SLAVENSKI MITSKI OBRASCI U KNJIŽEVNOJ ZNANOSTI I PRIPOVJEDNOJ KNJIŽEVNOSTI HRVATSKE MODERNE. Estela Banov Depope Sveučilište u Rijeci

Транскрипт

1 SLAVENSKI MITSKI OBRASCI U KNJIŽEVNOJ ZNANOSTI I PRIPOVJEDNOJ KNJIŽEVNOSTI HRVATSKE MODERNE Estela Banov Depope Sveučilište u Rijeci The influence of oral literature, folklore and mythological material in the Tales of Long Ago [Priče iz davnine] by Ivana Brlić-Mažuranić and in the Istrian stories [Istarske priče] by Vladimir Nazor are analysed in the paper. Since both of the authors witnessed about creative inspiration for the stories, those testimonies are presented as authors explanation about context and meaning of the stories. Finally, the influence of professional and scientific literature about folklore and mythology, especially in Nodilo s study The Ancient Faith of the Serbs and the Croats ( ), is observed. Key words: Croatian literature, archetype, stereotype, narrative pattern, folklore, Slavic mythology 1. Poetika modernističke proze, arhetipsko i stereotipno Interdisciplinarno istraživanje književnih, folklorističkih i etnoloških tema već je dulje vremena prisutno u nizu europskih i američkih znanstvenih središta te je tako došlo do uočavanja sličnih kulturnih pojava u različitim dijelovima svijeta. Za razdoblje na prijelazu 19. i 20. stoljeća karakteristično je da se diljem Europe javlja nova pojava masovne produkcije tradicije, a istovremeno se u srednjoj i istočnoj Europi institucionalizira etnografsko i folklorističko istraživanje i osnivaju se muzeji, znanstvene udruge, časopisi i sveučilišne katedre. I ovdje je taj polet folklornih istraživanja povezan s masovnom produkcijom tradicije. Glavni zadatak folklorista i etnografa bio je kodifikacija i prezentacija nacionalne folklorne baštine i stvaranje svijesti o tradiciji (Newall 1987: 135). Isprepletenost znanosti i kulture na prijelazu stoljeća dovela je do preplitanja starijih i novijih kulturnih obrazaca i do novih modela vezanih uz proces interferiranja tradicijske kulture i mitskih fenomena s modernističkom književnošću. Specifičnost modernističke poetike omogućila je uključivanje sastavnica drugih kulturnih diskursa u književne tvorevine. Tijekom 19. stoljeća u hrvatskoj se kulturnoj praksi, kao i u drugim slavenskim i europskim književnostima oblikuje moderni znanstveni diskurs koji se intertekstualo upisuje i u književnu produkciju. Interes filologa, povjesničara i etnologa za arhaične mitske obrasce očuvane u usmenim pripovijetkama i pjesmama toga vremena rezultirao je bilježenjem i analizom te pokušajima znanstvene interpretacije i rekonstrukcije usmene tradicije koji su bili u skladu s istovremenim preporodnim tendencijama. Usporedo sa znanstvenim istraživanjem, mitološki motivi i folklorni obrasci djeluju i kao inspiracija književnicima. 107

2 Nakon oblikovanja sustava spoznaja o slavenskoj mitologiji, brojni su književnici krajem stoljeća posegnuli za rezultatima znanstvenih istraživanja te iz arhetipskih motiva i tema oblikovali fantastične književne moguće svjetove. Likovi i teme iz usmene književnosti također su bili poticajni za književne obrade. U nastavku će se pratiti interpretacija i transformacija praslavenskog mita i folklorne tradicije u hrvatskoj književnoj proznoj produkciji moderne. Posebno će biti analiziran način uključivanja takvih sastavnica u kraće prozne dvaju autora koji su istovremeno odigrali ulogu u razvoju moderne hrvatske umjetničke bajke: Vladimira Nazora ( ) u pričama koje su nastajale uglavnom krajem prvog i početkom drugog desetljeća 