ČASOPIS ZA KULTURU, NAUKU, POLITIKU, ISTORIJSKA I DRUŠTVENA PITANJA CRNOGORSKE DIJASPORE

Величина: px
Почињати приказ од странице:

Download "ČASOPIS ZA KULTURU, NAUKU, POLITIKU, ISTORIJSKA I DRUŠTVENA PITANJA CRNOGORSKE DIJASPORE"

Транскрипт

1 Cetinje, ljeto broj 3, godina II cijena 3 eura ISBN ČASOPIS ZA KULTURU, NAUKU, POLITIKU, ISTORIJSKA I DRUŠTVENA PITANJA CRNOGORSKE DIJASPORE

2 IDENTITET 3/2020 SADRŽAJ Iz bogatog i raznovrsnog fonda koji posjeduje Etnografski muzej iz zbirke nakita, izdvojili smo kukuljicu, (ukrasne fibule za kosu). Kukuljica je ukras za glavu, karakterističan za podneblje Boke Kotorske, tačnije Dobrote. Nosile su je dobrotske nevjeste na dan vjenčanja pozadi, na tjemenu. Čini je 120 komada raznih ukrasnih igala za kosu, različitih dimenzija. Vrh (glava) igle je od metala, najčešće srebra, izrađen u filigranu, a završava se četvrtastom piramidom. Sve igle su zabodene u platneni jastučić. Centralna, najukrašenija igla ili trepetljika se u gornjem dijelu račva na tri strane i ima oblik federa, a središnji feder je ukrašen floralnim motivom sa crvenim staklom u sredini. Upravo ova igla je imala magijsko značenje, jer je pri kretanju mlade proizvodila karakterističan zvuk za koji se vjerovalo da štiti nevjestu od zlih pogleda i uroka. Izrađivane su u poznatim radionicama u Boki, najčešće po porudžbini; imućni ljudi su za svoje buduće mlade naručivali što ukrašeniju i skupocjeniju. Uvodna riječ 5 Crna Gora Aleksandar Radoman: Povodom desetogodišnjice od osnivanja Instituta/Fakulteta za Crnogorski jezik i književnost 6 Predrag Malbaša: O nekim Njegoševim spomenicima 12 Alek Barović: Suze Mramora sa Berkrika 18 USA Blažo Sredanović: Petrovac nekad i sad 22 Argentina Silvana Ines Marković: Pośeta postojbini svojih predaka 25 Novi Zeland Jovan Čavor: Putem kulturno-istorijskog nasljeđa do identiteta 29 Rusija Igor Kosić: Crnogorac posljednji ruski carski general 34 Italija Danijela Đurđević: Djela i potomci Pera Počeka u Italiji 43 Slovačka Mihal Spevak: Duh predaka u Slovačkoj 47 Hrvatska Robert Kurelić: Prikaz knjige o crnogorskom nasljeđu u Istri 49 Srbija Ljubomir Perović: Krstaš barjak ponosno leprša u vojvođanskoj ravnici 52 Crna Gora Srđa Martinović: Skica za portret zaboravljenog ratnika 58 Nataša Žurić: Crnogorka kroz vrleti i vjekove 64 Antifašizam Nenad Stevović: Slavom ovjenčana Crnogorska brigada 68 Iz istorije crnogorske dijaspore Nenad Stevović: Temelji organizovanja crnogorskih iseljenika 71 Crnogorska kužina Crnogorski gastro proizvodi 79 Mladi literati iz dijaspore Benjamin Skomorac 84 Knjiga Montaña Negra - Moja Crna Gora 84 Crnogorska emigrantska poezija Sekula Drljević 86 br. 3/

3 IDENTITET časopis za kulturu, nauku, politiku, istorijska i društvena pitanja crnogorske dijaspore UVODNA RIJEČ Poštovani čitaoci, Izdavač: Crnogorski identitet, Cetinje Uređuje redakcijski kolegijum Glavni i odgovorni urednik: Nenad Stevović Prelom: Pal Aniko Fotografije: Mijat & STEV design Prevod: Akademija Oxford Kontakt: Žiro račun: Hipotekarna banka, Podgorica Časopis izlazi kvartalno Štampa: Panonia-print, Bačka Topola Tiraž: 500 primjeraka Rješenjem Ministarstva kulture Crne Gore broj: /2 od časopis Identitet je upisan u registar medija pod rednim brojem 796. Pred vama je treći broj IDENTITET-a, časopisa za kulturu, nauku, politiku, istorijska i društvena pitanja crnogorske dijaspore. Nakon što smo u prva dva izdanja objavili autorske tekstove iz Argentine, Češke, Albanije, Italije, Srbije, Meksika, Egipta, Slovačke, Australije, Brazila, Hrvatske, Slovenije, Rusije, Kosova i Crne Gore, nastavljamo da širimo mrežu saradnika širom svijeta. Ovaj broj našeg časopisa otvara prilog Aleksandra Radomana prodekana Fakulteta za crnogorski jezik i književnost na Cetinju u kojem, povodom obilježavanja 10 godina od osnivanja, autor predstavlja tu elitnu naučno-istraživačku i visokoobrazovnu akademsku instituciju. Nakon toga slijede zanimljivi tekstovi naših saradnika iz Crne Gore, Sjedinjenih Američkih Država, Argentine, Novog Zelanda, Rusije, Italije, Slovačke, Hrvatske i Srbije. Tu su i stalne rubrike Antifašizam, Crnogorska emigrantska poezija, Mladi literati iz dijaspore, Crnogorska kužina, Knjiga, kao i nova rubrika Iz istorije crnogorske dijaspore. Redakcija časopisa IDENTITET ostaje otvorena za saradnju sa crnogorskim intelektualcima, patriotama, kulturnim i društvenim pregaocima, kao i sa prijateljima Crne Gore širom svijeta. CIP - Каталогизација у публикацији Национална библиотека Црне Горе, Цетиње ISSN = Identitet COBISS.CG-ID Crna Gora u srcu! Redakcija -4- br. 3/2020 br. 3/

4 crna gora crna gora ALEKSANDAR RADOMAN POVODOM DESETOGODIŠNJICE OD OSNIVANJA INSTITUTA/FAKULTETA ZA CRNOGORSKI JEZIK I KNJIŽEVNOST Aleksandar Radoman (1981), diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. Doktorand je filologije na Sveučilištu Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Saradnik je u nastavi i prodekan za nastavu Fakulteta za crnogorski jezik i književnost na Cetinju. Autor je knjiga Studije o starijoj crnogorskoj književnosti i Savremena književna montenegristika: utemeljivači. Član je redakcija časopisa Lingua Montenegrina i Quest. Predśednik je Crnogorskoga filološkog društva. Prije negoli se osvrnem na deset godina rada Instituta/Fakulteta za crnogorski jezik i književnost kao javne ustanove, potrebno je ukazati i na jednu značajnu ustanovu crnogorske nauke čije je djelovanje prethodilo osnivanju ICJK. Riječ je o Institutu za crnogorski jezik i jezikoslovlje. Vojislav P. Nikčević ( ) Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje osnovan je kao nevladina organizacija na Cetinju 15. decembra godine. Osnivači ICJJ bili su crnogorski naučnici i publicisti Vojislav P. Nikčević, Vukić Pulević, Žarko Đurović, Stevo Vučinić i Borislav Cimeša, a za prvoga direktora imenovan je utemeljivač jezičke montenegristike Vojislav P. Nikčević. Prof. dr Adnan Čirgić, dekan Fakulteta za crnogorski jezik i književnost Osnovan s ciljem naučnoga istraživanja crnogorskoga jezika Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje organizovao je u periodu od do godine veći broj naučnih skupova, publikovao tridesetak knjiga i pokrenuo prvi međunarodni filološki časopis u Crnoj Gori Lingua Montenegrina. Nakon smrti Vojislava P. Nikčevića za novoga direktora ICJJ septembra godine izabran je Adnan Čirgić, a ICJJ je preimenovan u Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje Vojislav P. Nikčević. Osnivanje ICJJ bilo je neophodno u doba kad u Crnoj Gori nije bilo nijedne ustanove koja se specijalizirano bavila crnogorskim jezikom i književnošću, a gotovo nijedne koja je pružala podršku afirmaciji jezičke i književne montenegristike. Stoga je postojanje te nevladine organizacije obezbjeđivalo mogućnost saradnje s inostranim stručnjacima, mogućnost organizivanja okruglih stolova i naučnih skupova, mogućnost objavljivanja knjiga i studija, a prije svega mogućnost okupljanja ondašnjih malobrojnih montenegrista u Crnoj Gori. Osnivanjem Instituta za crnogorski jezik i književnost, kao državne ustanove, prirodno je prestalo postojanje potrebe za dalji rad Instituta za crnogorski jezik i jezikoslovlje kao nevladina udruženja. Stručnjaci okupljeni oko ICJJ nastavili su svoj angažman bilo kroz redovni bilo kroz saradnički odnos u ICJK. Institut za crnogorski jezik i književnost kao javna naučnoistraživačka institucija osnovan je radi izučavanja i afirmacije crnogorskoga jezika i književnosti. Osnovala ga je Vlada Crne Gore na śednici od 29. jula godine. Za direktora ICJK imenovan je dr Adnan Čirgić, a za predśednika Upravnoga odbora prof. dr Milenko Perović. Samo 4 godine kasnije Vlada Crne Gore na śednici održanoj 19. juna godine donijela je odluku o formiranju Fakulteta za crnogorski jezik i književnost sa śedištem na Cetinju, čime je ICJK zapravo transformisan u novu naučnoistraživačku i visokoobrazovnu ustanovu. Nakon što je studijski program prošao proces akreditacije, a Fakultet obezbijedio sve tehničke, kadrovske i prostorne uslove za početak rada i dobio licencu Ministarstva prosvjete Crne Gore, upisana je prva generacija studenata FCJK. Fakultet za crnogorski jezik i književnost počeo je s radom 8. septembra godine svečanom akademijom održanom u Kraljevskome pozorištu Zetski dom. -6- br. 3/2020 br. 3/

5 crna gora crna gora Prioritetne djelatnosti ICJK, naučnoistračivački rad na polju proučavanja crnogorskoga jezika i književnosti te s njim povezana izdavačka djelatnost, nastavile su to biti i na FCJK, koji je tim prioritetima dodao i ne manje važan zadatak obrazovanja montenegrističkoga kadra. Pored osnovnoga studija Crnogorski jezik i književnost, na FCJK je od godine pokrenut i istoimeni master studijski program, a profesori i saradnici na FCJK zapravo su najznačajnija imena crnogorske filologije i kulturologije, od onih koji su utemeljili savremenu montenegristiku, poput Novaka Kilibarde, Milorada Nikčevića i Hasnije Muratagić-Tune, do mlađih, darovitih stručnjaka koji tek treba da daju puni doprinos nauci. FCJK Za deset godina rada u okviru deset profilisanih biblioteka (Montenegrina, Ars Poetica, Linguistica, Patrimonium, Njegoš, Lexicographia, Bibliographia, Fundamenta Civilisationis, Zbornici i Posebna izdanja) te u zasebnoj antologiji savremene crnogorske književnosti Nova luča, FCJK je bio izdavač ili suizdavač 164 knjige. Tome treba dodati i 25 brojeva časopisa za jezikoslovna, književna i kulturna pitanja Lingua Montenegrina, pokrenutog još godine u okviru ICJJ, koji danas izlazi kao izdanje FCJK i koji je uvršten u najprestižniju bazu naučnih časopisa Web of Science. Od njegova osnivanja glavni i odgovorni urednik časopisa je Adnan Čirgić, a među saradnicima koji su u proteklih 12 godina objavljivali priloge u njemu su i svjetski naučni autoriteti poput Dejvida Kristala, Radoslava Katičića, Josipa Silića, Milivoja Solara, Stjepana Damjanovića i dr. FCJK je publikovao knjige najznačajnijih crnogorskih filologa i kulturologa, kao što su Vojislav i Milorad Nikčević, Radoslav Rotković, Radoje i Danilo Radojević, Milenko Perović, Vukić Pulević, Krsto Pižurica, Milorad Stojović, Novak Kilibarda, Čedomir Drašković, Božidar Šekularac, Adnan Čirgić, Sofija Kalezić, Vesna Kilibarda, Marjana Đukić, Jelena Knežević i dr. I ne samo što je FCJK okupio domaće montenegriste svih generacija, no je uspostavljena dobra saradnja s prestižnim naučnicima iz regiona. Pored knjiga i priručnika Milivoja Solara, publikovane su i knjige hrvatskoga paleoslaviste Stjepana Damjanovića, albanskih lingista Artana Hažija i Tefa Topalija, makedonskoga književnog povjesničara Nauma Radičeskoga, hrvatskoga književnog povjesničara Jakova Sabljića, crnogorskoga psihoanalitičara iz Beograda Žarka Martinovića... No pored toga što je izdavačka djelatnost FCJK okupila vodeća imena montenegristike, vodilo se računa i o tome da se crnogorska filologija obogati prijevodima knjiga recentnih stručnjaka za lingvistiku i nauku o književnost, pa su kao rezultat tih nastojanja na crnogorski jezik prevedene knjige Dejvida Kristala, Antoana Kompanjona, Žana Rusea, Terija Igltona... S ruskoga jezika prvi put je prevedena i prva filološka monografija o Njegošu, znamenitoga ruskog filologa P. A. Lavrova. Zahvaljujući saradnji s poznatim proučavaocem kulture i civilizacije antike i Bliskoga Istoka, nastali su i prvi prijevodi na crnogorski jezik djela koje čine temelje naše civilizacije: Ilijade, Odiseje, Gilgameša, Metamorfoza, Ajneide... FCJK je crnogorsku nauku i kulturu obogatio i prvom trotomnom Istorijom crnogorske književnosti, čiji su autori Novak Kilibarda, Radoslav Rotković i Milorad Nikčević. To kapitalno izdanje obuhvatilo je monografsku obradu crnogorske književnosti od početaka pismenosti do godine, a zadatak da obradi književna kretanja od do naših dana povjeren je Sofiji Kalezić. U povodu jubileja 200 godina Njegoševa rođenja, kao rezultat saradnje s cetinjskim bibliografima Petrom Krivokapićem, Nadom Drašković, Ljiljanom Đorđević, Lidijom Kaluđerović i Anđelkom Martinović, objavljena je petotomna Bibliografija Njegoš koja sadrži oko bibliografskih jedinica posvećenih najvećemu crnogorskom pjesniku. Iz domena crnogorske kulturne baštine objavljeno je dvadesetak knjiga, a štampano je i 7 dijalekatskih rječnika. I brojna druga izdanja FCJK, kao što su monografije Dijalektologija crnogorskoga jezika Adnana Čirgića i Istorija crnogorske književnosti za đecu i omladinu Sofije Kalezić ili Povijest svjetske književnosti i Teorija književnosti s rječnikom književnoga nazivlja Milivoja Solara, koji su jednovremeno i fakultetski udžbenici, promovisala su FCJK kao nesumnjivo vodećega crnogorskog izdavača u domenu filologije, ali i naučne literature uopšte. FCJK je realizovao brojne naučno-istraživačke projekte te organizovao desetak naučnih simpozijuma i na desetine okruglih stolova, tribina, promocija i drugih aktivnosti, kako u zemlji, tako i u regionu. Od posebnoga je značaja međunarodni naučni simpozijum Cetinjski filološki dani, pokrenut godine, koji je u svoja dosadašnja 2 izdanja okupio najznačajnija imena savremene lingvistike, nauke o književnosti i kulturologije s 4 kontinenta i iz petnaestak zemalja svijeta, među kojima su Mark Grinberg, Robert Grinberg, Endru Baruh -8- br. 3/2020 br. 3/

6 crna gora crna gora Vahtel, Stjepan Damjanović, Emil Tokaž, Tomislav Longinović, Božidar Jezernik, Ljudmila Vasiljeva, Marko Jesenšek i dr. Da je rad FCJK visoko vrednovan izvan Crne Gore potvrđuje plodotvorna saradnja s brojnim univerzitetima, fakultetima i institutima, od Kanzasa, Klagenfurta, Lođa, Śedlica, Katovica, do Ljubljane, Zagreba, Splita, Osijeka, Sarajeva, Novoga Pazara, Skadra, Skoplja... Rad FCJK najboljim ocjenama vrednovan je i od strane eksperata za visoko obrazovanje iz Brisela, koji su u sklopu HERIC projekta u partnerstvu između Ministarstva prosvjete Crne Gore i EU evaluirali rad crnogorskih visokoškolskih ustanova. Profesori i saradnici FCJK dali su značajan doprinos i brojnim aktivnostima koje nijesu formalno bile realizovane pod krovom te ustanove. Tako je njihov doprinos bio nezaobilazan u izradi prvih osnovnoškolskih i srednjoškolskih programa za nastavni predmet Crnogorski jezik i književnost, kao i u pisanju prvih udžbenika za taj predmet. Stručnjaci iz FCJK dali su i ključni doprinos izuzetnome uspjehu međunarodnoga priznanja crnogorskoga jezika, ostvarenog decembra godine dobijanjem ISO koda od strane Kongresne biblioteke iz Vašingtona. Iako je u formalnome smislu taj proces vođen od strane Nacionalne biblioteke Crne Gore i Instituta za standardizaciju Crne Gore, ključni dokumenti za ostvarenje toga cilja pripremljeni su od strane Adnana Čirgića i Jelene Šušanj, kao predstavnika MP i ICJK u specijalizovanoj komisiji koju je oformio Institut za standardizaciju. Čak i izvan usko naučnoistraživačkih okvira, profesori i saradnici FCJK redovno se glaskaju na sve važnije društvene teme koje zadiru u domen promocije identiteta i očuvanja crnogorskoga državnog subjektiviteta, bilo da je riječ o kritici surogat projekata kakav je bio Rječnik crnogorskoga jezika Pravopis i gramatika crnogorskoga jezika CANU ili skaredno dodijeljenih visokih državnih nagrada ljudima koji su cio radni vijek posvetili pripisivanju crnogorski kulturne baštine nekim tuđim korpusima ili, pak, političkih ofanziva koje za cilj imaju rastakanje crnogorskoga građanskog društva, poput tzv. Moleban revolucije i sl. Osobitu pažnju FCJK posvećuje crnogorskome iseljeništvu. U Hrvatskoj je ta saradnja išla preko prof. dr Milorada Nikčevića i rezultirala je brojnim aktivnostima, kao što su organizovanje naučnih skupova i promocija ili pak publikovanje knjiga u suizdanju FCJK i udruženja crnogorskih iseljenika u Hrvatskoj. Kao rezultat te saradnje objavljena je i izuzetno vrijedna monografija o crnogorskoj koloniji u Peroju, Crnogorsko nasljeđe u Istri dr Alojza Štokovića. Veliki broj aktivnosti FCJK je realizovao i u Śevernoj Makedoniji, đe je ostvarena saradnja s nekolio njihovih važnih naučnih, kulturnih i obrazovnih institucija (Filološki fakultet u Skoplju, Institut za makedonsku književnost, Institut za makedonski jezik, Nacionalna i univerzitetska biblioteka Sveti Kliment Ohridski ). Inicijator svih tih aktivnosti bio je dugogodišnji predśednik Zajednice Crnogoraca u Republici Makedoniji, a danas povjerenik Matice crnogorske za Śevernu Makedoniju, gospodin Miroljub Orlandić. Zahvaljujući predanom radu bivšega ambasadora Crne Gore u Argentini gospodina Gordana Stojovića realizovano je nekoliko izuzetno značajnih aktivnosti. Naime, saradnik u nastavi na FCJK Milan Marković boravio je u Buenos Ajresu 4 mjeseca đe je izuzetno uspješno vodio kurs crnogorskoga jezika za naše iseljenike. Na FCJK su nekoliko mjeseci provele učeći crnogorski jezik i 4 predstavnice crnogorskoga iseljeništva iz Argentine. Započeta je i saradnja s gospodinom Federikom Tomaševićem koji je omogućio stipendije potomcima crnogorskih iseljenika za boravak i učenje crnogorskoga jezika na FCJK. Na FCJK je jednu akademsku godinu proveo i predstavnik crnogorskoga iseljeništva u Albaniji. U saradnji s Upravom za dijasporu Crne Gore FCJK je izradio i online kurs crnogorskoga jezika koji omogućava savladavanje osnovnoga nivoa jezika. Kurs je dostupan na engleskome, španskome, albanskome i turskome jeziku. Izvanrednu saradnju FCJK je u proteklome periodu ostvario i s crnogorskim iseljeništvom u Vojvodini, zahvaljujući angažmanu gospodina Nenada Stevovića. Pored organizovanja promocija te donacije knjiga i redovnih pośeta fakultetu najuspješnijih učenika sa Pokrajinske smotre recitara na crnogorskom jeziku koja se tradicionalno održava u Lovćencu, posebno je važno istaći da su kao rezultat te saradnje tri studentkinje koje pripadaju crnogorskome iseljeništvu u Vojvodini upisale FCJK, a jedna od njih već je i diplomirala. FCJK je u okviru projekta Književno stvaralaštvo Crnogoraca u Vojvodini objavilo Leksikon crnogorskih pisaca u Vojvodini Slobodana Medojevića i Bibliografiju crnogorskih pisaca u Vojvodini Petra Krivokapića i Nade Drašković. Nastojao sam da u što kraćim crtama predstavim djelatnost FCJK u proteklih 10 godina. Mnogi važni projekti, izdanja i aktivnosti zbog ograničenoga formata ovoga članka morali su biti izostavljeni, no vjerujem da i ovaj sumarni pregled djelatnosti FCJK daje dovoljno prostora za zaključak da je ta ustanova opravdala razloge zbog kojih je osnovana i da u domenu humanističkih nauka u Crnoj Gori predstavlja elitnu naučno-istraživačku i visokoobrazovnu ustanovu, koja je danas institucionalni temelj odbrane crnogorskoga identiteta br. 3/2020 br. 3/

