevno dijelim prostor i vrijeme (i još koješta) s ostalim osmašima i osmašicama u mom razredu. Nakon odrađene nastave u svojoj školi mama je strpljivo pričekala da i ja završim s nastavnim i izvannastavnim školskim aktivnostima, a kada su one napokon i na moju veliku sreću bile prošlo svršeno vrijeme, izišla sam na školsko parkiralište i zamislite! mama je već bila tu! Pozdravile smo se. Na maminom vidljivo umornom licu titrao je osmijeh. Zasigurno od zadovoljstva što je još jedan prilično naporan nastavni dan iza nas. Nisam u tom trenutku ni pomišljala kako je njezin smiješak posljedica sreće zbog našeg ponovnog susreta. Ja sam iznova zasjela na mjesto pored nje i odmah započela s već uvježbanim i dobro uhodanim kukanjem: Danas je opet bilo rešetanja! Onaj projekt, koji smo počeli još prije mjesec dana, još nije ocijenjen! Sutra u školu trebamo ponijeti dvadeset i pet kuna za kazališnu predstavu. Nemoj mi zaboraviti dati novac! I tako redom, nastavljala sam s dosadnim nabrajanjem uglavnom nimalo ugodnih školskih (ne)zgoda! A mama je samo strpljivo slušala i stigla se tek s vremena na vrijeme ubaciti pokojom kratkom rečenicom u moje nadugačko-naširoko izlaganje. Kod kuće mama je u par minuta stigla podgrijati i na stol postaviti ručak koji nam je baka priredila znajući kako ćemo doći kući 119

120 gladne i iscrpljene i kako će nam objema trebati okrjepa. Nakon ručka moja se neumorna mama bez riječi prihvatila pranja posuđa, a ja sam se malo opružila pred TV-om i zaronila u svijet medija i varljive virtualne stvarnosti. Završivši s pranjem posuđa, narednih sat i pol vremena u potpunosti se posvetila mojoj petogodišnjoj sestrici, koja je pak jedva dočekala da se mama vrati kući s posla kako bi i ona mogla uživati u njezinu društvu i dobiti svoj željno iščekivani peace of cake. I tek što sam trepnula, ne stigavši reći ni keks, već je došlo vrijeme za moj odlazak u glazbenu školu, koju polazim, uz maminu svekoliku pomoć i uslugu prijevoza, još od svoje šeste godine. Dobri matematičari (a i sama se rado svrstavam među one koji osjećaju sklonost i poštovanje prema tom kompliciranom, a istodobno jako zanimljivom znanstvenom području) brzo bi uspjeli izračunati koliko je to kilometara trebalo prijeći i koliko je sati, dana i mjeseci bilo potrebno utrošiti kako bih se ja razvijala i na umjetničkom, a ne samo na obrazovnom planu. Ali tu mojoj priči još nije kraj! Nakon mog povratka s nastave u glazbenoj školi mama i ja, bez iznimke, odlazimo k baki, njezinoj mami, koja bi nakon smrti svog supruga (i mog dragog djeda čija sam bila miljenica) živjela sama u, za njene potrebe, prevelikoj obiteljskoj kući. No mama je svojom nesebičnom odlukom omogućila da upravo ja, u tim za baku iznimno teškim trenutcima, podijelim s njom njezin stambeni prostor kako bi ona lakše podnijela iznenadnu samoću. Iz tog razloga mama me svakodnevno dovozi na spavanje k baki, a svako jutro dolazi po mene i odvozi me u moju desetak kilometara udaljenu školu. Tek po završetku današnjeg dana, nakon što sam se povukla u tišinu svoje sobe, nenadano poput muhe prozujala mi je glavom misao: Kako je moja mama uopće u stanju izdržati tolike silne svakodnevne napore, a ja ju k tomu nikada ne čujem da se žali? Naprotiv, gotovo uvijek joj vidim osmijeh na licu?! 120

121 Nakon što nisam uspjela iznaći primjeren odgovor na to pitanje, nametnulo mi se i sljedeće: Postoji li uopće mogućnost sindikalnog udruživanja majki koje bi njihove zahtjeve stavilo u prvi plan? I koliko bi masovan mogao biti jedan takav prosvjed, tj. štrajk? Tko su poslodavci koji bi trebali odgovoriti zahtjevima nezadovoljnih majki? I je li u ovom šašavom svijetu uopće itko ikada svjedočio takvom masovnom protestnom skupu u kojemu su sudjelovale isključivo majke s namjerom da za sebe izbore bolje i humanije uvjete i tako unaprijede odgovornu djelatnost koju obavljaju od postanka svijeta pa sve do današnjih dana? Bezbroj pitanja proletjelo mi je pospanom glavom. Tišina je osvojila prostor moje sobe u potpunosti. Prije no što sam sklopila oči i prepustila se slatkom snu pričinilo mi se kako čujem nježan i neuobičajeno tih, gotovo nečujan i mio glas moje mame kako mi na uho šapće jednoznačan odgovor na moja višeznačna pitanja: Upamti, Leona, jedino majka nikad ne štrajka! 121

