Kai Meyer Dedalova kuća

Транскрипт

1

2 Kai Meyer Dedalova kuća

3 Prvo poglavlje Bakropiščeva ostavština Kad je rekao slike, mislio je na umjetnost. Sve drugo, slike ljudi, gradova, njegova života, bili su samo površni utisci koji su brzo padali u zaborav. Stvarnost nije postojala. Barem si je tako zamišljao. Tako bi sve bilo mnogo jednostavnije. Katkad, međutim, kad bi se nalazio pred nekim posebnim umjetničkim djelom koje bi mu oduzimalo dah i od kojeg bi dobio vrtoglavicu, bojao se da su čak i ti osjećaji bili samo uspomene na ono lijepo, savršeno, uspomene na prošlost. Na Miwu. Jeste li imali ugodan let? upitao je mladi vozač taksija koji ga je iz zračne luke»leonardo da Vinci«vozio u središte grada. Takvi su Talijani, pomislio je Jupiter; čak i zračnim lukama daju privid kulture i stila. Prvotno ime zračne luke,»fiumicino«, moglo se vidjeti samo još na izblijedjelim natpisima uz autocestu. Inače je posvuda pisalo»leonardo da Vinci«. Koji bi drugi narod zračnoj luci dao ime po nekakvom umjetniku? Signore? Jupiter je podigao glavu. Hm? Jeste li imali ugodan let? još jednom je pitao vozač pretičući teretno vozilo. Iza njih je započeo divlji koncert automobilskih sirena. Naravno. Kakav je promet danas? Treba li nam još mnogo vremena? Trideset kilometara od središta grada. Nisam to mislio. Poznajem put. Ali, jesu li ceste slobodne? Gradilišta. Profesionalni vozači. No, ipak nekako ide. Njegov pogled u retrovizoru govorio je: Imajte povjerenja u mene. Taj pogled imaju svi vozači taksija na svijetu. U mojem autu ja sam kralj. A moj auto je kralj ceste. Ne brinite. Jupiter se naslonio na zadnje sjedalo te promatrao pusti krajolik s obje strane autoceste. Smeđe oranice, osamljene građevine gotovo ravnih krovova. A onda, nekoliko kilometara dalje prema istoku, prvi neboderi, hoteli živih boja uz rub sivih geta. Rublje na balkonima.

4 Neonske reklame koje su pri dnevnoj svjetlosti izgledale prljavo i nekako sablažnjivo. Posljednji put je bio u Rimu s Miwom, prije gotovo dvije godine. Jeste li ovdje poslovno? upitao ga je vozač. Nije bio ravnodušan poput starijih vozača taksija; imao je oko dvadeset godina i još ga je zanimalo sve što je dolazilo izvana, iz svijeta. Na glavi je imao kapu od samta. Na krilu mu se nalazio fosfornozeleni mobilni telefon s kojim je vjerojatno namjeravao nazvati svoju djevojku, ako ne uspije započeti razgovor s putnikom. Jupiter nije bio raspoložen pola sata slušati ljubavno čavrljanje na talijanskome jeziku; mrzio je riječ bella koja se ponavljala nakon svake druge rečenice. Radije će sam govoriti, makar i prisilno. Poslovno, da. Na određen način. Imate neke veze s umjetnošću, jesam li u pravu? Jupiter je začuđeno podigao obrvu. Nije nosio modnu odjeću, na prstima nije imao mrlje od boje. Kako ste to zaključili? Mladi se vozač ponosno nasmiješio. Želite da vas odvezem do crkve Santa Maria del Priorato. Turisti, koji žele razgledati crkve, uvijek prvo traže da ih odvezem u hotel. To znači da vi niste običan turist. Ali, vi ste stranac. A stranac, koji izravno iz zračne luke ide u crkvu, sigurno je profesionalac. Ne izgledate kao svećenik, zar ne? Umjetnost ili arhitektura, jedno od to dvoje. Slegnuo je ramenima. Ostalo je sreća. Za nekoga je i arhitektura umjetnost. Vozač je odmahnuo. Vidite li one stambene zgrade prijeko? I sad mi pričajte nešto o umjetnosti i arhitekturi. Priznajem da ste me pobijedili. Jeste li restaurator ili nešto slično? Arhitekt? Možda provjeravate izvornost slika? O.K., pomislio je Jupiter, što onda... Ulazim u trag nestalim umjetničkim djelima. Po nalogu skupljača i muzeja. Vi ste detektiv? Samo na području umjetnosti. Ne bojte se, neću izdati vašoj djevojci da ćete se danas popodne sastati s drugom ženom. Vozač je nakratko izgubio nadzor nad upravljačem te je za dlaku izbjegao nalet na neki subaru. Vozeći sto na sat, okrenuo se preko

5 ramena. Hej, vi ste... Jupiter se počeo smijati. Vidio sam podmetač za pivo. Na njemu je žensko ime i adresa apartmana u Tiburtini. Vaša djevojka vam to ne bi trebala napisati, zar ne? Barem ne u nekakvoj krčmi. Možda uopće nemam djevojku? Onda vam mobilni telefon ne bi bio na dohvat ruke, u krilu. Sljedeće riječi nije mogao prešutjeti, iako su zvučale nadmeno: Vi, Talijani, uvijek ste dostupni obitelji. Vozač se namrštio i okrenuo naprijed. Sranje, sretan sam što niste svećenik, prokleto sretan. Bojite se pakla? upitao je Jupiter smiješeći se. Vi ne? Ja sam već bio ondje, pomislio je Jupiter, ali, naravno, nije ništa rekao. Klišeji su klišeji zbog njihove načelne istine, ali se zato ne moraju glasno izgovarati. Neko vrijeme vozili su bez riječi. Prošli su kroz rubne dijelove grada, pokraj blijedih pročelja trgovina ispred stambenih naselja. Dvotračni kolnici po kojima su automobili vozili u tri trake. Potom dugačke aleje oleandera, prve ruševine malih akvadukta i žutosmeđih zidova, antički piloni pokraj oglasnih stupova, oblijepljenih u više od deset slojeva. Velovi magle iznad fontana, malene duge. Starci u tamnim odijelima s kapama navučenim na čelo. Mlade djevojke u minisuknjama, namirisane skupim parfemima, dovoljno slatkim da dopru do vozača kabrioleta koji tuda prolaze. A iz svih smjerova žuti taksiji kao da Rim toga dana očekuje generalna skupština sindikata prometa. Približavali su se starome gradu. Nakon nekoliko trenutaka Jupiter se zbunio. Gdje smo? Santa Maria del Priorato je dalje, južnije. Uopće nismo trebali toliko ulaziti u grad. Dobacio je vozaču ljutit pogled preko retrovizora, ali mu je nešto govorilo da ga mladić ni u kojem slučaju nije pokušao prevariti. Znao je da Jupiter nije naivni turist koji, ništa ne sluteći, dopušta da ga voze po cijelom Rimu i na kraju spremno plati visoki račun. Mladić je opsovao, pogledao ga preko ramena i okrenuo se na otvorenoj cesti. Ponovno je glasno zatrubio, ponovno su u posljednji čas izbjegli sudar s drugim automobilima i sa skupinom vespi.

