MILAN KUNDERA Život je negdje drugdje

Транскрипт

1

2 MILAN KUNDERA Život je negdje drugdje

3 DIO PRVI ili PJESNIK SE RAĐA Razmišljajući o tome kada je i gdje začet njen sin, pjesnikovoj su se majci nametale tri mogućnosti: jedne večeri u mračnom parku, jednog popodneva u stanu prijatelja pjesnikova oca ili jednog jutra u romantičnom predjelu nedaleko od Praga. Kad je isto pitanje postavio sebi pjesnikov otac, odmah je zaključio da se to dogodilo u stanu njegovog prijatelja jer ga je tog dana tjerao peh na svakom koraku. Pjesnikova majka nije htjela da ide u stan njegovog kolege, dva puta su se posvađali, dva puta su se pomirili, a upravo kad su se počeli milovati, netko je otključao vrata susjednog stana, pjesnikova se majka uplašila, prestali su da se miluju a onda su sve obavili na brzinu i nervozno. I upravo ta nervoza bila je, po mišljenju pjesnikova oca, kriva za pjesnikovo začeće. Mogućnost da je pjesnik začet u ustupljenom stanu (bio je momački neuredan i gadio joj se razmješteni krevet na kojem je ležala tuđa zgužvana pidžama), pjesnikova je majka, međutim, odlučno odbacila. Isto je tako odbacila i mogućnost da je začet na klupi u parku, gdje je pristala na ljubavni čin tek nakon mnogo nagovaranja, uvjerena da takve stvari rade samo prostitutke. Bilo je, prema tome, jasno kao dan da je pjesnik mogao biti začet samo u sunčano ljetno jutro u romantičnoj dolini, omiljenom nedjeljnom izletištu Pražana, pod strmim zidom velikog kamena koji je patetično stršio sam, izdvojen od ostalih. Ta scenografija odgovarala je mjestu pjesnikova začeća iz mnogo razloga. Obasjana jutarnjim suncem, bila je to scenografija svjetla a ne tame, dana a ne noći; pozornica je bila otvoreno prirodno prostranstvo, mjesto uzleta i krila; i, konačno, iako posljednja periferijska zdanja nisu bila daleko, bio je to romantičan predio strmih stijena i grubo modeliranog tla. U svemu tome vidjela je rječitu sliku onoga što je tada proživljavala. Zar njena silovita ljubav prema pjesnikovu ocu nije predstavljala romantični bunt protiv prozaičnog i sređenog života u roditeljskom domu? Zar smjelost s kojom je ona, kći bogatog trgovca, pošla sa siromašnim inžinjerom koji tek što je bio završio studije, nije bila nekako slična tom divljem predjelu? Pjesnikova majka proživljavala je tad svoju veliku ljubav, i činjenica da je samo nekoliko tjedana poslije divnog jutra pod usamljenom stijenom došlo razočaranje ne može u tome ništa promijeniti. Kad je,

4 naime, radosna i uzbuđena, obavijestila svog ljubavnika da intimna indi-spozicija koja joj svakog mjeseca zagorčava život ovog puta nije nastupila, inžinjer je s uvredljivom (iako očigledno neiskrenom i nesigurnom) ravnodušnošću izjavio da se radi o beznačajnom poremećaju tjelesnih funkcija, te da će dragocjeni ritam biti bez sumnje ubrzo uspostavljen. Majka je naslutila da ljubavnik ne želi dijeliti njene radosti i nade i, uvrijeđena, nije progovorila s njim sve do trenutka kad joj je liječnik saopćio da je u drugom stanju. Pjesnikov je otac rekao da dobro poznaje jednog ginekologa koji će je u potpunoj diskreciji osloboditi brige, i majka je briznula u plač. Kako dirljivo završavaju bune! Najprije se pobunila protiv roditelja stajući na stranu mladog inžinjera, a onda je zatražila njihovu pomoć protiv njega. I roditelji je nisu iznevjerili; sastali su se s njim, pronašli put do njegove duše i inžinjer, vjerojatno shvativši da drugog izlaza nema, pristao je na raskošnu svadbu i bez ustezanja prihvatio solidan miraz, koji mu je omogućio da osnuje vlastito građevinsko poduzeće. Svoj skromni imetak, koji je sav stao u dva kovčega, preselio je u vilu u kojoj je njegova mlada supruga živjela s roditeljima od rođenja. Brza kapitulacija mladog inžinjera nije, međutim, mogla sakriti od pjesnikove majke da ono u što se bezglavo upustila, a što joj je izgledalo tako divno, nije velika, obostrana ljubav na kakvu je, po svom dubokom uvjerenju, imala pravo. Kao kći vlasnika dviju unosnih praških drogerija, priznavala je samo moral čistih računa - ako je već ona sama uložila u ljubav sve (ta bila je čak spremna izdati vlastite roditelje i njihov tihi dom!), zahtijevala je da i njen partner uloži u zajedničku kasu isti iznos osjećaja. Da ispravi nepravdu, nastojala je da iz kase osjećaja izvuče ono što je uložila, pa je poslije svadbe izraz njenog lica pred suprugom uvijek bio tvrd, ponosan, strog. Nešto prije vjenčanja iz obiteljske vile se odselila sestra pjesnikove majke (udala se i iznajmila stan u centru grada), pa je stari trgovac sa ženom ostao u prizemnim prostorijama a inžinjer i njihova kći zauzeli su tri sobe na katu, dvije veće i jednu manju, namještene onako kako je to zamislio trgovac prije dvadeset godina, kad je sagradio vilu. Inžinjeru je sigurno u priličnoj mjeri odgovaralo što njegov novi dom ima već uređene enterijere, jer osim sadržaja već