122 Petra Vinković (7. r.), Majka Mentorica: Ivana Švragulja Osnovna škola Mate Lovraka, Petrinja 122

123 Nina Mladenić, 8. razred Mentorica: Mihovila Čeperić-Biljan Osnovna škola Vežica, Rijeka Hvala ti, mama! Osmog prosinca 2017., blagdan Bezgrešnog začeća. Na satu vjeronauka dobili smo neobavezni zadatak, za one koji žele, a i profesorica hrvatskoga jezika podsjetila me na jedan moj davni rad o majci... Evo, našla sam ga! Čitam ga ponovno... Mama je najvažnija osoba u mom životu, zapravo ona je i više od osobe! Imam osjećaj da je dio mene. Od mog rođenja do danas uvijek je uz mene. Kada sam uz nju, osjećam se sigurno i zaštićeno, a nadasve voljenom. Oduvijek smo bliske i uvijek joj sve kažem. Nikada me ne osuđuje i svim srcem joj vjerujem. Teško mi je kada se posvađamo. Pomislim tada na djecu koja nemaju majku jer ja ne mogu zamisliti život bez svoje drage mame. Ona me razumije, njezine ruke brišu mi suze kada sam tužna, ali me i grle kad god je potrebno. Razumije me i kada ništa ne govorim. Podržava me u svemu što volim i radim. Budući se bavim plesom, jedan od ljepših trenutaka mi je kada me poslije predstave dočeka s buketićem cvijeća i najvećimmmm zagrljajem na svijetu. Ponekad čak ispusti i suze radosnice! U očima joj vidim ponos, a moje je srce tada ispunjeno. Svaki dan ona naporno radi i trudi se uljepšati mi djetinjstvo. Ponekad mislim da pretjeruje oko nekih stvari, ali shvaćam da to radi kako bi me usrećila i uvela u život koji je preda mnom. Mogu li riječi,uopće, iskazati majčinstvo, odnosno našu, tj. moju zahvalnost? Mislim vrlo teško jer sve što napišem ili kažem čini mi se blijedo, nekako slabo i nedovoljno u usporedbi s veličinom majke i njezinom vrijednosti kao majke, domaćice, ali i zaposlene žene koja svakodnevno radi, trudi se na poslu i nastoji sve 123

124 svoje životne uloge ostvariti najbolje što može, i tako svakodnevno. Ona je oličenje današnje zaposlene žene i majke istovremeno i promatrajući ju, divim se njoj kao osobi. Koliko su me puta samo do sada dodirnule njene vrijedne ruke? Kolike li sigurnosti u njezinom zagrljaju! Koliko povjerenja u njezinim velikim očima! Svoju majku ne bih mijenjala ni za što na ovome svijetu jer je ona najbolja mama koju mogu poželjeti i već sada mogu potvrditi, a tek mi je 12 godina, istinitost Lincolnove izjave: Sve što jesam i sve što se nadam da ću biti, dugujem svojoj majci. Mama, hvala ti! Gledam svoj sastav, razmišljam Ništa se nije promijenilo u ove dvije godine, osim što sam nešto starija pa bolje razumijem svoju majku, njezinu brigu te potporu koju mi pruža i pokazuje svakodnevno. Svakim novim danom raste moja zahvalnost, stoga ti, nebeska majko, najiskrenije zahvaljujem! Hvala ti na milosti i sreći koju si mi podarila u mojoj majci! Čuvaj je! Blagoslovi nas I neka bude sve kao do sada! Znam da uz tebe i s tobom možemo sigurno nastaviti koračati životom Zdravo, Marijo, milosti puna 124