20. stoljeća, a objavljene su u zbirci Istarske priče z te u dopunjeno izdanju Istarski bolovi iz i Ivane Brlić Mažuranić ( ) čija prvo izdanje zbirke Priče iz davnine s šest bajki izlazi godine, a deset godina kasnije autorica objavljuje dopunjenu, danas poznatu verziju zbirke s osam bajki. Zbirke ovih autora, osim stilskih osobina, povezuje i relativna otvorenost: oboje su za života objavili više izdanja, a tekstovi su tijekom vremena redigirani i dotjerivani. Za Nazora je posebno karakteristično da je nizu priča izmijenio naslove te ih naknadno rekontekstualizirao opisujući okolnosti u kojima su priče nastajale i motivaciju za njihovo oblikovanje. 2. Transformacije narativnih obrazaca usmenih predaja i legendi u umjetničkoj bajci Za Vladimira Nazora i Ivanu Brlić Mažuranić karakteristično je da su koristili termin priče za svoje prozne tekstove, iako danas, znatan dio književnih povjesničara, osobito stručnjaka za područje dječje književnosti, najčešće koriste termin umjetničke bajke. Bajke su mlađoj hrvatskoj čitateljskoj publici postale dostupne u dječjim časopisima Bosiljak, Smilje i Bršljan još u drugoj polovini 19. stoljeća (Pintarić 2008: 148). Već su se tada javili i kritičari žanra koji izriču negodovanje zbog fantastike koja navodno djecu udaljava od stvarnosti i zbog elemenata okrutnosti koje je dio pedagoga smatrao neprimjerenima dječjem uzrastu. Početkom 20. stoljeća javit će se psihoanalitički usmjereni teoretičari koji će prepoznati srodnost između arhetipskih tema i motiva u bajkama i psihologije nesvjesnog koja kroz snove i maštu razrješava dublje unutarnje konflikte pojedinaca. Brojni sljedbenici Frojdovske i Jungovske psihoanalize do naših su dana dokazivali vrijednost bajki za razvoj djeteta te su tako pobijali kritike konzervativnih pedagoga. Bajka je kao književna vrsta duboko ukorijenjena u usmenoj tradiciji. Starije su zbirke Basilea, Perraulta, braće Grimm najuže povezane s procesom zapisivanja usmene građe, a počeci moderne umjetničke bajke obilježeni su sve jačom transformacijom usmene tradicije i naglašavanjem autorske poetike. Proces je započeo Andersen, a nastavio ga pred kraj 19. stoljeća Oscar Wilde u svojim modernističkim bajkovitim tekstovima. Za modernu je bajku karakteristično snažnije psihološko profiliranje likova i njihova individualizacija, no brojni stereotipi karakteristični 108

3 za poetiku žanra od vremena početka njegova oblikovanja nastavljaju postojati u donekle izmijenjenom obliku Nazorova poetska vizija Istre i njeni korijeni u usmenim baladama, legendama i predajama Nazorovo je djelo stilski i žanrovski polimorfno jer je taj pisac svoj obiman opus oblikovao kroz razdoblje dulje od pola vijeka. No neke se teme i motivi provlače kroz različite književne rodove i vrste, a mit i mitske teme prisutni su u raznim formama u većini njegovih tekstova. Djela koja su nastajala u ranijim fazama njegova stvaralaštva dok je boravio u Zadru, a zatim u istarskim gradovima Pazinu, Kopru i Kastvu modernistički su obilježena i u njima su najzastupljenije sastavnice i motivi iz legendi, folklora i mitova. Priređivači izdanja Nazorovih djela uočili su autorovu sklonost da pri ponovnim izdanjima mijenja sadržaj već objavljenih knjiga. Pisac je priređujući zbirke priča ponekad mijenjao i naslove ranije objavljenih tekstova. Nedjeljko Mihanović je, priređujući izdanje Nazorovih djela koja obrađuju istarske teme naveo kako su Istarske priče prvi puta tiskane a ta je knjiga sadržavala priče Facol rakamani (kasnije Halugica), Šuma bez slavuja, Albus