7 crna gora Ono što se iz Carevog opisa može zaključiti jeste da je Bocarićev spomenik, iako u modelu i malih dimenzija, već bio urađen u svim pojedinostima: Na uzvišenom, arhitektonskom podnožju, jezdi na žilavu dobromu konju vladika pjesnik u narodnom Crnogorskom odijelu, i mirno gleda preda se, kao u nekom zanosu. Lijevom rukom pridržava uzde, a u desnoj mu je nešto nalik na pero ili pisaljku, simbol umnoga prejmućstva ovog srpskog vladaoca i filozofa Cedant arma togae (neka oružje ustupi mjesto zakonu). Vladičino je lice puno dostocrna gora PREDRAG MALBAŠA O NEKIM NJEGOŠEVIM SPOMENICIMA Predrag Malbaša (1963), arheolog, viši kustos i istraživač savjetnik. Autor brojnih tekstova, članaka, feljtona, prikaza i prezentacija iz oblasti kulture, kulturne politike, arheologije, muzeologije i zaštite kulturnih dobara. Autor knjiga: Dva Crnogorska Manastira, Periferik i koautor edicije Kultura i Pravo. Obavljao je poslove vodiča, konzervatora, kustosa i direkora Istorijskog muzeja Crne Gore, direktora Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture Crne Gore, pomoćnika ministra kulture u Vladi Crne Gore i savjetnika u Zavodu za zaštitu intelektualne svojine Crne Gore. Sada je pomoćnik direktora Narodnog muzeja Crne Gore. Petar II Petrović Njegoš I O istorijatu podizanja spomenika Petru II Petroviću Njegošu prvi je pisao u tekstu O spomenicima Vladici Radu Ratko Đurović godine u Pobjedi povodom tada značajnog jubileja, obilježavanja 100 godina od Njegoševe smrti. Idući u susret najavi da će se na Cetinju godine podići Njegošev spomenik, Đurović se u svom radu osvrnuo na do tada postojeće spomenike posvećene Njegošu i dao kratak istorijat njihovog nastajanja. Pedeset godina kasnije o ovoj temi pisao je i akademik Dušan Martinović. U svojoj knjizi Njegoševi jubileji i Njegoševi spomenici, autor je naučnoj i kulturnoj javnosti ponudio sveobuhvatan prikaz Njegoševih jubileja i dao osnovne informacije o svim spomen-obilježjima i spomen-bistama u vezi sa Njegošem. Najveće interesovanje u vezi sa ovim pitanjem istraživači su po pravilu usmjeravali na sudbinu Njegoševe grobnice koja je, za razliku od ostalih spomenika, uvijek bila i ostala nezaobilazna tema. Istina, Njegošev lik u skulpturi nije nastajao često i rijetko je produkt ličnog umjetnikovog izbora i nadahnuća; uglavnom ga nameću naručioci za javne spomenike i obilježavanje jubilarnih datuma. Mada, i u tim specifičnim uslovima sužene umjetnikove slobode, koja se po pravilu ograničava uslovima konkursa ili projektnog zadatka, nastali su za crnogorsku umjetnost vrijedni radovi plejade južnoslovenskih vajara radovi koji danas krase javne prostorije ili se čuvaju u privatnim i muzejskim zbirkama. Njegoš je svojom mladošću, kratkim i sadržajnim životom, slobodarskim duhom i brigom za sve slovenske narode predstavljao idealnu ličnost, oko koje su se mogli okupiti svi južnoslovenski narodi čak i oni koji su stenjali pod tuđim državama. Sve ono što je sredinom 19. vijeka bilo vezano za njega pojava, poezija, zemlja iz koje je dolazio, narod koji je predstavljao, duhovnost i prerana smrt učinili su da se Njegošev lik i djelo duboko urežu u śećanje njegovih savremenika. Za one koji ga nijesu poznavali, uglavnom za porobljene slovenske narode, širila se priča o mladom i lijepom vladici i stalnoj borbi za obraz junački. Nedugo nakon Njegoševe smrti, o njemu se formiraju određeni kanoni koji ga, zavisno od interpretatora, smještaju u pored podrazumijevajućeg crnogorskog i u širi jugoslovenski i, još češće u opštesrpski nacionalni i književni kanon. Tome je naruku išlo epsko predstavljanje Crnogoraca kao najčistijeg dijela srpskog naroda, koje je tokom 19. vijeka, a u kontekstu stvaranja velike južnoslovenske zajednice, naivno i s ponosom prihvaćeno. Njegov lik je tako postao zajednički simbol koji se uklapao u društvene vrijednosti trenutka s početka 20. vijeka, s velikim izgledima da u tom kontekstu izdrži sve testove vremena i identiteta. Njegoš je sanjao jugoslovenstvo, slavio srpstvo i utemeljivao crnogorstvo, pa je samim tim, bilo sasvim prirodno da se u susret obilježavanju 50 godina njegove smrti (1901) pojave i prve ideje o podizanju spomenika posvećenog Njegošu. II Prvi model za izgradnju Njegoševog spomenika uradio je krajem 19. vijeka tada mladi crnogorski slikar Anastas Bocarić ( ). Ideja autora je bila da se obilježavanje 50 godina od Njegoševe smrti proprati i podizanjem spomenika od mermera i bronze na Cetinju. O ovom Bocarićevom djelu iscrpno je pisao poliglota i esejista Marko Car godine u časopisu Brankovo kolo koji je izlazio u Sremskim Karlovcima u izdanju Srpske manastirske štamparije. U svom tekstu Car navodi kako je Anastas Bocarić tih dana godine u Zadru izložio jedan svoj projekat spomenika crnogorskom vladici i pjesniku o kojemu je vrijedno da se čuje i u ostalom Srpstvu. Opisujući Bocarića kao osobu krasne umjetničke prirode, Marko Car naglašava da je umjetnik gipsani model uradio u namjeri i želji da se nađu ljudi koji bi pomogli da se ovaj model Njegoševog spomenika pretvori u stvarno djelo. U tekstu autor insistira na tvrdnji da je ideja o podizanju spomenika Njegošu krasna i da zaslužuje da se omalodušeni Srbi u njoj sjedine i njome zagriju. Poseban značaj ovog teksta leži u činjenici da je autor dao jasan i detaljan prikaz Bocarićevog modela koji se na osnovu jedne slabo sačuvane fotografije ne bi mogao ni približno jasno rekonstruisati br. 3/2020 br. 3/

8 crna gora crna gora Anastas Bocarić janstva, njegov pokret prirodan i ujedno gospodski, viteški. Rekoh na više da konjanik jezdi; nijesam dobro kazao, on na sedlu miruje a parip se pod njim tek malko trza i podiže jedno od prednjih kopita. Pokret ovog konja slaže se vrlo krasno sa prirodom spomenika; energija i život, što se iz njegovih napetih mišića izvija odgovara potpuno muškom licu Vladičinu. Oboje, i konjanik i konj, sazdani su onim epskim stilom, koji se teško može da postigne bez banalnosti i teatralnosti. A to je, rekao bih, jedna od glavnih zasluga ove kompozicije. Dekorativna strana smišljena je takođe s mnogo vještine i ukusa. Na uglovima bazamenta, a u plastičnoj armoniji sa glavnom figurom, smještene su ove sporedne figure ili grupe od figura. Prvo Crnogorac na straži sa strukom preko ramena i dugom puškom u ruci; drugo slijepi guslar s mladom Crnogorkom, svojom vodiljom; treće knjaz Danilo tumači mladom Nikoli Mirkovom, današnjem knjazu Nikoli, Gorski Vijenac i pokazuje prstom u daljinu, valjda: 'onamo onamo za brda ona', do njih su u jednoj gomili i ostala djela Vladičina; četvrto, majka Crnogorka uči sina da gađa iz revolvera. Tu je dakle, alegorično prikazana Crnogorska prošlost i budućnost; na jednoj strani mač i gusle, na drugoj knjige i novo oružje. Po bokovima podnožja koje je kao što rekoh, divno odmjereno u proporcijama i vrlo elegantno urezana su dva bareljefa, koja su za ovaj mah tek obilježena i koja će prikazivati dvije epizode iz Njegoševa života; ukidanje guvernadurstva, kada je Vladika pomilovao urotnika i svog dušmanina Vuka Radonjića, te junačko držanje Vladičino u boju oko Lesendre (1839), gdje o dlaci ne pogibe od turske lubarde, ne hoteći se ukloniti s biljege. I pod jednim i pod drugim od ovijeh reljefa leži, razmahane grivne, gorski car, sinji lav u kojem je valjda oličen Crnogorski narod; leži ali ne spava... Marko Car je u istom članku dao i jednu kritičku primjedbu Anastasu Bocariću: Moglo bi se doduše, kojem detalju što šta zabaviti (kao na primjer onom peru u konjanikovoj desnici), ali o tome kao i o tehničkoj korektnosti pojedinih stvari u spomeniku, bilo bi danas prerano govoriti. O tome će moći da bude govora docnije ako se ovaj lijep projekat, ovaj san umjetnikov, ikad pretvori u javu. Nakon Carevog teksta oglasio se u Zadru i sam umjetnik, a njegovo reagovanje bilo je objavljeno i u Brankovom kolu. Interesantno je da umjetnik prihvata sugestije koje je povodom njegovog rada iznio Marko Car i poziva ga da mu bude savjetnik ukoliko ideja o izgradnji spomenika zaživi. Bocarić pojašnjava svoj model i daje podatke o tome kako je njegova zamisao prvobitno izgledala: Izrađujući model za spomenik Vladici Radu, činio sam to sa željom da ga svak uzmogne razumjeti, razumjeti ono što je htio kazati s njim. Šta je onaj slijepi guslar sa svojom mladom vodiljom; šta je onaj petvjekovni stražar sa tokama na prsima i do pola isukanim jataganom, šta se uči iz Gorskoga Vijenca; šta kazuje pokojni knjaz Danilo Nikoli... i zašto Crnogorka sprema svog jedinca. To ste Vi sa tri riječi veoma vješto protumačili, kad ste rekli, da je tu prikazana crnogorska prošlost, sadašnjost i budućnost. Dobro takođe kazaste da ona dva lava predstavljaju Crnogorca, svaki je doista Crnogorac jedan lav i jao si ga tome, ko se usudi da mu pristupi namjerom zlom! Pohvalili ste mi i Viteza i konja. Pohvalili ste mi sve i to potvrdili Vašim imenom a zna se već 'carska se ne poriče'. Meni je to milo, jer je od Vas... i vrlo sam Vam blagodaran ne samo radi one hvale, već i radi one primjedbe o pisaljci u Vladičinoj desnici. Na prvi mah, učinila mi se ta primjedba neosnovana, ali razmišljanjem uvidio sam da ste imali posve pravo, da mi o tome prigovorite, te sam tako i popravio. Tako to kadkada biva, i u sunce kad se dugo zagledamo, ne možemo da ga vidimo onakvo kakvo jeste. A ta je pogreška još u najprvi mah nastala, kad za spomenik nisam mislio izraditi drugijeh figura, do samog Vladike na konju, pa da mi radnja bude razumljivija, da bih mogao prikazati u isto vrijeme viteza i pjesnika, pripasao sam mu krivu sablju, dvije ledenice turio za pojas, a preko ramena ćinterac, te mu pokriva polovinu, desnu stranu pluća junačkijeh, i zato u desnoj ruci pisaljku, a u lijevoj hartije, kao da bi tobože htio kakvu misao, iako je na konju, da zabilježi. No pošto sam u podnožje u kraj knj. Nikole i knj. Danila stavio sve vladičine knjige ona pisaljka i oni listići postali su suvišni. No ako bude suđeno da se takav spomenik na Cetinju ravnom o vladičinoj stogodišnjici otkrije, t.j. ako bi se za to pokazalo prave volje, dotle bih imao vremena da sve dotjeram kako valja, a Vas bih zamolio, da mi pri tome budete prvi savjetnik. Svoj članak Bocarić završava nadahnutim i patriotskim pozivom da se kroz novčane priloge podigne spomenik ovom velikanu, zaključivši sljedeće: Brinući se o tome kako treba hraniti srpsku misao, da postane velika, jaka i silna, pravi rodoljubi neće žaliti, nego rado prinijeti žrtvu jer razumiju, kakvi su hranitelji i čuvari te svijesti spomenici narodnijeh velikana. Jer znaće, da svi narodi, koji su bogove svoje tako proslavili, da su ti bogovi njima bili i ostali čuvari narodne slave do vijeka! Treba samo odvažno htjeti pregaocu Bog daje mahove pa nam je uspjeh siguran. Kao što je poznato, prvi projekat za izgradnju Njegoševog spomenika na Cetinju (autora Anastasa Bocarića) ostao je samo na nivou modela. Iako je Marko Car, pa i sam Bocarić, predlagao da se svota od forinti (koliko je bilo potrebno da se spomenik podigne) pokrije dobrovoljnim prilozima, akcija prikupljanja sredstava nije nikada ni započeta. Godinu dana kasnije (1900. godine), u oktobarskom broju mostarske Zore, izašao je uvodni dio teksta anonimnog saradnika, pod nazivom Do godinu dana. Anonimus poziva da se 19. oktobra iduće godine svečano obilježi praznik čitavog srpstva, 50-godišnjica Njegoševe smrti. On dalje predlaže da se u okviru jubileja objave cjelokupna Njegoševa djela i da se izvrši otkrivanje Njegoševog spomenika u ma kom mjestu srpskome koga će mu srpski narod dobrovoljnim prilozima podignuti. Na ovaj način bi se, naglašava anonimni, narod odužio sjeni besmrtnog pjesnika i pokazao da ga ima ko i slaviti. Po svoj prilici, anonimni autor ovog teksta bio je Atanasije Šola, tadašnji urednik ovih novina. Atanasije Šola je tokom i godine uređivao Zoru, a bio je jedan od istaknutijih kulturnih i političkih vođa Srba u Hercegovini sa početka 20. vijeka. Upravo na njegovu -14- br. 3/2020 br. 3/

9 crna gora crna gora molbu, u majskom broju Zore (1901. godine), Marko Car je u članku Kako da proslavimo 19. oktobar iznio svoj stav o prijedlogu anonimnog saradnika. Interesantno je da Car ovaj put ustaje protiv prijedloga o podizanju spomenika Njegošu tvrdeći da se Srbi danas rukovode ponajviše sićušnim idejama stranačkim, pa čim prođe zanos prvog časa oni zabavljeni svojim klasičnim međusobicama, odmah zakunjaju nad svojom patriotskom nakanom. Zato Car ne vjeruje u mogućnost podizanja Njegoševog spomenika bilo gdje (a najmanje na Cetinju, gdje se, kako on navodi, još skupljaju prilozi za javnu bolnicu). On ipak predlaže da se 19. oktobra na Cetinju svečano otvori državna ustanova Narodna biblioteka... jer su samo one države dostojne, da se kulturnijem nazovu u kojima se neposredno sa kasarnama podižu i biblioteke. Za spomenike, kaže Car, ovaj narod nema ni sredstava ni svijesti. Da li je Marko Car od ideje za podizanje spomenika Njegošu odustao samo zbog kratkog roka i razloga koje je u svom članku naveo ne možemo ni potvrditi ni demantovati. Ovdje svakako treba napomenuti da je u to vrijeme Anastas Bocarić napustio Zadar i otputovao u Tursku da bi u Istanbulu radio kao učitelj. obilježavanja stogodišnjice od Njegoševog rođenja godine na Cetinju, u privatnoj štampariji A. Rajvajna, prvi put u Crnoj Gori štampan Gorski vijenac. Iste godine je i u Herceg Novom (koji je tada bio pod austrougarskom vlašću) privatni knjižar Jovo Sekulović objavio Gorski vijenac, štampan u Bokeškoj štampariji u Kotoru. III Najstarija Njegoševa bista, po svoj prilici, rad je crnogorskog akademskog vajara i istaknutog političkog emigranta Janka Brajovića ( ). O njegovom radu Njegoševog poprsja nema podataka u dostupnoj stručnoj literaturi. O postojanju biste saznajemo posredno, na osnovu jedne razglednice koju je na Cetinju, prije godine, štampao Atelje Vujović. Na razglednici je prikazano izduženo poprsje sa Njegoševim likom, urađeno na niskom postolju, i sa ćiriličnim natpisom u reljefu Његош. Na drugoj stani razglednice, osim podataka o izdavaču, navedeno je i objašnjenje slike: J. Brajović Petar II (Vladika Rade) napisano ćirilicom i latinicom, kao i povod štampanja razglednice (što omogućava njeno precizno datovanje). Ona je štampana povodom Dječijeg dana koji se, kako piše na razglednici, obilježavao 20. juna godine, pa je očigledno da je skulptura nastala prije ovog datuma, a sasvim sigurno prije godine (kada je Brajović napustio Crnu Goru). Ovom radu Janka Brajovića kasnije se gubi trag, ali se bez svake sumnje radi o, po našem mišljenju, najranijoj poznatoj Njegoševoj skulpturi. Rad Tome Rosandića lazi se i portretna bista Petra II Petrovića Njegoša. Ova skulptura izlivena je u bronzi i postavljena na drveno postolje u biblioteci Kraljevskog dvora, pored autoportreta Ivana Meštrovića. Njegoš je prikazan u poprsju, direktnog pogleda, kose i brade, sa crnogorskom kapom na glavi. Predstavljen je u ogrtaču i narodnoj odjeći, sa visokom kragnom i vladičanskim lancem. Skulptura je na dvor Karađorđevića dospjela 21. juna godine. Zajedno sa 13 slika kupljena je na Petoj jugoslovenskoj umjetničkoj izložbi u Beogradu godine. Na samom koncu svog pisma Car zaključuje: Vladika Rade, bio je doista, pjesnik koji je stekao pravo na vidljiv spomenik u svojem narodu, ali se za taj spomenik postarala sama priroda, i on ga je sebi izabrao na samrtnoj postelji, spomenik kakav je samo Bog mogao stvoriti, stvorivši Lovćen. Rad Janka Brajovića Bez obzira na prijedloge i želje uglednih kulturnih poslenika onog vremena, obilježavanje 50-godišnjice Njegoševe smrti prošlo je bez podizanja spomenika i bez osnivanja Narodne biblioteke na Cetinju, pa čak i bez kritičkog ili divot izdanja Njegoševih djela. Tek je prilikom Janko Brajović Još jedna Njegoševa bista rađena je skoro u isto vrijeme kao i Brajovićeva, ali o njoj (iako skrivenoj od očiju javnosti) imamo sasvim pouzdane podatke. U korpusu umjetničkih djela kraljevske zbirke dinastije Karađorđević, među tri rada Tome Rosandića ( ), na- Toma Rosandić -16- br. 3/2020 br. 3/

10 crna gora crna gora ALEK BAROVIĆ SUZE MRAMORA SA BERKRIKA Alek Barović (1996), završio osnovne i specijalističke studije politikologije na Fakultetu političkih nauka Univerziteta Crne Gore u Podgorici đe trenutno završava magistarske studije. Obavljao istraživanja na Univerzitetu u Zagrebu i Masarikovom univerzitetu u Brnu, Češka Republika. Sfere interesovanja su mu politička istorija Crne Gore 20. vijeka, nacionalizam i separatizam, kao i proučavanje crnogorske dijaspore. U plamsaj jutarnjeg sunca koje se toplo izdigne nad američkim rudokopima, prođu praznim, širokim ulicama, između olistalih drvoreda, ko sjenke suvi, koščati, sa budacima na ramenu i vrućim hljebom u torbi Crnci i Crnogorci. Ovako crnogorski pisac i pjesnik Janko Đonović ( ) počinje svoju pjesmu Crnci i Crnogorci, posvećenu emigrantima iz Crne Gore koji su s kraja 19. i početkom 20. vijeka pošli da traže koru hljeba u Americi. Osim u velikim gradovima koji su bili popularni među našim ljudima kao što su Njujork, Detroit i Čikago, istraživanjem beskrajnog američkog Divljeg zapada odveo je naše ljude i tamo, u rudokope stjenovitih planina države Montane da kao nisko kvalifikovani radnici prolivaju znoj vadeći rudna bogatstva iz utrobe zemlje. Kao i većina emigranata u svijetu, Crnogorci toga vremena odlazili su sa namjerom da zarade odrijeđenu svotu novca i pošalju je familijama u Crnu Goru. Bogatstvo za njih je značilo samo steći onoliko koliko je dovoljno za pristojan život za sebe i familiju, i da se vrate nazad u svoju Crnu Goru. Takvi su bili i Crnogorci u malom gradiću Berkriku u Montani. Radili su danonoćno u rudnicima ovog grada za lokalnu firmu, radili i tugovali za otadžbinom. Crnogoraca je u Berkriku bilo sa svih strana, iz Stare Crne Gore, Nikšića, Paštrovića, Boke itd. pa su zbog svoje brojnosti i dobrog glasa brzo postali veoma cijenjena zajednica, na korist zemlji u koju su došli i ponos one iz koje su pošli. Kao i u mnogim gradovima američkog zapada u kojima su rudokopi presušili tako je i u Berkriku grad opustio odmah po vađenju poslednjih tona bakra iz tih crnih jama. Crnogorci su pošli na druga mjesta, najviše u velike gradove, a o pripadnicima jednog malog naroda koji je sebe utkao u istoriju tako moćne zemlje ostali su samo da svjedoče hladni grobovi crnogorskih doseljenika koje danas rijetko ko obilazi. Ostali da svjedoče o velikoj čežnji i patnji za Crnom Gorom i rodnim krajem. Grob Milana Strikovića Na jednom grobu piše: Ovđe počivaju, sa familijom, kosti pokojnog Vidaka M. Kalezića rođenog g. u selo Kaleziće Crna Gora. Predstavio se 25. aprila g. Ovaj spomenik podiže svome kumu Simo Bratić sa familijom i braćom Crnogorcima. Tekst na spomeniku govori o solidarnosti i slozi Crnogoraca u Americi i poštovanju koje su za života zaslužili. Govori dosta i činjenica da je po izbijanju Prvog balkanskog rata samo iz Berkrika i okoline u otadžbinu krenulo oko 600 boraca. Krenuli su da stave svoju glavu na raspolaganju crnogorskom kralju u borbama za oslobođenje davno izgubljene crnogorske prijestonice Skadra br. 3/2020 br. 3/

11 Grob Vidaka M. Kalezića ( ) Mnogi Crnogorci iz države Montane nijesu dočekali dan da se sa pristojno zarađenim novcem vrate u Crnu Goru. Isto su sanjali i mnogi njihovi zemljaci širom Amerike. Crnogorski emigrant, patriota i intelektualac Nikola Petanović je u jednoj svojoj pjesmi zapisao stih: As a free man/ once more/ I will see Cetinje, Kao slobodan čovjek, još jednom, viđeću Cetinje. Nije ga vidio Nikola, nijesu ga viđeli ni mnogi drugi... Na oko 250 kilometara od Berkrika, na groblju u gradiću Bozemanu takođe u Montani stoji usamljen kameni krst. Pitanje je zašto je Milan Striković ovđe sahranjen. Na kamenom krstu stoji samo njegovo ime, datum smrti godine i veliki natpis MONTENE- GRO. Kao da je to bilo najvažnije, važnije i od datuma rođenja, sve se moglo zaboraviti, sve osim porijekla crnogorskog i barem nekog znaka da je tim gradom nekad hodao Crnogorac i da je tu tuđu zemlju svojim kostima počastvovao. Malo se više ko danas śeća Crnogoraca sa Berkrika, malo se śećaju Crnogoraca i iz ostalih američkih gradova, najmanje njihovi potomci. Možda je to do američke kulture koju su primili Grob Petra K. Banićevića ( ) i u njenom duhu odrasli zaboravljajući tradiciju i običajna prava naroda iz kojeg potiču. Naša je dužnost da ne zaboravimo svoje sunarodnike koji su ostavili kosti svuda po svijetu, da ih se śećamo kad god to možemo, da se zna da te ploče tamo ne stoje uzalud već da obilježavaju grobno mjesto sinova i kćeri ponosnog naroda i ponosne države. Kad god nam se ukaže prilika položimo cvijeće na to hladna mramorja ispod kojih počivaju kosti crnogorske i recimo jedno veliko HVALA br. 3/2020 br. 3/