5 spomenutih kovčega nije imao druge imovine, ali je ipak predložio da se nekim sitnim izmjenama rasporeda promijeni i izgled soba. Pjesnikovoj majci, međutim, nije bilo ni nakraj pameti da čovjeku, koji se spremao da je pošalje pod ginekološki nož, dopusti da mijenja stari raspored iz kojeg je zračio duh njenih roditelja, za koji su je vezale godine slatke navike, prisnosti i sigurnosti. Mladi inžinjer je ovog puta kapitulirao bez borbe, dopustivši sebi samo jedan oblik mlakog protesta, koji treba zabilježiti. U sobi u koju su se mladenci povlačili na počinak stajao je stolić na čijoj je masivnoj nozi ležala teška okrugla ploča od sivog mramora, a na toj ploči stajala je figura nagog muškarca. Muškarac je u lijevoj ruci držao liru, naslonjenu na istureni kuk. Desna mu je ruka bila patetično podignuta, kao da je trenutak ranije udario prstima u strune. Desnom je nogom zakoračio naprijed a glava mu je bila malo zabačena, tako da mu je pogled bio podignut uvis. Dodajmo još da je lice muškarca bilo nestvarno lijepo, kosa kovrčava, a da je bjelina alabastra od kojeg je bila načinjena davala figuri neku djevojačku nježnost ili božansku blagost. Riječ božanski nismo, uostalom, upotrijebili uzalud; prema natpisu urezanom u postolje muškarac s lirom bio je grčki bog Apolon. Pjesnikova majka rijetko je mogla pogledati muškarca s lirom a da se ne naljuti. Nekad je stajao okrenut stražnjicom prema sobi, drugi put je bio pretvoren u vješalicu za grubo modeliranog tla. U svemu tome vidjela je rječitu sliku onoga što je tada proživljavala. Zar njena silovita ljubav prema pjesnikovu ocu nije predstavljala romantični bunt protiv prozaičnog i sređenog života u roditeljskom domu? Zar smjelost s kojom je ona, kći bogatog trgovca, pošla sa siromašnim inžinjerom koji tek što je bio završio studije, nije bila nekako slična tom divljem predjelu? Pjesnikova majka proživljavala je tad svoju veliku ljubav, i činjenica da je samo nekoliko tjedana poslije divnog jutra pod usamljenom stijenom došlo razočaranje ne može u tome ništa promijeniti. Kad je, naime, radosna i uzbuđena, obavijestila svog ljubavnika da intimna indi-spozicija koja joj svakog mjeseca zagorčava život ovog puta nije nastupila, inžinjer je s uvredljivom (iako očigledno neiskrenom i nesigurnom) ravnodušnošću izjavio da se radi o beznačajnom poremećaju tjelesnih funkcija, te da će dragocjeni ritam biti bez

