SADRŽAJ. br. 5/2021 IDENTITET 5/

Транскрипт

1

2 IDENTITET 5/2021 SADRŽAJ Apel za podršku i pomoć 5 Intervju Intervju sa princezom Marijom Gabrijelom od Savoje 6 Crna Gora Anastazija Miranović: 70 godina Umjetničkog muzeja Crne Gore 11 Urugvaj Nikolas Klisić: Čežnja za postojbinom Crnogoraca iz Urugvaja 20 Argentina Silvana Ines Marković: Savremeni crnogorski filmovi u Argentini 24 Dragana Otašević: Pośeta Ognjenoj Zemlji 26 USA Mark L. Grinberg: Otvoreno pismo ministarki prosvjete, nauke, kulture i sporta Crne Gore 32 Norveška Božidar Gardašević: Pogled iz Norveške 34 Italija Dragan Vrbničanin: Perast i tajna ratne zastave Mletačke Republike 37 Rumunija Longin Peruca Munćan: Crnogorsko rumunska prožimanja 42 Kosovo Julka Pejović: Umjetnost ruši barijere, spaja ljude 55 Srbija Nenad Stevović: Crnogorci u Srbiji uoči popisa stanovništva 61 Srbija Jana Krivokapić: Likovna kolonija " Lovćenački koloriti" 68 Hrvatska Milorad Nikčević: Crnogorstvo, moralno načelo Crnogoraca 70 Crna Gora Rijalda A. Ramusović: Kultura je najbolji zaštitnik identiteta 72 Mirsada Bibić Šabotić: Čojstvo crnogorskog oficira iz Rožaja 80 Crnogorska kužina Planinska kuhinja 84 Crnogorska emigrantska poezija Nikola I Petrović Njegoš 86 br. 5/

3 APEL ZA PODRŠKU I POMOĆ IDENTITET časopis za kulturu, nauku, politiku, istorijska i društvena pitanja crnogorske dijaspore Izdavač: Crnogorski identitet, Cetinje Uređuje redakcijski kolegijum Glavni i odgovorni urednik: Nenad Stevović Prelom: Pal Aniko Fotografije: Mijat & STEV design Prevod: Akademija Oxford Kontakt: cg.identitet@gmail.com Žiro račun: Hipotekarna banka, Podgorica Časopis izlazi kvartalno Štampa: Panonia-print, Bačka Topola Tiraž: 500 primjeraka Rješenjem Ministarstva kulture Crne Gore broj: /2 od časopis Identitet je upisan u registar medija pod rednim brojem 796. CIP - Каталогизација у публикацији Национална библиотека Црне Горе, Цетиње ISSN = Identitet COBISS.CG-ID Nikšićka NVO Izvor života iza sebe ima više od 100 humanitarnih akcija, preko 15 izgrađenih i preko 20 adaptiranih stambenih jedinica za socialno ugrožene porodice. Za više od 15 osoba su prikupili neophodna sredstva za liječenje. Na čelu organizacije je crnogorska humanistkinja Konstantina Maraš, donatorka bubrega nepoznatom sugrađaninu. Dobitnica je velikog broja priznanja i nagrada među kojima i Medalje čovjekoljublja kojom je odlikovao predśednik Crne Gore Milo Đukanović. Među projektima ove humanitarne organizacije je i Narodna kuhinja u Nikšiću koja dnevno priprema 340 obroka. Zbog širenja kapaciteta, adaptacije i opremanja potrebna je pomoć. Pomognimo, jer naše malo je za nekoga veliko! Instrukcije za uplatu iz inostranstva: INTERMEDIARY (Field 54A or 56A) Swift code LJBASI2X (name) NLB DD, Ljubljana / Slovenia ACCOUNT WITH INST. (Field 57A) Beneficiary bank Swift code MNBAMEPG Name NLB banka AD Podgorica, Montenegro BENEFICIARY CUSTOMER (Field 059) IBAN CODE ME Izvor života NVO, Nikšić, Montenegro Račun za uplate u Crnoj Gori: NLB banka Kontakt: NVO Izvor života adresa: Kapino Polje b.b Nikšić, Crna Gora izvorzivota5@gmail.com tel/viber br. 5/2021 br. 5/

4 intervju intervju Intervju INTERVJU SA PRINCEZOM MARIJOM GABRIJELOM OD SAVOJE INTERVJU Autori intervjua: Nenad Stevović i Danijela Đurđević Princeza Marija Gabrijela od Savoje je kćerka posljednjeg kralja Italije Umberta II, unuka italijanske kraljice Jelene Savojske, to jest, crnogorske princeze Jelene Petrović Njegoš. Za časopis Identitet govori o svom djetinstvu, egzilu u Portugaliji, svojoj baki, Crnoj Gori... Princeza Marija Gabrijela od Savoje Princeza Marija Gabrijela i ministar kulture Aleksandar Bogdanović, Cetinje, Kažite nam nešto o prvim danima djetinstva, egzilu nakon rata, školovanju... Prije svega, dozvolite mi da izrazim moje zadovoljstvo i čast da mogu dati izjavu za Vaš časopis posvećen Crnogorcima u svijetu jer sam i ja jedna od njih, potomak čuvene Crnogorke, kraljice Italije Jelene od Savoje, koja je rođena kao princeza Jelena Petrović Njegoš. INTERVJU Kao što važi za sve nas, sjećanja iz ranog djetinjstva su jako izblijeđela ali se po malo sjećam mog krštenja u palati Kvirinale u Rimu kada sam imala već tri godine, jer je ceremonija odlagana zbog tadašnjeg ratnog stanja. Sjećam se zatim nekih kasnijih presudnih trenutaka u mom životu, poput odlaska za Švajcarsku nakon primirja, i povratka u Italiju povodom referenduma. Još se sjećam atmosfere napetosti u porodici i onih oko nas. Sjećam se i putovanja u Portugaliju godine na vojnom brodu koji je bio prepun bubašvaba i drugih insekata od kojih sam se plašila. Što se tiče mog obrazovanja, ono počinje kod selezijskih očeva u Portugaliji, zatim sam diplomirala u srednjoj privatnoj skoli u Madridu nakon koje sam pratila dva univerzitetska smjera u Ženevi i u Parizu, za prevodioca i za Istoriju umjetnosti pri fakultetu Ekol du Luvr. Portugalija je za nas bila zemlja saudade, termin koji izražava tugu i melanholiju budući da smo bili prinuđeni na prognanstvo. Ali ipak to je jedna prelijepa zemlja koju sam uvijek voljela, posebno njena mjesta pored mora. Rođena sam u Napulju, ali moje djetinjstvo je vezano za Portugaliju. Kakve je emocije prema postojbini svoje majke pokazivao Vaš otac posljedni italijanski kralj? Naš otac, kralj Umberto, nam je često pričao o Italiji ali i o zemlji gdje je rođena njegova majka, Crnoj Gori, hvaleći se uvijek na hrabrost i ponos njenih stanovnika. Njegova majka, kraljica Jelena, je bila neumorna u pružanju pomoći stanovnicima Mesine na Siciliji koje je zatekao strahoviti zemljotres godine. Veliku humanost je pokazala i poslije toga, tokom dva svjetska rata, neumorno je nastavila pomagati narodu. Pored toga bila je veoma spretna žena, čak je znala da brzo i uspješno rastavi i ponovo sastavi pušku -6- br. 5/2021 br. 5/

5 intervju intervju Kakva su sjećanja na kraljicu Jelenu, da li ste imali priliku da sa njom provodite vrijeme, da li Vam je pričala o Crnoj Gori? Veoma dobro se sjećam moje bake kraljice Jelene, živjela sam kod nje i kralja Viktorija Emanuela tokom oporavka od zarazne bolesti od koje sam se razboljela u Švajcarskoj. Puno sam ih voljela i oni su me razmazili tokom tog perioda, posebno baka, kraljica Jelena, stalno mi je nešto poklanjala i pričala mi fantastične priče o Crnoj Gori. Kakva su Vaša sjećanja na crnogorske princeze Kseniju u Anu, sestre kraljice Jelene? Ne sjećam se, na žalost moje tetke, princeze Ksenije, ali zato pamtim odlično Tant Ancia, princezu Anu Petrović Njegoš koja je kasnije postala princeza od Betemberga i Ujedinjenog Kraljevstva udajući se za princa Franca Jozefa. Tant Anća, kako su je od milja zvali, preminula je godine u 98 godini života u gradu Montreux u Švajcarskoj, bila je izuzetno lijepa žena, puna života i energije, na neki način originalna, veoma zabavna. Posmrtni ostaci Vaših slavnih predaka, kralja Viktora i kraljice Jelene, su prije tri godine prenijeti u Italiji, kažite nam nešto o tome. To je priča koja je započeta godine koja je, hvala Bogu i predsjedniku Republike Italije Serđu Matareli, zaključena uspješno decembra godine. Dobili smo odobrenje od svih evropskih država da se zemni ostaci bivših vladara vrate u Italiju. Crna Gora je Kapela svetog Bernarda u bazilici Vicoforte ranije, godine, prenijela zemne ostatke svojih vladara kralja Nikole i kraljice Milene. Italija je još bila izuzetak, i štoviše, moj đed je bio sahranjen u Aleksandriji u Egiptu, mjestu gdje su postojali rizici zbog političkih i društvenih turbulencija naroda islamske vjeroispovijesti. Moj đed i baba sada vječno počivaju u kapeli svetog Bernarda, u svetoj bazilici u Vicoforte u provinciji Cunea, u sjevernoj Italiji. Bazilika Vicoforte, koja ima najveću eliptičnu kupolu na svijetu, prekrivenu freskama, površine oko 6000 kvadratnih metara, danas je Mauzolej Savojske Vojvode, jer je u njemu sahranjen Carlo Emanuele I, koji je bio promoter i pokrovitelj izgradnje svetilišta do godine. Vicoforte je prikladnije mjesto za vječni počinak od crkve Svete Katerine u Egiptu i od grobnice doktora koji je liječio kraljicu Jelenu u Monpeljeu. Nakon beatifikacije, do koje faze je stigla kanonizacija kraljice Jelene? Procesi kanonizacije su relativno dugi i za sada nije poznato stanje postupka u Vatikanu. Sigurno je da kraljica Jelena ima velike zasluge da bude proglašena sveticom. Godine dodijeljena joj je Zlatna ruža hrišćanstva, papinsko priznanje za istaknute ličnosti koje je ustanovio Papa Leone (Lav) IX daleke godine. Zlatna ruža je blagoslovljena uvijek pred Uskrs od vatikanskog pontifika koju je po tradiciji dostavljao rimski princ ličnostima i svetištima koje je određivao Papa. U početku su je dobijali kraljevi i uglednici, kao što je Don Đovani od Austrije poslije pobjede na Lepantu, nakon toga, skoro ekskluzivno Kraljice i druge slavne Dame koje su se isticale u odbrani Crkve ili slabijeg naroda. Zlatna ruža hrišćanstva je znak Pape za nečije zaista posebno isticanje. Među vladarima koji su dobili to veoma važno priznanje su: Fridrih od Saksonije, Ludvik III Gonzaga, don Đovani od Austrije. Od godine Zlatnu ružu hrišćanstva su dobivali isključivo suvereni vladari: Izabela od Brazila, Viktorija Evgenija od Španije, Elizabeta od Bavarske i, na kraju, kraljica Jelena od Savoje. Godine dodijeljena je mojoj rođaci sa majčine strane, velikoj vojvotkinji Karloti od Luksemburga. Jelena od Crne Gore, kraljica Italije, prema kojoj mnogi Italijani i dalje imaju duboko poštovanje, nije nikada napravila kompromis sa politikom. U Mesini, na Siciliji joj je podignut spomenik u čast njenoj nesebičnoj pomoći tom gradu poslije zemljotresa godine. Za vrijeme velikog rata, jedinstveni je slučaj u Evropi, kraljevsku palatu Kvirinala je pretvorila u bolnicu. To su samo neki od razloga za opravdanu nadu da će doći vrijeme da se proglasi blaženom, sveticom. Članica ste uticajnog Kluba Lidera (Club des Leaders) iz Ženeve, kažite nam nešto o njegovim aktivnostima. Klub Lidera ( com) postoji u Ženevi, Gstadu, Minhenu, Londonu, Luksemburgu, Parizu i u Cirihu. Više od 500 članova čine ličnosti koje zauzimaju važan položaj u ekonomiji, politici, kulturi, umjetnosti ili filantropiji. Svakog mjeseca poznati govornici trude se kako bi se sastali sa članovima kluba na ručkovima, gastronomskim gala večerama, izložbama i kulturno-umjetničkim predstavama. Organizacija vikenda i putovanja omogućava članovima kluba da se sastanu sa stranim kolegama, kao što je to bilo na nezaboravnoj privatnoj turneji u Beogradu i u Crnoj Gori godine. Na žalost vanredna zdravstvena situacija koju trenutno doživljavamo ne omogućava potpuni oporavak aktivnosti kluba, a kako znam čim bude -8- br. 5/2021 br. 5/

6 intervju crna gora Princeza u Fondaciji Umberto II i Maria Josè di Savoia ANASTAZIJA MIRANOVIĆ 70 GODINA UMJETNIČKOG MUZEJA CRNE GORE Dr Anastazija Miranović (1967), istoričarka umjetnosti, likovna kritičarka, menadžerka u kulturi i turizmu, modna dizajnerka. Aktivni je sudionik kulturno-umjetničkog i modnog života Crne Gore. Selektor je i članica brojnih žirija iz domena likovnih umjetnosti. Uspješno se bavi modnim dizajnom, a inspirativno uporište joj je crnogorska tradicija, istorija i istorija umjetnosti. Bila je direktorica Uprave za zaštitu kulturnih dobara pri Ministarstvu kulture Crne Gore. Aktuelna je direktorica Narodnog muzeja Crne Gore. moguće u planu je posjeta Torinu i putovanje u Bavarsku, oba mjesta su povezana sa mojom porodicom. Na čelu ste Fondacije Umberto II i Maria José di Savoia, kažite nam nešto o njoj. Fondaciju Umberto II i Maria Josè di Savoia ( sam lično osnovala godine sa izričitom svrhom, da sačuvam zbirke knjiga, minijatura, crteža, fotografija, umjetničkih slika, grafika i štampe iz istorije kraljevske kuće Savoje, koje je sakupljao moj otac, kralj Umberto II. Fondacija ima za cilj da valorizuje i sačuva uspomene posljednjeg italijanskog kralja, sina Jelene od Crne Gore, kako bi ostvarili projekat koji je njemu oduvjek bio želja. Fondacija ima namjeru da kolekciju dodatno obogati i integrira, jer ona je u stvari jezgro istraživačkog centra o Savojskoj dinastiji, italijanskoj vladarskoj dinastiji. Fondacija stoji na raspolaganju istraživačima, muzejima, svima onim koji su zainteresovani za istoriju kraljevske Savojske Kuće, koja je sama povezana sa istorijom Evrope. Na kraju, da li imate neku poruku za crnogorske iseljenike širom svijeta? Crnogorcima u svijetu bih iznad svega poželjela da što prije prođe ova pandemijska kriza kako bi mogli u sigurnosti da zagrle najbliže rođake i prijatelje i da nastave da čuvaju svoju tradiciju zahvaljujući kojoj, iako veoma mala zemlja, Crna Gora je bila centar istorije Evrope prošlog vijeka. Narodni muzej Crne Gore - Umjetnički muzej Nije se moglo pretpostaviti da će Umjetnički muzej Crne Gore svoj sedamdeseti rođendan dočekati u kovid izolaciji i nemogućnosti da adekvatno (zajedno sa publikom u prostoru ekspozicije) proslavi zrelu životnu fazu. Sticajem iznuđenih okolnosti, Narodni muzej, u okviru kojeg posluje Umjetnički muzej, izložbom na četiri etaže Crnogorske galerije Miodrag Dado Đurić obilježava jubilarnu godišnjicu, izborom radova iz fundusa Umjetničkog muzeja, od kojih većina nije do sada izlagana ili vrlo rijetko, u -10- br. 5/2021 br. 5/

7 crna gora crna gora Otvaranje izložbe povodom 70 godina Umjetničkog muzeja Crne Gore sporadičnim slučajevima. Pored Stalne postavke Umjetničkog muzeja, izložene u Vladinom domu, ovom ekspozicijom pruža se jedinstvena prilika da šira javnost stekne uvid u presjek muzejskog materijala koji decenijama sakuplja, čuva i baštini Umjetnički muzej, odnosno, Narodni muzej Crne Gore. I kako to obično biva kada su u pitanju okrugle brojke, osvrćemo se unazad, pravimo rekapitulaciju postignutog. Od ideje o osnivanju Umjetničkog muzeja do realizacije date zamisli dug je put, čije početke naziremo u poratnim godinama prošlog vijeka. U entuzijastičnom vremenu svekolikog progresa, osnivaju se markantne institucije kulture, od kojih će pojedine preživjeti ispit vremena, trajati i opstati do danas, a neke, nažalost, u zamajcu razvoja biti ukinute. Davne, osniva se Državni muzej Crne Gore, dvadeset godina nakon, osnivaju se Umjetnička škola na Cetinju, Udruženje likovnih umjetnika Crne Gore i sve češće inicira formiranje Umjetničke galerije, čijim formalnim otvaranjem godine otpočinje život današnjeg Umjetničkog muzeja Crne Gore. Ne treba da čudi činjenica da se krucijalne institucije kulture osnivaju upravo u/na prijestonom Cetinju, koje je i u tom segmentu društvenog angažmana bilo i ostalo okosnica dešavanja. Tadašnja crnogorska vlada poziva svoje referentne umjetnike - Petra Lubardu, Mila Milunovića, Miloša Vuškovića i druge znamenite ličnosti javnog života, da se iz etabliranih umjetničkih centara vrate u Crnu Goru, kako bi generisali njen društveni, kulturni i umjetnički razvoj, što dobrano govori o odogovornom, strateškom promišljanju kulturno-umjetničkih politika, ali i o nepokolebljivim uvjerenjima naših intelektualca i velikana likovne misli, da nesebično doprinesu njenom sveukupnom razvoju. Dva likovna salona, višedecenijskog kontinuiranog trajanja cetinjski Crnogorski likovni salon 13.novembar i hercegnovski, Zimski likovni salon, prerastaju lokalne, gradske i državne okvire, postaju regionalni, međunarodni umjetnički saloni i relevantne umjetničko-statusne adrese za lansiranje autora i otkupe njihovih djela, pa ne čudi što su brojni radovi sa ovih salona dio fonda Umjetničkog muzeja. Od početnog, umjetničkog fonda Galerije, od 240 radova, njegovim permanentnim i kontinualnim bogaćenjem, kroz otkupe, ustupanja od strane drugih institucija, donacije i poklone, došlo se do današnjeg broja od preko četiri hiljade djela u vlasništvu/skrbništvu Umjetničkog/Narodnog muzeja Crne Gore. Prvobitno smješten u tzv. Plavom dvorcu - nekadašnjem i sadašnjem rezidencijalnom zdanju, sedamdesetih godina dvadesetog vijeka izmješta se u prostorije Vladinog doma, u kojima je i sada situirana stalna postavka, depo i administracija Umjetničkog muzeja. Umjetnički muzej je struktuiran u više heterogenih zbirki: crnogorske likovne umjetnosti, jugoslovenske likovne umjetnosti, ikona, kopija fresaka, stranih autora, karikatura, kao i poklon-zbirke Umjetnici Jugoslavije Njegošu i Zbirka Vukmanović. Stalna postavka, predstavlja okosnicu ekspozicionog segmenta Umjetničkog muzeja. Osim Stalne postavke u Vladinom domu, kao i prizemlja Njegoševog muzeja-biljarde, dva adaptirana izložbena prostora - Atelje Dado (2002) i Crnogorska galerija umjetnosti Miodrag Dado Đurić (2012), koriste se za privremene/povremene izložbe. Iako nije namjenski projektovan prostor za umjetničke ekspozicije, objekat Crnogorske galerije umjetnosti Miodrag-Dado Đurić predstavlja najreferentniji, javni, izložbeni prostor u Crnoj Gori u vlasništvu države, dok je, nažalost, još uvijek jedini objekat u Crnoj Gori tendenciozno projektovan kao izložbeni, prostor ULUCG u Podgorici. Umjetnički muzej u svom fondu baštini djela autora koji su stvarali u vremenskoj amplitudi kraja devetnaestog do prvih decenija dvadesetprvog vijeka. Svakako, najznačajnija i najraznovrsnija (po kavalitetu i kvantumu), su djela zbirki crnogorske likovne umjetnosti i ex Yu prostora. U zavisnosti od društveno-političkih okolnosti, a shodno svojoj fundamentalnoj misiji istraživanja, prikupljanja, čuvanja i izlaganja djela, primarno, crnogorskih i autora jugoslovenskih prostora, Umjetnički muzej raspolaže najreprezentativnijim djelima priznatih/ poznatih crnogorskih umjetnika i referentnim umjetničkim radovima autora bivših jugoslovenskih republika. Nesumnjivo, duh jugoslovenstva disperzivno se širio velikom zemljom i doprinosio da brojni crnogorski autori (osim školovanja) stvaraju u razvijenim sredinama i umjetničkim centrima, razmjenjuju iskustva sa kolegama, apsorbuju uticaje i prenose refleksije cent(a)ra kao i svoja lična iskustva u crnogorski umjetnički prostor. Takođe, crnogorski stvaraoci su dostatno uticali i doprinosili na oblikovanje likovnih scena relevantnih umjetničkih adresa, poput Petra Lubarde i Mila Milunovića, prvenstveno, svojim edukativnim radnim angažmanom, aktivizmom u umjetničkim radionicama, kao i kroz brojne ekspozicije njihovih djela. U tom kontekstu, plodotvorne su bile poratne decenije, što će se pozitivno odraziti na crnogorski umjetnički prostor, akviziciju i bogaćenje fonda Umjetničkog muzeja. Upravo, promišljenim menadžerskim politikama, Umjetnički muzej Crne Gore baštini djela koja ga svrstavaju u nezaobilazne odrednice za proučavanje i sublimiranje jugoslovenske likovne umjetnosti dvadesetog vijeka. Razumljivo, po obimu i kvalitetu, najznačajnija je Zbirka crnogorske likovne umjetnosti. U njoj su zastupljeni -12- br. 5/2021 br. 5/

8 crna gora crna gora predstavnici najstarijih generacija školovanih slikara s kraja devetnaestog i početka dvadesetog vijeka, koji su svoja znanja sticali na respektabilnim evropskim adresama, poput braće Bocarić, Ilije Šobajića, Marka Gregovića, Mihaila Vrbice, Marka Brežanina, Pera Počeka, Đoka Popovića itd. Shodno aktuelnim kretanjima u tamošnjim umjetničkim centrima i oni su njegovali slične žanrovsko-stilske poetike, od tradicionalno akademskih prosedea - pejzaža i portreta, do duha modernizma i začetaka crnogorskog impresionizma. Period između dva svjetska rata karakteriše izvjesna stagnacija i prekid stvaralačko-kreativnog uspona crnogorske likovne scene s početka vijeka, uzrokovan gubljenjem crnogorske državnosti (mnogi umjetnici aktiviraju se u vojnim jedinicama, bivaju u zarobljeništvu ili emigriraju). U godinama nakon Drugog svjetskog rata, formiranjem gore pomenutih institucija, dolaskom crnogorskih umjetnika u maticu, crnogorska likovna scena kreće uzlaznom putanjom, koja će kulminirati osamdesetih godina dvadesetog vijeka, generacijom umjetnika školovanih u regionalnim centrima - Beogradu, Sarajevu, Zagrebu, Ljubljani, a koji će dobrano kanalasiti dalji put crnogorske likovne umjetnosti, prije svega, neposrdnim učešćem u osnivanju Fakulteta likovnih umjetnosti na Cetinju (1988), njihovim radnim/predavačkim angažmanom na istom, doprinoseći formiranju brojnih generacija likovnih umjetnika Crne Gore i susjednih država. Pomenućemo neke: Nikola Gvozdenović, Pavle Pejović, Rajko Todorović-Todor, Milivoje - Miško Babović, Anka Burić, Jakov Đuričić, Dragan Karadžić, Branislav - Bane Sekulić, Smail - Smajo Karailo, Ilija Branko Burić itd... Njihovi studenti biće danas etablirani crnogorski umjetnici: Nenad Šoškić, Naod Zorić, Biljana Keković, Milena Durutović, Suzana Pajović-Živković, Ivanka - Vana Prelević, Jelena Tomašević, Igor Rakčević, Roman Đuranović, Adnan Rastoder i brojni drugi. Devedestih godina prošlog vijeka pokretanjem Cetinjskog bijenala (1989) otvara se prostor za dalji uspon scene. Njegovih pet izdanja ( ) učinilo je Crnu Goru prepoznatljivom umjetničkom adresom, poznatom ne samo po domicilnim umjetnicima, već kao svojevrsan art toponim u koji su s razlogom dolazila referentna svjetska umjetnička imena. Bio je Bijenale i startni poligon brojnim, danas afirmisanim crnogorskim i regionalnim umjetnicima. znanja/nagrade za svoj umjetnički rad, a čija su djela, u manjoj ili većoj mjeri, zastupljena u fondu, odnosno, Stalnoj postavci Umjetničkog muzeja su: Petar Lubarda, Miodrag-Dado Đurić, Uroš Tošković, Marina Abramović, Ilija Šoškić, Branko-Filo Filipović, Vojo Stanić, Vasko Lipovac, Kemal Ramujkić, Stanko Zečević, Stevan Luketić, Cvetko Lainović, Dimitrije Popović, Zlatko Glamočak, Srđan Vukčević, Milija Pavićević, Jelena Tomašević itd. Ne smijemo zaboraviti ni Rista Stijovića, Mihalila Vukotića, Jovana Zonjića, Mirka Kujačića, Vuka Radovića, Mila Milunovića, Miloša Vuškovića, Aleksandra-Aca Prijića, Gojka Berkuljana, Draga Đurovića i nabrajanju nikad kraja... Svi oni uticali su i nadalje utiču na izgled i karakter umjetničkog lica Crne Gore, kao i na najmlađe generacije, koje tek stasavaju. Upravo, Umjetnički muzej baštini djela većine pomenutih umjetnika, određenih posjeduje i legate Anastasa Bocarića, Marka Brežanina, Miloša Vuškovića, Miodraga-Dada Đurića, Voja Stanića, Luke Tomanovića, Branka Filipovića-Fila i nadalje će nastojati da putem akvizicija, legata, otkupa, donacija i sl. bogati svoje zbirke. Nedavno je porodica dugogodišnjeg direktora Umjetničkog muzeja, istoričara umjetnosti i pjesnika, Mladena Lompara zavještala vrijedan legat Narodnom muzeju, od preko tri hiljade predmeta, dominanatno publikacija koje predstavlaju baznu dokumentaciju za proučavanje domicilne i regionalne umjetničke scene. Pored klasičnih medija - slikarstva, skulpture, grafike, crteža, kraj dvadesetog i početke dvadesetprvog vijeka karkateriše sve veći broj ostvarenja u savremenim izražajnim formama, tehnikama i medijima - objektima, instalacijama, video i audio radovima, performansu, fotografiji i sl., pa tako i Umjetnički muzej u svom fondu posjeduje radove recentne umjetničke scene, od kojih su relevantni izloženi u Stalnoj postavci. Zbirka jugoslovenske likovne umjetnosti baštini djela ex Yu prostora u vremenskom rasponu s kraja devetnaestog do šezdesetih/sedamdesetih godina dvadesetog vijeka, nakon Pero Poček ( ) Portret starca, ugljen na platnu Umjetnici koji su direktno/indirektno, svakako, ključno, obilježili likovni život Crne Gore dvadesetog vijeka, regionom i svijetom pronijeli sintagmu Crna Gora - zemlja slikara (čitaj likovnih umjetnika), umjetnici koji su izlagali i/ili živjeli (od kojih pojedni i danas žive i stvaraju) u evropskim i svjetskim umjetničkim centrima ili dobijali značajna domicilna i međunarodna pri- Zbirka jugoslovenske likovne umjetnosti -14- br. 5/2021 br. 5/