12 usa usa BLAŽO SREDANOVIĆ PETROVAC NEKAD I SAD Blažo Sredanović (1932) je rođen na Cetinju, a od živi u Kaliforniji u SAD. Osnivač je i predśednik Udruženja Crnogoraca Amerike sa śedištem u San Francisku godine. Bio je član organizacionog odbora Prvog kongresa crnogorskih iseljenika održanog u Njujorku i predśednik Drugog kongresa održanog na Cetinju godine. Bio je član Savjeta Pokreta za nezavisnu Crnu Goru i govornik u ime dijaspore na završnom mitingu u Podgorici uoči referenduma. Autor je knjiga Svijet kao zavičaj i Crnogorska dijaspora od raspada SRJ do suvereniteta. ostaje i da će vijek srpski istrajati. Grabljivim susjedima sa one strane Jadrana ovim gramzljivostima za tuđim i eventualnim novim aspiracijama Italije i koga bilo u budućnosti ovaj argumenat sve izbija iz ruke. Pored ovoga glavnoga razloga za preinaku imena dolaze i drugi razlozi, a među ovima glavni je taj da se ime Kastio - Kastel lastva u poštanskom i trgovačkom prometu vrlo često zamjenjuje sa sličnim imenima drugih mjesta u Dalmaciji. Koje će novo ime dosadašnje zamjeniti to predsjednik prepušta uviđavnosti poštovanog zbora. Sa svoje strane predsjednik predlaže da se mjesto nazove Aleksandrovac ili Petrovac, da se proglasi za varošicu i ovo oboje stavlja na glasovanje. Kod pojedinačnog glasovanja palo je na ime Petrovac 12 glasova, a na ime Aleksandrovac 11. Prema ovome rezultatu glasovanja usvojeno je za Kastio ime Petrovac. Ovo ime stavljeno je u počast sijedog srpskog vladara Nj. V. kralja Petra I Karađorđevića. Jednoglasno je usvojen predlog da se Petrovac proglasi za varošicu. Skupština naređuje njenom sazivaču da o ovome zaključku izvijesti opštin- U svojoj knjizi Paštrovići (Cetinje, Obod, 1960), dr Jovan Vukmanović zaključuje da nema pouzdanih izvora za ime ove oblasti. Navodi da srpski i jugoslovenski etnolog Jovan Erdeljanović smatra da naziv Paštrovići nije srpskog porijekla, već da je naslijeđeno od romansko-ilirski starośedioca Vlaha i Arbanasa. U albanskom jeziku postoji i danas riječ pastr, što znači čist. Neki smatraju da je latinskog porijekla od pastor ili pastir. Dalje Vukmanović navodi da Pop Dukljanin u Ljetopisu ne spominje Paštroviće, ali spominje Lastvu, koje ime je ilirskog porijekla i Sloveni su ga primili od zateknutog stanovništva. Po njemu, ovaj toponim ima isti korijen kao Lastovo. Lastva se pominje i u XII vijeku u koju je prebjegao kralj Radoslav bježeći od sina Časlava. Mlečići su u XVI vijeku dozvolom paštrovske bankade (od italijanske riječi banco što znači pisaći sto ili pisarnica, a što je bio zajednički sud svih plemena) ogradili iznad obale Lazzarretto- Lazaret malu tvrđavu Castellum po kojoj je naselje nazvano Castel lastva ili Castio. To se ime održalo nekoliko vjekova sve do godine kada je sazvan seocki zbor sa ciljem da se promijeni ime mjestu. U zapisniku sa tog zbora, koji je sačuvan, stoji između ostalog i sljedeće: Zapisnik sastavljen u Kastio dne 2. februara 1919, u dvorani srpske čitaonice. Sazivač zbora kmet Niko I. Medigović koji ujedno presjedava zboru, te imenuje za perovođu Dušana Sunđića. Prisutni potpisani (slijedi potpis 23 seljana). Predsjednik konstatuje da je broj prisutnih dovoljan za pravilno rješavanje dnevnog reda, te otvara skupštinu u 3 sata p.p. Prelazi se na predmet rješavanja na potrebu promjene imena Kastio-Kastellastva u jedno srpsko ime. Predsjednik uzima riječ i razlaže je nakon slavodobitnog rata, nastupi potreba, koja se i dosad osjećala a nije se u djelo privesti mogla da se uništi i ukloni te zbriše sve ono što nam je tuđin u toku stoljeća nametnuo. U prvom redu da se ukinu nazivi i imena što su tuđinci - Mlečići i Austrijanci - našim mjestima od iskona srpskim nadjeli, te da se mjesto njih stave čisto srpska imena, kako bi naše potomstvo u cijeli svijet znali da je ovaj naš kraj u svemu i po svemu - po imenu i osjećaju - srpski bio, da srpski Tvrđava Kastelo -22- br. 3/2020 br. 3/

13 Petrovac usa argentina SILVANA INES MARKOVIĆ POŚETA POSTOJBINI SVOJIH PREDAKA Silvana Ines Marković (1974) argentinska umjetnica iz Buenos Airesa, profesorica likovne umjetnosti i dizajnerka visoke mode. Njen prađed je crnogorski emigrant iz Pipera. Aktivna u kulturnim aktivnostima crnogorske zajednice u Latinskoj Americi. sku upravu, kojoj se stavlja dužnost da ovu preinaku u dijelo privede. Danas u Petrovcu postoji hotel Castellastva, restoran Castio, vila Castio, Pizzeria Castio i bar Lazaret. Očito je da se stanovnici Petrovca, a i čitave Crne Gore ne stide svoje prošlosti i svoje istorije, već joj se oduševljeno vraćaju. Kralju Nikoli su odavno prenijeti posmrtni ostaci iz tuđine u domovinu i sada mu, kao velikanu crnogorske istorije, niču spomenici po obnovljenoj, međunarodno priznatoj, suverenoj državi Crnoj Gori. Sada više nema ni Titograda ni ostalih Titovih gradova. Bulevaru Lenjina je promijenjeno ime u svetog Petra Cetinjskog. Međutim, Petrovac i dalje nosi ime srpskog kralja Petra I Karađorđevića koji je svojem tastu, kralju Nikoli, oduzeo i državu i čast i još mu je bio zabranio povratak u domovinu! A njegovi nasljednici imaju još i toliko drskosti da traže da im se preda u vlasništvo i Miločer! Kakvog istorijskog, kulturnog i civilizacijskog opravdanja ima sve ovo? Čime su Karađorđevići zadužili Crnu Goru više od Josipa Broza Tita? Zar to nije uvreda za dinastiju Petrovića i sve crnogorske građane? Zar i stanovnici Petrovca ne zaslužuju da njihov grad ponovo nosi svoje staro drevno ime kao što to imaju: Ulcinj, Bar, Budva, Kotor i svi ostali gradovi na Crnogorskom primorju? Moje ime je Silvana Ines Marković i rođena sam 22. novembra godine u gradu Mar del Plata u provinciji Buenos Aires, u Argentini. Četvrta sam i najmlađa ćerka Đovane Rosa Valmarkon, Italijanke, i Emilija Prima Markovića, Argentinca. Po završetku srednje škole pohađala sam akademske studije iz oblasti dizajna i kreativnosti, studirala sam Dizajn za visoku modu (1994); Modelarstvo (2000) a godine postala sam profesorica likovne umjetnosti na Višoj školi za likovnu umjetnost Martin Malaro u Mar del Plati. Od do godine radila sam u oblasti visoke mode. Živjela sam u Mar del Plati, paralelno sam radila dizajn i proizvodnju za modnu kuću La Porteña iz federalne prijestonice u četvrti Rekoleta, dok sam se godine definitivno preselila u Beunos Aires sa radnim ugovorom sa fabrikom visoke mode Min Agostini. Moj prađed po ocu Primo Marković, rođen je u Crnoj Gori godine i umro je 25. decembra godine u gradu Tandil. Moja prababa Ana Rajačić Marković, rođena je u Hrvatskoj u Dalmaciji, umrla je 8. januara godine, takođe u Tandilu. Njih dvoje u Argentinu su došli između godine. Formirali su porodicu i imali osmoro đece. Katalina, rođena 1912; Nikolas, rođen 26. avgusta 1913; Pedro; Sara; Huan; Roke; Patrisio, rođen 17. marta i Valentin. Živjeli su blizu kamenoloma San Luis u kući od ćerpića smještenu u podnožje planine u blizini jednog potoka. Kako moj prađed Primo tako i moj đed Nikolas, radili su u ovom kamenolomu. Prađed i prababa se razvode godine. On je imao 51 godinu, a ona 43. Crnogorski emigrant u Argentini Primo Marković ( ) -24- br. 3/2020 br. 3/

14 argentina argentina Zbog tog razvoda, ali i sticajem drugih okolnosti, dugo nijesam znala gotovo ništa o porodičnom porijeklu sa očeve strane. U razgovoru sa rođakom mog oca Zorkom (ćerka Kataline Marković i Đorđa Ivanovića), uspjela sam da malo bolje sklopim porodično stablo po očevoj liniji. Kao mala, zajedno sa babom Karmen provodila sam ljeta na selu kod đedovog brata Patrisija Markovića, u Tandilu. On je imao dućan sa robom opšte upotrebe, u njemu je bilo velikih drvenih sanduka sa žitaricama i proizvodima koji se prodaju na mjeru. Śećam se da sam se igrala sa Anom, njegovom mlađom ćerkom, sa zrnima, sočivom i brašnom. U lokalu je takođe postojao bilijar i imali su običaj da služe vermut. Rano u zoru doručkovali bismo mlijeko od krave koja je tek pomužena, bilo je tako gusto. Po završetku, izlazili smo da šetamo i gledamo životinje. Kada bismo se približili biku da ga pozdravimo, naglo bi se pomjerio izbacivavši toliko vazduha kroz nosne šupljine da nas je plašio i na trenutak ostavljao nepomične. Takođe je postojao jedan plavi paun, koji nas je elegantno dočekivao sa svojim veličanstvenim otvorenim repom. To je bilo srećno djetinstvo, predivni Tandil, selo, vazduh. Sa izložbe Silvane Marković u Sao Paolu (Brazil). Kombinovana tehnika - Arte textil Moj otac Emilio je bio zaljubljenik u automobile. Sa 10 godina je morao da napušti školu kako bi išao da radi i pomogne kućnu ekonomiju. Radio je u raznim profesijama i polako učio zanimanje automehaničara. Takođe je radio limariju i farbanje automobila. Njegova strast bila su trkačka auta, obožavao je da ih popravlja, pažljivo je slušao motor i prema zvuku je već znao u čemu je problem. Vikendom je imao običaj da ide na gradsku trkačku stazu Mar del Plate da vidi kako se trkaju automobili koje je on pripremao. Godine moj otac se teško razbolio i umire u julu iste godine. Ja sam imala 38 godina i već sam neko vrijeme živjela u Autonomnom gradu Buenos Airesu. Vikendom sam putovala za Mar del Platu kako bih bila sa njim, da mu pravim društvo i da ga oraspoložim. Ljekarska dijagnoza je bila terminalna bolest, limfom. Tata je želio da provede svoje posljednje dane u svom domu. Nijesu mu se sviđale bolnice i naša kuća se pretvorila u najtoplije moguće mjesto, đe smo mogli da se brinemo o njemu uz pomoć jedne medicinske sestre i ljekara palijativne njege. Moje sestre su ga pazile preko neđelje zajedno sa majkom, a ja sam im se pridruživala vikendom. Imala sam sreću da budem tu kada je ispustio posljednji dah. Bila je to jedna hladna julska noć u Mar del Plati. Starija sestra je bila sa mnom. Naš otac je ubrzano disao, buncao je usljed uticaja morfijuma i bio nemiran. Doktor nam je dao uputstva za ljekove koje bi trebalo da mu damo u hitnom slučaju. U zoru sam ga pozvala i obavijestila o simptomima, a on me je savjetovao da mu dam prvu pomoć i sačekam jedan sat. Ukoliko se ne smiri, treba mu dati drugu dozu. Moja sestra je bila uplašena, nije mogla čak ni da vidi iglu. Duboko sam udahnula i, sa srcem punim ljubavi i hrabrosti, dala sam mu ljekove. Srce mi se steglo, snažno je pulsiralo i bilo mi je teško da dišem. Prošlo je sat vremena, ali i dalje je bio nemiran. Bilo je dva ujutru, slušala sam njegovo disanje sa stenjanjem, bila sam budna i sama, dala sam mu drugu dozu. Malo po malo se smirivao. Ujutru mu je lice bilo mirno. Otišao je u ranu zoru, u tišini. Tokom godine, gotovo godinu dana nakon tatine smrti, ośetila sam poziv sa Balkana. Nešto mi je govorilo da bi trebalo da upoznam zemlju mojih predaka po ocu. Odlučila sam da u oktobru otputujem u Crnu Goru i Hrvatsku. Sa kartom u ruci i ispunjena emocijama, rekla sam prijateljima za putovanje. Oni su mi prenijeli svoje strahove. Smatrali su da je opasno da putujem sama po tom regionu, da bi u tom dijelu Evrope mogli da me kidnapuju. To nijesu bili moji strahovi, pomislila sam. Nastavila sam potragu za mapama i turističkim informacijama o tome kako stići u Crnu Goru iz Trsta, iz Italije. Djelovalo mi je previše teško i nijesam uspjela da nađem informacije o autobusima, vozovima, taksiju. Potražila sam pomoć preko Fejsbuka, napisavši: Crnogorci koji govore španski. Našla sam dvije grupe i poslala više od 400 privatnih poruka govoreći da sam Argentinka, da su moji preci odatle, da bih putovala u oktobru godine u Crnu Goru i da bih voljela da pričam sa nekim iz te zemlje na španskom. Jedan od primljenih odgovora bio je od Miša Krivokapića iz Kotora, a bio je odgovor i od Gordana Stojovića, koji je rekao da će u septembru biti u Buenos Airesu. Pomislila sam da bi bilo dobro da ga upoznam prije putovanja. Stigao je septembar i našli smo se da popričamo u kafeu La Biela, on je morao odmah da se povuče pošto je trebalo da završi intervjue za dokumentarac Crnogorci u Latinskoj Americi. Pitao me je da li bih željela da ispričam svoju priču pred novinarima crnogorske državne televizije (RTCG) i radosno sam prihvatila. Tog dana tu su bile još dvije osobe, Rodolfo Jokanović i Miloš Deretić, koji su takođe dali intervjue. Bez razumijevanja jezika i sa Gordanom kao prevodiocem, prenijela sam želju koju sam ośećala, želju da upoznam Crnu Goru. Bilo je to jednog septembarskog utorka oko 11 sati kada sam završila razgovor pred kamerama crnogorskih novinara. Po završetku, izašla sam iz kafea gotovo lebdeći, u glavi mi se sve vrćelo i srce mi je snažno lupalo. Moje putovanje u postojbinu predaka je počelo da poprima oblik. Kreacija Silvane Marković inspirisana crnogorskom nošnjom -26- br. 3/2020 br. 3/

15 argentina novi zeland Oktobar godine dolazila sam iz pravca Venecije, prošla kroz Trst i stigla u Hrvatsku. Tamo sam pośetila Rijeku, Pulu, Zadar, Split i Dubrovnik, pokušala sam da uhvatim mirise zemlje moje prababe Ane dok ne stignem u Crnu Goru. Nakon prelaska granice sa Crnom Gorom, moj jedini vodič bio je Gordan. Autobus je stao u Herceg Novom, uzela sam taksi i stigla u Meljine, u porodičnu kuću Stojović. Oni su me primili kao da sam im rođaka, baba mi je pričala malo na italijanskom. Sljedećeg dana izašla sam da prošetam kroz Meljine u pravcu luke kako bih uzela trajekt Kamenari Lepetane. Tako sam doplovila u Tivat, pośetila grad i obalu dok nijesam stigla do Porto Montenegra. Sljedećeg dana nastavljalo se moje putovanje, oprostila sam se od porodice i Gordan se ponudio da me odveze do Kotora. Put je pratio rubove obale Jadranskog mora, prošli smo kroz Perast i oduševio me je pejzaž iz snova. Po dolasku u Kotor rastali smo se uz jedno do skorog viđenja. Šetala sam po starom gradu i odśela u jednom hostelu. Narednog jutra prošetala sam ulicama i popela se pješice na tvrđavu. Na visini, crnogorska zastava se vijorila ka plavom nebu. Na vrhu sam skupila pijesak i kamenčiće, mislila sam na svog oca. Potpuno uzbuđena, zadržala sam se da posmatram i ośetim mirise ove svete zemlje. Bila su to četiri intenzivna i nezaboravna dana u mom životu. Dok nijesam upoznala Crnu Goru i Hrvatsku mislila sam da su samo potomci emigranata u Argentini gledali prema Evropi tražeći svoje pretke. Dopunila sam svoje saznanje time da je i veliki broj familija iz Evrope tragao za potomcima svojih bližnjih koji su nekada naselili ovu daleku i prostranu zemlju zvanu Argentina. Pośeta postojbini mojih predaka upotpunila je dugo prisutnu identitetsku prazninu o mojim porodičnim korijenima i dala mi novu životnu i kreativnu energiju. Obećala sam sebi i Crnoj Gori da ću joj se ponovo vratiti. Silvana Ines Marković u Perastu, JOVAN ČAVOR PUTEM KULTURNO-ISTORIJSKOG NASLJEÐA DO IDENTITETA Jovan Čavor (1984) je doktor primijenjene lingvistike i predavač Italijanskog i akademskog Engleskog jezika na Oklandskom Univerzitetu (Novi Zeland). Fokus njegovog naučnog rada su identitet, narativne metode, sociolingvistka južnoslovenskih jezika, i montenegristika. U Crnoj Gori tema identiteta ima dosta složenu dinamiku. Balkanske vratolomije, pogotovo u 20-om vijeku, u mnogo čemu su zamrsile identitetski kontinuitet, kako pojedinca tako i mnogih društava balkanskog područja. Iza nas su neuspjele ideologije i državni projekti, koji su ostavili iza sebe kompleksnu društvenu sliku na ovim prostorima. Churchill je bio u pravu kada je rekao da Balkan proizvodi puno više istorije nego što je u stanju konzumirati. Ovo se itekako odnosi na Crnu Goru, koja ne samo da do sada nije uspjela apstrahovati svoju istoriju i kroz institucionalno djelovanje afirmisati temelje crnogorskog identiteta - nego za to nikad nije dobila ni pravu šansu. Naime, Crna Gora je jedno veće razdoblje svog postojanja posvetila borbi za slobodu, i na taj način izabrala trnoviti put stradanja, siromaštine, i manjih mogućnosti ekonomskog, institucionalnog i društvenog razvoja. U drugom razdoblju je izgubila svoj državno-pravni status nezavisne države, a potom bila u sklopu raznih državnih zajednica, kad takođe nije imala šansu baviti se u dovoljnoj mjeri svojim kulturno-istorijskim nasljeđem. Ovakav splet okolnosti bio je skupocjen; koštao je Crnu Goru višestruko, pa sad ne samo što Crnogorci imaju manjak samosvijesti o izrazitom istorijskom i kulturološkom blagu koje im pripada, već na putu njegove afirmacije stoji mnoštvo ozbiljnih izazova. Naime, uprkos povratku državno-pravnog subjektiviteta, crnogrosko identitetsko nasljeđe jednim dijelom biva pokradeno, vulgarizovano i obezvrijedjeno, a drugim dijelom nipodaštavano i insultirano. Naučno bavljenje crnogorskim identitetskim nasljeđem dugačak je i mukotrpan proces, ali je i najefikasniji metod njegove afirmacije. Rasvjetljivanje teme identiteta u Crnoj Gori je između ostalog važno iz tri ključna razloga: jer je usko vezano za afirmaciju crnogorskog kulturno-istorijskog nasljeđa; jer bi bavljenjem identitetskim nasljeđem i definisanjem crnogorske nasljedne baštine jasno označili što je to naše, zašto na to imamo isključivo pravo, i time stali na put dosadašnjoj krađi i vulgarizaciji našeg nasljeđa; i najzad, nove generacije Crnogoraca postale -28- br. 3/2020 br. 3/

16 novi zeland novi zeland bi bolje upoznate sa izrazitim kulturološkim blagom koje im pripada, i na taj način spoznali vanvremenske vrijednosti koje su baštinili njihovi preci, i kojima se nije nikad kasno vratiti ako se želimo izboriti za bolje društvo i za bolju budućnost Crne Gore u globalizovanom svijetu. Crnogorski kontekst i identitetski procesi Jedna od karakteristika crnogorskog društva je bila njegova izolovanost duži niz vjekova, i život u jako specifičnim okolnostima. Okruženi tada jakim i nadmoćnim silama kakve su bile Otomansko Carstvo i Mletačka Republika, Crnogorci su živjeli oskudno i teško, i pod konstantnom opasnošću od novih imperijalnih pohoda. Ništa manje nevolje nije izazivalo ni prisustvo krvne osvete i zavade među raznim bratstvima i plemenima. Međutim, uprkos teškim životnim prilikama, crnogorska Gerhard Gezeman ( ) plemena spaja prvenstveno ideal slobode. Upravo beskompromisna vjekovna borba za slobodu vremenom prerasta u ideal koji će homogenizovati crnogorska plemena i poslužiti kao kamen temeljac crnogorskog identiteta. Prije svega, ośećaj slobode daje podlogu kreiranju jednog vrijednosnog sistema po kojem su Crnogorci dobili svoju prepoznatljivost. Radi se, između ostalog, o moralnim aksiomima čojstva i junaštva, koji su predstavljali ideale crnogorskog društva. Kao što je Gerhard Gesemann zabilježio: To je ono što je veliko i za divljenje: da su ovi ljudi, mučeni krvnim neprijateljem i nevoljama života, izgrađivali i jedan sasvim određen, jasno sagledan, mjerodavan i obavezan ideal čovjeka, ideal herojskog čovjeka. Ali ova ideja značila bi malo da se otjelotvorila samo u ratničkom tipu čovjeka, da se u maloj i siromašnoj Crnoj Gori nije oplodila još u izgrađivanju humanog čovjeka, u junačku humanost - čojstvo. (Heroische Lebensform, p.107). Dakle, sloboda kao krovna ideologija Crnogoraca, poduprta idealima čojstva i junaštva, bila je etos crnogorskog identiteta. Iz gore navedenog se da zaključiti koje i kakve su ideologije dominirale crnogorskim prostorom, koji je dugo predstavljao jedinu oazu slobode na porobljenom Balkanu. Što više, te ideologije utkivale su svoje niti duboko u formativne procese individualnog i kolektivnog identiteta Crnogoraca. Iz naučnog ugla, crnogorsko društvo iz toga razdoblja se može definisati kao zajednica prakse (Lave i Venger, 1991). To jest, kolektiv koji se okupljao oko zajedničkog napora u određenom poduhvatu ili poduhvatima. Vremenom, kao što je to bio slučaj i sa Crnom Gorom, ciljevi zajednice i njihove ideologije uzgred sa zajedničkim djelovanjem formiraju zajednički repertoar društvenih artefakata, kao što su: vrijednosti, vjerovanja, Lav Vigotski ( ) način vršenja stvari, način razgovora, vokabular, narativi, odnosi moći - odnosno prakse. Ovi artefakti i prakse vremenom prerastaju u kulturu kolektiva, a po vjerovanju Lava Vigotskog, jednoga od najznačajnijih psihologa 20-og vijeka, ljudska socijalna i mentalna aktivnost su u velikom dijelu oblikovane kulturom kojoj pripadaju. Dakle, jasno je kako društvene zajednice vremenom i kroz zajedničko djelovanje i prakse na ovaj način formiraju sopstvene kulture, kao i kolektivne i pojedinačne identitete, koji se uzujamno oblikuju. U kontekstu gore navedene teorije, Crnogorci su stvorili sopstvenu zajednicu prakse koja je kroz borbu za slobodu vremenom iznjedrila te uzvišene ideale koji su oblikovali njihov identitet. Istovremeno su stvarali i izgrađivali sopstvene kulturalne artefakte. U odsustvu institucionalnih okvira, od primarnog značaja za kultivaciju i održavanje crnogorskih društvenih vrijednosti i ideologija bila su narativna predanja, odnosno kratke priče ili anegdote, koje su često prepjevavane uz gusle. Crnogorci su rado pored ognjišta pričali (ili slušali guslarske pjesme) o junacima, bojevima, čestitim ljudima, i na taj način kreirali kolektivni narativ koji je promovisao društvene vrijednosti i podupirao formiranje identiteta njihovih savremenika. Vrijednosti koje su se prožimale kroz popularne anegdote imale su utemeljenje i u svakodnevnom životu; ljudi koji su zastupali cijenjene vrijednosti, zavređivali su respekt i visok društveni status. U identitetskom kontekstu je takođe važno pomenuti ulogu jezika kao integralnog dijela anegdotalne kulture Crnogoraca. Kroz taj omiljeni običaj prepričavanja oblikovao se specifičan jezik, sa sopstvenim pragmalingvističkim i sociopragmatskim pravilima, i bogatim vokabularom. Crnogorski jezik je, dakle, uzgred sa anegdotalnom praksom, i društvenim ideologijama i vrijednostima koje su bile utkane u crnogorske narative, bio jedan od ključnih kulturoloških artefakata i neraskidivi dio identiteta Crnogoraca. Atributi crnogorskog jezika i njegova ljepota su možda najslikovitije prisutni u najznačajnijem crnogorskom umjetničkom djelu - Gorskom Vijencu. Iako je prava afirmacija crnogorskog jezika izostala, ovaj jezik je ovjekovječen djelom koje spada u sami vrh svjetske književnosti. Vrijedno je napomenuti da je veliki Dante nešto slično uspio napraviti u davnom 14-om vijeku, napisavši svoju Božanstvenu komediju na toskanskom dijalektu; efekat ovog djela je bio takav da danas 90% riječi koje se svakodnevno koriste u italijanskom jeziku proizilaze iz Božanstvene komedije, i da je, naravno, tadašnji toskanski dijalekat prerastao u ita br. 3/2020 br. 3/

