Karlos Fuentes. Godine s Laurom Diaz

Транскрипт

1

2 Karlos Fuentes Godine s Laurom Diaz

4 Ovu knjigu o svojim pretcima posvećujem svojim potomcima svojoj djeci Ceciliji, Carlosu, Natashi

5 I Detroit, Priču sam znao. Nisam znao istinu. U neku je ruku i sama moja nazočnost u Detroitu bila varljiva. Došao sam snimiti televizijski dokumentarni film o meksičkim muralistima u Sjedinjenim Državama, a skriveni mije cilj bio prikazati ništa manje nego razloge propasti velikoga grada, prve prijestolnice automobila. Ovdje je Henry Ford počeo serijski proizvoditi stroj koji ima veču vlast nad nama od bilo koje druge vlasti. Kako bi se dokazalo koliko je grad bio moćan, navodi se da je meksički slikar Diego Rivera bio pozvan u Detroit da oslika zidove Instituta za umjetnost, a sada, 1999., dolazim, evo, i ja, službeno, kako sam rekao, snimiti seriju televizijskih filmova o tim i drugim meksičkim muralima u Sjedinjenim Državama. Počet ću s Riverom u Detroitu, nastaviti s Orozcom u Dartmouthu i u Kaliforniji, zatim će doći na red zagonetni Siqueiros - kojega sam, prema dobivenim uputama, trebao pronaći u Los Angelesu - i napokon Riverina iščezla djela: mural u Rockefellerovu centru, maknut zato što se na njemu pojavljuju likovi Lenjina i Marxa, te niz slika za New School, velikih panoa, također iščezlih. Taj mi je posao bio povjeren. Tražio sam da počnemo s Detroitom s jasnim razlogom. Želio sam fotografijama velikoga industrijskog središta u propadanju podići dostojan nadgrobni spomenik našem strašnom dvadesetom stoljeću. Nije me na to potaknula ni moralna vrijednost opomene ni kakva mračna sklonost bijedi i rugobi, pa ni obično čovjekoljublje. Ja sam fotograf, nisam čudesni Sebastian Salgado ili strašna Diane Arbus. Kad bih bio slikar, više bih volio biti obdaren Ingresovom jasnoćom bez zagonetnosti, ili Baconovom sklonošću samomučenju. Pokušao sam slikati; nisam uspio; nisam se predao: rekao sam sebi da je kamera kist našeg vremena i našao sam se ovdje, s obvezom da obavim jedan posao i sa slutnjom da ću možda obaviti drugi, sasvim drukčiji.

6 Ustao sam rano kako bih obavio svoje prije nego što se filmska ekipa pojavi pred Diegovim muralima. Bila je veljača, šest sati ujutro. Znao sam da će biti mrak. Očekivao sam. Samo mi je smetalo što tako dugo traje. - Ako želite u kupnju ili u kino, hotel ima limuzinu koja vas može odvesti tamo i dovesti natrag - rekli su mi na recepciji. - Ali odavle do trgovačkog centra grada nema ni stotinjak metara - usprotivio sam se začuđeno i nestrpljivo. - Onda mi ne odgovaramo za vas - nasmiješio se usiljeno recepcionar. Nije baš imao crte lica koje bi čovjek upamtio. Jadnik nije znao da kanim ići dalje, mnogo dalje od trgovačkog centra. A ni sam nisam slutio da ću se naći usred pakla pustoši. Hodao sam brzo ostavljajući iza sebe skupinu nebodera nalik na konstelaciju blještavih zrcala, na novi srednjovjekovni grad zaštićen od napada barbara - i samo što sam bio odmakao deset ili dvanaest blokova dalje, već sam se izgubio u mračnoj, vapnenastoj pustoši ničije zemlje, ukrašene starom kramom. Korak po korak, hodajući naslijepo - jer je još bilo mračno, jer sam imao samo jedno oko, fotoaparat, poput modernog Polifema, kojemu je desno oko zalijepljeno za lajkino tražilo a lijevo zatvoreno, slijepo - napipavajući lijevom rukom, ispruženom poput policijskog psa, spotičući se tu i tamo, uranjajući u nešto što sam samo osjećao a nisam vidio, prodirao sam u noć, ne samo dugu noć nego i noć koja se neprestano obnavljala. Detroitu se noć rađa iz noći. Na trenutak sam spustio fotoaparat na prsa; osjetio sam oštar udarac u ošit - u oba, u svoj i lajkin - i opipao se. Oko mene je bila noć, ali to nije bila, kako me je moja mašta htjela uvjeriti, duga noć zimskog svitanja, tama koja se preporada, nemirna suputnica dana. Bila je to vječna tama, neodvojiva od grada, njegova družica, njegovo vjerno zrcalo. Bilo mije dovoljno okrenuti se da shvatim kako se nalazim usred zapuštena, siva zemljišta, prošarana tu i tamo lokvama, stazama, što su ih potajice utrle plahe i ogoljelim stablima, crnjim od tog krajolika nalik na polje poslije bitke. U daljini su se razabirale sablasti ruševnih viktorijanskih kuća s uleknutim krovovima, naherenim dimnjacima, zakovanim prozorima, praznim trijemovima i rasklimanim vratima, te gdjekoje osušeno stablo, nježno i bestidno nadvijeno nad prljavi tavanski prozorčić. Jedna se

7 ljuljačka ljuljala sama od sebe, samotna, škripeći, podsjećajući me na nešto drugo, na nešto što nigdje nisam mogao smjestiti, što se tek naziralo u sjećanju... Campos de soledad, mustio collado, pusta su polja, sumoran je hum, ponavljalo je moje đačko sjećanje dok su mi ruke ponovno uzimale kameru i njom u mojim mislima okidale fotografirajući grad Mexico, Buenos Aires s njegovim lijepim vidicima, Rio s njegovim morem, Caracas s njegovom prljavštinom, groznu Limu, Santa Fe de Bogotu bez njezine svete vjere, Santiago, koji ne bi mogao spasiti ni njegov sveti Jakov iscjelitelj. Snimao sam budućnost naših latinoameričkih gradova u današnjem najindustrijskijem od svih industrijskih gradova, u automobilskoj prijestolnici, kolijevci serijske proizvodnje i minimalnih nadnica: u Detroitu, u Michiganu. Sve sam snimao, olupine automobila napuštene usred još napuštenijeg zemljišta, strme ulice popločene krhotinama stakla, treperenje svjetla u malim prodavaonicama... prodavaonicama čega? Što se prodavalo na tim uglovima, na tim jedinim osvijetljenim mjestima u toj golemoj crnoj jami? Poželio sam se osvježiti kakvim pićem pa sam, gotovo zaslijepljen, ušao u jedan dućančić. Bračni par, gotovo isto tako siv kao i taj dan, odmjerivši me s nekom mješavinom podrugljivosti, ravnodušnosti i zlobne gostoljubivosti, upitao me što želim i odgovorio mi da imaju svega. Smušen, ili iz navike, zamolio sam na španjolskom: Una eoca. Oni se glupo nasmiju. - Mi smo kaldejske vjere, prodajemo samo pivo i vino - odgovorio mi je muškarac. - Nemamo droge. - Imamo srećke - dodala je žena. Vratio sam se u hotel gotovo nesvjesno, izuo cipele, uprljane svim mogućim otpatcima zaborava, i upravo sam se htio drugi put toga dana istuširati, ali sam pogledao na sat. Ekipa me zasigurno već čeka u predvorju, a moja točnost nije samo znak pristojnosti, o njoj ovisi moj autoritet. Ogrćući kaput, pogledao sam kroz prozor. U Detroitu kršćani i muslimani žive u slozi. Osvijetljeni su bili samo vrhovi nebodera i džamija. Ostatak svijeta još je obavijala tama. Zaputio sam se s ekipom u Institut za umjetnost. Isprva prolazimo kroz istu onu beskrajnu pustoš: ničija zemlja za ničijom zemljom, samo tu i tamo ruševina viktorijanske kuće i, na kraju te urbane