kralj, Crven-lišaji (kasnije Djevica Placida). Drugom izdanju iz autor dodaje još tekstova i mijenja naziv u Istarski bolovi. Posljednje je izdanje pisac priredio pred kraj života i ono sadrži osam priča: Veli Jože, Halugica, Albus kralj, Djevica Placida, Šuma bez slavuja, Boškarina, Svjetionik i Divičin grad. (Nazor 1984: 343) Već naslovi nekih od priča upućuju na povezanost s usmenom književnošću, posebno sa zapisima nastalim na istarskom prostoru. Lik kralja Albusa koji je protagonist dviju priča preuzet je iz romance koja je na otoku Krku zabilježena u više inačica, a u zbirkama zapisa s istarsko-kvarnerskog prostora nalazi se i više inačica pjesama o vezenom rupcu (rakamanom facolu, što je bio raniji, dijalektalni naslov bajke o Halugici). Usmene predaje i legende o vilama s Učke koje su noću donosile kamenje i tako sagradile Pulsku Arenu u temelju je priče pod naslovom Divič-grad, a o samoj priči autor tvrdi kako se nastavlja na zapis usmene pjesme Smrt Kraljevića Marka. Novija su istraživanja pokazala da je ovaj književnik imao uvida u rukopisne zbirke usmene građe među kojima je bila i opsežna zbirka pjesama, poslovica i priča na kojoj je više desetljeća radio učitelj Stjepan Žiža (Banov 2017: 82 83) 2.2. Transformacija mitoloških motiva u Pričama iz davnine Ivana Brlić Mauranić Zbirka bajkovitih priča pod naslovom Priče iz davnine Ivane Brlić Mažuranić, čije je prvo izdanje objavljeno tijekom Prvog svjetskog rata godine, vrlo je brzo privukla pozornost čitatelja, ali i književnih kritičara. Iako svojom pripadnošću skupini tekstova namijenjenih djeci ove priče nisu bile sastavni dio glavnih književnih i estetskih tendencija onog vremena, one su svojom umjetničkom kvali- 109

4 tetom i stilizacijskim postupcima nadrasle veći dio onovremene književne produkcije na hrvatskom jeziku. Na autoričin je stilski izričaj bitan trag ostavila poetika umjetnosti kraja stoljeća koja je umjetnost doživljavala kao sublimaciju zbilje. U tom nastojanju ključno mjesto pripada neoromantičarskim tendencijama i visoko estetiziranom dekadentnom stilu ili pak hermetičnom jeziku simbola, koji podrijetlo vuku iz sakralne umjetničke, religiozno-obredne ili mitske tradicije. Problematizacija odnosa Priča iz davnine prema autentičnim usmenim narodnim pričama te prema sustavu slavenske mitologije kako su ga opisivali i predstavljali filolozi 19. stoljeća započela je vrlo brzo nakon objavljivanja prvog izdanja. Činjenica da je knjiga i prevođena na strane jezike, povećala je i interes za propitivanje odnosa zbirke prema usmenoj tradiciji. Popularnosti žanra umjetničke bajke pridonijela je njegova povezanost s načinom prezentacije sadržaja koji su karakteristični za folklor i umijeće usmenog pripovijedanja. Osim načinom stiliziranja priče u kojem dominira radnja koja privlači pažnju slušatelja i čitatelja te ritmičnom prozom čije slušanje izaziva osjećaj ugode, usmenim se narodnim pričama umjetničke bajke približavaju i svojim motivskim i tematskim obilježjima. Mjesto doma i kućnog ognjišta jedan je od važnijih motiva i u usmenoj i u umjetničkoj bajci. Ovaj je motiv usko povezan s idealizacijom obiteljskih vrijednosti. U Pričama iz davnine česti su motivi vezani uz dom i domaćinstvo, a među njima se izdvajaju duhovi kućnog ognjišta i figure mudrih staraca i djedova. Posebno su plastično prikazani skupni likovi slavenskih duhova nazvanih Domaći. U priči Šuma Striborova javljaju ovi dobri duhovi koji su vezani uz kućno ognjište, dok se u priči Kako je Potjeh tražio istinu pojavljuju sitna zločesta bića bjesovi