17 novi zeland novi zeland Faksimil naslovne strane prvog izdanja Gorskog Vijenca lijanski jezik današnjice. Crnogorski ekvivalent Božanstvene komedije je nesumnjivo Gorski Vijenac, s kojim nam Njegoš ostavlja jedan upečatljivi testament crnogorskog jezika, mentaliteta, kulture, i društvene ideologije njegovog vremena. Ipak, na putu afirmacije i daljeg razvoja crnogorskog nasljeđa isprječuju se nepremostive prepreke, u velikoj mjeri prouzrokovane pogubnom geopolitičkom strategijom. Najneočekivaniji i najgrublji pokušaj devastacije i uništenja crnogorske samobitnosti dolazi neposredno pred kreiranje, i u sklopu prve državne zajednice južnih Slovena koju su neki od crnogorskih vladara sami projektovali. Crna Gora, kao jedina od članica nove južnoslovenske države koja se mogla pohvaliti slobodarskom tradicijom u nju ulazi ponižena, i bez imena. Ovđe počinje možda i najteži test izdržljivosti Crnogoraca i njihove istrajnosti u očuvanju crnogorskog dostojanstva i identitetskog nasljeđa koji i danas traje. Današnji izazovi U prethodnom poglavlju je predstavljena analiza samo jednog dijela crnogorske identitetske tematike. Afirmacija crnogorskog identitetskog nasljeđa zahtijeva kostantnan rad stručnjaka iz više oblasti društvenih nauka, koji će se, nadamo se, nastaviti u narednom periodu. Međutim, kao što je na početku teksta istaknuto, uzgred izazovima naučnog rada na crnogorskom identitetu, potrebno je uporedo adresirati neke identitetske konfuzije pomoću kojih se odstranjuje i uprljava jedan dio crnogorskog nasljeđa, a drugi se želi umanjiti, ismijati, i insultirati. Uzevši u obzir da identitet nužno konstituišu i spoljašnji uticaji suprotstavljenih vrijednosti, što jest, da je identitet o tome ko sam ja i ko želim biti, isto onoliko koliko je o tome ko nijesam i ko ne želim biti, dosta je lako shvatiti zašto je određeni identietski inženjering u Crnoj Gori unaprijed osuđen na propast. Konkretno, nemoguće je uskladiti crnogorsko identitetsko nasljeđe sa velikosrpskom ideologijom, jer su to u vrijednosnoj ravni dvije dijametralne suprotnosti. U ovom pogledu se treba duboko zahvaliti naporima Srpske Pravoslavne Crkve u Crnoj Gori, koja to dosljedno pokušava, i koja nam svojim djelovanjem vjerno služi kao model onoga što nijesmo. Napori ove organizacije itekako su podstakli regeneraciju crnogorskog identiteta. Uzurpatorsko djelovanje velikosrpske politike i ideologije takođe doprinosi uprljavanju i devalvaciji crnogorskog identitetskog nasljeđa. Eklatantan primjer je Njegoševa uzvišena umjetnost, koja je degradirana korišćenjem u propagandne svrhe tokom minulih ratova, čime je povezana sa nekima od najneljudskijih činova zabilježenim na našim prostorima. Prisvajanje Njegoša i drugih elemenata kulturno-istorijskog nasljeđa Crne Gore problematično je takođe jer ideologija sa kojom se asocira nije vrijedna Njegoševog lika i djela, i nema dodirnih tačaka sa izvornim crnogorskim vrijednostima. Na posljetku, važno je naglasiti da crnogorsko nasljeđe pripada prvenstveno Crnoj Gori i da ga je važno afirmisati naučnim radom. Time bi se obogatila crnogorska identitetska riznica i stalo na put njegovome daljem otuđivanju br. 3/2020 br. 3/

18 rusija rusija IGOR KOSIĆ CRNOGORAC POSLJEDNJI RUSKI CARSKI GENERAL Dr Igor Kosić (1960), filozof, istoričar, pjesnik, novinar, prevodilac, filmski glumac. Rođen je u SSSR-u, u današnjoj državi Letoniji, u oficirskoj porodici potomaka ruskih industrijalaca porijeklom iz Boke Kotorske. Diplomirao je na odsjeku za filozofiju Bjeloruskog državnog univerziteta u Minsku, a doktorirao iz istorije filozofije na Moskovskom državnom univerzitetu Lomonosov. I mala Crna Gora i velika Rusija imaju donekle sličnu istoriju. Ona se prekida događajima koji su uslijedili krajem godine. Sada se obije zemlje vraćaju na svoj istorijski put. Za Crnu Goru je ovaj proces složeniji, Andrija Bakić jer se iz njene istorije izgubio značajan segment, pa je primorana da započne odbrojavanje iznova, ispočetka. Prema rezultatima Berlinskog kongresa godine, Crna Gora je stajala u redu sa malim brojem tada nezavisnih država svijeta. Danas, međutim, nezavisnih država ima više od dvije stotine. Kako bi se popunila ta praznina u istoriji, neophodno je vratiti istorijsku memoriju. Obnoviti izgubljene istorijske činjenice i povezati pokidane niti. Śetiti se zaboravljenih imena. U tom pogledu lik Andrije Bakića ima posebno značenje. Bakić je ne tako davno dospio u sferu istraživanja u Rusiji i Crnoj Gori. U Rusiji su Bijeli pokret i uloga Bakića u njemu do godine ocjenjivani krajnje negativno. Prve studije, koje dozvoljavaju objektivno procijenjiti razmjer njegove ličnosti pojavile su se tek nedavno. U Crnoj Gori o njemu je pisao akademik Dušan Martinović. U Rusiji mu je posvećena knjiga, njen autor, mladi čovjek kozačkog porijekla, istoričar Andrej Vladislavovič Ganin, Knjiga o ruskom generalu, Crnogorcu Andriji Bakiću proveo je više od godinu dana u ruskim arhivima. Proučavao je organizovani otpor kozaka vlastima mlade Sovjetske republike tokom građanskog rata u Rusiji godine. I tako je u njegovo vidno polje dospio crnogorski general Andrija Bakić, koji je vodio Bijeli pokret u Sibiru. Ali, da idemo redom. Porodica Bakić potiče iz Zabrđa, blizu Andrijevice. Najpoznatiji predstavnici ove porodice su Ljubomir Bakić ( ) predśednik Vrhovnog suda i ministar pravde u kabinetu Janka Vukotića; Mitar Z. Bakić ( ) profesor bogoslovije na Cetinju, a kasnije predstavnik ambasade Crne Gore u Carigradu i njegov sinovac, ruski general Andrija Bakić. U Rusiji poznatiji kao Andrej Stepanović, Andrija Bakić je rođen u Crnoj Gori 31. decembra godine. Osnovnu školu je završio u Andrijevici, a šest od ukupno osam razreda gimnazije na Trećoj beogradskoj gimnaziji. Optužen je godine za učešće u pokušaju atentata na bivšeg kralja Srbije Milana Obrenovića (Ivanjdanski atentat) i protjeran iz zemlje br. 3/2020 br. 3/ U tuđini Otišao je u Carigrad, a otuda u Odesu. Februara godine 21-godišnji Crnogorac dobrovoljno je pristupio Četvrtoj četi 60. Zamosckog pješadijskog puka i primljen u Odesku pješadijsku Junker školu. Prihvatajući službu u ruskoj vojsci, Bakić se zakleo na vjernost toj službi, a što se tiče zakletve na vjernost Rusiji, ja je nijesam prihvatio, formalno ostajući crnogorskim podanikom. Očigledno je da je htio da se vrati u svoju domovinu i nikad nije mislio da će do kraja života svoju sudbinu vezati sa dalekom zemljom koja ga je prihvatila. Uspješno napredovanje u službi ometalo je loše zdravlje mladog Crnogorca, i pored zdravog načina života (nije konzumirao alkohol). Zbog izbijanja rata sa Japanom februara godine mladi oficir je prebačen na službu u 8. Istočnosibirski streljački puk, tako da je sva njegova dalja vojna služba prošla na Dalekom Istoku, sve dok se godine zbog lošeg zdravstvenog stanja nije morao povući iz službe. Na Dalekom Istoku je osnovao porodicu, oženivši Olgu Konstantinovnu Danić. Njen otac, general major Konstantin Aleksandrović Danić, potiče iz plemićke porodice iz Sankt Peterburga, crnogorskog je porijekla, odlikovan je za vrijeme rusko-turskog rata godine. Od januara godine general Danić komandovao je Drugom brigadom Druge Istočnosibirske streljačke divizije u kojoj je tada služio Bakić.

19 rusija rusija u narodnu vojsku, da bi ubrzo bio postavljen u 56. Sibirski streljački puk. Zanimljivo je da nije imao nikakvog borbenog iskustva, dok je služio vojsku bavio se gotovo isključivo intendantskim pitanjima, ali u ratu se pokazao kao izvanredan oficir koji je više puta svjesno izlagao svoj život opasnosti. U to vrijeme ga je motivisao ośećaj duga prema otadžbini, njegovo slovenofilstvo i želja da pomogne svojoj dalekoj domovini Crnoj Gori. Ordenom Svetog Stanislava drugog stepena i Ordenom Svetog Vladimira četvrtog stepena. Iste godine, za zasluge u borbi protiv neprijatelja, nagrađen je i Georgijevskim oružjem. Hrabri Crnogorac junački se pokazao u uslovima njemačkog gasnog napada, maja godine, i za ovaj podvig mu je dodijeljeno najviše vojno priznanje, Orden Svetog Đorđa četvrtog stepena. Orden Svetog Ðorđa četvrtog stepena Andrija Bakić je 17. decembra godine unaprijeđen u čin pukovnika i 23. januara godine postavljen za komandanta 55. sibirskog streljačkog puka 12. armije, stacioniranog u Latviji. Puk je položio zakletvu tadašnjoj privremenoj vladi, a 26. marta se povukao u korpusnu rezervu u Cenengof. Otresiti Crnogorac, koji je znao i strijeljanjem kazniti kukavice i paničare, apsolutno nije odgovarao vojnicima-revolucionarima, i zato je 30. aprila oslobođen Andrija Bakić Andrija Bakić je imao dva sina, Mihaila i Vladimira, i ćerku Jelenu. Bakić je u junu godine zbog zdravstvenog stanja dao ostavku i raspoređen je u pješadijskoj narodnoj vojsci Primorskog regiona. Da bi prehranio porodicu bavio se trgovinom, radio je kao prodavac za firmu Rusko-mongolsko trgovinsko prijateljstvo u Mongoliji. Heroj Prvog svjetskog rata Kada je počeo Prvi svjetski rat Bakić je podneo molbu za povratak u službu i 31. jula godine je mobilisan U borbama na Śeverozapadnom i Śevernom frontu njegov puk je pretrpio ogromne gubitke. On se herojski pokazao odmah, u prvoj bici. U blizini Gostinina, u Poljskoj, 2. novembra godine Bakić je uspio da zaustavi i pridruži svojoj četi 60 vojnika koji su se povukli i htjeli pobjeći sa prve linije fronta. Tri dana kasnije Njemci su napali pozicije puka. Strijelci su bili na granici svojih mogućnosti i više nijesu mogli da zadrže svoje pozicije, tako da su se povukli sa velikim gubicima, ostavivši i dva mitraljeza. Crnogorac se nije mirio sa neuspjehom! Saznavši da su ostavili mitraljeze, pojurio je u prazne rovove i sa nekoliko vojnika nižeg čina iz Druge čete i mitraljeske jedinice iznio je preostala 2 mitraljeza. Kad su se povlačili, viđeli su nekoliko krava pa stavili mitraljeze na njh da ih nose i na taj način uspjeli da ih odnesu tako nijedan nije dospio u ruke neprijatelja. Kod grada Sohačeva, 1. decembra 1914, Bakić je ranjen šrapnelom u glavu i noge, ali je i dalje ostao u stroju. Sudbina ga je čuvala za buduće događaje. Tokom godine odlikovan je Ordenom Svete Ane trećeg stepena, -36- br. 3/2020 br. 3/

20 rusija rusija dužnosti i postavljen kao rezervni oficir pri štabu Dvinskog vojnog okruga. Februara godine dao je ostavku i uz pomoć srpske misije dobio vizu za povratak u svoju domovinu. Međutim, nije mu bilo suđeno da se vrati u rodnu Crnu Goru. Građanski rat u Rusiji Pukovnik Bakić se preselio u Samaru i počeo aktivno da se bori protiv boljševika. Nakon uspostavljanja vlasti Komuća, postao je šef jedinica Narodne armije Sizranskog okruga, koji su štitili Samaru od strane Penze i Inze, a od 24. jula preuzeo je komandu nad novoformiranom Drugom streljačkom sizranskom divizijom Narodne armije. Početkom septembra godine na sizranskom pravcu Bakić pod svojom komandom je imao oko vojnika sa bajonetima, sa sabljama, na raspolaganju mu je bilo 60 mitraljeza i oko 30 topova. Istočni front je proglašen glavnim frontom Sovjetske Rusije i na njemu su prebačene glavne snage Crvene armije. Crvena komanda se u početku nadala da će uništiti Bakićeve trupe i da im neće dozvoliti da se prebače na lijevu obalu Volge. Međutim, nijesu uspjeli da sprovedu taj plan. Bakić je 15. oktobra preuzeo komandu nad trupama Buzuluške grupe. Ambiciozni Crnogorac ponovo je postao nezavisni komandir i već su se otvarali novi horizonti njegove vojne karijere. Naredbom admirala A. V. Kolčaka, početkom decembra formiran je Orenburški vojni korpus, u čijem sastavu je bila i Bakićeva divizija i istog mjeseca njega su povukli iz komande nad Buzuluškom grupom. Ubrzo je pao Orenburg i ovog puta Crnogorac je morao da se povuče. Naredbom admirala Kolčaka za zasluge u borbama protiv neprijatelja Bakić je unaprijeđen u general-majora 5. februara godine. Imao je tada 40 godina. Komandir IV Orenburskog vojnog korpusa postao je 19. februara godine. U isto vrijeme front korpusa se protezao na 160 km i bio je dugačak kao i front armije Prvog svjetskog rata. Na jedan kilometar fronta vojska Bakića je imala u prosjeku 32 bajoneta i sablji. Od sredine aprila godine na lijevoj strani Istočnog fronta Bijele armije počela je višemjesečna borba za Orenburg, koja se u sovjetskoj istoriografiji vezuje za raspad Bakićevog korpusa. Crnogorac je bio prinuđen da na tom dijelu fronta pređe u odbranu, ali njegova vojska nije bila razbijena, kako tvrde neki sovjetski pisci memoara i istoričari. Vojska Crvene armije uspjela je potisnuti Bakićeve jedinice tek 30. maja. Ofanziva Crnogorca na Orenburg nije uspjela. Osnovni razlog neuspjeha bila je malobrojnost njegovog korpusa, i skoro potpuna nestašica tenhičkih sredstava, neophodnih vojsci za ofanzivu i prelazak na drugu stranu nabujale rijeke. General Dutov dao je u aprilu godine sljedeću karakteristiku Bakića: Izdržljiv je. Jako hrabar. Među vojnicima i komandirima jako popularan i uživa ogromno poštovanje. Odličan administrator i domaćin. Uvijek disciplinovan, strog i istrajan u zahtjevima. Čovjek čvrstih ubjeđenja. Odlučan u bici, odvažan u izvršenju zadataka. Načitan je. U bici apsolutno smiren, pametno rukovodi vojnicima. Po nalogu Južne armijske grupe korpus je trebao da pređe u odbranu. Oko 20. septembra Bakić je nekoliko puta pokušao zauzeti Kustanaj, ali, kako se ispostavilo, grad su zauzeli krupne snage Crvene armije. Crnogorac i njegov korpus učestvovali su u Gladnom prelasku Posebne Orenburške vojske. Prelazak iznurenih i izgladnjelih dutovaca u Semireč je bio jako težak, jer je, po tvrdnji Bakića, 90 od sto vojnika bilo bolesno od različitih oblika tifusa. Ipak, prema ocjenama neprijatelja, u Semirečju je, kao i prije, Bakićev korpus bio najosposobljeniji za ratovanje od svih drugih jedinica vojske Dutova. U Kini i Mongoliji General major Bakić je 3. februara godine imenovan za komandanta Śevernog fronta vojske Dutova. Ali, opet su morali neprekidno odstupati. Njegovi vojnici, ośećajući beznađe otpora na komadiću zemlje nekoliko kilometara od kineske granice borili su se bezvoljno i postajali nedisciplinovani. Krajem marta počeli su pregovori s guvernerom Kineskog Turkestana (Sinjczjana) Urumćijem o mogućnosti prelaska odreda na kinesku teritoriju. Kinezi su posebno bili zainteresovani za mitraljeze. Predlagali su da Rusi predaju oružje u zamjenu za snabdevanje vojnika hranom. Bakić je planirao da sačuva naoružanje, a zatim, kroz teritoriju Kine da izađe na put Čugučak-Kuljdža i pridruži se jedinicama atamana Anenkova kako bi nastavio borbu kao komandant vojske. Međutim, u skladu s postignutim dogovorom, predali su Kinezima većinu naoružanja, tako da je ostalo samo oružje koje je bilo dovoljno za odbranu kutija s novcem (po četiri puške na jedinicu). U momentu prelaska granice borbeni sastav Bakićeve vojske imao je General Bakić, prvi slijeva, pozdravlja vojnike -38- br. 3/2020 br. 3/

21 rusija rusija vojnika. Vojnici nijesu morali predati lovačko i džepno oružje, predviđeno za samoodbranu, a i Bakićev lični konvoj zadržao je svoje oružje. Međutim, nikako nijesu uspeli zavarati Kineze i Bakićev konvoj bio je ograničen na 20 oficira. Za kratko vrijeme na obali reke Emilj sagrađene su zemunice, šatori, barake, menze i crkve, a kineske vlasti su poklonili i 100 iglo-a. Pojavio se cio grad sa pravilnim rasporedom objekata. U početku je život u kampu bio vrlo težak. Većina vojnika nije imala normalnu odjeću, a hrana je bila loša. Radi obezbjeđenja svog odreda Bakić je zaplijenio svo srebro (3.980,34 kg) od Posebne Semirećenske armije koja se nalazila u Čugunčaku i stoku (8.000 ovaca), kupljenu za potrebe vojske. Na taj način značajno je olakšao položaj vojske, ali i izazvao nezadovoljstvo Anenkova i Dutova, koji su sebe smatrali njegovim načelnicima. U ljeto godine naredbom Dutova Bakić je unaprijeđen u čin general-pukovnika. Do 30. decembra njegov odred se sastojao od vojnika koji su bili spremni da idu do kraja protiv boljševika. Jednim od svojih poslednjih naređenja od 30. decembra godine, ataman Dutov je razriješio Bakića dužnosti, ali Crnogorac nije poslušao naređenje već je preimenovao svoj odred u Posebni Oreburški korpus. Kinezi i komanda turkenstanskog fronta potpisali su 17. maja godine sporazum o uvođenju sovjetskih trupa radi likvidacije Bakićevog odreda i drugih antiboljševičkih formacija. Pod pritiskom vojske Crvene armije odred Bakića se ponovo morao povući. Marš gladnih, gotovo nenaoružanih, očajnih ljudi, opterećenih porodicama i progonjenih od strane regularne armije, bio je i tragedija i podvig. Na putu povlačenja nalazio se planinski lanac Urkašar, đe je ostavljeno sve što je opterećivalo vojsku da bi se ubrzalo kretanje. Bilo je tužnih i žalosnih scena kada su roditelji bili prinuđeni da ostave čak i svoju đecu. Crvena armija je 30. maja uspjela da otjera Bakićevu vojsku sa puta Čugačak-Urumći i odred je ušao u pustinju Gobi. Tek uveče 1. juna djelovi trupa izašli su iz pijeska. Bakićeva pobjeda 3. juna na reci Kobuk nad bataljonom Crvene armije izazvala je najfantastičnije glasine lokalnog stanovništva o nevjerovatnoj snazi Bijelog odreda. Bakić je pokušao najkraćim putem doći do Mongolije, izbjegnuvši potjeru kineskih i sovjetskih trupa. Korpus je išao, uništavajući sve što mu je bilo na putu, lokalno stanovništvo je bježalo, pokušavajući spasiti svoju imovinu. Bakićevi vojnici jeli su sopstvenu obuću, kuvali supu od odjeće. Vojnici, koji su išli u začelju, nailazili su na leševe sa isječenim sa nogu mesom koje su pojeli drugi vojnici. Bakić je zauzeo Altajski okrug i 8. jula poslao u Kobdo pismo mongolskom vladaru Hatam-Batar-Vanu, nudeći pripajanje Mongoliji njegovom vojskom zauzetih teritorija. Za mongolskog kneza proglašen je 10. juna, a 26. jula sazvao je sve kirgiske i mongolske vladare okruga Šara-Sumin. Na sazivu se okupilo oko ljudi, od kojih je Bakić za privremenog vladara okruga izabrao Bejse Hanafija Šamijeva, koji je dobio čin dvorskog savjetnika. Bakić je priznao barona Ungerna za komandanta mongolskog fronta i formalno mu se potčinio. Prema nekim podacima, Ungern je imenovao Bakića za načelnika jugozapadne Mongolije. Bakić je razradio strategiju za početak aktivne borbe protiv boljševika i pripremao se za marš na Rusiju. Formirana je Narodna revolucionarna armija na čelu sa Vrhovnim glavnim komandantom, u čiji sastav je uključen i Posebni Orenburški korpus. Napravljena je zastava, koja predstavlja spoj crvene i stare ruske zastave simbol pomirenja Bijelog pokreta i novog pokreta seljakih pobunjenika u borbi protiv boljševika. Napisana su i obraćanja narodu Sibira. Osnovni moto Bakića je glasio: Otjerajmo komuniste, živjela moć slobodnog ličnog rada! U Bakićevom programu govorilo se da unutrašnje upravljanje zemljom treba da se zasniva na širokoj demokratiji. Treba vratiti izbornu okružnu i gradsku upravu. Do tada su dužni da ostaju na radnim mjestima ljudi koji rade u sovjetskim ustanovama i organizacijama, samo komuniste (ili partijski opredijeljene ljude) treba otjerati. Priznajući neophodnost vođenja nemilosrdne borbe protiv moralnog raspada, špekulacija i nasilja, treba odrijediti brze i nemilosrdne mjere, čak i smrtnu kaznu protiv krivaca, uključujući i predstavnike vlasti. I tako raditi sve dok život zemlje ne postane normalan. Specijalno ovlašćen od strane RVS vojske Sibira I. M. Pogodin potpisao je sa Kinezima 12. septembra u Čugučaku dokument kojim se dozvoljava ponovni ulazak jedinica Crvene armije na kinesku teritoriju u cilju uklanjanja Bakićeve bande. Pod pritiskom neprijatelja, Bakić je sa svojom vojskom bio prinuđen da napusti okrug Šara-Sumin, ali nije bio poražen. Crnogorac se povukao i ovog puta otišao je u zapadnu Mongoliju, izgubivši skoro 200 vojnika zbog hladnoće i gladi, a bilo je i mnogo promrzlih. Pored toga morao je da ostavi svu artiljeriju, osim jednog topa. Odred je počeo da gubi snagu. Dalju sudbinu svoju, ali i korpusa, Bakić izgleda nije mogao ni da zamisli. Sve se raspadalo, potčinjeni su odlazili jedan za drugim, njegov saveznik Ungern je bio zarobljen od Andrija Bakić nakon zarobljavanja -40- br. 3/2020 br. 3/

