Kasandra Kler Mehanički anđeo. Serijal Paklene naprave Knjiga 1

Транскрипт

1

2 Kasandra Kler Mehanički anđeo Serijal Paklene naprave Knjiga 1

3 Naslov originala: Cassandra Clare Clockwork Angel The Infernal Devices - Book 1

4 Za Jima i Kate

5 TEMZINA PJESMA Mrva soli pada krišom u rijeku i ona raste, tamni u boju ĉaja, buja sve do raslinja. Iznad njezinih obala, zupĉanici i kotaĉi ĉudovišnih strojeva zveĉe i okreću se, prikaza u njima nestaje izmeċu navoja, šapćući tajne. Svaki sićušni zlatni zupĉanik ima zupce, svako veliko kolo pokreće par ruku koje uzimaju vodu iz rijeke, proţdiru je, pretvaraju u paru, sile veliki stroj da radi snagom njezina raspršenja. Polako, struja raste, kvari mehanizam. Sol, hrċa i mulj usporavaju zupĉanike. Dolje na obalama ţeljezne cisterne njišu se na sidrištima uz duboku tutnjavu divovskoga zvona, bubnja i topa, što se ori poput groma dok se rijeka valja troma. Elka Cloke

6 PROLOG London, travanj Demon se rasprsnuo u kišu sukrvice i komadića utrobe. William Herondale hitro je povukao bodež, ali bilo je prekasno. Ljepljiva kiselina iz demonove krvi već je počela izjedati blještavo sječivo. Opsovao je i bacio oružje u stranu; palo je u prljavu lokvu i počelo se pušiti kao ugašena šibica. Demon je, dakako, nestao - bio je otjeran natrag u paklenski svijet iz kojeg je došao, gdje god to bilo, no iza sebe je ipak ostavio svinjac. "Jeme!" zazvao je Will okrećući se. "Gdje si? Jesi li vidio ovo? Ubio sam ga jednim udarcem! Nije loše, ha?" Ali nije bilo odgovora na Willove povike; prije nekoliko trenutaka njegov lovački partner stajao je iza njega i čuvao mu leđa u mokroj i zavojitoj ulici, bio je siguran u to. No sada je u sjenama bio sam. Zlovoljno se namrštio - bilo je daleko manje zabavno razmetati se bez Jema koji bi tome svjedočio. Kratko je pogledao iza sebe, gdje se ulica sužavala u prolaz kroz koji se u daljini vidjela crna, bibava voda Temze. Kroz prolaz je Will vidio i tamne obrise brodova u doku, šumu jarbola nalik na ogoljeni voćnjak. Jema ondje nije bilo; možda se vratio u Ulicu Narrow, u potrazi za boljim osvjetljenjem. Slegnuvši ramenima, Will krene natrag putom kojim je došao. Ulicom Narrow išlo se poprijeko Limehousea, između riječnih dokova i zbijenih sirotinjskih kuća koje su se širile na zapad, prema Whitechapelu. Ulica je bila uska baš kao što joj je govorilo ime, obrubljena skladištima i naherenim drvenim kućama. Trenutačno je bila pusta; čak su i pijanci koji su teturali kući iz Grapesa, smještenog više uz ulicu, našli kutak gdje će se srušiti i provesti noć. Will je volio Limehouse, volio je osjećaj da je na rubu svijeta, s kojeg su brodovi svakog dana isplovljavali u nevjerojatno daleke luke. Nije škodilo ni to što je četvrt bila stjecište mornara, a time i puna tajnih igračnica, opijumskih jazbina i bordela. Bilo je lako izgubiti se na ovakvome mjestu. Nije mu smetao čak ni njegov vonj - dim, užad i katran, te strani začini pomiješani s prljavim mirisom Temze.

7 Gledajući gore-dolje po pustoj ulici, rukavom kaputa protrljao je lice pokušavajući obrisati sukrvicu koja mu je bockala i žarila kožu; na tkanini su ostale zelene i crne mrlje. Uz to, na nadlanici je imao posjekotinu, i to gadnu. Dobro bi mu došla iscjeliteljska runa. Po mogućnosti jedna od Charlottinih. Iratze je crtala osobito dobro. Iz sjena se izdvojio obris i krenuo prema Willu, koji pođe naprijed, ali onda zastane. Nije to bio Jem, već prije ovozemaljski policajac - nosio je zvonasti šljem i teški ogrtač. Izgledao je zbunjeno. Zurio je u Willa ili, bolje rečeno, kroz Willa. Koliko god Will bio naviknut na glamur, uvijek mu je bilo čudno kad su gledali kroz njega, kao da ga nema. Iznenada ga spopadne poriv da policajcu uzme pendrek i promatra ga kako se okreće dok pokušava otkriti kamo je nestao; no Jem ga je zbog toga već nekoliko puta ukorio i, premda mu nisu bili jasni njegovi prigovori oko cijele stvari, ipak nije bilo vrijedno da ga zbog toga uzrujava. Slegnuvši ramenima i žmirnuvši, policajac krene pokraj Willa, mrmljajući kako bi se morao okaniti džina prije no što mu se uistinu počnu priviđati stvari. Will korakne u stranu pustivši ga da prođe, a onda vikne: "Jamese Carstairsu! Jeme! Gdje si, ti gade izdajnički!" Ovoga puta dobije tih odgovor. "Ovamo. Slijedi vještičje svjetlo." Will krene prema Jemovu glasu. Činilo se da je došao iz mračnog prolaza između dvaju skladišta; u sjenama je bio uočljiv slabašan sjaj nalik na živahan lutajući plamen kakav se viđa u šumi. "Jesi li me čuo prije? Onaj Shaxov demon mislio je da me može ščepati svojim vraški velikim kliještima, ali stjerao sam ga u kut u pokrajnjoj uličici... "Da, čuo sam te." Mladić koji se pojavio na početku prolaza pod uličnom je rasvjetom izgledao blijedo, čak bljeđe no obično - a uistinu je bio vrlo blijed. Bio je gologlav, zbog čega je pogled odmah bježao na njegovu kosu. Bila je čudnovate, svijetlosrebrne boje, poput besprijekorno čistog šilinga. Oči su mu bile jednako srebrne, a na pravilnom uglatom licu, njihova blaga ukošenost bila je jedina naznaka njegova podrijetla. Prednji dio košulje bio mu je pun tamnih mrlja, a ruke su mu bile umazane gustim crvenilom. Will osjeti nervozu. "Krvariš. Što se dogodilo?" Jem na Willovu zabrinutost odmahne rukom. "To nije moja krv." Okrenuo je glavu prema prolazu iza sebe. "Njezina je."

