Pax. List početnog odgoja, Školske sestre franjevke Krista Kralja. Bosansko-hrvatska provincija Prečistog Srca Marijina. Godište III, broj 3/2012

Транскрипт

1 List početnog odgoja, Školske sestre franjevke Krista Kralja Bosansko-hrvatska provincija Prečistog Srca Marijina Godište III, broj 3/2012 Vitraj, kapela Školskih sestara franjevki, Bugojno

2 Sadržaj: 1. Uvodnik 2. Zvanja su dar Božje ljubavi - poruka sv. Oca za dan duhovnih zvanja 4. Klara - siromaštvom bogata žena 6. Na putu vjernosti kroz sedam desetljeća 10. Otkriće Marijinog životnog programa ispjevanog u vjeri 12. Svjetski susret mladih u Madridu 13. Prema novoj solidarnosti 14. Međuprovincijski susret sestara juniorki u Repnju 16. Moj poziv - Anamarija Ćuro 17. Moji planovi za budućnost - Blaženka Marijanović 20. Primanje u postulaturu i novicijat 21. Prvi zavjeti 22. Svečani zavjeti 23. Kako postati Školska sestra franjevka? 24. Crtice i sličice iz samostanskog života 26. Franjine Pohvale Bogu 27. Cvjetići - Vrata mrtvih 28. Poezija 30. Različiti su dari Događalo se 34. Humor 36. Meditacija 37. Predstavljamo vam... - Samostan sestara u Držićevoj Odgovaraju: s. Ivka Lučić s. Ljubica Stjepanović s. Marija Mihaljević Uredničko vijeće: Juniorke, novakinje, postulantice i kandidatice Lektura: s. Kristina Marijanović Uređivanje i grafičko oblikovanje s. Ivana Pavla Dominković Nakladnik: Povjerenstvo za početni odgoj i pastoral zvanja Svete Marije 2, Kloštar Ivanić Web adresa: adresa: ssfcr.pax@gmail.com Tisak: Grafika Markulin, Lukavec

3 UVODNIK Draga sestro, dragi brate! Na četvrtu vazmenu nedjelju, 29. travnja 2012, Crkva slavi Svjetski dan molitve za zvanja. To je ujedno dan kada mi Školske sestre franjevke obilježavamo 70. rođendan naše Bosansko-hrvatske provincije Prečistog Srca Marijina (29. travnja 1942). Tom prigodom, u zajedništvu s cijelom Crkvom, želimo zahvaliti Bogu za našu dragu franjevačku Zajednicu, za sve sestre koje su svoje živote marno uložile u našu Provinciju i od kojih toliko toga baštinimo. Zahvalne smo za svaku sestru koja je našu Zajednicu prepoznala kao mjesto ostvarenja svoga poziva. Zahvalne smo za naše najmlađe i za sve koje nam u svojoj providnosti Gospodin dade. Raduje nas činjenica da baš na nedjelju Dobrog Pastira možemo zajedno s vama mladima dijeliti radost života i svoga kršćanskog poziva. Stoga smo za ovu prigodu pripremile novi broj -a koji je posvećen 70. obljetnici osnutka naše Provincije a kojim želimo potaknuti na molitvu i animaciju za duhovna zvanja u Crkvi. Redovnički život odražava Božju ljubav. U svojoj poruci za ovogodišnji 49. svjetski dan molitve za zvanja papa Benedikt XVI. poziva na razmišljanje o temi: Zvanja su dar Božje ljubavi. Izvor svakog savršenog dara je Bog ljubavi, tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu (1 Iv 4, 16). Želimo ohrabriti, vas mlade, i potaknuti na spremnost odgovora Gospodinu kad vas (po)zove na put svećeništva i redovništva. Prihvatite s velikodušnošću i zanosom ovaj znak osobite Gospodinove ljubavi prema vama. To su učinile naše sestre, novakinje, postulantice i kandidatice prije vas i o tomu nam ovdje svjedoče. One su se, zajedno sa svojim odgajateljicama, spremno i radosno odazvale pripremanju novog broja lista. Iskreno im zahvaljujem te se možemo i smijemo nadati da će sva ljubav utkana u ovaj list doprijeti do srdaca koji žeđaju za Gospodinom i žele mu se potpuno predati, osobito po primjeru Sv. Franje Asiškog. Kroz jednostavne i konkretne tekstove lista cilj nam je prikazati našu franjevačku obitelj i otvoriti vrata našeg samostana. U -u, između ostalog, nudimo sadržaje o našoj Zajednici, svjedočanstva sestara koje su obnašale odgovorne službe od osnutka Provincije do danas i sl. U godini obilježavanja 800. obljetnice pridruženja Sv. Klare Asiške franjevačkoj obitelji nudimo vam članak Klara-siromaštvom bogata žena kao i niz drugih zanimljivosti o nama i našem franjevačkom životu. Bog uvijek nanovo govori: Ti, idi za mnom (Iv 21, 22b). On se spušta do ljudi koji u slobodi mogu odgovoriti na ponudu Božje ljubavi. O tvom odgovoru, sestro i brate, ovisi koliko će Bog biti očit u svijetu. Zagovor Blažene Djevice Marije nebeske zaštitnice naše Provincije, Sv. Franje i Sv. Klare neka nam pomogne odvažno kročiti stazom života. PAX et bonum! S. Ivanka Mihaljević provincijska predstojnica Nemate samo slavnu prošlost na koju se možete osvrtati i o njoj pripovijedati. Imate također i veliku povijest koju još treba izgraditi. Osvrnite se na povijest u koju vas usmjerava Duh Sveti da bi on i po vama također napravio velika djela. Blaženi Ivan Pavao II 1

4 Zvanja su dar Božje ljubavi Poruka pape Benedikta XVI. za 49. svjetski dan molitve za zvanja Draga braćo i sestre, Svjetski dan molitve za zvanja, koji će se slaviti 29. travnja 2012., na Četvrtu uskrsnu nedjelju, poziva nas razmišljati o temi: Zvanja su dar Božje ljubavi. Izvor svakog savršenog dara je Bog ljubavi Deus caritas est: tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu (1 Iv 4, 16). Sveto pismo opisuje povijest te praiskonske povezanosti Boga i čovjeka, koja prethodi samom stvaranju. Sveti Pavao, kada piše kršćanima iz grada Efeza, uzdiže himan zahvaljivanja i hvale Ocu, koji neizmjernom dobrohotnošću, kroz stoljećâ ostvaruje svoj sveopći naum spasenja, koji je naum ljubavi. U Sinu Isusu kaže Pavao on nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim (Ef 1, 4). Bog nas je ljubio i prije nego smo nastali! Nošen isključivo svojom bezuvjetnom ljubavlju, on nas je načinio ni od čega (usp. 2 Mak 7, 28) da nas privede punini zajedništva sa sobom. Obuzet silnim divljenjem pred djelom Božje providnosti, psalmist kliče: Gledam ti nebesa, djelo prstiju tvojih, mjesec i zvijezde što ih učvrsti - pa što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohodiš? (Ps 8, 4-5). Duboka istina o našem životu je, dakle, sadržana u ovom iznenađujućem otajstvu: svako stvorenje, a na poseban način svaka osoba, je plod jedne Božje misli i jednog čina Božje ljubavi, beskrajne, vjerne i vječne ljubavi (usp. Jr 31, 3). Otkriće te stvarnosti ono je što uistinu stubokom mijenja naš život. U jednom čuvenom tekstu iz Ispovijesti, sveti Augustin izražava velikom snagom svoje otkriće Boga kao najviše ljepote i najviše ljubavi, Boga koji mu je uvijek bio blizu, ali kojem je konačno otvorio svoj um i srce da ih on preobrazi: Kasno sam te uzljubio, ljepoto tako stara i tako nova, kasno sam te uzljubio! A eto, ti si bio u meni, a ja izvan sebe. Ondje sam te tražio nasrćući na ta lijepa bića koja si stvorio, ja rugoba. Ti si bio sa mnom, a ja nisam bio s tobom. Mene su daleko od tebe držale one stvari koje ne bi postojale kad ne bi bile u tebi. Zvao si me i vikao, probio si moju gluhoću, zabljesnuo si, sijevnuo si i rastjerao moju sljepoću, prosuo si PORUKA SV. OCA miomiris, a ja sam ga upio pa uzdišem za tobom, okusio sam pa gladujem i žeđam, dotakao si me, i ja gorim za mirom tvojim (Knjiga deseta, Glava 27, 38). Tim slikama svetac ih Hipona pokušava opisati neizrecivo otajstvo susreta s Bogom, s njegovom ljubavlju koja preobražava čitav život. Riječ je o bespridržajnoj ljubavi koja nam prethodi, jača nas i doziva na našem životnom putu a ima svoj korijen u potpunom Božjem besplatnom daru. Govoreći osobito o svećeničkoj službi, moj prethodnik, blaženi Ivan Pavao II. rekao je da svaki ministerijalni čin, dok privodi k ljubavi i služenju Crkvi, potiče na sve veće dozrijevanje u služenju Isusu Kristu Glavi, Pastiru i Zaručniku Crkve. Ta se ljubav oblikuje kao odgovor na onu prethodeću, slobodnu i nezasluženu ljubav Božju u Kristu (Apost. posinod. pobud. Pastores dabo vobis, 25). Svako je pojedino zvanje, naime, plod Božje inicijative, ono je dar Božje ljubavi! On je taj koji čini prvi korak i to ne zbog neke posebne dobrote koju je našao u nama, već zbog prisutnosti same njegove ljubavi koja je razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan (Rim 5, 5). U svakom dobu, izvor Božjeg poziva treba tražiti u inicijativi beskrajne Božje ljubavi, koja se u punini očituje u Isusu Kristu. Kao što sam napisao u svojoj prvoj enciklici Deus caritas est: Bog je vidljiv na mnogobrojne načine. U povijesti ljubavi koju nam Biblija prenosi, on nam izlazi ususret, pokušava osvojiti naša srca sve do Posljednje večere, sve do srca probodena na križu, sve do njegovih ukazanja nakon uskrsnuća i velikih djela kojima je, po djelovanju apostola, vodio prvu Crkvu na njezinu putu. I u kasnijoj povijesti Crkve Gospodin nije bio odsutan: uvijek nam iznova izlazi ususret, po muževima i ženama koji zrače njegovom prisutnošću, u svojoj Riječi, u sakramentima, na osobit način u Euharistiji (17).Božja ljubav je vječna; on je vjeran samom sebi, vjeran je riječi koju dade tisući naraštaja (Ps 105, 8). Potrebno je zato iznova razglašavati, navlastito novim naraštajima, privlačnu ljepotu te Božje ljubavi, koja nam prethodi i prati nas na našem putu: ona je tajni poticaj, ona je motivacija koja nikada ne jenjava, čak ni u najtežim okolnostima. Ta dva izraza jedne Božje ljubavi, moraju s posebnim intenzitetom i čistoćom srca živjeti oni koji su odlučili krenuti putom raspoznavanja životnog zvanja koji vodi prema svećeničkoj službi i redovničkom životu; oni su njihovo prepoznatljivo obilježje. 2