22 rusija italija strane crvenoarmejaca. Ali ipak neumorni borac sa boljševicima probao je da se probije u Urjanhajski kraj da tamo prezimi, a zatim bi išao na Daleki Istok. Početkom decembra, prilikom izlaska iz planinskog područja, njegov odred su dočekali lokalni crveni partizani pod komandom 19-godišnjeg S. K. Koćetova i jedinice 26. Zlatoustovske streljačke divizije Crvene armije (231. streljački puk). Tu je zarobljeno oko 300 bakićevih oficira i 1200 nižih činova. Protivniku je pripalo 5 mitraljeza, top sistema Maklen, mnogo pušaka i blagajna korpusa (851,76 kg. srebra). Nakon ovog neuspjeha, ostavivši veći dio konvoja, Bakić se povukao nazad u Mongoliju u Kemčik i dalje u Ulankom. General Bakić i ljudi koji su ostali sa njim predali su se 30. decembra godine crvenim mongolskim trupama. Mongoli su ih 3. februara izručili sovjetskoj komandi. Pod pojačanom stražom Bakić i 19 njegovih drugova dovedeni su u Novonikolajevsk (sada Novosibirsk). Suđenje se održalo 25. maja godine u zgradi pozorišta u novonikolajevskom vrtu Sosnovka. Sudski proces je organizovan s velikom pompom, u skladu sa svim pravilima pozorišne predstave. Za spektakl je prodato oko ulaznica. Kao javni tužilac nastupio je poznati boljševički orator Jemiljjan Jaroslavskij. Prije suđenja Jaroslavskij je poslao Staljinu telegram: Bakićevom procesu ćemo dati širok politički odjek i povezaćemo ga sa procesom protiv esera (eser skraćenica od socijalista-revolucionar). Presuda Bakiću i još petorici njegovih oficira smrt strijeljanjem izrečena je uz gromoglasni aplauz publike i izvedena noću 17. juna godine. Pogovor Šta je Andriju Bakića pokretalo u tuđoj zemlji, u kojoj je do samog kraja ostao stranac, ne znajući u potpunosti ni jezik, ni običaje? Njegova pretjerana ambicioznost, avanturizam, crnogorska tvrdoglavost? Vjerovatno sve to pomalo, ali ne i samo to. Činjenica je da je Bakić nastavio da se bori i kada je borba definitivno bila izgubljena i kada je rusko i drugo domicilno stanovništvo prestalo da se suprostavlja, kad su mnogi emigrirali, ili su hvatali svaku mogućnost da odu iz Rusije. Odlučni čovjek, koji je uvijek postupao samo onako kako je smatrao za pravilno, koji nije prezao da strogo kazni svoje vojnike, čak i strijeljanjem, samo da zadrži red u vojsci. U isto vrijeme imao je dobro srce, odlično razumio vojnike, bio miljenik svojih podrijeđenih, koji su bili spremni da idu s njim do kraja. On je geografski otišao toliko daleko, koliko, vjerovatno, nije otišao ni jedan Crnogorac do stepa Mongolije i pustinje Gobi. Okretom točka sreće, mogao je postati bilo ko: vladar Rusije, Kine ili, u najgorem slučaju, vladar Mongolije. Ipak, Andrej Bakić će ostati upamćen kao posljednji nepomirljivi borac, poslednji ratnik protiv boljševizma. Nakon pada Bijelog Primorja, Olga Konstantinova Bakić se sa đecom godine preselila u Harbin, odakle su se đeca rasula po svijetu. O daljoj sudbini Bakićeve supruge i kćerke gotovo se ništa ne zna. Mihail Andrejević, arhitekta i slikar, preselio se godine u Sidnej. Umro je 15. novembra u 93. godini života. Vladimir Andrejević, inženjer mašinstva, otputovao je godine iz Kine u Brazil, u Rio de Ženeiro. Umro je 28. februara Unuk Andrej, fizičar, radi na Univerzitetu u Sidneju. Unuka, Olga Mihailovna Bakić, koja čuva porodičnu arhivu, kao profesorica slavistike radi na Univerzitetu u Torontu. DANIJELA ĐURĐEVIĆ DJELA I POTOMCI PERA POČEKA U ITALIJI Danijela Đurđević (1976), udata Cicioni, je rođena u Baru. Nakon što je diplomirala turizam u Beogradu, na Univerzitetu za strance u Peruđi je diplomirala na smjeru Italijanski jezik kroz ekonomiju i turizam. Dvije decenije živi u Italiji i aktivno se bavi radom u turističkoj djelatnosti istovremeno promovišući odnose Crne Gore i Italije. Osnivač je i predśednica udruženja Italia-Montenegro Regina Elena i Udruženja Crnogoraca i prijatelja Crne Gore u Italiji. Autoportret Pera Počeka Inspiraciju za ovaj tekst autorka je dobila nakon poznanstva sa Paolom i Serenelom Poček iz Rima unukama slavnog crnogorskog slikara Pera Počeka. Bard crnogorske likovne umjetnosti Pero Poček, od godine naturalizovani Italijan sa imenom Pietro, jedna je od važnih karika u dugom lancu istorijskih veza između crnogorskog i italijanskog naroda i njihovih prijateljskih država. Pero Ilijin Poček potiče iz ugledne crnogorske familije iz sela Donji kraj nadomak Cetinja. Rođen je u prijestonici, u Njegoševoj ulici, 20. marta godine. Kao stipendista crnogorskog dvora studirao je u Napulju na Institutu Lijepih Umjetnosti (Reali Istituto di Belle Arti) u periodu od godine br. 3/2020 br. 3/

23 italija italija Njegova životna saputnica je bila Italijanka Umbertina Griffini, kćerka ministra italijanskog dvora i bliskog prijatelja u atentatu ubijenog kralja Umberta I. Imali su troje đece, Aleksandar (Alessandro) je rođen godine, Jelena (Elena) i Đorđe (Giorgio) godine. Pero Poček sa suprugom Umbertinom Griffini u gradu Sorento, Djela Pera Počeka su izlagana u Rimu, Amsterdamu, Milanu, Sofiji, Londonu i na mnogim drugim izložbama velikih likovnih centara. Pored samostalnih izložbi, izlagao je i sa velikanima Ivanom Meštrovićem, Marko Muratom, Urošem Predićem, i drugim velikim umjetnicima. Važno je istaći da je Poček prvi koji je u Crnoj Gori imao samostalnu izložbu kao zaokruženu cjelinu, godine u sali Ministarstva vojnog na Cetinju. Slike ovog velikana crnogorskog likovnog stvaralaštva se nalaze u muzejima i privatnim zbirkama širom svijeta. Ima ih i u Crnoj Gori. U Narodnom muzeju Crne Gore na Cetinju su Napulj sa Vezuvom, Napulj sa Vezuva, Obala Napulja i Pejzaž, a u Njegoševom muzeju: Stara Njegoševa kapela, Mlin, Pod cetinjskim manastirom i Grob Njegošev. U Nacionalnoj galeriji, pored ostalih su: Vršidba, Cetinjsko polje i Iz okoline Cetinja. Nekoliko djela se nalazi u privatnim kolekcijama u Podgorici. U Počekovom slikarstvu dominiraju pejzaži, djela sa crnogorskim nacionalnim temama i portreti, među kojima se posebno ističe portret Maksima Gorkog, koji je urađen na Kapriju, đe je kao politički disident emigrirao veliki ruski pisac i socijalista i đe se upoznao sa našim slikarom. Neka od najvećih djela Pera Počeka su: Kapri, Planinski pun mjesec, Gusle, Oluja, Crnogorac, Jaruga, Proljeće na Kapriju, Jasan mjesec, Veseli oktobar, Rimska panorama, ciklus Obala sirena U Italiji u pośedu potomaka Pera Počeka nalazi se značajan broj slika. Autorka ovog teksta je u komunikaciji sa slikarevim unukama, ćerkama njegovog mlađeg sina Đorđa, dobila ekskluzivne fotografije nekih od djela. Pored ostalih u vlasništvu Paole i Serenelle nalazi se i jedno od najpoznatijih djela Pera Počeka naslikano godine, ulje na platnu Gusle, impresivnih dimenzija (455 x 260 cm). Za tu sliku je Poček bio posebno vezan, ona predstavlja scenu iz crnogorskog života sa folklorističkom privlačnošću iz perioda borbe protiv Turaka prikazujući 12 različitih crnogorskih tipova u narodnoj nošnji (9 muškaraca i 3 žene) i unutrašnjost crnogorske kuće sa mnoštvo detalja. Najbolji poznavalac života i djela Pera Počeka, crnogorska istoričarka umjetnosti Anđa Kapičić navodi: Opsjednutost Gorskim vijencem, karakteristična za sve Crnogorce, kod slikara Počeka prisutna je u najvećoj mjeri. Od prvih Cvijeće, rani radovi Pera Počeka -44- br. 3/2020 br. 3/

24 italija slovačka likovnih pokušaja pa sve do posljednje ure, veličanstvena vladičina poema je njegov zanos i njegovo prokletstvo. Opterećenost temom, strah da se ni u detalju ne udalji od misli svog velikog idola, prema kome je paganski pobožan, slikar je sputavao svoju kreativnost, i trošio posljednje atome snage. Sa Gorskim vijencem je živio i od njega umirao opsjednut pravom morom da će iznevjeriti Njegoševu misao, ako sebi dozvoli i malo umjetničke slobode. Vladičin Gorski vijenac i slika Gusle, koju je slikar uradio godine, bili su najjača spona u danima Počekove najveće usamljenosti O tom svom umjetničkom djelu u pismu crnogorskom političaru i intelektualcu dr Peru Šoću godine veliki slikar navodi: Ona i Gorski Vijenac postali su drugovi moga duha i moga uma; uz njih i sa njima ja sam se krećao sa čitavim rojem mašta i java i slaveći Njegoša u svojoj duši koja mu nije bila tuđina ako je vjerovati da se i duše roje kao pčele pri cvijeću a ja sam puzio uz Lovćenske visove da bi se u samoći našao sa Grobom i suznim očima do svetih kosti toga našega Prvaka. Pero Poček je živio 84 godine, umro u Rimu 2. februara godine. Njegovi radovi, kao i slikara Mila Milunovića, Jovana Zonjića, Nikole Gvozdenovića i Miloša Vuškovića izabrani su da predstavljaju Crnu Goru na Expo u Milanu, u paviljonu unutar bio-mediteranskog klastera, da simboliziraju blisku vezu hrane, prirode i umjetnosti. Živi potomci Pera Počeka nikada nijesu pośetili Crnu Goru. Udruženje Italia-Montenegro Regina Elena iz Peruđe će nastaviti komunikaciju i saradnju sa njima i u sklopu budućih programskih aktivnosti pokušati organizovati njihov susret sa postojbinom. Obavezuje nas na to život i djelo slavnog slikara koji je svojom umjetnošću na magičan način dao doprinos jačanju crnogorsko-italijanskog prijateljstva. Gusle MIHAL SPEVAK DUH PREDAKA U SLOVAČKOJ MSc Mihal Spevak (1974) politikolog, publicista i prevodilac za slovački jezik. Akademsko zvanje stekao u Bratislavi i Podgorici. Profesionalno angažovan u Ambasadi Slovačke u Beogradu ( ) i Ambasadi Slovačke u Podgorici ( ). Osnivač je i predśednik udruženja Crnogorsko-slovačko prijateljstvo iz Podgorice. Crnogorsko slovačko prijateljstvo (CSP) je organizacija osnovana godine u Podgorici na obalama Ribnice, u istoimenom restoranu. Organizacija okuplja malobrojnu slovačku zajednicu kao i prijatelje Slovačke u Crnoj Gori. I kao što u Crnoj Gori žive Slovaci, tako i u Slovačkoj žive Crnogorci. Popis stanovništva u obje zemlje će biti proveden godine pa će ljubitelji statistike doći na svoje. Prema Statutu organizacije misija CSP je da spaja Crnogorce i Slovake ma đe oni bili i ostvaruje zajedničke projekte na dobrobit cijele zajednice. Crnogorska dijaspora u Slovačkoj će imati, najvjerovatnije na jesen, istorijski događaj, jer uprkos pandemiji Koronavirusa u pripremi je osnivanje organizacije koja će da udružuje Crnogorce i prijatelje Crne Gore u Slovačkoj Republici. U ovoj misiji svoju ruku logističke i druge pomoći je već pružilo Crnogorsko slovačko prijateljstvo. Ideja o osnivanju organizacije konkretizovana je na marginama 4. Kongresa Matica slovenskih država koji je održan u junu mjesecu godine u gradu Martinu, śedištu Matice Slovačke. Delegacija CSP koja je učestvovala na Kongresu bila je aktivna i kooperativna u razgovorima sa potomcima crnogorskih iseljenika i drugih građana Slovačke koji sa interesovanjem i prijateljski gledaju na Crnu Goru. Zanimljivo da toponim Crna Gora postoji u Slovačkoj. Mikro region Čierna Hora (na crnogorskom Crna Gora) se nalazi na istoku Slovačke u trouglu između gradova Prešov, Košice i Spišská Nová Ves. Mikro region Čierna Hora je osnovan godine kao Udruženje razvoja turizma Čierna Hora. Sačinjava ga 15 sela iz podnožja ove planine: Bajerov, Brežany, Bzenov, Janov, Klenov, Kvačany, Ľubovec, Miklušovce, Ovčie, Radatice, Rokycany, Sedlice, Suchá Dolina, Víťaz a Žipov. Naziv mikro regiona se nametnuo po istoimenoj dominantnoj planini Šarišskej vrchoviny (Vrhova Šariša), koji se dijeli na pet cjelina: Roháčka, Bujanovské vrchy, Pokryvy, Sopotnické vrchy a Hornádske Predhorie. Udruženje sela i zaseoka regiona Čierna Hora se bavi razvojnim infrastrukturnim projektima Evropske unije sa ciljem poboljšanja kvaliteta života građana ovog mikro regiona. Na čelu udruženja je svojevremeno bio Štefan Rafailovič, porijeklom iz Budve. Njegov đed Dobrivoje Rafailovič je godine došao u grad Nove Zamky kao ratni zarobljenik. Sa juga Slovačke je migrirao dalje na śeveroistok. Oženio se i ostao da živi u tadašnjoj Čehoslovačkoj Republici. Tako je Dobrivoje u suštini migrirao iz Crne Gore u Crnu Goru. Veći -46- br. 3/2020 br. 3/

25 slovačka hrvatska dio svog života proveo u regionu sa nazivom Crna Gora. Iako Štefan ne govori crnogorski jezik zadržao je običaj predaka da peče rakiju. Na unutrašnjem zidu njegove kuće je i dalje obješena sablja srebrne boje đeda Dobrivoja. Sablja koja nakon više od jednog vijeka i dalje doziva duh predaka. ROBERT KURELIĆ PRIKAZ KNJIGE O CRNOGORSKOM NASLJEÐU U ISTRI Mikro region Čierna Hora Doc. dr sc. Robert Kurelić (1977) diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Rijeci, magistrirao i doktorirao na Srednjoevropskom Univerzitetu u Budimpešti. Usavršavao se na Univerzitetu u Bielefeldu. Istraživački interesi uključuju simbole i ceremonije u srednjem vijeku, Istru na prijelazu iz srednjeg u rani novi vijek, srednjovjekovno plemstvo, povijest svakodnevice te vojnu povijest kasne antike i srednjega vijeka. Profesor je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta na Univerzitetu Jurja Dobrile u Puli. Alojz Štoković, Crnogorsko nasljeđe u Istri (Peroj nove spoznaje oko doseljavanja i udomljavanja Crnogoraca ), Osijek: HCDP Croatica Montenegrina RH, 2012., 312 str. Bitna odrednica Istarskog poluotoka u svijesti današnjih stanovnika njena Alojz Štoković je multikulturalna i tolerantna prošlost, svojevrsni regionalni melting pot različitih naroda, jezika i kultura. U takvom se shvaćanju prošlosti, ali i sadašnjosti Istre, često zaboravlja da je stoljećima postojala crta razdvajanja između Habsburgovaca u središnjoj Istri i Mlečana na njenoj južnoj i zapadnoj obali. Međutim, unatoč političkoj podjeli te tenzijama i sukobima koje je ona izazivala, a koji su bili tipični za pogranična područja diljem Europe, Istra ipak obiluje primjerima uspješnih fuzija različitih kultura koji su obilježili nemirna stoljeća njezine prošlosti. Među šarolikim fondom prezimena čija se podrijetla mogu tražiti diljem Srednje i Jugoistočne Europe, od Njemačke do Turske, jedna se zajednica ističe posebnošću koja je dovoljno istaknuta da je zaslužila biti predmetom znanstvenog i historiografskog interesa. To je selo Peroj u južnoj Istri u kojem se crnogorska zajednica, naseljena sredinom sedamnaestog stoljeća, održala do današnjih dana, sačuvavši svoje bitne jezične, kulturne i vjerske odrednice, odnosno, svoj -48- br. 3/2020 br. 3/

26 hrvatska hrvatska specifični identitet u okruženju koje je bilo više nego poticajno za asimilaciju i akulturaciju. Alojz Štoković pokušao je u jedanaest glava ove knjige rasvijetliti okolnosti dolaska i preživljavanja petnaest crnogorskih obitelji u Peroju i, bilo znanstvenoj, bilo široj čitateljskoj publici, približiti svijet te male zajednice koja je istovremeno bila otok u moru hrvatsko-talijanskog življa, a ujedno i njegov integralni dio. Nakon uvodne Prolegomene o crnogorskom nasljeđu u Istri prof. dr. sc. Milorada Nikčevića (str. 9 18), ujedno i nositelja projekta u okviru kojega je ova knjiga i nastala, autor u prvoj glavi (21 32) ukratko izlaže historiografske i metodološke odrednice istraživanja, kao i osnovne crte povijesti naseljavanja pravoslavaca u južnu Istru. U drugoj glavi (35 45) raspravlja o izvorima za povijest i okolnosti početka naseljavana Crnogoraca u Peroj, prvenstveno Perojsku povelju, odnosno Atto di investiture koju detaljno raščlanjuje u trećoj glavi (49 80). Iz nje zaključuje kako je pet od petnaest izvorno doseljenih obitelji nedvojbeno etnički crnogorsko, dok su ostali vjerojatno Crnogorci, međutim, dopušta mogućnost da je možda riječ i o katoličkim Albancima koji su, s vremenom, izgubili svoj identitet. Zanimljivo je, pritom, da je prva pravoslavna crkva u Peroju utemeljena tek 130 godina kasnije, dok su obitelji čitavo to vrijeme misu slavile u Puli. U četvrtoj glavi (83 119) Štoković mijenja perspektivu te s makrohistoriografskog gledišta promatra odnos Venecije prema pravoslavlju na teritoriju čitave Republike. Unatoč tome što je ona, od početne nesklonosti u petnaestom stoljeću, prilagodila svoje stavove uslijed općeg opadanja njezine moći i potrebe za unutarnjom konsolidacijom u šesnaestom stoljeću, ipak je, čini se, barem u istarskoj provinciji grčko stanovništvo podleglo asimilaciji u presnažni hrvatski element. U petoj glavi ( ) saznajemo kako su Crnogorci u susjednom Vodnjanu do dolaska svojih sunarodnjaka u Peroj već bili u završnoj fazi akulturacije te stoga nisu pokazivali osobit interes za pridošlice. Šesta glava ( ) pruža dijakronijski odmak od dvadeset godina iz kojeg saznajemo da je, nakon isteka dvadeset godina povlaštenog poreznog statusa doseljenika, zajednica demografski napredovala i potisnula onih nekoliko starosjedilačkih obitelji koje su, uzaludno, pokušavale sudski povratiti svoju zemlju. U sedmoj glavi ( ) autor analizira matične knjige pravoslavne župe svetog Spiridona u Peroju u razdoblju između i koje pokazuju kako su katoličke bogomolje u Peroju s vremenom, a vjerojatno i silom, pretvorene u pravoslavne dok je, paradoksalno, ugasnula pravoslavna župa u Puli, bez koje niti perojski Crnogorci ne bi zadržali svoju vjeru. Prisutnost katolika koji figuriraju kao krsni kumovi svjedoči o tome da se je zajednica u svom dugom postojanju u kraju integrirana u okolinu, iako nisu prihvatili katoličanstvo. Na tome seujedno vidi i da je kumstvo služilo kao spona kojom su se nadilazile društvene prepreke i omogućavalo napredovanje u društvu. Osma glava ( ) bavi se jezikom Perojaca. Saznajemo kako se u pozadini borbe za crnogorski jezik u liturgiji odigravalo puno kompleksnije nadmetanje oko jurisdikcije Katoličke crkve nad Crnogorcima, a sve preko carigradsko-filadelfijske, posredstvom Venecije. Deveta glava ( ) nastavlja s jezičnim pitanjem, ali ne više s političkog, već lingvističkog gledišta. Riječ je, ponajprije, o pregledu historiografije proučavanja perojskog govora. Deseta glava ( ) pruža kratak uvid u priče, pjesme i običaje iz Peroja proizašle iz znanstvenih istraživanja Maje Bošković Stulli. Posljednje dvije glave, u biti, predstavljaju odmak od historiografskog istraživanja autora i, budući da je riječ o jednostavnim i skraćenim preglednim poglavljima, djeluju donekle poput uljeza u, inače vrlo zanimljivoj znanstvenoj knjizi. Posljednja, jedanaesta glava ( ), sadrži popis korištene literature, zaključak i sažetke na talijanskom i engleskom jeziku. Na kraju, kao dodatak, nalaze se slikovni prilozi ( ) i indeks imena ( ). Knjiga Alojza Štokovića predstavlja značajan doprinos našem poznavanju Peroja i njegovih početaka kao svojevrsne crnogorske enklave na jugu Istre. Iz korištenih izvora vidljivo je da još uvijek postoje brojne crne rupe u našem poznavanju perojske povijesti, ali to je, naravno, posljedica manjkavosti i selektivnosti izvorne građe. Štoković se, unatoč fragmentiranosti izvora, uspio dotaknuti svih važnijih odrednica i pitanja koja su dosada u historiografiji bila uglavnom letimično obrađena i za poželjeti je da će autor u budućnosti nastaviti sa svojim radom i rasvijetlili sva eventualno preostala pitanja, ali i potaknuti druge znanstvenike da, na tragu njegova rada, nastave istraživati ne samo Peroj, već i druge mikrosredine istarskog svijeta u kasnom srednjem i ranom novom vijeku. Izvor: Vjesnik istarskog arhiva, svezak 19, Pazin, Knjiga Alojza Štokovića -50- br. 3/2020 br. 3/