125 Petra Švogor (5. r.), Brižna majka Mentorica: Jadranka Kučar Osnovna škola Tužno, Radovan 125

126 Tara Šimunić, 8. razred Mentorica: Milana Međimorec Osnovna škola Rikard Katalinić Jeretov, Opatija Dodatna nagrada Majčino sve Poznajete li ženu koja vas može zalediti jednim pogledom i rastopiti drugim? Vjerujte mi, njezino oko sve vidi! Pravila su jasna, ispričnice se ne uvažavaju. Ni jedna je bolnica neće istjerati iz sobe njezina djeteta. Redovito će vas sramotiti poticanjem iz prvog reda o kojoj god se utakmici ili nastupu radilo. Njezina topla ruka čvrstim stiskom uvijek drži vašu. Ona kuha vaš najdraži ručak koliko god bila umorna i glača vašu najdražu majicu prije spavanja jer je baš sutra želite odjenuti. Ne bih bila u koži onom tko ikada pomisli učiniti nešto nažao njezinom djetetu. Moram vas upozoriti, ta žena moja je majka! Široki osmijeh i topli pogled za svakoga. Satima može razmatrati odjevne kombinacije ili boju laka na noktima. Njezino lice je uvijek uzdignuto, njezine oči gledaju ravno bez obzira čime ju život iznenadi. U svakoj krizi ona je moj oslonac, svaki problem ima rješenje i ona će ga naći. Postala je majka jako mlada i u šali kaže da je majka oduvijek, da joj to zato tako dobro ide. Baka kaže da je mirno prihvatila svoju novu ulogu i dok su svi njezini vršnjaci izlazili, ona je nastavila studirati poslijepodne. Koju će ispriku za svoj neuspjeh ona prihvatiti? Vjerujte, radije se nećete suočiti s njezinim pogledom. Njezine oči sve govore. Njihov topli sjaj na vašim je leđima, grije vas i miluje. Tješi i čuva. Ali kada iznevjerite njezina očekivanja, zakriju ih tamni oblaci i prijeti vam opasno nevrijeme. I nećete se lako spasiti. Ona je vladarica carstva u kojem živimo. Moj dom na prvi pogled otkriva sve o velikoj obitelji koja u njoj živi. Uvijek je glasan, šaren i zabavan. Otvoreni prozori pridružuju zelenilu zvonke glasove mojih ukućana. Rijetko ćete doživjeti tišinu u mome domu. Dok mama u kuhinji sprema ručak, a tata navija uz nogometnu utakmicu, moje sestre vode životno važnu raspravu dovikujući se svaka 126

127 iz svoje sobe. U hodniku neka cipela uvijek pobjegne iz reda. Knjiga napola pročitana uvijek je odložena na stolić u dnevnom boravku. Zaboravljena jakna čeka prebačena preko stolca u blagovaonici. Miriše na kolače s vanilijom i parfeme moje starije sestre sklone pretjerivanju. Možda ne zvuči glamurozno i sigurno nije kuća koju ćete naći u časopisu za to je prešarena i prebučna ali, vjerujte, meni je najdraža. Svi znamo da to sigurno nije zbog lijepo oličenih zidova ili pomno odabranog namještaja. To je zbog ureza na zidu koji označavaju naš rast svakog rođendana, to je zbog mrlje od čokolade koju još uvijek uspješno skrivamo od mame, iako znam da se ne bi jako ljutila. Previše smo joj dragocjene, kaže. I tada joj ulovimo neki sjetni pogled i svi znamo o čemu razmišlja. Naime, mi smo nesretnim okolnostima skoro izgubili našu malu sestru. Do toga dana, moram priznati, bila sam pomalo ljubomorna na pomisao da sve dijelim s još nekim, bila mi je sasvim dovoljna moja starija sestra. Njezin osmijeh vas otopi u sekundi i tada zaboravite koliko vas nervira što je uvijek u pravu. Ali kada se rodila naša sestrica, shvatila sam koliko možete tugovati zbog nekoga koga još niste upoznali. Mama i tata pokušali su biti hrabri zbog nas. Sestra i ja trudile smo se biti dobre zbog njih. Svakodnevica se činila istom, ali naša kuća postala je vrlo tiho i osamljeno mjesto. Sve se to promijenilo ulaskom naše sestrice u dom nakon dva mjeseca neizvjesnosti bolnice. Tako malo biće, tako je mnogo sreće donijelo. I vratili su se zvukovi smijeh, vika i njezin plač. A moj se život nastavio po starom. Osim što se mama više nikada nije jako ljutila na nas. Češće nas grli i ljubi, a mi se pravimo da nam to smeta. To je igra koju igramo obostrano. I smijemo se od srca, često. Sada dobro znamo koliko je teško živjeti u tišini. Voljela bih znati slikati. Jedan pogled na njezino lice rekao bi vam sve o mojoj majci. Voljela bih vam prenijeti njezin smijeh, njezinu snagu i hrabrost. Način da vas utješi i pruži vam ruku, navede vas na ono što ste i sami željeli, ali niste imali hrabrosti. Život s njom je kao vožnja vrtuljkom, često vam se zavrti u glavi od svih stvari koje radi u isto vrijeme. Ali zato njezin topao stisak na vašem dlanu i pogled u daljinu s vrha vrtuljka ono je zbog čega je ona neprocjenjiva. 127

128 Valentina Posavec (21 god.), Gospino pristajanje Mentorica: Renata Vivek Božić Centar za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju Križevci 128