8 pustinje (bolje reći u samom njezinu srcu), zgrada u kičastu stilu pompier, s početka dvadesetog stoljeća, ali čista i dobro očuvana, prostrana, sa širokim, kamenim ulaznim stubištem i visokim stakleno-željeznim vratima. Doimala se poput svete opomene u škrinji nesreća, poput uspravne, nakinđurene starice koja je nadživjela sve svoje potomke, poput Rahele bez suza. The Detroit Institute ofarts. U golemu unutrašnjem dvorištu, natkrivenu visokim staklenim krovom, održavao se sajam cvijeća. Tog se jutra u njemu tiskalo mnogo ljudi. Gdje su našli toliko cvijeća, upitao sam Amerikanca iz ekipe, koji je samo slegnuo ramenima i ne pogledavši to obilje tulipana, krizantema, ljiljana i gladiola izloženih u četiri kuta dvorišta, kroz koje je ekipa nastojala što brže proći požurujući i mene. Televizija i film poslovi su od kojih čovjek želi što prije pobjeći čim završi snimanje. Na žalost, oni što od njih žive ne mogu zamisliti da čovjek može raditi i nešto drugo u životu, a ne samo snimati i snimati, dan za danom... Došli smo raditi.tu je i Rivera, Diego, Diego Maria de Guanajuato, Diego Maria Concepcion Juan Nepomućeno Estanislao de la Rivera y Barrientos Acosta y Rodrigez, Oprostite mi što se smijem. To je zdrav smijeh, nesavladiv, ludi smijeh zbog prepoznavanja, i možda zbog čežnje. Za čim? Vjerojatno za izgubljenom nevinošću, za vjerom u industriju; za napretkom, srećom i prošlošću što su jedno drugome pružili ruke zahvaljujući industrijskm razvitku. Sve je te uspjehe Rivera "opjevao" kako i dolikuje Detroitu. Kao što su neznani graditelji, slikari i kipari u srednjem vijeku gradili i ukrašavali velike katedrale u slavu Bosa jedinoga, vječnoga i nepogrešivoga. Kao što su nekoć hodočasnici dolazili u Canterbury i Santiago de Compostelu, tako je Rivera došao u Detroit - pun vjere. Nasmijao sam se i zato što je taj mural bio nalik na razglednicu u boji izrađenu prema pokretnoj crnobijeloj scenografiji za Chaplinov film "Moderna vremena". Isti strojevi, sjajni poput zrcala, savršeni i nemilosrdni zupčanici, strojevi što ih je marksist Rivera vidio kao simbole napretka i vjere u budućnost, a Chaplin kao nezasitne ralje, kao gutače, kao čelične želuce što melju radnike i zatim ih izbacuju iz sebe kao izmet. Ovo je bilo nešto drugo. Ovo je bila industrijska idila, primjer grada neizmjernog blagostanja, kad je ovamo 1930-ih došao

9 Rivera i kad je Detroit zapošljavao pola milijuna radnika omogućujući im pristojan život. Kako je meksički slikar vidio te radnike? Ima nešto čudno u tom muralu, u toj mravljoj užurbanosti, u tim površinama punim ljudskih likova zaposlenih oko blistavih zmijolikih strojeva, beskonačnih poput crijeva prapovijesne životinje, kojoj treba mnogo vremena da se gmižući vrati u sadašnjost. I menije trebalo dosta vremena da otkrijem razlog svom čuđenju. Imao sam neobičan i uzvišen osjećaj stvaralačkog otkrića, tako rijedak u televizijskom poslu. Nalazim se u Detroitu pred muralom Diega Rivere jer ovisim o svojim gledateljima kao što je i Rivera zasigurno ovisio o svojim pokroviteljima. Samo što se on njima narugao, pod nos im je, usred njihova kapitalističkog bastiona, bio podmetnuo crvene zastave i sovjetske vođe. Ja, naprotiv, neću biti cenzuriran niti ću koga sablazniti: gledanost mi nosi uspjeh ili propast, i to je sve. Stop. Gotovo, glupa kutija više ne radi. Nema više mecena i svima je sve svejedno. Tko se još sjeća prve ili, što je isto, posljednje televizijske sapunice? Međutim, taj čudni osjećaj pred tako poznatim muralom nije mi dao mira, nije mi dopuštao da mirno snimam. Pomnjivo sam razgledavao sliku pod izlikom da tražim najbolji kut, najbolje osvjetljenje. Tehničari su strpljivi ljudi. Poštovali su moju savjesnost. Najednom mije sinulo: gledam, a ne vidim. Diego je sve američke radnike naslikao okrenute leđima prema gledatelju. Umjetnik je naslikao samo leđa koja rade, izuzevši bijele radnike, koje goggles štite od iskara pri zavarivanju. Sjevernoamerička lica anonimna su. Maskirana. Rivera ih vidi onakvima kakvima oni vide nas, Meksikance. S leđa. Anonimne. Bez lica. Rivera se nije smijao, on nije bio Charlot, on je bio samo Meksikanac koji se gringosima usudio reći: vi nemate lica. Bio je marksist koji im je rekao: vaš rad nema ni radnikova imena ni radnikova lica, vaš rad nije vaš. Tko, naprotiv, gleda u gledatelja? Crnci. Oni imaju lica. Imali su ih 1932., kad je Rivera došao slikati a Frida završila u Bolnici "Henry Ford" i kad je izbio veliki skandal zbog Svete obitelji - koju je Diego očito uklopio u mural da provocira, premda je Frida, koja je bila trudna, izgubila dijete i umjesto djeteta rodila krpenu lutku, kojoj su na krstitkama bile papige, majmuni,

10 golubovi, mačka i jelen... Je li se Rivera rugao gringosima? Ili ih se bojao pa ih zato nije slikao okrenute licem prema svijetu? Slikar nikad ne zna ono što zna promatrač. Nama je poznata budućnost, a ta crna lica na tom Riverinu muralu, koja se usuđuju gledati u svijet, koja se usuđuju gledati u nas, nemaju ruke samo da bi proizvodile automobile za Forda. Rivera je godine nesvjesno, intuitivno naslikao crnce koji će 30. srpnja na dan urezan u srce grada - zapaliti Detroit, opljačkati ga, izrešetati, pretvoriti u prah i pepeo, i otpremiti u mrtvačnicu četrdeset tri trupla. Gledaju li to oni u nas, ta četrdeset tri buduća mrtvaca što ih je Diego Rivera naslikao već i što su ih uklonili 1967., deset godina poslije slikareve smrti, dakle, trideset i pet godina nakon što ih je naslikao? Cijeli se mural tek prividno može obuhvatiti pogledom odjednom. Njegove tajne zapravo zahtijevaju od nas dugo i strpljivo promatranje, pogled koji se ne zaustavlja na površini murala, nego se širi na sve što mural okružuje. Mural neizbježno ima kontekst koji ovjekovječuje pogled likova i pogled promatrača. Dogodilo mi se nešto čudno. Morao sam pogled usmjeriti izvan vidnog polja murala i onda ga naglo vratiti, kao što kamera strjelovito prelazi s totala na grubi krupni plan, na pojedinost - na lica žena radnica, nedvojbeno ženska lica, premda su se zbog kratke kose i kombinezona doimala kao muška. Jedna je od njih Frida. Na slici je još jodna žena, Fridina đružbenica, koja ima vrlo izražajne crta lica. istaknut nos. u skladu s visokim stasom, tužne oči s podočnjacima i tanke usne, ali putene, kao da upravo ta sve tanja crta njezinih usana izražava njezinu nadmoćnost, strogu i dovoljnu, neuljepšanu, trijeznu i neiscrpivu, punu tajni kad govori, jede, vodi ljubav... Gledao sam u te gotovo zlatne, mestičke oči, pola europske i pola meksičke, ponirao sam u njih, kao što sam činio toliko puta promatrajući ih u zaboravljenoj i otpisanoj putovnici pronađenoj u isto tako otpisanoj škrinji. Dugo sam ih promatrao, kao uostalom i druge fotografije, obješene, pobacane ili zametnute po kući mog oca, koji je ubijen mlad, u listopadu Te oči što ih moje mrtvo sjećanje nije prepoznalo, ali ih je moje živo pamćenje čuvalo u duši tri desetljeća, sve do sada kad navršavam trideset i četvrtu i kad se dvadeseto stoljeće bliži kraju; gledao sam u te oči drhteći, s gotovo svetim