27 srbija srbija LJUBOMIR PEROVIĆ KRSTAŠ BARJAK PONOSNO LEPRŠA U VOJVOÐANSKOJ RAVNICI Ljubomir Perović (1947) je rođen u Lovćencu, u Vojvodini, u familiji crnogorskih iseljenika iz cuckog sela Izvori u Katunskoj nahiji. Jedan period živio je u Švedskoj. Dugogodišnji je društveni pregalac i aktivni član crnogorske zajednice, aktuelni je predśednik Skupštine Udruženja Crnogoraca Srbije Krstaš. Sve je počelo godine kada je, sa oročenim mandatom trajanja, formirana državna zajednica Srbija i Crna Gora. Ta državna tvorevina omogućavala je svojim članicama da nakon tri godine na referendumu, organizovanom po evropskim i demokratskim standardima, mogu da odluče o promjeni državnog statusa, odnosno istupanju iz zajednice. Postalo je izvjesno da će Crna Gora iskoristiti istorijsku mogućnost da mirnim putem, sa olovkom umjesto puškom i sabljom, obnovi svoju viševjekovnu nezavisnost. Za nekolicinu nacionalnih pregalaca ta činjenica je bila presudna da svoje aktivnosti usresrede na crnogorsku zajednicu u Srbiji i dešavanja u tom dijelu tadašnje zajedničke države. Smatrali su važnim da se, u tom istorijskom periodu, upravo od Crnogoraca iz Srbije čuje glas podrške obnovi državne nezavisnosti njihove postojbine. Vjerovali su u potrebu otvaranja fronta koji će amortizovati impute beogradskog političkog i kulturnog establišmenta koji je okupljajući svoje crnogorce htio predstaviti negativan stav po pitanju nezavisnosti Crne Gore kao jedinstveno raspoloženje crnogorske zajednice u Srbiji. Odlučeno je da je najbolje rješenje da buduća nacionalna organizacija svoje śedište ima u Lovćencu i da se tamo upali vatra očuvanja crnogorskog nacionalnog i državnog identiteta, ljubavi i odanosti prema svojoj postojbini Crnoj Gori, pa da se plamen polako širi po Vojvodini i Srbiji i ogrije srca i domove što većeg broja crnogorskih iseljenika. Pripreme, konsultacije, razrada strategije i plana djelovanja buduće organizacije su trajali nekoliko mjeseci, da bi na Osnivačkoj skupštini održanoj 4. septembra godine zvanično osnovano Udruženje Crnogoraca Srbije Krstaš sa statutarno definisanim ciljem da se bori za očuvanje nacionalnog, vjerskog i kulturnog identiteta Crnogoraca u Republici Srbiji. Za predśednika je izabran Nenad Stevović, za potpredśednika Aleksandar Cerović iz Subotice, a za generalnog sekretara Marko Abramović iz Lovćenca. Nešto kasnije, mr Vladimir Pekić iz Beograda je izabran za šefa tima za međunarodne kontakte, a mr Gordana Mitrović iz Novog Sada za šefa pravne službe. Tako je počela misija Krstaša, misija koja će brzo postati sinonim borbe za nacionalna prava Crnogoraca, kako u Srbiji, tako i u cjelokupnoj crnogorskoj dijaspori. Misija jedne organizacije, koja je prerasla u nacionalni pokret i koja je uspjela da u vremenu opšte nacionalne apatije, defetizma i galopirajuće asimilacije, mobiliše značajan broj mladih emancipovanih Crnogoraca i pruži doprinos pokretanju nacionalne renesanse u crnogorskom iseljeništvu. Od širokog spektra aktivnosti, od osnivanja do danas, navesti ćemo one koje mogu slikovito predstaviti značaj i ulogu ove organizacije u crnogorskom iseljeništvu. Krstaš je aktivno učestvovao u kampanji za obnovu crnogorske nezavisnosti i principijelno, javno i argumentovano se borio protiv politike službenog Beograda, koju je personifikovao Vojislav Osnivačka skupština UCS Krstaš, Koštunica, koji je od međunarodne zajednice tražio da Crnogorci iz Srbije glasaju na referendumu zakazanim za 21. maj godine. Podśetimo, Koštunica je briselskoj administraciji dostavio spisak sa gotovo imena samo njemu poznatih lojalnih crnogoraca iz Srbije koji bi trebalo imati pravo glasa na referendumu u Crnoj Gori. U tom smislu Krstaš je imao međunarodnu komunikaciju zalažući se da Crnogorci rezidenti Srbije, u kojoj koriste svoje izborno pravo, ne treba da glasaju u Crnoj Gori, ističući da je sve suprotno tome pravni nonsens i pokušaj kreiranja izbornog inženjeringa iz Beograda. Saradnja je bila intezivna sa Međunarodnom kriznom grupom, Delegacijom Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope i Venecijanskom komisijom. Predstavnici udruženja Krstaš su učestvovali i govorili u predreferendumskim aktivnostima i tribinama u Rijeci (Hrvatska) i Kelnu (Njemačka), kao i na mitinzima Pokreta za nezavisnost Crne Gore u Kotoru i Pljevljima br. 3/2020 br. 3/

28 srbija srbija Na inicijativu ovog udruženja dr Milovan Janković i Ištvan Siđi predśednici opština Cetinje i Mali Iđoš, u kojoj se nalazi Lovćenac, potpisali su godine akt o pobratimstvu i bratskoj saradnji. Dogodilo se to u godini obilježavanja jubileja, 60 godina od doseljavanja Crnogoraca iz cetinjskog i barskog sreza u Sekić, kome su ubrzo promijenili ime u Lovćenac da ih podśeća na stari kraj. Nakon inicijative Krstaša i političkog dogovora Pal Karolja predśednika skupštine opštine Mali Iđoš i Nenada Stevovića, crnogorski jezik je uveden u službenu upotrebu u toj opštini oktobra mjeseca godine. Krucijalnu ulogu u tom istorijskom događaju imala je Crnogorska partija, čiji odbornik u Skupštini opštine Mali Iđoš je bio Milo Milojko, jedan od osnivača udruženja Krstaš. Krstaš je doprinio organizovanju vjerskog života crnogorske zajednice u Srbiji, pod njegovim okriljem tradicionalno već 17 godina se u Lovćencu održava centralna manifestacija nalaganja badnjaka za crnogorsku dijasporu uz služenje sveštenika Crnogorske pravoslavne crkve. Od godine udruženje slavi Svetog Ivana Crnojevića kao svog zaštitnika i dobrotvora. Crnogorski kulturni centar u Lovćencu, prvi i jedini u Srbiji, je takođe djelo ove organizacije. Multifunkcionalni prostor veličine 120 m2 je opremljen da u potpunosti zadovolji potrebe crnogorske zajednice za kulturnim i društvenim aktivnostima. Pośeduje izložbenu galeriju, biblioteku, čitaonicu, učionicu i prostor za promocije. U centru Lovćenca, na platou ispred kulturnog centra, udruženje je postavilo biste nacionalnih korifeja Petra II Petrovića Njegoša i kralja Nikole. Njegoševu bistu su godine svečano otkrili gradonačelnik Cetinja Aleksandar Bogdanović i predśednik Senata Centralna manifestacija nalaganja Badnjaka za crnogorsku dijasporu Otkrivanje biste kralju Nikoli prijestonice dr Milovan Janković. Bistu kralja Nikole su otkrili predśednik Privredne komore Crne Gore Velimir Mijušković i autor biste akademski vajar Zoran Maleš iz Beograda. U svojoj izdavačkoj produkciji Krstaš objavljuje monografske publikacije iz oblasti esejistike, kao i naučna djela crnogorskih iseljenika i njihovih potomaka. Do sada je izdato 8 knjiga, kao i 19 brojeva časopisa Oganj koji je izlazio u istorijskom periodu obnove državne nezavisnosti Crne Gore od do godine, sa redakcijom i saradnicima iz crnogorske dijaspore širom svijeta. Takođe, organizovana je i filmska produkcija Krstaš media koja je realizovala preko 80 video zapisa iz života crnogorske zajednice u Srbiji. Humanitarni aspekt djelovanja ogleda se u značajnim donacijama Zdrastvenoj stanici u Lovćencu (patronažno vozilo i klima uređaji), Domu zdravlja u Malom Iđošu (klima uređaji i medicinska oprema), predškolskoj ustanovi Petar Pan u Lovćencu (klima uređaji, i više godina novogodišnji paketići), Osnovnoj školi u Lovćencu (knjige i novogodišnji paketići) i crnogorskoj zajednici u Prokuplju (knjige). Od narodnih manifestacija Krstaš je organizovao prve Momačke viteške igre godine i prvu Lovćenačku raštanijadu godine. Poseban akcenat je na radu sa mladim, pa je tako udruženje 4 godine, fakultativno u trajanju od 6 mjeseci, organizovalo školu na crnogorskom jeziku Crna Gora moja postojbina. Takođe, u periodu od godine blizu 100 đece je preko udruženja pohađalo desetodnevnu Ljetnu školu crnogorskog jezika i kulture koja se oraganizuje na Ivanovim Koritima. U proteklih 17 godina za više od 250 đece iz Vojvodine i Srbije je obezbijeđeno ljetovanje ili zimovanje u Crnoj Gori. Organizovan je veliki broj književnih večeri i izložbi kulturnih stvaralaca iz Crne Gore i realizovano više gostovanja Kulturno umjetničkih društava iz postojbine. Gostovali su istaknuti crnogorski književnici i publicisti: Milorad Popović, Rajko Joličić, Nikola Nikolić, Dragan Radulović, Radmila Perović, Borislav Cimeša, Željko Rutović, Amer Ramusović, Sofija Kalezić Đuričković, Srđa Martinović, Boban Batrićević, Dragan Mitov Đurović, Zagorka Kalezić, Ratko Božović, Gordan Stojović... Organizovano je više izložbi umjetnika iz crnogorske zajednice u Srbiji, izložba Državnog arhiva Crne Gore, izložba galerije Most iz Podgorice, kao i izložba Komune časopisa za promociju kulturne baštine Crne Gore. Upriličena su gostovanja i nastupi Kulturno-umjetničkih društava Njegoš sa Cetinja, Željezničar i Ljubo Božanović iz Podgorice, kao i pozorišnog ansambla Kulturnog centra iz Bara. U Lovćencu je u organizaciji udruženja Krstaš opremljena i zvanično otvorena prva Crnogorska biblioteka i čitaonica u dijaspori koja trenutno raspo br. 3/2020 br. 3/

29 srbija srbija laže knjižnim fondom od preko naslova. Donacijom u knjigama formiranje fonda biblioteke su podržali: Nacionalna biblioteka Crne Gore Đurđe Crnojević, Fakultet za crnogorski jezik i književnost, Matica crnogorska, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, Istorijski institut Crne Gore, Crnogorski PEN centar, Dukljanska akademija nauka i umjetnosti, Državni Arhiv Crne Gore, Narodni muzej Crne Gore, SUBNOR Crne Gore, Kulturni centar Bara, biblioteka Radosav Ljumović iz Podgorice, biblioteka Njegoš sa Cetinja kao i izdavačke kuće: Otvoreni kulturni forum i Crnogorski kulturni forum sa Cetinja, Plima iz Ulcinja, CID i Unirex iz Podgorice. U ime Vlade Crne Gore knjižni fond je podržao premijer Duško Marković, a značajan broj knjiga donirali su crnogorski književnici i publicisti, kao i kulturni pregaoci iz crnogorske zajednice u Srbiji. Udruženje Krstaš je donirano nekoliko hiljada knjiga školskim bibliotekama u vojvođanskim mjestima u kojima u značajnom broju žive iseljenici iz Crne Gore. Crnogorska biblioteka i čitaonica Nakon tragične smrti jednog od svojih osnivača, udruženje Krstaš je godine ustanovilo svoje najveće priznanje Godišnju nagradu Da je vječna Crna Gora Milorad Mido Vujošević koja se dodjeljuje za izuzetan doprinos u očuvanju nacionalnog identiteta crnogorske zajednice u Srbiji. Prve godine dodijeljene su tri plakete i više nagrada, a glavni lauret je bila recitatorka Nataša Vučinić. Organizator crnogorske zajednice u Prokuplju Dušan Žugić je dobitnik za 2014, a Milena Vukotić dipl. pravnica iz Vrbasa, prvi potparol Crnogorske partije i učesnica svih kulturno umjetničkih programa u organizaciji Krstaša je dobila nagradu godine. Pal Karolj iz Feketića predśednik Skupštine opštine Mali Iđoš u vrijeme uvođenja crnogorskog jezika u službenu upotrebu u toj opštini laureat je nagrade za godinu, dok je sljedeće godine nagrada pripala Crnogorskom kulturno prosvjetnom društvu Princeza Ksenija iz Lovćenca, jedinoj organizaciji u Srbiji u čijem fokusu je prevashodno rad sa đecom školskog uzrasta u cilju očuvanja i prezentovanja crnogorske tradicionalne i savremene kulture. Dobitnica najvećeg priznanja Krstaša za godinu je Jana Krivokapić, studenica Fakulteta za crnogorski jezik i književnost, učesnica niz kulturno umjetničkih manifestacija u Crnogorskom kulturnom centru u Lovćencu i bibliotekarka prve Crnogorske biblioteke i čitaonice u Srbiji. Olena Papuga, narodna poslanica u parlamentu Republike Srbije, je nagradu dobila godine. Ona je u pisanoj i verbalnoj komunikaciji sa predśednikom opštine Vrbas, resornim ministrom i predśednicom vlade Srbije, jasno zahtijevala odgovor zbog čega se izbjegava poštovanje zakona i crnogorski jezik ne uvodi u službenu upotrebu u opštini Vrbas. Pored značajnog broja ličnosti iz kulturnog, sportskog, društvenog i političkog života, zvaničnom pośetom priznanje Krstašu iskazali su i predśednik Crne Gore Filip Vujanović, premijer Duško Marković, princ Nikola Petrović, Sahrana Milorada Mida Vujoševića ( ) predśednici skupštine Ranko Krivokapić i Ivan Brajović, koordinator Pokreta za nezavisnost diplomata Branko Lukovac, ministar poljoprivrede Milutin Simović, predśednici Privredne komore Crne Gore Velimir Mijušković i Vlastimir Golubović, gradonačelnik Nikšića Veselin Grbović, gradonačelnici Cetinja Milovan Janković i Aleksandar Bogdanović Udruženje Crnogoraca Srbije Krstaš već odavno nije obično udruženje, već nacionalni pokret čiju ideologiju i program slijede i podržavaju više organizacija i pojedinaca širom crnogorske dijaspore. Sedamnaest godina nakon osnivanja nastavlja dalje sa svojom misijom, uz podršku članova i simpatizera rasutih širom svijeta. Formalno članstvo ne postoji, pripadnik ovog pokreta je svako ko iskaže želju i dobru namjeru, a članarina je isključivo ljubav i odanost prema svojoj postojbini Crnoj Gori, uz dostojanstvenu i principijelnu borbu za očuvanje njenih tradicionalnih i savremenih vrijednosti br. 3/2020 br. 3/

30 crna gora crna gora SRĐA MARTINOVIĆ do kraja borio bitku za Crnu Goru. SKICA ZA PORTRET ZABORAVLJENOG RATNIKA Dr Srđa Martinović (1988), predavač na Pravnom fakultetu Univerziteta Crne Gore. Autor četiri monografije iz oblasti vojne istorije i više stručnih i naučnih tekstova u zemlji i inostranstvu. Dobitnik državne nagrade Crne Gore Miroslavljevo jevanđelje i nagrade prijestonice Cetinje 13. novembar. Vaso Stevović, oficir crnogorske vojske, Crnogorac u borbi protiv Romela, heroj mnogih bitaka od Lovćena, Strumice, Solunskog fronta, preko Maroka, Sirije, borbi za Tunis do oslobodilačke operacije za Strazbur. Priča o junacima iz Crne Gore koji su se borili i ratovali za pravedniji svijet u najpoznatijim svjetskim okršajima jeste jedna nesaglediva rijeka koja vjerovatno nikada neće uspjeti da se ispriča do kraja i ulije u more nezaborava. Previše je zaboravljenih crnogorskih ratnika, koji su svoju riječ davno rekli hrabrošću na bojištu, a o kojima javnost tek treba da čuje slovo. Učestvovali su Crnogorci u svim bitkama koje su se vodile u posljednjem milenijumu, poznato je njihovo učešće u bici kod Lepanta godine, zatim u Napoleonovoj kampanji na Rusiji godine, borbama za nezavisnost Grčke godine, pa do daleke Kamčatke i Port Artura, Afrike i Azije sve do rata za Foklandska ostrva. Ove stranice Identiteta posvećujemo ovoj tematici, osvjetljavajući lik oficira Vasa Stevovića koji je ranjavan više puta samo na jednom frontu i jednom ratu, a učestvovao je u desetinama velikih bitaka u više od šest ratova. Crnogorcu i Cuci koji se nije štedio pred kuršumima, koji nije birao bitke, kad je izgubio onu za koju je se Vaso Stevović u civilu Vaso Stevović je rođen 28. januara godine na Trešnjevu kod Cetinja, sin je Mihaila Đikanovog Stevovića iz Kobiljeg Dola u Cucama, crnogorskog ratnika sa Grahovca i Vučjeg Dola čije prsi je krasilo 19 odlikovanja među kojima i zlatna Obilića medalja kao najveće crnogorsko odlikovanje za hrabrost. Vaso Mihailov u crnogorsku vojsku stupio je još godine kao njen regrut. Oblačenje uniforme na Cetinju obilježiće njegov život kao vojnika, oficira i ratnika narednih nekoliko decenija. Učestvovao je u Prvom balkanskom ratu od oktobra do aprila godine u sastavu Cucko-ćeklićkog bataljona, Katunske brigade koja je dejstvovala u sastavu Primorskog odreda crnogorske vojske u pravcu Taraboša i Skadra. Kad crnogorska vojska još nije uspjela ni da spere krv sa oružja, kralj Nikola je ponovo pozvao svoje vojnike da se priključe srpskoj vojsci u borbi protiv bugarske vojske. Vaso Stevović je u junu godine stupio u redove tzv. Crnogorske divizije koja je uzela učešće u Drugom balkanskom ratu i naročito se istakla u bici na Bregalnici proslavljajući po Vaso M. Stevović ko zna koji put slavu crnogorskog oružja. Za mladog cuckog vojnika ratovanje je tek počinjalo, već 4. avgusta godine priključio se Cucko-ćeklićkom bataljonu koji se borio u sastavu Katunske brigade na Lovćenskom frontu protiv austrougarskih trupa u Prvom svjetskom ratu. U borbama protiv austrougarskih jedinica na Grahovu, ranjen je u desnu ruku br. 3/2020 br. 3/

31 Ratnički i avanturistički duh tjerao ga je da uvijek pravi opasne i teške izbore. Kako je znao nešto francuskog jezika ubrzo se priključio Legiji stranaca u kojoj se nalazila već jedna znatna grupa Crnogoraca. Od strane crnogorskog kralja i Dvora u egzilu kao potporučnik odlikovan je 25. novembra g odine Medaljom za hrabrost za učešće u ratu godine (ukaz potpisan od strane generala Milutina Vučinića), 2. januara godine Medaljom za hrabrost sa nekoliko odlikovanja, a Ordenom knjaza Danila za nezavisnost V stepena odlikovan je 6. marta godine od strane kralja Mihaila I Petrovića Njegoša (ukaz potpisan od strane ministra dr Pera Šoća). Nakon uspješno savladanih rigoroznih zahtjeva regrutacije i obuke sa Drugom pješadijskom regimentom Legije stranaca učestvovao je u misijama u Maroku od godine i Siriji od do godine. Najznačajnije operacije iz ovog perioda su bitka kod Tizija u planinskom dijelu Maroka 30. jula godine, Rifski rat (Drugi Marokanski rat) godine, Veliki sirijski revolt, zatim desetočasovna bitka kod Musajfiraha 17. septembra godine u Siriji itd. Kao oficir crnogorske vojske i iskusni ratnik iz mnogih bitaka, stekao je ugled i pozicije u Legiji stranacrna gora crna gora decembra godine. Nakon ranjavanja premješten je u bolnicu na Cetinju iz koje je otpušten 25. januara godine, da bi se ponovo priključio svom bataljonu na Lovćenskom frontu. Ne sakrivajući se iza zaklona, hrabro se borio rame uz rame sa svojim plemenicima, da bi bio ponovo ranjen u desnu nogu 8. aprila godine, nakon čega se oporavljao do maja iste godine u bolnici na Cetinju. Želja da se bori za svoju Crnu Goru nije ga napuštala i nakon drugog ranjavanja priključio se crnogorskoj vojsci u odbrani Lovćena od nasrtaja višebrojnijeg neprijatelja. Ponovo je lakše ranjen u ruku 25. decembra godine, a nakon desetak dana uslijediće slom crnogorske vojske. Kako je bio na liječenju uspio je da se povuče iz Crne Gore sa djelovima crnogorskih jedinica preko Albanije na Krf, odakle se u sastavu Crnogorskog dobrovoljačkog bataljona priključio savezničkim snagama u borbama na Solunskom frontu. Crnogorska vrela krv i junaštvo pokazalo se i u sastavu Prve srpske armije vojvode Živojina Mišića, u borbama oko Bitolja (Monastira) teže je ranjen bajonetom u stomak 4. aprila godine. Nakon ranjavanja je odveden u bolnicu u Solunu u kojoj je ostao sve do 19. oktobra godine. Nakon što se uspješno oporavio priključio se srpskim i francuskim snagama u opsežnim operacijama na Solunskom frontu, da bi ponovo bio ranjen metkom u glavu na liniji fronta kod Strumice u Makedoniji 18. februara godine. Sve do 23. aprila godine proveo je u Solunu na liječenju. Sa savezničkim snagama učestvovao je u proboju Solunskog fronta, a krajem decembra godine vratio se na Cetinje. Svjestan nepravde koja se dogodila Crnoj Gori, oduzimanjem njenog imena i državnosti, sa braćom Savom i Vidakom učestvovao je u Božičnom ustanku godine, koji su podigli crnogorski oficiri za pravo, čast i slobodu Crne Gore. U prvoj polovini godine nezadovoljan stanjem u zemlji emigrirao je iz Crne Gore za Francusku i pridružio se crnogorskoj emigraciji okupljenoj oko kralja Nikole i njegovog Dvora. Ukaz o dodjeli Medalje za hrabrost, 1920 Ukaz o dodjeli Medalje za hrabrost, 1919 Ukaz o dodjeli Ordena knjaza Danila za nezavisnost, br. 3/2020 br. 3/

32 crna gora crna gora Vaso Stevović u uniformi Legije stranaca Ukaz Legije stranaca o dodjeli Medalje Pobjede, 1936 ca. U Drugom svjetskom ratu nakon kapitulacije Francuske i primirja sa Njemačkom Vaso Stevović je pripadao dijelu Legije koja nije podržavala kolaboracionistu maršala Petena i Višijevsku vladu, već Slobodnu Francusku na čelu sa generalom Šarl de Golom. Ovi djelovi Legije stranaca nastavili su borbu na strani saveznika u Africi. Od godine kao već iskusni komandir i ratnik u sastavu Legije borio se protiv italijanskih i njemačkih snaga na śeveru Afrike. Tokom aprila i maja godine sa svojom Drugom pješadijskom regimentom učestvovao je u Tuniškoj kampanji, učestvujući u bici za Tunis protiv njemačkog Afričkog korpusa kojim je komandovao poznati general Ervin Romel (popularno nazvan Pustinjska lisica). Sa svojom regimentom učestvovao je u još nekoliko značajnih bitaka poput Djebel Mansour i Sidi Abd el Kerim. Nakon uspješnih operacija na śeveru Afrike, iskrcavanjem saveznika juna godine započele su operacije osobođenja Zapadne Evrope. Vaso Stevović se sa jedinicama Legije stranaca prebačio u Francusku sredinom godine. Učestvovao u oslobođenju Strazbura. Nakon teške bitke koja je imala ogroman simbolički značaj, jedinice Druge oklopne divizije ušle su 23. novembra godine u grad i istakle tačno u sati zastavu slobodne Francuske na gradskoj katedrali. Za pokazanu hrabrost nosilac je više visokih odlikovanja, među kojima i visokog francuskog Ratnog krsta za vojnu hrabrost i Medalje pobjede 10. jula godine od strane potpukovnika komandanta Druge pješadijske regimente Legije stranaca. Nakon Drugog svjetskog rata postao je viskokorangirani službenik u Glavnom štabu Legije stranaca, u kojoj je proveo više decenija. Kasnije se priključio Republikanskom pokretu Francuske, čiji je bio kandidat za poslanika na izborima u maju godine u izbornom okrugu Pariz. Nosilac liste ove partije bio je poznati evropski političar Robert Šuman, a Vasova fotografija u poznim godinama, sa kratkom biografijom zajedno sa ostalim kandidatima izašla je u novinama 17. maja godine. Ljubav prema Crnoj Gori nikad ga nije napuštala, uvijek joj je ostao odan vjerujući da će ponovo biti slavna kao nekada. Preminuo je godine u Parizu đe je i sahranjen, a imao je dva sina Pavla i Mihaila. Ovo je samo skica za portret jednog velikog ratnika, jednog zaboravljenog Crnogorca među hiljadama drugih koji su na najtežim poprištima širom Evrope ali i svijeta širili legendu o crnogorskom ratničkom i nepobjedivom duhu. (Fotografije i dokumenta iz arhive publiciste i istraživača crnogorske dijaspore Nenada Stevovića) -62- br. 3/2020 br. 3/