129 Melani Tomašinjak, 8. razred Mentorica: Jagoda Jurić Osnovna škola Janka Leskovara, Pregrada Majka Svaki sastavak o majci započinje: Moja je mama visoka, niska, ima plave oči a završava:...uvijek najbolja i najljepša. Tako svako dijete počinje opisivati svoju mamu. Upravo sam i ja kao mala tako pisala sastavke o svojoj mami. Kako dijete raste, tako raste i želja da se o svojoj mami napiše nešto veće, ljepše i posebnije od ostalih. Primjećujem da se od sveg truda i želja na papiru uvijek nađu iste riječi. Koliko se puta javlja pitanje: Tko te voli najviše? Odgovor je uvijek bio isti: Mama. Sigurna sam da je kod svih odgovor isti. Koliko sam puta sama izgovorila te riječi? Nisam ih shvaćala tako kako ih danas shvaćam. Znala sam pitati: A zašto? Posebno kad sam bila mala i u onoj fazi s tisuću zašto. Stalno je odgovor bio isti: A zato! Jer samo mama zna voljeti na način koji ćeš znati kad budeš i ti bila mama! Ja svoju mamu jako volim. Mislim da je volim najviše, da više od toga ne mogu voljeti. Kad ja svojoj mami kažem da ju volim, ona mi odgovara: I ja tebe, ali ja tebe više! Tada joj je lice nasmijano, a pogled poseban, nekako drugačiji. Mama je jedno posebno biće. Prva i najveća mama bila je svima nama zajednička. To je Blažena Djevica Marija. Kad ju je Bog odabrao da bude majka njegova sina, sigurno je znao da će ga ona moći voljeti onako posebno, kako nitko drugi ne zna i ne može voljeti. Mislim da od te ljubavi naše mame znaju voljeti svoju djecu. Posebna je veza mame i njezina djeteta. Zašto? Kako? Zato što od trenutka začeća novi život počinje pod srcem žene koja će po rođenju njezina djeteta postati mama. Od tog će trena znati da još nikad nije bila nježnija. Od tog trenutka zna da još dosad nije 129

130 tako voljela kako sad voli svoje dijete, da nijedna briga nije toliko bitna koliko ona briga za njezino malo biće. Znala mi je mama reći da prije mene nije ni znala koliko se može bojati i kakve strahove može doživjeti. Na primjer, kad mi se javila prva temperatura, kad sam plakala bez razloga, a ona se bojala što mi je. Kad sam pala prije prvog koraka i lupila glavom o pod, opet je sva u strahu gledala što mi je. Koliko je samo imala neprospavanih noći, a ona se zbog toga ne ljuti. Dapače, ona sa smiješkom to prepričava. Moja mama je i mojoj braći. Imam čak tri brata. Koliko je znamo ljutiti i briga joj zadavati, a ona i dalje sve oprašta i voli isto kao prije. Smatram da moju mamu nije briga koliko joj mi briga i bdijenja noću zadavali. Njoj je samo važno da smo mi živi i zdravi te da smo sretni, da se u njezinoj blizini osjećamo bezbrižni, voljeni i sigurni. Kad je vidim i znam da je tužna te da je nešto boli, želim joj pomoći, biti joj utjeha i rame za plakanje. Mama se trudi biti jaka te se pokušava ne slomiti pred nama jer ne želi da se mi brinemo za nju. Sigurno ima svoje brige i probleme koje ne želi dijeliti s nama jer, kako kaže, imat ćemo ih dosta kad odrastemo. Mamina ljubav je neprocjenjiv dar svakom njezinom djetetu. Ona se ne može poništiti, može se samo poštovati i voljeti mamu kao što ona voli mene i moju braću. Mamina je ljubav najveća tako da, koliko god ja ili bilo tko drugi voli mamu, neće je moći voljeti toliko koliko ona nas. Ima mnogo dobrih stvari koje je za mene činila i želim joj zahvaliti, ali što god učinila, nije dovoljno dobro da joj zahvalim. Moj najbolji način da joj zahvalim za barem dio toga što je učinila za mene jest taj da se trudim ispuniti njezina očekivanja. Njezine su molbe da njezina djeca budu zdrava, da odrastu u poštene, radišne ljude vjerne Bogu i obitelji. Spoznaja o njezinim molitvama motivira nas da se čim prije osamostalimo jer će nam tada u ovo doba adolescencije biti nekako lakše prihvatiti odgovornosti i prepreke koje pred nas život stavlja. Nećemo se tako lako predati jer ćemo tada, zahvaljujući našoj majci, biti jaki i odvažni ljudi koji znaju riješiti svoje probleme kakvi god oni bili. Snaći ćemo se na 130

131 način na koji nas je majka tijekom djetinjstva naučila. Majka je oduvijek bila posebno biće koje je znalo naše probleme, samo je trebala naše priznanje da ih zaista imamo. Vjerujem da će se svatko do nas kad odraste barem jednom zapitati: Čije srce najljepši ritam tuče? Čija nas to ljubav k sebi vuče? Čiji je to pogled u kojem sebe gledaš, tren koji nikome ne daš? Samo majka je odgovor na ta pitanja oduvijek znala, a i bilo koga na ulici da ta pitanja pitamo, odgovor će uvijek biti isti: Majka! 131