5 PORUKA SV. OCA Naime, ljubav prema Bogu, koju su prezbiter i redovnici pozvani vidljivo premda uvijek nesavršeno u sebi odražavati, je razlog da se odgovori na poziv posebnog posvećenja Gospodinu po svećeničkom ređenju odnosno ispovijedanju evanđeoskih savjetâ. Snaga odgovora svetog Petra božanskom Učitelju: Da, Gospodine, ti znaš da te volim (Iv 21, 15) tajna je života darovanog i življenog u punini, i zato ispunjenog dubokom radošću. Draga braćo i sestre, trebamo otvoriti svoj život toj ljubavi. Savršena Božja ljubav (usp. Mt 5, 48) je to na što nas svakodnevno poziva Isus Krist! Visoko mjerilo kršćanskog života sastoji se naime u tome ljubimo kao što ljubi Bog; riječ je o ljubavi koja se očituje u potpunom, vjernom i plodonosnom sebedarju. Ojađenoj poglavarici samostana u Segoviji, u jeku dramatičnih okolnosti u kojem se tih godina našao samostan jer mu je prijetilo ukidanje, sveti Ivan od Križa odgovara pozivajući je da djeluje po Božjem: Ne mislite ni na što drugo osim da Bog sve uređuje i vodi; a gdje ljubavi nema, tamo je unesite i ubrat ćete ljubav (Epistolario, 26). Upravom na tome tlu prinošenja samog sebe i otvorenosti Božjoj ljubavi i kao plod te ljubavi, rađaju se i rastu sva zvanja. Crpeći iz toga izvora u molitvi, čestim utjecanjem Riječi i sakramentima, osobito euharistiji, moguće je živjeti ljubav prema bližnjem u kojem se uči otkrivati lice Krista Gospodina (usp. Mt 25, 31-46). Da bi izrazio neraskidivu vezu između tih dvaju ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu koji izviru iz istog božanskog vrela i kojem se vraćaju, papa Grgur Veliki koristi primjer male biljke: Na tlu našeg srca [Bog] je zasadio prvi korijen ljubavi prema njemu, iz kojeg se kasnije razvila, poput lista, bratska ljubav (Moralium Libri, sive expositio in Librum B. Job, Lib. VII, cap. 24, 28; PL 75, 780D). Drugi konkretni izraz ljubavi, onaj prema bližnjem, prije svega prema onima koji su u najvećoj potrebi i koji najviše trpe, je presudni poticaj koji navodi svećenika i posvećene osobe da budu graditelji zajedništva među ljudima i sijači nade. Odnos posvećenih osoba, a napose svećenika, s vjerničkom zajednicom je živ i postaje također temeljni aspekt njihove afektivnosti. U vezi s tim sveti Arški župnik je volio ponavljati: Svećenik nije svećenik za sebe, već za vas (Le curé d Ars. Sa pensée Son cœur, Foi Vivante, 1966., str. 100). Draga braćo u episkopatu, dragi prezbiteri, đakoni, redovnici i redovnice, vjeroučitelji, pastoralni djelatnici i svi vi koji radite na polju odgoja novih naraštajâ, najtoplije vas pozivam da pomno obratite pozornost onim članovima župnih zajednicâ, udrugâ i crkvenih pokretâ koji primjećuju u sebi znakove poziva na svećeništvo i posebno posvećenje Bogu. Važno je da se u Crkvi stvore povoljni uvjeti koji će omogućiti mnogim mladim ljudima da kažu svoj da, kao velikodušni odgovor na poziv Božje ljubavi. Na pastoralu zvanja leži zadatak da pruži korisne smjernice kako bi taj hod bio plodonosan. U središtu toga će biti ljubav prema Božjoj riječi jačana sve većim upoznavanjem sa Svetim Pismom i pažljivom i stalnom osobnom i zajedničkom molitvom; to će im omogućiti da osjete Božji poziv usred vreve kojom je ispunjen svakodnevni život. Ali iznad svega, euharistija mora biti živo središte svakog hoda prema zvanju: tu nas Božja ljubav dotiče u Kristovoj žrtvi, savršenom izrazu ljubavi, i tu uvijek iznova učimo živjeti visoko mjerilo Božje ljubavi. Riječ, molitva i euharistija su dragocjeno blago koje nas osposobljava shvatiti ljepotu života potpuno utrošenog za Kraljevstvo. Želim da mjesne Crkve, u svojim različitim sastavnicama, postanu prostori pomnog razlučivanja i duboko preispitivanja zvanja, prostori gdje se mladićima i djevojkama pruža mudro i snažno duhovno vodstvo. Na taj način kršćanska zajednica i sama postaje očitovanje ljubavi Boga u kojem prebiva svaki poziv. Ta dinamika, koja odgovara na pitanja Isusove nove zapovijedi, može pronaći rječito i jedinstveno ostvarenje u kršćanskim obiteljima, čija je ljubav izraz Kristove ljubavi koji je dao samog sebe za svoju Crkvu (usp. Ef 5, 32). U obiteljima, zajednicama života i ljubavi (Gaudium et spes, 48), novi naraštaji mogu steći divno iskustvo te požrtvovne ljubavi. One, naime, ne samo da su povlašteno mjesto ljudskog i kršćanskog odgoja, već mogu predstavljati prvo i najbolje sjemenište poziva na život posvećen kraljevstvu Božjem (Ivan Pavao II., Apost. pobud. Familiaris consortio, 53), pomažući svojim članovima upravo u obitelji otkriti ljepotu i važnost svećeništva i posvećenog života. Neka pastiri i vjernici laici uvijek surađuju na tome da se u Crkvi umnože te kuće i škole zajedništva po uzoru na svetu nazaretsku obitelj, skladni odraz života Presvetog Trojstva na zemlji. S tim željama, od srca podjeljujem apostolski blagoslov vama, draga braćo u episkopatu, svećenicima, đakonima, redovnicima, redovnicama i svim vjernicima laicima, osobito mladićima i djevojkama koji poučljiva srca osluškuju Božji glas i spremni su ga prihvatiti i velikodušno i vjerno uza nj prianjati. Iz Vatikana, 18. listopada Papa Benedikt XVI. (IKA) 3

6 FRANJEVAŠTVO Klara siromaštvom bogata žena Životi sjaje. Životi svetaca privlače iako možda te osobe nismo imali prigode osobno upoznati, s njima se družiti ili biti zajedno. Štoviše, promatrajući njihove živote i onda kada možda nisu u detalje prikazani osjećamo da nam nešto govore, da se na njima možemo nadahnjivati, njihovu vjernost prema Kristu slijediti te da od njih možemo učiti. Klara Asiška svetica je koja je živjela u vremenima kada je Crkva u društvu veoma često bila prepoznatljiva po velikim imanjima, po bogatstvu i prestižu. U takvoj situaciji događa se nešto što ljudi onoga vremena nisu očekivali. U samoj se Crkvi pojavljuju osobe koje, ne samo da se opredjeljuju za život u skromnosti i siromaštvu, već se još prije toga odlučuju na radikalan korak, odriču se svega što posjeduju, a često su i same bile veoma bogate. To čine da bi mogli što vjernije prihvatiti i živjeti Evanđelje. O sv. Klari nalazimo svjedočanstvo u njezinom Životopisu u kojem nam je Toma Čelanski zapisao: Divna žena imenom Klara, i po imenu i po krepostima slavna, potjecala je iz grada Asiza i bila je dosta slavna roda. Najprije bijaše sugrađanka svetog Franje na zemlji, a nakon toga s njim zajedno kraljuje u nebesima. Otac joj bijaše vitez. I sav joj rod, i s očeve i s majčine strane, bijaše viteškog podrijetla. Obitelj joj je bila imućna. Prema prilikama kraja je posjedovala veliko imanje. Majci joj je bilo ime Hortulana. Kao što je i sama obilovala dobrim plodovima, tako je u vrtu Crkve imala proizvesti plodonosnu sadnicu. (ŽKl 1). Toma Čelanski u svojim spisima ističe značajnu ulogu njezine majke jer je ona u životu sv. Klare bila vrlo važna. Ona je svojoj kćeri dala osnovno vjersko znanje. Ono što je Klara čula iz usta svoje majke najprije je primila, a zatim i pohranjivala u svoje poučljivo srce. Klara je bila vjerna Bogu i vjerna svim vrlinama koje joj je majka usađivala u srce. Klarina svetost ne samo da se rađa već od majčina krila, nego je upravo pripravljena svetošću same Hortulane, tako da se svetost pojavljuje kao sok koji se iz korijena prenosi u deblo i u grane. (usp. ŽKl 2). Ta veza uzajamnosti davanja i primanja Klari će uvelike pomoći u njezinom životu. Tako je od samog djetinjstva počela vjernije slijediti stope Gospodina našega Isusa Krista. Na početku svog obraćenja najprije je rasprodala očevinu koja joj je pripadala, a od dobivene svote novca nije za sebe zadržala ništa, nego je sve razdijelila siromasima. Kako je ostavljala svijet izvana, duhovno se bogatila iznutra. Za Kristom je pošla bez novaca i vlasništva uvjerena da joj je Isus Krist najveće i neprolazno bogatstvo. Kao i sv. Franjo, sa svetim je siromaštvom sklopila i savez i toliko ga uzljubila da osim Gospodina Isusa Krista nije htjela imati ništa drugo niti je dopuštala da njezine duhovne kćeri išta posjeduju. Govorila je sestrama da će njezina zajednica tek onda biti Bogu draga kad bude obilovala siromaštvom, i da će samo onda čvrsto stajati kad bude utvrđena kulom najuzvišenijega siromaštva. Poticala je svoje sestre da se u gnjezdašcu siromaštva suobliče siromašnom Kristu, koga je siromašna Majka kao nejako djetešce položila u tijesne jasle (usp. ŽKl 13). 4

7 FRANJEVAŠTVO Klaru su od djetinjstva krasile mnoge kreposti: bila je čestita u načinu života i odijevanja, svijetlila je i sjala svojim uzornim ponašanjem, ustrajno iskazivala djela milosrđa i svoju ruku pružala siromasima, imala je samilosno srce i vrlo često je bijednicima iskazivala milosrđe, bila je nepokolebljiva i ustrajna u pravim odlukama, ponizna, njegovala je divnu pobožnost prema Oltarskom Sakramentu, gajila je žarku ljubav prema Raspetom Kristu, bila je vjerna Crkvi i poštivala svećenike čije propovijedi je rado slušala, vjerovala je u snagu euharistije i štovala je, neprestano je izrađivala korporale i slala ih u siromašne crkvice, a rado se prepuštala molitvi te iznad svega sveto i istinito slijedila siromaštvo. Klara je bila žena pokore, žena puna vjere, jednostavno, bila je vjernica. Stoga i ne čudi da su u Postupku proglašenja svetom njezine svjedokinje posvjedočile da je Klarin život bio gotovo evanđeoski od njezinog djetinjstva, jer je bila djevica i uvijek je ostala u djevičanstvu. Bila je revna u dobrim djelima svetosti, toliko da se među onima koji su je poznavali širio o Klari dobar glas (usp. Postupak 12,1). Da bi mogli otkrivati njezinu duhovnost, vjernost i usmjerenost na Krista, treba svakako zastati i nad njezinim doživljavanjem Krista u kojeg se ona jednostavno ogledala. Ne čudi da će upotrebljavati upravo tu riječ, ogledalo. Zanimljivo da je tu istu riječ znao upotrijebiti i sv. Franjo ističući vrijednost primjera, ogledala za druge. Klara, međutim, pripisuje sliku ogledala izravno Kristu. To se posebno može vidjeti u njezinom Četvrtom pismu Janji Praškoj u kojem je potiče da svakoga dana motri to ogledalo o kraljice, zaručnice Isusa Krista, i u njemu neprestano ogledaj svoje lice, da tako svu sebe, iznutra i izvana, uresiš zaogrnutu i okruženu ljepotom, cvjetovima svih kreposti i odjećom jednako ukrašena, kako dolikuje kćeri i zaručnici predragoj vrhovnoga Kralja (4PJ 14-18). I danas ljudi žive ogledavajući se u razna ogledala. Slijede razne modele, uzore, zvijezde koje im najčešće donose mediji usmjeravajući prema njima svjetla reflektora, stavljajući ih u središte pozornosti. Takve modele svjesno i nesvjesno slijede. Za vjernike nekada i danas prvi uzor, model nasljedovanja jest Isus Krist. Kristovo lice u ovom svijetu otkrivamo u životima ljudi koji su mu povjerovali, prepustili se i otvarali. Blagopokojni će papa Ivan Pavao II. stoga pozivati na promatranje života svetaca kako bi mogli uočiti načine Božjeg djelovanja, vidjeli sve što Bog čini s onima koji mu povjeruju. Ustrajna vjernost i trajna okrenutost prema Bogu plod je i Božjeg zahvata u Klarin život kao i njezinog potpunog predanja Bogu. Klara je vjerovala da je Bog uz nju i hrabro je kročila kroz život. Bila je i ostala vjerna svome pozivu. Ostvarila je svoju ulogu u Crkvi i svijetu kroz vjernost vlastitom redovničkom pozivu koji je za nju značio radikalnije nasljedovanje Krista. Vrijednosti koje je sv. Klara živjela i koje su je ispunjavale bile su nadahnuće njezinim suvremenicima kao i mnogima koji je slijede sve do naših dana. Klarina vjernost Bogu i siromaštvo po Kristovom primjeru koje je cijelim srcem željela jesu dvije usko povezane karakteristike koje su je pratile tijekom cijeloga života. Neka njezina vjernost prema Kristu razmatranje otajstva euharistije, utjelovljenja i muke Gospodinove bude i nama poticaj da što vjernije i odanije slijedimo stope Gospodina našega Isusa Krista. Neka nam Klarina vjernost prema Kristu bude primjer za potpuno predanje Bogu u vjeri, nadi i ljubavi. Ostanimo i mi vjerne svome pozivu i molimo za one koje će doći i ostati u našoj zajednici, kako za sadašnja zvanja, tako i buduća. S. Kata Karadža 5