8 Will usmjeri pogled pokraj prijatelja; u gušćim sjenama prolaza, na njegovoj daljoj strani, nalazio se skvrčeni obris. Bila je to samo sjena u tami, ali kad ju je Will pažljivije promotrio, razaznao je obris blijede ruke i pramen plave kose. "Mrtva žena?" upitao je. "Ovozemaljka?" "Zapravo, tek djevojka. Nema više od četrnaest." Na to Will počne vrlo glasno i izražajno psovati. Jem je strpljivo čekao da prestane. "Da smo bar naišli malo ranije", reče naposljetku Will. "Onaj prokleti demon... "To je ono čudno. Mislim da ovo nije djelo demona." Jem se namrštio. "Shaxovi demoni su paraziti, rasplodni paraziti. Odvlače žrtvu u svoj brlog i legu jaja u njezinu kožu dok je još živa. Ali ova djevojka je izbodena. Osim toga, mislim da se to nije dogodilo ovdje jer u prolazu nema mnogo krvi. Mislim da je napadnuta negdje drugdje, nakon čega se dovukla ovamo i umrla od ozljeda." "Ali Shaxov demon... "Kažem ti, ne vjerujem da je to bio Shax. Mislim da ju je on progonio - hvatao ju je zbog nečega. Ili za nekoga." "Shaxovi imaju oštar njuh", priznao je Will. "Čuo sam da ih neki vješci koriste da slijede tragove nestalih. A i stvarno se činilo da se nekako čudnovato kreće." Pogledao je pokraj Jema u ganutljivo sitan, skvrčeni obris u prolazu. "Da nisi pronašao oružje?" "Evo ga." Jem izvadi nešto ispod jakne - nož omotan u bijelu tkaninu. "To je neka vrsta milosnog noža ili lovačkog bodeža. Pogledaj kako je sječivo tanko." Will ga uzme. Sječivo je uistinu bilo tanko. Završavalo je drškom izrađenim od brušene kosti. I sječivo i držak bili su umrljani osušenom krvlju. Namrštivši se, Will stane brisati ploštinu noža o grubu tkaninu svog rukava, stružući njime sve dok se na sječivu ne ukaže vatrom utisnut simbol. Dvije zmije, jedna drugoj grizući repove, oblikovale su neprekinuti krug. "Ouroboros", reče Jem, nagnuvši se kako bi promotrio nož. "Dvostruki. Što misliš, kakvo mu je značenje?" "Kraj svijeta", reče Will, i dalje gledajući bodež; lagani smiješak plesao mu je oko usana. "I početak." Jem se namrštio. "Razumijem se u simbologiju, Williame. Pitao sam te što bi trebala značiti činjenica da se simbol nalazi na bodežu."

9 Riječni vjetar kuštrao je Willovu kosu; nervozno ju je odgurnuo s očiju i vratio se proučavanju bodeža. "To je simbol alkemičara, a ne vještaca ili donjosvjećana. Što obično znači da su u igri ljudi - ona budalasta zemaljska vrsta koja misli da je nedopušteno bavljenje magijom karta za bogatstvo i slavu." "Vrsta koja obično završi kao hrpa krvavih dronjaka u nekom pentagramu." Jem je zvučao sumorno. "Vrsta koja se voli šuljati po donjosvjećanskim dijelovima našega lijepoga grada." Will rupčićem pažljivo omota nož pa ga gurne u džep jakne. "Što misliš, hoće li mi Charlotte dopustiti da vodim istragu?" "A misliš li ti da se u Donjem svijetu može imati povjerenja u tebe? Tajne igračnice, jazbine čarobnih poroka, žene lakog morala..." Will se osmjehnuo možda baš kao Lucifer trenutak-dva prije no što je bio izbačen iz raja. "Bi li bilo odveć brzo da s istragom počnem već sutra?" Jem je uzdahnuo. "Cini što te volja, Williame. Kao i uvijek." Southampton, svibanj Tessa je oduvijek voljela mehaničkog anđela. Nekoć je pripadao njezinoj majci, koja ga je nosila kad je umrla. Nakon toga je ležao u majčinoj kutijici za nakit, sve dok ga jednog dana Tessin brat Nathaniel nije izvadio da vidi radi li još uvijek. Anđeo nije bio veći od Tessina maloga prsta. Bila je to sićušna mjedena figurica sa sklopljenim brončanim krilima, malenim poput cvrčkovih. Imala je profinjeno metalno lice sa spuštenim vjeđama koje su izgledale poput dva polumjeseca, a ruke su joj bile prekrižene na maču ispred nje. Zahvaljujući lančiću koji je prolazio kroz alku ispod krila, anđela se moglo nositi oko vrata poput medaljona. Tessa je znala da je anđeo mehanički jer, kad bi ga podigla do uha, mogla je čuti pomicanje mehanizma kao da je riječ o satu. Nate se bio glasno čudio što nakon toliko godina još uvijek radi; uzalud je tražio ručicu, vijak ili kakav drugi način kojim bi se anđeo mogao naviti. Ništa takvo nije se moglo pronaći. Slegnuvši ramenima,

10 predao je anđela Tessi. Od tog trenutka nikad ga nije skinula; čak i noću dok je spavala, anđeo je ležao na njezinim prsima - njegovo stalno tiktakanje bilo je poput kucanja drugog srca. Sada ga je čvrsto držala, dok je Main polako plovio između ostalih golemih parnih brodova tražeći svoje mjesto u southamptonskom doku. Nate je uporno tražio da dođe u Southampton, a ne u Liverpool, gdje pristaje većina prekoatlantskih parobroda. Tvrdio je da je to zato što je Southampton mnogo ljepše mjesto za dolazak, pa Tessa nije mogla izbjeći blago razočaranje svojim prvim susretom s Engleskom. Prizor je bio turobno siv. Kiša je bubnjala po šiljatim tornjevima udaljene crkve, a crni dim se uzdizao iz brodskih dimnjaka i prljao već ionako tmurno nebo. Mnoštvo ljudi u tamnoj odjeći stajalo je na dokovima držeći kišobrane. Tessa se naprezala da vidi je li među njima i njezin brat, ali magla i brodska para bile su odveć guste da bi ikoga mogla detaljnije razabrati. Zadrhtala je. Morski vjetar bio je prohladan. Nate je u svim pismima tvrdio da je London prekrasan, da sunce šija svaki dan. Hja, mislila je Tessa, treba se nadati da je vrijeme tamo bolje nego ovdje jer nije imala tople odjeće, tek vunenu maramu koja je pripadala teti Harriet i tanke rukavice. Većinu odjeće prodala je kako bi platila tetin pogreb, znajući da će joj brat kupiti novu kad stigne u London živjeti s njim. Začuje se vika. Main, čiji se sjajan, crno obojen trup bljeskao namočen kišom, spustio je sidro, itegljači su sjekli uzbibanu sivu vodu, spremni prenijeti prtljagu i putnike na obalu. Putnici su pokuljali s broda, očito jedva čekajući da osjete kopno pod nogama. Prilikom njihova odlaska iz New Yorka sve je bilo posve drukčije. Nebo je bilo plavo, a svirala je i limena glazba. No za Tessu to nije bio radostan događaj jer nije bilo nikoga tko bi joj poželio sretan put. Zgrbivši ramena, priključila se gomili koja se iskrcavala. Kišne kapi bockale su joj golu glavu i vrat poput ledenih iglica, a ruke u tanašnim rukavicama od kiše su joj bile mokre i ljepljive. Stigavši na kej, nestrpljivo je pogledala oko sebe tražeći Natea. Skoro dva tjedna nije ni s kime razgovarala; na palubi Maina se praktički stalno držala podalje od ostalih, i bilo bi divno opet razgovarati s bratom. Nije ga bilo. Molovi su bili zatrpani hrpama prtljage, raznovrsnih sanduka i drugog brodskog tereta, čak i brežuljcima voća i povrća koje je mekšalo i slijegalo se na kiši. Obližnji parobrod isplovljavao je