132

133 Ona je sve (IGROKAZI)

134 Valentina Posavec (21 god.), Marija, naša majka Mentorica: Renata Vivek Božić Centar za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju Križevci 134

135 Iva Krešić, 4. razred Mentorica: Dinka Mock Osnovna škola Retkovec, Zagreb Treća nagrada Najljepša mama Jednog lijepog svibanjskog dana bračni par šetao je nasipom, okružen proljetnim zelenilom. Ususret im je dolazila malena djevojčica, tužna i uplašena. DJEVOJČICA: Jeste li vidjeli moju mamu? BRAČNI PAR: A kako izgleda tvoja mama? DJEVOJČICA: Lijepa je, najljepša od sviju! Bračni je par odlučio pomoći djevojčici, pa su rekli da će skupa potražiti njezinu mamu. Promatrali su prolaznike i ugledali jednu lijepu ženu. BRAČNI PAR: Je li ono tvoja mama? DJEVOJČICA: Nije! Moja mama je puno ljepša! Krenuli su dalje. Žena je djevojčicu čvrsto držala za ruku. Svaki put kad bi ugledali žensku priliku, djevojčica bi čvršće stegnula ženinu ruku u nadi da je to njezina mama. Prema njima je dolazila još jedna predivna mlada žena, duge kose, u divnoj cvjetnoj haljini. BRAČNI PAR: Je li ova žena tvoja mama? Djevojčica je tužno odmahnula glavom i počela plakati. DJEVOJČICA: Moja mama je lijepa Ona je puno ljepša od ove tete. Počela su se paliti prva svjetla. Bračni par se pogledao. 135

136 Viktor Hotko Dojčić (1. r.), Moja mama Mentorica: Jasna Stiperski Osnovna škola Pavao Belas, Brdovec 136

137 BRAČNI PAR: Što još možemo učiniti, gdje još možemo potražiti majku ove djevojčice? Zatim su ugledali kako prema njima dolazi sirota žena razbarušene kose i poderane haljine, zabrinutog lica. BRAČNI PAR: Jadna beskućnica! DJEVOJČICA: Ovo je moja mama! Evo je! Djevojčica je potrčala prema sirotici, koja je kleknula i raširila ruke u koje je djevojčica veselo uletjela, kao ptić u gnijezdo. Kada su se izgrlile i izljubile, majka ju je podigla na ruke i počele su tiho šaputati, u sve većoj sreći. Bračni par se zagrlio nijemo promatrajući dirljiv prizor, a ženi su potekle suze niz obraze. 137

138 Ida Palenik, 5. razred Mentorica: Dinka Mudri I. osnovna škola Vrbovec Dodatna nagrada Lica: Simona majka Kad dobiješ jedan (Simona ulazi u kuću plačući. Dobila je jedan. Razmišljala je o tome što ju sada čeka: kazna ili vikanje? No, dobro, što je, tu je. Smirila se i ušla u hodnik, a nakon što se izula i odložila torbu i jaknu, ušla je u kuhinju.) SIMONA: Bok, mama! Jako fino miriše, što kuhaš? (Kreće prema majci koja stoji uz pećnicu.) MAJKA (okrene se prema Simoni): Tvoje najdraže, bit će salata od prokulica i brokule. SIMONA: Ih, jako fino. (Okrene se i krene van iz kuhinje, ali se pritom strese od užasa.) MAJKA: Simona! SIMONA (zastane i okrene se prema majci): Daaa, mamice najdraža? MAJKA (okrenuta prema Simoni): Jeste li dobili ocjene iz prirode? SIMONA: Avaj, možda... (Gleda u pod, zatim po prostoriji.) MAJKA (strožim glasom): Simona?!?! 138

139 SIMONA: Dobro, jesmo. MAJKA: I? SIMONA: I? MAJKA: Koliko si dobila? SIMONA: Ocjena je odlična! MAJKA (veselo upita): Znači pet? SIMONA: U Njemačkoj. MAJKA (zbunjeno): Kakve veze sad ima Njemačka? SIMONA: Kažu da je ocjena jedan u Njemačkoj najbolja ocjena. MAJKA (ozbiljno): Dobila si jedan?!? SIMONA (gleda u pod i tiho govori): Avaj, da. Ma ništa strašno. MAJKA: Iz prirode si dobila jedan. Zar to nije lagan predmet? SIMONA: Svaki je predmet težak na svoj način. MAJKA: Dobro, mišek, to su tvoje ocjene. Ja te i dalje volim beskrajno. (Prilazi Simoni i zagrli ju.) SIMONA (čudi se): Zar me nećeš nekako kazniti? MAJKA (odmiče se od Simone govoreći joj): Već si kažnjena tom jedinicom. Uostalom, znam da baš ne voliš prokulice i brokulu pa će ti to biti dodatna kazna. SIMONA (sretna što je sve prošlo ipak u redu): U redu, mama. Nadam se da ćemo ispravak te jedinice proslaviti hranom koju ipak malo više volim. MAJKA (smije se): Dogovoreno! (Simona zagrli majku.) 139