8 RAZGOVORI Na putu vjernosti kroz sedam desetljeća 6 Bosansko-hrvatska provincija Prečistog Srca Marijina Školskih sestara franjevki osnovana je prije sedamdeset godina. Kad bi jednu sedamdesetogodišnjakinju upitali o prevaljenom životnom putu, vjerojatno bi vam puno toga imala reći. Prisjetila bi se vjerojatno svih poteškoća i trpljenja, radosti i uspona. Naša provincija doživjela je također mnoštvo lijepih trenutaka kroz svoju prošlost. Stoga ćemo u ovom broju -a pokušati, kroz pisanu ostavštinu pokojnih provincijalki te razgovor sa još živućim, prikazati našu povijest kroz prizmu vjere. Prva provincijska predstojnica bila je s. Verena Dijaković ( ). Ona je jedina naša sestra koja je nakon II. svjetskog rata bila krivo optužena, kažnjena i zatvorena zbog pomaganja jedne križarske organizacije. No krivična istraga uskoro je obustavljena, ukinut je istražni zatvor nad njom te je tako završen slučaj s. Verene što se tiče poteškoća s tadašnjim vlastima. Sestre koje su živjele s njom svjedoče da ih je poticala na rad i molitvu, međusobno prihvaćanje i uljudnost. Mnoge su joj sestre i fratri dolazili na razgovor i preporučivali se u molitve. Malo je govorila o sebi i smatrala da dobro koje činimo treba činiti bez buke kako bi ostalo sakriveno. Ako dođete u franjevački samostan na Goricu u Livnu i poželite da vam jedan od fratara pokaže bogatu ostavštinu koja se čuva u tom samostanu, vjerojatno u svom predstavljanju neće zaobići i jednu običnu čašu. To je čaša koju su zatvoreni svećenici za vrijeme ondašnjeg režima služili misu. Hostije im je donosila naša s. Verena, u kutiji od šibica. S. Barbara Šenekar (od do 1962.) o svojoj službi nam svjedoči: Dužnost provincijalke zatekla me na dužnosti voditeljice, zato je moja najveća briga bila stvoriti dobro ozračje za odgoj naraštaja, naročito novakinja. Pripravnice za novicijat bile su zaista serafski borci spremne darovati sebe za svoju družbu, svoj narod služeći Bogu u redovničkom staležu. U provinciji Bog je dao da se broj kandidatica naglo povećavao pa sam morala razmišljati o prostranijem novicijatu. I kada je potreba najveća tada je pomoć Božja najbliža. (Sestrama se pružila mogućnost za premještanje novicijata iz Fojnice u Kloštar Ivanić gdje je i danas!) Želim poručiti svim budućim generacijama da ustraju u svome zvanju u Kongregaciji, koja će im biti garancija i nagrada od Boga za veselo darivanje i žrtvovanje. (Samostanski arhiv) S. Marija Klicić (od do 1973.) pokreće informativni list naše provincije Marija među nama, a u Rimu kreira naše novo redovničko odijelo. U njenom oproštajnom pismu čitamo: Svjesna sam i čvrsto uvjerena da ću jednoga dana stupiti pred Gospodina, pravednoga suca, koji me je u svojoj ljubavi pozvao u život i darovao mi dar redovničkog poziva za koji sam mu neizmjerno zahvalna. Nastojala sam koliko je moguće s radošću mu služiti, iako svjesna svojih ljudskih slabosti. S ljubavlju sam nastojala živjeti svoje redovništvo. S ljubavlju obavljati povjerene mi dužnosti i poslove. Željela sam biti sestra svojim sestrama koje sam u životu susretala. (Mrvelj, R., Nekrologij) Sestro Benjamina, danas nas svi pozivaju na vraćanje k izvorima. Zašto su vjernost vlastitoj karizmi i Konstitucijama te vraćanje na početke bitni za jednu redovničku zajednicu? U počecima mojeg redovničkog života Konstitucije su bile jasno napisane i svaka redovnica ih je nastojala čitati i vršiti ih. Naši utemeljitelji su dobro znali što je važno za pravi redovnički duh pa su napisali što je potrebno i bitno. Povratak S. Benjamina Mutić izvorima i (od do 1968.) vjernost vlastitoj karizmi bitni su jer se s vremenom mnogo toga izmijeni, olakša i posadašnji. Vratiti se na izvore znači vršiti ono što je napisano na počecima, a ne samo čitati i pisati o tome.

9 RAZGOVORI Budući da mi ranije nismo imale nikakvih seminara niti posebnih obnova, bazirale smo se samo na čitanje i vršenje točaka Konstitucije što je, po meni, bit redovništva. Sestro Klara, kada ste Vi bili provincijska predstojnica, našoj zajednici je pristupilo mnogo djevojaka koje je nakon početne formacije trebalo rasporediti u razne oblike apostolata. Što vam je bio kriterij u tome rasporedu? Jeste li vjerovali samo svojim promišljenim odlukama ili vam je veliku pomoć pružilo pouzdanje i vjera u Duha Svetoga i njegovo vodstvo? Dužnost provincijske predstojnice preuzela sam u postkoncilsko vrijeme. To su bila prilično teška vremena i u društvu i u Crkvi u kojoj su se događale brojne promjene. Svaka promjena S. Klara Turalija i novost nailazila je na (od do 1979.) kritiku, ali i na prihvaćanje. Pred provincijskom upravom, kojoj sam ja bila na čelu, bio je veliki izazov zbog porasta zvanja. Dolazile su nam mnoge djevojke često i bez završene osnovne škole. Zato je jedan od naših zadataka bio doškolovavanje kandidatica/ sestara koje nisu imale osnovnu školu, potom slanje u srednju školu te uskoro i na fakultete. Djevojke smo slali u katehetske i domaćinske škole jer je u vrijeme komunizma u bivšoj Jugoslaviji naš apostolat bio usmjeren na rad po župama katehizacija, vođenje crkvenog pjevanja, sakristanske službe i domaćinstvo. No kasnije smo počele raditi i u državnim službama bolnice, starački domovi, uredi, rad u inozemstvu - misije i sl. Na duhovnom se planu vodilo računa o redovitom obavljanju duhovnih vježbi te održavanju mjesečnih odgojno-informativnih susreta. Šestogodišnji period moje službe bio je obilježen brojnim novim duhovnim zvanjima, ali nažalost, i napuštanjem istih bilo kandidatica bilo sestara. Vjerovale smo da nas je dragi Bog vodio i upućivao u svemu što smo činile, kao što vjerujem da i danas to čini. Vjerujem da nas vodi svom željenom cilju i da ćemo mu služiti do Njegove volje! Više godina prije i poslije svoje službe provincijske predstojnice proveli ste u inozemstvu, točnije u Njemačkoj. Po Vašem mišljenju, s. Karla, je li vjera ljudi na Zapadu zaista u krizi i ako jest što je tome razlog? Otežava li takvo stanje djelovanje sestara? S. Karla Mlakić (od do 1985.) Danas se osjeća kriza vjere uopće, ne samo na Zapadu. Posvuda se kršćanski principi stavljaju u pitanje. Intelektualni svijet doživljava sukob između znanosti i vjere u Boga. Ljudi više ne vjeruju samo iz tradicije. Čovjek teško vjeruje u dobrog, svemogućeg Boga koji dopušta velika zla. Boga se eventualno sjete kad zapadnu u neku nevolju. Za mene osobno kriza vjere pruža nove šanse. To je vrijeme promišljanja o tome činim li dobro. Tu otkrivam mogućnost pročišćavanja kao i mogućnost obnove i novog početka. Iskustvo me naučilo da je posebno bitno da mi redovnice živimo dostojno i dosljedno naš redovnički život te da u svjetlu nade, ljubavi i istine svjedočimo našu vjeru. Naše djelovanje će biti plodonosno ma gdje radile ako ga otvoreno i iskreno vršimo te ponizno i s ljubavlju ljudima pristupamo. Sestro Suzana, Vi ste među nama mlađim sestrama, a vjerujemo i starijim, okarakterizirani kao sestra akcije i kontemplacije. Budući da ste svojim nadzorom mnogo doprinijeli u gradnji naših samostana, možete li nam reći kako uspijevate uskladiti posao i vjeru? Sv. Franjo kaže: Kao siromasi kojima je Gospodin dao milost S. Suzana Milardović služiti i raditi neka braća i sestre (od do 1991.) služe i rade vjerno i odano tako da isključujući besposlenost, neprijatelja duše, ne uguše duh svete molitve i pobožnosti, čemu treba da služi sve vremenito. Ako živimo i u život provodimo ove riječi našeg Pravila onda su one dovoljan odgovor na postavljeno pitanje. Vjera je milost - dar. Za rast u vjeri potrebna je neprestana molitva iz koje se onda rađa potpuno predanje i nesebično služenje zajednici. Kroz sve ovo vrijeme gradnje samostana i brige oko materijalnih potreba naše zajednice moglo se izdržati jedino oslanjajući se na Boga i Njegovu Providnost. 7

10 Sestro Jela, Vi ste vodili našu provinciju za vrijeme Domovinskog rata. Kakvo je tada bilo stanje u našoj provinciji budući da su sestre bile prisiljene napustiti mjesta u kojima su djelovale? Jesu li se opća nesigurnost i beznađe osjetili i unutar naših samostana? S. Jela Piljić (od do 1997.) Prije svega želim naglasiti da provinciju nismo vodile mi koje smo u vrijeme Domovinskog rata bile u službi Zajednice (Provincijsko vijeće i Provincijski kapitul), nego dragi Bog, Gospodar povijesti i Kralj svih srdaca. On koji u svojoj ruci drži sav svijet, sve uzdržava i upravlja, vodio je i još uvijek vodi našu provinciju, premda ne bez našega udjela. Zbog toga mu dugujemo neizmjernu zahvalnost. Opća nesigurnost, strepnje, strah i neizvjesnost prouzročeni ratom nikoga na našim prostorima nisu mimoišli, pa tako ni nas unutar naših samostana, ma gdje oni bili. Ta udovi smo jedni drugima! Kako nas ne bi boljele rane našega naroda, rane brata čovjeka?! Osim toga i same smo bile prisiljene napuštati svoja ognjišta, mjesta prebivanja i djelovanja, te poput Abrahama poći u nepoznato. Mnoge su sestre hrabro ostale na svojim mjestima i dijelile s bližnjima strah i nadu, radost i tjeskobu, kao i ono što su imale. Ako ponekad pojedine i posustaše, ipak duhom ne klonuše. U Provinciji se jako osjećala uzajamna povezanost, zanimanje jednih za druge, te duhovna i materijalna podrška. Unatoč svim našim ljudskim krhkostima nastojale smo jedne drugima i ljudima oko sebe biti posrednicima Božje blizine i brižnosti, znakom nade i pouzdanja u pobjedu dobra nad zlom, života nad smrću. Providnost je Božja bdjela nad nama. Sestro Ana, Vi ste tijekom obavljanja vaše službe provincijske predstojnice doživjeli prometnu nesreću pa ste možda nakratko zbog oporavljanja od tog događaja bili onemogućeni vršiti svoju službu prijašnjim tempom. Vjerojatno Vam je to iskustvo pomoglo u razumijevanju bolesnih sestara koje također ne uspijevaju obavljati svoje dužnosti kao prije. Kako uskladiti svoje poslanje s bolešću? Da, dogodilo se to pri završetku moje službe, prije devet godina. Još i danas je živo sjećanje na taj događaj. Bila sam izvjesno vrijeme spriječena u obavljanju službe, ali sam znala da postoje i druge sestre u Provincijalnom vijeću na koje mogu računati. Doživljaji koje pamtim, unatoč teškom stanju, bili su mir, predanost, S. Ana Antolović iskustvo Božje i ljudske (od do 2003.) dobrote i blizine. Brojna pitanja i zahvalnost unatoč svemu, molitva srca i duše pretakali su se uglavnom u retke psalama koji su mi postajali tako bliski. Doživljaj čuda ozdravljenja, Božjeg dodira u mome životu, ne ostavljaju me ni danas bez pitanja i duboke zahvalnosti. Osobno iskustvo bolesti, a i rad u zdravstvu na početku mog redovničkog života, dragocjeno su blago koje mogu s drugima dijeliti i svjedočiti. Mogu reći da je sada moj pristup prema bolesnim sestrama i svim bolesnicima s kojima dolazim u kontakt drukčiji, osobniji i zauzetiji. Uskladiti poslanje s bolešću je neminovno. Bolest je jedan misterij, stanje s kojim živiš i radiš ono što znaš, kako možeš i koliko možeš. Važno je prihvatiti to stanje, voditi brigu o zdravlju, ali najvažnije je biti sretan i zahvalan Bogu i ljudima da možeš nešto dobro i korisno činiti. Sestro Celina, Vi ste prije svoje službe provincijske predstojnice, bili odgajateljica te ste radili u školi kao katehistica. Prateći odrastanja mladih možete li reći jesu li i koliko bitni prvi temelji vjere pojedinca za njegovu kasniju izgradnju u zrelu osobu koja pristupa jednoj redovničkoj zajednici? Mislim da su prvi temelji vjere bitni. To je na neki način teološko mjesto s kojeg je osoba pozvana na daljnji proces rasta. U praćenju mladih vidjela sam da je jako važno da je osoba otvorena za Božje poticaje koji je pozivaju na hod, razvoj, proces rasta Mislim da je važno da vjera primljena u obiteljskoj tradiciji postane osobna vjera, osobno opredjeljenje. Ukoliko se to ne dogodi osoba uvijek ostaje u okviru vjerskih formi. RAZGOVORI S. Celina Vidak ( od do 2009) 8