koji svojim postupcima uznemiruju glavne aktere radnje i čiji vladar Bjesomar nastoji naškoditi unucima mudrog starca Vijesta. Umjetnički prikazi skupnih likova duhova obiluju dinamičnim slikama. Premda se među ovim fantastičnim stvorenjima izdvajaju pojedini likovi, kao što je na primjer Malik Tintilinić, autorica je ova fantastična bića prikazala kao skupine koje nalikuju zaigranoj djeci, a njihove zajedničke aktivnosti i igra najdinamičniji su segmenti u Pričama te podsjećaju na ritmičnost i intonaciju usmene književnosti Zbilja i umjetnička motivacija iza priča Još je jedna poveznica između Istarskih priča i Priča iz davnine očuvani i pomno oblikovani autorski iskaz o postanku i stvarnoj motivaciji za oblikovanje književne fikcije. I u oba su slučaja ti iskazi nastali dulje od desetljeća nakon prvih priča, a književna ih je historiografija i kritika prihvatila i povezala uz životopisne podatke autora Bilješka uz Istarske bolove Nazor je u Crikvenici oblikovao Bilješku koju je objavio kao predgovor drugom izdanju knjige priča povezanih istarskom tematikom pod nazivom Istarski

5 bolovi koja iste godine izlazi u Zagrebu. Ovdje njegove priče dobivaju angažiraniju dimenziju jer autor postanak cijelog niza tekstova vezuje uz svoje prve kontakte s istarskim stanovništvom godine u Pazinu i snažnu želju koju je tada osjetio da u proznim tekstovima, koji bi potencijalnom istarskom čitateljstvu bili najdostupniji pruži poučno i zabavno štivo istarskoj publici. Nazor žali što mu racionalni trud i čitanje literature nije pomoglo u stvaranju takvog štiva, a zatim u nastavku opisuje stvarnu inspiraciju za nastanak priča u, kako kaže, istinitom događaju. Opisuje kako je u vrijeme kad je već boravio i radio u Kopru, u proljeće otišao na kraći izlet u Motovun gdje se baš tada vršilo regrutiranje stanovništva. Dva susreta i dvije osobe kumpar Zvane Grbljina koji mu je ispričao priču o svojoj kravici i visoki mladić nazvan Jože koji je bio uključen u prosvjede protiv regrutacije postali su tada inspiracija i glavni junaci njegovih pripovijedaka Boškarina i Veli Jože koje je napisao u Kopru (Nazor 1984: ) Ove su dvije pripovijetke prethodile prvom izdanju Istarskih priča i u njima je fantastična komponenta prisutna tek u naznakama, pa ih je teže promatrati kao bajke. Također, na tragu secesijske modernističke poetike, ovi su tekstovi u svojoj kritici stvarne društvene situacije bliski pričama Oscara Wildea. Ovaj je irski autor tvrdio kako njegove priče nisu isključivo namijenjene djeci, a baš ova dva Nazorova prozna teksta zahtijevaju od čitatelja, pogotovo sada, kada se kulturni kontekst iz vremena njihova nastanka znatno izmijenio, veću zrelost, određena književna i povijesna znanja i sposobnost dešifriranja metaforičkih i alegorijskih elemenata Autobiografski diskurs o postanku Priča iz davnine Autobiografski diskurs o genezi Priča iz davnine može se pratiti u autoričinoj Autobiografiji pisanoj u vrijeme koje je neposredno prethodilo prvom izdanju zbirke, privatnim pismima i tek nedavno pronađenim rukopisnim bilješkama. Rodna je problematizacija u Autobiografiji vezana uz pitanje osjećaja dužnosti žene u obitelji i mogućnosti pomirenja želje za pisanjem sa shvaćanjem obiteljskih dužnosti i mjesta koje žena i majka treba zauzimati u odgoju svoje djece. Da se ovdje radi o stereotipima vezanim uz rodne uloge vidljivo je iz iskaza autorice. U zapisu zabilježenom u godini dovršavanja Priča autorica smješta početak objavljivanja za javnost u vrijeme kada su njena djeca već porasla i kad se kod njih pojavila želja za čitanjem: Moja djeca žele čitati koja radost za mene da i na tom polju budem njihovim provodičem, da im otvorim vrata k onom bajnom šarolikom svijetu, u koji svako dijete stupa prvim čitanjem da njihove bistre i ljubopitne očice svrnem na one strane života, koje želim da najprije uoče i da ih nikada s vida ne izgube. (Brlić Mažuranić 1997a: 299) Takva argumentacija pomirila je želju za pisanjem s obiteljskim i majčinskim obvezama. Iako Autobiografija samo kratko spominje nastanak zbirke Priča iz dav- 111