11 za Le Havre, i mnoštvo naizgled potištenih mornara prolazilo je pokraj Tesse vičući na francuskom. Pokušala se maknuti u stranu, ali ju je umalo pregazila gomila putnika koja se iskrcavala i žurila u zaklon željezničke postaje. Nigdje nije vidjela Natea. "Jeste li vi gospođica Gray?" Glas je bio grlen, s jakim naglaskom. Visok muškarac koji je stao pred Tessu nosio je širok, crn kaput i visok šešir, u čijem se obodu, baš kao u nakapnici, skupljala kiša. Oči su mu bile buljave, gotovo izbočene, kao žablje, a koža mu je izgledala grubo poput ožiljkastog tkiva. Tessa se odupirala porivu da uzmakne. Ali znao je njezino ime. Tko bi ovdje znao njezino ime osim ako ne poznaje i Natea? "Da?" "Poslao me vaš brat. Pođite sa mnom." "Gdje je on?" upitala je Tessa, ali muškarac je već odlazio. Koračao je nejednako, kao da šepa zbog stare ozljede. Za koji tren Tessa je skupila skute i požurila za njim. Krivudao je kroz mnoštvo, napredujući postojanom brzinom. Ljudi su skakali u stranu, gunđajući zbog njegova sirovoga guranja, dok je Tessa gotovo trčala da zadrži korak. Naglo je zakrenuo oko hrpe sanduka i zaustavio se ispred velike i blistave crne kočije, na čijem je boku stajao natpis u zlatnoj boji. No kiša i magla bile su odveć guste da bi ga Tessa mogla jasno pročitati. Vrata kočije se otvore i kroz njih se nagne žena s golemim, perjem ukrašenim šeširom koji joj je skrivao lice. "Gospođica Theresa Gray?" Tessa je kimnula. Buljavi muškarac požurio je pomoći ženi da izađe iz kočije - a potom je na jednak način pomogao još jednoj ženi. Obje su odmah otvorile i podigle kišobrane i, tako zaklonjene, zagledale se u Tessu. Žene su bile čudnovat par. Jedna je bila vrlo visoka i mršava, koščatog, upalog lica. Bezbojna kosa bila joj je skupljena u punđu na zatiljku. Nosila je haljinu od sjajne ljubičaste svile, ovdje- ondje već poprskane kišom, i odgovarajuće ljubičaste rukavice. Druga žena bila je niska i debeljuškasta; male oči bile su joj usađene duboko u lubanju. Preko velikih šaka bile su joj nategnute svijetloružičaste rukavice, zbog kojih su izgledale poput živopisnih šapa.

12 "Theresa Gray", rekla je niža žena. "Pravo je zadovoljstvo napokon te upoznati. Ja sam gospođa Black, a ovo je moja sestra, gospođa Dark. Tvoj brat nas je poslao da te pratimo do Londona." Tessa - mokra, prozebla i zbunjena - čvršće se ogrnula svojom smočenom maramom. "Ne razumijem. Gdje je Nate? Zašto on sam nije došao?" "Neotklonjive poslovne obveze zadržale su ga u Londonu. U Mortmainsu nisu mogli bez njega. No poslao ti je poruku." Gospođa Black ispružila je svitak papira, već smočen kišom. Tessa uzme poruku i okrene se na stranu kako bi je pročitala. Bilo je to kratko pismo u kojem se njezin brat ispričava što je nije dočekao u pristaništu, i obavještava je da je gospođama Black i Dark - zovem ih Mračne Sestre, Tessie, iz očitih razloga, a čini se kako se s nadimkom slažu! - povjerioda je sigurno dovedu do njegove kuće u Londonu. One su, pisalo je u poruci, njegove gazdarice, kao i pouzdane prijateljice, i imaju njegove najbolje preporuke. Pismo je za Tessu bilo presudno. Sigurno je bilo Nateovo. Bilo je napisano njegovim rukopisom, a nitko je drugi ne zove Tessie. Progutala je slinu i, gurnuvši pismo u rukav, okrenula se natrag sestrama. "U redu", rekla je, svladavajući preostalo razočaranje - silno se bila veselila što će sresti brata. "Da pozovemo nosača da donese moj kovčeg?" "Nema potrebe, nema potrebe." Vedar glas gospođe Dark bio je u nesuglasju s njezinim upalim sivim licem. "Već smo uredile da ga pošalju." Pucnula je prstima buljavom muškarcu, koji se prebaci na vozačko sjedalo na prednjem dijelu kočije. Spustila je ruku na Tessino rame. "Dođi, dijete. Moramo te maknuti s kiše." Tessa je krenula prema kočiji vođena koščatom rukom gospođe Dark. Magla se razišla, otkrivši na vratima kočije blistavu zlatnu sliku. Natpis "Pandemonijsko društvo" kitnjasto se uvijao oko dviju zmija koje su, jedna drugoj grizući repove, oblikovale krug. Tessa se namrštila. "Što je to?" "Ništa što bi te trebalo zabrinjavati", reče gospođa Black, koja se već uspela u kočiju i raširila rubove haljine preko jednog od udobnih sjedala. Unutrašnjost je bila bogato uređena: klupice za sjedenje, jedna nasuprot drugoj, bile su presvučene luksuznim grimiznim baršunom, a preko prozora su visjeli zastori sa zlatnim resama.

13 Gospođa Dark pomogla je Tessi da se popne u kočiju pa se uspentrala za njom. Dok se Tessa smještala na klupici, gospođa Black je zatvorila vrata za svojom sestrom, zastrijevši sivo nebo. Kad se osmjehnula, zubi su joj u polutami zasvjetlucali kao da su od metala. "Samo se smjesti, Theresa. Ceka nas dug put." Tessa spusti dlan na mehaničkog anđela ispod svog vrata, nalazeći utjehu u njegovu postojanom kuckanju, dok je kočija, naglo se pomaknuvši, krenula u kišu.

14 ŠEST TJEDANA POSLIJE 1 MRAČNA KUĆA Onkraj ovog mjesta gnjeva i suza Ukazuje se tek sjena užasa William Ernest Henley, "Invictus" "Sestre bi vas željele vidjeti u svojoj odaji, gospođice Gray." Tessa odloži knjigu koju je čitala na noćni ormarić i okrene se Mirandi, koja je stajala na vratima njezine male sobe - stajala je ondje svaki dan u isto vrijeme, donoseći uvijek istu poruku. Tessa bi je potom zatražila da pričeka u hodniku, a Miranda bi izašla iz sobe. Deset minuta poslije Miranda bi se vratila i ponovila istu stvar. Ako Tessa ni nakon nekoliko takvih pokušaja ne bi poslušno krenula s njom, Miranda bi je zgrabila i, unatoč njezinu otimanju i vrištanju, odvukla niz stube u vruću, smrdljivu sobu gdje su je čekale Mračne Sestre. Događalo se to svakog dana tijekom prvog tjedna Tessina boravka u Mračnoj kući, kako je nazvala mjesto gdje su je držali zarobljenu, sve dok naposljetku nije shvatila da od vrištanja i otimanja nema nikakve koristi i da tako samo troši energiju. Energiju koju je vjerojatno bolje sačuvati za druge stvari. "Samo trenutak, Miranda", reče Tessa. Služavka se nespretno nakloni savivši koljeno pa izađe iz sobe zatvorivši vrata. Tessa ustane, pogledavajući po maloj sobi koja je šest tjedana bila njezina zatvorska ćelija. Bio je to sobičak s tapetama cvjetnog uzorka, namješten vrlo oskudno - Tessa je objedovala na jednostavnom stolu od jelovine, prekrivenom bijelim čipkastim stolnjakom; spavala je na uskom mjedenom krevetu; za umivanje je imala stolić s napuklim lavorom i porculanski vrč; na prozorsku dasku naslagala je svoje knjige, a na malom stolcu je svake večeri sjedila i pisala pisma bratu - pisma koja, znala je, ne može poslati,