11 RAZGOVORI Osobna vjera je njegovanje jednog osobnog odnosa koji osobi pomaže da bude osobna i prema svima i svemu drugom. Ona je dinamika koja postavlja puno pitanja koja osobi pomažu da bude u stalnom procesu, u stalnoj otvorenosti, u neprestanom stavu slušanja. Sestro Ivanka, Vi ste trenutno na čelu naše Provincije koja ima 256 sestara. Općeprihvaćeno mišljenje je da u Crkvi vlada kriza poziva. Slažete li se Vi s tim? Crkva se u svojoj povijesti suočavala s različitim situacijama kada je riječ o duhovnim zvanjima. Bilo je perioda kada nedostatak nije bio toliko naglašen i s druge strane kada se taj nedostatak snažnije proživljavao. Današnju krizu zvanja bi trebalo promatrati u jednom širem kontekstu jer današnji pozivu. I Sv. Franjo Asiški, kada je želio obnoviti kuću Božju koja se ruši, odabrao je slijediti Božji poziv obraćenjem - životom jednostavnosti, pokore i molitve i to u vrlo kriznom vremenu. Kako nadvladati krizu? Iako se u današnjem vremenu više govori o nedostatku zvanja možda bi se trebalo više govoriti o pozitivnom ozračju u kojem će se više buditi nadu, povjerenje u budućnost. To znači jačati mladog čovjeka u kreposti ustrajnosti kako bi odlučnije krenuo i ustrajao na započetu putu. Pomanjkanje duhovnih zvanja odnosno djevojaka koje se usmjeravaju na duhovni poziv osjeća se i u našoj Provinciji ali prije negoli govoriti o onima kojih nema radije posvećujem pozornost i brigu djevojkama koje su na putu ostvarenja duhovnog poziva. U ovom trenutku u početnoj formaciji imamo 9 djevojaka i 8 sestara s privremenim zavjetima. S. Ivanka Mihaljević (od ) čovjek na jedan drugačiji način svjedoči svoju vjeru, živi pitanja vjere i proživljava različite krize. Rašireni sekularizam, relativizam i individualizam, o kojem često govori papa Benedikt XVI, zasigurno utječu na duhovnu klimu našega vremena. Treba imati u vidu i utjecaj medija, nesigurnost, nepovjerenje u budućnost koje opterećuju mladog čovjeka, posebno kada se nalazi pred važnim životnim odlukama, tako da mladi čovjek teže prihvaća odluke koje uključuju usmjerenost čitavog života. Znano nam je da se danas mladi teže odlučuju ne samo za duhovni poziv nego i za brak. Krist treba vašu mladost i vašu širokogrudnu gorljivost da bi naviještanje radosne vijesti odzvanjalo u novom tisućljeću. Odgovorite na njegov zov darujući svoj život radi služenja svojoj braći i sestrama! Vjerujte Kristu, jer on vjeruje vama. papa Ivan Pavao II Vaša poruka mladima? Uvijek rado potičem mlade na razmišljanje o redovničkom pozivu i to zbog radosti služenja koju pruža redovnički život. Naravno, poput svakog životnog odabira, i u redovničkom životu postoje mnogi izazovi i žrtve, ali ipak, izvanredna je radost znati da si odabrani radnik u Božjem vinogradu. Sve one koji osjećaju Božji poziv želim ohrabriti da se ne boje odazvati, nego štoviše da poslušaju Božji zov i glas svoga srca te krenu za Onim koji nas je prvi zavolio i pozvao! Dobro se prisjetiti riječi pape Ivana Pavla II. koje je izrekao mladima u Torontu: Krist treba vašu mladost i vašu širokogrudnu gorljivost da bi naviještanje radosne vijesti odzvanjalo u novom tisućljeću. Odgovorite na njegov zov darujući svoj život radi služenja svojoj braći i sestrama! Vjerujte Kristu, jer on vjeruje vama. Nije li ovo današnje krizno vrijeme nepogodno za nova duhovna zvanja? Razgovarala s. Maja Ivković Vrijeme velikih kriza uvijek je bilo i vrijeme velikih izazova. Stoga smatram da je upravo ovo naše današnje vrijeme vrlo pogodno za razmišljanje o redovničkom 9

12 HODOČAŠĆA I PUTOVANJA Otkriće Marijinog životnog programa ispjevanog u vjeri Iz župe Svete obitelji u Zagrebu vrlo često se organiziraju hodočašća. Krajem kolovoza hodočastilo se u Lurd. Nekoliko mjeseci prije upitao me vlč. Mirian Šuvak imam li želju ići s njim i tom grupom. Na takva pitanja čovjek bi trebao, ako je ikako u mogućnosti, odgovarati pozitivno. Takav je bio i moj odgovor, naravno nakon konzultiranja sa sestrama u zajednici. Ta su hodočašća prilika za upoznavanje, kako novih ljudi, tako i mjesta. Neka mjesta u kojima smo bili su: Milano, Padova, Monaco, Cannes, Više je to bilo turistički, uz bogata druženja. Sam boravak u Lurdu i ne može se opisati kao nešto senzacionalno. Mnoštvo vjernika, ponajviše bolesnika, predanost volontera, skrušenost u tišini, zajedništvo u molitvi kroz procesije, radost u slavljima svetih misa No mene je fascinirala Marija i njen život temeljen na njezinom Veliča. Jednom sam naime pročitala da je to najstrastvenija, da, moglo bi se reći, najrevolucionarnija pjesma koje je ikada bila ispjevana. Veliča je izgovoren u određenom kontekstu. Nakon anđelova odlaska, Marija se, mlada i neudana, našla sama pred izrečenim pristankom. O mogućoj, dapače sigurnoj osudi okoline ta djevojka ne razmišlja. Ona osjeća da Bog u njoj djeluje i želi to podijeliti s nekim. Tu milost najbolje razumiju oni koji su i sami njezini sudionici. Elizabeta, žena u poodmakloj dobi, već je u šestom mjesecu trudnoće. Bog može nemoguće učiniti mogućim. Ova spoznaja povezuje te dvije žene, žene ispunjene do kraja. U njihovom susretu reagira ono najdublje. Elizabeta po tome prepoznaje Mariju kao blagoslovljenu i punu povjerenja, kao ženu vjere. Često je promatramo u odnosu na njezinu okolinu, pripisujući joj pasivnost i čineći od nje ženu koja je ideal (nerijetko nedostižan) svim ženama današnjice. No samo hitanje u gorje svjedoči u prilog zauzetosti i aktivnosti. Marija je svojim potvrdnim odgovorom rekla DA životu s Bogom i Marija je svojim Veliča duša moja Gospodina... boravkom kod Elizabete rekla da svome bližnjemu. Marija je učiteljica vjere i otvorenosti svima. Ona veliča Gospodina jer zna da je u tome smisao njezina postojanja, da je u hvali ključ slobode. Veličati sebe ili drugog čovjeka znak je ropstva. Izvor Marijine radosti je u Bogu i zato bez ikakve oholosti priznaje da će je blaženom zvati svi narodi. Veliča je Marijin životni program, program vjere. Dotada joj je dosta toga moglo biti sumnjivo, ali u susretu s Elizabetom postaje joj jasna povjerena uloga. 10

13 HODOČAŠĆA I PUTOVANJA Kroz povijest ova je pjesma našla mnoge izričaje, od glazbe do politike. Ono što u svemu tome postaje jasno jest da se o onakvoj Mariji kakvom je često predstavljaju pobožne tradicije ne može govoriti. Žena koja izgovara Veliča utjelovljuje snagu Božju i očituje veličinu Njegova kraljevstva. Žena kojoj je Bog dodijelio zadaću da Ga donese u ovaj svijet u pravom je smislu žena koja posjeduje moć. Ona to čini u poniznosti. Njezin put nisu veliki nastupi nego djelovanje u onom području koje prepozna kao svoje poslanje. To nije samo odlika žene, nego odlika onih muškaraca i žena u čijim životima djeluje Bog. Svaki je čovjek pozvan svojim životom ispjevati svoj Veliča. On počinje u trenutku u kojem se osjeti da Bog tako duboko zadire u nutrinu i mijenja život u temelju. Svaki dan je prilika za to, a Marijanska hodočasnička mjesta poput Lurda izvrsna su mogućnost za razmišljanje o tome. Pročitajte ponovno ovaj tekst i prepoznat ćete Mariju u Lurdu, u onima koji tamo govore svoj DA i Bogu i ljudima! s. Kristina Marijanović 11

14 HODOČAŠĆA I PUTOVANJA Svjetski susret mladih u Madridu 12 Svoju radost u vjeri dijelite s drugima! Svijet treba svjedočanstvo vaše vjere, svijet sigurno treba Boga, riječi su pape Benedikta XVI kojima se, između ostalih, obratio mnoštvu mladića i djevojaka okupljenima na 26. svjetskom susretu mladih u Madridu. Geslo ovog međunarodnog događaja Katoličke Crkve, na kojem se okupilo dva milijuna mladih iz cijelog svijeta, bilo je: Ukorijenjeni i nazidani na Kristu, čvrsti u vjeri. (Kol 2,7) Pavao je te riječi uputio Kološanima prije dvije tisuće godina potičući ih na život u pravoj vjeri. Danas se te riječi odnose na sve ljude, ali posebno na okupljene mlade koje je Papa ohrabrio riječima: Dragi prijatelji, neka vas ne paralizira nikakva protivština! Ne bojte se svijeta, niti budućnosti, niti svoje slabosti. Gospodin vam je dao da živite ovaj trenutak povijesti kako bi zahvaljujući vašoj vjeri i dalje odjekivalo njegovo ime na cijelome svijetu. I mi smo sudjelovale na ovom susretu održanom od 16. do 21. kolovoza u Madridu. S. Ivana Džambas i ja, s. Maja Ivković, zajedno smo s mladima iz župe Sv. Obitelji uz pratnju vlč. Mirjana Šuvaka, provele te dane u Španjolskoj. Događanjima u Madridu prethodili su brojni susreti u drugim španjolskim biskupijama od 11. do 15. kolovoza. Na našem putu prema Madridu proveli smo tri dana u Gospinu svetištu u Lurdu te jedan dan u Santiagu de Composteli svetištu sv. Jakova. Molitveno ozračje tih hodočasničkih mjesta pripremilo nas je za susret s Papom i mladima u Madridu. Teško je prenijeti na papir ono što smo kao skupina, ali i kao pojedinci, doživjeli na ovom hodočašću koje nas je zbližilo s Bogom i drugima. Neopisiv je doživljaj moliti se zajedno s dva milijuna okupljenih mladih ljudi dok oko vas istovremeno sijevaju munje, puše jak vjetar i pada kiša. Iako se na ovakvim susretima teško može ostvariti ona tišina koju smo mi Hrvati doživjeli na bdijenju u Zagrebu, ipak nas je sve obuzeo osjećaj zajedništva i jedinstva s drugima unatoč različitostima proizašlim iz kulture, običaja, jezika, Ovakvi susreti mogu naizvan izgledati kao povoljna prilika za jedno turističko putovanje, ali to nije bilo tako u ovom slučaju. Sama sam iskusila Božju veličinu u tom mnoštvu koje me je okruživalo. Slušala sam i svjedočanstva mladih o tome kako su se vratili pod okrilje Crkve i vjere potaknuti upravo susretom u Madridu. Poticajno, naime, djeluje kad se vršnjaci susretnu i vide jedni druge u sabranoj molitvi, u poniznom klečanju pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, ili u pjesmi i plesovima kojima se slavi Isus Krist. To je kao da odjednom shvatiš da tvoja vjera i pouzdanje u Isusa, jedino sigurno uporište, imaju smisla i da na tom putu nisi sam, nego dio velike Crkve koja te štiti i vodi u tvojoj malenosti. Na kraju susreta Papa je pozvao sve mlade da u svojim sredinama pruže svjedočanstvo kršćanskoga života kako bi postali kvasac novih kršćana i pomogli da Crkva kao zajednica ponovno oživi u srcima ljudi. Također je najavio da će se idući Svjetski susret mladih održati u brazilskom gradu Rio de Janeiru. Nakon svete mise, osnaženi u vjeri i ohrabreni Papinim riječima te radosni zbog svega doživljenoga, uputili smo se prema Hrvatskoj. Na povratku smo posjetili Zaragozu hodočasničko mjesto Majke Božje od Pilara, Montserat glasovito nacionalno svetište Majke Božje u Španjolskoj, Barcelonu, Avignon, Marseille, Cannes, Nicu, Monako, Monte Carlo, Milano te Padovu gdje smo u crkvi sv. Leopolda Mandića slavili svetu misu zahvaljujući pritom Bogu za sva dobročinstva i za sve milosti, ukratko za sve ono doživljeno na ovom hodočašću. s. Maja Ivković