6 nine, opis djetinjstva, mladosti i života nakon autoričine udaje detaljno svjedoči o kulturnom krugu i intelektualnom svijetu književnice. Njihovo bolje upoznavanje vodi ka stavu da je odabir praslavenskog razdoblja u Pričama ujedno je i poveznica s panslavenskim ideološkim slojem koji je prožimao razvoj slavistike kao znanstvene discipline tijekom 19. stoljeća. Kako je književnica bila obrazovana u multikulturnom okruženju, još je u mladosti izvrsno ovladala njemačkim, ruskim i francuskim jezikom, a mogla se je služiti i talijanskim i engleskim pa je bez poteškoća čitala književne i znanstvene radove na tim jezicima. Tako je spoznaje slavističkih mitoloških istraživanja ugradila i u svoj književni opus. Odnos mitskog i bajkovitog diskursa u ovoj zbirci potakao je i pitanja jesu li priče motivirane tekstovima koji su postojali u hrvatskoj usmenoj predaji i kakav je njihov odnos s narodnom tradicijom. Problematizacija geneze Priča iz davnine vezana je na prvom mjestu uz pismo koje je autorica posala sinu književniku i novinaru Ivanu Brliću godine. Ovaj oblik privatnog iskaza s vremenom je mijenjao svoj status, postajući sve važniji u procesu čitanja i interpretacije Priča iz davnine. Želeći javnost upoznati s autorskim stavom o odnosu Priča prema slavenskoj mitologiji i usmenoj književnosti, njen je sin pismo objavio u cijelosti slijedeće godine te je pritom komentirao da je autorica slično objašnjenje poslala i Zinaidi Nikolajevnoj Gippius, supruzi ruskog književnika Dmitrija Sergejeviča Merežkovskog, s kojom se upoznala u Zagrebu. Epistolarni i autobiografski iskazi autorice o umjetničkoj inspiraciji za nastanak priča svojim je stilom blizak umjetničkom opisu: 112 Jedne zimske večeri bio je naš dom, protiv običaja, potpuno tih. Nigdje nikoga, sobe velike, svuda polutama, nastrojenje tajnovito, u pećima oganj. Iz posljednje sobe velike blagovaone začuje se kuc! kuc Tko je? upitam. Ništa! Opet: kuc! kuc! i opet ništa. Nekim tajnovitim strahom stupim u veliku blagovaonu, i najednom: radosni prasak, udarac, mala eksplozija! U velikom kaminu prasnula je na vatri borova cjepanica. na vratašca kamina izlete mi u susret iskrice, kao da je roj zvjezdica, a kad raskrilih ruke da uhvatim taj živi zlatni darak, podigle se one pod visoki strop i nije ih više bilo. Čitala sam u ono doba Afanasjeva Vozzrijenija drevnih Slavjan na prirodu padoše mi u taj tren na pamet domaći. I tako onaj roj iskrica-zvjezdica ipak bi uhvaćen i to u Šumi Striborovoj i ona nastade upravo usred njih. Iza ove priče nastadoše ostale, njih još 7, bez ikakve zasebne geneze, dakle su i one kao i Šuma Striborova izletjele kao iskre sa ognjišta jednog drevnog slavenskog doma. (Brlić Mažuranić 1997b: 276) Kontekst ovog autorskog iskaza o genezi Priča iz davnine tijekom godina se mijenjao. Od privatnog pisma upućenog bliskom članu obitelji tekst prerasta u novinski članak da bi nakon problematiziranja u književnopovijesnim raspravama tekst ušao i u antologijski izbor djela Ivane Brlić-Mažuranić objavljen godine.