6 Nemam pojma kako smo se odjednom stvorili ovdje vozač je istisnuo kroz zube. Doista nemam pojma. Ah, nemojte... Ne, ne branio se vozač vjerujte mi, nisam vas pokušao prevariti. Evo, isključit ću sat. Jednim pokretom ruke, pomalo grubim, zaustavio je taksimetar. Zalutao sam. Ali, ne znam zašto. U mislima ste već u Tiburtini? Ah, to! Ne, nije to u pitanju. Vi ste prvi taksist od svih koje sam sreo, a koji je zalutao na putu od zračne luke do grada. Jupiter se nasmiješio. Časna riječ, to je premijera. Lijepo što se tako zabavljate u mojim kolima. Možete me preporučiti i drugima. Jupiter je mislio da zna prilično točno gdje se nalaze, negdje u blizini Via Pelegrino, nedaleko od Campo dei Fiori, međutim, krajolik mu je bio nepoznat. Otkako su se naglo okrenuli, vozač je dvaput skrenuo i sad su se nalazili u spletu uskih, mračnih starogradskih uličica. Odraz taksija na tamnim prozorima nalikovao je mrlji žute boje koja je projurila. Prebrzo vozite primijetio je Jupiter. Ne znam gdje smo. Zbog toga sam živčan. I ovdje se polaže nekakv vozački ispit za taksi, zar ne? Samo se vi rugajte. Vjerujte mi, to mi se još nije dogodilo. Nikad. Jasno, naravno. Skrenuo sam i tada sam još točno znao gdje se nalazimo. Ali sad... Povukao je kapu s glave i njome obrisao znoj na čelu. Jupiter je uzdahnuo i pogledao kroz bočni prozor. Samo me nekako dovezite do crkve. Taksi je još nekoliko minuta lutao uskim ulicama, u kojima se jedva moglo vidjeti nebo, i trgovima na kojima su žuborili osamljeni zdenci. Za sve to vrijeme nisu vidjeli nijednoga čovjeka; osim zgrbljene prilike u kapucinskoj odori iza rešetaka na ulaznim vratima. Glava joj

7 je bila sasvim sagnuta tako da se nije moglo vidjeti lice. Čak se činilo da će poljubiti tlo, izvodeći nekakav starinski obred pozdravljanja. Konačno odjednom je povikao vozač kad se pred njima pojavio nekakav prolaz. Iza njega nalazilo se široko šetalište, okupano zrakama žarkog proljetnog sunca. Malo poslije vozili su ulicom punom ljudi duž desne obale Tibera. Goleme platane nagnule su se nad kolnik, gotovo jednako ponizno kao neobična prilika u sjeni luka na vratima. Ne vjerujete mi, zar ne? upitao je vozač. Da ste zalutali? Naravno, vjerujem vam. Da prije ovoga nisam nikad zalutao. U redu je. Ne žurim nikamo. Mislite da lažem uvrijeđeno je gunđao mladić. Jupiter se nasmiješio, ali nije odgovorio. Umjesto toga pokušao je baciti pogled na Tiber, ali ga je u tome spriječio kameni zid uz nogostup. Tek kad su prelazili preko prilaza jednome mostu, nakratko je ugledao vodenu površinu, duboko dolje u njezinu umjetno ograđenom koritu od kamena. A s njihove lijeve strane nalazile su se tri crkve, jedna iza druge na vrlo kratkim razdaljinama. Santa Maria del Priorato bila je posljednja. Taksi je morao prići s druge strane te je ponovno prošao kroz mrežu uličica. Vozač je ovaj put pronašao cilj bez ikakvih teškoća. Jupiter je platio i izašao iz taksija. Sjetite se podmetača za pivo kad povezete djevojku. Mladić je stavio podmetač u džep. Grazie, Signore. Ciao. Ciao. Jupiter je uzeo kovčeg sa stražnjega sjedala i zalupio vratima. Mladić mu je mahnuo na odlasku, kao da ih je lutanje nepoznatim dijelovima staroga grada učinilo prijateljima. Jupiter mu je mahnuo natrag, čudeći se sam sebi. Potom se, odmahujući glavom, okrenuo prema crkvenom portalu i velikim koracima požurio preko dvorišta. Unutar zidina mirisalo je kao u svim starim crkvama, po tamjanu, vosku i vlazi. Kao dječak, Jupiter se pitao krije li se iza svakoga oltara limenka s raspršivačem, kakve su prije u zahodima imale stare tete koje je kao dijete morao posjećivati nedjeljom. Miris vlage i

8 tamjana umjesto mirisa borovine, miris svijeća umjesto mirisa žutoga limuna. Iz desnog crkvenog broda iznijeli su klupe, a na njihovu se mjestu uzdizala četverokatna građevinska skela koja je zauzimala cijeli bočni zid. Nigdje nije bilo radnika, ni vjernika, a ni svećenika. Skela se lagano zatresla kad su se na gornjoj ravnini začuli koraci. Daske i čelične cijevi počele su podrhtavati. Svaki korak glasno je odjekivao crkvenim brodom. Jupiter je otišao nekoliko metara unatrag kako bi bolje mogao vidjeti što se događa gore, ali nije vidio nikoga. Koraci se više nisu čuli, ali je niz ljestve sa strane silazila vitka prilika, spretno poput mlade mačke. Dugačka tamna kosa padala je niz djevojčina leđa. Djevojka je imala na sebi sivo jednodijelno odijelo. Tek kad je došla do najniže ravnine, Jupiter je primijetio da je tkanina zapravo bila siva; blijeda boja dolazila je od vapna i prašine koja joj je prekrivala cijelo tijelo. Kosa joj je bila prirodno crna, ali sad je imala sivi sjaj koji ju je činio starijom nego što je bila. Coralina mu se okrenula licem tek kad je s pretposljednje prečke skočila na pod. Smiješila se. Postala je još ljepša odonda. Možda je to zbog toga što je danas smio priznati da je lijepa; onda je još bila dijete, nije imala ni petnaest godina. Jupiter? Prišla mu je, ali se zaustavila na korak udaljenosti, promatrajući ga tako opušteno da ga je to živciralo. Stanjio si se u posljednjih, koliko, osam godina? Deset. Smijao se. Zdravo, Coralina. Odložio je kovčeg, a ona mu se bacila oko vrata. Bila je lagana, jedva ju je osjetio, i bila je gotovo za glavu niža od njega. Kad ga je pustila, kaput mu je bio prašnjav. Ups rekla je. Žao mi je. Cerekala se poput djevojčice. Shuvani će ga oprati. To je najmanje što može učiniti za tebe. Kako je ona?

9 Vidimo se prvi put nakon deset godina, a ti me prvo pitaš kako je moja baka? Coralina se počela smijati. Šarmantno. Nisi više djevojčica. Moram se prvo naviknuti na to. Coralinine su oči zasjale. Bile su tamne, gotovo jednako crne kao i njezina kosa i uske obrve. Roditelji su joj bili Romi, Cigani. Još dok je bila dijete ostavili su je kod bake koja nije bila nomad. I Shuvani je bila Romkinja, dušom i tijelom, ali je već dvadeset pet godina živjela u glavnom gradu, a njezin je narod govorio da grad ljudima pije krv. U očima njezina naroda Shuvani je napustila cestu i više nije bila prava Romkinja, iako je, nedvojbeno, još uvijek tako izgledala i odijevala se u upadljive nošnje i tkanine. Jupiter je bio siguran da se u posljednje dvije godine, otkako je posljednji put vidio Coralininu baku, kod nje ništa nije promijenilo. Ona je uvijek mnogo držala do postojanosti. Bila si u Firenci kad smo Miwa i ja posjetili Shuvani rekao je. Nije mi htjela pokazati ni tvoju fotografiju. Fotografije nisu dobre, rekla je. Znaš već kakva je ona. Ali, mislim da je ipak bila u pravu. Primila je kompliment s blagim smiješkom. Prije devet mjeseci vratila sam se u Rim. Otada opet stanujem u Shuvaninoj kući, u podrumu. U staroj sobi za goste? S tom su ih prostorijom povezivale neke uspomene, ali Coralina se nije dala pokolebati. Prozrela je izazov. Još imamo tu sobu za goste. Spavat ćeš u njoj, ako ti to odgovara. Dugačak pramen kose zatakla je za uho. Nitko ti neće smetati dodala je. Više ne nosim spavaćice od batika. Jupiter je tada imao dvadeset pet godina. Bio je deset godina stariji od Coraline. Njegov prvi posao doveo ga je u Rim i tada je prvi put posjetio Shuvani. Coralina se zaljubila u njega mladenačkim oduševljenjem i jedne se noći pojavila u gostinjskoj sobi, u spavaćici sa zvjezdanim uzorkom. Priznala mu je kako je zaljubljena u njega i kako bi htjela spavati s njim. Jupiter je tada progutao knedlu, pomislio na ledenu kupku i otpravio je teška srca. Tada još nije poznavao Miwu, ali kod kuće ga je čekala