6 sumnje ubrzo uspostavljen. Majka je naslutila da ljubavnik ne želi dijeliti njene radosti i nade i, uvrijeđena, nije progovorila s njim sve do trenutka kad joj je liječnik saopćio da je u drugom stanju. Pjesnikov je otac rekao da dobro poznaje jednog ginekologa koji će je u potpunoj diskreciji osloboditi brige, i majka je briznula u plač. Kako dirljivo završavaju bune! Najprije se pobunila protiv roditelja stajući na stranu mladog inžinjera, a onda je zatražila njihovu pomoć protiv njega. I roditelji je nisu iznevjerili; sastali su se s njim, pronašli put do njegove duše i inžinjer, vjerojatno shvativši da drugog izlaza nema, pristao je na raskošnu svadbu i bez ustezanja prihvatio solidan miraz, koji mu je omogućio da osnuje vlastito građevinsko poduzeće. Svoj skromni imetak, koji je sav stao u dva kovčega, preselio je u vilu u kojoj je njegova mlada supruga živjela s roditeljima od rođenja. Brza kapitulacija mladog inžinjera nije, međutim, mogla sakriti od pjesnikove majke da ono u što se bezglavo upustila, a što joj je izgledalo tako divno, nije velika, obostrana ljubav na kakvu je, po svom dubokom uvjerenju, imala pravo. Kao kći vlasnika dviju unosnih praških drogerija, priznavala je samo moral čistih računa - ako je već ona sama uložila u ljubav sve (ta bila je čak spremna izdati vlastite roditelje i njihov tihi dom!), zahtijevala je da i njen partner uloži u zajedničku kasu isti iznos osjećaja. Da ispravi nepravdu, nastojala je da iz kase osjećaja izvuče ono što je uložila, pa je poslije svadbe izraz njenog lica pred suprugom uvijek bio tvrd, ponosan, strog. Nešto prije vjenčanja iz obiteljske vile se odselila sestra pjesnikove majke (udala se i iznajmila stan u centru grada), pa je stari trgovac sa ženom ostao u prizemnim prostorijama a inžinjer i njihova kći zauzeli su tri sobe na katu, dvije veće i jednu manju, namještene onako kako je to zamislio trgovac prije dvadeset godina, kad je sagradio vilu. Inžinjeru je sigurno u priličnoj mjeri odgovaralo što njegov novi dom ima već uređene enterijere, jer osim sadržaja već spomenutih kovčega nije imao druge imovine, ali je ipak predložio da se nekim sitnim izmjenama rasporeda promijeni i izgled soba. Pjesnikovoj majci, međutim, nije bilo ni nakraj pameti da čovjeku, koji se spremao da je pošalje pod ginekološki nož, dopusti da mijenja

7 stari raspored iz kojeg je zračio duh njenih roditelja, za koji su je vezale godine slatke navike, prisnosti i sigurnosti. Mladi inžinjer je ovog puta kapitulirao bez borbe, dopustivši sebi samo jedan oblik mlakog protesta, koji treba zabilježiti. U sobi u koju su se mladenci povlačili na počinak stajao je stolić na čijoj je masivnoj nozi ležala teška okrugla ploča od sivog mramora, a na toj ploči stajala je figura nagog muškarca. Muškarac je u lijevoj ruci držao liru, naslonjenu na istureni kuk. Desna mu je ruka bila patetično podignuta, kao da je trenutak ranije udario prstima u strune. Desnom je nogom zakoračio naprijed a glava mu je bila malo zabačena, tako da mu je pogled bio podignut uvis. Dodajmo još da je lice muškarca bilo nestvarno lijepo, kosa kovrčava, a da je bjelina alabastra od kojeg je bila načinjena davala figuri neku djevojačku nježnost ili božansku blagost. Riječ božanski nismo, uostalom, upotrijebili uzalud; prema natpisu urezanom u postolje muškarac s lirom bio je grčki bog Apolon. Pjesnikova majka rijetko je mogla pogledati muškarca s lirom a da se ne naljuti. Nekad je stajao okrenut stražnjicom prema sobi, drugi put je bio pretvoren u vješalicu za inžinjerov šešir, ponekad je na njegovu nježnu glavu bila nasađena cipela a ponekad je opet bio sav obučen u inžinjerovu čarapu, što je zbog zadaha koji se od nje širio bilo za gospodara muza posebno poniženje. Za to što je pjesnikova majka na takve stvari reagirala nesnošljivo nije bio kriv samo njen nedostatni smisao za humor. Osjetila je, sasvim ispravno, da joj navlačeći čarapu na Apolona njen suprug kroz prozirnu koprenu šale poručuje ono što joj nije htio reći otvoreno - da ne prihvaća taj njen svijet i da je pred njim kapitulirao samo privremeno. Tako se figura od alabastra pretvorila u pravog antičkog boga, biće iz izvanljudskog svijeta koje ima pristup u svijet ljudi i u njemu intrigira, zapetljava događaje i otkriva tajne. Mlada supruga vidjela je u njemu svog saveznika, a njena ženska mašta pretvorila ga je u živo stvorenje čije se oči ponekad prevlače izmaglicom duginih boja a poluotvorena usta dišu. Zavoljela je tog nagog mladića koji je zbog nje i za nju trpio takva poniženja. Dugo je promatrala njegovo prekrasno lice i u njoj se počela javljati želja da dijete koje raste u njenoj utrobi bude slično tom lijepom neprijatelju njenog muža.