140 Suzana Kunović, 6. razred Mentor: Mario Šimudvarac Osnovna škola Belec Druga nagrada Sretan broj male Ive Osobe: pripovjedač, Iva, Tea, Ema, Ana, Sneki 1. prizor PRIPOVJEDAČ (obraća se publici): Kako određujemo svoj sretni broj? Jeste li se ikad zapitali što zapravo znači imati sretan broj? Sretan broj može imati više značenja. Počujte koja su to značenja, draga djeco! (Na školskom dvorištu. Čuje se tiha ptičja pjesma u rano proljeće.) TEA: Bok, Iva! Kako si? Što nije u redu? (Približi se Ivi.) IVA (snuždeno): Pa, nisam baš dobro kao što vidiš. TEA (pomalo uplašeno): Zašto, Iva? Što ti se dogodilo? IVA (tužno): Svi imaju svoj sretni broj. Kad pomislim da ga imam i ja, zapravo shvatim da je taj broj nesretan. Ili imam sretni broj kada mi ne treba, a kada ga trebam... Paffff! Nema ga prizor PRIPOVJEDAČ: Paffff! Nemojte misliti da ovdje završava naša priča o sretnom broju, draga djeco! Ona još nije ni počela! Slušajte pažljivo... (Tea prođe pokraj djevojke Ane i dječaka Snekija i ode. Anu i Snekija počne zanimati razgovor o sretnom broju. Do Ive na školskom dvorištu dotrči plavokosa djevojčica Ema. Polako se spušta večer i sunce zalazi. Ana i Sneki stoje sa strane te slušaju Ivin i Emin razgovor.) 140

141 EMA (veselo): Danas smo u školi crtali na papirićima sretne brojeve za uskrsno darivanje. Zatim smo ubacivali te sretne brojeve u crni šešir. Sutra ćemo ih izvlačiti. Jedva čekam da netko izvuče moj sretni broj za uskrsno darivanje. IVA (uzdahne): Ah, opet sretni broj! EMA (zabrinuto): Tea, što nije u redu? Reci... IVA: Sve je dobro. (Znatiželjno.) Koji je tvoj sretni broj? EMA: Moj je sretni broj dvanaest. Sutra će sigurno biti izvučen. (Ana i Sneki krenu prema djevojčicama.) PRIPOVJEDAČ: Vidite, djeco! Sretni se broj može naći u čarobnom šeširu za uskrsno darivanje. Sretni broj može se izvući. 3. prizor PRIPOVJEDAČ: Mir, djeco! Vidite tamo... (Pokaže prstom Anu i Snekija.) Tiho, stižu Ana i Sneki... Paffff! EMA: Da, sigurno će biti izvučen moj sretni broj... ANA (ozbiljno): Čujem da razgovarate o sretnom broju. Sutra je ispitivanje zamjenica. Nadam se da učitelj hrvatskog neće u imeniku otvoriti moj sretni broj za ispitivanje, broj sedam. PRIPOVJEDAČ (tiho, u kutu): Sretni broj može se otvoriti... SNEKI: Da, ali osim toga sutra je poslije škole i natjecanje u brzom trčanju. Moj je sretni broj tri. S ponosom ću nositi majicu na kojoj piše broj tri. PRIPOVJEDAČ (tiho, u kutu): Sretni broj može se odjenuti... IVA (ljuto): Sada je dosta! Ja za razliku od vas nemam svoj sretni broj i nikada ga neću imati. Idem doma. Majka me čeka na večeru. Dosta mi je sretnih brojeva... EMA i ANA (zajedno): Ali, Iva! Stani... Iva

142 PRIPOVJEDAČ: Djeco, sretni broj može se izvući kao kod Eme, može se otvoriti kao kod Ane, a može se i odjenuti kao kod Snekija. No, što je s Ivom? Koji je njezin sretni broj? Saznat ćete uskoro... (Sunce je zašlo i spustila se noć.) 4. prizor (Večer. U Ivinoj kući nakon njezina povratka iz škole.) IVA (sjedi za stolom i čeka večeru): Zaista nemam nikad sreće... (Uzdahne.) IVINA MAJKA (donosi toplu krišku pite od jabuka na tanjuru): Izvoli, Iva! Kriška pite od jabuka... Znam da tu pitu najviše voliš... Sigurno si imala težak dan u školi. IVA (jede): Njam, njam! Ipak imam svoj sretni broj. To je broj jedan. Jedna kriška pite od jabuka dovoljna je da mi popravi dan. PRIPOVJEDAČ (tiho, u kutu): Sretni broj može se i pojesti, draga djeco! IVA: Moj sretni broj može se i voljeti. Imam samo jednu majku koja mi priprema ukusnu pitu od jabuka i koja me uvijek voli. PRIPOVJEDAČ: Da, da... Sretni broj može se i voljeti. Bez obzira na to što nam taj broj nije drag u školi, to je naš sretni broj kod kuće. Doma se nalazi naša jedina majka koju neizmjerno volimo. To je sretni broj male Ive. 142