33 crna gora crna gora NATAŠA ŽURIĆ CRNOGORKA KROZ VRLETI I VJEKOVE Nataša Žurić (1967), živi i stvara u Mojkovcu. Članica je književnog kluba Grlica i književnog kluba Stihom govorim Autorka je zbirki poezije: Haljina od leda; Led i oganj; Ognjena zamka; Koštac pod sidrom, kao i romana Vječnost u plamenu sna i zbirke kratkih priča Pupčanik. Studirala sam u Petrogradu i stekla najbolje obrazovanje, ipak me pogledaj. Jesam i biću uvijek Crnogorka. Visoka sam, dugih nogu, crne i kovrdžave kose, tamnog tena i očiju, nenašminkanog lica, u lijepoj ali ne i zavodljivoj haljini. Umijem vrlo dobro da govorim francuski, kao i ruski i engleski, ali to od mene ne čini Francuskinju, ni Ruskinju, niti Engleskinju. Ja sam kršna Crnogorka. Jelena Savojska crnogorska princeza i kraljica Italije Pariz, Žena u Crnoj Gori, vijekovima je bila podređena muškarcu. Tradicija je nalagala nepisana pravila, kojima se žena nijemo podvrgavala samim rođenjem, žena nije ubrajana u porodičnu zajednicu. Đetetom su se nazivale samo muške glave donešene na svijet, dok je za ženski pol, sa srdžbom, možda donekle i sramotom oca koji je dobio žensko čeljade, govoreno pišulja - izraz koji se i danas često može čuti u mjestima gdje patrihajlno vaspitanje odolijeva vremenima. Za rođenje sina pucalo se iz oružja i veselilo. Suprotno tome, za žensko dijete se ćutalo, kao da nije došlo na svijet. Brojnost plemena računala se po broju muških glava. Muškarac se različito odnosio prema ženskom rodu. Kćerku slijepo čuvao, da ga ne bi osramotila prije udaje, posmatrajući je samo kao čeljade više na vagnju (obroku), koje će se udati čim odraste. Sestru je cijenio samo po snazi plemena u koje se udala, dok je majku veličao, skoro je vidjevši u liku svetice. U najnezavidnijem položaju bila je supruga. U kući, nevjesta je važila za nekog ko mora biti poslušan, ne samo mužu, već cijeloj familiji. Nalazila se u sjenci kako muža, tako i svekrve, odnosno muževljeve majke. Muževljevu familiju oslovljavala je zavisno od srodstva u kom su bili sa mužem, tj. onako kako ih je on oslovljavao. Svekar je bio otac, svekrva majka, đever brat, zaova sestra. To pokazuje i dokazuje činjenicu da nakon udaje njena veza sa rođenim domom prestaje. U roditeljsku kuću rijetko bi odlazila, i to isključivo uz dozvolu muža. Jelena Savojska Žena je u crnogorskom domu bila poslušna, nijema, bez prava na sopstvenu misao, sopstvenu riječ. Navodim citat iz mog romana Vječnost u plamenu sna, koji govori o sudbini žene na ovim prostorima: Tvrdoglavost je kao zatučeni kamen na majdanu, ni da se slomi, ni da ostane. Kruni se, a opet drži za stijenu., stijenu vijekov br. 3/2020 br. 3/

34 crna gora crna gora nog vaspitanja, da je ženskom čeljadetu Bog dao usta, uzeo jezik i sva prava na razmišljanja. U tom priprostom duhu, Borka je vapila u sebi, klela, plakala, srdžbu nijemo lila, ali, nije mogla od svog kama koji je rezao njenu dušu. Riječ je pasivni akter u svim segmentima društva. Ona je uvertira, klica ideja, pokretač revolicija. Riječ je opomena. Opomena koja je u ženi sazrijevala vijekovima. Njeno zrijevanje u crnogorskoj ženi, ogledalo se njenom požrtvovanošću, kojom je žena bila stub porodice, njen prećutni pregalac. Ako zađemo ispod površine, skinemo skramu očiglednosti, shvatićemo da žena u Crnoj Gori, bez obzira na neravnopravnost svog položaja, posjeduje i njeguje duboke emocije okrenute ka muškarcu suprugu, mukarcu sinu, muškarcu bratu, muškarcu roditelju. Izliv istih, najprije se stapao u tužbalicama, gdje je njihovo umijeće putem naricanja dobijalo duboku emotivnu sliku. Tu se najprije začula ženska riječ, snažna, dubokosmislena, elegija koja se prepričavala, kojom su se tužbalice nadmetale u vještini samog naricanja, odnosno retorike, gdje naricanje dobija oblik folklornog izraza. Uz naricanje sahranjivani su njihovi muškarci, veličani svakom riječju. Drugi, nazvaću ga korak, kojim žena kroz vjekove pokazuje svoju stranu nježnijeg bića, a snažnog intelekta, dobijao je svoj izraz tokom raznih posijela, natpjevavanjem sa muškarcima, u poskočicama, na svadbama, i drugim okupljanjima. Dugo vremena, žena je bila nepismena, kao i mnoštvo muškog pola tog vremena, što daje potku usmenom predanju. To nas opet vraća na tužbalice, naricanja, koje bivaju neka vrsta ženskih mnemonika. Dok su muškarci ratovali, žene su ih ispraćale, ostajući kući sa bremenom teških poslova. To su prihvatale bez žalbi, samo sa mišlju da se muški živi vrate, a, one su svojom upornošću, ulažući snagu ravnu muškoj, čuvale ognjište, obrađivale zemlju, čuvale stoku. Kako je žena sa jedne strane bila uskraćena za svoj glas, svoje mišljenje, ravnopravni položaj u društvu, s druge strane žena je opjevavana, uzdizana. Ona je bila pratilac svojih sinova, muževa, očeva, braće, u mnogim pjesmama, koje su govorile o bojevima, o smrti, a sadržavale su i lik žene. Tu je crnogorska žena postajala sinonom bola, gubitka. Kako su vremena donosila novi dah, tako je i žena u Crnoj Gori sazrijevala, preobražavajući se u ravnopravno biće sa suprotnim polom. Žena sama bira svog muža, ide u školu, dobija pravo glasa, biva zastupljena, i često, visoko istaknuta u mnogim sferama umjetnosti, nauke, diplomatije i drugim oblastima. U književnosti, žena pronalazi slobodu svog, kako pjesničkog, tako i proznog izraza. Podsjetimo se Geteovih riječi da su pjesnici neprikosnoveni vladari svijeta. Međutim, suprotno tome, poezija ne može promijeniti svijet, ali ostaje svjedok njegovih kataklizmi. Ona opominje, strada, izdiže, daruje, sebe svijetu, svijet sebi, kao najveću muzu. Zar sve te osobine ne podsjećaju i na samu bit žene? Umjetnost je svjedok, borac, konvulzija, pehar epoha. A žena je dio nje, kao kult ljepote, kao akter u njenom razvoju. Danas, žena u Crnoj Gori je samosvjesna, uvažena, ravnopravna. U njoj se spaja tradicija i urbanost, što donosi novu sliku, novi doživljaj, raskošnosti crnogorske žene. Vlaho Bukovac, Crnogorka u odbrani -66- br. 3/2020 br. 3/

35 antifašizam antifašizam NENAD STEVOVIĆ SLAVOM OVJENČANA CRNOGORSKA BRIGADA Nenad Stevović (1962), politikolog, publicista, istraživač i organizator crnogorske dijaspore. Objavio je više naučnih monografija o migracijama sa prostora Crne Gore, publikacija o crnogorskoj emigraciji, stručnih i naučnih radova u zemlji i inostranstvu. Pokretač i osnivač više nacionalnih organizacija, kulturno prosvjetnih društava i časopisa u crnogorskom iseljeništvu. Viševjekovno narodno iskustvo u ratovanju, kao živo nasljeđe svakog Crnogorca, kulminiralo je u punoj snazi kroz partizansku epopeju tokom Drugog svjetskog rata dajući istorijski doprinos veličanstvenoj pobjedi nad fašizmom kao najvišim civilizacijskim dosegom čovječanstva. Kroz ratni put Četvrte proleterske crnogorske brigade prepoznaju se sve karakteristike i vrijednosti crnogorskog vojnika toga vremena. Četvrta proleterska crnogorska brigada je formirana 10. juna godine na planini Zelengori naredbom Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke partizanske i Dobrovoljačke vojske Jugoslavije. U sastav brigade su ušli: dva bataljona iz Lovćenskog odreda i po jedan bataljon iz Zetskog, Komskog i Durmitorskog odreda. Na dan formiranja u sastavu brigade je bilo borca, većinom prekaljenih ratnika od početka 13-julskog ustanka. Vrhovni štab je za komandanta brigade imenovao Peka Dapčevića, a za političkog komesara Mitra Bakića. Smotru brigade izvršio je Vrhovni komandant Josip Broz Tito 19. juna godine u selu Ljubinje na tromeđi Crne Gore, Bosne i Hercegovine. Tom prilikom u svom govoru, između ostalog, Tito je istakao: Ja vas uvjeravam da naši neprijatelji neće u Crnoj Gori dugo likovati, Crnogorci će ostati dosljedni svojim slobodarskim tradicijama, a vi sami odvojili ste se od Crne Gore s vjerom da ćete se u nju vratiti kao oslobodioci. Vaš put od početka ustanka dovde slavan je i ostaće kao svijetli trag u historiji naše borbe. Mi odavde danas sjutra, krećemo u novom pravcu. Mi ćemo pronijeti zastavu Narodnooslobodilačke borbe, zastavu oružanog bratstva i jedinstva naših naroda kroz nove krajeve Jugoslavije Vi ćete svojim držanjem i ubjeđivanjem pokazati da ste vojska novoga kova; vi ćete tako steći njihovo povjerenje i razvijati zastavu slobode u krajevima koji je još nijesu razvili. Od svog formiranja pa do kraja rata brigada je prešla oko km i vodila više od 700 manjih i većih borbi. I pored toga što je imala izuzetno teških momenata i nekoliko početnih neuspjeha, brigada nikada nije poražena. Ratni put je legendarne borce vodio izvan granica Crne Gore šireći tako plamen i nadu slobode u okupiranim krajevima Jugoslavije. Između ostalih brigada je učestvovala u bitkama na Neretvi, Sutjesci, Kopaoniku, u borbama za Kupres, Livno, Jajce, Kruševac, Kraljevo, Požegu, Užice, u operecijama Vajs I, Vajs II, operaciji Kamerjeger, i završnim operacijama na Sremskom frontu. U Crnoj Gori brigada je učestvovala u Andrijevačkoj operaciji, u čišćenju Vasojevića od četnika, u borbama za oslobođenje i odbranu Kolašina, odbranu Bijelog Polja, a udarne grupe bataljona su dejstvovale duboko u Staroj Crnoj Gori. Kroz brigadu je prošlo više od boraca od kojih je tokom rata poginulo blizu dok je više od ranjeno. U početku je sastav brigade bio u potpunosti crnogorski, kasnije je dopunjavan ne samo novim crnogorskim borcima već, u manjem broju, i borcima drugih narodnosti. Svi komandanti tokom postojanja brigade su bili Crnogorci. Za svojih 1070 dana ratnog trajanja imala ih je sedam, od kojih su prva šestorica narodni heroji. Komandanti su bili Peko Dapčević, Radovan Vukanović, Vasilije Đurović Vako, Ljubo Vučković, Savo Burić, Blažo Janković i Vido Šoškić. Politički komesari su od formiranja brigade pa do kraja rata takođe bili Crnogorci: Mitar Bakić, Milo Jovićević, Niko Pavić, Vojo Nikolić, Milija Stanišić, Boško Brajović i Zarija Šaletić. O vojnom, moralnom i obrazovnom kapacitetu te vojne jedinice govori i činjenica da nijedan ratnik brigade, koji je na dan formiranja bio u njenom sastavu, nije dočekao oslobođenje kao običan borac. Četvrta proleterska crnogorska brigada je bila rasadnik najboljih kadrova pa su iz nje izrasli: 23 brigadna komandanta, 8 komandanta divizija, 3 komandanta korpusa, i po jedan komandant armije i glavnog štaba. Od Borci IV proleterske crnogorske brigade -68- br. 3/2020 br. 3/

36 antifašizam iz istorije crnogorske dijaspore oficirskog kadra koji je prošao kroz brigadu njih 31 su postali generali. Članovi AVNOJ-a su bili osmoro boraca brigade. Heroj je onaj ko ima hrabrosti za svoju sudbinu. rekao je Herman Hese, a 49 boraca Četvrte proleterske crnogorske brigade je svojom hrabrošću zaslužilo vječno mjesto na stranicama crnogorske i jugoslovenske ratne istorije. Orden Narodnog heroja dobili su: Niko Anđus, Filip Bajković, Simo Barović, Vlado Božović, Mašo Brguljan, Petar Vojvodić, Ljubo Vučković, Danilo Grbović, Jevrem Grbović, Vojin Dragović, Spaso Drakić, Savo Drljević, Vlajko Đuranović, Boško Đuričković, Vasilije Đurović Vako, Jovo Zvicer, Blažo Janković, Filip Janković, Boško Janković, Mašo Jelić, Milorad Jovančević, Radisav Jugović Bako, Vojin Katnić, Ilija Kostić, Lazar Lopičić, Blažo Martinović, Marko Martinović, Niko Martinović, Stanko Martinović, Veselin U Lovćencu na zgradi Crnogorskog kulturnog centra Masleša, Jelica Mašković, Vukosava Mićunović, Špiro Mugoša, Vojin Nikolić, Dobrila Ojdanić, Blažo Orlandić, Đoko Pavićević, Đuro Petrović, Vojin Poleksić, Krsto Popivoda, Sekule Popović, Nenad Rakočević, Jovan Stojanović, Dušan Strugar, Niko Strugar, Đuro Čagorović, Milovan Čelebić, Mitar Bakić i Peko Dapčević. Publikovanjem više knjiga autobiografskih zapisa, knjiga memoarskog karaktera i zbornika śećanja preživjelih boraca ostavljeno je za buduće generacije svjedočanstvo o ratnim dostignućima slavne brigade. Da u kolektivnom śećanju crnogorskog naroda ova vojna jedinica zauzme trajno mjesto krucijalan doprinos dao je borac koji je u brigadi prošao put od običnog vojnika do njenog komandanta, general pukovnik Blažo Janković knjigom Četvrta proleterska crnogorska brigada objavljenom u Beogradu godine. Danas u Crnoj Gori brojne društvene, kulturne, obrazovne i druge institucije kao i ulice i trgovi širom gradova i sela nose imena boraca ove slavne vojne formacije. Śećanje na njih živi i u crnogorskom iseljeništvu. U vojvođanskom naselju Lovćenac, koji personifikuje patriotski dio crnogorske emigracije, centralni trg mjesta nosi naziv Trg IV proleterske crnogorske brigade a spomen ploča sa Titovim citatom Četvrta brigada to su četiri brigade već pola vijeka stoji na zgradi u kojoj je danas Crnogorski kulturni centar. U mozaiku viševjekovne ponosne crnogorske vojne istorije značajno mjesto zauzima i segment koji predstavlja crnogorski partizanski pokret u Drugom svjetskom ratu, a u njemu jedno od vodećih mjesta pripada i slavom ovjenčanoj Četvrtoj proleterskoj crnogorskoj brigadi. Izvor: Komuna, br. 30/2018 Njujork PRIREDIO: NENAD STEVOVIĆ TEMELJI ORGANIZOVANJA CRNOGORSKIH ISELJENIKA U novijoj istoriji organizovanja crnogorskih iseljenika i njihovih potomaka dva događaja, jedan sa kraja prošlog i drugi sa počekta ovog vijeka, po svom značaju i uticaju na buduće događaje zaslužuju posebnu pažnju. U razmaku od samo 10 mjeseci organizovana su dva svjetska kongresa crnogorskih iseljenika, prvi u Sjedinjenim Američkim Državama, u Njujorku, godine i drugi u crnogorskoj prijestonici Cetinju godine. Organizatori i učesnici kongresa, patriotske iseljeničke organizacije i istaknuti pojedinci, usvojenim deklaracijama i zaključcima pokazali su visoki stepen vizionarstva, patriotizma, identitetske samosvjesnosti, društvene i nacionalne odgovornosti. PRVI KONGRES CRNOGORSKE DIJASPORE U Njujorku je u sklopu Crnogorskih susreta 10. i 11. oktobra godine, u dvorani hotela Astoria, održan Prvi kongres crnogorske dijaspore. Tom prilikom usvojena je Deklaracija dobre volje o Crnoj Gori i usvojeni Zaključci Kongresa. Deklaracija dobre volje o Crnoj Gori Čvrsto povezani snaznim osjećanjem pripadnosti, ljubavi i dobrim namjerama prema našoj domovini Crnoj Gori, mi, učesnici Kongresa, različitih nacija i vjera ali istih osjećanja prema državi Crnoj Gori, -70- br. 3/2020 br. 3/

37 iz istorije crnogorske dijaspore iz istorije crnogorske dijaspore Polazeći od prirodnog i istorijskog prava Crne Gore, jedne od najstarijih država na Balkanu, svestrano sagledavajući aktuelni trenutak i potrebe obezbjeđenja trajnog mira, stabilnosti i prosperiteta na jugoistoku Evrope, kao i neotuđivog prava naroda Crne Gore na samoopredjeljenje i samostalno odlučivanje o svojim sudbinskim unutrašnjim odnosima i odnosima sa susjednim i drugim državama, Ne pristajući da naša domovina Crna Gora, poslije desetovjekovne državnosti, jedina poslije raspada federalne Jugoslavije ostane bez svoje državnosti i međunarodnog subjektiviteta, Snažno podržavajući napore svih demokratskih snaga u Crnoj Gori na pronalaženju rješenja za izlazak iz postojeće krize, za trajnu zaštitu Crne Gore i njenih građana od pokušaja da se žrtvuju i zadrže u poziciji taoca jedne anahrone, ksenofobične, velikodržavne, imperijalne politike Srbije, politike koja direktno vodi potiranju crnogorske države, nacije, crkve i svakog drugog identiteta i subjektiviteta, politike koja odvlači Crnu Goru od evropskih i evroatlantskih integracija i od mogućnosti za život dostojan čovjeka, Koordinacioni odbor kongresa u Njujorku, Mi, iseljenici iz Crne Gore, jedinstveni smo u zahtjevima: 1. Da Skupština Crne Gore, radi zaštite državnih i nacionalnih interesa Crne Gore i stvaranja optimalnih uslova za njen sveukupan napredak i razvoj, shodno neotuđivom pravu građana, raspiše referendum za sticanje nezavisnosti i povratak međunarodnog subjektiviteta kao i za uključivanje u evropske i evroatlantske ekonomske, političke, bezbjedonosne, kulturne, sportske i humanitarne organizacije. 2. Da Crna Gora sačuva i unaprijedi istorijsko dostignuće dobrih i harmoničnih odnosa suzivota različitih naroda i vjera, da obezbijedi punu individualnu i kolektivnu slobodu i ravnopravnost svojih građana i na taj način odgovori na sve neprihvatljive pokušaje plemenskih, vjerskih, nacionalnih i regionalnih podjela i cijepanja teritorije i tkiva države Crne Gore. 3. Da vlast u Crnoj Gori prekine sa negiranjem i diskriminacijom Crnogorske pravoslavne crkve i njenih vjernika i ujedno podržavamo odluku o osnivanju dijeceze Crnogorske pravoslavne crkve u Americi. 4. Da Crna Gora politikom otvaranja i povezivanja sa svijetom stvara uslove za punu saradnju sa svojom dijasporom u svim domenima: ekonomskom, političkom, kulturnom, sportskom i informativnom. U cilju objedinjavanja stvaralačkih potencijala matice i dijaspore i uspostavljanja bolje saradnje i razumijevanja, predlažemo da se naredne, 2000-te godine u crnogorskoj prijestonici na Cetinju, organizuje sljedeći kongres crnogorske dijaspore i da predśednik organizacionog odbora bude predśednik Crne Gore Milo Đukanović. Zaključci Prvog kongresa crnogorske dijaspore I Crna Gora treba da bude slobodna, suverena, demokratska, multinacionalna i međunarodno priznata država, članica Ujedinjenih nacija. II Kongres predlaže da se sve snage u Crnoj Gori i van nje: vlast, političke partije, nevladine i druge organizacije i pojedinci, ujedine po pitanju rješavanja državno-pravnog statusa Crne Gore u cilju njenog osamostaljenja. III Kongres zahtijeva od crnogorskog parlamenta da poništi nelegitimne odluke tzv Podgoričke skupštine iz godine. IV Kongres apeluje na crnogorsku vlast da ispoštuje odluke Skupštine Crne Gore od 23. decembra godine koje joj obezbjeđuju status nezavisne i suverene države. V Kongres zahtijeva od aktuelne vlasti da diplomatski predstavnici Crne Gore u svijetu budu ljudi dokazane crnogorske orijentacije. Karijeristi i nakalemljeni Crnogorci nikada neće dostojno predstavljati Crnu Goru i uspostaviti dobar kontakt sa iseljenicima. VI Kongres zahtijeva da se Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi hitno obezbijedi registracija i u posjed vrate svi njeni sakralni objekti i materijalna dobra. VII Kongres zahtijeva od crnogorskog parlamenta da poništi odluku regenta Aleksandra iz godine kojom je nasilno i nekanonski ukinuta Crnogorska pravoslavna crkva. VIII Kongres upućuje najoštriji protest vlastima u Crnoj Gori zbog otvorene podrške i ogromne materijalne pomoći koju uživa Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori. IX Kongres predlaže vlastima u Crnoj Gori da se riješi pravno-imovinski položaj nasljednika dinastije Petrović-Njegoš. Takođe apelujemo da se u duhu državne tradicije Crne Gore i našega jezika, ozvaniči titula knjaza Nikoli II Petroviću Njegošu. X Kongres zahtijeva da se Crnogorski jezik proglasi službenim jezikom u Crnoj Gori i da kao takav bude uveden u Ustav, škole, institucije, državne organe i medije. XI Kongres predlaže crnogorskoj vlasti i kulturnim institucijama da, u velikim svjetskim centrima kao što su Pariz, Rim, Moskva, Njujork, Vašington, organizjuju veliku svjetsku izložbu posvećenu hiljadugodišnjoj crnogorskoj istoriji i kulturi, koja bi imala veliki politički i medijski odjek u svijetu i za koju je -72- br. 3/2020 br. 3/