10 jedna druga djevojka; osim toga, bojao se da će ga Shuvani naglavce izbaciti iz kuće ako zavede njezinu ljubljenu unuku. I premda mu nije bilo lako odbiti djevojku, ipak se nije dobro osjećao pri pomisli kako bi mogao spavati s petnaestogodišnjakinjom. S djevojkom koju je poznavao samo četiri dana. Nikad nije dvojio kako je njegova odluka bila ispravna, premda je još godinama nakon toga pomalo žalio zbog svega. Lagao bi sam sebi kad bi to poricao. A sad je Coralina ponovno stajala pred njim, deset godina starija, prelijepa mlada žena, aludirajući na onu noć u sobi za goste, kao da mu je nehotice poprskala košulju crvenim vinom. Kako bi promijenio predmet razgovora, pokazao je skelu uz bočni zid crkve. Tvoje carstvo? Kimnula je glavom. Da, barem nekoliko dana. Prošli tjedan sam tek počela ispitivati temeljnu supstanciju zida. Obnova će trajati nekoliko mjeseci, ali to više nije moja stvar. Jasno, mislim, ja sam tu, ali radove izvodi netko drugi. Ja samo moram obaviti neke predradnje. Prilično odgovoran posao za nekoga tko je tek završio studij. Prije gotovo godinu dana odgovorila je. Moje su ocjene bile prilično dobre. Osim toga, završila sam i klesarski zanat. Mislim da je i to korisno. Ovdje gotovo i nema tradicionalnih klesara. Shuvani je pripovijedala Jupiteru kako je Coralina završila studij s odličnim ocjenama. U Firenci je studirala povijest umjetnosti i učila zanat kod jednoga klesara. I jedno i drugo završila je s odličnim ocjenama unatoč dvostrukom opterećenju. Imajući to u vidu, možda je bila sreća, ali nikako slučajnost, što je odmah dobila ovakav posao. Shuvani mi je rekla da vam je potrebna moja pomoć rekao je i pomislio: Koliko moja pomoć uopće danas vrijedi. Nije radio gotovo ništa otkako je Miwa otišla i odnijela sve njegove dokumente, rezultate istraživanja i podatke pohranjene u računalu. Upropastila ga je u jednom danu. Coralina je kimnula glavom, a vedra crta oko njezinih usana nestala je. Brzo si došao. Tvoja me baka nazvala sinoć, a... a ja nisam imao ništa bolje u planu, znaš.

11 Osim sjediti i naizmjence gledati u zid i jedinu fotografiju koju mu je Miwa ostavila. Otkako je otišla, stalno se pitao zašto nije ponijela sliku. Bila je tako temeljita, uzela mu je sve, deset godina njegova rada. Još i više, preotela mu je gotovo sve stranke i poslove dok je Jupiter čučao u praznom uredu i čekao da zazvoni telefon. Međutim, on nije čekao nove ponude, čekao je da joj ponovno čuje glas, bez obzira gdje se nalazila. Ali Miwa nije zvala. Naravno da nije. O čemu je, zapravo, riječ? Coralina ga je začuđeno pogledala. Shuvani ti nije ništa rekla? Samo to kako radiš na obnovi crkve i želiš da nešto pogledam. Protiv svoje volje opet se prisjetio spavaćice od batika. Još i danas bi mogao naslikati uzorak, onako, napamet. Uspomene, pomislio je, mogu samo tako zaboljeti. U posljednje vrijeme nije imao mnogo sreće s uspomenama. Doista si sjeo u zrakoplov ne znajući za pojedinosti? Začuđeno je odmahnula glavom. Doista nisi imao pametnija posla. Okreni još malo nož u rani, možda ću ti onda učiniti uslugu i zavrištati. Nježno mu je dotaknula neobrijani obraz. Hej, sve će biti dobro, O.K.? Još jednom se nasmiješila zagonetno, ciganski, živahno i istodobno ozbiljno. Polako je kimnuo glavom i pitao se u sebi, je li sebična. Dođi rekla je i prišla ljestvama. Spustio je kovčeg i pošao za njom gore. Metalne ljestve bile su uglačane od nebrojenih nogu koje su se penjale po njima na mnogim gradilištima rimskih sakralnih građevina i spomenika. Pazi da se ne oklizneš povikala mu je odozgo, a kad je pogledao gore, vidio je da je ona stigla već na četvrtu razinu dok se on popeo tek na treću. Bila je spretna, nedvojbeno. Mrzovoljno je odbio ruku koju mu je pružila. Opet mu se smijala. Je li moguće da me ismijavaš? upitao je. Je li moguće da preosjetljivo odgovaraš na žensku pažnju? uzvratila mu je.

12 Posljednja ženska pažnja u mojem životu imala je zadaću što je moguće više razoriti moj opstanak. Zamišljeno se ugrizla za donju usnicu i uozbiljila se. Shuvani mi je pripovijedala što ti je učinila tvoja djevojka. Žao mi je. Sam sam kriv za to. Miwa je... Još je i braniš? Samo je slegnuo ramenima. Možemo li promijeniti predmet razgovora? Coralina ga je uskim prolazom odvela do drugoga kraja skela. Išla je ispred njega i nije se okretala. Što ti govori ime Piranesi? upitala je. Giovanni Battista Piranesi? Upravo taj. Talijanski bakropisac iz osamnaestoga stoljeća. U svoje vrijeme bio je nešto poput superstara zbog svojih izvrsnih bakropisa. Antichitá Romane i Carceri su mu, navodno, najpoznatija djela. Privatno, nije bio ne znam kako sretan. Cijeli je život želio raditi kao arhitekt, ali nije dobivao poslove. Točno rekla je i krivo. Barem zadnja rečenica. Tako je. Jupiter se počeo prisjećati pojedinosti. U mislima je prelistavao knjige s bakropisima, koje su se danas, poput mnogih njegovih stvari, nalazile u Miwinu stanu, gdje god ona bila. Piranesi je bio odgovoran za obnovu jedne crkve ovdje u Rimu. I za preuređenje jednoga trga, mislim. Ni za što drugo. Coralina je kimnula glavom i Jupiter je shvatio. Je li to ova crkva? upitao je. Santa Maria del Priorato di Malta odgovorila je Coralina. Piranesijeva graditeljska ostavština. Jupiter je pogledom preletio visoki crkveni prostor, ali nije otkrio ništa neobično ili pak veličanstveno. S iglom i bakrenom pločom Piranesi je nedvojbeno bio genij, ali njegovo graditeljsko umijeće bilo je nenametljivo i jedva vrijedno pažnje. Piranesi ovdje nije smio raditi onako kako je htio rekla je Coralina. Da su mu ostavili slobodne ruke, preuređenje bi se sigurno pretvorilo u potpuni preobražaj. Mislim da je bio očajan.