8 Poželjela je da mu bude slično toliko da može vjerovati kako mu otac nije njen muž nego taj vitki mladić; molila ga je da svojom čudotvornom snagom korigira nesretno začeće, da ga preoblikuje, prefarba, kao što je nekad veliki Tici-jan naslikao svoju sliku preko upropaštenog platna nekog mazala. Nalazeći nesvjesno uzor u Djevici Mariji, koja je postala majkom bez udjela muškarca i tako stvorila ideal majčinske ljubavi u koju se ne miješa i kojoj ne smeta otac, upuštala se u provokativna maštanja o tome kako će se njen sin zvati Apolon, što bi za nju bilo isto kao da se zove Onaj koji nema oca čovjeka. Znala je, naravno, da bi s takvim uzvišenim imenom njen sin vidio mnogo muka u životu i da bi se svi smijali i njemu i njoj. Zato je tražila češko ime dostojno mladolikog grčkog boga, dok se nije sjetila imena Jaromil (što znači Onaj koji voli proljeće ili Onaj koga proljeće voli). S tim imenom svi su se suglasili. Uostalom, bilo je proljeće i procvjetali su jorgovani kad su je jednog dana odvezli u rodilište. Tamo je, nakon nekoliko sati bolova, iz nje kliznuo mladi pjesnik na prljavu plahtu svijeta. Pjesnika su položili u krevetić pored njene postelje, pa je slušala, u zanosu, slatki plač; njeno bolovima izmučeno tijelo bilo je ispunjeno ponosom. Samo, ne zavidimo tijelu zbog tog ponosa; nije imalo mnogo prilike da uživa u njemu, iako je bilo sasvim lijepo - noge su bile malo prekratke a stražnjica nedovoljno izrazita, ali dojke su bile neobično čvrste i svježe, a ispod svilenkaste kose (tako lagane da se teško dala formirati u frizuru) gledalo je lice ne baš zasljepljujuće ljepote ali pravilno i neupadljivo privlačno. Majka je uvijek bila više svjesna svoje neupadljivosti nego svoje privlačnosti, naročito zato što je od djetinjstva živjela u sjeni starije sestre koja je izvanredno plesala, oblačila se kod najboljih praških krojačica i, opremljena teniskim reketom s lakoćom prodirala u svijet elegantnih muškaraca, okrećući leđa rodnom domu. Efektna prodornost starije sestre gurala je pjesnikovu majku u prkosnu skromnost, tako da je iz protesta zavoljela sentimentalnu ozbiljnost glazbe i knjiga. Prije nego što se upoznala s inžinjerom, išla je s jednim mladićem, studentom medicine, sinom prijatelja njenih roditelja, ali ta veza nije bila dovoljno duboka da bi ispunila njeno tijelo samouvjerenošću.