15 HODOČAŠĆA I PUTOVANJA Prema novoj solidarnosti B erlin! Grad obilježen velikom raznolikošću, okrenut budućnosti, ali i grad koji nastoji očuvati sjećanje na bolnu prošlost bio je domaćin ovogodišnjeg Hodočašća povjerenja na zemlji. Susret koji organizira ekumenska zajednica iz Taizea okupio je od 27. prosinca do 2. siječnja mladih iz cijele Europe. Jedinstvo u različitosti, molitva nadahnuta evanđeoskim tekstom i protkana taizeovskim pjesmama, zajednička promišljanja i razgovori o vjeri, vjernosti i povjerenju obilježila su ovaj susret. Ipak, glavna nit vodilja ovog hodočašća bila je poziv na novu solidarnost za čije su ostvarenje potrebne hrabre odluke. Solidarnost među ljudima je imperativ našeg vremena! Lijepo je na ovom hodočašću bilo proći europskim prijestolnicama. Tradicija Praga, kultura Beča, povijest Dresdena te kulturna, povijesna i gospodarska razvijenost Berlina nikoga od nas nisu ostavili ravnodušnima. Ali kako se diviti tim velebnim građevinama dok pored nas umiru od gladi ljudi koji su hram Duha Svetoga? Možemo li, ne čineći ništa, koračati ovim svijetom sretni i ispunjeni tehnološkim dostignućima dok naša braća i sestre čeznu za zadovoljenjem osnovnih životnih potreba? Pitanja su to o kojima je razmišljalo mnoštvo mladih prilikom ovog hodočašća. Na kraju, pred svakog od nas je stavljen izazov vratiti se u svoju sredinu potičući sebe i bližnje u stvaranju novih oblika solidarnosti i otvaranju putova povjerenja prema ljudima i Bogu koji se prije dva tisućljeća u Kristu solidarizirao s ljudskim rodom. Ugledajući se na njegovo utjelovljenje, što drugo mi možemo učiniti nego li s ovog hodočašća povjerenja poći putovima vlastite solidarnosti nastojeći tako mijenjati postojeću situaciju našeg vremena na korist onih malenih, mnogo puta zaboravljenih i prezrenih. s. Andrijana Dankić i s. Maja Ivković 13

16 HODOČAŠĆA I PUTOVANJA Međuprovincijski susret sestara juniorki u Repnju Još pod dojmom prvih privremenih zavjeta krenule smo na put za Sloveniju odakle potječu korijeni naše Družbe Školskih sestara franjevki Krista Kralja. Međuprovincijski susret sestara juniorki od 14. do 16. listopada održan je u Repnju. Po dolasku smo se okupile kod naših sestara u Ljubljani. U kratkoj šetnji kroz grad zaustavile smo se u katedrali, a zatim i u franjevačkoj crkvi koja se nalazi na ljubljanskom glavnom trgu, trgu Franca Prešerna. Našu radost i vedrinu zapazili su i brojnih turista i domaći koji su izišli na ulice Ljubljane. U kasnim poslijepodnevnim satima zaputile smo se prema Repnju, u mjesto udaljeno od Ljubljane otprilike pola sata vožnje. Da bi bile vjerne navjestiteljice i svjedokinje Božje ljubavi te živjele karizmu koju su nam naše sestre ostavile u baštinu, potrebno je osvježiti poznavanje te karizme. To je bila tema ovoga našega susreta. Prvi je dan o temi govorio fra Miran Špelić, OFM iz Ljubljane. Govoreći o izvornoj karizmi Družbe naglasio je kako se trebamo zapitati što je karizma i kako je prepoznati kod sebe i kod drugoga. Znamo da je karizma dar Duha Svetoga i da je ne dobivamo samo za sebe već i za druge. Kako se darovi koje primamo kod sakramenata razvijaju, tako je i s karizmom, ona se razvija i raste. Bog posije sjeme i ono se razvija i raste, a na nama je hoćemo li odgovoriti na njegov poziv rekao je fra Miran. Temeljna je karizma sv. Franje da ide i popravi Crkvu koje se ruši. Rast u karizmi kod njega je vrlo jasan. On je od fizičkog rada, gradnje i popravka crkava pronašao put za duhovni rad. Počeo je razumijevati što Gospodin od njega traži. Fra Miran je također naglasio da naš cilj nije kopirati Franju, već da svatko od nas treba ostvarivat karizmu koju ima, koju smo sami prepoznali ili su nam drugi ukazali na nju. Klara je najbolje razumjela Franjinu karizmu, a živjela ju je drugačije (osnovala je samostansku zajednicu, živjela je u klauzuri, puno je vremena posvećivala molitvi ). Svaka se karizma mora zrcaliti u zajedništvu. Osobna karizma postaje tako karizmom zajednice i obrnuto. Upoznavanje i razvijanje karizme potiču nas na odgovornost. Nakon izlaganja fra Miran nam je zadao dvije vježbe u kojima smo se trebale prisjetiti pojedinih osoba i njihovih karizmi, ne gledajući pritom privrženost nekoj osobi, već priznajući karizme i kod onih koje nam nisu baš tako drage. Zatim smo se trebale suočite same sa sobom i izdvojiti neku svoju posebnu karizmu. Kroz ove vježbe lakše smo mogle razmišljati o karizmama osoba s kojima dijelimo svoju svagdašnjicu kao i o svojim darovim i sposobnostima koje trebamo ugraditi u zajedništvo. 14

17 HODOČAŠĆA I PUTOVANJA U popodnevnim satima o našoj karizmi govorila je s. Aleksandra Kuri. Istaknula je što su sestre naše Družbe napisale o karizmi: Karizme ustanovitelja su odraz djelovanja Svetog Duha u životu ustanovitelja. Taj je svoje iskustvo prenio na svoje učenike, da bi primljeni dar živjeli i čuvali, proučavali i razvijali ga. (iz Dokumenta Zvanje i odgoj, Br. 8). Naglasila je i važnost poznavanja povijesti Družbe, produbljivanja znanja o vlastitim konstitucijama, karizmi naše ustanove i života u duhu, što su nam naše prve sestre ostavile u baštinu. Potaknula nas je na razmišljanje o tome što činimo i kako danas živimo karizmu naše Družbe. Nakon predavanja imale smo rad po skupinama. U pismima koje nam je ostavila naša utemeljiteljica iščitavale smo i prepoznavale što je naša izvorna karizma. Da nam susret bude što potpuniji i da uživamo u zajedništvu te da se zajedno obogaćujemo i rastemo, potrudile su se sestre Mariborske provincije. Tako smo u subotu poslijepodne posjetile zajednicu sestara u Kranju i ostale zadivljene sestrama koje su u poodmakloj dobi, a još su uvijek aktivne i zrače vedrinom i radošću. Zaustavile smo se u novosagrađenoj crkvi sv. Modesta u kojoj se čuvaju relikvije bl. A. M. Slomšeka, mariborskog biskupa i Alojzija Grozdeta, mučenika. U njoj se nalazi i prekrasan mozaik autora p. Ivana M. Rupnika. U nedjelju ujutro krenule smo u slovensko marijansko nacionalno svetište Marije Pomoćnice u Brezju. Sudjelovale smo na svetoj misi, s mnoštvom drugih hodočasnika. Hodočasnici se inače zadržavaju kod slike Marije Pomoćnice koju je godine po motivu iz Innsbrucka naslikao Leopold Layer iz Kranja. U blizini crkve je i samostan naših sestara u kojem su smještene starije i bolesne sestre. Tu smo upoznale i s. Nikolinu koja vodi tečajeve kuhanja. Na taj tečaj zainteresirani znaju čekati i po godinu dana. Iza ručka smo posjetile Bledsko jezero. Pogled na jezero i okolicu nije nas ostavio ravnodušnim. Uistinu treba Gospodinu zahvaliti na ljepoti koja nas okružuje. Na povratku u Hrvatsku zahvalile smo se Gospodinu za sve što od Njega dolazi, a posebno na ovakvom lijepom druženju kao i svima koji su nam omogućili ovo zajedništvo, prisjećajući se pritom i večernjih rekreacija punih veselja i pjesme. Uistinu smo se osjećale kao pripadnice jedne zajednice. s. Nevenka Jelica 15

18 Moj poziv DUHOVNI ŽIVOT Moje ime je Anamarija i moja priča počinje otprilike ovako: kao što svi znamo, vjeru nam najčešće prenose naši roditelji, pa tako su i meni moji. Od malena sam učila da redovito idem na sv. misu i da se redovito molim. Kad sam malo odrasla uključila sam se u neke župne aktivnosti i tako pobliže upoznala časne sestre. Samostanski život mi se u početku činio prelijep sve dok nisam ušla u pubertet. Tada su počela zaljubljivanja i pomisao na samostanski život nije se uklapala u moj profil savršenog života. To mi se činilo kao traćenje života. U jednom razdoblju u kojem mi nije bilo stalo do mise a ni do osobne molitve, u školi mi je prišla jedna moja prijateljica i postavila mi pitanje hoću li s njom u samostan na vikend. Iako iznenađena pitanjem odmah sam odgovorila da hoću. Nakon tog vikenda koji sam provela u samostanu, u meni se probudila stara želja. Iako mi je sve to bilo lijepo, još uvijek nisam bila sigurna je li to zaista to. Vodila sam borbu sama sa sobom. Otići u samostan nije mala stvar. Bila sam svjesna da ću se morati odreći nekih stvari (koje, sad vidim, i nisu tako važne). Mislila sam da će nakon nekog vremena taj poziv nestati. Ali on nije nestajao. Nakon još jednog posjeta samostanu, on se u meni još više budio. Vrijeme je prolazilo, a i ja sam se počela mijenjati. Nakon razgovora sa mojom sestričnom, koja je časna, odlučila sam se ipak odvažit na taj korak. Danas sam u samostanu i pohađam medicinsku školu. Dani su mi ispunjeniji, a i ja sam iznutra veselija. Anamarija Ćuro, kandidatica 16