9 crna gora crna gora čega jenjava akvizicija s prostora nekada zajedničke zemlje. No, svakako, iole ozbiljniji presjek jugoslovenske likovne umjetnosti nezamisliv je bez djela iz fundusa Umjetničkog muzeja, što dodatno apostrofira njen istorijsko-umjetnički značaj. Djela Paje Jovanovića, Đure Jakšića, Riharda Jakopiča, Save Šumanovića, Nadežde Petrović, Jovana Bijelića, Krsta Hegedušića, Ivana Meštrovića samo su neka iz ove zbirke koja referentno govore o njenom značaju. Poklon-zbirka Vukmanović jedna je do najznačajnijih zbirki Umjetničkog muzeja. U svom sastavu posjeduje djela najeminentnijih autora jugoslovenske likovne umjetnosti, uključujući, naravno, i crnogorske autore, ali i djela (crteže i grafike) značajnih imena svjetske umjetničke scene, poput Marka Šagala, Salvadora Dalija, Ogista Renoara, Diega Rivere i sl. Heterogenost autora/ djela ove zbirke ne čudi, obzirom da su bračni par, Milica Sarić i Svetozar Vukmanović bili respektabilne, jugoslovenske društveno-političke ličnosti komunističko-socijalističkog perioda, s brojnim kontaktima i prijateljstvima u kulturno-umjetničkim krugovima ondašnje, velike zemlje. Bračni par Sarić-Vukmanović je dio svoje velike umjetničke kolekcije zavještao Tempovom rodnom gradu - Cetinju, kao poklon, i ista se od godine nalazi u Umjetničkom muzeju Crne Gore. Shodno promjenljivim upravljačkim politikama Umjetničkog/Narodnog muzeja i zbirka je mijenjala ekspoziciju, nekada predstavljena u Plavom dvorcu, sticajem okolnosti, iz njega se izmješta i postaje dio Stalne postavke u Vladinom domu, gdje se danas nalazi većina njenih najreferentnijih djela. Ne može ostati nezapažena činjenica da ova zbirka nije do sada stekla status kulturnog dobra Crne Gore (i to od nacionalnog značaja), što nesumnjivo zavrijeđuje i što će, svakako, biti obaveza sadašnje generacije muzejskih djelatnika Umjetničkog, odnosno, Narodnog muzeja Crne Gore. Takođe, poklon-zbirka koja ulazi u sastav Umjetničkog muzeja je zbirka Umjetnici Jugoslavije Njegošu, nastala povodom jubileja 160 godina od rođenja Petra II Petrovića Njegoša. Samo ime zbirke govori da se radi o radovima koji su namjenski nastali/poklonjeni, inspirisani likom i djelom velikog državnika, filosofa, vladike i pjesnika - Njegoša. Na ovaj način fond Umjetničkog muzeja obogaćen je (1973/74) sa preko 900 radova više od 300 autora iz cijele Jugoslavije, kvalitativno i medijski različitih. Specifičnost ove zbirke je upravo njena medijsko-izražajna diferentnost, pa ona, između ostalog, sadrži i djela naivne i primjenjene umjetnosti. Još uvijek među stručnjacima postoji dilema da li ova zbirka treba da bude u sastavu Umjetničkog ili Njegoševog muzeja, što je jedan od izazova aktuelnog menadžmenta Narodnog muzeja. Viševjekovnu likovnu kulturu ovdašnjih prostora reprezentuju brojčano nevelike zbirka ikona i zbirka kopija fresaka. Zbirka kopija fresaka, inicijalno je nastala povodom još jednog datuma vezanog za Petra II Petrovića Njegoša - stogodišnjicu njegove smrti. Kopije fresco-žovopisa (XII-XVIII vijeka) iz najzačajnijih sakralnih zdanja Memorijalna soba Petra Lubarde Crne Gore i regiona imale su za cilj da apostrofiraju viševjekovnu državotvornost Crne Gore. Dio ove zbirke nalazi se u Centru za konzervaciju i arheologiju Crne Gore, dok pojedine kopije fresaka krase hodne linije enterijera Vladinog doma. Zbirka karikatura dospinosi raznorodnosti zbirki Umjetničkog muzeja. Nastaje sedamdesetih godina prošlog vijeka iz legata slikara i karikaturiste Miloša Vuškovića. Stalna Postavka, koja je, kako je već rečeno, situirana u Vladinom domu, osim uobičajenog stilsko-hronološkog hoda koji prati razvoj likovne umjetnosti od kraja 19. do prvih decenija 20. vijeka, dominantno crnogorskih i autora ex Ju prostora, izdvaja se po zasebnim prostorima/sobama posvećenim velikanima crnogorske likovne umjetnosti: Peru Počeku, Mihailu Vukotiću, Petru Lubardi, Milu Milunoviću, Milo br. 5/2021 br. 5/

10 crna gora crna gora Ikona Bogorodice Filermose šu Vuškoviću, Voju Staniću, Branku-Filu Filipoviću, Miodragu-Dadu Đuriću. Takođe, pored segmenta posvećenog srednjevjekovnoj likovnoj umjetnosti sa izborom ikona, njenu specifičnost čini tzv. Plava kapela - namjenski projektovan prostor u kojem je od izložena čuvena ikona Bogorodice Filermose, što dodatno doprinosi atraktivnosti i posjećenosti Stalne postavke. Umjetnički muzej tokom sedam promjenljivih decenija postojanja, ostaje konzistentan svom početnom cilju prikupljanju, istraživanju, čuvanju, zaštiti i ekspoziciji umjetničkih djela. Struktuiran u/kroz više heterogenih zbirki i Stalnu postavku, nakon nedavno sprovedene i okončane prve, sveobuhvatne revizije muzejskog materijala i muzejske dokumentacije, konačno stiče pune preduslove, da vođen uzusima muzeološke struke i međunarodnih ICOM standarda vrši dostatno svoju djelatnost. Svakako, svih ovih godina kustosi Umjetničkog muzeja bili su pokretačka snaga koja je podsticala i unaprijeđivala vitalnost ovog krucijalnog subjekta kulturno-umjetničkog života Crne Gore. No, pred Umjetničkim muzejem postoje i predstoje brojni izazovi na očuvanju, zaštiti, valorizaciji i prezentaciji postojećih resursa, ali i na istraživanju i prikupljanju budućih. Osluškivanje bila vremena, fleksibilnost, umrežavanja, kooperativnost sa srodnim institucijama, nezavisnom scenom, pojedincima samo su neki od njih. Na svom početku, kako smo već rekli, Umjetnički muzej je formirao fond otkupima, ustupanjima i poklonima umjetničkih djela, od državnih/republičkih institucija, strukovnih udruženja i sa referentnih izložbi (SIV, Savjet za kulturu NRCG, Komisija za kulturne veze sa inostranstvom, ULUCG, ULUS, ULUG, savezne izložbe i sl.) Time je bogatio i upotpunjavao svoje kolekcije. Danas je Umjetnički muzej u situaciji da ustupa i pozajmljuje djela državnim i lokalnim institucijama, razmjenjuje svoje eksponate/ muzealije sa drugim muzejima i galerijama, u zemlji i regionu za potrebe, uglavnom, retrospektivnih i/ili tematskih izložbi i sl. Od prije par godina (2018/19/20), Umjetnički muzej vrši otkup umjetnina putem Javnog poziva preko namjenske Komisije za otkup i na taj način, shodno potrebama i planiranog budžetiranja za ovu svrhu, upotpunjuje svoje zbirke i kolekcije. Nerijetko, budući muzejski materijal dobija i putem poklona/donacija. Promišeljenim politikama razvoja Umjetnički muzej, u okviru Narodnog muzeja, sprovodi dosljedno svoju misiju, podstiče obrazovne aktivnosti, ostvaruje sve veću inkluzivnost heterogenih grupa i pojedinaca u svoje programske sadržaje, radi na doedukaciji sopstvenih kadrova i na očuvanju postojeće i formiranju novih publika. U duhu savremenih standarda poslovanja, po ugledu na svjetske muzeje, Umjetnički muzej je, kao i ostale muzejske jedinice Narodnog muzeja, oformio namjensku suvenirnicu (u prizemlju Crnogorske umjetničke galerije Miodrag-Dado Đurić), u kojoj se mogu pronaći referentni naslovi/izdanja Narodnog muzeja Crne Gore, reprodukcije muzealija/eksponata na utilitarnim i dekorativnim predmetima, gdje i najzahtjevniji posjetioci mogu pronaći svoj suvenir. Time se na popularan način promoviše umjetnost, uz nezanemarljiv ekonomski efekat. Nismo ostali imuni i na izazove virtuelnog svijeta. U nesigurnim i neizvjesnim vremenima koja živimo, fokus interesovanja savremenog čovjeka postaju zdravi stilovi života, i globalno zdravlje kao preduslov individualnog opstanka. U nemogućnosti da se fizički družimo, društvene mreže postaju mjesta susreta i razmjena informacija. Izložbe sve više postaju viralne i ostvariju značajnu virtuelnu posjećenost. Idući u korak izazovima, u produkciji Narodnog muzeja tokom nastali su promotivni filmovi kojim se balterskom umjetnošću promovišu izložbene postavke Narodnog muzeja, uključujući i prostore/ ekspozicije Umjetničkog muzeja, čime se interaktivno, kohabitacijom različitih umjetnosti kontekstuira savremenost. Višehiljadite posjete i lajkovi ovom sadržaju ukazuju da smo na pravom putu - putu prilagođavanja neminovnim promjenama i pronalaženja adekvatnih, umjetničkih odgovora br. 5/2021 br. 5/

11 urugvaj urugvaj NIKOLAS KLISIĆ ČEŽNJA ZA POSTOJBINOM CRNOGORACA IZ URUGVAJA Nikolas Klisić (1973), rođen u Montevideu, predstavnik treće generacije crnogorskih iseljenika iz Crmnice, selo Limljani. Diplomirao administraciju na Univerzitetu ORT Montevideo. Kao kantautor snimio 4 CD-a, nastupao na koncertima u Evropi i Americi. Predśednik udruženja Crnogorska zajednica Urugvaja. Urugvaj je jedna od najmanjih država u Latinskoj Americi sa oko 3 miliona i 300 hiljada stanovnika. Smještena je na obali Atlanskog okeana i graniči se sa Brazilom i Argentinom. Evropljani su počeli nastanjivati ovu teritoriju krajem 17. i početkom 18. vijeka. Masovniji priliv imigranata je nastupio nakon Velikog rata, posebno iz Italije i Španije. Među njima je bilo i Crnogoraca, pa se procjenjuje da danas u Urugvaju živi oko 400 potomaka Crnogorska zajednica u Urugvaju crnogorskih iseljenika. Najviše ih je u glavnom gradu Montevideu, u kojem je godine osnovano udruženje Crnogorska zajednica Urugvaja. Od početka osnivanja zajednice njeni članovi su intenzivno radili u pravcu očuvanja i jačanja veza sa matičnom državom Crnom Gorom. Prva velika akcija u tom pravcu je bila organizacija kursa crnogorskoga jezika, i to je urađeno tokom godine. Sljedeći korak je bilo održavanje onlajn kursa našeg jezika i za tu svrhu otvorena je web stranica: com. Aktivnosti jezičkog kursa su ojačane pokretanjem onlajn platforme, koja, pored toga što uključuje lokalne učesnike, ima potencijal da se proširi i na crnogorske iseljenike iz čitave Latinske Amerike koji govore španski jezik. Radi se o besplatnoj internet stranici za učenje crnogorskog jezika, kojoj je moguće pristupiti u svakom trenutku i iz svih krajeva svijeta. Program predstavlja sistematski prikaz komparacije gramatičkih pravila španskog i crnogorskog jezika. Učenje jezika koncipirano je kroz gramatičke module, forum/ diskusiju, video zapise, dijaloge koji opisuju svakodnevne situacije i vokabular. U gradu Karmelo je 1. aprila godine otkriven spomenik posvećen crnogorskim iseljenicima koji su u velikoj mjeri doprinijeli razvoju ovog grada, kao i Urugvaja uopšte, radeći na izgradnji puteva, željezničkih pruga, i raznih građevina koje danas krase ulice ove države. U gradu Karmelo Spomenik crnogorskim iseljenicima u gradu Karmelo Crnogorci su se počeli doseljavati početkom dvadesetog vijeka. Iseljenici koji su naseljavali ovaj dio Urugvaja su uglavnom bili porijeklom iz Bratonožića, Kuča i Pipera. Krajem godine Crnogorska zajednica Urugvaja učestvovala je u organizaciji konferencije Balkan na međunarodnoj mapi: 100 godina političkih, društvenih i kulturnih promjena na Balkanu, u sklopu koje je predavanje održao Srđa Martinović, doktor političkih nauka iz Crne Gore. Predavanje je zavidno probudilo interesovanje Urugvajaca za Crnu Goru i region. Istovremeno, vrijedno je napomenuti da je ova podrška konferenciji direktno doprinijela potpisivanju sporazuma o saradnji između Državnog univerziteta Urugvaja i Univerziteta Crne Gore. Dokumentom je definisana intenzivnija saradnja svih falkulteta oba univerziteta, a planirane su i studentske razmjene, kursevi i drugi obrazovni projekti. Prošle godine Crnogorska zajednica u Urugvaju organizovala je u gradu -20- br. 5/2021 br. 5/

12 urugvaj urugvaj Karmelo drugo po redu izdanje ljetnje škole crnogorskog jezika i kulture u Južnoj Americi. Škola je okupila više od 30 učesnika iz Argentine (Kordoba, Buenos Aires, Rosario i La Plata) i Urugvaja (Montevideo i Karmelo). Kroz mnogobrojne radionice i ostale aktivnosti, učesnici su mogli da nauče osnove crnogorskog jezika, ali i mnogo toga o istoriji, geografiji, tradiciji i kulturi države svojih predaka. Uz muziku i narodne igre, imali su priliku da se približe tradiciji i da obnove i očuvaju vezu sa svojim korijenima. da se upoznaju sa kinematografijom i kulturom Crne Gore i regiona. Na festivalu su predstavljeni filmovi iz Crne Gore: Iskra, u režiji Gojka Berkuljana; Igla ispod praga, Ivana Marinovića; dokumentarac Mirsada Danila Marinovića, kao i kultno ostvarenje Ljepota poroka najpoznatijeg crnogorskog reditelja Živka Nikolića. Kroz filmove i aktivnosti promotivnog štanda Crnogorske zajednice pośetioci su mogli da dobiju razne informacije turističke ponude Crne Gore i da degustiraju domaću lozovu rakiju. U program redovnih aktivnosti Crnogorske zajednice Urugvaja je i organizacija Balkan Film Festivala u Montevideu, u saradnji sa crnogorskom i urugvajskom kinotekom i Filmskim centrom Crne Gore. Do sada su organizovana 4 festivala. Na trećem festivalu koji je održan godine u renoviranim bioskopskim salama Kinoteke u Montevideu, koja ima dugu festivalsku tradiciju, gledaoci su imali priliku Četvrto izdanje Balkan film festivala, koji prikazuje filmografiju jugoistočne Evrope, održano je od 6. do 12. decembra godine. Festival je otvorio film Ustav Republike Hrvatske reditelja Rajka Grlića. Sa dvije projekcije na dan, urugvajska publika imala je priliku da prati razvoj kinematografije iz regiona bivše Jugoslavije. Kako se navodi na zvaničnom sajtu Urugvajske kinoteke, Balkan, uvijek povezan sa ratovima Montevideo i vječnim sukobima, pokazuje i svoju umjetničku i prirodnu stranu. Još jedan ključ za čitanje balkanskog područja može se naći kroz zanimljivu i neobičnu kinematografiju. Selektovani filmovi gledaoce nose u nepoznata i zaboravljena mjesta, sa svojim običajima, kulturama, vrijednostima, vjerovanjima, pozivajući ih da se upuste u moderne i univerzalne priče koje prikazuju karaktere ljudi i njihovih dalekih zemalja. Na repertoaru 4. Balkan Film Festivala su bila sljedeća filmska ostvarenja iz Crne Gore: Grudi (Marija Perović, 2019), Ti imaš noć (Ivan Salatić, 2018), Ispod mosta, među stijenama (Pavle Simonović, 2016), Između dana i noći (Andro Martinović, 2018) i crnogorska manjinska koprodukcija Mamonga (Stefan Malešević, 2019). Usljed globalne pandemije virusa COVID 19, Balkan Film Festival je imao niz prepreka u organizaciji i koordinaciji, ali je zalaganjem volontera i entuzijasta uspješno pripremljen i realizovan program i za ovu izazovnu godinu. Epidemiološke mjere, koje se zbog pandemije primjenjuju u Urugvaju, ograničile su kapacitet bioskopskih sala na svega trideset posto, tako da su organizovane i reprize projekcija. Od ostalih aktivnosti, Crnogorska zajednica u Urugvaju je podržala nekoliko kulturno-umjetničkih projekata članova svoje zajednice, a među njima je bitno istaknuti izložbu slika Adriane Krivokapić pod nazivom Ośećanja duše, koja je održana u prestižnom muzeju grada Piriapolis Dvorac Piria. Takođe, podržana je i promocija knjige Daniela Klisića Daleko ali blizu. Na toj manifestaciji učestvovalo je više od 100 ljudi, a osim predstavljanja knjige, obuhvatila je i živu prezentaciju s originalnim pjesmama iz Crne Gore i Jugoslavije, kao i degustaciju tradicionalnih jela i pića iz daleke postojbine. Udruženje Crnogorska zajednica Urugvaja ima više od 100 upisanih članova samo u glavnom gradu Montevideo, i preko 30 u gradu Karmelo. Najaktivniji članovi su iz porodica Pajović, Zec, Ilić, Šaranović, Klisić, Kazić, Bosarić, Alagić, Marković, Selić, Murišić, Krivokapić, Martinović, Plisić, Femić Njihova jedinstvena želja je da se nastavi kontinuitet u organizovanju jezičkih kurseva i kulturnih programa i opravdano očekuju da za to dobiju podršku od postojbine svojih predaka br. 5/2021 br. 5/

13 argentina argentina SILVANA INES MARKOVIĆ SAVREMENI CRNOGORSKI FILMOVI U ARGENTINI Silvana Ines Marković (1974) argentinska umjetnica iz Buenos Ajresa, profesorica likovne umjetnosti i dizajnerka visoke mode. Njen prađed je crnogorski emigrant iz Pipera. Aktivna u kulturnim aktivnostima crnogorske zajednice u Latinskoj Americi. Na zadovoljstvo velikog broja potomaka crnogorskih emigranata u Argentini crnogorska kinematografija predstavila se u Buenos Ajresu prvi put sa ciklusom savremenih filmova. Kulturni događaj je trajao tri sedmice tokom avgusta mjeseca godine, a zainteresovana publika ga je pratila putem streaming platforma, odnosno virtuelne sobe Arte Lumiere Cinema ( Zbog epidemioloških razloga prouzrokovanih pandemijom virusa COVID 19 ciklus se iz bioskopskih sala preselio u virtuelnu sobu. Na taj način je crnogorskim iseljenicima, ali i svim ljubiteljima Buenos Ajres filmske umjetnosti u Argentini, omogućen novi kvalitetan sadržaj koji se mogao gledati od kuće. Tokom tri sedmice u virtuelnoj sobi prikazano je šest crnogorskih savremenih filmova selektovanih od strane organizatora. Neđeljno je na repertoaru bilo po dva filma, sveukupno raznih žanrova: drama, triler, komedija i film običaja. Svi filmovi su nastali u periodu od do godine. U prvoj sedmici prikazani su filmovi Igla ispod praga reditelja Ivana Marinovića i Ti imaš noć ostvarenje Ivana Salatića. Naredne sedmice na repertorau su bili filmovi Ispod mosta, među stijenama u režiji Pavla Simonovića i Lijenština reditelja Alekse Stefana Radunovića. Tokom treće sedmice prikazan je film Andra Martinovića Između dana i noći, a kao posljednji film Grudi rediteljke Marije Perović, koji je zvanični crnogorski kandidat za najprestižniju filmsku nagradu na svijetu, Oskar, u kategoriji Najbolji strani film. Savremena crnogorska kinematografija u Argentini je predstavljena uz podršku Filmskog centra Crne Gore i kroz inicijativu Silvane Ines Marković iz Gestion Cultural iz Buenos Ajresa, Cine Club Nucleo i Cine Arte. Ovo je bio prvi susret argentinskih ljubitelja sedme umjetnosti sa filmskim ostvarenjima iz Crne Gore, jer ona do sada nijesu imali komercijalna prikazivanja u Latinskoj Americi. Povratne reakcije publike nakon završetka ovog jedinstvenog kulturnog događaja su više nego pozitivne. Potomke crnogorskih iseljenika su emocije još jednom vratile u postojbinu svojih predaka, a argentinska javnost se upoznala sa Crnom Gorom i zainteresovala za tu lijepu evropsku zemlju na upečatljiv i zanimljiv način br. 5/2021 br. 5/

14 argentina argentina DRAGANA OTAŠEVIĆ POŚETA OGNJENOJ ZEMLJI Dragana Otašević (1988) rođena u Podgorici, magistrirala je međunarodnu politiku i ekonomiju u Buenos Ajresu, đe je trenutno magistrand na Institutu za politike i menadžment međunarodnih migracija. Istražuje i piše o staroj crnogorskoj emigraciji u Latinskoj Americi. Jedna je od osnivača NVO Crnogorsko-argentinska fondacija. Crnogorska zajednica Ognjene zemlje Patriciju sam upoznala godine u Buenos Ajresu. Bezuspješno je, već godinama, pokušavala da pronađe informacije o svojim crnogorskim precima. Rekla mi je da je pośetila Crnu Goru godine, te da je u Čileu (đe se njen prađed Rafael Perović doselio početkom dvadesetog vijeka), pronašla njegov izvod iz matične knjige vjenčanih, i da je na osnovu toga započela da istražuje svoje korijene. Predala mi je kopiju tog dokumenta, ne bih li joj pomogla u istraživanju. Međutim, i pored uspješnog povezivanja velikog broja familija iz Latinske Amerike sa njihovim rođacima u Crnoj Gori i obratno, do danas nijesmo uspjeli da pronađemo Patricijine rođake, uglavnom zbog nedovoljno informacija koje ona posjeduje o prađedu. No, priča povezivanja Ognjene zemlje i Crne Gore se ođe ne završava, već upravo počinje. Patricija živi u gradu Rio Grande koji pripada argentinskoj pokrajini Ognjena zemlja. Samo na par kilometara od istog, nalazi se i Ušuaja, grad koji se popularno zove kraj svijeta blizu kojeg se nalazi najjužnija geografska tačka na svijetu. Njena baba Matilde Perović emigrirala je iz obližnjeg Čilea u Rio Grande, te u njemu formirala porodicu. Prošle su decenije, pa skoro i cijeli jedan vijek od kada familija Perović, sada Carcamo nije imala kontakte sa rođacima u Crnoj Gori, sa matičnom državom. Ipak, iskra crnogorskog identiteta gorjela je tamo, na kraju svijeta tokom svih tih decenija. Gorjela je, ali, možda je nije bilo moguće ośetiti i viđeti. A ja sam je i ośetila i viđela te godine. S obzirom da je Republika Argentina zemlja visoke imigracije, u njoj danas funkcioniše veliki broj nacionalnih zajednica koje predstavljaju imigranti i njihovi potomci. Kada je u pitanju crnogorska zajednica u ovom dijelu svijeta, govorimo o zajednicama koje su organizovane od strane potomaka druge, treće, pa čak i četvrte generacija crnogorskih doseljenika. Pored organizovanih zajednica u pokrajinama kao što su: Buenos Ajres, Santa Fe, Ćako, u pokrajini Ognjena zemlja prije samo dvije godine, počela se rađati ideja o osnivanju prve crnogorske zajednice u Patagoniji, regionu kojem pripada pomenuta pokrajina. Ognjena zemlja (španski: Tierra del Fuego), čiji je zvanični naziv Ognjena zemlja, Antarktik i južnoatlantska ostrva je arhipelag koji se nalazi na krajnjem jugu Južne Amerike, odvojen od kopna Magelanovim prolazom. Površina ove skupine ostrva je km2. Tamo, daleko, na kraju svijeta danas Ognjena zemlja živi simboličan broj familija potomaka crnogorskih iseljenika. Među njima i Patricija koja me je sredinom godine pozvala da učestvujem u organizovanju promocije Crne Gore na XVII Festivalu inostranih zajednica (XVII Fiesta de las Colectividades Extranjeras), u gradu Rio Grande u kojem živi. Festival organizuju opština Rio Grande i Asocijacija inostranih zajednica i potomaka (La Asociación de Colectividades Extranjeras y descendientes). Festival inostranih zajednica je događaj koji se svake godine organizuje širom Argentine, na kojem se prezentuju štandovi raznih zajednica u sklopu kojih imigranti i njihovi potomci prezentuju kulturu, istoriju, gastronomiju i sve ostale posebnosti zemalja iz kojih dolaze. U oktobru mjesecu godine, na ovom festivalu u Ognjenoj zemlji je prvi put učestvovala i crnogorska zajednica. Patricija koja je veliki entuzijasta kada je u pitanju promocija Crne Gore, za br. 5/2021 br. 5/