11 divljenjem, očito predugo, jer su ljudi u mojoj ekipi zastali i okupili se oko mene. Nešto mi se dogodilo? Što mi se dogodilo? Jesam li se nečega sjetio? Dok sam promatrao lice te lijepe, neobične žene u radnoj odjeći, svakovrsne uspomene, sjećanja, kako li već zovemo te povlaštene trenutke života, navrle su mi u glavu poput zapjenjena oceana s uvijek jednakim i nikad istim valovima: upravo sam prepoznao lice Laure Diaz; lice koje sam otkrio u mnoštvu na muralu, moglo je biti lice samo jedne žene, Laure Diaz. Snimatelj Terry Hopkins, moj stari prijatelj - iako po godinama mlad - namjestio je rasvjetu i osvijetlio oslikani zid plavičastim tonovima, možda u znak pozdrava - jer Terry je pjesnik - tonovima koji su se savršeno stapali sa sutonskim svjetlom toga dana, u veljači Jesi li poludio? - rekao mi je. - Vraćaš se u hotel pješice? Ne znam kako sam ga pogledao, ali mi više ništa nije rekao. Razišli smo se. Utovarili su glomaznu (i skupu) snimateljsku opremu i odvezli se kombijem. Ostao sam sam s Detroitom, gradom na koljenima. Razgledavao sam ga hodajući polako. Slobodan, počeo sam, poput kakva mladca u žaru samozadovoljavanja, pritiskati okidač fotoaparata usmjerujući ga na sve oko sebe, na crne prostitutke i crne mlade policajke, na crnu djecu s poderanim vunenim kapama na glavi i u pretankim kaputićima, na starca šćućurena uz kantu za smeće, koja mu je služila kao ulična peć, zatim na napuštene kuće - s osjećajem da u sve njih ulazim - na jadnike bez doma koji su u njima našli utočište, na. junkyje što su u kutovima ubrizgavali u sebe užitak i prljavštinu, okidao sam fotoaparatom na sve redom, drsko, dokono i izazovno, kao da prolazim mračnim hodnikom u kojemu nitko nije nevidljiv osim mene, kojega je najednom obuzela nježnost, čežnja, ljubav prema ženi koju nisam upoznao, a ipak mije život ispunjavala svim onim ujedno svjesnim i nesvjesnim, povlaštenim i opasnim sjećanjima, sjećanjima koja istodobno znače izgon iz kuće i povratak u rodni dom, strašan susret s neprijateljem i čežnju za prvobitnom špiljom. Hodnicima napuštene kuće trčao je čovjek s buktinjom vičući i paleći sve što se moglo zapaliti. Dobivši udarac u zatiljak, pao sam

12 zagledan u samotni, naglavce okrenut neboder pod pijanim nebom, dotaknuo vruću krv još dalekog ljeta, napio se suza koje neće isprati crnu boju ničije kože, čuo jutarnju buku umjesto željene jutarnje tišine; vidio kako se djeca igraju među ruševinama, promatrao sam grad na koljenima, koji se mom pogledu nudio bez stida; cijelo mi je tijelo pritiskao užas od opeka i dima, urbani holokaust, kao nagovještaj gradova u kojima nije moguće živjeti; dom ni za koga ni u čijem gradu. Padajući, stigao sam se još upitati je li moguće iznova proživjeti život jedne pokojnice upravo onako kako ga je ona proživjela, otkriti tajnu njezina pamćenja, sjetiti se svega onog čega se ona sjećala. Vidio sam je. Zapamtit ću je. To je Laura Diaz.

13 II Catemaco, Sjećanje se katkad može dodirnuti. Najčešće se u obitelji spominjala priča o hrabrosti bake Cosime Kelsen: negdje 1870-ih, kad se vraćala iz grada Mexica, kamo je išla kupiti pokućstvo i ukrasne predmete za svoju kuću u Veracruzu, diližansu su zaustavili razbojnici, koji su još nosili slikovitu odjeću chinacosa, vojnika iz XIX. stoljeća - šešir sa širokim obodom, kratki kaput od jelenje kože, zvonaste hlače, kratke čizme i zveckave ostruge. Sve s gumbima od starog srebra. Cosima Kelsen više je voljela prisjećati se tih pojedinosti nego pripovijedati o tom što joj se dogodilo. Naposljetku, pripovijest se čini bolje ispripovijedanom, i zato još nevjerojatnijom, neobičnijom, a istodobno i uvjerljivijom i poznatijom ako je ponavlja mnogo ljudi, ako ide - da tako kažem - od ruke do ruke, jer je ovdje riječ o rukama (ili točnije, o prstima). Diližansu su zaustavili na onom čudnom mjestu zvanom Peroteov prijevoj, gdje se putnik, mjesto da se uspinje kroz maglu, spušta s bistrih planinskih visina u jezero magle. Najednom je uz njisku konja i grmljavinu pištolja iz magle iskrsnula skupina odmetnika, chinacosa. Uobičajeno, sveto geslo svih razbojnika jest "novac ili život"; ovi su bili drukčiji, zahtijevali su "život ili život", kao da su smjesta, čim su se pojavili, u držanju mlade done Cosime prepoznali oholu plemenitost i strogo dostojanstvo. Nije se udostojala ni pogledati ih. Vođa razbojničke skupine, bivši satnik poražene carske, Maksimilijanove vojske, nekoć se upravo toliko motao oko chapultepečkog Dvora da je mogao razlikovati ljude prema društvenom položaju. U veracruškom je kraju bio poznat zbog pohotljivosti - zvali su ga Ljepotan iz Papantle - ali je znao razlikovati otmjenu ženu od prostakinje. Premda se taj bivši konjički časnik srozao na razbojništvo nakon careva poraza, koji je završio pogubljenjem Maksimilijana i njegovih generala, Miramona i Mejie (tri