19 DUHOVNI ŽIVOT Moji planovi za budućnost Zovem se Blaženka Marijanović. Prošle sam godine završila ekonomsku školu u Jajcu. U 8. razredu javila se u meni želja da idem u samostan. Naravno, nisam tada znala je li to upravo to. Mislila sam da će s vremenom proći i da ću već nekako zaboraviti na te ideje jer me je oduvijek zanimao sport. Trenirala sam stolni tenis 8 godina. Poslije sam htjela studirati na DIF-u, odnosno na KIF-u i profesionalno se baviti stolnim tenisom. Ali, kao što nam je svima poznato, čudni su putovi Božji. Krenula sam u srednji školu. Tada su već svi moji prijatelji znali da razmišljam o odlasku u samostan. Podržavali su me u tome iako ih je većina bila islamske vjeroispovijesti. To me je činilo jako sretnom. Sjećam se jednog školskog zadatka iz poduzetništva koji smo morali napisati u 2. razredu. Učili smo lekciju pod nazivom Karijera. Profesorica, naša tadašnja razrednica, nam je dala nekoliko pitanja na koja smo trebali odgovoriti. Pitanja su glasila: Što je to karijera? Kako se stječe? Što želim postati u budućnosti? Koga bih htjela za šefa? Tko mi je uzor u tom poslu koji ću raditi u budućnosti, i tko me motivira? Koje su moje vrline koje će doprinijeti, a koje mane će mi biti smetnja u toj karijeri? Što uraditi da bi ta karijera bila uspješna? Svi moji vršnjaci su bili iznenađeni tim pitanjima, jer ipak smo bili tek 2. razred. Nisu znali što bi pisali. Imali smo samo dva školska sata za to, u tom kratkom vremenu morali smo smisliti ili predvidjeti svoju budućnost. Ipak je to nastava iz poduzetništva, a upravo nam poduzetnost taj sat nije smjela doći u pitanje. Ja sam odmah znala što ću napisati. U ta dva školska sata bila sam vrlo poduzetna. Počela sam odmah odgovarati na pitanja sukladno onome što sam planirala i kako sam htjela ostvariti uspješnu karijeru. Moji odgovori su bili slijedeći: Karijera je nešto što se stječe vlastitim trudom. Po mogućnosti trebala bi biti uspješna. Ja svoju karijeru želim steći u samostanu. Želim raditi za druge. Želim postati redovnica. Dio moga rada trebala bi biti molitva i traženje savršenstva u Bogu. Što se tiče vrlina koje su mi potrebne za takvu karijeru: Bog je vjerojatno prepoznao neke vrline koje Njemu trebaju, a za koje ni ja sama ne znam. Ali, i sa svojim vrlinama i manama, znam da me Bog pozvao ovakvu kakva jesam i da me drugačiju nije htio ni za sebe, ni za druge. Da bi mi ta karijera bila uspješna, trebam prihvatiti sebe onakvu kakva jesam, a onda druge, kako sa vrlinama tako i sa manama. Mane koje bi me mogle omesti u mom napretku su misli da nemam mana, ili da smijem sa svojim manama i vrlinama baratati kako ja hoću. Svoje mane, ali i vrline prepuštam Glavnome. U mom budućem radu trebam se truditi pronalaziti Savršenstvo i nastojati slijediti ga. Moja motivacija i najveći uzor u tome je Isus Krist, koji naravno djeluje preko svetoga Franje Asiškog po čijem primjeru Ga želim slijediti. Svoju karijeru želim ostvariti kao franjevka. Želim da me u toj karijeri ljudi prepoznaju kao dobru osobu koja je uspjela ostvariti puno, kao onu koja svoje sve želi darovati samo Jednome, Bogu, kojega ću izabrati kao Šefa za cijeli život. Blaženka Marijanović, kandidatica 17

20 Foto: s. Ivka Lučić Bože, koji si me do ovoga časa doveo nevidljiv, vodi me i dalje koncu mojih želja. Ne ostavi me umorna i sama nasred puta... A.B. Šimić 18

21 19

22 DUHOVNI ŽIVOT Primanje u postulaturu i novicijat Želimo pristupiti ovoj redovničkoj obitelji, da upoznamo vaš način života, kako bismo savršeno slijedile Krista! 20 Na blagdan Sv. Mateja apostola i evanđeliste, 21. rujna u našem sestarskom samostanu Sv. Franje Asiškoga u Kloštru Ivaniću, za vrijeme molitve Srednjeg časa upriličen je obred primanja u novicijat i postulaturu. S. Ivanka Mihaljević, provincijska predstojnica u novicijat je primila postulantice Slađanu Radovac (iz župe Podmilačje) i Slađanu Ivanović (iz župe Busovača), a u postulaturu Katarinu Dunđer (iz župe Osova). Naše četiri novakinje, Nevenka Mijatović, Petra Jozić, Nevenka Jelica i Marina Jurišić, završavaju godinu novicijata. Nakon otpjevanih Psalama uslijedilo je prozivanje novakinja. Na pitanje provincijske predstojnice što traže od naše Zajednice, odgovor je bio: Želimo pristupiti ovoj redovničkoj obitelji, da upoznamo vaš način života, kako bismo savršeno slijedile Krista. Nakon toga s. Ivanka je prigodnim riječima predala novakinje njihovoj odgajateljici s. Ivki Lučić, a postulanticu njezinoj odgajateljici s. Ljubici Stjepanović. Potom se obratila svim sestrama istaknuvši da je upravo zajednica privilegirano mjesto odgoja, te da je svaka sestra, izravno ili neizravno, uključena u taj proces odgoja. Molitvom i pjesmom obilježen je ovaj radosni događaj. Sestra Martina Dragičević, kućna predstojnica, uime sestara čestitala je novakinjama i postulantici, uputila riječi poticaja, zaželjevši im mir, ustrajnost i radost na odabranom putu. Svjesne da Bog treba dlanove naše, naših srca ražaren plamen, nastavljamo zajedno koracati svakodnevicom da Riječ postane živa - Život među nama. s. Andrijana Dankić

23 DUHOVNI ŽIVOT Svakom čovjeku na ovom svijetu Bog je darovao život, obitelj, neko mjesto na ovoj zemlji, te izobilje darova kojima se čovjek može koristiti na dobro sebi i drugima. Da bi čovjek mogao napraviti nešto, od svega što mu je darovano, za sebe i druge, Bog mu upućuje i životni poziv. Upravo kroz poziv čovjek može na najbolji način upotrijebiti sve Božje darove. Bog čovjeka, u njegovoj slobodi, poziva da odgovori na njegov poziv, iskoristi darovane talente, ali odgovorno na boljitak sebi i drugima. Vrlo je teško, usudio bi se reći i vrlo hrabro odgovoriti na poziv, kad znaš da ti nije upućen od čovjeka nego od Boga. Posebnu težinu i odgovornost nosi odaziv na duhovni poziv, na posvećenje života samo Bogu. Zavjetovati se, obećati se Bogu hrabra je i velika odluka u životu. Obećati vjernost Bogu nije šala! On uvijek ostaje vjeran! Ali što je sa mnom? Moj prijatelj Dejan i ja, bogoslovi koji se pripremamo obećati Bogu svoju vjernost, bili smo pozvani prisustvovati upravo jednom takvom hrabrom koraku, prvim redovničkim zavjetima četiriju djevojaka: Nevenke Mijatović, Petre Jozić, Nevenke Jelice i Marine Jurišić. Svečanost je održana u Jajcu, u Bosni i Hercegovini. Putujući do tamo molili smo i pjevali, slavili Boga zbog hrabrosti i odaziva naših sestara. Naše su nas sestre dočekale ispred crkve. Lijepo uređene, sa svijećama u rukama podsjetile su me na mudre djevice iz evanđelja koje čekaju svoga Gospodara da dođe i povede ih sa sobom, na svoju gozbu. Nakon toga trebalo se pripremiti za svetu misu. Uskoro je sa zvonima i pjesmom sve to počelo. U crkvi koja još nije Prvi zavjeti do kraja uređena, bez žbuke, reljefa, veličanstvenih slika, sjajile su one, djevojke koje su došle Gospodinu svome predati se u potpunosti. Njihove oči, osmijeh, radost koja je izvirala bila je poseban ukras u toj crkvi toga dana. Toga dana bile su važne samo one i On. Nama je bilo prekrasno gledati ih kako se predaju, izgovaraju svoje obećanje, staju pred Njega i u poniznosti i radosti mu padaju u zagrljaj. Da, nisu samo one bile sretne. Vidjela se sreća, a i suze, na licima mnogih, roditelja, rodbine, poglavarica, ostalih sestara, prijatelja, svih tamo skupljenih. Pjesma, Božja Riječ, propovijed, svaka izgovorena rečenica u toj crkvi odjekivala je, a vjerujem odjekuje, veseli i danas srca njihova i naša. Nakon svete mise radost se nastavila ispred crkve uz glazbu i ples, nakon koje je slijedio svečani ručak, te mnogo radosnih razgovora, zagrljaja, čestitki. Radost nije prestajala. Zahvaljujem dragom Bogu što sam imao priliku biti tamo, biti podrška, biti dionik te radosti kojom je Gospodin ispunio njihova srca. I još ga molim da ta radost koja se osjetila u toj crkvi, u našim srcima,a posebno u srcima četiriju sestara ne prestane nikada, da one ostanu čvrsto uz svoga Zaručnika, vječno u zagrljaju njegovom! Ivan Lukić, bogoslov 21

24 17. rujna na dan kada cjelokupna franjevačka obitelj slavi blagdan Rana Sv. Franje Asiškoga, u Gornjoj Tramošnici za vrijeme svečanog euharistijskog slavlja u 11 sati naša s. Ivana Pavla Dominković položila je doživotne zavjete. Svečano euharistijsko slavlje s obredom polaganja doživotnih zavjeta predslavio je fra Lovro Gavran, provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene u zajedništvu sa deset svećenika. U nazočnosti velikog broja sestara, svećenika, roditelja i rodbine s. M. Ivana Pavla je izrekla svoj DA doživotno. Zavjete je primila provincijska predstojnica s. Ivanka Mihaljević. Svečana euharistija započela je procesijom iz samostana sestara franjevki prema župnoj crkvi. Nakon naviještenog evanđelja, zavjetovanicu je poimence prozvala njezina odgajateljica s. Ivka Lučić, na što je odgovorila: Zvao si me Gospodine. Evo me! Svečani zavjeti Na hvalu i slavu Presvetog Trojstva. Ja, sestra Ivana Pavla Dominković, potaknuta Božanskim nadahnućem, želim što vjernije slijediti Evanđelje stopama Gospodina našega Isusa Krista. U nazočnosti sestara, u tvoje ruke sestro Ivanka, s vjerom i čvrstom voljom obećajem Bogu Ocu, svetom i svemogućem, da ću cijeloga života živjeti u poslušnosti, siromaštvu i čistoći. Obvezujem se također da ću vjerno obdržavati Pravilo i život braće i sestara Trećeg samostanskog reda sv. Franje Asiškoga i Konstitucije Družbe školskih sestara franjevki Krista Kralja. Ovoj se redovničkoj obitelji predajem cijelim srcem da bih mogla djelovanjem Duha Svetoga, po primjeru Bezgrješne Djevice Marije, zagovorom našeg svetog oca Franje i svih svetih i uz pomoć sestra, postići savršenu ljubav služeći Bogu, Crkvi i ljudima. Obrazac zavjetovanja DUHOVNI ŽIVOT Na misnikovo pitanje što traži od Boga i svete Crkve, odgovor je bio: Nasljedovati Krista Zaručnika u ovoj evanđeoskoj obitelji i ustrajati do smrti. Nakon homilije slijedili su misnikovi upiti je li spremna Bogu se posvetiti i nastojati oko savršene ljubavi prema Bogu i bližnjima po Pravilu i Konstitucijama naše redovničke franjevačke obitelji. Potom su pjevane Litanije obreda redovničkog zavjetovanja. Dok su svi klečali, zavjetovanica je bila u prostraciji koja je znak najponizinijeg stava pred Bogom, znak potpunog predanja Bogu. Poslije Litanija zavjetovanica je u ruke provincijske predstojnice s. Ivanke Mihaljević položila doživotne zavjete, izrekla obrazac zavjetovanja te potom na oltaru potvrdila vlastoručnim potpisom. Uslijedio je svečani blagoslov i primanje prstena koji će sestra nositi kao znak vjernosti Kristu i Crkvi. s. Kata Karadža Ovoj se redovničkoj obitelji predajem cijelim srcem... 22