15 argentina argentina jedno sa Vanesom i Sarom Tatar, praunukama Marka Tatara, me je pozvala da budem njihova gošća, te da im pomognem u organizaciji promocije Crne Gore na pomenutom događaju koji je trajao dva dana. Potrebno je bilo pripremiti velike količine tipične hrane iz Crne Gore, dio štanda koji smo posvetili kulturi i istoriji Crne Gore, obezbijediti dvije crnogorske nošnje-mušku i žensku. Nacionalna, odnosna tradicionalna nošnja predstavlja jedan od najznačajnijih aspekata kulture jedne države. Samo nekoliko dana me je dijelilo od odbrane magistarskog rada na univerzitetu San Andres, ali sam im, ipak, obećala da ću doći i da ćemo udruženim snagama, (i pored velikih poteškoća koje su se odnosile na nedostatak promotivnog materijala za promociju Crne Gore, koji nam je bio potreban za štand), ipak uspjeti da realizujemo naš projekat. Četvrtog oktobra sam stigla na međunarodni aerodrom Guverner Ramon Treho Noel (Aeropuerto Internacional Gob. Ramón Trejo Noel). Patricija me sačekala. Bilo je hladno, duvao je snažan vjetar. Nijesam vjerovala da u Argentini može biti tako hladno. Hladni i vjetroviti Rio Grande me je primio u svoje naručje. Pomisao da se nalazim na samo par kilometara od geografski najjužnije tačke na svijetu, popularno zvanom kraj svijeta, te da ću upoznati i mnogobrojnu familiju Tatar, proizvela je u meni veliku količinu entuzijazma i pozitivnih emocija. Patricija me je upoznala s njenim bratom Nelsonom i kćerkom Rosio, koji su nas čekali ispred njene agencije za nekretnine. Nakon izlaska iz auta, privukla su mi pažnju vrata agencije na kojima se nalazio poster i na njemu Sveti Stefan. Rekoh: Pa, je li moguće? Ođe, na kraju svijeta, Sveti Stefan! Nije ga teško primijetiti ukoliko prođete pored agencije, pješke ili autom, sasvim je svejedno, poster privlači pažnju. Patricija se samo nasmijala, i pogledala me s očima iz kojih je izbijala velika količina entuzijazma i ponosa što je tu njihovu vječnu nostalgiju uspio da vidi i neko iz Crne Gore. Upoznala sam Nelsona i Rosio, kao i ostatak Patricijine familije. Bila je srijeda. Imali smo samo dva dana na raspolaganju da pripremimo sve što nam je potrebno. Žurile smo, ne bi li stigle na vrijeme kod šnajderice koja je bila angažovana da sašije djelove crnogorske nošnje koje nijesmo imali. Kao što rekoh, bili smo u oskudici kada je u pitanju promotivni materijal, ali smo uz veliku upornost uspjele, na kraju, da organizujemo prelijep štand. Veče je bilo rezervisano za upoznavanje Sare i Vanese Tatar i sastanak sa njima na kojem smo trebale odlučiti kako če izgledati naš štand, koju ćemo hranu pripremiti, te koju će ulogu svako od nas imati u promociji naše drage Crne Gore. Nakon sastanka smo otišle u kupovinu namirnica koje su nam bile potrebne za pripremu hrane. Naredna dva dana, četvrtak i petak, Sara, Vanesa i ja smo provele u kuhinji, u kući Patricijine sestre Silvane, dok je Patricija rješavala sve ostale zadatke koje smo dogovorile na sastanku. Sada smo već imale četiri velika postera na kojima su prikazani razni djelovi Crne Gore kao i njene znamenitosti a koje će krasiti unutrašnjost štanda, imale smo i veliki televizior na kojem ćemo prikazati video o Crnoj Gori. Imale smo i nekoliko knjiga Istorija Crne Gore, autora Živka Andrijaševića, na španskom jeziku. Djelovi nošnje su bili gotovi u petak veče, kao i nekoliko domaćih crnogorskih pogača, podgorički popeci, sarme, urmašice, priganice i ledena kocka. Bili su zadivljeni svim tim novim receptima koje ćemo predstaviti velikom broju posjetilaca festivala, ali i zbog toga što su i one prvi put imale priliku da vide i probaju tipičnu crnogorsku hranu. Pretpostavljale smo da će naš štand privući veliku pažnju posjetilaca, te predstavnika drugih zajednica, kao i autoriteta lokalnih institucija i organizacija. U petak veče, nakon puno obaveza koje smo realizovali vezano za pripremu štanda za sjutrašnji dan, upoznala sam i Mihaelu, Nelsonovu kćerku i unuku Emiliju koje su došle da probaju nošnju koju će sjutra nositi na događaju. Imali smo, ne samo mušku i žensku crnogorsku nošnju, već i nošnju za đevojčicu Emiliju koja je tada imala samo dvije godine. Proba nošnji je kratko trajala, dok se iz kuhinje širio miris domaćih pogača, a iz dnevne sobe se čule tradicionalne crnogorske pjesme. Opet mi osmjeh ozari lice, znajući u kom dijelu svijeta se nalazim u tom momentu, te što se dešava oko mene. Patricijin, Sarin, Vanesin i moj entuzijazam je krunisan predivnim štandom koji je predstavljao Crnu Goru, njenu istoriju, kulturu, turizam, gastronomiju, pored štandova dvadeset inostranih zajednica koje su predstavljale razne države sa svih kontinenata svijeta. Početak događaja obilježio je defile predstavnika zajednica koji su nosili zastave država koje predstavljaju. Crnogorsku zajednicu je predstavljala Sara. Na velikoj bini su se smjenjivale folklorne grupe raznih država koje su izvodile njihove tradicionalne igre i plesove. Posmatrale smo taj predivan dio multikulturalizma, koji je jako prisutan u Argentini, te poželjele da jednog dana na toj bini bude i folklorna grupa koja će zaigrati crnogorsko Oro. Sara i Vanesa su promovisale pripremljenu hranu, dok smo Patricija i ja bile zadužene za promociju kulture, istorije i turizma Crne Gore. Patricijin suprug Umberto je uz veliku količinu entuzijazma izvršavao sve tehničke i logističke obaveze koje je bilo potrebno realizovati da bi štand izgledao upravo onako kako smo zamislile. I izgledao je tako. Štand Crne Gore je bio jedan od najposjećenijih. Predstavnici raznih medija, kako štampanih tako i Gužva na štandu Crne Gore -28- br. 5/2021 br. 5/

16 argentina argentina digitalnih su nas intervjuisali, te tražili da ukratko prenesemo najznačajnije karakteristike naše države građanima Ognjene zemlje. Nakon toga, naš štand je posjetio i tadašnji viceguverner Ognjene zemlje Huan Karlos Arkando koji je pokazao veliki interes za rad naše zajednice kao i za razvijanje veza njihove provincije sa Crnom Gorom. Zaista, bila je velika čast biti dio ovog projekta. Drugog dana sam na Patricijinu inicijativu nosila nošnju, te na moje veliko iznenađenje pozvana da učestvujem na takmičenju predstavnika zajednica za izbor najljepše nošnje fetivala, za titulu koju će naša zajednica nositi, kako smo kasnije saznali, tokom cijele naredne godine, odnosno do sljedećeg festivala. Predstavnica Sirijske zajednice koja je bila zadužena za vođenje dvodnevnog programa, zajedno sa predstavnicom kolumbijske zajednice i predsjednicom Unije inostranih zajednica Rio Grande koja je organizovala ovaj Familija Tatar, Rio Grande, Ognjena zemlja događaj, me je pozvala da izađem na binu. Patricija me je, stojeći ispred iste ohrabrivala. Bile smo iznenađene i srećne. Nakon samo nekoliko minuta crnogorska nošnja je među dvadeset ostalih nošnji proglašena najljepšom. Lentu i nagradu mi je uručio viceguverner Arkando, koji je bio dio žirija za dodjelu nagrade. Tokom dodjele iste, organizatori događaja su se potrudili da se čuje i crnogorska muzika, te su naše suze radosnice počele da padaju još više kada smo čuli pjesmu Crna Goro majko mila. Nakon završetka festivala, posjetili smo mnogobrojnu familiju Tatar, od kojih u Ognjenoj zemlji danas živi više od pedeset članova. Doček je započet uz zdravicu Sarinog oca koji mi je, s velikom nostalgijom i željom da istraži svoje korijene, pokazivao fotografije njegovog đeda Marka, kao i pisma koja su stizala iz Crne Gore od rođaka, sa kojima je zbog velike udaljenosti i raznih drugih okolnosti kontakt prekinut prije nekoliko decenija. Te noći smo slavili realizaciju našeg projekta. Bila sam ponosna na nove prijatelje. Osjećala sam se kao kod kuće. Uvijek kada opisujem moje susrete sa potomcima Crnogoraca u Latinskoj Americi, kažem: Oni su rođeni na ovom kontinentu, njihov maternji jezik je španski, oni su u potpunosti integrisani u kulturu zemlje prijema, ali postoji nešto što iz njih zrači, taj pogled, nostalgija, čežnja i priče koje su naslijedili od predaka o slavnoj Crnoj Gori i Crnogorcima, to nešto u njima ih odaje da su porijeklom iz modrog krša i mora, bistrih rijeka...svijest o važnosti očuvanja crnogorskog kulturnog i etničkog idnetiteta je kod njih izuzetno izražena. Jedan od najjasnijih primjera koji potvrđuje ovu tezu je i dvogodišnja Emilija u crnogorskoj nošnji, koja je čak peta generacija Crnogoraca u Argentini. Dvogodišnja Emilija u crnogorskoj nošnji Potrebno je puno listova papira za opis ovog emotivnog i nezaboravnog događaja. Naredne godine crnogorska zajednica je opet učestvovala na festivalu, dok su Vanesa i Sara početkom godine provele nekoliko mjeseci u Crnoj Gori, đe su učile crnogorski jezik te pronašle i upoznale svoje rođake. Ove tri dame, tri borkinje, rođene Argentinke i ponosne Crnogorke, se mogu nazvati blagom Crne Gore. Dame koje su uz simbolične resurse, obezbijeđene iz sopstvenog budžeta, uz puno ljubavi i upornosti uspjele da prikažu Crnu Goru prvi put u istoriji na kraju svijeta, u Ognjenoj zemlji. Zvanično organizovanje crnogorske zajednice u Ognjenoj zemlji je u procesu, te će se sa simboličnim brojem članova, ali izuzetno aktivnim, veoma brzo i formalno konstituisati. A naše Sara, Vanesa i Patricija su i dalje izuzetno aktivne kada su u pitanju aktivnosti u cilju očuvanja crnogorskog nacionalnog identiteta i promocije države Crne Gore br. 5/2021 br. 5/

17 usa usa MARK L. GRINBERG OTVORENO PISMO MINISTARKI PROSVJETE, NAUKE, KULTURE I SPORTA CRNE GORE Akademik prof. dr Mark L. Grinberg (1961), američki jezikoslovac, univerzitetski profesor, dijalektolog i urednik. Na Univerzitetu Kanzas (SAD) šef je katedre za slavistiku i predaje Istoriju ruskog jezika, Staroslavenski jezik, Slovensku lingvistiku i Sociolingvistiku. Dopisni je član Slovenačke Akademije nauka i umjetnosti, a godine proglašen je za ambasadora nauke Republike Slovenije. Glavni je urednik Enciklopedije slovenskih jezika i lingvistika. Prof. dr Mark Grinberg Otvoreno pismo Vesni Bratić novoizabranoj ministarki prosvjete, nauke, kulture i sporta u Vladi Crne Gore: Poštovana ministarko Bratić, Razlog mojega pisma-čestitke Vama lično, instituciji na čijem ste čelu i svim stvaraocima u naučnoj i akademskoj zajednici Crne Gore jeste navršavanje tri godine otkako je crnogorski jezik službeni jezik vaše države dobio međunarodni kod u okviru ISO 639 međunarodnoga standarda. Međunarodna organizacija za standardizaciju, uključujući Kongresnu biblioteku u Vašingtonu, njenu članicu, nakon dužeg razmatranja činjenica potvrdila je da se crnogorski jezik i u ovom administrativnom aspektu može smatrati dijelom bogatog mozaika jezika svijeta. Dakle, sve crnogorske publikacije ulaze u bibliotečke baze sa vlastitom oznakom CRN. Moje su naučne i stručne aktivnosti već više decenija u tijesnoj vezi s ovim temama, pa razumijem značaj ovakvog datuma za kulturu jednog društva. Jezičku situaciju na prostoru Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije dobro sam upoznao, ne samo tokom studijskih boravaka u Jugoslaviji i pišući više studija na te teme kao profesor na slavističkoj katedri na Univerzitetu u Kanzasu, nego sve to znanje osvježio i tokom rada na Enciklopediji slovenskih jezika i lingvistika, u kojoj je i odrednica: crnogorski jezik. Kao glavni i odgovorni urednik spomenute Enciklopedije svjedočim da se slavistička nauka posljednjih godina upoznaje s vrijednim monografijama o crnogorskom jeziku, njegovoj istoriji i sociolingvističkim aspektima najmlađeg standardnog jezika na štokavskoj osnovici, s ćiriličnim i latiničnim pismom. Izuzetno se radujem uspjesima Vaše naučne zajednice u domenu koji je moje stručno usmjerenje. Uz radost povodom činjenice da je crnogorskom jeziku dodijeljen međunarodni kod, dozvolite da izrazim i nadu da ćete, u skladu s mjerljivim vrijednostima i naučnim standardima, unapređivati ono što je dosad učinjeno u montenegristici, na zadovoljstvo crnogorskog društva i svih nas inostranih montenegrista i slavista. S najboljim željama, Prof. dr Mark L. Grinberg (Marc L. Greenberg) Dopisni član Slovenske akademije znanosti i umjetnosti Lawrence, SAD, 8. dec Američki akademik Vathel čestitao jubilej FCKJ Akademik Endru Baruh Vahtel Čestitke jubileja 10 godina postojanja i svega što je za to vrijeme realizovano Fakultetu za crnogorski jezik i književnost stižu s najmjerodavnijih naučnih i akademskih adresa svijeta. Tom se činjenicom može ponositi ukupna crnogorska prosvjeta, nauka i kultura. Čestitku je uputio i akademik Endru Baruh Vahtel, američki slavista, profesor i prevodilac. Vahtel je diplomirao na Harvardu, a doktorirao na korpusu slovenskih jezika i književnosti. Bio je rektor univerziteta u Almatiju u Kazahstanu, te rektor Američkog univerziteta u Srednjoj Aziji. Od godine član je Američke akademije nauka i umjetnosti. S ponosom ističemo da je jedan od recenzenata prvoga zbornika Cetinjski filološki dani, a na drugim Cetinjskim filološkim danima imao je plenarno izlaganje. U najavi su novi projekti koje će FCJK realizovati s ovim inostranim saradnikom, navedeno je u saopštenju FCJK br. 5/2021 br. 5/

18 norveška norveška BOŽIDAR GARDAŠEVIĆ POGLED IZ NORVEŠKE Božidar Gardašević, porijeklom sa Čeva, rođen u Cuce, od godine živi i radi u Norveškoj. Lider profesionalne grupe za akupunkturu u fizioterapiji Norveškog udruženja fizioterapeuta (NFF). Začetnik i predavač medicinske akupunkture u Crnoj Gori, i stručnjak koji prenosi iskustva iz Zapadne Evrope. Autor više knjiga na norveškom jeziku i tekstova u naučnim i stručnim časopisima. Predśednik Norveško - Crnogorskog udruženja prijatelja. Istorija nam govori da Vikinzi, drevni ratnici iz Skandinavije, nijesu u svojim pohodima stigli do teritorije današnje Crne Gore, iako su ekspandirali do na desetine hiljada kilometara udaljenih krajeva od svoje postojbine. Za početak uzajamnih odnosa između Crne Gore i Norveške veže se godina, kada je znameniti Henrik Angel norveški oficir, umjetnik, sportista i pisac, izrazito avanturističkog duha poznatiji kao kapetan Angel, austrougarskim brodom stigao u Kotor, a onda dalje nastavio put za Cetinje u koji je stigao sa skijama. Svečano je primljen na dvoru, đe je bio gost kralja Nikole I Petrovića. Angel je prvi čovjek koji je skijama prešao Crnu Goru, sa ciljem da širi ljubav prema skijanju kroz narod kojemu se iskreno divio i za koji je smatrao da treba da bude uzor Norvežanima u borbi za nacionalno oslobođenje. U Crnoj Gori je otvorio prvu školu skijanja i danas se smatra pionirom tog sporta. Prirodne ljepote naše države, istorija, tradicija i običajno pravo crnogorskog naroda inspirisali su ga da napiše knjige: Skijama kroz Crnu Goru (1895), Sinovi crnih planina (1896), Odvažan narod, priče iz Crne Gore (1903) i Mali narod u borbi za opstanak (1914). U svojim knjigama Crnogorce je nazivao herojskim, plemenitim i slobodarskim narodom. Jedna ulica u Podgorici od početka godine nosi ime ovog velikog prijatelja Crne Gore. u Crnu Goru putovali preko norveškog državnog programa, ali je bilo i manjih samoplatežnih grupa pacijenata. Procjenjuje se da je tokom proteklih više od četiri decenije u Institutu Igalo na rehabilitaciju i aktivan odmor boravilo blizu Norvežana. Udruzenje Norveško - Crnogorsko udruženje prijatelja je osnovano na inicijativu Norvežana koji su boravili u Crnoj Gori. Osnivači i članovi udruženja su i Crnogorci i Norvežani, tako da ono nije klasično dijasporno udruženje kao na primjer ona u zemljama đe je veća koncentracija iseljenika iz Crne Gore. Nema puno Crnogoraca u Norveškoj i Skandinaviji. Tačnije, ima više onih koji su došli iz Crne Gore, nego onih koji se ośećaju i deklarišu kao Crnogorci. Svjedoci smo da se danas jasno i u Crnoj Gori vidi ko za koga navija, a u inostranstvu je to vidljivo od prvoga dana. Iseljenici iz Crne Gore u Norveškoj su uglavnom srednja klasa, dosta njih rade u zdravstvu ili uslužnim službama, nema visoko rangiranih poslovnih ljudi, takozvanih biznismena. Kristiansand Norveško - Crnogorsko udruženje prijatelja osnovano je 19. juna godine u gradu Kristiansand u južnoj Norveškoj kao organizacija koja okuplja crnogorsku dijasporu i prijatelje Crne Gore i ima za cilj da razvija obostrano znanje i razumijevanje između norveškog i crnogorskog naroda o svojim zamljama i kulturama. Udruženje je otvoreno za pojedince, organizacije, preduzeća i institucije koje su zainteresovane za izučavanje crnogorskog jezika i kulture, što podrazumijeva organizovanje manifestacija u oblasti muzike, folklora, kulinarstva, dane vina, turističke ponude, socijalna druženja i ekonomsku saradnju. Prioritentne aktivnosti udruženja su usmjerene na širenje informacija/znanja o Crnoj Gori, jer je činjenica da mnogi ne znaju gotovo ništa o toj maloj lijepoj zemlji na jugu. Sljedeći važan segment djelovanja je pomaganje ili pomoć Crnoj Gori i njenim građanima na različite načine. Udruženje više godina vodi pacijente u Institut Igalo i turiste u Igalo i Budvu, snadbijeva In- Henrik Angel ( ) Za naredno norveško-crnogorsko upoznavanje vezuje se dolazak i boravak pacijenata iz Norveške na rehabilitaciju u Institut Igalo u periodu od do godine. U najvećoj mjeri oni su -34- br. 5/2021 br. 5/

19 norveška italija stitut Igalo sa različitim medicinskim i tehničkim pomagalima, pomaže đeci iz socijalno ugroženih porodica, sakuplja i dostavlja individualne pomoći, najčešće novčane, i pomaže na druge načine. Između ostalih akcija Norveško - Crnogorsko udruženje prijatelja je donacijama i poklonima obradovalo đecu iz Resursnog centra za sluh i govor Dr Peruta Ivanović u Kotoru, kao i učenike Osnovne škole Šunjo Pešikan na Trešnjevu u Cucama. Članovi udruženja su i prije osnivanja svoje organizacije učestvovali u donatorskim projektima. Najznačajnija akcija je realizovana godine kada je 11 metara dug kontejner dopremljen u Institut Igalo sa raznim pomagalima: električnim krevetima, šetačima, invalidskim kolicima, liftovima, opremom za hitnu pomoć i drugom medicinskom opremom. Udruženje je dio dijaspore Crne Gore koja je imala susret u julu godine u Podgorici na manifestaciji Dani dijaspore, a autor ovog teksta je izabran za predśednika Odbora za zdravstvo. Aktivnosti odbora su trenutno u fazi mirovanja zbog epidemiološki teške globalne situacije izazvane pojavom koronavirusa, kao i zbog političkih turbulencija u našoj postojbini. Kako će se razvijati u budućnosti zavisi od dosta faktora, niko ne može da garantuje da će biti sve kao prije. Crna Gora i Norveška nijesu do današnjih dana imali susrete na visokom političkom i državnom nivou. Diplomatska komunikacija, nažalost, ide preko suśedne zemlje, i ambasade u Beogradu, čije raspoloženje prema Crnoj Gori je vrlo upitno. To nikako nije dobro za našu postojbinu i crnogorski iseljenici bi rado viđeli ambasadu Norveške u Podgorici i naravno ambasadu Crne Gore u Oslu. DRAGAN VRBNIČANIN PERAST I TAJNA RATNE ZASTAVE MLETAČKE REPUBLIKE Dragan Vrbničanin (1972), rođen u Podgorici, zavrsio Ekonomski fakultet u Beogradu i postdiplomske studije u Udinama (Italija). Tumač za crnogorski jezik u italijanskom pravosuđu, izgradio uspješnu karijeru u sferi privredne ekonomije i turizma u regionu Veneto. Dugogodišnji istraživač istorijskog državnog arhiva u Veneciji, savjetnik u udruženju Italia Montenegro - Regina Elena iz Peruđe. Stari grad Perast je dragulj Boke Kotorske sa bogatom istorijom, koja je uklesana na svakom njenom kamenu. Danas jedna od najatraktivnijih destinacija na crnogorskom primorju, svoj zlatni period procvata i uzdizanja veže se za period od do godine kada je bez prekida grad Perast bio u sastavu Mletačke Republike, a još od godine u domenu njenog interesovanja. Naime, svoj najveći uspon dozivljava u XVIII vijeku, kada je imao četiri brodogradilista, flotu od stotinjak brodova i oko stanovnika. Grad je imao devet odbrambenih kula, utvrđenje Svetog Križa (sagrađeno godine), Perast Sa učenicima osnovne škola na Trešnjevu -36- br. 5/2021 br. 5/