14 "M" kao mierda, iliti govno! - uskliknuo bi katkad praznovjerni meksički kondotijer), još je nesvjesno osjećao poštovanje prema gospođama visoka roda; ugledavši mladu donu Cosimu, ponajprije njezine oči, sjajne poput modre galice, a onda desnu ruku prkosno oslonjenu na prozorčić diližanse, točno je znao što joj mora reći: - Gospođo, lijepo vas molim vaše prstenje! Na Cosiminoj ruci, izazovno ispruženoj iz diližanse, blistao je zlatni vjenčani prsten, zatim jedan blistavi safir i jedan prsten optočen biserima. - To su moji zaručni i vjenčani prstenovi, morat ćete ih odrezati. To je smjesta, kao da su oboje jednako poznavali kodeks časti, strašni carski chinaco i učinio: zamahnuo je mačetom i odrezao baki, tada mladoj đoni Cosimi Kelsen, četiri prsta ispružene desne ruke. Nije ni trepnula. Grubi je carski časnik skinuo crveni rubac, koji mu je bio svezan oko glave na starinski, chinacoski način, i pružio ga Cosimi da si previje ruku. Njezina je četiri prsta spustio u šešir i ostao stajati pred njom kao kakav ponosni prosjak kojemu je lijepa Njemica mjesto milostinje dala svoje prste. Kad je stavio šešir na glavu, krv mu je potekla niz lice. Njemu je bilo isto tako prirodno biti obliven tom crvenom tekućinom kao stoje drugima bilo prirodno izaći mokar iz jezera. - Hvala - rekla mu je lijepa mlada Cosima pogledavši ga prvi i posljednji put. - Izvolite, želite li još nešto? Umjesto da joj odgovori, Ljepotan iz Papantle ošinuo je bičem najbližega konja po sapima, i diližansa je odjurila nizbrdo prema vreloj veracruškoj zemlji, svom cilju iza planinske magle. - Ovu gospođu više nitko ne smije ni taknuti - upozorio je vođa svoje pomoćnike, a oni su svi shvatili da je u pitanju njihov život, ali i to da se njihov vođa zaljubio na prvi pogled, a možda i zauvijek. - Ako se zaljubio u baku, zašto joj nije vratio prstenje? - pitala je Laura Diaz kad je počela misliti. - Zato što nije imao ništa drugo kao uspomenu na nju - odgovorila joj je teta Hilda, najstarija od tri kćeri Cosime Kelsen. - A što je učinio s prstima? - Malena, o tom se ne govori - odgovorila joj je ljutito i odrješito druga od tri sestre, mlada dona Virginia, odlažući knjigu na kup od

15 dvadesetak drugih, koliko bi ih svakog mjeseca ponosno pročitala. - Čuvaj se Cigana! - doviknula joj je hacijendska kuharica na svom primorskom narječju, gutajući slova. - Djeci režu pr'šće i od njih prave tamale. Laura Diaz gledala je u svoje ruke - svoje ručice - pružajući ih i razigrano mičući prstima kao da svira glasovir. Zatim ih je sakrila ispod školske kute na plave kockice i sa sve većim strahom promatrala pokrete svih prstiju u očinskom domu, kao da svi neprekidno čine isto što je učinio Ljepotan iz Papantle, koji je mladoj i lijepoj baki đoni Cosimi odrezao prste kad se doselila u Meksiko. Teta je Hilda s nekom prigušenom grozničavošću udarala u glasovir Steinway, koji su istovarili u veracruškoj luci nakon dugog putovanja od New Orleansa, što se putnicima činilo kratkim jer su, kako su rekli gospođici Kelsen, parobrod, ili možda glasovir, od Louisiane do Veracruza pratili galebovi. - Bolje bi bilo daje išla kupiti miraz za nozze u La Nouvel-le-Orleans - istresla je samohvalisavo i prijekorno teta Virginia, kojoj je miješati u govoru jezike bilo podjednako prirodno kao i čitati istodobno nekoliko knjiga i tako prkositi čvrstoj očevoj volji, nekažnjeno.od poznatih kulturnih središta najbliži je Veracruzu bio New Orleans; ondje je u jednoj tvornici mladi i liberalni Benito Juares motao kubanske cigare kad je za diktature hromoga Santa Anne bio prognan iz zemlje. Jesu li Juarezu postavili spomen-ploču u tom gradu zato što je, kad je porazio Francuze, on, tako ružan i pravi Indijanac, zapovjedio da strijeljaju prelijepog Maksimilijana Habsburškog? - Nemoj zaboraviti da su Habsburgovci Meksikom vladali dulje no itko, Meksiko je najaustrijskiji od svih - objašnjavala je veleučena Virginia svojoj mlađoj sestri Leticiji, majci Laure Diaz. Leticiji je povjestcarstva bila besmislena u usporedbi s onim što je nju jedino zanimalo: voditi brigu o kući, kćeri, kuhinji, uredno obavljati svakidašnje poslove... Dotle je Hilda svojim gipkim prstima svirala sjetne Chopinove preludije, svoje najdraže glazbene komade, naglašavajući njima tugu - onu zbiljsku, onu iz sjećanja i onu predvidivu - što je ispunjavala veliku ali jednostavnu kuću na brdu iznad tropskog jezera.

16 - Bismo li bile drukčije da smo odrastale u Njemačkoj? - čeznutljivo je upitala sestra Hilda. - Zasigurno - spremno je odgovorila Virginia. - A da smo se rodile u Kini, kakve bismo tek onda bile! Assez de chinoise-ries, ma chere. - Muči li te čežnja? - upitala je Hilda svoju najmlađu sestru Leticiju. - Zašto bije mučila? Nikad nije bila ondje, samo si ti bila - upala je svadljivo Virginia gledajući u Laurinu majku Leticiju. - U kući je toliko posla - zaključila je Leticija. Kao sve ladanjske kuće koje su Španjolci ostavili u Novom svijetu, i ova se jednokatnica sastojala od četiri obijeljena krila oko središnjeg dvorišta, u koje su vodila vrata iz blagovaonice, dnevne sobe i spavaćih soba. Stambene su prostorije dobivale svjetlo iz središnjeg dvorišta, jer na vanjskim zidovima nije bilo prozora radi moguće obrane i zbog stalnog osjećaja stida. - Živimo kao da će nas napasti Indijanci, engleski gusari ili pobunjeni crnci - primijetila je mlada teta Virginia nasmijavši se veselo. - Aux armes! Stid im se ipak isplatio. Sezonski radnici, berači kave, bili su radoznali i drski, a katkad su im tako drsko odgovarali kao da su im jednaki. Virginia im je uzvraćala mješavinom španjolskih psovki i latinskih izreka, a oni bi nato pobjegli, kao da je djevojka crnih očiju, bijele puti i tankih usana bila jedna od onih vještica što su se, kako se šaputalo, skrivale s druge strane jezera. U gospodarevu kuću moglo se ući samo na glavna vrata, kao gost. Kuhinja se nalazila sasvim straga, i to je bila jedina prostorija koja je gledala na dvorišta, staje, skladišta i polje, prema mlinovima, kanalima i radionicama u kojima su se obrađivali plodovi u kotlovima i strojevima za skidanje mesnatog usplođa,fermentaciju, pranje i sušenje. Na toj je hacijendi - kojoj je njezin prvi vlasnik, Felipe Kelsen, dao ime "La Peregrina", iz poštovanja prema svojoj ženi, odvažnoj ali osakaćenoj Cosimi - bilo malo životinja: pet jahaćih konja, četrnaest mazga i pedeset grla goveda. Ništa od toga nije zanimalo malu Lauru, koja nikada nije nogom stupila u taj radni prostor kojim je njezin djed samozatajno upravljao ne žaleći se nikada, premda je u svakoj prigodi isticao kako je radna snaga na plantažama kavepreskupa, uzme li se u obzir osjetljivost biljke i