13 Navodno se zavadio s poslodavcima što je imalo za posljedicu da više nikad nije mogao raditi kao arhitekt. A trg? Pripada crkvi. Upravo si prešao preko njega. Piazza Cavalieri di Malta. Došli su do kraja skele. Iznad njihovih glava pružao se strop crkvenoga broda. Uz posljednje metre skela zid je bio zastrt crnom plastičnom folijom. U njezinim naborima i udubljenjima skupila se ista ona fina prašina koja je pokrivala Coralininu kosu i odjeću. Tu se nalazio i drveni sanduk u koji je netko naslagao opeke. Coralina je zastala ispred okomita proreza na foliji. Pomaknula je foliju u stranu poput kazališnoga zastora. Evo. Jupiter joj je znatiželjno prišao i na svoje iznenađenje ugledao udubljenje u zidu iza folije. Udubljenje nije bilo duboko. Jupiter je trebao samo ispružiti ruku da bi dodirnuo stražnji zid. Bilo je začuđujuće što je očito tek nedavno bilo otkriveno. Odatle, dakle, ova fina prašina. Potječe li to iz vremena Piranesijeva preuređenja? upitao je. To bi bilo blisko, zar ne? uzvratila je Coralina. Odnijela sam nekoliko uzoraka kamenja u laboratorij. Postoji velika vjerojatnost da je sve, što ovdje vidiš, iz vremena Piranesijeva rada u crkvi. Udubljenje je bilo široko oko dva metra i jednako tako visoko. Stražnja strana bila je prekrivena zbrkanim mitskim reljefima, bićima koja su se međusobno grlila, grizla, ljubila ili lovila. Većina ih je imala tijela gotičkih rigača vode, iako su bila manja i manje prijeteća. Bilo je i onih koje bi svako dijete moglo odmah prepoznati: jednorog, Pegaz, iskežena Gorgonina glava. Uostalom, to ne odgovara ostalim Piranesijevim radovima čudio se. Jeste li sasvim sigurni što se tiče vremena? Da. I ne samo zbog laboratorijskih nalaza. Htio ju je pitati što misli time reći, ali ona je odmah nastavila: Nisi još sve vidio. Čekaj. Ispod ruba plastične zavjese izvadila je ručnu svjetiljku. Svjetlost je obasjala udubinu, stvarajući sjene među kamenim stvorenjima i mrak u nozdrvama, ždrijelima i očnim dupljama. Neka bića kao da su

14 zapravo oživjela dok im je svjetlost obasjavala šupljikavu površinu stvarajući privid kretanja. Sve ovo bilo je skriveno iza zida koji sam odzidala za protekla dva dana rekla je Coralina. Ne znam ima li još takvih udubina u zidu, ali pretpostavljam da nema. Pukim sam slučajem ovdje započela s radovima. Kuckala sam po zidu, žbuka je otpala, ugledala sam zid. Dvjestogodišnja vlaga učinila ga je trulim. Izvadila sam sve što se dalo izvaditi. Trula površina bila je velika točno koliko je veliko udubljenje iza nje. Svuda okolo žbuka je čvrsta, a zid postojan. Rekla si da još nisam sve vidio. Kimnula je glavom. Pogledaj zmajev rep tamo gore. Osvijetlila je desni kut udubljenja, nedaleko Jupiterova ramena. Rep nekakva zmaj uzdigao se iz isprepletenih tijela tvoreći neku vrstu kamenog obruča. Ili kuke. Kad je Jupiter ponovno pogledao u Coralinu, ohrabrila ga je kimnuvši glavom. Pokušaj. Prstom je zahvatio kuku i povukao je. Ništa se nije pokrenulo. I? upitao je. Moraš je okrenuti u smjeru kazaljke na satu. Učinio je to izazvavši tup zvuk. Jupiter je oklijevao. Prije nego što je sasvim okrenuo kuku, upitao je: Tko zna za ovo? Samo ti, Shuvani i ja. A tvoji pretpostavljeni? Odmahnula je glavom. Čak ni svećenik. On nikad ne dolazi ovamo. A provjeru vršim sama, nemam nikakvih suradnika. Većina obnoviteljskih radova u Rimu prži se na slaboj vatri. Veliko gradilište na crkvi Svetoga Petra posljednjih godina pojelo je sav novac. A zašto je sve tako tajnovito? Nasmiješila se, ali više nije izgledala onako bezbrižno kao maloprije. Coralina je pronašla nešto što ju je zabrinjavalo. Nešto, o čemu je htjela razgovarati s njim. Okreni kuku zapovjedila mu je. Jupiterova je ruka završila okret. Zvuk je naglo utihnuo. Povukao je kuku prema sebi, ali bez uspjeha. Tek kad je lijevom rukom pritisnuo reljef, nešto se pomaknulo. Cijela stražnja strana udubljenja poletjela je unutra.

15 Iza udubljenja bio je mrak. Zrak je bio hladan i ustajao, iako je Coralina u posljednja dva dana vjerojatno više puta otvarala ta vrata. Jupiter je dobro znao što je osjećala: onu neopisivu napetost prije otkrića koje bi moglo biti spektakularno i veličanstveno, ali možda i nevažno. To je bilo ono kratko vrijeme nesigurnosti, onaj trenutak čekanja, zadržavanja zraka, žudnje za konačnom spoznajom. Jupiter je često doživljavao takve trenutke, kod svake nestale slike, kod svake izgubljene skulpture kojoj bi ušao u trag negdje u svijetu, u muzejskim arhivima, privatnim zbirkama, a dva puta čak i na tavanima napuštenih žitnica. Coralina je usmjerila svjetlost u mrak s one strane reljefnih vrata. Tajna prostorija bila je iznenađujuće velika. Jupiter je uzalud pokušavao svrstati njezin položaj unutar crkvena pročelja. Sigurno je bila nevjerojatno spretno ugrađena u vanjsku strukturu građevine, gotovo nevidljivo, jer je stoljećima ostala neotkrivena. Jupiter se osvrnuo preko ramena i nasmiješio. Trebala bi to nekome javiti, uistinu. Coralina je pokazala rukom ispred sebe, u tamu. Uđi. Pogledao je dolje, kroz usku pukotinu između skele i zida, vidio prašinu koja je polako curila u dubinu i konačno načinio velik korak preko ponora. Trenutak poslije ušao je u prostoriju kroz otvorena reljefna vrata. Coralina je ušla odmah za njim i počela svjetiljkom pregledavati prostoriju. Prostorija je sa skele djelovala dubljom nego što je doista bila. Nakon dva koraka došli su do stražnjega zida koji je bio neožbukan, ali suh. Jupiter je mogao razgovijetno vidjeti trag Coralininih nogu u prašini. Vjerojatno je već pretražila svaki dio prostorije, zidove, strop i pod. Što je to? upitao je gledajući oko sebe. Coralina mu je kimanjem glave dala znak da slijedi snop svjetlosti njezine svjetiljke. Svjetlost je pala na stražnji zid i Jupiter je shvatio što je htjela reći. Neki okomiti sastavi na zidu bili su širi od ostalih. Bile su to pukotine u kamenu, šezdeset ili sedamdeset centimetara visoke. Kroz njih nije ulazilo svjetlo, dakle, nisu probijale pročelje. U svakoj od tih pukotina nalazilo se nešto nalik na rubac s kojim je netko zatvorio otvore.