20 italija italija Palata Bujovića, danas Muzej u Perastu šesnaest baroknih palata i devetnaest crkava (17 katoličkih i 2 pravoslavne). Uprkos tome što grad nije imao odbrambeni zid, ipak nikada nije pao u ruke Turaka, zahvaljujući genijalnom arhitektonskom rješenju Venecijanaca da grad zadrži strategijsku odbrambenu poziciju. Onaj ko je neprijateljski prilazio gradu sa mora, bio je prinuđen da prođe kroz moreuz Verige upravo nasuprot grada na čijim je obalama bio zatezan lanac sa jedne na drugu stranu obale. Ovaj odbrambeni sistem je korišćen kao carina i u nekim drugim gradovima Mletačke Republike, kao što je Verona u koju se ulazilo preko rijeke Adiđe. Strateški položaj Perasta, na ulazu u Kotorski zaliv, davao mu je status kontrolnog grada kako u odbrani tako i pri robnom prometu. U slučaju napada sa kopna postojale su 10 kula kao i utvrđenje na vrhu grada. Pored kula svaka kuća i palata imale su otvore na zidu puškarnice. Perast je godinama bio okružen Turcima, sa jedne starne je grad Risan a sa druge Orahovac, iza su planine, a naprijed more. Čak deset hiljada Turaka je napalo Perast 15. maja godine predvođeni Risanskim Pašom Mehmet agom Rizvanagićem, dok je grad branilo oko 300 Peraštana. Koliko je sistem odbrane bio dobro postavljen ili koliko su Peraštani bili dobri borci govori rezultat bitke, ubijeno je 72 turska vojnika, preko 200 je ranjeno, zaplijenjene su tri turske ratne zastave i posječen sam Paša Rizvanagić. Ali, da se iz uvodne preambule vratimo na period Mletačke dominacije, i vidimo kako je Perast postao miljenik Venecijanaca. Prilikom Otomanske opsade venecijanske flote godine pod komandom Vitora Pizanija, spontana pomoć Peraštana spasila ih je od totalnog uništenja. U čast tom činu Perast dobija titulu za posebnu odanost ( Fedelissima gonfaloniera ) i počast kojom postaje kustos i čuvar ratne zastave glavnokomandujućeg broda venecijanske ratne flote. Pored toga i dvanaest biranih Peraštana iz isto toliko bratstava (kazada) se postavljaju kao lični perjanici Dužda tj. Admirala flote. U Perastu se 337 godina čuvala ratna zastava Mletačke Republike (na venecijanskom se zvala gonfalone ), a tih 12 Peraštana su bili odrijeđeni i kao gonfalonieri u prijevodu barjaktari. Oni su polagali zakletvu da će čuvati ponos zastave po cijenu svog života, i bili su organizovani kao posebna jedinica pod direktnom komandom i ingerencijom komandanta Mletačke ratne flote. U bici kod Lepanta godine na brodu pod komandom admirala Sebastijana Veniera poginulo je 8 od 12 Peraštana, a učestvovalo je dobrovoljno njih još 20. Zbog pokazane hrabrosti i učešća značajnog broja stanovnika u odnosu na veličinu Perasta, Mletačka Republika još jednom nagrađuje ovaj grad oslobađajući ga carina za izvoz u Veneciju svega proizvedenog u Perastu, privilegija koju su samo oni imali dugi niz godina. Zastava se čuvala u Perastu, a iznosila se samo u periodu rata i na veće svečanosti u Veneciju. Ta počast je trajala sve do kraja Mletačke Republike. Ratna zastava Mletačke Republike Pod dominacijom Venecije, po feudalnom sistemu, vlast u Perastu su činile 12 plemićkih bratstava, kazada, koje su i delegirale čuvare ratne zastave. Te kazade su: Studeni, Dentali, Smilojević, Vukasović, Brajković, Šestokrilović, Bratica, Stoišić, Šilopi, Čizmaj, Perojević i Mioković. U sastavu određenih kazada su bile značajne porodice Bronza (kazada Šilopi), Smekja, Marković - Martinović (kazada Cizmaj), Visković, Balović (kazada Dentali), Zmajević (kazada Perojević), Mazarović (kazada Smilojević), Bujović (kazada Stoišić), Kolović (kazada Šestokrilovića) Galeti, Subaci, Zimbela, Cigo, Amiralji, i druge. Zastava Mletačke Republike ima više verzija i značenja. Najčešća je ona na kojoj lav Svetog Marka drži šapom otvorenu knjigu na kojoj je natpis pax tibi marce, evangelista meus (mir tebi Marko, evangelista moj), i ona se koristila u periodu mira, dok je ređa verzija ona na kojoj lav umjesto knjige drži mač u ruci a koja se koristila u slučaju rata. Još jedna varijanta je kada je ra br. 5/2021 br. 5/

21 italija italija figurisan lav sa zatvorenom knjigom, što je predstavljalo konflikt Republike sa drugom stranom gdje je zastava bila isticana. Svi detalji su bitni, otvorena knjiga predstavlja vladavinu prava, zatvorena konflikt, mač predstavlja rat. Ako je na rapresentaciji lav sa prednjim šapama na kopnu a zadnjim u vodi predstavlja oblast dominacije na kopnu i na moru, itd. Perast postaje vrlo bitan i brzo se razvija. Ekonomski razvoj grada pratio je i vojni razvoj, tako da ruski Car Petar Veliki šalje sinove plemića na školovanje u Perast kod čuvenog matematičara i kapetana ratnog broda Marka Martinovića. Interesantno je istaći i da je postojao projekat da se na centralnom trgu gdje je prije bilo sjedište kapetanije napravi najveća barokna basilika u Boki Kotorskoj dugačka 46 metara koja bi dolazila do mora. Sačuvani su dio apside glavnog oltara ostatka projekta Đusepea Beatija, dvije osmougaone sakristije i vrlo visok zvonik, djelo Đovani Batiste Skarpe, koji je ostao sam, nesrazmjeran u svojoj monumentnosti. Mlečani su odabrali Peraštane kao svoje odane saveznike i iz tog razloga jer su važili za vrlo hrabre i beskrupolozne ljude koji su se često bavili gusarstvom i bili angažovani kao plaćenici. U Perastu je jedan period bilo i tržište robova i stecište avanturista i gusara iz raznih krajeva svijeta. Svi oni se nijesu plašili da ispred kuće zateknu Turke ili pirate, ali i sami oni su ih zaobilazili poznavajući njihovu prijeku narav, tako da je ta blizina neprijatelja odoljevala vremenu. O naravi Peraštana svjedoči i zaplet oko ostrva Sveti Đorđe. Da bi se oslobodili kontrole Kotora koji je imenovao opata ostrva San Đorđo, odabrana elita grada Perasta je 2. maja godine tokom mise ubila opata Pompea Pasqualia sa 60 uboda nožem. Uslijedilo je bacanje anateme na grad indertiktom od strane Pape Pavla III. Crkveno progonstvo je trajalo punih 11 godina, sve dok Venecija nije uspjela da ubijedi Svetu Stolicu da ukine anatemu i skine prokletstvo bačeno na ostrvo Sveti Đorđe i grad Perast. Pad Mletačke Republike dogodio se 12. maja godine ukazom Dužda Ludovika Manina koji je pod prijetnjom invazije Napoleona Bonaparte proglasio pad Mletačke Republike. Uprkos tom ukazu Peraščani ostaju odani Mletačkoj Republici i samo se još na brodovima u Boki viori Venecijanska ratna zastava sa krilatim Lavom Svetog Marka još tri mjeseca poslije pada Republike, i to sve do 23. avgusta godine i dolaska Austrijanaca. Rad Josipa Lalića, Muzej Perasta Prije dolaska Austrijanaca pod komandom General majora Barona Matije Rukavine, zastava biva sakrivena ispod kamene ploče oltara crkve Svetog Nikole u jednoj svečanoj ceremoniji koja je ušla u istoriju po govoru kapetana Josipa Viskovića (ital. Giuseppe Viscovich) koji je tada izgovorio čuvenu frazu na venecijanskom ti con nu, nu con ti (ti sa nama, mi sa tobom). Taj moto je i danas u uportebi u Italijanskoj mornarici kao čin visoke zakletve. U svom nadahnutom govoru Josip Visković je istakao: U ovom gorkom trenutku, u ovom posljednjem izlijevu ljubavi, vjere u Veneciju i Mletačku dominaciju, u Barjak Mletačke Republike, neka bude utjeha i građanima, kako naša dosadašnja podrška tako i ovi posljednji momenti koji ne čine samo ispravan ovaj fatalni čin, već i virtuozan. Nadasve to je naša dužnost. Naša djeca će znati od nas, a putem istorije će cijela Europa znati da je Perast podržao slavu venecijanskog barjaka do krajnjih granica, odajući mu počast ovim svečanim činom odlažući ga nalivenog gorkim suzama. Izdahnimo, moji sugrađani, izdahnimo naš bol svojim suzama, u ovim posljednjim uzdignutim osjećajima kojima zapečaćujemo našu slavnu karijeru pod venecijanskom vladom, okrenimo se ovom gordom simbolu koji je raprezentuje i nad njim pokažimo našu bol. Nakon tristo sedamdeset i sedam godina, naša krv, naši životi, koji su bili uz tebe Sveti Marko, koliko smo bili u Republici bez prekida, naša vjera i naša hrabrost uvijek su bili sa vama ne samo na moru, već gdje god su prijetili neprijatelji. Niko vam nije mogao pobjeći i niko vas nije mogao pobijediti. U sadašnja vremena, vrlo nesretna zbog nepredvidivosti, narušenih običaja, nesuglasica, nezakonitih arbitraža koje vrijeđaju prirodu i pravednost naroda, naše postojanje, naša krv i naš Josip Visković ( ) život su uvijek bili vaši. Ne možemo da vas vidimo osvojenim i obeščašćenim od nekih, pa naša hrabrost i naša odanost, bi radije ostali pokopani s vama. Ali budući da vam više ništa nije preostalo da učinite, neka naša srca budu vaša počasna grobnica, a naša pustoš vaša najveća i najšira pohvala. Porodica Visković pripadala je kazadi Dentali. Zastava je sakrivena i nikada nije pronađena, a bezuspješno su je tražili i italijanski vojnici u toku Drugog svjetskog rata po crkvama, palatama, arhivima. Niko je nije pronašao tako da legenda kaže da je ona pokopana zajedno sa njenom tajnom. Priča koja živi u narodu govori da su Peraštani sakrili zastavu jer su se zakleli po cijenu života da ona nikada neće pasti u ničije ruke. Zakletvu su održali do današnjih dana br. 5/2021 br. 5/

22 rumunija rumunija LONGIN PERUCA MUNĆAN CRNOGORSKO RUMUNSKA PROŽIMANJA Longin Peruca Munćan (1972) Arhimandrit Rumunske pravoslavne crkve, rođen u Vojvodini. Autor udžbenika za Vjeronauku za niže razrede osnovne škole za rumunsku zajednicu u Srbiji. U svojstvu predsjednika Rumunsko-crnogorskog kulturnog centra Duklja u saradnji sa Prijestonicom Cetinje i Ambasadom Rumunije u Crnoj Gori organizovao je godine na Cetinju Rumunske dane kulture u Crnoj Gori. Bavi se istoriografskim naučno-istraživačkim radom, autor je monografije Crna Gora i Rumunija, u izdanju Crnogorskog kulturnog foruma, koja tretira crnogorsko rumunske veze i odnose od srednjeg vijeka do godine. Etnogeneza Crnogoraca u srednjem vijeku ukorijenjuje duboku povezanost crnogorskog i rumunskog naroda. Prve veze i odnosi među njima grade se u etnogenezičkoj sintezi starinaca Vlaha na crnogorskom tlu sa doseljenim Slovenima. Iz tih prožimanja, miješanja i sinteze nastao je novi etno amalgam Dukljani Zećani Crnogorci. Tako su Vlasi zajedno sa Ilirima i Romanima, kao dominantno romanski etno elemenat, strukturno i suštinski participirali u etnogenezi Crnogoraca, od kojih su asimilovani, ugrađujući se u crnogorski etnos. Ta istorijska okolnost je bitno uticala i na kasnije oblikovanje običaja, elemenata narodne nošnje i drugih karakteristika crnogorskog naroda. Vlasi su u Crnoj Gori naučno prepoznati i definisani kao etnos i socijabilitet. Oni su toliko ugrađeni u crnogorsku etnogenezu, istoriogenezu i naciogenezu, da se pojavljuju u crnogorskoj antroponimiji, toponimiji i onomastici. Crnogorski riječnik čuva u sebi elemente vlaškog govora i terminoloških određenja u konstrukciji pojedinih riječi. Akademik prof. dr Božidar Šekularac Vlaška plemena su bitno uticala na formiranje crnogorskih plemena, koja nijesu samo rodovsko krvne organizacije, već su i administrativna jedinica državne organizacije. Najdublju analizu fenomena vlaškog katuna i uticaja Vlaha na formiranje crnogorskih plemena, dao je akademik Božidar Šekularac, radom Uticaj Vlaha na formiranje i razvoj crnogorskih plemena. On u sintetičkom iskazu konstatuje značaj katuna i plemena vlaškog načina života i drugih karakteristika Vlaha na formiranje crnogorskih plemena i oblikovanje crnogorskog naroda. Vlasi su tretirani u naučnoj istoriografiji i publicistici u južnoslovenskim zemljama dvojako: vlasi sa malim v kao socijalna kategorija, koja je podrazumijevala stočare na planinskim pasištima, kao i Vlasi sa velikim V, koje su predstavljali sinonim za etnos, odnosno etnicitet. Većina naučnika, saglasna je da se pod pojmom Vlasi, radi o stanovništvu romanskog porijekla koje se bavilo stočarstvom, a na prostoru Crne Gore živjelo uglavnom u zaleđu primorja, ali i susjednih dalmatinskih krajeva. Ostavili su obilje tragova boravka u svim predjelima Crne Gore. Potvrđuju to brojni toponimi i antroponimi sačuvani i do danas. Postoje o tome i dokumenta, ali i narodna predanja. Crna Gora je specifična po tome što su se plemena i plemenske organizacije zadržale i do danas. Postojanje Vlasi (Morlaci) u Dalmaciji plemena i plemenske organizacije, karakteristično je i za Vlahe i katunski način življenja. Pleme predstavlja veće oblike ljudske zajednice zasnovane na krvnom srodstvu. U crnogorskoj društvenoj i državnoj organizaciji, egzistira i plemenska organizacija kao njen dio. Plemena su u Crnoj Gori predstavljala dio nahije, kao okruga. Okruzi ili nahije, su se dijelili na plemena, plemena na sela, sela na bratstva. U crnogorskoj atipičnoj, posebnoj i potpuno specifičnoj, narodnoj, državnoj i društvenoj organizaciji, pleme ne izražava samo ljudsku zajednicu zasnovanu na krvnom srodstvu. Pleme je adiministrativno teritorijalna društvena i državna jedinica, koja ima status opštine u novim vjekovima crnogorske istorije. Na čelu plemena nalazi se plemenski starješina. U staroj Crnoj Gori, pleme kao opštinska administrativno teritorijalna cjelina, obuhvatalo je više sela i bratstava. Sela su se zvala knežine, i na njihovom čelu se nalazio knez. Ova društvena stratifikacija se odnosi na period razvijenog srednjeg i novog vijeka, uključujući i period i sa početka 20. vijeka. Plemena su imala svoju bit br. 5/2021 br. 5/

23 rumunija rumunija nu karakteristiku, udruživanja u savez plemena, što ih je vodilo ka vezivanju za određenu teritoriju. Ta teritorija je pripadala cijelom plemenu. Cilj stvaranja plemena i plemenskih zajednica, bio je lakša i efikasnija odbrana od neprijatelja. Vlasi su imali značajnu ulogu i udio u formiranju crnogorskih plemena, naročito na onim prostorima na kojima se oslanjalo na tradiciju života i društvene organizacije u okviru plemena i plemenskih saveza. To se ogledalo preko katuna i stočarskog načina življenja. Vlasi su kao značajan subjekt u crnogorskoj plemenskoj organizaciji bili predmet i tema brojnih istraživača i stvaralaca, naročito istoričara i lingvista. Opšti pojam plemena i plemensko uređenje u svojoj organizaciji počivalo je na fiktivnom porijeklu od jednog zajedničkog plemenskog pretka. To je imalo svoje sličnosti sa organizacijama kod drugih naroda. Pleme u Crnoj Gori, ima svoje analogije u rimskom Knjiga Crna Gora i Rumunija gens, albanskom fis, langobardskom fara, škotskom clan. Kod Južnih Slovena, to je plemija. I u crkveno slovenskom, pleme je nosilo naziv plemja, a kod popa Dukljanina parantela. Imena plemena i bratstava, ostajala su nepromijenjena kroz vjekove, dok su patronimika mijenjala sa svakom generacijom. Plemena se u staroj Crnoj Gori, mogu pratiti još od dukljanskog perioda, o čemu svjedoči Ljetopis popa Dukljanina (Regnum Sclavorum). I arhivska građa iz doba Balšića, dokumentuje pleme. Plemena su se tako dugo zadržala u Crnoj Gori, u periodu dužem od 1000 godina, jer im je priroda brdovitog zemljišta išla na ruku, a naselja su se malo mijenjala. Način života bio je izrazito pastirski, pa su i oni krajevi Crne Gore, koji su bili samo formalno pod turskom vlašću, faktički bili slobodni. Pleme je činilo jednu političku cjelinu i imalo je sopstvenu vlast. Na čelu plemena, obično se nalazio vojvoda, koji je bio vojni plemenski starješina. Na svojoj ograničenoj teritoriji, pleme je imalo svoje plemenske ispaše i šume, pašnjake, vode (vodopoje) i druge posjede kao svoju plemensku zajedničku imovinu, pod nazivom plemenski komun, odnosno komunica. Brojna plemena su nestala, kao Mataruge, koje se pominju u 14. vijeku, Lužani oko Skadarskog jezera, Malonšići iz 15. vijeka, naseljeni u dolini rijeke Zete, Kričani (Kriči), koji su godine živjeli na rijeci Tari. Oko Kolašina su bila tri plemena, Kaljići, Micani i Đurđevići. U 15. i 16. vijeku, nakon odlaska sa vladajuće scene dinastije Crnojević, u prvi plan izbijaju Opšti crnogorski narodni zbor, kao svojevrsni narodni parlament i uz njega Crnogorska pravoslavna crkva, personalizovana u subjektivitetu Cetinjske mitropolije. Stapaju se mnogobrojne družine ili opštine. To je omogućilo nastanak velikih plemenskih zajednica. Kretanje stanovništva nije vezano samo za puteve planinskih stočara i priliv seljaka u gradove, već i u procese odlaska u Mletke ili u svijet. Doprinijeli su tome ratovi i unutrašnji sukobi. Glavni razlog svemu tome bio je i sklanjanje naroda po katunima Gornje Zete, koji je bježao ispred turskih osvajanja. U brdskim predjelima, nastaju naselja katunskog tipa, koja postaju mjesta stalnog življenja. U svim ovim procesima i seobama, učestvuju i vlaški stočari, koji su živjeli na tim prostorima. Iako se u nauci smatra, da su Vlasi, miješanjem i stapanjem sa Slovenima, odnosno crnogorskim narodom, u 15. vijeku poslovenjeni, vlaška imena koja postoje na teritoriji Crne Gore, a posebno na Katunima, potvrđuju, da je proces slovenizacije, bio postepen i neujednačen. Tada se još uvijek pravila razlika između Vlaha (Morlaka) i onih Slovena iz čijeg se porijekla ne mogu isključiti vlaški korijeni i uticaji. Postoje brojna predanja i toponimi, koji govore o dolasku i boravku vlaških grupa na područje Stare Crne Gore: Radule Vlah, Vlasi, Vlaška crkva podignuta godine i brojna druga imena. Priliv vlaškog etničkog elementa, doprinio je utemeljenju katuna koji postaju srž crnogorskog naroda i društva u cjelini. Na čelu svakog katuna je starješina, iz bratstva koje se isticalo bogatstvom i ratnim zaslugama. Formirala se tako zajednica samoupravnog tipa, sitne ratničke vlastele, zasnovane na rodbinskim vezama. Rezultat svega toga, bilo je stvaranje autonomnih prava i lokalne samouprave, u svim seoskim zajednicama, koje nijesu bile podređene gradskoj upravi ili crkvenim vlastelinstvima. Više sela se udruživalo u veću zajednicu, pod imenom opština (comune), družina (compagnia), ili katun (cathone). Potvrđuje to i Vranjinski ugovor iz godine, sklopljen između crnogorskog vladara Stefana Crnojevića i Mlečana, gdje su bili prisutni i predstavnici ratničkih družina, opština, sela i katuna, ukupno 51 predstavnik sa crnogorske strane. Termin katun u srednjem vijeku, označava organizaciju slobodnih ljudi u stočarskim naseljima, njihovu zajednicu obuhvaćenu unutrašnjom organizacijom. Članovi katuna, održali su se sopstvenim snagama u vrijeme raspada i metamofoze državne vlasti. Katuni su imali svoja autonomna prava. Njih je predvodio starješina pod imenom katunar, a kasnije vojvoda. Jezgro katuna i ratničkih družina, činili su srodnici. Ratničke družine i katuni, organizovali su sopstvenu odbranu, ali se i sukobljavali sa susjedima oko pašnjaka. Sukobljene strane, mirila je porota od 24 kmetića, po utvrđenim pravilima. Bilo je katuna sa crnogorskim, ali i onih koji su imali vlašku komponentu. Izmiješanost imena katuna i njihovih stanovnika, dokazuje etničku formaciju žitelja sa dominantnim procesom slovenske asimilacije Vlaha. Dokumenta svjedoče da se ovo uglavnom stočarsko stanovništvo Crne Gore, razvilo i sa prethodnom asimilacijom balkanskih starinaca, asimilovanih od strane slovenskih doseljenika. Termin Vlah, imao je etničko značenje u arhivskim izvorima i pisao se velikim slovom, kao Turčin, Sloven, Mlečanin i Crnogorac. U ovim izvorima, uz Turke se najčešće navode Vlasi i Sloveni. Turski izvori iz 15. vijeka, navode niz vlaških starješina sa slovenskim imenom. Time se potvrđuje da je slovenizacija balkanskog stanovništva u Crnoj Gori već bila završena. O statusu i ekonomskoj moći Vlaha i vlaha stočara, na prostoru zapadne i središnje Crne Gore, govore i stećci, nadgrobni spomenici, katkad raskošno ukrašeni sa imenima pokojnika, zahvaljujući čemu, uz natpise, dobijamo značajne informacije i istorijske podatke. Od vlaških stećaka, najviše je onih koji se označavaju kao ploče, sanduci, sarkofazi i krstovi. Dekorativ br. 5/2021 br. 5/

24 rumunija rumunija no su najukrašeniji skupocjeni sarkofazi istaknutih Vlaha, vojvoda, katunara i starješina. Nadgrobne ploče su pokrivale katunare i župane, sinove vlaškog roda ili i tijela običnih Vlaha. Slično je i sa krstovima. Vlaški katun je pastirsko selo. Imalo je drugačije uređenje od ratarskog sela. Imalo je glavara, koji je vršio sudsku vlast, ali se njegovo zvanje različito zvalo. U defteru sandžaka Hercegove zemlje, iz godine, među prihodima turskog carskog hasa, od 10 lista, upisani su vlasi. Ovdje su Vlasi podijeljeni po nahijama, Morača, Rovca i Bjelopavlići. Vlasi su popisani u jedinice, zvani džemati. Tu su uvedene nahije, Kričak i Mataruge. Rovci su u ovaj defter uneseni kao pravi stočari i njihova zimska i ljetna staništa. U defteru za skadarski sandžak, iz godine, Bjelopavlići su uvedeni kao tri cjeline, a u onom iz godine kao crnogorsko pleme Bjelopavlići. Naučna istraživanja pokazuju, da su crnogorska brdska plemena nastala ujedinjenjem i teritorijalizacijom katuna. Krajem 15. vijeka, kotoranin Martin Unutrašnjost vlaškog katuna Segol, opisuje Vlahe kao planince, divlji rod ljudi koji su bogati samo stadima stoke. Dolaskom Turaka, raste uloga Vlaha. Jednim dijelom su činjeli turske pogranične trupe, a drugim su pripadale crnogorskoj, odnosno slovenskoj vojnoj organizaciji. Tako su se podijeljeni Vlasi međusobno sukobljavali, što je podsticalo proces njihove asimilacije. Kao posljedica toga, vlaška komponenta se nesporno javlja u etnogenezi slovenskih naroda na Balkanu. Prodorom Turaka, Vlasi koji žive pod mletačkom vlašću u dalmatinskim gradovima, poslije godine, nosi naziv Morlak (Vlah). To vrijedi za svo stanovništvo preko turske granice, koje se bavi zemljoradnjom ili stočarstvom na teritoriji istočnog Jadrana, od Budve i Bara na crnogorskom primorju, do Rijeke na sjeveru hrvatskog primorskog pojasa. Istoričar S. Novaković, Vlahe označava kao ljude romanske narodnosti, a u posljednje vrijeme, poglavito kao Rumune. Srpski istoričar Sima Ćirković, kaže da Srbi Vlahe, potomke starosjedilaca, doživljavaju kao druge, različite od sebe, te da Vlasi nijesu podvrsta srpskih stočara. Đurđev Vlahe sa velikim V, označava neslaveniziranim balkanskim Romanima, dakle, kao posebni narod. Vlahe sa malim v, označava kao slavenizirane stočare u našim i turskim srednjevjekovnim izvorima i kada hoće da izrazi da su stočari prešli na zemljoradnju, te da su u srednjem vijeku gotovo izjednačeni sa meropsima, te da kod Turaka drže rajinsku zemlju i daju neke rajinske dažbine. Pri tome su ipak očuvali neka vlaška prava, zbog čega im ovaj istoričar njihovo ime stavlja u navodnike. Koliko su prisutni u Crnoj Gori u srednjem vijeku govori Vlaški put, koji prolazi kroz Pivu. Pojedini katuni su postali okosnica kasnijih crnogorskih plemena. Istorijska građa daje spisak katuna za godinu čiji su predstavnici činili Zetski zbor. Pod ovim pojmom se pretežno govori o stočarima i ratnicima, pripadnicima opština, družina ili katuna u Gornjoj, a dijelom i u Donjoj Zeti. Sitna vlastela je vršila samoupravne funkcije u katunu i nije uspjela da se uzdigne ugledom i bogatstvom. Samo oni, koje su Turci proglašavali za spahije, postale su lokalne vojvode ili kneževi. Sa svojim nasljednim pravom u porodici, stajali su na čelu teritorijalne zajednice. Te starješine su u međusobnim odnosima izgradile određenu hijerarhiju i potisnule u drugi plan stare katunare. Stvoreno je tako društvo samoupravnih zajednica sa patrijarhalnim shvatanjem života i svijeta. U tu zajednicu župsko selo je unijelo osjećanje pravnog poretka, a katun krvnu osvetu, poštovanje date riječi, kult gostoprimstva i bratoprimstva. Iz takvog društva će kasnije nastati brdska i crnogorska plemena. U povelji Đurđa Crnojevića, od godine, navode se sljedeći katuni plemena : Lješnjani, Kalođurđevići, Pješivci, Malonšići, Đeđeza, Komani, Goljemadi i Krusi. U defter iz godine, pisar unosi zabunu, jer ne pravi razliku između katuna i sela. Katun je organizacija ljetnog pasišta, u vezi sa radom oko stoke i stočarske proizvodnje i organizacija pokretnog balkanskog stočarstva, vlaških i drugih starobalkanskih naroda. Neprivilegovani Vlasi nosili su naziv vlasi ubozi. U 14. i 15. vijeku, javljaju se imena brojnih crnogorskih plemena, kao imena katuna, kao što su, Banjani, Drobnjaci, Ćeklići, Malonšići, Pješivci i Bjelopavlići. Za neka od njih se ne kaže da su katuni, ali se nazivaju kao Vlasi (Bjelice, Nikšići, itd.). Crnogorsko pleme Kuči su prvo bili rod u katunu, zatim katun, te zatim skup ujedinjenih katuna. Katun je bio okvir u kome je počeo proces postanka plemena. Katuni i sela u 15. vijeku, bio je okvir u kome je započeo proces postanka plemena. Katuni i sela se razlikuju kao organizacije i međusobno se prožimaju. Katuni nijesu imali međe koje su kasnije određivane. Katuni su prvo bili ograničeni na visoke planine, gdje su imali svoja staništva i gdje ih je vezivala katunska organizacija. Tek kasnije, katuni se spuštaju na obale crnogorskog jezera, u bliske župe, obuhvaćene teritorijalizacijom. Opisujući dalje ovaj predmet svojeg istraživanja, istoričar B. Šekularac, navodi, citiramo: U srednjovjekovnim poveljama nailazimo da su neki katuni bili upisani kao knežine sa starješinama kao knezovima, comes catuni. Ovaj knez na čelu knežine bio je knez nad svim katunima u knežini. Pretvaranje katunske organizacije u plemena praćeno je feudalizacijom njihovih starješina. Ovo je naročito bilo izraženo u Crnoj Gori u doba Crnojevića, kada je i započeo proces pretvaranja katunske organizacije u plemena. Nema dileme da su se crnogorska plemena razvila sjedinjenjem katuna ili ujedinjenjem sela. Seoska organizacija je imala značajnu ulogu u obrazovanju plemena, slično i -46- br. 5/2021 br. 5/