17 neizvjesnost prodaje. Zato je don Felipe morao neprestano voditi brigu o stablima, osigurati grmovima potrebnu sjenu da mogu rasti, kresati stare stabljike i odvajati mladice, čistiti zemljište i održavati sušionice. - Nije kava kao šećer, kao divlja trska, koja raste posvuda, kava traži strogi red - ponavljao je zamišljeno don Felipe brinući se za mlinove, kola, konjušnice i slavne sušionice i posvećujući isto toliko vremena i pozornosti poljima koliko i računima. Malu Lauru ništa od toga nije zanimalo. Sviđalo joj se što se imanje prostire, preko brežuljaka obraslih kavovcem, sve do šume i jezera, kojima kao da je pristup bio zabranjen. Mala bi se Laura uzverala na ravni krov da bi u daljini vidjela "zrcalnu površinu jezera", kako bi znala reći njezina načitana teta Virginia, a nije se pitala zašto je najljepši dio imanja ujedno i najmanje blizu, najudaljeniji od ruke koju bi djevojčica ispružila kao da će ga dodirnuti, skupivši u svojoj želji svu moć svijeta. Sve pobjede iz svog djetinjstva pripisivala je mašti. Jezero. Stih. Iz salona su dopirali sjetni zvuči preludija, a Laura se osjećala tužnom, ali i zadovoljnom što tugu dijeli sa svojom velikom tetom, tako lijepom i osamljenom, ali obdarenom s deset glazbeničkih prstiju. Djed i vlasnik hacijende, don Felipe Kelsen, naredio bi radnicima da rukama umočenim u mješavinu vapna, pijeska i kaše od agave premazu zidove, koji su tako postajali glatki kao gola ženska leđa. Zato je djed, don Felipe, svojoj uvijek uspravnoj, premda već teško bolesnoj ženi, đoni Cosimi, dan prije nego što je umrla, rekao: - Sjećaš li se: kad god budem dodirnuo kućni zid, osjećat ću se kao da prstima prelazim po tvojim golim leđima, tvojim lijepim i nježnim golim ramenima? Kad je baka sutradan preminula, napokon joj je mrtvoj uspio učiniti ono što je gospođa Cosima za života uvijek odbijala: navukao joj je crne rukavice, ispunjene pamukom, na četiri nepostojeća prsta desne ruke. U vječnost ju je poslao cijelu, kako je rekao, onakvu kakvu je bio i dobio kad je kao naručena mladenka stigla iz Njemačke u svojoj dvadeset i drugoj godini, i kakvu je prikazuje dagerotipija, s kosom podijeljenom po sredini i zategnutom od savršenog razdjeljka prema

18 ušima pokrivenim dvjema velikim simetričnim polutkama, kao daje time željela istaknuti savršenstvo sedefastih naušnica što su joj visjele na pokrivenim usnim resicama. - Na ženi su najružnije uši - mrmljala je Virginia. - Znaš pronalaziti samo mane - odbrusila joj je Hilda. - Tim svojim groznim ušima čujem tebe, Virginia, kako recitiraš, a tebe, Hilda, kako sviraš - smijala se majka Laure Diaz. - Sva sreća da Mutti Cosima nije na Peroteu imala i naušnice na ušima. Kad je u svojoj dvadeset i drugoj godini stigla iz Njemačke, imala je izrazito crnu kosu, koja je još više isticala njezinu bijelu put. Fotografija je prikazuje s lepezom na grudima, koju drži s pet prstiju desne ruke. Upravo je zato Hilda udarala u glasovir i sa stidom i sa strašću, kao da želi istodobno prikriti majčin nedostatak i uvrijediti je govoreći joj: "Vidiš, ja mogu, a ti ne možeš", s onom skrivenom osvetljivošću najstarije kćeri i jedine Kelsenice koja je jedanput s majkom posjetila Njemačku i s njom bila u Kölnu na solističkom koncertu slavnog pijanista i skladatelja Franza Liszta. Tim su se podrugljivim tonom služili mnogi europski useljenici. U Meksiku, zemlji Indijanaca i nadničara, priroda je tako bogata da se najnužnije potrebe lako mogu zadovoljiti i bez rada. Poticanjem Nijemaca na useljavanje željelo se takvo stanje promijeniti i nametnuti Meksiku novu narav, europsku marljivost. Međutim, ti Europljani, pozvani da obraduju zem-liunisu nodnosili težak život i odvojenost od svijeta pa su se selili u gradove. Felipe Kelsen ostao je vjeran svom obećanju da će obrađivati zemlju, mukotrpno raditi i odoljeti napasti da se vrati u Njemačku, a i napasti da se preseli u grad Mexico, koja je njegovu ženu Cosimu tako skupo stajala. Hilda je poslije koncerta upitala majku: Mutti, ostanimo ovdje živjeti, Meksiko je zbilja užasan! Don Felipe nije im samo zabranio da putuju u Vaterlandnego i da govore njemački u kući, i samo im je rekao, stisnuvši pesnice - a doimao se još strožim jer je stajao mirno, premda on nikada ne bi nikoga udario - da su svi oni sada Meksikanci, da će se stopiti s njima, da više nitko neće putovati na obalu Rajne i da će govoriti samo španjolski. Samo se umiljata i vragolasta Virginia usuđivala

19 majku zvati Mutti i govoriti njemački. Don Felipe samo bi slegnuo ramenima: takva se rodila... - Netko se rodi razrok, netko kao albino, a netko kao Virginia - govorila je sama o sebi pretvarajući se da škilji. Gesundheit! Zabranio im je da govore njemački i da se bave bilo čim drugim osim kućom ili, kako je tada bilo moderno reći, kućnim gospodarstvom. Možda su kćeri postale tako marljive da bi pozavršavale ono što nije mogla osakaćena majka, koja se u svom stolcu-ljuljački (još jedna novost pristigla iz Louisiane) hladila lepezom lijevom rukom i gledala u daljinu prema putu slave i maglom obavijenu Peroteu, gdje je onako mlada ostavila svoja četiri prsta, a neki kažu i srce. - Kada žena upozna Ljepotana iz Papantle, nikada ga ne zaboravlja - govorio je veracruški glas naroda. Don Felipe ipak nije propuštao prigodu da mladoj ženi ne prigovori što je išla kupovati u Mexico. "Da si išla u New Orleans, ne bi ti se to zlo dogodilo." Cosima je prvoga dana shvatila da se njezin muž želi prilagoditi životu u Meksiku. Ona je bila posljednji ustupak Felipea Kelsena staroj domovini. Cosima je izašla ususret želji svog muža da se zauvijek udomaće i prestanu biti stranci. I zato je i ostala bez četiri prsta. - Više volim miraz kupiti u meksičkome glavnom gradu. Mi smo Meksikanci, zar ne? Kako su prsti opasni, razmišljala je Laurita probudivši se iz groznog sna u kojemu je vidjela jednu ruku kako ide sama po podu, penje se po zidovima i pada na jastuk tik do njezina obraza. Probudila se vrisnuvši - uz obraz je ugledala pauka, kojega se Laura Diaz nije usuđivala zgnječiti rukom jer bi to bilo isto kao da je ponovno odsjekla prste baki koja se ljuljala u svom stolcu-ljuljački, uvijek duboko zamišljena. - Mama, htjela bih imati bijelu zavjesu nad posteljom. - Kuća je čista, nema prašine. - Ali mene tako muče ružni snovi. Leticia bi se nasmijala, kleknula i nježno zagrlila svoju djevojčicu, koja je već tada pokazivala onu ljupku bistrinu duha koju su