15 pisma koja je skrivala ispod madraca, gdje ih Mračne Sestre neće pronaći. Tako je zapravo vodila dnevnik i na neki se način uvjeravala da će jednog dana ponovo vidjeti Natea i biti u prilici predati mu pisma. Prišla je zrcalu koje je visjelo na zidu na suprotnoj strani sobe i zagladila kosu. Mračne Sestre (činilo se kako zapravo žele da ih se tako zove) nisu voljele da bude neuredna, no osim toga, doimalo se, nisu marile za njezin izgled - prava sreća, jer lecnula se vidjevši svoj odraz. Na blijedom ovalnom licu isticale su se njezine upale sive oči; bilo je to sumorno lice bez boje u obrazima, lice koje nije izražavalo nikakvu nadu. Nosila je crnu ozbiljnu haljinu koja joj nije dobro pristajala; dobila ju je od Sestara kad je došla. Unatoč obećanjima, kovčeg nije stigao za njom, i ta je haljina sada bila jedina odjeća koju je imala. Brzo je odvratila pogled. Nije oduvijek uzmicala pred svojim odrazom. U obitelji se uglavnom za ljepuškastog Natea govorilo da je naslijedio majčinu ljepotu, ali Tessa je uvijek bila potpuno zadovoljna svojom ravnom smeđom kosom i prodornim sivim očima. Jane Eyre imala je smeđu kosu, kao i mnoge druge junakinje. A i nije bilo tako loše biti visok - istina, bila je viša od većine mladića njezinih godina, ali teta Harriet je uvijek govorila da će visoka žena izgledati sjajno dokle god se lijepo drži. No sada nije izgledala sjajno. Izgledala je ispijeno i pokislo. Sve u svemu - kao preplašeno strašilo. Pitala se bi li je Nate uopće prepoznao da je sada vidi. Na tu pomisao stisne joj se srce. Nate. Zbog njega je činila sve ovo, ali katkad joj je toliko nedostajao da joj se činilo kao da je progutala smrvljeno staklo. Bez njega je na svijetu bila posve sama, bez ikoga svog, bez ikoga tko bi imalo mario za to hoće li živjeti ili umrijeti. Ta užasna pomisao katkad je prijetila da će je shrvati i baciti u tminu bez dna iz koje nema povratka. Ako nikome na cijelome svijetu nije stalo do tebe, postojiš li uopće? Škljocaj brave naglo joj prekine misli. Vrata se otvore; na pragu je stajala Miranda. "Vrijeme je da pođete sa mnom", rekla je. "Gospođa Black i gospođa Dark čekaju." Tessa je odbojno pogleda. Nije mogla pogoditi koliko ima godina. Devetnaest? Dvadeset pet? Bilo je nešto bezvremeno u njezinu glatkom, okruglom licu. Kosa, boje prljave vode, bila joj je strogo

16 zategnuta iza ušiju. Baš kao i kočijašu Mračnih Sestara, oči su joj bile ispupčene poput žabljih, zbog čega je izgledala kao da je stalno iznenađena. Tessa je smatrala kako su zasigurno u rodu. Dok su zajedno silazile niz stube - Miranda svojim nezgrapnim, odsječnim korakom - Tessa je uhvatila mehaničkog anđela na lančiću oko vrata, što joj je već prešlo u naviku - činila je to svaki put kad je pod prisilom išla na susret s Mračnim Sestrama. Dodirivanje privjeska na vratu nekako ju je umirivalo. Držala ga je dok su prelazile odmorište za odmorištem. U Mračnoj kući bilo je nekoliko katova s prolazima, ali Tessa je od svega vidjela samo odaju Mračnih Sestara, hodnike, stube i svoju sobu. Naposljetku, stigle su u polutaman, svjež podrum; zidove je prekrivala odvratna ljepljiva vlaga, no bilo je očito da Sestre ne mare za to. Njihov ured nalazio se naprijed, iza širokih dvostranih vrata. Uzak hodnik vodio je u drugom smjeru, nestajući u tmini; Tessa nije imala pojma što se nalazi na kraju hodnika, ali bilo je nešto u njegovim gustim sjenama zbog čega joj je bilo drago što to nije doznala. Vrata ureda bila su otvorena. Miranda je ušla bučnim korakom i bez oklijevanja, dok ju je Tessa slijedila s velikom mukom. Mrzila je tu sobu više od ijednog drugog mjesta na svijetu. Za početak, unutra je uvijek bilo vruće i vlažno, kao u močvari, čak i kad je vani nebo bilo sivo i kišovito. Vlaga kao da je curila iz zidova, a presvlake na stolcima i kaučima bile su pune plijesni. I mirisalo je čudno, kao na obalama Hudsona za vrućeg dana: voda, smeće i mulj. Sestre su već bile tu, kao i uvijek; sjedile su za svojim golemim, povišenim pisaćim stolom. Bile su uobičajeno živobojne: gospođa Black je nosila blistavu žućkastoružičastu haljinu, a gospođa Dark sjajnu zelenkastoplavu. Ponad blještavog satena, lica su im izgledala kao ispuhani sivi baloni. Obje su nosile rukavice, unatoč vrućini u sobi. "Možeš ići, Miranda", reče gospođa Black; nosila je bijele rukavice, a debelim prstom vrtjela je težak mjedeni globus što su ga držale na stolu. Tessa je mnogo puta pokušala bolje pogledati globus - razmještaj kontinenata joj je izgledao nekako čudno, a osobito čudna bila je praznina u središtu Europe - ali Sestre su je uvijek držale podalje od njega. "I zatvori vrata za sobom."

17 Miranda je bezizražajno poslušala. Tessa je pokušala suspregnuti trzaj kad su se vrata iza nje zatvorila i zaustavila ono malo strujanja zraka u tom zagušljivom prostoru. Gospođa Dark nakrivila je glavu u stranu. "Dođi ovamo, Theresa." Ona je bila ljubaznija od dviju žene, spremnija na ulagivanje i nagovaranje, dok je njezina sestra bila sklona uvjeravati šamarima i siktavim prijetnjama. "Uzmi ovo." Nešto je ispružila: otrcani komadić ružičaste tkanine vezan u čvor; bila je to tkanina od koje bi se mogla izraditi djevojačka vrpca za kosu. Tessa se već navikla da joj Mračne Sestre daju kojekakve stvari. Stvari koje su nekad nekome pripadale: igle za kravate, satove, korotni nakit i dječje igračke. Jedanput je dobila vezice čizme, a drugom prilikom naušnicu, samo jednu, umrljanu krvlju. "Uzmi ovo", reče ponovo gospođa Dark, s trunkom nestrpljenja u glasu. "I preobrazi se." Tessa uzme čvor. Ležao joj je na dlanu lagan poput leptirova krila, dok su Mračne Sestre mirno zurile u nju. Sjetila se knjiga koje je čitala, romana u kojima su likovi na suđenju, kako drhtavi stoje u ograđenom prostoru u Old Baileyju i mole se za oslobađajuću presudu. Često se osjećala kao da je i sama na suđenju u ovoj sobi, ne znajući za kakav je zločin optužena. Preokrenula je čvor u ruci, sjećajući se prvog puta kad su joj Mračne Sestre predale neki predmet - žensku rukavicu sa sedefnom dugmadi na zapešću. Vikale su joj da se preobrazi, pljuskale je i tresle, dok im je ona sa sve većom histerijom neprestance ponavljala da nema pojma o čemu govore, da nema pojma što traže da učini. Nije plakala, premda je to željela. Tessa je mrzila plakati, osobito pred ljudima u koje nije imala povjerenja. A od samo dviju osoba na svijetu u koje je imala povjerenja, jedna je bila mrtva, a druga utamničena. Rekle su joj to Mračne Sestre, rekle su joj da drže Natea, i da će umrijeti ako ne bude činila što traže od nje. Pokazale su joj njegov prsten, onaj koji je pripadao njezinu ocu - sada umrljan krvlju - kako bi to dokazale. Nisu joj dopustile da ga uzme ili dodirne, naglo su ga povukle kad je posegnula za njim, ali prepoznala ga je. Bio je Nateov.