7 4. Nodilova studija i ishodišta mitskih motiva u Pričama iz davnine i Istarskim pričama Vladimira Nazora i Ivanu Brlić Mažuranić povezuje i interes za stručnu i znanstvenu literaturu o mitu i folkloru. Pomnijom bi se analizom za oboje autora moglo rekonstruirati opsežniju folklorističku i mitološku literaturu koja je poslužila kao ishodište za oblikovanje nekih od likova i motiva u njihovim pričama, kao što je to većim dijelom učinjeno u novije vrijeme za Priče iz davnine (Kos-Lajtman, Horvat 2011). No možda je najvažnija studija koja je podjednako intenzivnu intertekstualno ugrađena u obje zbirke rasprava Natka Nodila. On je u razdoblju od 19. srpnja do 18. siječnja na sjednicama filologičko-historičkoga razreda Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti čitao studiju pod naslovom Religija Srbâ i Hrvata, na glavnoj osnovi pjesama, priča i govora narodnog koja je u devet nastavaka i s dodatkom ispravka objavljivana u Radu JAZU u brojevima za isto razdoblje. Ova opsežna rekonstrukcija cjelovitog sustava slavenske mitologije ili stare vjere, kako ju je Nodilo kasnije nazvao, desetljećima je bila zanemarivana u znanstvenoj recepciji. No ovo dvoje književnika, u svojim je pričama Nodilovu viziju drevnog slavenskog vjerovanja uspješno ugradilo i tako je rad ovog historičara, makar i kroz književnu transpoziciju, ipak dobio znatno širu recepciju od njegova zahtjevnog, eruditski pisanog teksta. U Pričama iz davnine prepoznatljivi su elementi ovog rada koji govore o vilama i bjesovima. Posebno je vidljivo da je autorica njegove spoznaje uključila u Tumač imena koji prati njenu zbirku i tako pomaže mlađoj publici u lakšem snalaženju među arhaičnim mitskim likovima. Među Istarskim pričama izdvaja se Djevica Placida, nastavak priče o Albusu kralju u kojoj autor kroz sliku akvilejske kršćanske mučenice prikazuje sukob stare vjere i kršćanstva. Uočljivo je da ga je Nodilo nadahnuo u oblikovanju likova Momira i Grozdane, karakteristične za arhaične pretkršćanske proljetne ophode, i za figure bjesova koje vrebaju na rubu grada. Moguće je da je i priča Divičin grad za koju pisac tvrdi da je nastavak pjesme o kraljeviću Marku potaknuta poglavljem o vilama iz Nodilove studije, a da je isto poglavlje poslužilo i u oblikovanju likova vodenih vila. (Nodilo 1888: 219). Likovi vila, bjesova i drugih fantastičnih bića u djelima Vladimira Nazora i Ivane Brlić Mažuranić nisu samo dio umjetničke konvencije bajke i stalnih mjesta ovog književnog žanra, već su i izraz recepcije znanstvene i stručne literature onog vremena, među kojom se uz strane autore poput Afanasjeva, te sakupljačke djelatnosti Valjavca, Mikuličića i Žiže, može pronaći dio znanstvenog opusa Natka Nodila. Literatura Banov 2017: Banov, E. Tiskani i rukopisni zapisi usmene književnosti i etnografske građe Stjepana Žiže. Zbornik za narodni život i običaje, 59, 2017, < hr/object/37441> 113

8 Brlić Mažuranić 1997a: Brlić Mažuranić, I. Autobiografija. U: Izabrana djela. Zagreb: Matica hrvatska, 1997a [1916], Brlić Mažuranić 1997b: Brlić Mažuranić, I. Izjava autorice o postanku Priča iz davnine. U: Izabrana djela. Zagreb: Matica hrvatska, 1997b [1929], Flaker 1978: Flaker, V. Vladimir Nazor i europska moderna. U: Hrvatska književnost u europskom kontekstu. Ur. A. Flaker, K. Pranjić. Zagreb: Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Sveučilišna naklada Liber, 1978, Gjurgjan 1995: Gjurgjan, Lj. I. Mit, nacija i književnost kraja stoljeća Vladimir Nazor i William Butler Yeats. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, Nazor 1984: Nazor, V. Istarske teme. Knjiga druga. Pula, Rijeka: Čakavski sabor, Istarska naklada, Otokar Keršovani, Newall 1987: Newall, V. J. The Adaptation of Folklore and Tradition (Folklorismus). In: Folklore, 98(2), 1987, April < Nodilo 1888: Nodilo, N. VII. Religija Srbâ i Hrvatâ na glavnoj osnovi pjesama, priča i govora narodnog. Vile. Rad JAZU 22 / XCI, 1888, ožujka < dizbi.hazu.hr/object/10508> Pintarić 2008: Pintarić, A. Umjetničke bajke teorija, pregled i interpretacije. Osijek: Sveučilište Josipa Jurja Strossmayara u Osijeku, Kos-Lajtman, Horvat 2011: Kos-Lajtman, A. i Horvat, J. Ivana Brlić-Mažuranić, Priče iz davnine : nova konstrukcija izvora i metodologije. Fluminensia, 23 / 1, 2011,