20 posjedovali i svi drugi članovi obitelji, izuzevši lijepu baku Cosimu, bolesnu od tuge. Felipe bi prostacima koji su podmetali platonsku ljubav njegovoj ženi, pokazao svoje tri lijepe, pametne i vrijedne kćeri. "Žena može ljubiti muškarca i sa šest prstiju!" grubo se našalio jedne noći u gostionici, a poslije se pokajao kao nikad prije i poslije u životu. Te je večeri bio umoran od teškog posla i pripit. On je vlasnik plantaže kave. Želio se malo opustiti. Nikada više nije izgovorio takvu prostotu. Potajice je čak priželjkivao da oni što su ga čuli kako je izgovara zauvijek iščeznu i nekamo se odsele. - Otputovati znači u neku ruku umrijeti - rado je ponavljao Felipe prisjećajući se poslovice koju je mnogo puta čuo od svoje majke, Francuskinje, kada se još zvao Philip, kada mu se otac zvao Heine Kelsen a majka Letitia Lassalle, kad se Europa koju je za sobom ostavio Bonaparte izgrađivala i razgrađivala u svim svojim dijelovima, jer su razvojem industrije radionice propadale, ljudi su odlazili raditi u tvornice, daleko od svojih sela i polja, a ne više kao prije, kada su kuća i posao bili jedno uz drugo; jer se govorilo o slobodi, a na vlasti su bili samodršci; jer je narod otvorio srce i ginuo izrešetan silničkim metcima; jer nitko nije znao je li zaorao novu brazdu ili hoda po starom pepelu, kao što piše Alfred de Musset, divni romantičarski pjesnik koji je združivao mladiće i djevojke. Čitajući njegove stihove, mladići su se oduševljavali, djevojke se zaljubljivale, a cijeli se svijet uzbuđivao. Oduševljeni mladići, onesviještene djevojke. Mladi je Philip Kelsen imao plave oči i grčki profil, bujnu bradu i dragunsku kabanicu, šešir i štap s drškom od bjelokosti u obliku orla. Htio je shvatiti u kakvu svijetu živi i mislio je da mu je sve postalo jasno na prosvjedu u Dusseldorfu, gdje je sebe prepoznao, sebi se divio, i čak se u sebe zaljubio, videći u sebi nejasan odraz divnog lika mladog socijalističkog tribuna Ferdinanda de Lassallea. Dvadesetčetverogodišnji Philip Kelsen osjećao se kao da je dobio kakav znak milosti s neba dok je slušao i gledao kako govori taj čovjek, gotovo njegov vršnjak, a već vođa, koji je imao isto prezime kao Philipova majka, koja je opet dobila ime po Napoleonovoj majci Leticiji; znakovi milosti zanosili su mladog Nijemca dok je slušao Lassallea i prisjećao se Musseta: "Od najviših sfera uma do

21 najskrivenijih tajna tvari i oblika, ova duša i ovo tijelo sestra su ti i brat." - Lassalle, brate! - doviknuo je ispod glasa svom junaku, zaboravljajući svjesno ili nesvjesno temeljne činjenice iz svog života: njegov otac Heine Kelsen dugovao je svoj položaj, podređen ali ugledan, trgovačkim i bankarskim poslovima sa starim Johannom Buddenbrookom, koji je zelenaški zgrtao žito i skupo ga prodavao pruskim postrojbama u ratu protiv Napoleona. Heine Kelsen zastupao je u Dusseldorfu starog Johanna, građanina Lijbecka, ali njegova imovina - novac i posjed - udvostručila se kad se oženio Letitijom Lassalle, pokćerkom francuskog bankara Nucingena, koji je svojoj štićenici ostavio kao miraz doživotnu rentu od sto tisuća libara godišnje. Sve je to zaboravio Philip Kelsen kad je kao dvadesetčetverogodišnjak prvi put čuo Ferdinanda de Lassallea s govornice. Lassalle se rajnskim radnicima obraćao sa strašću romantičara i s razborom političara, podsjećajući ih da je u novoj, industrijskoj i dinastičkoj Europi velikog Napoleona zamijenio mali Napoleon, bijedni, mali, ali drski samodržac, čija je drskost bila upravo u tome što se udružio s buržoazijom protiv radništva: "Prvi je Napoleon bio revolucionar", ustvrdio je Lassalle na zboru na kojemu je bio Kelsen, "a njegov je nećak kreten i predstavnik reakcionarnih snaga na izdisaju!" Koliko li se mladi Kelsen divio mladom i vatrenom Lassalleu, kojega je čak njegova policija u Dusseldorfu opisivala kao mladića "iznimnih intelektualnih sposobnosti i neiscrpive energije, vrlo odlučnog, izrazito lijevo usmjerenog, sa širokim krugom prijatelja, vrlo praktičnog i financijski dobro osiguranog". Sve je to opasno, zaključila je policija; sve je to predivno, mislio je njegov mladi sljedbenik Kelsen, jer se Lassalle lijepo odijevao (dok je njegov suparnik Marx imao prsluk s masnim mrljama), jer je Lassalle išao na balove što ih je priređivala ona ista klasa protiv koje se borio (dok je Marx posjećivao samo najmračnije londonske kavane), jer je Lassalle vjerovao u njemački narod (dok je Marx bio kozmopolit i protivnik nacionalizma), jer je Lassalle volio pustolovinu (dok je Marx

22 bio dosadni malograđanski paterfamilias, koji nije bio kadar svojoj plemenitoj gospođi von Westphalen darovati ni kakav prstenčić). Philip Kelsen borit će se cijeloga života protiv lassallovskog žara svoje socijalističke mladosti; cijelu je mladost izgubio zbog te sjajne iluzije koja je možda, kao i europska, pjesnikova brazda, bila samo grobnica puna pepela. Socijalist Lassalle poslije se udružio s feudalističkim Bismarckom, ultranacionalističkim i ultrareakcionarnim pruskim junkerom, kako bi njih dvojica preuzeli vlast od pohlepnih kapitalista bez domovine - jer je upravo to bio razlog sklapanja tog neugodnog saveza. Kritika vlasti pretvorila se u vlast nad kritikom, a Philip Kelsen napustio je Njemačku istoga dana kad se njegov oklevetani junak Ferdinand de Lassalle pretvorio u okrvavljenog junaka, ubijenog u dvoboju u šumi blizu Ženeve, 28. kolovoza Razlog ubojstvu bio je isto tako apsurdan i romantičan kao i lijepi socijalist: on se strastveno zaljubio u Helenu (von Donniger, kako je pisalo u novinama), izazvao na dvoboj zaručnika lijepe Helene (Yanka von Rakowitza, kako je dodao novinar), koji je pogodio Lassallea metkom ravno u trbuh, ne obazirući se nimalo na povijest, socijalizam, radnički pokret ili željeznog kancelara. Kamo je, da bude daleko od breslauskoga groblja, na kojemu su pokopali tridesetdevetogodišnjeg Lassallea, mogao otići dvadesetpetogodišnji razočarani socijalist Philip Kelsen ako ne na obale Amerike, u Veracruz, gdje je, nakon duge plovidbe od hamburške luke, završavao Atlantik, i dalje, u unutrašnjost, do Catomara, toplog kraja bogata i plodna tla, gdje, kako se govorilo, teče med i mlijeko, gdje se priroda i čovjek mogu udružiti i napredovati daleko od teškog europskog razočaranja? Philipu je od svega ostalo samo ganutljivo sjećanje na Lassallea, domoljublje i sklonost pustolovini, koja ga je od Rajne odvela do Meksičkog zaljeva. Samo što ovdje te vrline više neće biti njemačke, nego meksičke. Stari je Heine u Dusseldorfu pozdravio odluku svoga buntovnog sina, opskrbio ga markama i ukrcao u Hamburgu u brod za Novi svijet. Tri je godine Phillip Kelsen ostao u New Orleansu radeći bezvoljno u tvornici duhana. Kad mu se smučio sjevernoamerički rasizam, tako žestok na ruševinama i zgarištima južnjačke Konfederacije, nastavio je putovati i stigao u Veracruz,