18 Nakon toga je učinila sve što su tražile. Pila je napitke koje su joj davale, provodila sate u mučnim vježbama, prisiljavajući se da razmišlja kako su one željele. Naredile su joj da se zamisli kao glinu koju grnčar oblikuje na svom kolu, da se zamisli u amorfnom i promjenjivom obličju. Naredile su joj da pronikne u predmete koje joj daju, da ih zamisli kao žive stvorove, i da iz njih izvuče duh koji ih prožima. Trebali su joj tjedni da se prvi put preobrazi, a kad joj je uspjelo, bol je bilo zasljepljujući - povratila je i onesvijestila se. Kad se probudila, ležala je na jednoj od istrunulih počivaljki u odaji Mračnih Sestara; vlažnim ručnikom brisale su joj lice. Gospođa Black stajala je nagnuta iznad nje; dah joj je bio oštar poput mirisa octa, a oči su joj gorjele. "Danas si bila dobra, Theresa", rekla je. "Vrlo dobra." Kad se te večeri Tessa popela u svoju sobu, čekali su je darovi - dvije nove knjige na noćnom ormariću. Mračne Sestre nekako su dokučile da su joj čitanje i romani strast. Bila su tu Velika očekivanja i ni više ni manje nego Male žene. Tessa je privila knjige na grudi i, sama i bez tuđih pogleda, dopustila si da zaplače. Preobrazbe su otada postajale lakše. Tessa i dalje nije shvaćala što se to zbiva u njoj da bi bile moguće, ali zapamtila je niz koraka kojima su je poučile Mračne Sestre, kao što bi slijepac zapamtio koliko puta mora zakoračiti da bi stigao od kreveta do vrata sobe. Nije znala što se nalazi oko nje na nepoznatom mračnom mjestu gdje je na njihov zahtjev odlazila, ali znala je put do njega. Koristeći se tim sjećanjima, čvršće je stisnula dronjavu ružičastu tkaninu. Otvorila je um i pustila da je obavije tama, da se veza koja je spaja s ružičastom vrpcom za kosu i duhom u njoj - sablasnim odjekom osobe kojoj je nekoć pripadala - odmota kao zlatna nit koja će je voditi kroz sjene. Soba u kojoj se nalazila, nesnosna vrućina, glasno disanje Mračnih Sestara, sve je to nestajalo kad je počela slijediti nit; svjetlo oko nje bivalo je sve izraženije, i ovijala se njime kao što bi se omatala prekrivačem. Koža ju je počela peckati, osjećala je na njoj bockanje tisuća žmaraca. Ovo joj je prije bionajgori dio svega - dio zbog kojeg je bila uvjerena da umire. Sad se već navikla na njega i strpljivo ga podnosila, sva se tresući, od tjemena do nožnih prstiju. Cinilo se da mehanički anđeo na njezinu vratu kucka brže, kao da drži ritam s

19 lupanjem njezina srca. Osjetila je sve jači pritisak unutar kože - uhvatila je dah - a onda širom otvorila dotad sklopljene oči: osjet je doživio svoj vrhunac - a zatim nestao. Gotovo je. Tessa ošamućeno žmirne. U prvom trenutku nakon Preobrazbe uvijek bi se osjećala kao da je izronila iz kupke pa treptanjem izbacuje vodu iz očiju. Pogledala se. Njezino novo tijelo bilo je sitno, gotovo krhko, i haljina joj se objesila skupljajući se na tlu oko njezinih nogu. Ruke je sklopila ispred sebe; bile su blijede i mršave, ispucanih vrhova prstiju i izgrizenih noktiju. Nepoznate, strane ruke. "Kako se zoveš?" oštro je upitala gospođa Black. Ustala je i odozgo gledala Tessu svojim pepeljastim, sada plamenim očima. Izgledala je gotovo gladno. Tessa nije morala odgovarati. Djevojka čiju je kožu nosila odgovorila je umjesto nje, govoreći kao što, tvrdi se, duhovi govore kroz svoje medije - no Tessa je mrzila stvar promatrati na taj način; Preobrazba je bila daleko prisnija, daleko strašnija od toga. "Emma", rekao je glas koji je došao iz Tesse. "Gospođica Emma Bayliss, madam." "A tko si ti, Emma Bayliss?" Glas je odgovarao riječima koje su se kotrljale iz Tessinih usta, donoseći sa sobom žive slike. Rođena u Ulici Cheapside, Emma je bila jedno od šestero djece. Otac joj je umro, a majka je s kolica prodavala vodu s metvicom na East Endu. Kako bi zarađivala za obitelj, Emma je još kao malo dijete naučila šiti. Noći je provodila sjedeći za malim stolom u kuhinji, šijući porube na svjetlu lojanice. Ponekad je, kad bi svijeća dogorjela, a novca za novu nije bilo, izlazila na ulicu i sjedala ispod gradske plinske rasvjete, koristeći je za šivenje... "Jesi li zbog toga bila na ulici one noći kad si umrla, Emma Bayliss?" upitala je gospođa Dark. Lagano se smješkala, prelazeći jezikom preko donje usne, kao da naslućuje odgovor. Tessa ugleda uske, mračne ulice pune guste magle, i srebrnu iglu kako se pomiče na slabašnom žutom plinskom svjetlu. Prigušen u magli, začuo se korak. Iz sjena su se ispružile ruke i uhvatile je za ramena, ruke koje su je, dok je vrištala, odvlačile u tamu. Ispustila je iglu i konac, a u otimanju ostala bez mašni u kosi. Cula je ljutitu

20 hrapavu viku. A onda, srebrno sječivo noža bljesnulo je kroz mrak i probilo joj kožu; potekla je krv. Bol je bio poput vatre - strah koji je osjećala još nikad nije doživjela. Udarivši nogom priliku koja ju je držala, uspjela joj je izbiti bodež iz ruke; uzela ga je i potrčala, teturajući kako je postajala slabija; krv je brzo tekla iz nje, strahovito brzo. Srušila se u nekom prolazu, slušajući siktavo vrištanje nečega iza sebe. Znala je da je slijedi, i nadala se da će umrijeti prije nego što stigne do nje- Preobražaj se rasprsne poput stakla. Kriknuvši, Tessa padne na koljena, ispustivši iz ruke mali razderani čvor. Bila je to ponovo njezina ruka - Emma je nestala poput odbačene kože. Tessa je opet bila sama u svom umu. Glas gospođe Black kao da je dolazio iz daljine. "Theresa? Gdje je Emma?" "Mrtva je", šapnula je Tessa. "Umrla je u prolazu. Iskrvarila je." "Fino." Gospođa Dark zadovoljno je dahnula. "Bravo, Theresa. Ovo je bilo jako dobro." Tessa ne reče ništa. Prednji dio njezine haljine bio je umrljan krvlju, ali nije osjećala bol. Znala je da to nije njezina krv; nije bio prvi put da se takvo što dogodilo. Zatvorila je oči i, obrćući se u tami, svim se silama trudila ostati pri svijesti. "Ovo smo joj trebale naložiti već i prije", reče gospođa Black. "Pitanje male Baylissice jako me mučilo." Odgovor gospođe Dark bio je odsječan. "Nisam bila sigurna je li dorasla tome. Sjeti se što se dogodilo s Adamsicom." Tessa je odmah shvatila o čemu govore. Prije nekoliko tjedana preobrazila se u ženu koja jepoginula kad ju je puščani hitac pogodio u srce; krv joj je potekla niz haljinu i smjesta se preobrazila natrag, užasnuto vrišteći sve dok je Sestre nisu uvjerile da nije ozlijeđena. "Otada je divno napredovala, zar ne, sestro?" reče gospođa Black. "Posebno uzimajući u obzir s čime smo se morale baviti na početku - nije čak znala niti što je." "Doista, bila je potpuno neoblikovana glina", složila se gospođa Dark. "Postigle smo istinsko čudo s njom. Magistar će sigurno biti zadovoljan." Gospođa Black oštro udahne. "Znači li to... da misliš da je vrijeme?"