25 rumunija jesti. Odbrana od agresivne i prijeteće islamizacije, inspirisala je Crnojeviće da štampanom knjigom brane i odbrane svoj narod od vjerske konverzije, narodne asimilacije i denacionalizacije knjigom, odnosno, jačanjem narodne svijesti. Taj vizionarski potez je bio u funkciji odbrane i opstanka Crnogoraca i crnogorske države. Istovremeno je bio u funkciji očuvanja pravoslavnog hrišćanstva i njegove dalje ekspanzije kroz proces širenja hrišćanske religije i pravoslavne vjere na širim prostorima. Crnojevići su značajni ne samo za Crnu Goru, već i za Rumuniju. Naime, poslije njihovog silaska sa crnogorskog prijestola, kada vlast ustupaju direktno svojem narodu i crkvi, kao neuništivim agensima trajanja i postojanja, svoju vizionarsku, slobodarsku i hrišćansku misiju, oni prenose u susjedne zemlje, braneći ih od nastupajuće islamske intifade. Tako je njihov glavni štampar i stub crnogorske kulture sa svojim štamparima, otišao u Vlašku (Rumuniju), sa kojom je Crna Gora već imala međuetničke odnose prijateljstva. U Trgovištu, on štampa prve rumunske knjige, pa se s pravom smatra utemeljivačem i osnivačem rumunske štamrumunija Katuni Kučkih planina (foto Aleksandra Kapetanović) kao kod knežina, s tom razlikom što su se knežine formirale kao jedinice seoske samouprave. Plemena su se takođe obrazovala kao vojnodemokratske jedinice, zbog potrebe da se katuni brane i čuvaju. Formiranjem plemena i knežina iz katunske stočarske organizacije dolazi do jačanja i učvršćenja patrijarhalnih oblika života. Plemena su koncentrisana većinom u oblastima nazivanim Katunima i Katunskom nahijom u okvirima zemlje Crne Gore koja je u XV XVI vijeku bila,,federacija plemena, sela i knežina. Doduše, vrlo su oskudni materijali o crnogorskim Vlaška crkva na Cetinju katunima, koji se obično pominju kao vlaški. Petnaesti vijek je vrijeme u kojem je teritorijalizacija katunske organizacije dala teritoriju plemena, a to je vrijeme kad su se stvarala crnogorska i hercegovačka plemena. Upravo popis Vlaha u defteru iz godine i defter za Skadarski sandžak i i popis Hota, Kuča, Pipera i Klimenta iz godine daju najvažnije podatke o njihovom postanku. Istovremeno ovi popisi svjedoče da su vlasi stočari stanovali zimi u kućama, jer su kuće uvedene u popise, radi plaćanja dažbina. Osnivač Cetinja, crnogorski gospodar Ivan Crnojević je prilikom osnivanja ovog prijestonog grada Crne Gore, zatekao u cetinjskom polju Vlašku crkvu, koju su podigli Vlasi starinci, uz Crnogorce, starosjedioci na ovom prostoru. To je krunski dokaz njihove participacije u crnogorskoj istoriji. Ivan je Cetinje proglasio otvorenim gradom, a u svojoj Štamparija Crnojevića Osnivačkoj povelji iz godine, uveo klauzulu nesvojstvenu srednjem vijeku, koja uzdiže pravo na vladarski prijesto na univerzalni nivo. Naime, Ivan Crnojević daje mogućnost da na crnogorskom prijestolu njega imaju pravo da naslijede ne samo njegov sin ili unuk, već i pripadnici drugog naroda. Od ovog stava, srednji vijek ne pamti demokratskiji naum jednog vladara. Pošto je proglasio slobodu univerzalnim osnovom svoje državne koncepcije, a Cetinje bukvalno rodio sa knjigom, on začinje ideju štampe, kao importa zapada i uvoza renesanse na Cetinje. Ivanovo Cetinje se povezuje sa Venecijom, a knjiga će biti osnovna preokupacija njegove dinastije. Njegove ideje nastavlja njegov sin i nasljednik na prijestolu Đurđe Crnojević, koji knjigu usredištuje u centar crnogorske istorije u epohi teškoj za crnogorski narod i njegov opstanak. Ovaj vladar osniva, 38 godina poslije Gutenberga, prvu državnu štampariju na svijetu i njen značaj se mjeri ogromnom misijom u funkciji ekspanzije štampane riječi i knjige. U tom vremenu, vjerski identitet je bio osnova narodnog identiteta, a religija osnovni oblik društvene svi br. 5/2021 br. 5/

26 rumunija rumunija pe, literature i kulture. Njegovu misiju, podržali su odbjegli crnogorski štampari i kulturni djelatnici, a nastavio je rumunski đakon Koresi. Tako je slovenska (crnogorska) vlaška sinteza iz ranijeg perioda prošlosti Duklje Zete Crne Gore, doživjela svoj veliki uzrast, nastavak i kulturni Olimp. Ponovo se kroz djelatnost Makarija i njegovih saradnika u Trgovištu, potvrdila rumunsko crnogorska istorijska sinteza. U doba crnogorskog vladikata, od godine do sredine 19. vijeka, postoje odnosi saradnje Crne Gore i Rumunije. Za vrijeme vladike Vasilija Vlasi figuriraju u Crnoj Gori kao manjinski narodnosni entitet, što govori o slobodarstvu i demokratičnosti crnogorskog društva, ali istovremeno i o otpornosti i vitalitetu Vlaha u Crnoj Gori. U doba Petra I Petrovića jačaju crnogorsko rumunske veze i odnosi. Ovaj crnogorski vladar vodio je računa i o iseljavanju svojih zemljaka u druge zemlje i među druge narode. Tako se naseljavaju i u Banatu u kojem su stvorili Banatsku Crnu Goru, između Temišvara i Lugoša, i u novim okolnostima sačuvali dio svoje kulture, jezika, narodnosno nacionalnog identiteta i ljudskog dostojanstva. Kulminaciju crnogorsko rumunskih veza i odnosa predstavlja epoha vladavine knjaza kralja Nikole I Petrovića Njegoša i kneza kralja Rumunije, Karola I. Ona datira u snažnoj saradnji već od šezdesetih godina 19. vijeka, kada su ove dvije države imale status faktički slobodnih, ali još uvijek međunarodno nepriznatih država. One su već tada razmjenjivale svoje visoke diplomatske predstavnike i gradile koncepciju riješavanja Istočnog pitanja na načelima balkanske politike sintetizovanim u sintagmi Balkan balkanskim narodima. Ton srdačnim crnogorsko rumunskim vezama, davali su Rumunski kralj Karol I ( ) i dali dva vladara kao i dvije misije rumunskih diplomata na Cetinje iz i godine. Prilikom prve, rumunski izaslanik Teodor Vakaresku je posjetio Cetinje. Tom prilikom, knjaz Nikola mu je iznio svoju političku viziju, koja se može smatrati pretečom tzv. Balkanske konfederacije, koja se i kasnije često pominjala, kao ideja za prevazilaženje dramatičnih komplikacija na Balkanu. Ideja Nikole I o ligi država u regionu, koju bi sačinjavale Rumunija, Grčka, Srbija i Crna Gora je istovremeno predstavljala crnogorskog suverena kao zagovornika stvaranje defanzivne (odbrambene) Balkanske konfederacije. Posjeta rumunskog diplomate izazvala je posebnu pažnju austrougarskog konzula u Beogradu, Benjamina Kalaja, koji je o svemu podrobno informisao Beč. U svojem iscrpnom izvještaju, Vakaresku karakteriše knjaza Nikolu kao mladog, mudrog i odličnog vladara, koji želi da što povoljnije iskoristi posljedice političko diplomatskih igara evropskih sila na balkanskoj pozornici. Budno motreći na trenutne, ali i buduće interese crnogorskog naroda, Nikola I je smjelo iznio svoju viziju egzistencije Crne Gore u njenom jugoistočno evropskom ambijentu i kontekstu. Nikolina ideja o jednoj ligi država u regionu, koju bi sačinjavali Rumunija, Srbija, Grčka i Crna Gora, on je vidio kao asocijaciju sa glavnim ciljem zaštite ovih država od pokušaja da se Istočno pitanje rješava suprotno interesima naroda ove četiri države. Time bi sve ove zemlje prestale sa mirenjem sa subjektivnim presudama evropskih sila, smatrajući da Istočno pitanje, zainteresovani narodi moraju da riješavaju na human i racionalan način, bez potresa i nasilja, kroz sporazume i međusobne ustupke. Za razliku od svojih savremenika, Nikola I je iznio gledište da je i turska neophodan činilac međunarodne zajednice posebno bitan u traženju najboljeg riješenja za složenu poziciju balkanskih naroda. Nikola I je glavnu ulogu u Balkanskoj federaciji namijenio upravo Rumuniji, iz uvjerenja da nacionalno homogena, najbogatija i najbrojnija balkanska nacija ima ugled i uglednu dinastiju. Rumunska diplomatska misija na Cetinju, naišla je na dobar odziv u crnogorskoj štampi, u nedjeljniku Crnogorac, kao i u nekim beogradskim listovima. U svojim memoarima, Karol je zabilježio savršeni doček na Cetinju rumunskog izaslanika, kao i detaljan plan Balkanske federacije, koji je tom prilikom ljubazni domaćin izložio. Istorijski događaji poslije toga su potvrdili da i pored ogromnih simpatija Karola I prema Nikolinoj ideji, rumunski vladar još uvijek nije bio dobro pripremljen za recepciju ovog projekta crnogorskog vladara. Zato nije došlo ni do Nikoline posjete Bukureštu. Dvije godine kasnije, učvršćene su rumunsko crnogorske veze na osnovama bratskog prijateljstva crnogorskog sa rumunskim vladarom. Dolazak Aleksandra Sturze na Cetinje, protekao je u tom duhu. Do Sturzinog dolaska, Nikola je prošao tri političke faze od obnove Kraljevine Srbije po ugledu na Dušanovo Carstvo, da bi pet Dvorac Peleš, ljetna rezidencija rumunskog kralja -50- br. 5/2021 br. 5/

27 rumunija rad dr Đorđa Stefanelija, osnivača crnogorske veterine i njoj komplementarnih djelatnosti. Nakon faze ruskog zastupanja crnogorskih interesa u Rumuniji, otvara se crnogorski konzulat i vice konzulat u Braili, koji zastupa interese crnogorske države, naroda, posebno iseljenika, odnosno crnogorske spoljne politike. Reciprocitetno tome, na Cetinju se otvara rumunsko diplomatsko predstavništvo, ali nakon njegovog ograničenog trajanja, dobri odnosi i saradnja očuvani su kroz razne rumunsko crnogorske reciprocitetne misije. Rumunija je prva poslala svoju delegaciju na Cetinje u epohi proglašenja Crne Gore kraljevinom, godine, a njena višečlana misija je tom prilikom iskreno i spektakularno dočekana. Saradnja između obije države i njihovih vladara, naroda i vlada, razvijala se polifono u svim pravcima djelovanja. Ona se intenzivirala i ekspandirala na polju privredne saradnje, trgovine, pomorstva, prosvjete uz škorumunija Braila, godina kasnije zagovarao defanzivnu konfederaciju balkanskih naroda, kao najbolje sredstvo za ostvarivanje civilizacijskih ciljeva. Te godine, Nikola I je izazivao poštovanje i divljenje na evropskim dvorovima, kao vladar hrabrih i vitalnih gorštaka, pa je sa zadovoljstvom priman i poštovan, kako u Petersburgu, tako i u Beču. Bio je cijenjen od Bizmarka i popularan među Jugoslovenima. Sturza za razliku od svog prethodnika Vakareskua, nije u svom izvještaju zapisao da je crnogorski domaćin ponovo pominjao ideju defanzivne balkanske konfederacije. Uprkos tome, Austrija i Turska su misiju Sturze na Cetinju smatrali izuzetno značajnom, pošto je po njima, ona podrazumijevala i planove o balkanskom savezu. Bečki poslanik u Beogradu, Kalaj, nakon što je od svojih doušnika dobio izvještaje, koji su potvrđivali da je po srijedi bio novi prijedlog za antiotomanski savez, koji je u ime princa Karola, rumunski poslanik Sturza predložio na Cetinju, ocijenio je čitav događaj izuzetno važnim. U izvještajima doprlim do Kalaja su pristigli podaci, po kojima bi Rumunija za vrijeme borbi davala florina mjesečno, dok bi Crna Gora mobilisala vojnika. Sturzina misija liči na ipak zakašnjeli odjek Nikoline ideje od prije dvije godine. Osim toga, crnogorski knjaz je svoje kontakte sa evropskim silama doveo do nivoa iznad očekivanja u inače dobroj saradnji sa Rumunijom, kao i iznad onoga što je očekivao od Srbije. Nikola je akcenat stavio i pored velikog prijateljstva sa Rumunijom, na kontakte sa još snažnijim adresama međunarodne politike. Osim toga, Nikolina posjeta Bukureštu podrazumijevala je posjetu Beogradu, ali se to moglo dogoditi tek nakon dolaska kneza Milana na Cetinje. Zbog izostanka adekvatnih odnosa između kneza Milana Obrenovića i crnogorskog vladara Nikole I, izostala je posjeta crnogorskog knjaza Bukureštu. Ako se svemu tome dodaju i finansijske teškoće, onda se upotpunjuje mozaik odgovora, zašto poslije Sturzine posjete i pompeznog dočeka na Cetinju, sličnom po ekskluzivnosti dočeku Vakareskua, nije došlo do posjete crnogorskog knjaza Bukureštu. Čitavim svojim djelovanjem, Nikola I je učvršićivao, razvijao i jačao liniju i sve dimenzije prijateljstva i dobre saradnje sa rumunskim vladarom, vladom, državom i narodom. Poslije ovih misija, a naročito nakon formalnog međunarodno pravnog priznanja Crne Gore i Rumunije na Berlinskom kongresu, ove dvije države razvijaju izuzetno plodonosnu komunikaciju i saradnju. Crnogorci su bili privilegovana ekonomska emigracija u Rumuniji, u kojoj su uživali poseban status u svakom pogledu. I Rumuni su dolazili u Crnu Goru i pojedini od njih ostavili trajni pečat svoje stručne i humane misije. Jedan od takvih primjera je i istorijski Proglašenje Crne Gore za kraljevinu, Cetinje, br. 5/2021 br. 5/

28 rumunija kosovo lovanje crnogorske omladine u Rumuniji, a posebno na kulturnom planu. Tako je plodonosna komunikacija između dvije države poprimila svestran karakter, koji je našao odjeka u štampanim medijima obije države. Obim trgovinske razmjene je znatno povećan, a Crna Gora je uz ostalo, postala uvoznik rumunskog petroleja. Crnogorska javnost detaljno je informisana o svim događajima u Rumuniji, a naročito o epidemiji kolere, te o uspjesima rumunske vlade, vladara, inteligencije i društva u cjelini. U II Balkanskom ratu, Rumunija je direktno imala saveznički odnos sa Crnom Gorom protiv Bugarske. U I Svjetskom ratu, Rumunija je potvrdila svoje ratno savezništvo i prijateljstvo sa Crnom Gorom, stupajući u rat na njenoj strani, odnosno na strani zemalja Antante. Smrt kralja Karola godine, praćena je u Crnoj Gori uz najviši državni pijetet i poštovanje prema tradicionalnom prijatelju. Karola je na tronu Rumunije naslijedio novi Rumunski kralj Ferdinand ( ) kralj Ferdinand. Odnosi prijateljstva su, uprkos ratnim nepovoljnim prilikama, nastavljeni u prijateljskom i savezničkom duhu. Crnogorski dvor u egzilu je sa posebnim uvažavanjem i poštovanjem primao rumunske zvanice, a rumunski intelektualci i političari Budaresku, Jelena Vakaresku, Stefanesku, Lahovari, Dolhasari i drugi, branili su pravo Crne Gore na obnovu državnosti i pravo crnogorskog naroda na slobodu i samoopredjeljenje. Njihovu borbu za crnogorske istorijske ideale slobode najbolje reprezentuju i potvrđuju sami naslovi knjiga Budareskua Eska motaza/vješta krađa Crne Gore i Crna Gora Lusijene Dolhasari, kao i studija dr Ilije Barbaleskua pod naslovom Iz Balkanskog svijeta. Doktor Barbulesku je dokazao utemeljenost i pripadnost crnogorske kulture i njenog kulturnog koda u zapadnu kulturu i cvilizaciju. Prema njegovim naučnim i stručnim analizama, Crna Gora je bila zemlja evropske moderne i univerzalnih sloboda. Oni su uz mnoge druge, najbolji dokaz tradicionalnog i očuvanog prijateljstva Crnogoraca i Rumuna. I Rumunija je u I Svjetskom ratu, doživjela okupaciju. Kultni američki predsjednik, Vudro Vilson se u 11. tački svojega programa, založio za obnovu Rumunije, Crne Gore i Srbije, stradalih u I Svjetskom ratu. Međutim, epilog rata bio je tragičan za Crnu Goru, koja je upravo vještom krađom međunarodne zajednice, dakle, eskamotazom u funkciji velikih sila i njihovih interesa, izbrisana iz kataloga nezavisnih država. Nestankom Crne Gore, prestala je njena dotadašnja saradnja sa Rumunijom, ali time nije nestalo njeno prijateljstvo sa rumunskim narodom. Prijateljstvo i saradnja Rumunije i Crne Gore, izdržala su sva iskušenja i istorijske izazove prošlih vremena i utemeljili odnose za srećniju budućnost obiju država i naroda. JULKA PEJOVIĆ UMJETNOST RUŠI BARIJERE, SPAJA LJUDE Julka Pejović (1966), dugogodišnja novinarka i urednica u crnogorskim medijima (novinska agencija Montena-fax, dnevni list Publika, Tv Montena) kao i dopisnica više medija sa prostora nekadašnje SFRJ. Trenutno je angažovana kao novinarka i urednica programa na crnogorskom jeziku na Radio televizji Kosovo u Prištini. Slikar Ervin Ćatović rođen je u multietničkoj Prištini, nastanjen u Novom Pazaru, predaje na Fakultetu umjetnosti Prištinskog univerziteta, sa sjedištem u Kosovskoj Mitrovici. Porijeklom je iz Crne Gore. Tamo voli da provodi svoje slobodno vrijeme. U Rožaju, odakle je njegov otac čuveni slikar Hilmija Ćatović, kao i u Baru, đe je sa svojim najbližima proveo i provodi nezaboravne dane. Iako je rastao u sjenci svoga oca, velikog slikara i profesora, ipak se formirao kao stvaralac koji ima svoj likovni rukopis, senzibilitet, svoju likovnu poetiku. Pored oca Hilmije, uzori su mu i drugi veliki crnogorski i srpski slikari. U mnogim njegovim slikama, kaže, ima dosta kolorita crnogorskog, kao i kosovsko-metohijskog. Sreli smo se i razgovarali u Kosovskoj Mitrovici. Ja sam državljanin i građanin Srbije, porijeklom Crnogorac, islamske vjere, ili kako to danas vole da kažu Bošnjak. Rođen sam u Prištini, na mojem voljenom Kosovu gdje je moj otac Hilmija, ugledni profesor i jedan od osnivača Fakulteta umjetnosti u Prištini, došao iz Beograda kao mlad i perspektivan umjetnik. U Beograd se otisnuo nakon završene srednje umjetničke škole u Herceg Novom, koja je tada slovila za izuzetno recentnu ustanovu koja je bila rasadnik umjetničkih kadrova (u klasi je na godini bio sa Dadom, Lukom i Urošem Toškovićem). U to vrijeme, u tadašnjoj Jugoslaviji, u mnogim Ervin Ćatović -54- br. 5/2021 br. 5/

29 kosovo kosovo gradovima i sredinama su se formirale nove institucije, pa tako i u Prištini. Moj otac je nakon studija i boravka u Beogradu, došao u Prištinu, da sa svojim kolegama formira Višu pedagošku školu, koja je kasnije prerasla u Fakultet umjetnosti. Tu klasu slikarstva od osnivanja Fakulteta vodio je Hilmija Ćatović, pored predmeta kreativno crtanje. Nakon njegovog odlaska u penziju, klasu preuzima profesor Zoran Furunović, koji je bio dekan fakulteta i sada je meni pripala ta čast i jedna velika obaveza da ja preuzmem rukovođenje slikarskom klasom i slikarskim odsjekom, kaže Ćatović. Voli rad sa studentima. Za njega je to divan posao, koji ispunjava svakog pedagoga, svakog stvaraoca, jer svako likovno istraživanje, dugogodišnji rad i iskustvo omogućava mu da edukativno utiče na mlade u praktičnom smislu, da likovno stvaralaštvo koje nesebično prezentuje mladima predstavlja uzvišen čin, plemenitu kategoriju. Rad sa studentima ga oplemenjuje. Rad u ateljeu predstavlja naše kreativno istraživanje, kontinuirano stvaralaštvo i taj rafinman i iskustvo iz ateljea profesor pokušava da metodičkim i pedagoškim radom prenese svojim studentima. Dovoljno je samo vidjeti jedan segment našega rada i druženja u klasi, tu svestranost, kreativnost tih mladih ljudi, taj temperament koji se pod uticajem profesora kanališe, nadograđuje. To je proces koji traje, koji nama pričinjava veliko zadovoljstvo, ali i veliku obavezu da se stalno usavršavamo. Sjećajući se svoje igre sa bojom u očevom ateljeu i susreta sa brojnim slikarima, i kako je kao dijete upijao što je Priština slušao i gledao, ističe kako je sve to uticalo na njegovo formiranje. Izložba u Bijelom Polju Prva saznanja, druženja, ambijent u kojem sam sazrijevao, bio je ambijent ateljea moga oca. Igrao sam se kolorom. Otac mi je davao da izražavam svoju igru i prenesem je na papir ili platno. Ta prva saznanja o likovnoj umjetnosti, o slici, o druženju sa kolegama moga oca, sa eminentnim stvaraocima sa Kosova, i čitave Jugoslavije, neminovno su djelovala na mene i formirala me kao ličnost, opredijelila me da nastavim tim putem. Talenat koji sam posjedovao, vremenom se izgrađivao, brusio i veliko je zadovoljstvo bilo imati stalno profesora uz sebe. Ali isto tako je bila i velika odgovornost. Uvijek sam se trudio da budem ličnost za sebe, kao što se sada kao profesor trudim da moji studenti budu samostalne ličnosti sa svojim osobenim likovnim karakterom. Nije dobro da u likovnom rukopisu liče na svoje profesore, mada to ponekad nije lako. I ja sam se razvijao kao samostalna ličnost, puno puta smo otac i ja dolazili u sukob, nije bilo nimalo lako, jer je taj sukob bio rezultat moje tadašnje nezrelosti. Ipak su to bile interesantne godine, kada je on znao što treba činiti i kako pomoći mladom stvaraocu da ide samostalnim putem. Taj put je veoma utemeljen kvalitetnim znanjem, umijećem, majstorstvom koje je kao profesor prenio na mene, koje su i drugi profesori prenijeli na moj rad, iskustva na likovnoj sceni i višegodišnje stvaralaštvo. Može se reći, da sam ja, iako sam rastao u sjenci velikog slikara, profesora i nacionalno priznatog umjetnika u Republici Srbiji formiran kao slikar, stvaralac koji ima svoj likovni rukopis, senzibilitet, svoju likovnu poetiku. Na njegov likovni izraz nijesu uticali samo ljudi već i sredine u kojima je boravio i za koje je vezan: Srbija i Crna Gora. Čudna je sredina Crna Gora. Ta mala sredina, tako kontradiktorna, a tako pozitivna, iznjedrila je mnoge velikane umjetnosti, velike slikare. Moj otac je učio srednju umjetničku školu u Herceg Novom, koja je u to vrijeme bila toliko kvalitetna da je mogla parirati nekim fakultetima umjetnosti. Očevi profesori bili Petar Lubarda i Milo Milunović, Mirko Kujačić. U klasi je bio sa velikanom Dadom Đurićem, čije slike vise u Centru Žorž Pompidu u Parizu... Valja pomenuti još velike umjetnike poznate u Evropi i Svijetu: Uroša Toškovića, Fila Filipovića, Luku Berberovića itd. I Kosovo je jedna divna sredina. Savršen spoj temperamenta, jednog likovnog senzibiliteta koji posjeduju stvaraoci Kosova, blisko je mnogim -56- br. 5/2021 br. 5/