23 istražio obalu od Tuxpana u zelenoj Huasteci pa do dviju Tuxtla što su ih nadlijetale stotine ptica. - Pun trbuh, zadovoljno srce - rekla mu je prva žena s kojom je legao u Tuxpanu, mulatkinja, jednako nezasitna u postelji kao i u kuhinji, koja je u gladna usta mladog njemačkog zavodnika naizmjence trpala svoje ljubičaste bradavice i goleme količine jela: bocola, pemola, zacahuilskih tamala... Neiskusni Philip Kelsen opet je, ovaj put u Santiago Tuxtli, našao svoju mulatkinju s kuhinjom, koja se zvala Santiaga kao i njezin grad, a sva jela što ih je pripremala svom umornom i pohotnom njemačkom doseljeniku, da zadovolji njegov apetit, bila su karipska: tapioka, češnjak i mogomogo od konjske banane. Phillipa Kelsena ipak je više od bilo kakva obroka, u postelji ili za stolom, osvojila ljepota Catemaca, udaljenog korak od Tuxtla, i jezero, koje se moglo nalaziti i u Švicarskoj ili Njemačkoj, okruženo planinama i bujnim raslinjem, glatko poput zrcala, ali oživljena šumovima nevidljivih slapova, lepetom ptičjih krila i naseobinama kratkorepih majmuna makaka. Na brdu iznad jezera od živog srebra Philip je Kelsen u jednom dahu, kojim je pomirio sve - svoju mladost i svoju budućnost, svoj romantičarski duh i svoju bankarsku prošlost, svoj idealizam i svoj pragmatizam, svoju požudnost i svoje isposništvo - rekao: "Ostajem ovdje, ovo je moja domovina!" Mala je Laura tek izdaleka nešto načula o životu svog uspravnog, strogog i lijepog djeda Nijemca, koji je govorio samo španjolski, a tko zna je li još mislio na njemačkom i na kojem je jeziku sanjao; djevojčici su svi datumi bili bliski, nisu bili daleki, a da vrijeme protječe, pokazivao je ponajviše njezin rođendan, kad je ljupko skakutala dvorištem i od rana jutra, još u spavaćici, pjevala da slučajno ne zaborave na proslavu: dvanaesti svibnja djeva ova mlada sva u bijelom dolazi nam sada... Cijela je kuća poznavala taj obred, pa su se nekoliko dana prije rođendana pretvarali da su zaboravili njezin dan. Laura je znala da oni znaju, ali to nije pokazivala. Svi su glumili da su iznenađeni jer je tako bilo zabavnije, osobito 12. svibnja 1905., kad je Laura navršila sedam godina, a djed joj darovao nešto prelijepo - kinesku lutku, koja je imala glavu, ruke i noge od porculana, tijelce od pamuka, a na sebi mandarinsku odjeću od crvene svile, s crnim rubom i zlatnim

24 vezenim zmajevima. Ta neobična odjeća nije bistru djevojčicu spriječila da se veseli, a ni veselje je nije spriječilo da se smjesta zaljubi u nožice u bijelim, svilenim čarapicama i papučicama od crnog baršuna i u nasmiješeno tuponoso lišće, kose oči i izvijene obrve, nacrtane tik uz pramenove svilene kose. Najnježnije su na lutki ipak bile sićušne ruke, pa je Laurita, primivši taj najljepši dar u svom djetinjstvu, uhvatila lutku za ruku i pružila je teti Hildi, pijanistici, teti Virginiji, spisateljici, Mutti Leticiji, domaćici, djedu Felipeu, poljodjelcu, i baki Cosimi, koja je nesvjesno sakrila pod šal batrljak desne ruke i unučici nespretno pružila lijevu. - Jesi li joj našla ime? - upitala ju je baka Cosima. - Li Po - zapjevušila je Laurita. - Zvat će se Li Po. Baka ju je pogledala upitno, a Laura je slegnula ramenima kao da hoće reći: "Zato." Svi su je poljubili i djevojčica se vratila u krevet da Li Po smjesti na jastuke obećavši joj da nju, i kad bi Lauru kaznili, nitko nikada neće dirati, da će Li Po, i kad bi stvari krenule loše po Lauru, uvijek imati prijestolje na jastuku i vlndati odajom Laure Diaz. - Odmori se, Li Po, spavaj, živi sretno. Ja ću te uvijek čuvati. Kad je ostavila Li Po u svojoj sobi i izašla iz kuće, nesvjesno je, kao da se nalazi u nekom vrtu, počela glumiti junačko djelo povratka prirodnom svijetu, tako bujnom, tako "rastrošnom" ali nadasve tako pomnjivom, bliskom i pouzdanom u očima i pod prstima djevojčice, koja je rasla okružena pritajenom šumom i nestrpljivim jezerom i stalno novim plantažama kave - tako je to visokim i zvonkim glasom ispripovjedila teta Virginia. - I nevjerojatno plodnom zemljom - dodala bi, da što ne izostavi. - Most fertile. Ali kućni prsti hvatali su se za Lauru kao što se povijuše hvataju za budni svijet tropske šume; teta je Hilda svirala na glasoviru (smućena sam i oduševljena u isti mah, stid me je, ali u sebi sam sretna što me mojih deset prstiju služe, što mi omogućuju da se prepustim, da izađem iz sebe, da svima kažem kako glazba koju čuju nije moja, da to nisam ja, daje to Chopinova glazba, a ja sam samo izvođačica, osoba pod čijim prstima i rukama prolazi taj prelijepi zvuk, iako znam da me vani u svom stolcu ljuljački sluša majka, koja mi nije dopustila da ostanem u Njemačkoj i završim studij i postanem ugledna pijanistica, istinska umjetnica; sluša me i