16 Jupiter je oprezno ispružio prst opipavajući materijal. Bio je poput stvrdnute kože. Kad se okrenuo prema Coralini, ona mu je prisvijetlila u lice. Sve sam ostavila onako kako sam našla. Htjela sam da zatekneš sve u prvobitnom stanju. Ponovno se okrenuo pukotinama. Nije ih brojao, ali je ocijenio da ih ima sedamnaest ili osamnaest. Palcem i kažiprstom povukao je kožu, ali ju je odjednom pustio. Njegova plašljivost zabavljala je Coralinu. To nije ljudska koža. Cerekala se poput tinejdžerice nakon neke crne šale. Iako bi to bilo u skladu sa situacijom, zar ne? Jesi li je dala ispitati? Naravno. Uštavljena teleća koža, vrlo dobro prerađena i na jednoj strani premazana nepromočivom tekućinom. Jupiter je snažno povukao jednu od koža. Sa zaprepaštenjem je utvrdio da je teža nego što je očekivao. Kad je oprezno izvukao predmet iz pukotine, vidio je da je riječ o četvrtastoj ploči. Coralina je primijetila ispitivački pogled s kojim je promatrao rubove plosnatoga paketa. Otprilike četrdeset jedan s pedeset četiri centimetra. Plus, minus nekoliko milimetara. Jupiter je oprezno odstranio lomljivi kožni omot. Ugledao je metalnu ploču. Bakar, očigledno, na mnogim mjestima zelen. Dakle, ipak je prodrlo malo vlage. Ploča je bila do rubova prekrivena uzorkom. Pri površnom promatranju crte i sjenčanja djelovali su kao naslikani, ali Jupiter je odmah vidio da su bili urezani. U udubinama je bilo stvrdnute crne boje. Polako je podigao ploču, dodirujući je samo s komadićem kože. Nije htio ostaviti otiske prstiju. Izravno svjetlo izazvalo je na metalu neugodan odsjaj. Pomakni svjetlo u stranu rekao je Coralini. Shvatio je o čemu je riječ. Jedna od ploča iz Piranesijeva ciklusa Carceri? Predložak za list broj sedam prošaputala je Coralina kao da se bojala da će glasom oštetiti ploču.

17 Na ploči, kao i na svih šesnaest ploča s motivom Carceri, bio je ucrtan veliki zatvor. Pred gledateljem otvarala se panorama goleme podzemne dvorane, pune čvrstih mostova i zavojitih stubišta, kolosalnih nadvratnih lukova i ulaza na više katova. Posvuda su visjeli lanci, a mogli su se raspoznati i ljudi, zatvorenici iskrivljenih udova, kako teturaju dvoranom. Na gornjem dijelu slike upravo se nad ponorom dvorane zatvarao golemi pomični most. Sam pogled na sliku izazvao je u Jupiterovim ušima fantastičnu zvučnu kulisu: škripanje čeličnih zupčanika, zveckanje čvrstih lanaca, pucketanje crnih drvenih greda i zatega, uz mnogostruku jeku u veličanstvenom prostranstvu tog podzemnog svijeta. Zavrtjelo mu se u glavi kad se ponovno okrenuo prema Coralini. Zna li tko da ove ploče još postoje? Ponosno je odmahnula glavom. Ne. Sve što je ostalo od zbirke Carceri samo su reprodukcije, otisci koje je Piranesi načinio pomoću ploča. Vjeruje se da su originali nestali. Jupiterov pogled bio je usmjeren na pukotine u zidu. Jesu li ovdje svih šesnaest? Da. Oprezno je stavio ploču na pod i nježno je umotao u kožu. Potom ju je s velikim strahopoštovanjem vratio u pukotinu. Nije čudo što ih Shuvani nije htjela spomenuti u telefonskom razgovoru. Ovaj pronalazak je prava senzacija, to je jasno, zar ne? Ne, Jupiteru odgovorila je zajedljivo ja sam studirala povijest umjetnosti samo da bih ulovila kakvoga profesora u kaputu od tvida. Nasmiješio joj se. Ali zato želiš od mene doznati koliko vrijede ove ploče, je li tako? Coralina je kimnula glavom. Ti i tvoja baka nadate se nagradi. Odjednom je skrenula pogled na pod. Trgovina ne ide baš najbolje. Shuvani će biti izbačena na ulicu ako odmah ne podmiri dugove. Ne bismo mogle platiti čak ni selidbu, Bože dragi, sve one knjige, a kamoli kupiti novu kuću. Kažiprstom joj je oprezno podignuo bradu i pogledao je u oči. Niste li se možda poigravali mišlju kako ćete dopustiti da ploče jednostavno nestanu?

18 Izraz njezina lica postao je ukočeniji nakon što se odmaknula korak unatrag. Ti samo trebaš reći koliko vrijede, Jupiteru. Platit ćemo ti, ako hoćeš. S novcem koji će vam dati za ploče kakav utajivač ukradenih predmeta? Da je bio glasniji, čulo bi ga se dolje u crkvi. Zbog toga je brzo utišao glas. Te su stvari vrijedne nekoliko milijuna dolara, Coralina. Milijuna! Takvo što ne prodaje se na buvljaku, među majicama i piratskim kopijama. Bilo bi lijepo od tebe kad me više ne bi omalovažavao oštro mu je odgovorila. Poznajem ljude koji se snalaze s takvim stvarima. Zašto onda nisi njih zamolila da procijene vrijednost ploča? Ovaj put nije oborila pogled, ali on je primijetio kako ju je to skupo koštalo. Ljudi koji prodaju takve nalaze nisu baš poznati po poštenju. Polaskan sam. Gospode Bože, Jupiteru, Shuvani ima povjerenja u tebe! Ja također. Samo mi kaži koliko mogu tražiti za ploče. Ništa drugo ne želim od tebe. Ti nećeš uprljati ruke. Oduzeo joj je svjetiljku i prisvijetlio joj pravo u lice. Ako ste već donijele odluku, zašto su ploče još ovdje? Mogla si ih iznijeti prošle noći. Ja... Prekinula se, tražila je riječi. Jupiter joj je pomogao. Ti to zapravo ne želiš, je li tako? To nije obična krađa u kakvoj prodavaonici, i ti to dobro znaš. Krađa umjetnina ubraja se u najteže zločine, pogotovo u ovakvim razmjerima. Krađa u prodavaonici, htio to ili ne, još uvijek je u njoj vidio djevojčicu koja u robnoj kući skriva u džep kaputića svoje prvo rumenilo za usne. Shuvani je očajna rekla je. Potreban nam je novac. Ali ne ovako, Coralina. Ne na ovaj način.

19 Odjednom je počela djelovati smušeno i užurbano. Nitko nam ne jamči nagradu. Crkva će tražiti ploče za sebe. Vatikan neće dati ni lire, dokle god ga sud ne prisili. A ja radim za Vatikan. Ne mogu postavljati zahtjeve. Nogom je šarala po prašini. Sranje, Jupiteru, izbacit će nas ako ne dođemo do novca. Koliko trebate? Sto četrdeset milijuna lira. Sto četrdeset! Za taj novac možete kupiti pola kuće! Nije to samo dug za stanarinu. Znaš i sam kakva je Shuvani! Ima za vratom niz prijava zbog narušavanja mira, zbog izazivanja javnog nereda, i tako dalje. Kazne se gomilaju. Ovdje dvije tisuće, tamo četiri tisuće. Osim toga, izazvala je prometnu nesreću, nekoliko mjeseci nakon što su joj oduzeli vozačku dozvolu. Otada moram sama isporučivati knjige. Što se dogodilo? Naletjela je na jednu ženu, prijeko na Piazza Cairoli. Shuvani je bila kriva. Dobila je godinu i pol dana uvjetno, mora platiti debelu kaznu i bolničko liječenje unesrećene žene. Sretne smo što žena nije tražila odštetu zbog pretrpljene boli. Shuvani je kažnjena uvjetno? I još te nagovara da kradeš umjetnička blaga u vrijednosti od nekoliko milijuna dolara? Spustio je svjetiljku i odmahnuo glavom. Možda bih ipak trebao ozbiljno razgovarati s tvojom bakom. Brzinom munje stala je ispred njega i čvrsto ga uhvatila za nadlakticu. Ja više nisam dijete, Jupiteru! Nisam više djevojčica koja se noću uvlači u tuđe sobe. Ja sam donijela odluku. Nisi. Inače ploče više ne bi bile ovdje. U njezinim je očima ugledao srebrnkasti sjaj. Nije želio da zaplače. Ali, ako je zbilja bila tako blizu da otvoreno pokaže osjećaje, u sljedećem je trenutku došla k sebi. Je li baš tako bezizgledno? tiho je upitala. Potpuno. Uhvatio ju je za ruku, ne znajući zašto to čini, jer nije osjetio nikakvo olakšanje. Čak i ako bi uspjela iznijeti iz crkve šesnaest ploča te veličine, kamo ih namjeravaš odnijeti? Tvoji prijatelji, sitni preprodavači ukradenih stvari, su...