25 DUHOVNI POZIV Kako postati Školska sestra franjevka? Korak po korak. Tako jednostavno?! Da. Zaustaviš se, razmisliš. Ako se odlučiš učiniš prvi korak i za svaki sljedeći odlučiš se slobodno, s Božjom pomoći. * Kad spoznaš kako si od Boga ljubljena, zaželjet ćeš odgovoriti na tu ljubav. Pitaš Gospodina: Što želiš od mene? Osluškuješ taj tajnoviti govor, malo po malo ga shvaćaš, razlučuješ, vagaš i kad spoznaš da bi mogla ostvariti taj poziv u zajednici Školskih sestara, dođeš i činiš sljedeće korake. * Kao kandidatica dođeš u jednu od naših zajednica. Dođeš i promatraš. Kroz vrijeme kandidature možeš pohađati školu, raditi u nekoj ustanovi itd. * Nakon nekoliko mjeseci ili pak godina zavisi od dobi, školskih ili drugih obveza, stupiš u postulaturu koja traje 6 mjeseci do godinu dana. To je vrijeme kroz koje upoznaješ izbliza naš život, u nj se uključuješ i provjeravaš svoju odluku. * Ako spoznaš da je to tvoj put, zamoliš za stupanje u novicijat koji traje jednu ili dvije godine. Kroz to vrijeme utvrđuješ svoju povezanost s Gospodinom koji te ljubi, učvršćuješ se u svojoj odluci i konkretno upoznaješ hod za njim u redovničkom pozivu. * Nakon završenog novicijata, prvim zavjetima siromaštva, čistoće i poslušnosti predaš se sva Gospodinu i redovničkoj zajednici. Kao znak tog predanja primaš redovničko odijelo. Tvoj duhovni rast i sazrijevanje kao sestre prati odgojiteljica; obavljaš predano dodijeljeno ti poslanje ili pak nastavljaš studij. Svaku godinu obnavljaš zavjete, kojima potvrdjuješ svoju vjernost. * Nakon 4 do 6 godina svečanim zavjetima izričeš vjernost Bogu za vazda. ( 23

26 CRTICE I SLIČICE IZ SAMOSTANSKOG ŽIVOTA Spojiti obaveze i molitvu Često mi kolege i kolegice s faksa znaju reći kako shvaćaju da ja imam manje vremena za učenje od njih jer imam više obaveza u samostanu. Hm, ponekad to i jest točno. Treba pratiti dnevni red i obaveze koje ti dolaze same po sebi, ili su ti jednostavno dio dužnosti i poslušnosti. No i to se uspije dogovorom riješiti. Netočno je, međutim, da mi molitva oduzima vrijeme za studij. Naprotiv, da nema molitve, ne znam što bi mi vraćalo smisao danu koji prohuja. Molitva je ono što svakom čovjeku, a posebno jednoj časnoj sestri, puni baterije. Ona je nit koja nas povezuje s Bogom. Molitva ne bi trebala biti samo karakteristika redovnice, nego bi svatko trebao trošiti vrijeme na molitvu. Tada bi i za sve ostalo bilo više vremena. Jer, s Bogom je sve lakše i organiziranije. Kad je Bog na prvom mjestu, onda je sve na svom mjestu. 24

27 CRTICE I SLIČICE IZ SAMOSTANSKOG ŽIVOTA Bogu hvala Kad sam ušla u samostan, zapazila sam kako sestre, pa i starije djevojke, na zahvalu sestara za neko učinjeno djelo kažu: Bogu hvala! To mi je bilo prilično čudno jer se kod nas uvijek na zahvalu odgovaralo: Nema na čemu! Svaki put kad bih čula to Bogu hvala, u sebi bih pomislila kako se te časne sestre prave pobožne i ondje gdje ne treba. I onda, prije nekoliko mjeseci, uhvatih samu sebe kako jednoj sestri odgovorih: Bogu hvala! Pitala sam se što se to događa. Zar sam i ja postala prava časna sestra koja se pravi pobožna? Možda! Ali sve češće tako odgovaram ljudima. Zašto? Ne samo zbog toga što se pravim pobožna nego i zato što pomalo shvaćam da sve ono što ja mogu nekome učiniti nije mojom zaslugom nego sam i sama to dobila od Boga. Njemu zaista pripada jedina hvala jer bez njegove milosti ja ne bih bila ni časna sestra a kamoli nekome na korist. Stoga, Bogu hvala. Tekst: s. Andrijana Dankić 25

28 IZ FRANJEVAČKE RIZNICE POHVALE BOGU (Sv. Franjo Asiški) Ti si svet Gospodin, Bog jedini, koji čudesa stvaraš. Ti si jak. Ti si velik. Ti si svevišnji. Ti si svemoguć Kralj. Ti si, Oče Sveti, Kralj neba i zemlje. Ti si trojstven i jedini Gospodin, Bog nad bogovima. Ti si dobro, svako dobro, najveće dobro, Gospodin Bog živi i istiniti. Ti si ljubav, sveta ljubav. Ti si mudrost. Ti si poniznost. Ti si strpljivost. Ti si ljepota. Ti si sigurnost. Ti si spokojstvo. Ti si radost i veselje. Ti si naša nada. Ti si pravednost. Ti si umjerenost. Ti si sve naše bogatstvo do zasićenosti. Ti si ljepota. Ti si blagost. Ti si zaštitnik. Ti si čuvar naš i branitelj. Ti si jakost. Ti si rashlada. Ti si naša nada. Ti si vjera naša. Ti si naša ljubav. Ti si sva naša naslada. Ti si naš vječni život, veliki i divni Gospodine, svemogući Bože, milosrdni Spasitelju. 26

29 CVJETIĆI Vrata mrtvih Skoro sve su asiške kuće imale dvoja vrata koja su izbijala na strmu ulicu. Jedna veća i široka s niskim pragom, a druga manja i uska s visokim pragom. Dvoja vrata, međusobno jako blizu, nisu bila u pročelju simetrična jer su bila različita oblika i nejednake razine. Da se izađe na veća vrata, dosta je bilo zakoračiti. Da bi se prošlo kroz manja vrata, trebalo ih je preskočiti. Dok su, međutim, veća vrata skoro uvijek bila otvorena da se može ulaziti i izlaziti, manja su vrata uvijek bila zatvorena i nitko nije kroz njih prolazio. To su bila takozvana vrata mrtvih koja su se otvarala samo da kroz njih prođu nosila s onim koji je izlazio iz kuće s nogama naprijed da se više ne vrati. Neki običaj, malo praznovjeran, zahtijevao je da mrtvac ne prolazi kroz vrata živih te je priječio isto tako živima da prolaze kroz vrata mrtvih. Zato se dobro pazilo da vrata mrtvih budu zakračunana dok ne bi nastupila žalosna potreba. Nitko od živih nije smio nehotice proći kroz ta vrata zbog straha od zle kobi! Nisu ona bivala samo čvrsto zakračunana, nego se ispred njih između jednog i drugog sprovoda nagomilavalo svakovrsnih stvari. Navečer, na blagdan Cvjetnice, kad je Klara izišla iz svoje sobe, u kući je sve još spavalo. Ona je, pipajući, sišla prema vratima mrtvih. Htjela je izići potajno i bila je sigurna da na pragu onih vrata neće nikoga susresti. Otvor nađe zatrpan mnogim predmetima koje je odstranila svojim rukama. Kad napokon dođe do kračuna i prijevornica, osjeti da je umorna. Silom pokuša da klizne zapornice vrata, ali joj se ispriječe kračuni. Već od očeve smrti vrata nisu bila otvarana i zahrđala željeza nisu više klizila. Klara tada pade na koljena. Nasloni čelo na željezna vrata i pomoli se Bogu. Zatim se opet podigne s pouzdanjem. Pod njezinom rukom kračuni su tada kliznuli bez škripanja, kao da su bili nedavno podmazani. Vrata se otvore također bez škripanja i pokaza se ulica osvijetljena mjesečinom. Bona Di Guelfuccio, vjerna pratilica, čekala ju je u mraku iza jednog ugla. Klara u tom trenutku ostade uspravna na visokom pragu. Zatim, a da se nije okrenula natrag, lagano odskoči. Prošla je preko praga mrtvih i zauvijek se odijelila od obitelji. Više se ne će vratiti u svoju kuću. Klara je umrla. Klara je stupila u jedan drugi život. U ovom hrabrom činu sv. Klare koji se dogodio prije osamsto godina možemo vidjeti ostvarenje Isusovih riječi: Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga! (Mt 10,40) Klara se nije bojala umrijeti svijetu da bi živjela za Boga. Spoznala je da je od Boga ljubljena i na tu ljubav odgovara svojom ljubavlju koja se očituje u napuštanju sigurnog okrilja plemićkog doma. Vjerojatno bi Klara uz Božju pomoć uspjela nezapaženo izići i kroz ona veća vrata, ali ne! Ona ovim činom pokazuje da se zaista osjeća mrtvom za ovaj svijet, te ujedno spremnom za novi život, život s Kristom. Jesi li i ti na to spreman ili spremna? s. Maja Ivković 27

30 POEZIJA Foto: s. Ivka Lučić Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta U našem kutku svemira pogledom k zemlji spuštena, teretom samoće obremenjeni, Tvojom riječi smo utješeni: JA SAM S VAMA! Ti koji bijaše mir u nemiru oluje, ljubav u okovima mržnje, trag svijetla u okrilju tama, TI JESI I DANAS S NAMA! A ne! Bog je mrtav! čujemo kako glas svijeta viče. Ne znajući što odgovoriti mu, Tvojom smo riječju poučeni: U SVE DANE SAM TU. U našem kutku svemira sad pogledom k nebu upravljeni u Tebe koji bijaše od početka, Tvojom riječju smo ohrabreni: S VAMA SAM DO SVIJETA SVRŠETKA. S. Maja Ivković MOŽDA Možda me, Bože, čekaš na uskim puteljcima vjere dok te ja želim sresti na prostranim poljima čežnje. Možda te ne trebam tražiti lutajući po bespućima umorna jer si ti duboko u meni skriven, nenametljiv i tih. Možda trebam stati, smiriti pogled i odmoriti misli, ispružiti prazne ruke k suncu i reći: Tebi pripadam, Gospodine! Možda ne tražiš moje uzdizanje k nebu ni prošnje bijednog mi srca. Možda samo čekaš nemir mojih dana da odmoriš moj duh u sebi. Možda s. Maja Ivković 28

31 POEZIJA O MOJ GOSPODINE O Vječnosti predostojna, i dubino i visino! Htjela bih Ti izreći riječi najljepše, najblaže ali ne nađoh se dostojna, o moja blizino. O Mudrosti najviša, i prisutnosti i razboritosti! Htjela bih Te tražiti i klanjati se samo Tebi ali duša često daleko od Tebe luta, o moja neizmjernosti. O Ljubavi najčišća, i toplino i nado! Htjela bih Te ljubiti i samu sebe Tebi dati ali se tijelo duhu otima, o moja snago. O Putu najbliži, i pravi i jedini! Htjela bih Te pratiti i samo Tvoje svjetlo gledati ali korak postaje umoran, o moj predivni. O Istino najveća, i jasnoćo i pravednosti! Htjela bih Te slušati i samo Tvoju Riječ naviještati ali glas pomalo drhti, o moja uzvišenosti. TEBI Tebi koji u visinama prebivaš poklanjam svoje najdublje oltare. Tebi koji si Vječnost iskazujem slavu, čast i hvalu. Tebi koji si Izvor predajem duh, dušu i tijelo. Tebi koji si Raspet prigibam glavu s poklonom predubokim. Tebi koji si Mudrost otvaram svoje srce. Tebi koji si Put, Istina i Život dajem svoj život. Tebi koji si jedini: Svet, Svet, Svet kličem: Hosana, Hosana, Hosana! s. Nikolina Mišković O Živote istiniti, i vjerni i neprolazni! Htjela bih samo za Tebe i s Tobom živjeti ali varavog svijeta sjaj od Tebe me vuče, o moj Isuse milosrdni. O moj Gospodine, ipak znam Ti si sa mnom i govoriš mi: Ne boj se, Ja sam te otkupio! s. Nikolina Mišković 29

32 RAZLIČITI SU DARI... Tekst pjesme Kako puno ljubavi napisala je Blaženka Marijanović, naša kandidatica. Pjesma je izvedena na Framafestu godine. KAKO PUNO LJUBAVI 30