25 otac koji nas je zatočio u ovoj zabiti koja nam ne obećaje nikakvu budućnost; njih dvoje su krivi što je moj život promašen, što ja, Hilda Kelsen, nisam ono što sam mogla biti, ono što više ne mogu postati što god poduzela, pa i kad bi mi kakva iznimna slučajnost, na koju ne bih imala nikakva utjecaja, o kojoj ne bih mogla reći: "Stvorila sam te, moja si, donesi mi sreću", i donijela sreću, ne bi to bila moja sreća, bio bi to nesretan slučaj, slučajan dar; sviram najtužnije Chopinove preludije, ali se ne mogu utješiti, samo se naoružavam strpljivošću i u sebi uživam u vrijeđanju oca i majke...); teta je Virginia pisala pjesmu (živim okružena ljudima koji su se pomirili sa sudbinom, ja se ne želim pomiriti sa sudbinom, ja bih, kad bih mogla, željela jednoga dana pobjeći i bojim se daje moja ljubav prema pisanju i čitanju upravo to, bijeg, a ne dar, koji bi se mogao iskazati ovdje kao i u Njemačkoj ili, kako sam im jednoga dana odgovorila, u Kini; bojim se da bih mogla završiti kao dražesna i niiema lutka moje nećakinje, da ću zauvjek ostati sjediti na jastuku); Mutti je Leticia pomagala kuharici pripravljati tamale na primorski način (lijepo je nadijevati meko kukuruzno tijesto mljevenom svinjetinom i paprikom chipotle, pa ga prvo ispeći, zatim kuhati i na kraju svaki tamal nježno umotati u bananino lišće, kao dijete u pelenu, da se pomiješaju i sačuvaju svi okusi i mirisi mesa i začina, banane i brašna, kakva slast za nepce, sjećam se poljubaca svog muža Fernanda, ali ne smijem na to misliti, tako smo se dogovorili, to svima nama najbolje odgovara, dobro je što naša kći raste ovdje sa mnom na selu, neka svatko radi svoj posao, ne treba sve užitke iskusiti u mladosti, treba nešto ostaviti za budućnost, užitak mora biti nagrada, a ne povlastica, prirodni se dar istroši brzo kao hir, misliš da imaš pravo na sve, a na kraju ostaneš bez ičega, radije ću strpljivo čekati, pa tek su mi dvadeset tri godine, cijeli je život preda mnom, cijeli život...); djed je Felipe, s naočalama na nosu, pregledavao račune (ne mogu se potužiti, sve je dobro ispalo, imanje lijepo napreduje, djevojke rastu, Hilda ima svoju glazbu, Virginia svoje knjige, najviše bi se mogla žaliti Leticia jer je odvojena od muža, ali ne zato što je netko drugi to htio ili zato što sam ih ja na to prisilio, nego zato što su se tako dogovorili, što žele čekati budućnost, a ne misle da su je možda već zauvijek izgubili jer priliku treba uhvatiti kad ti se pruži, kao pticu za krilo, inače će zauvijek otprhnuti, uhvatiti je onako kako sam seja

26 upustio u socijalističku pustolovinu, a kad se iscrpila, došao sam u Ameriku koja je, čini se, nešto što se nikad ne iscrpljuje, kontinent bez dna, dok smo mi Europljani već progutali cijelu svoju povijest i sada je preživamo, pa nam se katkad podrigne, uh, pa ispraznimo crijeva, mi povijest odbacujemo kao izmet, a ovdje povijest tek treba stvoriti, bez europskih promašaja, bez europskih snova i zabluda, polazeći od ništice, kakvo olakšanje, kakva moć, krenuti ni od čega, biti gospodar svoje sudbine, tada se mogu prihvatiti padovi, nesreće i promašaji jer je sve to sastavni dio sudbine svakoga od nas, a ne kakva davnog povijesnog događaja, Napoleon, Bismarck, Lassalle, Karl Mara... svi su oni na svojim prijestoljima i za govornicama imali manje slobode nego što je imam ja ovdje dok pregledavam račune svoje plantaže kave, Himmel y carajo!); šutljiva baka Cosima polako se ljuljala u svojoj rocking chair, donesenoj iz Louisiane, a ne iz grada Mexica (Felipeu sam htjela dokazati da sam i ja odavle, čim sam stigla i upoznala ga, shvatila sam da sam ja njegov posljednji ustupak njemačkoj povijesti; još ne znam zašto me je izabrao, zašto me toliko voli, nadam se da to nije iz samilosti, zbog one moje nesretne pustolovine na putu kod Perotea, ničim nije pokazivao da me žali, naprotiv, pokazivao je da me istinski voli, kao muškarac, naše su kćeri začete u trenutku bestidne, životinjske strasti kakvu nitko tko nas poznaje ne bi mogao zamisliti. Postupa sa mnom kao da sam kurva, a meni to odgovara, kažem mu da zamišljam kako vodim ljubav s onim chinacom koji me osakatio, a njemu se to sviđa, veže nas duboka ljubav, nema među nama stida ili suzdržavanja, to znamo samo on i ja, i zato je neizmjerno bolna pomisao na smrt koja mi se približava i kaže mi, i kaže nam: sad će jedno od vas ostati bez drugoga, i kako ćete se onda voljeti? Ne znam, jer ne mislim na ono što će biti poslije, a on, ako on ostane, može me se sjećati, može me zamišljati, produžiti mi život, vjerovati da nisam umrla, da sam pobjegla s onim Ljepotanom, kojega nikad više nisam vidjela, a da ga i sretnem ponovno, što bih učinila? Ubila bih ga ili bih otišla s njim? Ne, mislit ću samo ono što uvijek govorim ljudima: učinila sam to kako bih spasila ostale putnike; ali, kako bih mogla zaboraviti onaj životinjski pogled, ono muško držanje, kretnje kao u tigra, onu neispunjenu želju, moju i njegovu? Nikad, nikad, nikad...)

27 Teta je Hilda svirala na glasoviru, teta je Virginia nastavila pisati guščjim perom, majka je Leticia kuhala, ne samo zato što je to voljela nego i zato stoje kao pravi majstor primorske kuhinje znala pripravljati rižu, grah, banane i svinjetinu, na sitno izrezati i u limunovu soku namakati ostatke mesa za jelo ropa vieja, hobotnicu začiniti i krčkati u njezinu crnilu, za zasladu praviti poljupce, varence, jocoques i kremu tocino del cielo, najslađu slasticu na svijetu, donesenu iz Barcelone u Havanu, a onda s Kube prenesenu u Veracruz, kao da je netko htio tom slatkoćom u ovim zemljama potisnuti svu gorčinu od silnih revolucija, osvajanja i diktatura. - Ništa, ništa ne želim znati o meksičkoj povijesti, Amerika je samo budućnost - presjekao bi djed kad bi tko o tom počeo govoriti. Zato je sve rjeđe odlazio u kavane i na ručkove, a u krčme više nikako otkako ie one noći od silnog umora bio prevršio mjeru... Isprva nije išao ni na misu, izvlačio se daje socijalist pa tek onda protestant; a kako je malo mjesto veliki pakao, naposljetku je popustio i prihvatio običaje Veracružana, koji ne vjeruju u Crkve i župnike nego u Boga i u čuda. Felipeu je to odgovaralo, ne zato što bi bio cinik, nego zato što mu je tako bilo lakše. Lakoća je svima prisjela kad je došao don Elzevir Almonte, mladi, tamnoputi, nepopustljivi župnik, poslan iz veoma čistunskoga i pobožnoga grada Pueble de los Angeles, što ga je, s još dvanaestak svećenika s visoravni, Meksička nadbiskupija poslala da kod opuštenih (a možda i raspuštenih) vjernika na obali Meksičkog zaljeva ponovno uvede red i ćudoredno ponašanje. Cosima Reiter, mladenka koju je razočarani socijalist Philip Kelsen poštom naručio i doveo iz Njemačke na svoju prvu plantažu kave u Veracruzu, rodila se i odrasla kao protestantica. Philip-Felipe, koji je bio agnostik, shvatio je da u Meksiku neće naći ženu bez vjere; pa tu i bezbožnici vjeruju u Boga, čak su i prostitutke bile katolkinje, apostolske i rimske. Uzeti za ženu jednu bezbožnicu iz Vilimove Njemačke više se smatralo tropskom šalom nego uvredom. Philip je razmišljao o savjetima prijatelja i rođaka s obje strane oceana; najviše gaje ipak privukla dagerotipija djevojke crne kose, podijeljene razdjeljkom strogo po sredini, na dvije savršeno simetrične polutke. Lepezu je držala desnom rukom.

Гледај више