20 Rekla sam da poznajem te ljude brzo ga je prekinula a ne da su mi oni prijatelji. Takvi su momci tempirane bombe. Jupiter je u posljednjih deset godina upoznao bezbrojne preprodavače ukradenih umjetnina i znao je o čemu govori. Koliko će vremena proći dok ne dođu na sjajnu zamisao da vam uopće ništa ne plate za ploče? Ili da vas ucjenjuju? Ili da vas prijave policiji kako bi sebe doveli u povoljan položaj? Duboko je udahnuo. Zaboravi, to nema nikava smisla! To ne bi uspjelo ni profesionalcima! Šutjela je vrlo dugo i pogledom prelazila preko pukotina s bakrenim pločama. Jupiter je primijetio kako se bori sama sa sobom. To nije bila jednostavna borba. Na kraju je kimnula glavom. O.K. rekla je. Morat ću nazvati nekoliko ljudi. Obećavaš? Da, obećavam. Kad su izašli ispod plastičnoga zastora i pogledali u dubinu, svećenik u crnom stajao je pokraj Jupiterova kovčega i odmjeravao ga sa svih strana. Natrag prošaputala je Coralina i gurnula Jupitera tako da ga svećenik nije mogao vidjeti. Ona je, međutim, prošla pokraj njega, nasmiješila mu se i brzo sišla niz ljestve. Ubrzo potom Jupiter je čuo kako je svećeniku sve rekla. Na pločici na kući u blizini palače Farnese piše Residenza. Onaj tko dotakne pločicu, sjajnu od dugogodišnjeg pritiskanja, nakon nekoliko trenutaka čut će znak da se vrata otvaraju. Lijepim starinskim dizalom od kovana željeza dolazi se do četvrtoga kata gdje nas čeka sjedokosi starac u svojoj vratarnici, koja se tu nalazi još iz vremena dučea. Drvo je tamno i ispucano, a starac mrzovoljan i škrt na riječima. Sobe ovdje nisu skupe, a onaj tko pita za nekog određenog gosta ili zatraži bilo kakvu obavijest, sigurno neće dobiti odgovor. U jednoj od prostorija pansiona, visoko gore iznad uličnog labirinta staroga grada, sjedio je Santino i zurio u zaslon prenosivog

21 videomonitora, ne većeg od otrcane Biblije koja je stajala na njegovu noćnom stoliću. Santino je plakao. Muškarci na videovrpci bili su mrtvi. Poznavao je svakoga od njih. Bili su mu prijatelji. Braća. Redovnici kapucini kao i on. Santino je plakao zbog onoga što im se dogodilo, ali i zbog sebe sama, zbog sudbine koju mu je svemogući Bog dodijelio. Santino se bojao kao nikad prije. Znao je da ga slijede, znao je da će mu ući u trag i ovdje, u ovom pansionu. Vrlo brzo, možda još danas. Učinio je sve što je mogao kako bi zameo trag, međutim, on je bio samo redovnik, a ne zločinac, i nije znao kako se preko noći može nestati. Razum mu je govorio da ode iz grada, iz Rima, u prostranu Campagnu, na jug, sve dolje do mora i još dalje. Možda će naći skrovište u kakvoj misiji, negdje u Sjevernoj Africi. Ali, također je znao da je sve bila varka. Na svakom mjestu, kamo je mogao otići, oni bi ga pronašli. Predugo je bio kapucin da bi se mogao skriti negdje drugdje osim pod Božjim krovom. Pansioni i jeftini hoteli, u kojima se skrivao već danima, svaki dan u drugoj prljavoj sobi, po njegovim su predodžbama bili vrlo bliski prokletstvu. Bilo mu je jasno da neće dugo izdržati ovu igru skrivača. Ubrzo će zatražiti zaštitu i blagoslov Crkve, a tada će ga oni uhvatiti. Osjećao je kako su njegovi progonitelji bili posvuda: koraci koji su se čuli na hodniku i koji su se usporavali pred njegovim vratima; šumovi iz soba iznad njegove, neprestano hodanje tamo-amo koje mu je kidalo živce. Tamo-amo, tamo-amo, bez prestanka. Nije više znao je li sve to samo umišljao ili su koraci i ljudi bili stvarni. Ipak, osjećao je da ga netko promatra, osjećao je kako se zatvara krug oko njega, kako oni dolaze sve bliže i bliže. Vrpce je morao pogledati do kraja, prije nego što ga protivnici ulove u mrežu. Svih šest vrpca, do posljednje minute. Morao je saznati cijelu istinu, veliku tajnu za koju su njegova braća dala život, prolijevajući krv i vrišteći od boli, na mjestu bez Boga i bez njegove milostive podrške. Konačno je morao sve doznati.

22 Proteklih dana, otkako je počeo bježati, pregledao je prve tri vrpce od kojih je svaka trajala nekoliko sati. Neprestano iste slike, isti glasovi, iste riječi. Gledanje ga je umaralo i uspavljivalo, a budnim ga je održavao samo strah muškaraca na snimkama. Znao je da je njihov strah bio opravdan. Bio mu je poznat ishod njihove odiseje u ponor. Nije bilo jednostavno odjednom pregledati jednu vrpcu. Neprestano je morao napuštati skrovište, bez cilja je lutao ulicama i uličicama kako bi konačno u kakvom malom hotelu utvrdio da su baterije njegova uređaja prazne. Nije imao mnogo novca, tek toliko da bi nekoliko noći proveo pod krovom, i cijeli dan se borio sam sa sobom dok ne bi konačno odlučio otići u trgovinu i ukrasti baterije, ispravljač i priključak za struju. To je bilo sinoć. A danas popodne konačno je gurnuo četvrtu kasetu u aparat. Pola vrpci je pregledao i slutio je da će od toga trenutka sve biti još gore, mnogo gore. Santino se osjećao poput alkoholičara koji zna da ne smije dotaknuti bocu ni za što na svijetu, ali na kraju ipak to učini. Trebalo bi baciti aparat s ugrađenim monitorom, a vrpce uništiti. Jednostavno ih ne gledati, ne slušati. Praviti se slijepim i gluhim. Ipak, nije mogao to učiniti. Bio je dužan ostalima, morao je doznati za njihovu sudbinu, sudjelovati u tome, kao da je i sam bio član te nesretne ekspedicije u ponor. U svakom slučaju, on ih je naveo na tu pomisao. Nabavio im je opremu i vodio računa o tome da opat ne dozna za njihove namjere. Santino je od samoga početka bio kolovođa. A na kraju je on ostao na ulazu. Desna mu je noga bila oduzeta, još od rođenja, i to je bilo presudno da ostala trojica pođu prvi. Nikad ne bi mogo držati korak s njima. A oni bi ionako vrlo brzo ponovno bili s njim kako bi mogao sudjelovati u njihovim doživljajima. Međutim, samo se jedan vratio iz ponora. Brat Remeo, ali on je nakon nekoliko trenutaka umro na Santinovim rukama. Remeo si je svezao opečenu lijevu podlakticu za tijelo, čistu crnu kost, s koje je meso zguljeno; na nju je pričvrstio torbu sa šest videovrpci. S posljednjim ostacima snage izvadio je kasete, s takvom voljom kao da mu je o tome ovisio život. Na samrti je od Santina izmamio obećanje da će doznati istinu i iznijeti je na vidjelo cijelome svijetu.