30 kosovo kosovo umjetnostima u okruženju, a opet je na neki način osobena. Mnogi su stvaraoci svojim djelom prepoznati širom svijeta, u mnogim mojim slikama, koje su išle u fazama, etapama, ciklusima, paradigmatično naslanjajući se jedan na drugi, ima dosta tog kolorita kosovsko-metohoijskog. To su jarke crvene, žestoko crne, plave, umbre, okeri, zelene koje su isto tako prepoznatljive u slikama moga oca. Možda je to nesvjesno uticalo upravo zato što sam ja rastao i razvijao se u tom ateljeu svoga oca i u prisustvu svih tih velikih slikara sa kojima se on družio i sastajao na čije smo izložbe odlazili i to su ta divna druženja i vrijeme na koje sam ponosan i te slikare često pominjem i njihovu rafiniranost, poznavanje majstorstva umjetnosti koje je na zavidnom nivou. Ja danas mojim studentima pokušavam da prenesem dio te atmosfere koju sam doživio i pokušavajući da im dočaram stvralaštvo toga vremena. Tematika koju karakteriše Ervinov rad jesu pejzaži, odnosno savremeni pristup pejzažu, to su asocijativne forme koje su bile preslikane i u motivu fasade. Prvobitno su to bile fasade rodnog grada Prištine. Dugo sam se bavio fasadama i zidovima, kao jednom strukturalnom formom, ali kao asocijacijom za podneblja u kojima sam boravio i nalazio se. Svako podneblje ima svoju fasadu, svoju kuću. Kuća odražava i kulturu i pripadnost jednoga naroda, multietničnost i multikulturalnost. Upravo u takvoj sredini sam rastao i razvijao se. Jako žalim za tim vremenima. To su bila divna vremena, išao sam u školu koja je bila mješovita. U mom odjeljenju bili su Srbi, Crnogorci, Muslimani, i mnogi ostali, koji su govorili tada zvaničnim srpskohrvatskim jezikom. Pored nas je bilo odjeljenje učenika Albanaca koji su pohađali nastavu na svom maternjem albanskom jeziku, uz obavezu učenja srpskohrvatskog jezika, što se pokazalo odlično u sporazumijevanju i van škole. I u tome nije bilo ničeg lošeg, dapače, smatram da su to bile sjajne motivacije i ključ za suživot. Kasnije na fakultetu imali smo i zajedničku nastavu. Sa mnom su u grupi bili i Albanac i kolega iz Beograda i iz Podgorice i Skoplja i svi smo govorili jednim istim likovnom jezikom. Šopen i Mocart, Pikaso i Matis su isti i za sve narode svijeta. Tako i umjetnost ne poznaje granice, ruši barijere, spaja ljude, ne razdvaja. Kada smo to znali da prepoznamo, kada smo u tome uživali i osjećali to, imali smo zajednicu. Kada su zapostavljene civilizacijske i kulturne vrijednosti, istorijske, umjetničke vrijednosti naroda, onda je došlo do pojave antagonizama, netrpeljivosti. Nažalost dogodilo se što se dogodilo, te pošasti, ratovi, koji, siguran sam, nikome nijesu ništa dobro donijeli. Ja i danas sanjam Prištinu. Sa mnogim prijateljima koji ne žive na Kosovu, ponekad se čujem i koji isto sa sjetom i nostalgijom pričaju o tim veremenima, kao što isto tako pričamo i o vremenu zajednice više naroda na prostoru bivše Jugoslavije. Normalni i dobronamjerni ljudi su imali velikih problema usljed novonastalih tranzicija. Najveći problem je, svakako, što je narod napustio svoja ognjišta, grobove svojih predaka, ali i u pojavi priliva nekvalitetnih vibracija, misli, osjećanja. Više nijesmo imali osjećaj za suživot, za nešto što smo godinama izgrađivali, a upravo umjetnost je služila zbližavanju ljudi. Ja se odlično sjećam tih vremena, čak je jedna od mojih tema bila memento, sekvenca toga vremena, jedan ciklus izložbi, gdje sam ja pokušao da asocijativno uvedem likovnu publiku u svijet moje umjetnosti, upravo kroz življenja u tim prostorima koji su, nažalost, za mene i za mnoge nestali. Onaj koji je živio u tom vremenu i znao to da prepozna, vrlo se emotivno odnosi prema tim mojim slikama. Drugi koji ne znaju, o tome slušaju, neki čak i nerado, ali suština je da je, po meni, to vrijeme iza nas bilo vrlo specifično, satkano emocijama jedne zajednice više naroda nalik sadašnjoj Evropskoj uniji u manjem obliku. Porodica Ćatović je zbog ratnih dešavanja godine napustila Prištinu. Tačnije, nakon dolaska međunarodnih snaga i odlaska naše vojske. U teškoj i beznadežnoj situaciji u kojoj smo se našli zajedno sa prijateljima i komšijama napustili smo dom kao i svoje radne prostore i atelje-studija prepuna slikama. Mom ocu Hilmiji su ostale sve slike, stvaralaštvo koje je stvarao čitav svoj život. Taj je fundus slika (oko 170 velikih formata) procijenjen od izuzetne umjetničke vrijedno- Otvaranje izložbe u Baru, sti i, nažalost, ne znamo ništa o tim slikama. Ja sam isto tako ostao bez svih slika i crteža. Jedino se nadamo da nijesu uništene, već da vise u nečijem domu. Tako bi nam bilo manje teško. U statusu izbeglica prvo utočište bilo je Rožaje, odakle je njegov otac. To mjesto mu je je u srcu, u njemu je uvijek dobrodošao i ima osjećaj da je svoj na svome. Ja se osjećam Crnogorcem. Rožaje mi je u srcu, iako sam u njemu najmanje vremena proveo. Postoji neka čudna povezanost koja me za tu planinsku varoš vezuje. Iako živim i radim u Srbiji, ja sam podjednako prepoznat u Crnoj Gori i kao čovjek i kao stvaralac na likovnoj sceni Crne Gore. Dugogodišnji sam član ULUS-a, ULUCG-a kao i ULUK-a. U biografiji biljležim pedeset samostalnih izložbi u recentnim galerijama Srbije, Crne Gore, Bosne, Hrvat br. 5/2021 br. 5/

31 kosovo srbija ske i u mnogim Evropskim centrima kulture. Neke od najuspješnijih izložbi imao sam baš u Crnoj Gori. Mislim da i supruga i djeca tako promišljaju, da podjednako dijele moje impresije, što je imponovalo i mojim roditeljima. Oni su dobar dio života proveli u Crnoj Gori, nakon raseljenja sa Kosova. U Rožaju imamo lijepu malu vikendicu, brvnaru na planini, skromno smo živjeli, ali tu su nastala velika djela, kao i na moru, u Baru. Tu smo provodili vrijeme u dugim šetnjama pored mora, razgovarali, evocirali uspomene, raspravljali o umjetnosti, književnosti. Moja majka Nada bila je profesorica književnosti i veliki poklonik umjetnosti. Nada je bila velika podrška ocu Hilmiji u životu i radu. Putovao sam i upoznavao se sa kulturom raznih naroda. Shvatio sam važnost i značaj onoga što čovjek nosi u sebi. Mislim da to promoviše stvaralaštvom svjesno, a možda i nesvjesno Otvaranje izložbe u Podgorici, tragajući za novim saznanjima, ja i dalje putujem, istražujem, stvaram Svojim radom i zalaganjem želim da opravdam ono što se od mene očekuje, a to je umjetnost, prije svega Kosovo u kojem sam rođen, odrastao, živio i u kontinuitetu radio, od kako znam za sebe, ima nešto što me čini srećnim i ponosnim, nešto što se teško opisati može ali može doživjeti, i ja to pokušavam da prenesem na naše studente, mlade i talentovane ljude koji se trude da interaktivno učestvuju u rješavanju likovnih ali i ostalih svakodnevnih životnih problema. Zbog toga sam i ostao na Kosovu, na univerzitetu u Prištitini sa privremenim sjedištem u Kosovskoj Mitrovici, na Fakultetu umjetnosti na kojem radim već punih 25 godina, i zajedno sa mojim divnim kolegama, profesorima i studentima, učestvujem u kreiranju umjetničke stvarnosti. NENAD STEVOVIĆ CRNOGORCI U SRBIJI UOČI POPISA STANOVNIŠTVA Nenad Stevović (1962), politikolog, publicista, istraživač i organizator crnogorske dijaspore. Objavio je više naučnih monografija o migracijama sa prostora Crne Gore, publikacija o crnogorskoj emigraciji, stručnih i naučnih radova u zemlji i inostranstvu. Pokretač i osnivač više nacionalnih organizacija, kulturno prosvjetnih društava i časopisa u crnogorskom iseljeništvu. U predvečerje popisa stanovništva u Srbiji, koji predstavlja bilansni trenutak svake nacionalne zajednice, položaj Crnogoraca, prouzrokovan odnosom prema njima matične države i države prijema, je zabrinjavajući i ne donosi nadu za veliki optimizam. Postoji realna opasnost da će se nastaviti trend smanjivanja broja Crnogoraca od popisa do popisa i da će dostići istorijski minimum. Pošast asimilacije sa kojom je izložena crnogorska zajednica u Srbiji najbolje pokazuju zvanični rezultati četiri posljednja popisa stanovništva: 1981: : : : U kompleksnim odnosima Srbije i Crne Gore poštovanje zaštićenosti najslabije karike je pravo mjerilo kvaliteta tih odnosa. U odnosima između ove dvije susjedne države najugroženija grupa, a samim tim i najslabija karika, su crnogorski emigranti u Srbiji koji govore crnogorski jezik, koji odbacuju takozvanu Podgoričku skupštinu iz godine kao nasilnu aneksiju i koji su vjernici ili poštovaoci Crnogorske pravoslavne crkve. Oni nemaju sumnje oko svog identiteta, ali su potpuno ignorisani od strane zvaničnih predstavnika obije države, jer se uporno pokušava naći nepostojeća sredina između negatora autentične crnogorske nacije i njenog formalnog postojanja. Taj dio najugroženijih crnogorskih iseljenika i njihovih potomaka u Srbiji kolokvijalno nazivamo patriotsko krilo crnogorske emigracije. Država Srbija prema crnogorskoj zajednici U kakvom društvenom ambijentu žive i kako se odnose državni organi i institucije Srbije prema opravdanim zahtjevima i identitetskim potrebama patriotskog krila crnogorske emigracije, koji su lojalni i legalni građani Srbije? Evo nekoliko eklatantnih primjera. Vladajuća Srpska napredna stranka izbornim inžinjeringom u potpunosti je preuzela instituciju Nacionalni sa br. 5/2021 br. 5/

32 srbija srbija vjet crnogorske nacionalne manjine u Republici Srbiji i isključila bilo koji nivo participacije u savjetu od strane autentičnih predstavnika crnogorske zajednice. Nacionalni savjet, koji se finansira iz Budžeta Srbije, nema apsolutno nikakvu komunikaciju sa patriotskim krilom crnogorske zajednice u Srbiji niti finansijski, logistički, retorički ili na bilo koji drugi način podržava njihove aktivnosti iz domena kulture u cilju očuvanja nacionalnog i jezičkog identiteta, iako je to njegova osnovna funkcija i formalan razlog postojanja. Nacionalni savjet u potpunosti ignoriše kultne organizacije crnogorske kulture u Srbiji: Udruženje Crnogoraca Srbije Krstaš i Crnogorsko kulturno prosvjetno društvo Princeza Ksenija kao i institucije crnogorske kulture u Srbiji: Crnogorski kulturni centar i Crnogorsku biblioteku i čitaonicu u Lovćencu. Opština Vrbas punih 10 godina izbjegava da u službenu upotrebu na svojoj teritoriji, pored srpskog, mađarskog i rusinskog, uvede i crnogorski jezik i pismo, iako su ispunjeni svi zakonom propisani uslovi. Śedište Nacionalnog Vrbas, grad pod SNS nadzorom savjeta Crnogoraca, organa države Srbije, je u Vrbasu, i to u opštinskim prostorijama koje su im ustupljene bez naknade. Savjet uporno ćuti po pitanju Crnogorskoga jezika i potpuno je jasno da je sa rukovodstvom opštine na istom zadatku, a to je da se pošto poto izbjegne uvođenje Crnogorskoga jezika u službenu upotrebu do novog popisa stanovništva koji je planiran za ovu godinu, ako zbog pandemije ne bude privremeno odložen. Plan je jasan, na popisu će vladajuće partije SNS i SPS partijskim inžinjeringom spuštiti broj nacionalno izjašnjenih Crnogoraca na ispod 15% od ukupnog broja stanovnika opštine, i tako će crnogorska zajednica izgubiti pravo da njen jezik bude uveden u službenu upotrebu. Zakonski uslov je da doseže 15%. Po još uvijek važećim rezultatima popisa iz godine u Vrbasu živi 17,5% građana koji su se izjasnili da pripadaju crnogorskoj naciji. Važno je istaći da kada se jednom uvede manjinski jezik u službenu upotrebu, više se ne može ukinuti bez obzira na buduće rezultate popisa, jer jednom ostvaren nivo manjinskog prava se ne može umanjiti. Javni medijski prostor u Srbiji je do te mjere zatrovan promovisanjem negativnih stereotipa za etničke Crnogorce da se on reflektuje na njihov svakodnevni život, sada već i u bezbjednosnom smislu. I to isključivo na onaj dio crnogorske zajednice koji je ponosan na svoj nacionalni identitet i na svoju postojbinu Crnu Goru i koji to ispoljava javno, na kulturan i dostojanstven način uz poštovanje Ustava i zakona države čiji su građani. Uskraćeno im je ostvarivanje i korišćenje zakonom propisanih prava i to od strane onih koji su u obavezi da te zakone sprovode. Pored otvorene diskriminacije u javnom diskursu koja se ogleda u nipodaštavanju i vrijeđanju karakteristika crnogorskog državnog i nacionalnog identiteta, protiv crnogorske zajednice u Srbiji svodi i posebna perfidna borba iznutra. Strategija te borbe se ogleda u osnivanju brojnih vještačkih udruženja sa crnogorskim prefiksom, kontrolisanih iz jednog centra koji negira crnogorski identitet, sa ciljem da se razvodni patriotska crnogorska opcija koju personifikuju aktivnosti Crnogorske partije i društava okupljenih oko udruženja Kr- Hotel Mažestik, Beograd staš. Rezultat takve politike je i sastav Nacionalnog savjeta koji je guja ubačena u njedra crnogorske zajednice. Jake ingerencije uz dobar budžet služe savjetu da uz pomoć crnogorskih udruženja kreira model ponašanja i prototip Crnogorca u Srbiji po volji i potrebama beogradskih nalogodavaca. Država Crna Gora prema crnogorskoj zajednici u Srbiji Da se podśetimo. Uoči popisa godine pod pokroviteljstvom Ministarstva spoljnih poslova Crne Gore, ministar je bio Milan Roćen, u beogradskom hotelu Mažestik formirana je neformalna, nikada zvanično registrovana, organizacija ambicioznog naziva Crnogorsko vijeće. Milenko Perović iz Novog Sada, koji nije bio prisutan na skupu, izabran je za predśednika, a za glavnog operativca odrijeđen Mirko Zečević iz Beograda, u to vrijeme angažovan u Ambasadi Crne Gore kao saradnik iz reda lokalnog stanovništva. U to vrijeme česta tema među Crnogorcima u Srbiji je bilo pitanje zašto je za mjesto osnivanja ove organizacije izabran luksuzni, ali i kontraverzni hotel Mažestik, za koga urbana legenda kaže da je u njegovoj sali čuvena Udba imala svoje istureno -62- br. 5/2021 br. 5/

33 srbija srbija odjeljenje. Slučajno ili namjerno u Crnogorsko vijeće su se okupili i pojedinci i udruženja, prepoznatljivi oponenti identitetskim aktivnostima udruženja Krstaš i Crnogorske partije. Posebno su bili protiv ideje uvođenja crnogorskog jezika u službenu upotrebu u onim opštinama u kojima su ispunjeni zakonski uslovi. O tome govore niz članaka u srpskoj dnevnoj i tabloidnoj štampi sa izjavama konstituenata te organizacije. A njihovi čelnici su kroz crnogorske institucije i medije plasirali tezu da je uvođenje crnogorskog jezika u Srbiji veoma štetno za državu Crnu Goru, jer će biti povod da Srbi u Crnoj Gori putem reciprociteta traže svoja prava. Na talasu toga dnevni list Pobjeda iz Podgorice objavio je u rubrici Politika, na strani 2, tekst Milenka Perovića pod naslovom Crnogorski jezik u Srbiji besmislen. Ta teza je bila pogrešna, jer pitanje jezika nacionalnih manjina u Srbiji, pa tako i crnogorske manjine, nije pitanje reciprociteta već pitanje koje je precizno regulisano Zakonom o službenoj upotrebi jezika i pisma. Kao rezultat primjene tog zakona u Srbiji je u 42 opštine u službenoj upotrebi ukupno 11 jezika nacionalnih manjina, bez ikakvih recipročnih obaveza matičnih zemalja bilo koje nacionalne zajednice. Država Crna Gora je uoči popisa u Srbiji godine podržala kampanju crnogorske zajednice značajno je finansirajući preko novoformirane organizacije Crnogorsko vijeće. Za širu crnogorsku javnost u Srbiji ostale su neprimjetne aktivnosti Crnogorskog vijeća uoči i za vrijeme popisa, dok su Krstaš i Crnogorska partija imali vidljivu i opsežnu kampanju finansiranu iz sopstvenih izvora njenih članova. Deset godina kasnije, februara uoči novog popisa, ponovo je u Beogradu osnovana organizacija sa istim imenom i sa istim čelnim ljudima. Da se nakon decenije ništa nije promijenilo u odnosu zvanične Crne Gore prema crnogorskoj zajednici u Srbiji govori podatak da su śednici prisustvovali predśednik skupštinskog Odbora za međunarodne odnose i iseljenike Andrija Nikolić i direktor Uprave za dijasporu Predrag Mitrović. Ovog puta Crnogorsko vijeće je registrovano kao NVO, sa śedištem u Vrbasu. Jedna od posljednjih odluka odlazeće crnogorske vlade, u decembru godine, je da se sa tekuće budžetske rezerve prenese eura Upravi za dijasporu, a za potrebe Crnogorskog vijeća u Srbiji. Povodom toga reagovala je Crnogorska partija, jedina politička organizacija koja zastupa interese crnogorske zajednice u Srbiji. U saopštenju za javnost se između ostalog navodi: Crnogorska javnost u Srbiji je iz crnogorskih medija saznala da je u Beogradu fomirano kao supstitut postojećem Nacionalnom savjetu, Crnogorsko vijeće uz podršku državnih organa Crne Gore. Crnogorska partija saopštava da novoformirana organizacija Crnogorsko vijeće NIJE kako Vlada Crne Gore navodi krovna organizacija Crnogoraca u Srbiji. Pod tim krovom nijesu organizacije i istaknuti pojedinci koji su uveli crnogorski jezik u službenu upotrebu u opštini Mali Iđoš i koji se zalažu da crnogorski jezik bude uveden i u opštini Vrbas, imajući u vidu da su ispunjeni svi zakonom propisani uslovi. Tu nijesu ni jedini Crnogorski kulturni centar i jedina Crnogorska biblioteka i čitaonica u Srbiji sa knjižnim fondom naslova. Tu nije ni crnogorska zajednica sa juga Srbije, kao ni crnogorska zajednica iz Vojvodine koja je u javnom prostoru, u centru Lovćenca, postavila biste crnogorskih nacionalnih korifeja Petra II Petrovića Njegoša i kralja Nikole I Petrovića. Tu nijesu ni organizato- ri Pokrajinske smotre recitatora na crnogorskom jeziku, jedine zvanične manifestaciju u školskom sistemu Srbije na crnogorskom jeziku. Pod tim krovom nijesu ni veliki broj udruženja i kulturno-prosvjetnih društava iz opština Vrbas, Kula, Mali Iđoš, Subotica, Beograd, Prokuplje NVO Crnogorsko vijeće i Nacionalni savjet Crnogoraca nikada nijesu podržali programske i izborne akivnosti Crnogorske partije. Konstituenti te dvije organizacije su uvezani, pa tako pojedinci iz organizacija koja čine NVO Crnogorsko vijeće su i članovi Nacionalnog savjeta, a neki su bili i rukovodioci savjeta, spaja ih i dugogodišnje nipodaštavanje svih uspjeha i napora za očuvanje nacionalnog identiteta patriotskog dijela crnogorske zajednice. Legitimno pravo zvanične Crne Gore je da podrži onu snagu u Srbiji za koju procjenjuje da najbolje artikuliše njenu politiku prema Crnogorcima u ovoj državi. Plakat Crnogorske partije uoči popisa godine Crnogorska partija sa tom činjenicom nema problem, ali ovim putem želi obavijestiti široku crnogorsku javnost da organizovana patriotska emigracija u Srbiji ostaje kao zaboravljena legija da se sama bori za svoj identitetski opstanak. Pored dugogodišnjih stalnih udaraca iz Beograda i suptilnih ispod pojasa iz Podgorice, sada je došao i direkt u glavu od zvanične Crne Gore. Činjenica je da su najviši državni zvaničnici Crne Gore, predśednik Filip Vijanović (2009), predśednici Skupštine, Ranko Krivokapić (2013) i Ivan Brajović (2018) i predśednik vlade Duško Marković (2016), pośetili Crnogorski kulturni centar u Lovćencu i na taj način ukazali poštovanje i privilegiju patriotskom krilu crnogorske emigracije u Srbiji za njenu odanost i ljubav prema postojbini Crnoj Gori. Međutim, sa druge strane, državni organi u čijem opisu -64- br. 5/2021 br. 5/

34 srbija srbija posla je saradnja sa iseljenicima nijesu pratili taj primjer. Naprotiv. Podatak koji zahtijeva posebnu analizu je da državni organi Crne Gore zaduženi za komunikaciju i saradnju sa iseljenicima, Uprava za dijasporu i skupštinski Odbor za međunarodne odnose i iseljenike, nijesu nikada uspostavili komunikaciju, organizovali susret ili pośetili Crnogorski kulturni centar u Lovćencu, jedini u Srbiji, koji funkcioniše od godine. Nije obiđena ni jedina Crnogorska biblioteka i čitaonica u Srbiji. Nije upriličen susret, razgovor sa Crnogorskim kulturno prosvjetnim društvom Princeza Ksenija jedinim društvom u Srbiji koje svoje aktivnosti bazira na radu sa đecom školskog uzrasta u cilju očuvanja i prezentovanja crnogorske tradicionalne i savremene kulture. Nije uspostavljena komunikacija ni sa udruženjem Krstaš ni sa Crnogorskom partijom, organizacijama koje su najzasluženije za istorijsko pregnuće uvođenja crnogorskog jezika u službenu upotrebu u jedinoj opštini van granica države Crne Gore. A dolazilo se u Srbiju, posebno intezivno od početka godine. Više nego bilo đe drugo. Zabilježeno je blizu 100 pośeta i sastanaka javnih i tajnih, pa i sa fiktivnim crnogorskim udruženjima koji imaju samo jednog člana. Organizovani su sastanci, dogovori, predlagana strategija djelovanja i finansijski podržavani različiti projekti. Za patriotsku emigraciju nije bilo vremena. Sve je isto, samo njega nema. Radilo se po ustaljenoj matrici, po Roćenovoj šemi koja je definisana u beogradskom Mažestiku davne godine. Crnogorske patriote u Srbiji su se našle u svojevrsnoj pat poziciji. Sa jedne strane su pośetom uvaženi od najviših zvaničnika Crne Gore, a sa druge Plakat Krstaša uoči popisa godine strane državni organi koji operativno treba da sarađuju sa njima ih ignorišu do krajnjih granica. U toj situaciji, eventualna javna reakcija bi se mogla pogrešno shvatiti i vjerovatno nanijeti štetu državnom vrhu. Zato su ćutali, stoički trpjeli nepravdu i uporno radili. Za predstavnike crnogorske zajednice iz Srbije okupljenih oko Krstaša, Crnogorske partije i zajednice sa juga Srbije, nije bilo mjesta ni u dva saziva Savjeta za saradnju sa iseljenicima, organa koji predstavlja savjetodavno tijelo vlade ustanovljeno godine. Iako je zakonski definisano da su predstavnici Crnogoraca iz Srbije u savjetu zastupljeni sa tri člana (što predstavlja maksimum za jednu državu), oni koji kreiraju sastav savjeta su i i godine, progurali po 4 predstavnika iz Srbije. Od njih osmoro polovina je nepoznata crnogorskoj zajednici u Srbiji, a druga polovina su već poznati oponenti i kritičari Krstaša i drugih patriotskih organizacija. Zaključak U predvečerje popisa stanovništva crnogorska patriotska zajednica u Srbiji nalazi se u situaciji koja se može opisati kao pozicija između čekića i nakovanja. Između Nacionalnog savjeta crnogorske nacionalne manjine, čiju politiku kroji i finansira zvanični Beograd, i između Crnogorskog vijeća kojeg organizuje i finansira Crna Gora. O njihovim razlikama nekom drugom prilikom, a ono što ih spaja je da su im śedišta u Vrbasu, u poslovnim prostorima dobijenih gratis od svojih poslodavaca i da su apsolutno nezainteresovani za ključna identitetska pitanja, posebno za uvođenje crnogorskog jezika u službenu upotrebi u toj opštini, iako su ispunjeni svi zakonski uslovi. I naravno, spaja ih patološka netrpeljivost i opstrukcija prema svim pregnućima patriotskog krila crnogorske zajednice oličenih u Crnogorskoj partiji, Crnogorskoj zajednici Prokuplja, udruženjima Krstaš i Pinceza Ksenija, Crnogorskom kulturnom centru i Crnogorskoj biblioteci i čitaonici u Lovćencu. I pored svega navedenog, organizovana crnogorska patriotska zajednica u predpopisni period ulazi sa definisanim planom kulturnih i edukativnih aktivnosti, energično i sa jakom voljom da pruži doprinos u promociji crnogorskih identitetskih karakteristika. A sve sa ciljem da kod potomaka crnogorskih iseljenika probudi i ojačaja ośećaj pripadnosti crnogorskom narodu i podstakne emocije prema matici Crnoj Gori i njenoj slavnoj istoriji. Na žalost, i ovoga puta bez institucionalne podrške ni od države u kojoj živi ni od svoje postojbine br. 5/2021 br. 5/