21 "Oh, svakako, draga moja sestro. Ne može biti spremnija. Vrijeme je da naša Theresa upozna svoga gospodara." U glasu gospođe Dark osjećalo se zlurado likovanje; bilo ga je tako neugodno čuti da se probilo kroz Tessinu zasljepljujuću vrtoglavicu. O čemu govore? Tko je Magistar? Kroz spuštene trepavice promatrala je kako gospođa Dark povlači svilenu vrpcu zvona kojim poziva Mirandu da je povede natrag u sobu. Činilo se da je današnja lekcija gotova. "Možda sutra", reče gospođa Black, "ili već večeras. Ako javimo Magistru da je spremna, vjerujem da će požuriti ovamo bez odgode." Izašavši onkraj stola, gospođa Dark se zasmijulji. "Razumijem da s nestrpljenjem čekaš da nam sav naš rad bude plaćen, draga sestro. Ali Theresa ne smije biti tek spremna. Mora biti... dotjerana jednako koliko i vješta. Zar ne misliš tako?" Gospođa Black, pošavši za sestrom, mrmljala je odgovor, no prekinula se kad su se vrata otvorila. U sobu je ušla Miranda, prazna izraza kao i uvijek. Činilo se da to što je Tessa okrvavljena i skupljena na tlu kod nje ne izaziva nikakvo iznenađenje. S druge strane, pomislila je Tessa, vjerojatno se u ovoj sobi nagledala mnogo gorih stvari. "Odvedi djevojku natrag u njezinu sobu, Miranda." U glasu gospođe Black više nije bilo gorljivosti. Ponovo je bila sva otresita. "Idi po stvari - znaš, stvari koje smo ti pokazale - pa je odjeni i pripremi." "Stvari... koje ste mi pokazale?" Miranda je zvučala tupo. Gospoda Dark i gospođa Black razmijene ogorčen pogled. Potom priđu Mirandi sakrivši je od Tesse, koja ih je čula kako šapuću djevojci i pritom je razabrala nekoliko riječi: "haljine" i "garderoba", a onda i: "učini što je u tvojoj moći da bude lijepa", da bi na kraju čula i prilično bezobziran zaključak: "nisam sigurna da je Miranda dovoljno bistra da slijedi takve neodređene upute, sestro." Da bude lijepa. Ali zašto mare za to hoće li izgledati lijepo ili ne kad je mogu prisiliti da izgleda kako god žele? Zašto bi njezina prava vanjština bila važna? I zašto bi Magistar mario za to? Premda, iz ponašanja Mračnih Sestara, bilo je vrlo jasno da vjeruju kako će Magistar mariti za to. Gospođa Black hitrim korakom izađe iz sobe. Njezina sestra je, kao i uvijek, išla iza nje; na vratima je gospođa Dark zastala i pogledala natrag prema Tessi. "Zapamti, Theresa," rekla je, "sve naše pripreme

22 bile su posvećene ovome danu - upravo ovoj noći." Podigla je skute haljine objema koščatim rukama. "Nemoj nas iznevjeriti." Pustila je da se vrata zalupe za njom. Tessa se zbog treska žacne, dok je Miranda, kao i obično, ostala posve mirna. Za sve vrijeme koje je provela u Mračnoj kući, Tessa ni jednom nije uspjela preplašiti drugu djevojku, niti joj na prepad izmamiti malko ležernosti na lice. "Dođi", reče Miranda. "Moramo gore." Tessa je polako ustala. Misli su joj se kovitlale. Njezin život u Mračnoj kući bio je užasan, ali se - shvatila je sada - gotovo navikla na nju. Znala je što svakoga dana može očekivati. Znala je da je Mračne Sestre pripremaju za nešto, no nije znala za što. Vjerovala je - možda naivno - da je neće ubiti. Čemu sva ta obuka ako će na kraju jednostavno umrijeti? Ali bilo je nešto u zluradom likovanju gospođe Dark zbog čega se pokolebala. Nešto se promijenilo. Postigle su s njom ono što su željele. Bit će "plaćene". Ali tko će platiti? "Dođi", rekla je ponovo Miranda. "Moramo te pripremiti za Magistra." "Miranda", reče Tessa blago, baš kao što bi pristupila nervoznoj mački. Miranda još nikad nije odgovorila na Tessino pitanje, ali to nije značilo da ne vrijedi pokušati. "Tko je Magistar?" Uslijedila je duga tišina. Miranda je zurila ravno pred sebe, ne pokazujući nikakve osjećaje na svom mlohavom licu. A onda je, na Tessino iznenađenje, progovorila. "Magistar je vrlo velik čovjek", rekla je. "Bit će ti čast udati se za njega." "Udati se?" ponovila je Tessa. Toliko se zaprepastila da je odjednom jasnije vidjela cijelu sobu - Mirandu, krvlju umrljan sag, težak mjedeni globus na stolu, još uvijek naheren u položaju u kojem ga je ostavila gospođa Black. "Ja? Ali... tko je on?" "On je vrlo velik čovjek", rekla je ponovo Miranda. "Bit će ti čast." Pošla je prema Tessi. "Sada moraš krenuti sa mnom." "Neću." Tessa uzmakne od druge djevojke, povlačeći se sve dok križima bolno ne udari u stol. Očajnički je pogledala oko sebe. Mogla je potrčati prema vratima, ali sigurno ne bi mogla proći mimo Mirande; nije bilo prozora, nije bilo ni vrata koja bi vodila u druge

23 prostorije. Ako se sakrije ispod stola, Miranda bi je jednostavno izvukla i odvukla u njezinu sobu. "Miranda, molim te." "Sada moraš krenuti sa mnom", ponovila je Miranda; već je gotovo dosegnula Tessu, koja je vidjela svoj odraz u njezinim crnim zjenicama i osjećala slabašan, opor miris Mirandine odjeće i kože, gotovo nalik na paljevinu. "Moraš... Snagom za koju nije znala da je ima, Tessa zgrabi mjedeni globus za stalak i podigne ga sa stola pa njime svom silom zamahne prema Mirandinoj glavi. Udarac je zazvučao odvratno. Miranda zatetura unatrag - a onda se uspravi. Tessa vrisne i ispusti globus zureći u Mirandu, čija je cijela lijeva strana lica bila uleknuta poput spljoštene papirnate maske. Obraz joj je bio sravnjen, a usne zgnječene na zubima. Ali nije bilo krvi. Ni kapi. "Sada moraš krenuti sa mnom", rekla je Miranda svojim uobičajenim bezbojnim glasom. Tessa je zinula. "Sada moraš krenuti... sada moraš... sada... sada... sada... sssssssssssss... Mirandin glas je zadrhtao i pukao, raspavši se u obilno, nerazumljivo blebetanje. Krenula je prema Tessi, a onda se naglo pomaknula u stranu, trzajući se i posrćući. Odmaknuvši se od stola, Tessa se počela povlačiti, dok se ozlijeđena djevojka vrtjela - sve brže i brže. Potom je zateturala preko sobe poput pijanca, još uvijek pišteći, i udarila u zid - što ju je, izgleda, onesvijestilo. Srušila se na tlo i ostala nepomično ležati. Tessa u trku izađe na hodnik, zastavši samo jednom, tik ispred vrata, kako bi pogledala iza sebe. U tom kratkom trenutku činilo joj se kako se iz Mirandina potrbuške ispruženog tijela diže nit crnoga dima, ali nije bilo vremena za piljenje. Jurnula je niz hodnik, ostavivši vrata otvorena. Srnula je prema stubama i počela se brzo uspinjati, spotičući se o skute. Jauknula je kad je koljenom snažno udarila u jednu stubu, pa se četveronoške uspela do prvog odmorišta. Odatle je pojurila u hodnik koji se, dugačak, krivudavo širio ispred nje, nestajući u sjenama. Trčeći, vidjela je da je obrubljen vratima. Zastala je i pokušala otvoriti jedna, no bila su zaključana, baš kao i sljedeća, kao i ona nakon njih.