143 Martin Del Vechio (1. r.), Moja majka mi čita Mentorica: s. Karolina Mićanović Osnovna škola Dobriša Cesarić, Požega 143

144 Sara Miler, 8. razred Mentorica: Maja Šimić Osnovna škola Đuro Pilar, Slavonski Brod Dodatna nagrada Ona je život Likovi: majka, sin, sestra, pripovjedač PRIPOVJEDAČ: Josip je šesnaestogodišnji dječak koji živi s mamom i sestrom. Josip ne provodi puno vremena sa svojom obitelji, naprotiv, izbjegava je. U ostatku priče saznajte što se dogodilo s Josipovom obitelji. (Josip dolazi kući pijan.) MAJKA: Sine, dobro je da si došao kući! Zabrinula sam se. Jesi li ti to opet pijan? JOSIP: Da, pojeo sam sladoled jučer. MAJKA: Zar se uvijek moraš napiti? No, hajde u krevet. Sutra imaš školu. JOSIP: Ne nosim pelene, mama! Što pričaš ti? Daj ušuti, jesi dosadna. (Odlazi u krevet.) (Ujutro se Josip dogega u kuhinju.) MAJKA: Dobro da si se sam probudio, inače bih te morala ja buditi. Za sat vremena moraš ići u školu. JOSIP: Ma kakva škola, daj pusti me da živim. Kog briga za školu! MAJKA: Sine, moraš ići u školu. Osim ako ne želiš raditi težak i mukotrpan posao. Ja ti govorim ovo za tvoje dobro. JOSIP: Bla, bla, bla. Odselit ću se u Njemačku, bar tamo uvijek ima posla. I neću ići u školu, boli me glava. 144

145 MAJKA: Što se s tobom događa? Odjednom ne želiš u školu, boli te briga i, uostalom, imaš već deset jedinica. JOSIP: Ovo je moj život, ne tvoj i zato me ostavi na miru više! (Odlazi u sobu i nastavlja spavati.) MAJKA (plačući): Zašto se moj sin ovako odnosi prema meni? Što li sam učinila da zaslužim takvo ponašanje? (Sestra ulazi u kuću i ugleda majku uplakanu.) SESTRA: Hej, mama, što je bilo? Zašto plačeš? MAJKA: Ništa, sjetila sam se starih trenutaka, pa je koja suza pala. SESTRA: Dobro je. Mislila sam da se nešto dogodilo. MAJKA: Nije, nije. SESTRA: Bila sam u kupovini. Donijela sam ti nekih namirnica. MAJKA: Hvala ti, kćeri draga. SESTRA: Gdje je Josip? Je li otišao u školu? MAJKA: Nije. Spava u sobi, sinoć se opet napio. SESTRA: Zar opet? Mama, trebaš mu zabraniti izlaske, inače će mu to preći u lošu naviku. MAJKA: A kako kad me ne sluša? SESTRA: Pokušat ću ja razgovarati s njim. (Odlazi u Josipovu sobu.) SESTRA: Josipe, spavaš li? JOSIP: Ne, što hoćeš? SESTRA: Zašto si drzak? Samo hoću razgovarati s tobom. JOSIP: No, hajde. Reci više. SESTRA: Što se opet dogodilo s tobom i tvojim ponašanjem? Opet si drzak prema svima oko sebe koji ti žele dobro. JOSIP (vičući): Hoćeš mi i ti sada pametovati kao i mama? Ja ću se ponašati kako ja hoću. 145

146 SESTRA: Josipe, sada ti govorim u najboljoj namjeri. Nemoj se tako ponašati, pogotovo ne prema majci. Ona te je nosila u trbuhu devet mjeseci, ona te je rodila, hranila, pazila i odgajala. Zar ćeš joj stvarno ovako vraćati? Pa, mislim da to nije ni najmanje zaslužila. JOSIP: Pa ni SESTRA: Nemoj govoriti više! Ne zanimaju me tvoje izlike. Stvarno ne znam na kog si tako bahat i drzak, umjesto da pomogneš mami i budeš joj potpora, još joj i otežavaš. (Sestra odlazi iz sobe i zalupi vratima.) SESTRA: Stvarno ne znam što mu je, mislim, i ja sam bila u pubertetu, i nekad su mi hormoni ludovati, ali nikad se nisam ovako istresala ni na koga. Ne brini, majko, proći će to njega! MAJKA: Nije to samo pubertet. Ne znam stvarno u čemu sam pogriješila, ali stalno se zapitkujem i razmišljam. Ne želim da mi sin bude takav i prema ostalima. SESTRA: Nisi ti ni u čem pogriješila, majčice moja, pa i mene si odgajala u istoj kući, istim načinom kao i njega. Nemoj mi se samo živcirati toliko zbog toga, sve će se to srediti kad-tad. Samo dok on shvati kakav je bio. Ništa, idem ja sada u Zagreb. Neće me biti tjedan dana i moraš se dobro brinuti o Josipu i zapamti, ne daj mu da se onako ponaša. Pusa, volim te. MAJKA: Neću, neću. Sretan put, i ja tebe. (Sestra odlazi u Zagreb na fakultet.) PRIPOVJEDAČ: Prošlo je nekoliko dana, a Josipovo ponašanje nije se mijenjalo. (Josip dolazi iz škole.) JOSIP: Bok, mama! Šta ima za jelo? MAJKA: Ima variva, uzmi si, na štednjaku je. JOSIP: Zar moram sve sam? Pa tek sam došao iz škole i umoran sam. Daj mi ti pripremi. 146