23 Santino nije htio gledati vrpce, nije htio vidjeti slike. Ali, morao je to učiniti. Sad, odmah. Dok je još imao vremena. Remeo, pomislio je, zašto mi? Zašto ja? Na monitoru su se pokazale zavojite stube, široke oko deset metara, od čvrsta kamena. Tri muškarca silazila su njima na tri prve kasete. Jedan od njih, Remeo, nosio je na leđima kameru s ugrađenim reflektorom. Kapucin nije imao iskustva s tehnikom, ali nakon svih onih sati na beskrajnim stubama koje su vodile u dubinu, postupno je svladao umijeće rukovanja kamerom. Slika je još uvijek titrala i s vremena na vrijeme bila mutna, ali je bilo bolje nego na početku kad se okolica više naslućivala nego vidjela. Druga dva redovnika bili su brat Lorin i brat Pascale. Remeo se rijetko vidio na filmu, samo kad je nakratko dao kameru nekom drugom ili je odložio na visokoj kamenoj stubišnoj ogradi. Najveći dio vremena marljivo ju je držao na ramenu, povremeno govorio u mikrofon i snimao dvojicu braće redovnika dok su polako silazili u bezdan. Dvanaest sati, do sada. A stubištu još nije bio kraj. Da Santino nije imao bezgranično povjerenje u Remea, mislio bi da su tri muškraca neprestano silazili uz iste stube, možda od straha da se spuste onako duboko. Međutim, dobro je poznavao Remea, i prema tomu, dobro je znao da je stubište doista bilo onako dugačko. Dvanaest sati silaženja niz jedne jedine titanske stube. A ni sad, na početku četvrte videovrpce, ništa se nije promijenilo. S druge strane ograde, koja se sastojala od klesanih kamenih stupova visine jednoga metra, nije bilo ničega osim mraka. Više puta tri su redovnika morala baciti u tamu svijetleće kugle, ali su potom samo razočarano gledali kako svijetleće lopte nestaju u dubini i gase se. Nijednom nisu naišle ni na kakav otpor, nigdje se nije mogao vidjeti nikakav zid ni bilo što drugo. Samo praznina, tmina. Redovnici su imali zalihe hrane u naprtnjačama, koje će im biti dovoljne za nekoliko dana. Kao kapucini navikli su se odricati, iako im je fizički bilo teško podnijeti dosadno, beskrajno silaženje. Dotadašnji život posvetili su redovničkom radu, uglavnom njezi bolesnika i ručnom radu. Kapucini su usred dvomilijunskoga Rima živjeli kao pustinjaci. Bilo im je

24 zabranjeno studirati i baviti se znanstvenim radom, živjeli su samo za dobrobit drugih i na slavu Boga. Mukotrpno silaženje u podzemlje za njih je bilo nešto novo i sva su trojica imali jake bolove u mišićima, grčeve i poteškoće s disanjem. Činilo se da je zrak tamo dolje rjeđi, ali, možda je bio prožet plinovima ili kemikalijama bez boje i mirisa. A ipak su išli sve dalje i dalje. Ususret paklu. Santino je podigao glavu. Prstom je pritisnuo dugme za stanku. Čuo je nešto, vani, pred vratima sobe. Prvo zveckanje rešetaka na dizalu, potom korake. Jesu li to bili koraci jedne osobe? Ili više osoba? Nije znao reći. Sad su zvukovi utihnuli, točno pred njegovom sobom. Je li to čuo tiho, suspregnuto disanje? Vrlo tiho šaputanje? Do tada je Santino sjedio na krevetu prekriženih nogu, s videoaparatom na koljenima. Međutim, sad je ustao. Imao je na sebi tenisice, traperice, staru košulju. Iz ulaza jedne stambene zgrade ukrao je plastičnu vreću punu odjeće, otrčao što je brže mogao do nekog mirnog dvorišta, pregledao plijen i izabrao si odgovarajuće odjevne predmete. Tenisice su mu bile broj manje i neudobne, budući da je tolike godine hodao samo u sandalama. No, u međuvremenu se naviknuo na njih pa je čak mogao i trčati ako bi trebalo. Tiho je prešao put od kreveta do vrata. Nije htio pogriješiti i nasloniti se cijelim tijelom na vrata kako bi mogao što bolje čuti što se vani događa. Umjesto toga, stao je pokraj vrata, sagnuo glavu i prislonio uho na ispucani furnir. Jesu li to bili glasovi? Dva, ili tri? Vrlo polako stavio je ruku na kvaku na vratima, drugom uhvatio ključ koji se nalazio u bravi. Ako ga okrene, ljudi pred vratima će to čuti. Znat će da ih je otkrio i bacit će se na njega, uhvatiti ga, istući i odvući sa sobom. A on neće nikad doznati punu istinu o Remeu i ostalima. Ne, nije bio tako glup. Oprezno je čučnuo i pokušao nešto vidjeti kroz ključanicu. Naravno, ključ mu je dobrim dijelom zaklonio pogled, ali će mu svijetle rupice s desne i lijeve strane odati miče li se što pred vratima.

25 Santino nije vidio ništa. Činilo se da je hodnik prazan. Što ako njegovi neprijatelji stoje sa strane? Bili su mudri, naravno. Znali su kako će čovjeka poput njega napraviti budalom. Običan redovnik, mislili su i vjerovali kako im neće biti teško izaći na kraj s njim. Ali, on im se ne namjerava tako lako predati. Šaputanje je prestalo, a više nije čuo ni disanje. Međutim, to nije moralo ništa značiti! Oni su bili lukavi! Vrlo lukavi! Možda će prestati disati kad provale vrata i odvedu ga silom. Možda im je takav bio plan. Santino se odšuljao natrag do kreveta. Isključio je video. Činilo se da je mrak oko stubišta preplavio zaslon. Santino je stavio video u naprtnjaču, uz ostalu imovinu, još jednom oslušnuo prema vratima nije se čuo nikakav šum, ni disanje, ni šaputanje potom se okrenuo k prozoru. Ovu je sobu izabrao promišljeno. Ispred prozora bila je kosina koja je vodila do jednog ravnog krova. Otamo je mogao prijeći na susjednu kuću i stubama se spustiti na ulicu. Na trenutak je Santinov strah bio potisnut vrućim zanosom koji nije bio uobičajen za njega i za njegov dotadašnji život. Međutim, on je učio, učio je snalaziti se u vanjskome svijetu. Nasamarit će on svoje neprijatelje prije nego budu mogli i naslutiti da je bio ovdje. Gurnuo je prozor i nakon nekoliko trenutaka izašao iz sobe.

26 Tamničar Drugo poglavlje Gospin kip krasio je Shuvaninu kuću. Pred njim je klečala prilika s crnom maramom navučenom na lice. Kuglice na krunici klizile su kroz drhtave prste, suhe i koščate. Iz sjene pod maramom čuo se tihi šapat. Iznad udubljenja u zidu, u kojem je stajala Gospa, nalazila se malena ploča. Natpis je odavao da je Majka Božja ovdje bila postavljena 1954, na desetogošnjicu oslobođenja od fašizma. Dolje, na podu, sasvim blizu koljena zakrabuljene prilike nalazile su se dvije posudice, jedna s čistom vodom, a druga s hranom za mačke. Šugavi mačak, debeo od štakora i otpadaka, zabio je njušku duboko u drugu zdjelicu i jeo mljackajući, ne obazirući se na osobu koja se molila. Jupiter je tu sliku upio u sebe kao i sve druge dojmove s ulice, kao nešto što bi moglo biti prekrasno, ili čudno, ili zastrašujuće kad bi netko to prenio na platno. Ali, ovako, kao dio stvarnosti, bilo je kratka vijeka i on je sve zaboravio još u trenutku kad je Coralina otvorila vrata trgovine. Pet minuta poslije, nakon srdačnoga pozdrava s Coralininom bakom, sjedili su gore na uskoj terasi, za stolom na kojem je stajalo crveno vino i sir. Shuvani je bila visoka žena, teška i širokih, snažnih ramena. Kosa joj je još bila crna kao katran, kao i kosa njezine unuke, premda kraća, spletena i podignuta. Deseci lanaca i ogrlica zveckali su joj oko vrata i na rukama. Jupiter nije znao točno koliko je imala godina, ali je pretpostavljao da ima blizu sedamdeset. Uvijek je bila zagonetna, čak i unuci koja je već godinama živjela s njom pod istim krovom. Čak ni Coralina nije znala njezino puno ime. Jednostavno se zvala Shuvani, što je na jeziku Roma značilo nešto kao vještica ili čarobnica. Moj mladiću bilo je prvo što je rekla kad su sjeli za stol tako sam sretna što si ovdje! Došao sam u pravo vrijeme, kako mi se čini. Jupiter je čvrsto odlučio ne dopustiti da ga ona pokoleba. Potrudio se ignorirati njezinu majčinsku ljubaznost.