24 Na kraju hodnika nove su stube vodile prema dolje. Tessa se sjurila niz njih i našla se u predvorju. Cinilo se da je nekad bilo raskošno - pod je bio od popucanog, zamrljanog mramora, a visoki prozori s obiju strana bili su prekriveni zastorima. Slabašno svjetlo širilo se kroz čipku, obasjavajući golema izlazna vrata. Tessi poskoči srce. Bacila se prema kuglastoj kvaki, zgrabila je i naglo otvorila vrata. Ispred nje se nalazila uska, okruglim kamenjem popločana ulica, obrubljena nizovima istovjetnih kuća. Miris grada zgromio je Tessu - prošlo je mnogo vremena otkad nije udahnula vanjski zrak. Bližila se noć i nebo je bilo obojeno tamnim plavetnilom sumraka, dijelom zakrivenim mrljama magle. U daljini je čula glasove, vrisku djece koja se igraju, kao i konjski topot. Ali ovdje je ulica bila pusta, izuzev muškarca koji se oslonio na nedaleki plinski kandelabar, na čijem je svjetlu čitao novine. Nakon što se stuštila niz stube, Tessa je pojurila prema strancu pa ga uhvatila za rukav. "Molim vas, gospodine... biste li mi pomogli... Okrenuo se i pogledao je. Tessa je prigušila vrisak. Lice mu je bilo blijedo i sjajno kao i onda kad ga je vidjela prvi put, na doku u Southamptonu; njegove buljave oči i dalje su je podsjećale na Mirandine, a zubi su mu, kad se nacerio, zasvjetlucali poput metala. Bio je to kočijaš Mračnih Sestara. Tessa se okrenula kako bi pobjegla, no već je bilo kasno.

25 2 PAKAO JE HLADAN Na granici dvaju svjetova život lebdi kao zvijezda, Između noći i zore, na rubu obzora. Kako malo znademo što smo! A manje još što možemo biti! Lord Byron, "Don Juan" "Ti glupa djevojčice", bjesnjela je gospođa Black, čvršće stežući čvorove kojima su Tessina zapešća bila svezana za okvir kreveta. "Što si mislila postići tim bježanjem? Pa kamo bi otišla?" Tessa je samo šutjela; ukočila je bradu i uperila pogled prema zidu. Nikako nije željela da gospođa Black, ni njezina užasna sestra, vide koliko je blizu suzama, niti koliko je bole zapešća i gležnjevi koji su joj konopcima bili svezani za krevet. "Uopće nije svjesna časti koja joj je pružena", reče gospođa Dark koja je stajala pokraj vrata, kao da želi biti sigurna da se Tessa neće istrgnuti iz konopaca i izjuriti van. "Odvratno za vidjeti." "Učinile smo što smo mogle da je pripremimo za Magistra", reče gospođa Black i uzdahne. "Šteta što smo morale raditi s tako tupom glinom, unatoč njezinu daru. Ona je jedna podmukla glupačica." "Baš tako", složila se sestra. "No ona, dakako, shvaća što će se dogoditi njezinu bratu ako ponovo bude neposlušna. Možda ćemo ovoga puta biti blage, no sljedeći put..." Siknula je kroza zube, od čega se Tessi podignu dlačice na zatiljku. "... Nathaniel neće biti takve sreće." Tessa to više nije mogla podnijeti; premda je znala da ne bi smjela ništa reći, da im ne bi smjela pružiti to zadovoljstvo, nije mogla suspregnuti riječi. "Da ste mi rekle tko je Magistar, i što želi sa mnom..." "Želi te oženiti, glupačice." Dovršivši čvorove, gospođa Black je koraknula unatrag kako bi se divila svom djelu. "Želi ti dati sve" "Ali zašto?" šapnula je Tessa. "Zašto ja?"

26 "Zbog tvog dara", reče gospođa Dark. "Zbog onoga što jesi i za što si sposobna. Zbog onoga za što smo te obučavale. Trebala bi nam biti zahvalna." "Ali moj brat..." Suze su ispod kapaka zapekle Tessine oči. Neću plakati, neću plakati, neću plakati, ponavljala si je. "Rekle ste mi da ćete ga pustiti ako učinim sve što budete tražile... "Kad se udaš za Magistra, dat će ti sve što budeš htjela. Ako je to tvoj brat, dat će ti ga." U glasu gospođe Black nije bilo grizodušja niti ikakvog drugog osjećaja. Gospoda Dark se zasmijuljila. "Znam što sada misli. Kad bi mogla imati sve što poželi, misli si, dala bi nas ubiti." "Nemoj ni pomišljati na to, samo ćeš uzalud trošiti energiju." Gospođa Black lagano udari Tessu ispod brade. "U našem ugovoru s Magistrom ne postoji ni jedna rupa. Ne može nam nauditi, niti bi to želio. Duguje nam vječnu zahvalnost zato što mu te dajemo." Nagnula se bliže, sada šapćući. "Želi da budeš zdrava i netaknuta. Da nije tako, krvavo bih te pretukla. Ako se usudiš ponovo pokazati neposlušnost, zanemarit ću njegove želje i dati te bičevati sve dok ti se ne oguli koža. Jesi li me razumjela?" Tessa okrene lice prema zidu. Jedne noći na Mainu, kad su prošli Newfoundland, Tessa nije mogla zaspati. Izašla je na palubu da udahne zraka, i vidjela kako je noćno more jarko osvijetljeno bijelim blistavim planinama - bile su to goleme sante leda, objasnio joj je mornar u prolazu, koje su se zbog toplijeg vremena odvojile od ledenjaka na sjeveru. Polako su plutale na tamnoj vodi, poput tornjeva potopljenoga bijeloga grada. Tessa je bila pomislila kako nikad nije vidjela tako samotan prizor. Tada je imala tek slabu predodžbu o usamljenosti, znala je sada. Kad su Sestre otišle, otkrila je da više ne osjeća potrebu da zaplače. Pritiska ispod njezinih kapaka više nije bilo, a zamijenio ga je tup osjećaj praznog beznađa. Gospoda Dark bila je u pravu. Da može, ubila bi ih obje. Probno je pokušala potegnuti konopce kojima su joj ruke i noge bile vezane za stupove kreveta. Nisu se ni pomakli. Cvorovi su bili stegnuti čvrsto, tako čvrsto da su joj se utisnuli u meso, pa su joj