147 MAJKA: A misliš da meni nije teško? Nemam ja kao ti šesnaest godina, uostalom, zar ne misliš da si dovoljno star da si možeš sam uzeti jelo? JOSIP: Opet ti. Daj samo zašuti i daj mi jesti da mogu ići s prijateljem van. I da, je l imaš koju kunu? MAJKA: Dragi Bože, što li sam zgriješila? Mogu ti dati samo deset kuna, ostalo mi mora ostati za režije. JOSIP: Samo deset? Kakva si ti to majka? Ivan, Matej i Lovro uvijek nose po sto kuna, a ja samo deset. MAJKA: Znaš da bih ti dala da imam više, ali nemam trenutno. Žao mi je. (Josip ljutit ustaje od stola i odlazi van.) MAJKA (sa suzama u očima): Obećala sam da neću plakati. Obećala sam da neću plakati. (Uzima ključeve od automobila i odlazi u trgovinu.) MAJKA (vozeći se plače): Zašto, sine? Zašto? MAJKA (ne videći automobil): Aaaaaaa! PRIPOVJEDAČ: Sljedeći zvuk koji se čuo bio je zvuk sirene hitne pomoći i zvuk sestre kako plače preko telefona jer joj je policija javila da je majka imala prometnu nesreću i da je završila u bolnici te da je u rizičnom stanju. Sestra je odmah nazvala Josipa i rekla mu što je bilo, a on je odjurio ravno u bolnicu. (U bolnici.) JOSIP: Gdje mi je majka?! Gdje je?! DOKTOR: Nažalost, trenutno ju ne možete posjetiti, u komi je. Javit ćemo vam stanje kroz neko vrijeme. (Sljedeće jutro.) PRIPOVJEDAČ: Josipa je iz sna probudio zvuk pištavih aparata i buka doktora. JOSIP: Što se događa? Može li mi netko reći? 147

148 DOKTOR: Ovim putem vam izražavam svoju iskrenu sućut. Vaša majka, nažalost, nije preživjela. Nakratko se probudila iz kome, promrmljala nešto i srce joj je samo stalo. *** PRIPOVJEDAČ: Ove riječi promijenile su Josipu život zauvijek. Tek tada je shvatio koliko je, zapravo, volio svoju majku i kako se ponašao prema njoj. Srce ga je jako boljelo i psihički se razbolio. Josip više nikada nije imao normalan i sretan život. *** Cijenite svoje roditelje najviše na svijetu i ne budite nezahvalni prema njima. Iako vam možda majka može dati samo deset kuna, umjesto stotinu, ne zaboravite da su tih deset kuna možda jedini novac koji ona ima i da će ona možda ostati gladna, a vama će dati. Većina djece ne vidi koliko se njihovi roditelji žrtvuju za njih, u svemu. Naime, roditelji vam ne mogu dati uvijek sve najbolje, ali sve od sebe itekako mogu i hoće. Pogotovo majka. Ne kaže se bez veze da je majka najvažnije biće u djetetovom životu. Ona ga rađa, hrani, pazi, liječi, kupuje mu potrebne stvari, odgaja ga i jednostavno priprema dijete za život. Kao što rekoh, većina djece to ne gleda tim očima. Primjerice, dijete dobije manje vrijedan poklon nego njegovi prijatelji i odmah je tužno i nesretno, a zapravo nema pojma da se iza tog poklončića krije majčin ili očev mukotrpan rad. Ni najmanji poklončić ne dobije se besplatno, za svaki poklončić, za svaku koricu kruha, za svaki komad odjeće koji nosimo za sve su zaslužne upravo ruke naših roditelja koji su se trudili da bismo, recimo, mogli prošetati po školi u novoj majici ili jesti zdravu i ukusnu hranu. Zato cijenite sve što dobijete od roditelja dok nije prekasno! Josip je učinio veliku grešku, nemojte i vi! 148

149 Sara Užanicki (6. r.), Majka i ja Mentorica: Silvija Vukašinović Osnovna škola Višnjevac 149