27 Shuvani je izmijenila kratak pogled s Coralinom koja je brzo i posramljeno pogledala u pod. Starica je shvatila što se dogodilo. Duboko je uzdahnula. Ah, djeco, mogla sam si misliti. Potom je zanijemila, samo bi povremeno mljacnula nakon što bi otpila malo vina iz čaše. Što si očekivala? upitao je Jupiter. Da ću vas podržati u tom ludilu? Ne misliš valjda ozbiljno? Shuvani se lukavo nasmiješila. Bilo je vrijedno pokušati, zar ne? Kako to misliš? Što vidiš kad ulaziš u sebe, moj mladiću? Kad... ulazim u sebe? Kad zatvoriš oči. Hajde, učini to! Zatvori oči i opiši mi ono što si prvo vidio. Poslušao je protiv svoje volje, ali je odmah ponovno otvorio oči, pomalo uplašeno, i odmahnuo glavom. Što to treba značiti? Ja... Prekinula ga je blago, ali vrlo odlučno. Vidiš bakrene ploče. Piranesijevu ostavštinu. Nasmiješila se pokazujući zlatne zube. Zaražen si time kao kakvom bolešću. One te više neće ostaviti na miru, Jupiteru. Piranesi je tu, kod nas. Često je govorila takve stvari, ali prije se nije osjećao tako nelagodno kao u ovom trenutku. Ti prilično olako gledaš na sve ovo rekao je nekako bespomoćno. Olako? Shuvani se počela smijati. Gotovo je zaboravio kako zvuči kad se ona smije. Bio je to glasan, hrapav muški smijeh. Mi smo ovdje u Rimu, moj mladiću. Uz petnaest milijuna turista godišnje samo nam naša lakoća pomaže da se ne osjećamo kao zatvorenici u antičkom Disneylandu. Postoji razlika između lakoće i lakomislenosti. Shuvani je ponovno pogledala Coralinu, vjerojatno želeći doznati je li to i njezino mišljenje. Međutim, ovaj put Coralina nije oborila pogled, a Shuvani se blago nasmiješila. Kako vidim, mladi su se solidarizirali. Možda je doista bila pogreška rekla je Coralina. Shuvanin je osmijeh ovaj put bio mnogo širi.

28 Jupiter je namrštio čelo. Ne. Bilo je ispravno prijaviti pronalazak. Još nije bilo kasno. Shuvani je odmahnula glavom. Moj Bože, Jupiteru! Kako... kako si postao razuman u posljednje dvije godine! Gotovo si pomalo dosadan. Htio joj je odgovoriti, ali je ona stavila kažiprst na usta dajući mu znak da šuti. Voljela bih da si pokazao malo više razuma kad si bio kod mene s Miwakom. Uvijek je Miwu zvala punim imenom, što je bio samo jedan od mnogih sitnih dokaza da već tada nije voljela Miwu. Izostavi je iz igre, dobro? Govorio je prebrzo, previše se branio. Još onda sam ti rekla da ona igra nepošteno. Ta mala japanska zmija iskorištavala te od samoga početka. Isisala te, a svi koji su te poznavali, morali su to bespomoćno gledati. Jupiter se usiljeno nasmiješio. Ti nisi bila bespomoćna. Samo sam te pokušala upozoriti odgovorila je i pokazala zlatne zube. Bez uspjeha. I, da budem iskrena, ne vjerujem da si izvukao pouku. Još uvijek ti je stalo do nje. Ti si kao pas kojega je netko ostavio na autocesti. Najljepša hvala odgovorio je neraspoloženo. Cijenim osjećajnost kojom ulaziš u duše drugih ljudi. Coralina je po prvi put srknula crveno vino. Koliko ste dugo bili zajedno, ti i Miwa? Nepune tri godine. On je možda bio zajedno s njom ispravila ju je Shuvani ali ona nije bila s njim. O.K., sad je dosta rekao je tiho. Shuvani je htjela nastaviti razgovor o tome, ali Coralina je priskočila Jupiteru u pomoć. Ti ne piješ crveno vino? Pokazala je prstom na njegovu čašu koju još nije ni dodirnuo. Alergičan sam. Baš na crveno vino? Coralina se počela smijati. To je strašno. Shuvani je skočila. Moj Bože, kako sam mogla zaboraviti!

29 Jupiter je nije stigao zaustaviti. Otišla je u kuću, gegajući se poput mnogih debelih, starih žena. Imam još frascatija u hladnjaku povikala je preko ramena. Coralina je uzela Jupiterovu čašu i ispraznila je u posudu s cvijećem. Što bi se dogodilo kad bi to popio? Dobio bih crveni osip i koža bi mi se počela ljuštiti. I svrab koji čovjeka dovodi do ludila. Samo od crvenoga vina? Jupiter je kimnuo glavom i triput prstom kucnuo po stolu. Do sada. Shuvani se vratila iz kuhinje i stavila na stol otvorenu bocu s bijelim vinom i čistu čašu. Jupiter si je ulio pola čaše vina. Coralina mi je pričala da trgovina ne ide baš najbolje. Ah, vrlo tužno uzdahnula je Shuvani. Bolje bi mi bilo prodavati turistima plastične vojnike i razglednice sa šašavim slikama. Onda bi nam bolje išlo. A ne bez vozačke dozvole gaziti pješakinje, pomislio je Jupiter. Prije nego što su se popeli na terasu, površno je razgledao Shuvanin dućan. Činilo mu se kako se u njemu nije ništa promijenilo. Čak ga je i miris podsjetio na njega i Miwu kad su dva dana prevrtali po sanducima i policama. Shuvani je prodavala slike i knjige po čemu se u načelu nije razlikovala od nekoliko stotina ostalih trgovaca u Rimu. No, ona se specijalizirala za okultno umijeće i za onu vrstu knjiga koje su joj obećavale tajnovite posjete debelih ezoteričarki s naočalama. Dućan je bio smješten u dvije donje etaže. U prizemlju su se nalazile police pretrpane knjigama koje su malu trgovinu pretvorile u loše osvijetljen labirint. Na prvom katu bili su poslagani crteži, bakrorezi, akvareli, otisci, sve što se moglo spremiti u mape i sanduke. Shuvanina trgovina nije bila galerija u kojoj su se mogla gledati umjetnička djela izložena na raskošno osvijetljenim zidovima. Onaj tko bi došao ovamo, morao bi odvojiti dosta vremena kako bi se mogao probijati kroz hrpe knjiga i mape dok ne bi pronašao ono što mu je trebalo. Osim toga, Shuvani nije rado savjetovala kupce. Zastupala je mišljenje da kupac sam najbolje zna što traži. Svoje sudjelovanje u