33 RAZLIČITI SU DARI... 31

34 DOGAĐALO SE god. 14. svibnja. - Sudjelovale smo na susretu s mladima iz raznih župa BiH prigodom Dana molitve za duhovna zvanja. Susret se održavao u župi Suho Polje/ Kupres, a animirale su ga s. Blaženka Franjičević i s. Ines Vujica. Misno slavlje je predvodio fra Kazimir Dolić, župnik župe Suho Polje svibnja Dvodnevni duhovni susret za djevojke koje se zanimaju za redovnički život. Na susretu su bile djevojake iz Jajca, Fojnice, Rame i Livna. Susret su animirale s. Marija Mihaljević i s. Ana Antolović. Od devet prisutnih djevojaka pet ih se odvažile i došlo u samostan, četiri u našu zajednicu, a jedna kod sestara klarisa u Brestovsko. 4. lipnja Jednodnevni izlet u Split lipnja U Bijelom Polju/ Hercegovina imale smo duhovne vježbe za kandidatice naših triju provincija. Voditelj duhovnih vježbi bio je fra Josip Vlašić, OFM hercegovačke provincije. Tema duhovnih vježbi bila je Franjevaštvo kroz redovnički poziv. 26. kolovoza - U našu zajednicu su došle dvije nove kandidatice: Anamarija Ćuro iz Zagreba i Valentina Barešić iz župe Fojnica. Upisale su: Anamarija srednju medicinsku, a Valentina srednju ekonomsku. 24. rujna U Sarajevu sudjelovale na svečanosti proglašenja blaženima drinskih mučenica, iz Družbe Kćeri Božje Ljubavi. Zajedno s drugim zborovima iz BiH pjevale na sv. misi. 11. listopada - U našu zajednicu dolaze tri nove kandidatice: Blaženka Marijanović i Ivana Crnoja iz župe Uznesenja BDM Jajce i Anđelka Ivančić iz župe Svih Svetih Livno. KANDIDATURA studenog Trodnevna duhovna obnova za odrasle, srednjoškolce i osnovce prigodom našega samostanskog patrona Krista Kralja i proslave 80. godišnjice dolaska naših sestara u franjevački samostan na Goricu, a 20. studenog svečano euharistijsko slavlje predvodio je mons. fra Marko Semren, pomoćni banjalučki biskup. 10. prosinca. Kao članice goričkog zbora nastupale smo, zajedno sa drugim zborovima, na adventskom koncertu u samostanskoj crkvi na Gorici god siječnja Seminar u Bijelom Polju za kandidatice naših triju provincija. Voditeljica seminara bila je s. Leopoldina Kovačević. Tema: Isus učitelj molitve. 2. veljače Proslava Dana posvećenog života. U franjevačkom samostanu na Gorici predavanje je imala s. Kata Karadža, na temu: Na vjeru pozvani! Razmišljanje o važnosti vjere uz Dan posvećenog života, a u našoj samostanskoj kapeli na Gorici imali smo euharistijsko klanjanje. 5. ožujka Kanonska vizitacija s. Ivanke Mihaljević, provincijske predstojnice s nama kandidaticama. Ivana Pavličević, kandidatica god. 12.svibnja završetak novicijatske škole 2010/11.; Duhovno-kulturni program u organizaciji Pastorala mladih prigodom Dana duhovnih zvanja Dvorana Vijenac/Kaptol. Nastupale sve sudionice novicijatske škole s pjesmom i koreografijom Pavao. 15. svibnja Duhovno-rekreativni susret odgojnih skupina s mladima u Držićevoj i predstavljanje drugog broja lista PAX. 11. rujna Dolazak Katarine Dunđer (župa Osova), buduće postulantice, u Kloštar Ivanić. POSTULATURA I NOVICIJAT 21. rujna Primanje u novicijat: Slađana Radovac i Slađana Ivanović i u postulaturu: Katarina Dunđer. 25. rujna 1. listopada Duhovne vježbe u Bugojnu za postulanticu i novakinje. Duhovnik fra Josip Jozić, OFM Bosna Srebrena. 5. listopada 15. prosinca Trajanje prvog semestra novicijatske škole (za 2011/2012.) 7. prosinca Prigodni program za 60. i 50. obljetnicu redovništva naših sestara i za Sv. Nikolu. 11. prosinca Duhovna obnova za redovnice, Zagreb/Kaptol. Predvoditelj mons. Ivan Šaško, pomoćni zagrebački biskup.

35 DOGAĐALO SE god. 2. veljače Dan posvećenog života u sisačkoj biskupiji: susret mons. Vlade Košića, sisačkog biskupa sa redovnicima i redovnicama. 12. veljače Kanonska vizitacija s. Ivanke Mihaljević, provincijske predstojnice sa postulanticom i novakinjama. 17. veljače Snimanje emisije za Varaždinsku TV: Korizma u životu sv. Klare i život i djelovanje Školskih sestara franjevki. 21. veljače. 30. svibnja Trajanje drugog semestra novicijatske škole (za 2011/2012.). 9. ožujka Posjet štićenicima Doma u Oborovu. 14. ožujka Sveučilišna dvorana u Ivanić Gradu: Predstavljanje Zbornika sisačke biskupije Antiquam fidei ožujka Dani sv. Klare u samostanu sestara klarisa u Mikulićima /Zagreb. 25. ožujka Sudjelovanje na Križnom putu kroz župu Kloštar Ivanić. Katarina Dunđer, postulantica Slađana Radovac i Slađana Ivanović, novakinje god svibnja Održan je u Granešini/Zagreb seminar za sestre juniorke svih družbi. Voditelj seminara bio je don Damir Stojić, salezijanac, a tema seminara bila je Teologija tijela i zavjet čistoće. 10. srpnja kolovoza - u Asizu i Bijelom Polju sestre triju provincija hrvatskog govornog područja imale su zajedničku pripremu za polaganje svečanih zavjeta. 16. rujna Obnova privremenih zavjeta sestara juniorki u Gornjoj Tramošnici. 17. rujna Doživotni zavjeti s. Ivane Pavle u Gornjoj Tramošnici. Predslavitelj euharistijskog slavlja bio je fra Lovro Gavran, provincijal Bosne Srebrene. JUNIORAT ZAJEDNIČKA DOGAĐANJA listopada Seminar za sestre juniorke Hercegovačke, Splitske, Mariborske, Tršćanske i Bosansko hrvatske provincije u Repnju/Slovenija. U sklopu seminara posjetile smo Ljubljanu, Kranj i Brezje. 3. prosinca Duhovna obnova za sestre juniorke u Kloštru Ivaniću, voditeljica s. Ivka Lučić, odgajateljica sestara juniorki god ožujka Seminar o kršćanskoj meditaciji za sestre juniorke u Kloštru Ivaniću. Voditeljica seminara bila je naša s. Leopolda Čović. s. Andrijana Dankić, juniorka lipnja Pohod pape Benedikta XVI. Hrvatskoj: Trg J.B. Jelačića i Hipodrom/Zagreb. 2. kolovoza Kloštar Ivanić i 11. kolovoza Bugojno Provincijsko zborovanje sestara i izvedba scenskog prikaza Klara Svjetlo od Boga, s posebnim gostima. 2. listopada Prvi zavjeti u Jajcu: s. Nevenke Mijatović, s. Petre Jozić, s. Nevenke Jelice i s. Marine Jurišić. Predslavitelj euharistijskog slavlja fra Josip Jozić. 22. siječnja Duhovno-kulturni susret u župi Čakovec: sv. Misa, predstavljanje ŠSFKK i izvedba scenskog prikaza Klara Svjetlo od Boga, s posebnim gostom. 11. veljače Predstavljanje Nekrologija ŠSFKK Bosanskohrvatske provincije U domu Očevu, autorice s. Renate Mrvelj. 25. veljače Za framaše animatore, i kloštarski puk, izvedba scenskog prikaza Klara Svjetlo od Boga, s posebnim gostom. 10. ožujka Posjet zajednicama Cenacolo u Vrbovcu: slavlje sv. mise i druženje. s. Ivka Lučić, ogajateljica novakinja i juniorki s. Ljubica Stjepanović, odgajateljica postulantica 33

36 HUMOR Priredile: s. Marina Jurišić s. Andrijana Dankić Jedne smo večeri gledali neki film. Između ostalih komentara, razbacivanja znanja o glumcima, vremenima i mjestima radnje, jedno od pitanja je bilo: Hej, kako se zove onaj glumac koji glumi Schwarzeneggera! Dok smo jednom u crkvi ponosno pjevali novonaučenu psalam, jedna se sestra uplašila teksta. Naime pjevali smo Blaženi koji prebivaju Domu Tvome Gospodine! A sestra se zaprepastila u trenutku u kojem joj se učinilo da je čula: Lažu mi, koji prebivaju u domu Tvome... Nitko nikad nije sumnjao u bonton časnih sestara. Ali, neke sestre su se ipak malo revnije pridržavale pisanih i nepisanih propisa. Tako je jedna starija sestra kojoj po pedantnosti nema ravne za objedom ponudila novakinji papirnatu salvetu. A naša novakinja joj je ljubazno odgovorila: Ne treba mi, hvala. Ja kulturno jedem! Pre jedno granicu zaustavlj namjeri da naše d A drug poluglasno Zar ne 34

37 HUMOR Svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna! lazili smo m prilikom prema BiH i a sestra auto u pokaže policajcu okumente. a joj sestra, postavi pitanje: mamo ENC? Naše novakinje i postulantice često idu na predavanja u Zagreb. Jednom su se dogovarale gdje bi mogle poslije predavanja navratiti. Dogovor je pao: negdje kod naših sestara u gradu. Ali kako imamo sestre na 6 mjesta, trebalo je odlučiti kojima svratiti. Jedna postulantica je predložila: Mogli bismo kod sestara u Boku Kotorsku! Reakcija odgajateljica i ostalih djevojaka u kombiju bila je: Što?! Možda misliš na Kozari Bok?! Ah, da. Ma znala sam da je nešto tako Nije sve tako crno! Uvijek je bilo poznato kako su djevojke u samostanu vrijedne i poslušne i izvršavaju sve što im se kaže, bez pogovora. Sumnjate? A što ako vam kažem kako je jednom jedna djevojka pomagala starijoj sestri u vrtu. Sestra je uočila kako djevojka ne samo da plijevi cvijeće, nego čupa i ono što ne bi trebalo. U tuzi i brizi počela joj je dovikivati: Božuri, božuri A djevojka je čula: Požuri, požuri i za par trenutaka počupala sve božure! Prije našeg zborovanja imali smo jako česte probe za scenski prikaz o svetoj Klari. Na kraju istog prikaza Klara umire. Dok smo dogovarale redoslijed izvođenja, jedna je sestra pokušala pohvatati do sad rečeno i ponavlja: Znači kad Klara umre, bit će muzika 35

38 MEDITACIJA BOŽE, ZAŠTO JA Navire mi pitanje, Bože, htjela bih znati zašto ja? Bože moj, zašto si pozvao mene, pomozi mi razumjeti razlog Tvoj. Toliko je dobrih ljudi na svijetu, a Ti, Bože, Ti si se odlučio za mene. Bože, zašto ja? Tvoj put, znam, trnovit je, put dobrote znam, uska su to vrata bit će teško znam, ali ti ćeš biti Bože nagrada moja, mom životu spas. Tvoj duh bit će mojoj duši snaga, znam, Bože, nećeš me ostaviti samu znam, pitanja će biti mnoga, ali Tvoje riječi Bože davat će mi snagu. Kreni putem mojim, jer pozvao sam te, ne boj se, jer anđelima svojim zapovjedih da te čuvaju. Blaženka Marijanović, kandidatica 36

39 PREDSTAVLJAMO VAM... Samostan Navještenja Gospodinova Avenija Marina Držića, Zagreb 37

40 Dobri Oče, Ti koji u svojoj neizmjernoj ljubavi svakome čovjeku daruješ život, ne prestani obdarivati svoju Crkvu darom novih duhovnih zvanja. U srca mladih usadi želju da budu svjedoci snage Tvoje ljubavi. Daj im odvažnosti da spremno prihvate Tvoj poziv. Potakni ih da po primjeru sv. Franje i sv. Klare slijede Tvoga Sina Isusa Krista, siromašnoga, raspetoga i uskrsloga. Tvoja Riječ neka bude plamen koji će im prosvjetljavati put, čvrsta stijena na koju se mogu osloniti, izvor na kojem će obnavljati vjernost Tebi, snaga za služenje bratu čovjeku. Posvećenim osobama pomozi biti istinskim svjedocima vjere, vidljivim tražiteljima Boga i nositeljima Evanđelja, kako bi stvarali uvjete iz kojih će niknuti mnogi velikodušni odgovori na poziv Tvoje ljubavi. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.