35 srbija srbija JANA KRIVOKAPIĆ LIKOVNA KOLONIJA LOVĆENAČKI KOLORITI Jana Krivokapić (2000), recitatorka, studentica Fakulteta za crnogorski jezik i književnost na Cetinju. Unuka crnogorskih iseljenika koji su se nakon Drugog svjetskog rata naselili u Lovćenac. Dobitnica godišnje nagrade Da je vječna Crna Gora Milorad Mido Vujošević koju UCS Krstaš dodjeljuje za izuzetan doprinos u očuvanju nacionalnog identiteta crnogorske zajednice u Srbiji. Trodnevna likovna kolonija Lovćenački koloriti održana je u periodu od 23. do 25. oktobra godine u organizaciji Crnogorskog kulturno prosvjetnog društva Princeza Ksenija iz Lovćenca. Kolonija je okupila šest istaknutih umjetnika koji su u sjajnom ambijentu vile Pipač u Feketiću stvorili 13 umjetničkih djela koja su poklonili Crnogorskom kulturnom centru u Lovćencu u cilju stvaranja početnog umjetničkog fonda. Učesnici kolonije su bili: Ratko Šoć (1938) rođen na Cetinju, živi i stvara u Vrbasu. Nakon čuvene hercegnovske umjetničke škole diplomirao na Akademiji likovnih umetnosti u Novom Sadu, stipendista italijanske vlade. Zvonko Pavličić (1960) iz Peći, diplomirao Istoriju umјetnosti sa arheologijom u Skoplju i slikarstvo na Akademiji umetnosti u Prištini, đe je i magistrirao. Zoran Maleš (1962) iz Beograda, Fakultet primenjenih umetnosti i dizajna, odśek vajarstva, završio je u Beogradu. Stručno se usavršavao na Akademiji likovnih umjetnosti u Briselu. Gorski Kabadaja (1981) iz Pančeva, diplomirao na Accademia di Belle Arti u Veneciji u klasi profesora Andrea Grašia, magistrirao u klasi profesora Đuzepea La Bruna. Miloš Šarić (1991) iz Vlasotinca, diplomirao na Fakultetu umetnosti u Prištini, Master studije vajarstva završio na Fakultetu primenjene umetnosti u Beogradu, đe je i doktorirao. Jasmina Perović (1973) iz Lovćenca, diplomirala na Visokoj školi likovne i primenjene umetnosti u Beogradu. Učesnici kolonije u stvaralačkom ambijentu Svečanim otvaranjem izložbe u galeriji Crnogorskog kulturnog centra u Lovćencu, na kojoj su prisustvovali svi učesnici, likovna kolonija je uspješno završena. U ime organizatora, o umjetnicima i samoj koloniji, govorio je umjetnički direktor Nenad Stevović, a u ime likovnih stvaralaca izložbu je otvorio slikar Zvonko Pavličić, redovni profesor Univerziteta u Prištini. U muzičkom dijelu programa na gitari je nastupila Barbara Bede, učenica Muzičke škole u Bačkoj Topoli. Kolonija je u potpunosti opravdala očekivanja. Imajući u vidu epidemiološku situaciju povodom pandemije korona virusa, organizatori su uložili vanredne napore i obezbijedili na zavidnom nivou sve potrebne uslove smještaja, boravka, kao i inspirativan ambijent za stvaralački rad umjetnika. Takođe, sjajno je organizovana i postavljena izložba, koja predstavlja krunu uspješnosti same kolonije. Posebno raduje najava organizatora da kolonija ima ambiciju da preraste u tradicionalnu. Sa izložbe u Crnogorskom kulturnom centru -68- br. 5/2021 br. 5/

36 hrvatska hrvatska MILORAD NIKČEVIĆ CRNOGORSTVO, MORALNO NAČELO CRNOGORACA Akademik prof. dr Milorad Nikčević (1941), rođen je u Stubici, Pješivci, pokraj Nikšića. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je jugoslavistiku i rusistiku. Zvanje magistra stekao je na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, a zvanje doktora nauka na Filološkom fakultetu u Beogradu. Pored nekoliko stotina naučnih, stručnih i esjističkih radova, autor je i 27 samostalnih knjiga iz oblasti filologije, kulturne istorije i komparatistike. Dobitnik je brojnih nagrada za jezik i književnost, od kojih se posebno ističe Zlatni pečat grada Osijeka (2003), nagrada za životno djelo Osječko-baranjske županije (2012), te Odličje reda Danice Ilirske koje mu je uručio predsjednik Hrvatske dr. Sci Ivo Josipović (2014). Akademik je DANU i član mnogih naučnih institucija i udruženja u zemlji i inostranstvu. U više kolumni, pa i u knjizi Identitetske aporije / rasprave / kolumne / i intervjui (Osijek Podgorica, 2020) postavljao sam pitanje: Je li Crna Gora multikulturalni i multikofensionalni turistički raj? Na to sam pitanje nastojao dati i odgovor: Koncept ustavno proklamovanog građanskog društva u Crnoj Gori posljednjih godina poprima izvjesne oblike koji jasno ukazuju na njegovu zloupotrebu i odstupanja u političkoj i društvenoj praksi. Preovladavajuća birokratska svijest u crnogorskim institucijama ili kako ih ona preferira nazivati 'institucijama Crne Gore', da bi izbjegli, taj za njih neprijatni prisvojni pridjev, crnogorski, sve više odstupa od građanske premise crnogorskog ustavnog ustrojstva, te u službenoj korespondenciji i javnim nastupima Crnu Goru predstavljaju kao nekakvu konfederaciju naroda, odnosno teritoriju u čijim granicama žive odijeljeni narodi različitih kultura, vjera i političkih stremljenja. U istom tekstu eksplicite sam potcrtao da se pritom svjesno zanemaruje crnogorski narod koji je stvorio Crnu Goru, kao svoj državotvorni ram u koji je uklopljena njegova cjelokupna istorijska putanja, kultura, duh i smisao postojanja. Naravno u tom ramu locira se i Crnogorska pravoslavna /autokefalna crkva kao sekundarni etnogenezički okvir i naravno crnogorski jezik kao izražavajući vid njihova postojanja i saobraćaja, pa i kao glavno oruđe njihove duhovne i materijalne kulture, bez kojega se nijedan narod ne može iznutra povezati i homogenizovati. A bitan je i za nacionalni identitet. Uza sve to napisao sam i sljedeće: samoiskaz Crnogorcima je Crna Gora matična država po kojoj nosi svoj nacionalni geonim i koja je u hegelovskom i herderovskom smislu njihovo najveće civilizacijsko dostignuće. Crnogorski narod se preko svoje vjekovne borbe za golu opstojnost i snažne državotvorne svijesti predstavio na pozornici svjetske istorije kao rijetko koji drugi narod na planeti. Crnogorski David se morao ne jednom, nego mnogo puta boriti s Golijatom, zlom stranim i domaćim! Zar to sve treba prepustiti tami i zaboravu? Zar današnji Crnogorci ne žele i ne znaju njegovati kulturu śećanja i istorijskih tečevina? Zar one hiljade i hiljade herojskih predaka, koji su dali živote za svoju domovinu i njihova epska žrtva ne zaslužuju poseban pijetet da bi se današnji Crnogorci tek tako lako odrekli grandiozne vertikale svoga nacionalnog i istorijskog bića? A kako su se odnosili Crnogorci prema takvim ośećajima citiraćemo odlomak iz Glasa Crnogorca (službeni organ Knjaževine Crne Gore) od prvoga broja godine, nekoliko godina nakon što su Crnu Goru na Berlinskom kongresu godine službeno priznale kao suverenu državu i one velike sile koje je do tada nijesu de jure priznavale. Glas Crnogorca je, iz broja u broj, tokom nekoliko mjeseci objavljivao na prvoj strani redakcijski uvodnik. U njemu se obrazlaže potanko Program preobražaja Crne Gore u modernu civilizovanu državu i teorijski se objašnjava sadržaj CR- NOGORSTVA kao nacionalnoga koncepta. Tako u Glasu Crnogorca, (br. 5, godine XIII, na Cetinju) 20. januara čitamo: Crnoj Gori je životno načelo Crnogorstvo. Bez toga Crna Gora ne bi mogla, živjeti, t.j. ne bi mogla biti Crna Gora. Izgubivši to ona ne bi morala materijalno propasti, u njoj bi ostale one iste stijene i krš, možda još zaodjenute šumom i zelenilom, ona bi se mogla još i proširiti, u njoj bi moglo biti i više naroda, bogatijeg i prosvjetljenijeg ali to ne bi bila više Crna Gora, kada u njoj ne bi bilo Crnogorstva. Na istom mjestu pojam Crnogorstvo se ovako definiše: Prvo što se tiče Crnogorstva, ono nije samo junaštvo nego i čojstvo (humanost). U njemu su dakle dva elementa, koji samo kad su u slozi sastavljaju ideal Crnogorstva. U drugom svijetu za čovjeka je dovoljno i samo čojstvo; u Crnoj Gori hoće se, istina, za potpuna čovjeka i junaštvo. Ali bez čojstva ni u Crnoj Gori ne valja junaštvo niti se cijeni mnogo. Dalje se interpretira i preciznije određuje kako u pojmu čojstva leži pojam napretka, uljudnosti, kulture i civilizacije. Kad je dakle ovo sastavni dio Crnogorstva, onda se od njega ne može i ne smije odlučiti niti suprotnost s njim dovesti u sve ostalo što pripada ili služi zdravom napretku: umnom prosvjećenju. Dakle, ovđe se ukazuje na bitne faktore Crnogorstva kao najviše kategorije CRNOGORACA! -70- br. 5/2021 br. 5/

37 crna gora crna gora RIJALDA A. RAMUSOVIĆ KULTURA JE NAJBOLJI ZAŠTITNIK IDENTITETA Rijalda A. Ramusović (2000) rođena u Beranama. Osnovnu školu i gimnaziju završila je u Podgorici. Dobitnica diplome Luča. Studira na Fakultetu političkih nauka u Podgorici, odsjek Politikologija i međunarodni odnosi. Članica je redakcije časopisa Komun@ i više studentskih organizacija. Komuna je, mogu slobodno reći, napravila kulturnu revoluciju kada je riječ o afirmaciji naše baštine i zato je postala kulturni fenomen Crne Gore, kaže Branka Bogavac, poznata spisateljica iz Pariza, napominjući istovremeno: da iako posvećena baštini, u stvari, ona je vizija jedne ljepše, duhovnije i mirnije budućnosti koja će se, duboko vjerujem, ponovo nadviti nad našim narodima, jer poslije velikog mraka, uvijek dođe neka snažna svjetlost da pobijedi. Rijetko ko u Crnoj Gori, a u poslednje vrijeme i u regionu, nije čuo za jedinstveni časopis Komuna, koji podsjeća na izdanja sa početka XX vijeka, rustičnog izgleda, karakterističnog dizajna u kome dominiraju vrijedne stare fotografije, a sve u cilju prezentovanja crnogorske baštine i vrijednosti koje su svuda oko nas, samo nijesu dovoljno valorizovane. Upravo to je, između ostalog, i misija časopisa, jer mnogo toga vrijednog postoji u Crnoj Gori i zaslužuje da ne bude zaboravljeno. Komuna se štampa u crno-bijeloj tehnici u tzv. Duo tonu, u prigodnom formatu na 28 strana izlazi četiri puta godišnje (pojedina izdanja na 44 i 48 strane) i izbalansirano tematski tretira kako različite oblasti, tako i sva područja od Minja Bojanić sjevera do juga Crne Gore, što je prezentirano u svim do sada objavljenim brojevima. Do sada je iz štampe izašlo 37 brojeva, uglavnom nacionalnog karaktera iako je u poslednje vrijeme nekoliko brojeva posvećeno pojedinim crnogorskim opštinama i njihovoj baštini kao što su Podgorica, Berane, Cetinje, Nikšić, Pljevlja, Petnjica, Mojkovac i Bijelo Polje. Štampali smo i jedan broj tematskih brojeva koje smo posvetili crnogorskom bibliotekarstvu, razvoju fudbala u Crnoj Gori, turizmu, Vojsci Crne Gore, Narodnom muzeju, a u prvom kvartalu godine planirali smo izdavanje broja posvećenog vodama u Crnoj Gori, kaže za Identitet Minja Bojanić, glavni i odgovorni urednik Komune br. 5/2021 A sve je počelo godine kada je Vildan Ramusović, tada još uvijek student Arhitektonskog fakulteta okupio grupu entuzijasta i dugogodišnjih novinara na čelu mr Amerom Ramusovićem, Minjom Bojanićem i Vojislavom Bulatovićem i u duhu njegovanja crnogorske baštine započeo izdavanje časopisa Komuna koji se tematski značajno bavi svim aspektima naslijeđa Crne Gore, podstičući i afirmišući prvenstveno njegove neprocjenjive vrijednosti, valorizaciju, te inicirajući obnovu i zaštitu i to na području svih crnogorskih opština. Mi u časopisu posvećujemo izuzetnu pažnju najobimnijem graditeljskom naslijeđu, od Rožaja do Herceg Novog i od Gusinja do Bara, koje na svojim područjima iz raznih epoha i civilizacijskih uticaja posjeduju sve naše komune, a koje je ponajčešće u veoma lošem i devastiranom stanju, uglavnom i van moguće funkcije, ističe Bojanić i dodaje: Naravno, baština podrazumijeva i ostale oblasti, poput tradicijske arhitekture, istorije, književnosti, turizma, kulture življenja, poljoprivredne proizvodnje, načina ishrane, starih zanata (danas uglavnom u izumiranju), muzike, slikarstva, sporta... što čini gotovo nepresušno tematsko vrelo za veoma bogat sadržaj i časopisa Komuna. br. 5/2021 Uz urednički uvodnik i angažovan tekst vezan za određeni segment baštine Crne Gore, u uredništvu nastoje da u svakom broju imaju neki seriozan tekst kao što je u posebnom tematskom broju posvećenom 21. maju - Danu nezavisnosti, prije par godina publikovan UVODNIK Mila Đukanovića, tada premijera a sada predsjednika Crne Gore o položaju kulturne baštine naše zemlje. Komuna prostor ustupa znalcima iz svih oblasti: akademicima, univerziteskim profesorima, istoričarima, raznim hroničarima, turizmolozima, konzervatorima, arhitektima, arheolozima, sociolozima kulture, stručnjacima za održivi razvoj, pomorstvo i tradicije brodogradnje, ekolozima, pasioniranim sakupljačima fotografija i drugih vrijednosti, novinarima... Takođe, u koncepciji časopisa su predviđeni i autorski tekstovi o tome što se na planu zaštite baštine, primjera radi, čini u regiji - BiH, Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji, Makedoniji, Kosovu... uz projekcije tamošnjih perspektiva. Oblast arhitekture, inače neopravdano zanemarena u većini časopisa, značajno mjesto ima u Komuni. Prema ovoj koncepciji, kako kažu u uredništvu, rubrika je posvećena dijelom tradicionalnoj arhitekturi i naslijeđu, a većim dijelom i savremenim arhitektonskim ostvarenjima. Kroz nju se afirmišu autori i ostvarenja koja se, makar i u tragovima, baziraju na prebogatoj neimarskoj baštini našeg podneblja. Ali i na bazi savremenih kretanja u svijetu gradnji održive kuće koja funkcioniše na principu obnovljive energije koja se crpi iz zemlje i sunca, baš kao što su to, na svoj način, činili i naši preci samouki, ali i vješti samograditelji... Takođe, značajan dio prostora posvećujemo prilozima o pojedinim slučajevima uspješno zaštićenih i obnovljenih baština, te stavljenih u funkciju kulture, turizma i ostalog. Tu su i priče o ljudima koji su obnovili vrijedne stare kuće i tako dali primjer drugima da se late ove poželjne zadaće, a posebne i veoma čitane rubrike posvećene su istoriji crnogorske diplomatije i položaju i aktivnostima naših iseljenika koji žive širom svijeta - kaže Bojanić i nastavlja: Nezaobilazne u koncepciji časopisa su kritike i osvrti na tretiranje baštine u svim njenim segmentima. Pošto Crna Gora baštini i zavidno bogatu likovnu tradiciju, povremeno predstavljamo savremene likovne -73-

38 crna gora crna gora stvaraoce i, praktično, nastojimo da to bude njihova mala izložba na stranicama Komune. Časopis Komuna je neprofitno glasilo od javnog interesa koje se tematski značajno bavi svim aspektima našeg naslijeđa. Za prethodnih deset godina časopis se izborio da opstane na medijskoj sceni Crne Gore i postane svojevrstan brend kada je riječ o njegovanju baštine, tradicije i običaja naše države a ujedno postao prepoznatljiv u kulturnoj sferi za šta je dobio nepodijeljenu podršku od intelektulane i akademske javnosti - ističe mr Amer Ramusović, alfa i omega časopisa koji poslije mjesta glavnog i odgovornog urednika, od prije par godina, obavlja dužnost direktora časopisa. Amer Ramusović Ramusović nastavlja: U beletrističkom segmentu u časopisu su podsjećali u dosadašnjim brojevima i na čuvene autore koji čine i našu zavidnu literarnu baštinu; npr Huseina Bašića, Rista Ratkovića, Zuvdije Hodžića, Lesa Ivanovića, Ćamila Sijarića, Vita Nikolića, Čeda Vukovića, Miodraga Bulatovića itd... Tu smo uvrstili i teme o narodnoj književnosti na našim prostorima... Sa predstavljanjem ličnosti koje su zadužile Crnu Goru ćemo nastaviti i u narednim brojevima jer koncepcijski, na stranicama časopisa su prisutna adekvatna sjećanja na istaknute stvaraoce i pregaoce koji su značajan stvaralački trag ostavili u svim oblastima vezanim za naše naslijeđe i njegovu zaštitu. Takođe i bogata tradicija crnogorskog humora zavređuje u Komuni svoje mjesto, kroz podsjećanja i na legendarne humoriste. Takođe, Komuna je postala i izdavač vrijednih i neobičnih knjiga: Fotomonografija Kosta Kilibarda, zatim Recepti za ljubav naše kolumnistkinje Marije Čolpa i Korektura života Marije Matković čiji sadržaj čini oko 300 intervjua koje je pokojna koleginica obavila sa znamenitim i poznatim ličnostima iz različitih oblasti, zatim Pjesmarica s mora i Grahovaca Moma Milovića i Usput u Zlostupu sami - pogledi i ogledi Žarka Mandića. Prošle godine izdali smo šestu po redu knjigu s naslovom Ne daju mi oči da šutim autora Šemsudina Gegića, poznatog spisatelja, dramaturga, pozorišnog, televizijskog i filmskog reditelja, jednog od rijetkih autora sa prostora EX Jugoslavije koji je tokom svoje tridesetogodišnje karijere dobio najviša međunarodna priznanja u svim medijima i žanrovima u kojima se okušao. Ta knjiga je naišla na veliko interesovanje kako crnogorske, tako i javnosti u okruženju, jer sadrži 26 priča sa tromeđe Crne Gore, BIH i Srbije u kojoj se našlo i šest priča iz Crne Gore, a održane su veoma uspješne promocije knjige u Sarajevu, Goraždu, Podgorici, Zenici i Travniku. Zajedno sa Centrom za kulturu Petnjice izdali smo sedmu po redu knjigu pod nazivom Branka-vitez umjetnosti Željko Rutović i književnosti posvećenu čuvenoj spisateljici i književnici Branki Bogavac koja živi i radi u Parizu u Francuskoj. I u narednom periodu planiramo da s vremena na vrijeme, u zavisnosti od sredstava, izdamo neki novi naslov, naravno koji je vezan za programsku i uređivačku politiku časopisa. Programski odbor časopisa na čelu sa mr Željkom Rutovićem predložio je da štampamo knjigu o nekadašnjim starim Beranama autora Adema Ada Softića. Knjiga bi predstavljala izuzetno vrijedno štivo iz starog vremena, i u zavisnosti od sredstava tu ideju ćemo, nadam se pretočiti u djelo - ističe Ramusović. Ono našta smo posebno ponosni je to što smo uspjeli da ukoričimo izdanja 21 broja, u, možemo reći, veoma vrijednu knjigu koja je prosto razgrabljena, a naravno primjerci su poklonjeni Vladi Crne Gore, Ministarstvu kulture i Skupštini Crne Gore, da svjedoče o kvalitetu projekta koji iz godine u godinu sve više dobija na značaju. Komuna postaje sve više prepoznatljiva kao lider u regionu kada je riječ o jedinstvenom časopisu za kulturnu baštinu. S obzirom da je od koričenja do sada štampano dodatnih šesnaest brojeva, računamo da ćemo u 2021, sa dodatnih četiri broja, ukoričiti i drugi tom koji će zajedno sa prvom knjigom pod nazivom Komun@ biti svojevrsna građa za izučavanje baštine Crne Gore za buduće generacije - kaže sa zadovoljstvom Ramusović. U godini ustanovljena je i prestižna godišnja nagrada Komun@, za za očuvanje, promociju i valorizaciju kulturne baštine Crne Gore. Dosadašnji dobitnici godišnjih nagrada su: Željko Milović, Senad Gačević, Željko Sošić, Nenad Stevović, Slobodan Čukić i dr Radovan Radonjić. Pored godišnjih nagrada uručene su i specijalne plakete, dobitnici su: Ibiš Kujević, Gojko Kastratović, Senada Đešević, Milan Mišo Brajević, dr Adnan Čirgić, Mirsad Serhatlić, Jadranka Prelević, Adem Softić, Petar Vukićević, Miroslav Miki Dragićević, NVO Crnogorsko slovačko prijateljstvo KUD Mijat Mašković iz Kolašina, Udruženje boraca NOR-a i antifašista Nikšić, Borislav Cimeša, Dragan Perović, dr Sofija Kalezić i Šukrija Žuti Serhatlić. Sva dosadašnja uručenja nagrada su izvanredno medijski propraćena od strane skoro svih crnogorskih ali i medija izvan naše države, što je još više dalo publicitet i vrijednost časopisu Komuna, koji je već postao brend crnogorske kulturne baštine br. 5/2021 br. 5/

39 Sa promocije u Zagrebu Sa promocije u Sarajevu Sa promocije u Lovćencu Sa promocije u Luksemburgu Organizovane su i promocije časopisa u Podgorici, Baru, Cetinju, Herceg Novom, Beranama, Ulcinju, Nikšiću, Kotoru, Petnjici, Gusinju, a predstavljen je i na VIII Međunarodnom sajmu knjiga u Glavnom gradu. Promocije su održane i u inostranstvu, u Goraždu i Rogatici (BIH), tokom MOSI igara u Požegi (Srbija), zatim na Festivalu folklora u Istambulu (Turska), u Malmeu (Švedska). U Luksemburgu je predstavljanje časopisa organizovalo Udruženje crnogorskih građana Luxemburg - Crna Gora, dok je u Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske organizovala promociju Komune i izložbu naslovnica svih dotadašnjih brojeva u Zagrebu, a potom u Umagu, Puli i Splitu. Takođe, Kanton Sarajeva i članovi Udruženja koje okupljaju naše ljude u Sarajevu u okviru tamošnjeg Festivala manjina Minority organizovali su promociju Komune u Akademiji likovnih umjetnosti, a izuzetna promocija i izložba časopisa održana je u Crnogorskom kulturnom centru u Lovćencu uz podršku udruženja Krstaš. Uredništvo časopisa očekuje da će i pored okolnosti koje su zadesile čitav svijet u vezi sa Covidom 19 i u godini uspjeti da organizuje promocije i u drugim sredinamaa đe žive iseljenici iz Crne Gore br. 5/2021 br. 5/