27 kroz šake i stopala prolazili peckavi žmarci. Procijenila je da će joj udovi za nekoliko minuta posve obamrijeti. Jedan dio nje - i to ne malen dio - želio je da se prestane opirati, da samo mlohavo leži i čeka da Magistar dođe po nju. Taj trenutak nije mogao biti daleko jer je kroz mali prozor vidjela da se nebo već mrači. Možda je on doista želi oženiti. Možda joj doista želi dati sve. Iznenada, u glavi je začula glas tete Harriet: Kad pronađeš muškarca za kojeg se želiš udati, Tessa, sjeti se ovoga: znat ćeš kakav je on čovjek ne po njegovim riječima, već po djelima. Teta Harriet je, naravno, bila u pravu. Tessa se nikad ne bi željela udati za muškarca koji je uredio da se s njom postupa kao sa zatvorenikom i robom, koji je utamničio njezina brata, te dao da je muče u ime njezina "dara". Bilo je to nakaradno i apsurdno. Samo nebo zna što Magistar smjera učiniti s njom kad mu dođe šaka. Ako se radi o nečemu što će je ostaviti na životu, pretpostavljala je da će vrlo brzo željeti umrijeti. Bože, kakav beskoristan dar ima! Moć da mijenja svoju vanjštinu? Da bar ima moć mislima paliti stvari ili drobiti metal, ili da joj iz prstiju mogu rasti noževi! Da se bar može učiniti nevidljivom, ili se smanjiti na veličinu miša- Iznenada se toliko umirila da je čula kuckanje mehaničkog anđela na prsima. Nije se morala smanjiti na veličinu miša, zar ne? Sve što je morala jest učiniti se dovoljno sitnom da čvorovi na njezinim zapešćima postanu labavi. Mogla se preobraziti u nekoga po drugi put a da ne dodiruje nešto što mu je pripadalo - bilo je važno samo da je to već bila učinila. Sestre su je primorale da zapamti kako to postići. Prvi joj je put bilo drago što su je prisilile da nešto nauči. Pritisnula je leđa o tvrd madrac i silila se da se sjeti. Ulica, kuhinja, pomicanje igle, sjaj plinske svjetiljke. Nastavljala se siliti, siliti se na dolazak Preobrazbe. Kako se zoveš? Emma. Emma Bayliss... Preobrazba ju je udarila poput lokomotive, istisnuvši joj gotovo sav zrak iz pluća - preoblikovala joj je kožu, promijenila joj kosti. Tessa je susprezala vriske, leđa izvila u luk- I bilo je gotovo. Trepćući, zurila je u strop, a onda je pomakla glavu u stranu i zapiljila se uzapešće, u konopac oko njega. Vidjela je šaku - Emminu šaku - mršavu i krhku, čije je malo zapešće konopac sada

28 obavijao vrlo labavo. Pobjedonosnim trzajem, oslobodila je ruke pa se uspravila, trljajući crvene tragove konopaca koji su joj užgali kožu. Gležnjevi su joj još uvijek bili vezani. Nagnula se naprijed i počela brzo čeprkati po čvorovima. Ispostavilo se da ih gospođa Black zna vezati poput mornara. Kad su konopci napokon otpali, prsti su joj bili krvavi i bolni na dodir. Skočila je na noge. Emmina kosa bila je tako tanka i rijetka da je iskliznula iz kopči koje su bile zatezale Tessinu. Ona nestrpljivo gurne kosu iza ramena i oslobodi se Emme, puštajući da se Preobrazba ispire s nje sve dok pod prstima nije prepoznala svoju gustu kosu. Pogledavši u zrcalo na drugoj strani sobe, vidjela je da je malena Emma Bayliss nestala. Ponovo je bila u svom obličju. Začula je zvuk iza sebe i brzo se okrenula. Kuglasta kvaka na vratima vrtjela se amo-tamo, kao da onaj s druge strane ima teškoća pri otvaranju. Gospođa Dark, pomislila je. Žena se vratila da je bičuje dok ne bude sva krvava. Vratila se da je odvede Magistru. Tessa hitro prijeđe sobu, zgrabi porculanski vrč sa stolića za umivanje pa sitnim koracima požuri prema vratima. Stala je pokraj njih, čvrsto stišćući vrč zabijeljenom šakom. Kvaka se okrenula, vrata su se otvorila. Netko je koraknuo u sobu, no sve što je Tessa u polutami mogla vidjeti bile su sjene. Bacila se naprijed, svom snagom zamahnuvši vrčem- Zasjenjena figura pomakla se brzo poput biča, ali to ipak nije bilo dovoljno brzo; vrč je udario u njezinu ispruženu ruku pa odletio iz Tessine šake i razbio se na suprotnom zidu. Smrskani porculan u komadićima je padao po tlu, praćen strančevim jaukom. Bio je to nesumnjivo muški jauk. Baš kao što je muška bila i bujica psovki koja je uslijedila. Tessa je uzmaknula, a onda jurnula prema vratima - no ona su se uz tresak zatvorila, i koliko god da potezala kvaku, nisu se ni pomakla. Sobom je bljesnulo jarko svjetlo, kao da je svanulo. Tessa se naglo okrene, treptanjem izbacujući suze iz očiju - pa ostane zuriti. Ispred nje je stajao mladić. Nije mogao biti mnogo stariji od nje - bilo mu je sedamnaest, možda osamnaest. Na sebi je imao nešto nalik na radničku odjeću - pohabani crni kratki kaput, hlače i naizgled

29 čvrste čizme. Prsluk nije nosio; preko struka i prsa prelazilo mu je, križajući se, debelo kožnato remenje na koje je bilo pričvršćeno oružje: bodeži, sklopivi noževi i predmeti koji su sličili mačevima od leda. U desnoj šaci držao je nekakav usijani kamen čije je blještavilo toliko rasvijetlilo sobu da je umalo zaslijepilo Tessu. Druga šaka - mršava i dugih prstiju - krvarila mu je iz nadlanice, tamo gdje ju je Tessa zarežala vrčem. No nije zbog toga ostala zuriti. Nikad nije vidjela tako lijepo lice. Crna kosa bila mu je razbarušena, a oči su mu nalikovale na plavo staklo. Imao je otmjene obraze, pune usne i duge, guste trepavice. Čak mu je i krivulja vrata bila savršena. Upravo tako je zamišljala svoje književne junake. Premda, nikad nije zamišljala da bi je neki od njih mogao psovati, pritom poput tužitelja mašući rukom koja krvari. Činilo se kako je shvatio da se zapiljila u njega jer je prestao psovati. "Porezali ste me", rekao je. Glas mu je bio ugodan, s britanskim naglaskom. Sasvim običan. S analitičkim zanimanjem gledao je ruku. "Ovo može biti fatalno." Tessa ga je promatrala širom otvorenih očiju. "Jeste li vi Magistar?" Nakrivio je ruku; krv se sada slijevala na pod, prskajući na sve strane. "Zaboga, kakav golem gubitak krvi. Smrt bi me mogla snaći svakoga trena." "Jeste li vi Magistar?" "Magistar?" Izgledao je malko iznenađen njezinom odlučnošću. "To znači 'majstor' na latinskom, zar ne?" "Ja..." Tessa se sve više osjećala kao da je zarobljena u čudnovatom snu. "Valjda." "U svom sam životu postao majstor u mnogočemu. U manevriranju londonskim ulicama, uplesanju kadrile, u japanskom umijeću aranžiranja cvijeća; majstorski mogu lagati u šaradi, sakriti da sam potpuno pijan, oduševiti mladu ženu svojim šarmom..." Tessa je samo zurila. "Nažalost," nastavio je, "nitko me nikada nije oslovio ni kao 'majstora' ni kao 'magistra'. Što je jako tužno... " "Jeste li i sada potpuno pijani?" Tessa je upitala sasvim ozbiljno, ali čim je to izgovorila, shvatila je da je zacijelo zazvučala strašno nepristojno - ili, još gore, koketno. Ionako se činilo da stoji odveć