38 iz istorije crnogorske dijaspore iz istorije crnogorske dijaspore dijaspora spremna da pruži pomoć u granicama svojih mogućnosti. XII Kongres podržava kontinuitet Cetinjskog bijenala i obavezuje se da će svojim aktivnostima doprinijeti afirmaciji ove značajne kulturne manifestacije. Hotel Astoria u Njujorku svoj mjesečni časopis, djelimično i na engleskom jeziku. XVI Kongres upućuje kritiku crnogorskoj vlasti zbog dosadašnje slabe saradnje sa organizovanom crnogorskom dijasporom i njenim udruženjima. samostalnosti kod američke administracije i koja bi predala peticiju sa našim zahtjevima predśedniku Klintonu. XIX Kongres je formirao koordinacioni odbor za osnivanje Svjetskog crnogorskog kongresa čiji je zadatak da poveže sva crnogorska udruženja u svijetu i inicira osnivanje novih društava u zemljama u kojima žive iseljenici iz Crne Gore. Ovaj odbor sačinjavaju: Blažo Sredanović, Vojislav Rašović, Fado Redžović, Radosav Kršikapa, Savić Rašović iz Śeverne Amerike, Mihailo Mandić iz Australije, Jovan Radonjić iz Hrvatske i dr Nenad Popović iz Njemačke. XX Kongres je usvojio prijedlog da se sljedeći, Drugi kongres crnogorske dijaspore i Crnogorski susreti 2000-te godine, održe u crnogorskoj prijestonici Cetinju i da predśednik organizacionog odbora bude predśednik Crne Gore. Njujork, 10. oktobar Za Prvi kongres crnogorske dijaspore: Blažo Sredanović, Udruženje Crnogoraca Amerike; Vesna Radunović, Crnogorski nezavisni kulturni centar Njujork; Branko Aleksić, Društvo Crna Gora Toronto; Fado Redžović, Kulturni centar Rumija ; Mihailo Mandić, Udruženje Crmogoraca Australije; Jovan Radonjić, Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske. DRUGI KONGRES CRNOGORSKIH ISELJENIKA Drugi svjetski kongres crnogorskih iseljenika održan je u hotelu Grand na Cetinju 12. i 13. avgusta godine. Kongres je organizovan pod pokroviteljstvom predśednika Crne Gore Mila Đukanovića koji se i obratio učesnicima i gostima na svečanom otvaranju. Tih dana na Cetinju je boravilo blizu 200 crnogorskih iseljenika iz cijelog svijeta. Cetinje XIII Crnogorska društva i organizacije u svijetu razvijaće prijateljske odnose između crnogorskog naroda i naroda zemlje u kojoj društva djeluju. XIV Kongres se ograđuje i upućuje protest svim udruženjima u svijetu koja koriste naziv crnogorski a ne priznaju crnogorsku naciju, crkvu i državu i rade protivu interesa Crne Gore. XV Kongres predlaže obnavljanje Matice iseljenika Crne Gore, ali kao nevladine organizacije koja bi ponovo izdavala XVII Kongres je formirao zajedničko tijelo na nivou Sjeverne Amerike u koje su izabrani: Blažo Sredanović, predśednik, a kao potpredśednici: Ivo Đukanović, Udruzenje Crnogoraca Amerike; Vesna Radunović, Crnogorski kulturni Centar Njujork; Bećo Čubić, Kulturni centar Rumija Čikago; Branko Aleksić, Društvo Crna Gora Toronto. XVIII Kongres je donio odluku da se formira delegacija ispred iseljenika u Americi koja ce zatražiti prijem kod tri kongresmena u Vašingtonu koja su nedavno pokrenula pitanje crnogorske državne -74- br. 3/2020 br. 3/

39 iz istorije crnogorske dijaspore iz istorije crnogorske dijaspore 6. Svojim ljudskim potencijalom crnogorska svjetska asocijacija maksimalno će pomoći da se Crna Gora integriše u svijet. U tom smislu, prvi konkretan zadatak pred nama je, da za skorašnji sastanak Pakta o stabilnosti u Zagrebu lobiramo u zemljama članicama da Crna Gora dobije najpovoljniji mogući status. 9. U sadašnjem još nedefinisanom državnom statusu Crne Gore, crnogorsko iseljeništvo i pored najboljih namjera, ne može dovoljno pomoći u privlačenju stranog kapitala za ulaganje u Crnoj Gori, ali sa svoje strane može efikasno pomoći u procesu ubrzane modernizacije crnogorskog društva, omogućavanjem školovanja mladih ljudi u inostranstvu, kao i obrazovanjem djece crnogorskih iseljenika na Univerzitetu Crne Gore i njihovim čvršćim vezivanjem za potrebe i interese matične domovine. U tom cilju će crnogorske iseljeničke organizacije, prema svojim mogućnostima, formirati poseban fond i odrediti pravila za njegovu namjenu i korištenje. Spomenik Lovćenska vila, simbol Svjetske crnogorske asocijacije Zaključci Drugog kongresa crnogorskih iseljenika 1. Cijeneći da je vrijeme od prvog kongresa crnogorske dijaspore (Njujork, 10. oktobra godine) potvrdilo i osnažilo osnovna opredjeljenja iseljenika iz Crne Gore Kongres ostaje dosljedno pri stavu da Crna Gora treba da bude suverena, građanska i demokratska država i članica Ujedinjenih nacija. 2. Učesnici Kongresa obavezuju se da će kroz efikasniju organizaciju, iseljenička društva i klubove, boljim međusobnim povezivanjem i uspostavljanjem trajne veze sa matičnom domovinom, dati svoj puni doprinos ostvarivanju tog cilja. 3. Polazeći od činjenice da je crnogorsko iseljeništvo vazda bilo prepušteno odnarođivanju, asimilaciji i fragmentovanju, Kongres ističe nužnost u ime održanja i jačanja crnogorskog nacionalnog identiteta, da njihova matična domovina jasno Sa svečanog otvaranja kongresa na Cetinju, i što prije formuliše osmišljenu strategiju prema svom iseljeništvu. Ta strategija morala bi sadržavati sve bitne elemente nacionalne istorije, kulture, vjere i jezika. 4. Kongres svoj rad gradi na temeljnim načelima liberalne demokratije, poštovanju crnogorske nacionalne i državne individualnosti, te na razvijanju Crne Gore kao pluralističke, multikulturalne, multietičke i plurikonfesionalne zajednice. Kongres odbija saradnju s onim klubovima i iseljeničkim organizacijama koji Crnogorcima negiraju pravo na suverenu državu, vlastitu kulturu i jezik. 5. Radi ostvarivanja vitalnih interesa Crne Gore, razvoja crnogorske demokratske države i modernog građanskog društva, Kongres daje punu podršku demokratskim iskoracima Crne Gore prema Paktu stabilnosti jugoistočne Evrope, Evropskoj uniji i tranatlantskim integracijama, te daljnjim procesima stvaralačkog uključivanja u novi svjetski poredak. 7. Crnogorska svjetska asocijacija će se maksimalno angažovati da bi ublažila sve uutrašnje i spoljne pritiske na demokratsku Crnu Goru. To prije svega podrazumijeva zaštitu od destrukcije njezinih vitalnih ekonomskih interesa, prirodne i kulturne baštine i institucija nacionalne kulture. 8. Kongres poziva sve crnogorske demokratske snage da u ovom današnjem presudnom istorijskom trenutku naše zajedničke domovine osmisle svoju sigurnu budućnost na pravno i politički najprimjereniji način, uključujući i referendum o njezinoj suverenosti, kao samostalne i slobodne države. To je naš imperativ. Time se otvara perspektiva i demokratskim snagama u Srbiji da se na pravno i politički najmjereniji način izjasne za Srbiju kao suverenu i samostalnu državu. To je imperativ našeg regiona Evrope br. 3/2020 br. 3/

40 iz istorije crnogorske dijaspore crnogorska kužina 10. Polazeći od Deklaracije Skupštine Crne Gore od 20. septembra godine, kojom je Crna Gora proglašena ekološkom državom, Crnogorska svjetska asocijacija predlaže Univerzitetu u Podgorici i drugim crnogorskim institucijama da na već usvojenim strateškim osnovama se osloni na iseljenički potencijal u kreiranju projekata iz ove kao i drugih oblasti čije se finansiranje može obezbijediti sredstvima međunarodne fondacije. CRNOGORSKI GASTRO PROIZVODI 11. Kongres se zalaže za uspostavljanje savremene internet komunikacije iseljeničke populacije, naročito mladih koji su već u budućnosti sa mladima Crne Gore sa Univerziteta u Podgorici. To ce omogućiti da se osmisli državna strategija kojom će se Crna Gora, kao jedna od najškolovanijih evropskih nacija uključiti u razvoj novih tehnologija i znanja. Crnogorska svjetska asocijacija može pomoći u osiguranju opreme i finansiranju tog važnog projekta. Blažo Sredanović iz San Franciska, član Koordinacionog odbora Prvog i predśedavajući Drugog kongresa Hrvatska; Mihailo Mandić, Australija; Tomislav Džogaz, Austrija; Bećo Ćubić, USA; Vesna Radunović; Vojislav Rašović, Kanada; Princ Nikola Petrović, Francuska; Stanko Bubanja, USA; Izo Gušmirović, Češka Republika. 12. Iseljeništvo Crne Gore bi trebalo da osnuje elektronski magazin koji bi ubrzo mogao da preraste u štampano glasilo, u kojem bi se utvrđenim redakcijskim kriterijumima objavljivali radovi nesporne i stvaralačke vrijednosti, od posebnog interesa za crnogorsko iseljeništvo, njegovo čvršće i plodotvornije povezivanje sa matičnom domovinom u cilju međunarodne promocije i opšteg napretka. Kongres je izabrao i Koordinacioni odbor Svjetske crnogorske asocijacije u sastavu: Blažo Sredanović, predśednik, USA; dr Nenad Popović, Njemačka; Vojislav Vuksanović, Njemačka; Milo Banović, Hrvatska; dr Radomir Pavićević, Hrvatska; dr Dragutin Lalović, O značaju Kongresa na Cetinju najbolje ilustruju riječi predśedavajućeg Blaža Sredanovića koji je 15 godina kasnije u jednom intervjuu izjavio: Mislim da se klica uspjeha za kasniji masovni odziv iseljenika na referendumu začela već na Kongresu na Cetinju. Više od dvije stotine iseljenika iz čitavog svijeta bili su u centru pažnje medija i građana gotovo pet dana. Kad je Đukanović pozdravio Kongres i izjavio Spremni smo da zaštitimo državnost Crne Gore i njenu slobodu i da Crna Gora neće izaći na savezne izbore - učesnici su ustali i dugo skandirali... Tada sam ośetio da je Kongres uspio i pored nekih neprijatnih momenata. Povezanost iseljeništva i matične zemlje ostvarena je do mjere koja je ranije bila gotovo nezamisliva. Pršut Crnogorski pršut je gastronomski specijalitet - trajni suhomesnati proizvod od svinjskog buta, koji je obrađen na specifičan način (njeguška obrada), suvo salamuren morskom solju, sušen na dimu ili na vazduhu i podvrgnut procesima sušenja i zrenja koji traju najmanje devet mjeseci. Zbog svog specifičnog ukusa i neobičnog načina dobijanja smatra se jednim od najoriginalnijih proizvoda crnogorske kuhinje, a samim tim je postao nezaobilazan dio turističke, ugostiteljske, pa i privatne ponude ne samo Crne Gore, nego i šire. Riječ je o vrhunskom delikatesu bogate gastronomske istorije. Bogat proteinima, slobodnim aminokiselinama i nezasićenim masnim kiselinama, dobar je izvor vitamina B kompleksa, kao i esencijalnog elementa cinka. Receptura, odnosno način pripreme i sušenja pršuta, pa i soljenje, kojim se ovaj brend čuvao od eventualnog kvarenja i pomagao mu da brže sazri, naslijeđena je od predaka koji su, prema zapisima, pr br. 3/2020 br. 3/

41 crnogorska kužina crnogorska kužina šut proizvodili i u XV vijeku. Ni moderne tehnologije nijesu promijenile način pripreme i sušenja pršuta kod mnogih domaćinstava. Pranje, dizanje, dimljenje je isto kao i prije nekoliko vjekova. Tajna nenadmašnog kvaliteta i jedinstvenog ukusa crnogorske pršute, tražene i rado viđene i na najraskošnijim svjetskim trpezama, je u tome da se priprema na području u kojem se susrijeću planinska i mediteranska klima koje izoštravaju miris i ukus pršuta, što ga čini neodoljivim. Njeguški pršut je prvi crnogorski proizvod koji je nacionalnim zakonodavstvom zaštićen kao oznaka kvaliteta. Pršutari sa Njeguša kažu da ruže vjetrova koji duvaju na Njegušima daju mesu posebnu finoću pa se zato pršut ne jede, u njemu sa uživa i on se gustira. Sirevi Kravlji, ovčiji, miješani i koziji sirevi se proizvode u svim krajevima Crne Gore i u skladu sa tim ukusi su vrlo različiti: na jugu se pravi odličan koziji sir, u okolini Cetinja, na Njegušima, je poznati njeguški sir i sir u maslinovom ulju, a na sjeveru Crne Gore se proizvode najkvalitetniji sirevi, posebno ako se spremaju od mješavine kravljeg i ovčijeg mlijeka. Posebnu draž i aromu crnogorski sir dobija od kace, drvene posude u koju se odlaže mladi sir, na koju se stavlja poklopac i kamen kako bi se zgusnuo. Tu su poznati pljevaljski sir, lisnati kolašinski sir i drugi. Ono što je svim sirevima zajedničko, bilo da su nastali na sjeveru ili jugu, jesu kvalitet i tradicionalni način pripreme. Kvalitet i iskustvo učinili su sir omiljenim crnogorskim jelom - nezaobilaznim dijelom svakog obroka. Pošto je proizvodnja sira zasnovana na porodičnoj tradiciji, koja se prenosi sa generacije na generaciju, sirevi su nezaobilazan dio istorije i materijalno blago našeg naroda. Najvažnija odlika tradicionalnih sireva je njihova originalnost tehnologije i izvornost sirovine ugrađene u te proizvode. Med Med je najsavršeniji proizvod prirode i najzdravija hrana koju čovjek dobija iz prirode jer se u njemu nalaze gotovo svi sastojci koji grade ljudski organizam. Pčelinja zajednica, za koju danas znamo da je stara oko 50 miliona iona godina, izgradila a je sistem sakupljanja i prerade nektara, polena, propolisa, te njihovu preradu u med i ostale linje proizvode na način koji je, prije svega, zdrav za samu pčelinju zajednicu i samim m pče- tim joj osigurava sve preduslove za sigurno produženje vrste. Crnogorski rski med je nadaleko poznat i prepoznatljiv po kvalitetu. Crnu Goru karakte-kterišu izuzetno povoljni prirodni i klimatski uslovi za razvoj pčelarstva. Među njima, za ovu granu je posebno važno bogatstvo medonosnim biljem, kojeg na crnogorskom području ima oko 500 sta, što omogućava proizvodnju meda visokog kvaliteta - proizvoda koji prema svojim specifičnim karakteristikama može biti prepoznatljiv i na domaćem i na inostranom tr- vržištu. Prirodni uslovi crnogorskog prostora čine crnogorske pčelare jednim od lidera na cijelom evropskom prostoru. Pčelari na našem području proizvode najkvalitetniji med na svijetu, o čemu svjedoče brojne nagrade na sajmovima br. 3/2020 br. 3/

42 crnogorska kužina crnogorska kužina Masline Poznato je da je Mediteran postojbina masline i da ona ima posebno mjesto u životu stanovnika tog područja. Kultura uzgajanja maslina u Crnoj Gori datira iz II vijeka p.n.e. kada su Grci i Rimljani stigli u ove djelove crnogorske obale. U VI vijeku masline su se već više koristile za pravljenje ulja. Maslinovo ulje se dobija cijeđenjem plodova masline i ima široku upotrebu od kulinarstva, do kozmetologije i medicine. Veoma je cijenjeno kao dijetetski proizvod zbog visokog sadržaja polifenola. Osim toga, maslinovo ulje je čest sastojak kozmetičkih preparata, posebno onih koji se koriste za suvu, oštećenu kožu, kožu koja je podložna ekcemima, kao i preparata za sunčanje. Crna Gora ima bogatu tradiciju uzgajanja masline i proizvodnje maslinovog ulja koja se prenosi sa generacije na generaciju. Maslinova ulja prave se u nekom od mlinova ili manjim porodičnim radionicama. Posebno su poznata ulja izuzetnog kvaliteta koja su nastala preradom plodova žutice, autohtone vrste masline iz okoline Bara i Ulcinja. Prema rezultatima naučnih istraživanja, neka stabla maslina su stara preko godina, a najpoznatije od njih se nalazi u naselju Mirovica kod Bara i dokazano je da je staro oko godina. Danas u oblasti Bara i Ulcinja postoji oko uzgajivača maslina skoncentrisanih u klaster koji vode svakodnevnu brigu o ovom jedinstvenom blagu od nekih stabala maslina. Iako i dalje postoje i koriste se tradicionalni mlinovi za masline sa presama od kamena, ulje se uglavnom proizvodi u modernim mlinovima koji su prošli kontrole prema najvišim standardima EU. Vino Od prvih civilizacija, vino je dio ljudske kulture i običaja. U antičkom svijetu, a posebno na Mediteranu, vino je bilo sastavni dio svakodnevne ishrane. Tokom srednjeg vijeka, u doba velikih epidemija širom Evrope, vino je skoro zamijenilo vodu. Još prvi mislioci i naučnici naslutili su da u vinu postoji nešto drugačije nego u ostalim pićima, nešto korisnije a možda i ljekovito. Starogrčki istoričar Plutarh je za vino kazao: Vino je od svih pića najkorisnije, od svih ljekova najukusnije, a od sve hrane najprijatnije. Crna Gora je u svijetu prepoznatljiva kao zemlja vina i poznata je vinska destinacija, jer se vino Vranac izvozi u preko 30 zemalja. Vranac je glavna sorta vinove loze koja se gaji u Crnoj Gori i i njeno pravo porijeklo je skriveno u dubinama istorije. Bijele sorte predvodi crnogorski Krstač koji uspijeva isključivo u Crnoj Gori. Naša vina svjedoče o jedinstvenom crnogorskom podneblju, smještenom između Jadranskog mora, Skadarskog jezera i visokih planina u zaleđu, koje stvara uslove za rađanje autentičnih, raskošnih vina, neponovljivog karaktera. Izvor: Privredna komora Crne Gore, Crnogorski gastro proizvodi -82- br. 3/2020 br. 3/

43 mladi literati knjiga MLADI LITERATI IZ DIJASPORE MONTAÑA NEGRA - MOJA CRNA GORA Benjamin Skomorac (1996) je student Filozofskog fakulteta Univerziteta u Zenici (BiH). Bavi se pisanjem kraćih formi tekstova, proze i pjesama. Dosadašnje pjesme objavljivane su mu u zbornicima Trojica iz Gradišta (Hrvatska), Sinđelićeve čegarske vatre (Srbija), Panonski galeb (Srbija), Drinski književni susreti (Bosna i Hercegovina), Carpe Diem (Bosna i Hercegovina), Garavi sokak (Srbija) i dr. Benjamin Skomorac CRNOGORSKA SJETVA Aleksandra Rejes Hajduković, unuka crnogorskog doseljenika, je rođena godine u Meksiko Sitiju. Diplomirala je međunarodne odnose na Nacionalnom univerzitetu Meksika, a postdiplomske studije završila je u Parizu (Francuska) i Luki (Italija). Istoričarka, bavi se književnim radom i angažovana je u oblasti kulture u prestižnim izdavačkim kućama u Meksiku. Na osnovu priča koje je slušala od đeda Aleksandra Hajdukovića i sopstvenog istraživanja, napisala je knjigu Montaña Negra (Moja Crna Gora), koja je objavljena godine u Meksiku. Knjigu je na crnogorskom jeziku objavila Matica crnogorska. Priča započinje u posljednjim godinama XIX vijeka na Balkanu, u jednom fascinantnom periodu evropske istorije, u kom su, u jeku izgradnje željezničke pruge u Istočnoj Evropi, velike tehnološke inovacije i naglašene suprotnosti između društvenih klasa pokrenule već postojeće tenzije na starom kontinentu, doprinijevši pojavi prvih oružanih sukoba: dva balkanska rata i Prvog svjetskog rata. U takvom kontekstu, kod glavnog junaka, razbuktava se patriotizam, hrabre i ratničke prirode koju svi slovenski narodi nose u krvi. Iako je riječ o njenoj prvoj knjizi, Aleksandra Rejes Haduković, unuka glavnog junaka, maestralno vodi radnju, odlučno, srcem i glavom; piše kao iskusni učitelj a ne kao početnik; piše onako kako treba pisati knjige osuđene da prežive: krvlju, suzama, brigama; ulažući svu svoju snagu, sa ljubavlju, svim svojim tijelom i dušom, onako kako to biva kada dijete dolazi na svijet naveo je Andres Enestrosa, pisac i pjesnik iz Meksika, u predgovoru ove knjige. Promocija u biblioteci Ricardo Guiraldes u Buenos Airesu -84- br. 3/2020 br. 3/

44 crnogorska emigrantska poezija Sekula Drljević ( ) doktor pravnih nauka, političar, beśednik i istaknuti afirmator crnogorske nacije u XX vijeku. Povodom svirepog ubistva familije komite Petra Zvicera, u cuckom selu Rokoče, objavio je svoju pjesmu Lovćenski poklič u zagrebačkom listu Hrvat godine, pod preudonimom Hajduk Pero. Iako je prošla cenzuru urednika, policija kraljevine SHS je zbog pjesme zabranila distribuciju tog broja lista. Sekula Drljević LOVĆENSKI POKLIČ Crnogorče care mali nedaj da ti dvore pali, da slobodi kopa groblje podivljalo tursko roblje, nek zablista handžar sveti, ka nekada niz vrleti. Neka brda odziv dadu junačkome tvome kliku. Nek dušmani tvoji znadu, da si tiran razbojniku. Neka svijet vidi snova djela tvojih prađedova. Zar ćeš moći slušat mirno nepobjedni lave stari, kad te budu robom zvali jučer turski izmećari? Il, te tvoja prošlost slavna Tako brzo ostavila? Il, je hrabrost opjevana Izmišljena priča bila. Kraj garišta doma tvoga, ko kam stanac, majka mila. Tvoja sestra, ponižena, sinoć ti se udavila. Ljuba kažu, da je luda, Brišuć s oka suzu vrelu Po garištu gar razgrće Traži đecu izgorjelu. Neka bomba strah zadaje zavitlana snagom muškom. Neka oko sokolovo smrt raznosi tankom puškom. Nek krv onu staru svjetlost dade našoj novoj zori, da se ovaj poklič ori u slobodnoj Crnoj Gori. Zagreb, br. 3/2020poezija 2020 Jedna od tri najpoštovanije hrišćanske svetinje - Ikona Bogorodice Filermose nalazi se u Narodnom muzeju Crne Gore na Cetinju. Smatra se najstarijom sačuvanom slikom Bogorodice. Prema legendi, naslikao ju je Jevanđelista Luka u Jerusalimu. Njen istorijski put može se pratiti od godine kada su je Jovanovci donijeli na ostrvo Rodos i smjestili u crkvu na brdu Filermos, po kojem je dobila ime. Zbog turske okupacije ostrva prenešena je u Italiju, a zatim u Nicu. Kada su Malteški vitezovi sa španskim kraljem Karlom V napravili dogovor oko novog śedišta, ikona Bogorodice Filermose je prenešena na Maltu, u La Valetu ( ). Nakon Napoleonove okupacije ostrva, godine, malteški vitezovi ikonu odnose u Rusiju, i predaju je ruskom caru Pavlu I. Njen metalni okvir zamijenjen je zlatnim, ukrašenim dragim kamenjem. Borduru čini dvostruki red od 270 dijamanata, a u međuprostoru su trolisti od brilijanata i rubina, dok su kraci malteškog krsta urađeni u emajlu. U carskoj Rusiji bile su joj posvećene posebne godišnje svetkovine do Oktobarske revolucije kada je prenešena u Kopenhagen, zatim u Berlin i Beograd. Od nalazi se u Crnoj Gori. Prvi put je predstavljena javnosti godine. IZ ZBIRKI NARODNOG MUZEJA CRNE GORE Izvor:

45 Ğ 2 ag g Ŝ slrziukiy ikvtiu ylkyin isjiŵi slr _iyv}pń yŋi iy{puv}pń 2i{iŵi ċ ypń pois wl}ir Ɛ vjly{ ylspń _ƍ q jvtpy lyv}pń 2luik {l}v}pń _siƌv ylkiuv}pń ƍ ƍnvy vzpń 2g ƍ 2ğ v}iu Ŝi}vy ğiupqlsi N yŋl}pń a 2 ƍ2 ps}iui ƍulz iyrv}pń