40 crna gora crna gora Naši saradnici i kolumnisti su poznata spisateljska, akademska i umjetnička imena poput pokojnih dr Radoslova Rotkovića, Milorada Stojovića, Radoja Pajovića, zatim dr Šerba Rastodera, dr Ratka Božovića, Branke Bogavac, Pavla Goranovića, Zuvdije Hodžića, Sretena Perovića, Cena Tuzovića, mr Janka Ljumovića, Slobodana Vukovića, Rifata Rastodera, Miraša Martinovića, Kemala Musića, Maša Miljića, dr Rifata Alihodžića, dr Čedomira Bogićevića, mr Saita Šabotića i mnogih drugih eminentnih imena - kaže Ramusović i izražava nadu da će i u novonastalim okolnostima crnogorska i druga javnost uticati da Komuna dobije još značajnije mjesto u svojoj oblasti kada je riječ o kulturnoj baštini i da će slijediti dosadašnju koncepciju novine koja je počela da se koristi i na fakultetima kao jedan vid literature i pozitivnog primjera kako treba tretirati baštinu jedne države. No, kako kažu u uredništvu, da bi Komuna postala jedinstvena i prepoznatljiva i da bi prije svega opstala sve ove godine zasluge pripadaju Ministarstvu kulture koje je ovaj projekat svesrdno podržavalo kroz sufinasiranje na osnovu javnog konkursa, a pomogli su i jedan broj donatora, kao i kolega iz svih crnogorskih i drugih medija kroz medijsko predstavljanje. Novinarska solidarnost i podrška pokazala se se upravo na primjeru ovog časopisa, pa u Komuni očekuju da će to biti nastavljeno i u narednom periodu. Ponosni su na NAGRADU ZA NOVI- NARSKI PODUHVAT GODINE koju im je dodijelilo Društvo crnogorskih novinara povodom 23. januara - Dana novinara Crne Gore, prije par godina o čemu je crnogorska javnost uveliko upoznata. Ističu da im je posebna čast pripala prije dvije godine prijedlogom Društva crnogorskih novinara da glavni urednik časopisa Minja Bojanić bude nagrađen najvećom novinarskom nagradom za životno djelo Crnogorac, a prošle godine direktoru mr Ameru Ramusoviću, uručena je nagrada za doprinos razvoju crnogorskog novinarstva. Naša ambicija je bila, jeste i biće da multikulturalno biće Crne Gore bude karakter svih naših tragova koji jesu i nijesu poznati ovdašnjem opusu i na prirodan način postane valorizovan u našim sjećanjima. Kada je riječ o očekivanim rezultatima ovog projekta težimo da Komuna bude crnogorska agora, zbir različitih glasova sjećanja o nama, o našim tragovima, o našoj prošlosti zarad nekih novih čitača, tumača koji će znati da čitaju i Komunu i svekoliko naše nasljeđe. Mi dakle, nastojimo da kulturnu baštinu ovog podneblja valorizujemo na pravi način, ali i da ukažemo na ono što nije dobro, kada je u pitanju njeno zapostavljanje - kaže Ramusović za Identitet, izražavajući nadu da će novoformirano Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta Crne Gore i u narednom periodu podržavati projekat Komuna kroz finasiranje programskih sadržaja od značaja za ostvarivanje javnog interesa u lokalnim štampanim medijima i neprofitnim medijima i u godini. Ono što ih zabrinjava je da po prvi put u prethodnoj deceniji ministarstvo još uvijek nije raspisalo konkurs, pa je veoma neizvjesno da li će Komuna kao projekat opstati i da li će imati redovnu dinamiku štampanja. Redakciju i saradnike čine relevantna crnogorska imena iz svih oblasti, prvenstveno kulture i Univerziteta, na taj način je ojačan kapacitet časopisa, pa se uredništvo nada da se neće dozvoliti da jedan ovakav jedinstveni časopis nestane i ugasi se. Moram da kažem da na naše veliko zadovoljstvo, Komuna je došla i do Instituta slavistike u Oslu i studenti u Norveškoj je izučavaju, a 52 eminentna crnogorska intelektualca potpisali su inicijativu Ministarstvu prosvjete Crne Gore da se naš časopis kroz fakultativni pilot projekat izučava u osnovnim i srednjim školama, ali nije bilo zvaničnog odgovora. Pošto je došlo do promjena u političkom smislu i objedinjavanja Ministarstva prosvjete i kulture, nadamo se da će biti razumijevanja i da će ova naša inicijativa biti sprovedena u djelo, jer bi bilo od velikog značaja da se posebno i fakultativno izučava baština i tradicija Crne Gore, gdje bi autori iz časopisa Komuna - akademici, univerzitetski profesori i novinari držali učenicima časove o kulturnoj baštini, običajima i tradiciji iz Crne Gore - kaže Ramusović. U proteklom periodu uredništvo Komune je potpisalo Memorandume o saradnji sa Gimnazijom Slobodan Škerović iz Podgorice, Nacionalnom bibliotekom Đurđe Crnojević sa Cetinja, Nacionalnom turističkom organizacijom Crne Gore, Narodnim Muzejom Crne Gore i Regionalnim vodovodom Crnogorsko primorje iz Budve. Govoreći na prošlogodišnjoj dodjeli nagrada Komuna tadašnji predsjednik Vlade Crne Gore Duško Marković, između ostalog je rekao: Zadatak svih je da čuvamo Crnu Goru sa svim vrijednostima koje je krase i da upravo na taj način gradimo modernu državu po mjeri razvijene Evrope. Vlada će doprinositi i podsticati da u prvim redovima daljeg sveukupnog napretka, pored institucija, bude naša intelektualna elita. Rame uz rame, pojedinci i pokreti!... Sam proces evropeizacije nije suprotan tradiciji, a istorija i kultura svih naroda koji ovdje žive, doprinijeće tom procesu za doprinos očuvanju, promociji, zaštiti, valorizaciji i afirmaciji kulturne baštine Crne Gore. Upravo tradicionalne i slobodarske tekovine antifašizma, multikulturalnosti i zajedništva su temeljna vrijednost nezavisne Crne Gore.... Misija čuvanja bogatog kulturnog i istorijskog Duško Marković premijer Crne Gore, nasljeđa kroz format ovakvog štampanog medija, daje nam za pravo da kažemo da Komuna nije samo časopis, već svojevrsni kolektiv intelektualaca i patriota koji se prepoznaje kroz svako njeno izdanje. Tradicionalne vrijednosti crnogorskog društva, multivjerskog i multikulturnog, duboko su ukorijenjene u našem biću, ali se pod teretom vremena i izazova do njih ne dolazi ni lako ni u kratkom vremenu. Baš zbog toga, Komuni i njenim autorima dugujemo posebnu zahvalnost, jer su predanim radom oživjeli i podsjetili na naš identitet i kulturu, dajući im zasluženo mjesto u kontekstu ukupnog društvenog i ekonomskog razvoja. Amer Ramusović, direktor časopisa na kraju razgovora za Identitet kaže: Mi dakle, nećemo odustati, nastojaćemo da kulturnu baštinu ovog podneblja valorizujemo na pravi način, ali i da ukažemo na ono što nije dobro, kada je u pitanju njeno zapostavljanje uz nadu da ćemo nastaviti sa dinamikom izlaženja, da će biti onih koji cijene ovo što mi radimo i da će podržati da Komuna nastavi sa svojom misijom i u godini jubileja kada slavi svoj deseti rođendan br. 5/2021 br. 5/

41 crna gora crna gora MIRSADA BIBIĆ ŠABOTIĆ ČOJSTVO CRNOGORSKOG OFICIRA IZ ROŽAJA Mirsada Bibić Šabotić (1966), profesorica književnosti iz Rožaja. Autorka velikog broja pozorišnih predstava, romana, zbirki pjesama, dramskih tekstova, priča, prozno-poetskih tekstova, recenzija i prikaza. Objavila je brojne romansirane biografije poznatih ličnosti, te analitičke i istraživačke radove obrazovnog i vaspitnog sadržaja u zemlji i inostranstvu. Dobitnica je brojnih nagrada iz domena književnog stvaralaštva i obrazovanja, među kojima i državne nagrade Oktoih. Ako kakav putnik namjernik dođe u Rožaje i krene ka groblju na kome klanja Klimenta-džemat, ne može a da ne uoči nišan na kome je utisnuto Mujaga Sutović - oficir kralja Nikole. Pomisliće da je Mujaga bio čovjek kao i svi drugi, čovjek kome su potomci podigli nišan u znak sjećanja i zahvalnosti. Taj isti putnik će proći i već kod sljedećeg nišana zaboraviće na Mujagin grob i nastaviće da čita natpise na nišanima diveći se oblicima rezbarenog kamena. Ne zna taj putnik da kamen ima moć da priveže vrijeme, prostor i sjećanja. Vrati se, putniče, pogledaj još jednom kamen ispod kojeg leži mejt Mujage Sutovića i osjetićeš da je kamen vezan za korijen da bi trajao. Vrati se, putniče, i vidjećeš nur koji će ti još više otvoriti oči da bi saznao da ovaj nišan nije od običnog kamena, već od kamena iz čijih nevidljivih šupljina izlazi svjetlost, koja širi istinu da ljudi umiru, ali da za sobom ostavljaju djela po kojima će se pamtiti. Pamti Hajla istinu o Mujagi dobronamjerniku i trgovcu čije je ime zapečaćeno u istoriji rožajskog kraja i Crne Gore, a ova priča je samo jedna iskra u beskraju čovjekoljublja koje je plemenilo Mujaginu dušu. Mujaga je često putovao na Cetinje i bio je poznat kao čovjek od autoriteta. Poštovali su ga Cetinjani. Prepoznavali su čojstvo u njemu. Jedne prilike je odmarao u nekoj krčmi. Bio je u Kraljevskoj blagajni da podigne novac od prodate stoke. Bavio se trgovinom. Preko puta njega, sjedio je čovjek na čijem licu su se mogli osjetiti bol i iznemoglost. Pomislio je Mujaga da je taj nepoznanik pijan sve do trenutka kad ovaj čovjek tako bolno i duboko uzdahnu da njegova tuga doprije do Mujaginog srca. - Od kojih si, zemljače, i koja te je muka spopala te tako uzdišeš? - obrati mu se Mujaga pomalo u čudu. Nepoznati čovjek podiže glavu i reče: - Vojvodić sam iz Andrijevice, Turčine. Sin mi je izgubio novac dok ga je odnosio u Kraljevsku banku. Hoće da ga pogube, a ima li veće nevolje nego da izgubiš sina jedinca - dovrši svoje ispovijedanje nesretni čovjek grčeći se u tugi i bolu. Mujaga ga na trenutak pogleda. Srce mu zatreperi. Gledao je u čovjeka pred kojim se ruši zlatna kula u čijim je kupolama sazdan lik njegovog sina jedinca. Mujaga se kao nikad dotad ne sažali nad svojom sudbinom. Nije imao djece. Jednom mu je žena začela, ali dijete je umrlo prilikom porođaja, bilo je muško. - Ja ću ti pomoći, čovječe, ja ću otjerati zlo koje te je snašlo - reče Mujaga. Vojvodić ga pogleda utonulim pogledom i jedva prozbori: - Nema meni pomoći, zemljače, nema, nema - sada već prekrivajući rukama lice završi svoju priču ovaj nesrećni čovjek. Mujaga ga potapša po leđima, prijateljski zagrli i sa dozom hrabrosti reče: - Ima, ima, zemljače. Tamo gdje ima ljudskosti, tu ima i nade - zatim odveza ćemer i pruži novac Vojvodiću, a sebi ostavi tek onoliko da može da se vrati u Rožaje. Mješavina bola i radosti ozari lice Vojvodiću, koji skoro mahinalno otvori ćemer. Uskoro, pred njim, zablještaše novci u zlatu. Začuđeno pogleda Mujagu ne vjerujući očima. Mujaga ga opet potapša po ramenu kao znak još jedne podrške. Vojvodić pokuša da Mujagi poljubi ruku, ali Mujaga skloni ruke iza leđa. Trenutak vječnosti stopi poglede dva čovjeka, čija je sudbina plela vijenac ljudskosti. Dvor kralja Nikole - Idi, spasi sina, spasi ga. Poljubi njega a ne mene, poljubi ga i za mene i neka živi dovijeka. Ja mojega ne mogu, Bog mi ga je dao, ali mi ga je i uzeo - skoro suznim očima reče Mujaga. Poklonivši se Mujagi, Vojvodić, držeći ćemer u ruci, ubrzanim koracima krenu kroz tunel mraka na čijem se kraju pomanjala svjetlost u kojoj su blještala dva nevina oka njegovog sina. Mujaga skinu fes sa glave i njime mahnu ka Vojvodiću. Neka blaga sreća ozari mu dušu. Uto, okrenu se ka krčmaru i, sa dozom radosti, reče: - Piće za sve. Danas se Vojvodiću rodio ponovo sin! Žagor umilnosti i ljudskosti, pomiješan sa mirisom Mujaginog dobročinstva, ispuni cetinjsku krčmu. Ostao je Mujaga da prenoći u krčmi. Planirao je sjutra rano da krene za Rožaje. Međutim, kralj Nikola je saznao za ovaj događaj, i tog istog dana, poslao je dva perjanika da dovedu Mujagu u dvor. Gazda krčme, u kojoj je konačio Mujaga, kada viđe perjanike, sledi se. Mislio je da je nešto pogriješio i da su došli po njega. Međutim, kada je saznao da traže Mujagu po -80- br. 5/2021 br. 5/

42 crna gora crna gora kraljevom nalogu, bi mu lakše, ali mu je i dalje bila neka zebnja u srcu. Znao je dobro Mujagu, prepoznavao je njegovu veličinu i kao čovjeka i kao trgovca. Uskoro je Mujaga, u pratnji dva perjanika, išao ka kralju. Gledao je u dvoglavoga crnogorskog orla s jako raširenim i uzdignutim krilima koji je stajao na kapama perjanika. Znao je Mujaga da su oni izvršioci kazni i neki strah mu se uvukao pod kožu. Nije smio da pita zbog čega ga vode. U ćutanju i tišini gušio je svoje nespokojstvo. Dok su išli ka dvoru, izdaleka se pojavi pop sa kojim je u nekoliko navrata sjedio u krčmi. Bekrijski nastrojen, Mujaga je sa svakim sklapao prijateljstva. U ljudima je gledao samo ono ljudsko, a sa popom je, najčešće, razgovarao o svojoj borbi za egzistenciju, posebno o problemima sa kojim se susretao kao trgovac. Naime, bio je jedan od najbogatijih ljudi u rožajskom kraju. Prodavao je stoku u Solunu, Skoplju, Novom Pazaru, Peći i Skadru. Pop ga je odmah prepoznao po fesu na glavi. - Kuda vodite ovog dobrog čovjeka, šta je učinio? Znate li da je on Mujaga iz Rožaja zbunjeno, skoro u dahu, reče pop. Perjanici su nepomično stajali ne izustivši ni jednu riječ. - Šta je bilo, Mujaga, zemljače, koja te je muka spopala? - znatiželjno ga upita pop. Mujaga na trenutak ustuknu, pogleda prvo jednog pa drugog perjanika i samo pomno sagnu glavu. - Progovori, Mujaga, junače, slobodno. Reci šta je bilo? reče pop. U tom momentu hiljadu misli navriješe u Mujagin mozak. Našao se u bunilu. Ipak, u jednom trenutku riješi da odgovori popu: - Vode me na dvor, kralj me zove. Popu zasvijetliše oči, i, ne obraćajući pažnju na perjanike, primače se Mujagi i sa blagim osmijehom reče: - Mujaga, zemljače, budi počastvovan tim pozivom. Koga kralj Nikola pozove u dvor, taj zaslužuje veliko poštovanje nego - nastavi pop - kada dođeš kralju, pokušaj da mu poljubiš ruku, ali zapamti, kralj ti neće dati, udaljiće te, a ti sačekaj i zatraži od kralja da ideš. Vidjećeš šta će poslije biti. - Ja te ne razumijem, zbog čega da tako uradim - pomalo sa zebnjom upita Mujaga. - Učini kako sam ti rekao. Naš kralj ima svoje principe koji se moraju poštovati. Učini kako sam ti rekao i ne brini - sada već ozbiljnije reče pop. Uskoro se Mujaga našao pred dvorom. Dva perjanika se udaljiše. Ulazeći u dvor, Mujaga se divio ljepoti i sjaju prekrasnog zdanja. Zlatni predmeti, koloritne prostirke na trenutak mu suzbiše nespokojstvo. Odjednom se pred njim pojavi jedan od kraljevih ađutanata. Pogledao je Mujagu pravo u oči i bez riječi krenuo ispred njega. Mujaga je shvatio da treba da krene za njim. Uskoro se pojavi pred kraljem. Mujaga pokuša kralju da poljubi ruku, ali kralj mu ne dade. Mujaga se uplaši do te mjere da se skoro spotače. - Tražili ste me, gospodaru, skoro osušenim usnama reče Mujaga. Kralj je ćutao i samo je posmatrao Mujagu. - Gospodaru, mogu li da idem? - naposljetku upita Mujaga. Kralj ga pogleda ozarenim licem i, sa smiješkom koji se nazirao na njegovim usnama, blago reče ne. Mujaga se još više uplaši. Saže glavu i poče da dovi tražeći spas. Uskoro, tu njegovu molitvu sasjekoše malo ozbiljnije kraljeve riječi: - Prvo moraš da mi kažeš zašto si Vojvodiću dao novac? Tada se Mujaga još više uplaši, uskovitla se. Steže čvrsto dlanove i smoga snage da se obrati kralju: - Gospodaru, on ima jedinca sina koji je pao u nemilost Bogu ni kriv ni dužan. Vojvodić nema para da ga spasi, a ja imam para da hranim pola Crne Gore, a nemam djece. Eto zato, poštovani gospodaru, eto zato - sada sa dubokom dozom sjete reče Mujaga. Blag osmijeh ozari kraljevo lice. Tek se tada Mujaga zbuni. S jedne strane, pred očima mu se pomaljao kraljev osmijeh, u kojem je prepoznao blagost, a s druge, slika ozbiljnih perjanika, koji su ga doveli. Znao je Mujaga koja je uloga perjanika u kraljevskoj vojsci. Trenutak tišine zavlada tu na dvoru koju uskoro razbiše kraljeve riječi. Naime, obratio se na francuskom jeziku ađutantu koji je sve vrijeme stajao pored njega. Mujagi se učini da je nestao onaj blagi kraljev pogled, jer kada se kralj obratio svom ađutantu, Mujaga prepozna ozbiljnost u njegovom glasu. Sledila mu se krv u žilama. Pomisli - gotov sam, ubiće me. Ađutant je izašao, a Mujaga je, sav skamenjen, čekao. Nije više smio ni kralja da pogleda u lice. Nedugo zatim, pojavi se drugi ađutant. Prišao je kralju i oštro rekao: - Gospodaru, sve je spremno. Kralj ustade, blago pogleda Mujagu i krenu ka njemu. Mujaga, koji je sve vrijeme skoro šćućuren sjedio na stolici, napravi nagli pokret kao da želi da ustane. - Sjedi Mujaga, kralj će da priđe tebi, jer dok budem imao takvih ljudi u novooslobođenim krajevima, ne treba mi ni vojske i perjanika, zato - nastavi kralj - prihvataš li, Mujo, da budeš kraljev oficir i da u oficirskom odijelu odeš u Rožaje? - sa puno dostojanstva upita kralj. Mujaga je nijemo gledao u kralja, ali se ubrzo pribrao i kazao: - Gospodaru, biće mi velika čast. Vratio se Mujaga u Rožaje u oficirskom odijelu, koje su ukrašavale epolete na ramenima kao i sablja i kolaš pribijeni oko pasa. Mujaga je tada kao oficir dobio čin potporučnika da bi poslije osam godina bio nagrađen i činom poručnika. Nego, Mujagina plemenitost se nije zaboravila. Poslije smrti kralja Nikole, pozvaše Mujagu na Cetinje i ponudiše mu penziju. Međutim, Mujaga se tada obratio jednom od nadležnih ovim riječima: - Uvaženi, ne treba mi penzija. Bolje je da je date nekom siromahu. Stvorio sam ja sebi dosta za života. Najveću čast mi je ukazao kralj Nikola dodijelivši mi zvanje oficira. Mujagin sagovornik je bio upoznat sa ukupnom situacijom i, zadivljen Mujaginom plemenitošću, obrati mu se riječima: - Mujo, ne dajemo ti penziju zato što ti treba, nego da vide tvoji Rožajci, kada svakog mjeseca budeš primao penziju, da Crna Gora izuzetno cijeni i poštuje dobre ljude. Zato, putniče namjerniče, pogledaj još jednom grob Mujage Sutovića i vidjećeš da je ona svjetlost još svjetlija. Ljudi umiru, ali za sobom ostavljaju djela po kojima će se pamtiti. Ima li išta ljepše nego da nas poslije smrti neko spomene, da smo postojali i da smo dio istorije. Istina o kralju Nikoli i Mujagi iz Rožaja iskri u pukotinama Dvorca na Cetinju. Trajaće dok je ljudskosti. Epolete Mujage Sutovića, oficira crnogorske vojske -82- br. 5/2021 br. 5/

43 crnogorska kužina crnogorska kužina PLANINSKA KUHINJA Zahvaljujući bogatim pašnjacima Durmitora, Sinjajevine i Bjelasice, mliječni proizvodi i meso planina crnogorskog sjevera pravi su generator životne energije. Jela koja će dočekati gosta na sjeveru su kuvani krompir, kupus i ovčije meso, kao i jagnjetina, pod sačem ili na ražnju. A zimi sušeno ovčje meso, svinjsko i goveđe. Kada je riječ o Kolašinu, tu nema greške ako se proba lisnati sir, cicvara ili kačamak. Uz tradicionalna planinska jela, kačamak i cicvaru, odlično ide domaće kisjelo mlijeko. U čitavom reonu sjeveroistoka Crne Gore (Bijelo Polje, Berane, Plav, Rožaje, Petnjica) naći će se i izvanredan goveđi pršut, a i pite, kojima je teško odoljeti. U Pljevljima svakako treba probati već zaštićen pljevaljski sir, a na Žabljaku i u Šavniku jagnjetinu ispod sača. U Nikšiću i Pivi obavezno treba probati skorup i sve vrste pečenja ispod sača, u Danilovgradu pastrmku iz rijeke Zete, a u Kučima (region sjeveroistočno od Podgorice) kučki sir i skorup sa katuna. Selo Njeguši Pod vrhom planine Lovćen nalazi se selo Njeguši, poznato po brojnim specijalitetima, pršuti, siru, kastradini (ovčjem suvom mesu) i kobasici. Pršut se pravi od svinjskog mesa, a poseban ukus i aromu dobija zahvaljujući mješavini morskog i planinskog vazduha i drvima koja se lože za njegovo sušenje. Seljacima su pršut i kastradina uz slaninu, luk i hljeb osnovna priručna a visokoenergetska hrana prilikom rada na udaljenim vrtačama. Planinska jagnjetina u mlijeku Kilogram ipo jagnjećeg mesa od plećke ili bubrežnjaka, 1,5 litar mlijeka, 3 mrkve, 2 lovorova lista, 5-6 zrna bibera, 1 kg krompira, peršun, so. Meso oprati, staviti u lonac i preliti mlijekom, dodati cijelu mrkvu, lovor, biber i so po ukusu i kuvati. U drugom loncu skuvati oljušten cijeli krompir. Kada je meso kuvano, izvaditi ga iz lonca, isjeći, staviti u dublju posudu i dodati kuvani krompir i mrkvu. Preliti procijeđenim mlijekom u kome se kuvalo meso i ukrasiti peršunom. Pastrmka u kisjelom mlijeku Četiri komada pastrmke od 250 do 300 grama, 2 litra blagog kisjelog mlijeka, 6-7 česnova sitno sjeckanog bijelog luka, malo soli. Pastrmke klasično očistiti. Spremiti tiganj i u dosta ulja ispržiti spremljenu pastrmku. U blago kisjelo mlijeko staviti sitno sjeckani luk i malo sitne soli i promiješati. U dubljoj tepsiji, isprženu toplu pastrmku preliti spremljenim kisjelim mlijekom, tako da je svaki komad pastrmke pokriven. Po površini preliti jednu kašiku ulja u kome se pastrmka pržila. Sipati i malo crnog bibera. Tepsiju prekriti folijom i staviti u frižider četiri do pet sati. Pogača u crepulji Pogača u crepulji priprema se tako što se crepulja plitka glinena posuda sa rupicom na sredini, stavi na vatru dok se dobro ne ugrije. Ona se zatim kukom podiže, u nju se stavlja tijesto i pokriva sačem. Pogača se peče sa dvije strane, odozdo od usijane crepulje, a odozgo od žara na saču. Jardum Jardum ili gruševina je tipičan proizvod od ovčjeg mlijeka sjevernog planinskog dijela Crne Gore. Pravi se u kasnim ljetnjim i ranim jesenjim mjesecima, jer je ispaša tih mjeseci bogatija i mlijeko se lakše gruša, tj. zgrušava. Ovčje mlijeko se posoli po ukusu i uz neprestano miješanje kuva na umjerenoj vatri, dok se čitava površinane prekrije pjenom. Tada se skloni sa vatre da se ohladi. Ovo mlijeko je veoma gusto i ukusno i služi se uz jelo. Njeguški specijaliteti Izvor: Arome i ukusi Crne Gore, NTOCG Radmilo Tadić: Planinska kuhinja -84- br. 5/2021 br. 5/

44 crnogorska emigrantska poezija Nikola I Petrović Njegoš ( ) Crnogorski kralj Nikola I Petrović uspješno se ogledao i na književnom polju. Pisao je lirske pjesme, drame u stihu i prozi, među kojima se izdvajaju: Balkanska carica, Knjaz Arvanit, Hajdana, Pjesnik i vila, Nova kola i dr. Umro je u emigraciji u Kap d Antibu, u Francuskoj, a sahranjen u San Remu, u Italiji. Posmrtni ostaci, njegovi i kraljice Milene, prenijeti su na Cetinje godine i danas počivaju u crkvi Rođenja Presvete Bogorodice na Ćipuru. Nikola I Petrović Njegoš CRNOJ GORI Još je živa Crna Gora, u njoj ima još gorštaka; u njoj ima i još ljudi, vitezova i junaka. Crna Gora ima srca, ima srca i planina, ima boga, ima Sunce da je grije sa visina. Neće njena slava stara popuznuti i nestati, kao prije, kao vazda, svijetu će ona sjati; i njen sin se ponositi kao soko među ptice i pjesmu će pjevat staru na visove i litice; čudotvornu, nepobjednu, pjesmu duše da potresa, i dalje će krepost, snagu on dobivat od nebesa, jer saveznik vazda bi mu bog u muke i nedaćebog smjelim junacima zamorenu moć povraće! Pariz, 10. septembra poezija -86- br. 5/2021