9 Kad je s njim u planinskoj vikendici prvi put upoznala tjelesnu ljubav, već je sutradan raskinula tu vezu, melankolično uvjerena da ni njenim osjećajima ni njenim čulima nije suđeno da dozive veliku ljubav. Kako je upravo u to vrijeme maturirala pružila joj se prilika da izjavi kako svrhu svog života vidi u radu, i odlučila je (usprkos protivljenju praktičnog oca) da se upiše na filozofski fakultet. Njeno razočarano tijelo vuklo se već gotovo pet mjeseci po univerzitetskim predavaonicama kad je jednom na ulici srelo drskog mladog inžinjera koji ga je oslovio i nakon tri sastanka osvojio. I kako je tijelo ovog puta bilo veoma (i sasvim neočekivano) zadovoljno, duša je ubrzo zaboravila na ambicije i karijeru u struci i (kao što se od prave duše očekuje) pritekla u pomoć tijelu - spremno se prilagođavala inžinjerovim nazorima, njegovoj vedroj nemarnosti i šarmantnoj neodgovornosti. Iako je znala da su te osobine strane njenom domu, nastojala je da se poistovjeti s njima jer je uz njih njeno tužno, skromno tijelo gubilo nepovjerenje u sebe i počinjalo da se začuđeno raduje samo sebi. Je li majka konačno bila sretna? Pa, i nije sasvim; kolebala se između vjere i sumnji. Dok se svlačila pred ogledalom, promatrala je sebe njegovim očima i na trenutke joj se činilo da djeluje uzbudljivo, a na trenutke obično, dosadno. Dopustila je da njeno tijelo postane podanik tuđih očiju, i u tome je bila velika neizvjesnost. Ipak, ma koliko da se kolebala između nesigurnosti i nade, uspjela je da se iščupa iz one prijevremene rezignacije; teniski reket starije sestre više je nije deprimirao, njeno tijelo konačno je živjelo kao tijelo i shvatila je da je lijepo tako živjeti. Čeznula je za tim da taj novi život ne bude samo varljivo obećanje nego trajna stvarnost. Čeznula je za tim da je inžinjer izvuče iz fakultetskih klupa i roditeljskog doma i ljubavnu avanturu pretvori u avanturu života. Zato je trudnoću dočekala oduševljeno -vidjela je sebe, inžinjera i njihovo dijete, i činilo joj se da ta trojka doseže zvijezde i ispunjava svemir. O tome šta se dogodilo već smo pričali u prvom poglavlju - pjesnikova majka ubrzo je shvatila da se onaj kome je bilo toliko stalo do ljubavne avanture plaši avanture života, i da nimalo ne želi da se zajedno s njom pretvori u skulpturu koja dopire do zvijezda. Znamo već i to da ovog puta hladno reagiranje ljubavnika nije srušilo njeno samopouzdanje. Došlo je, naime, do veoma važne promjene.

10 Njeno tijelo, još donedavno prepušteno na milost i nemilost ljubavnikovim očima, stupilo je u novu fazu svoje povijesti - prestalo je biti tijelo za tuđe oči i postalo tijelo za onoga tko još nije imao očiju. Nije više bila važna njegova vanjština, sad je svojom unutrašnjom, nikad neviđenom površinom dodirivalo jedno drugo tijelo. Oči vanjskog svijeta mogle su vidjeti samo ono sasvim nevažno, ono što se nalazilo izvana, pa ni inžinjerovo mišljenje nije više za njega ništa značilo jer nije nikako moglo utjecati na njegovu veliku sudbinu. Tek sad je postalo potpuno samostalno i samo sebi dovoljno; trbuh koji je rastao i postajao sve ružniji, bio je njegov sve veći rezervoar ponosa. Poslije porođaja majčino je tijelo stupilo u novu fazu. Kad je prvi put osjetila kako se sinova lutajuća usta pripijaju uz njenu dojku, grudi su joj zatreperile i slatka toplina prostrujala je iz njih kroz čitavo tijelo. Bio je to osjećaj sličan ljubavnom milovanju, samo još puniji -donosio je ogromnu mirnu sreću, ogromni sretni mir. Tako nešto još nikad nije osjetila; kad joj je njen dragi ljubio grudi, bio je to trenutak koji je trebalo da nadoknadi duge sate sumnji i nevjerice. Sad je, međutim, znala da su ta usta priljubljena uz njene grudi u znak beskrajne odanosti u koju može biti sigurna. Još je nešto bilo drukčije: kad god je ljubavnik dodirivao njeno nago tijelo, uvijek je osjećala stid. Uzajamno približavanje bilo je povezano sa savladavanjem nečeg tuđeg i trenutak sjedinjavanja bio je opojan upravo zato što je bio samo trenutak. Stid se nikad nije gasio, činio je ljubav uzbudljivom, ali je istovremeno čuvao tijelo da se potpuno ne preda. Sada, međutim, stida više nije bilo. Nestao je. Oba su se tijela potpuno otvorila jedno prema drugom, nisu imala što da skrivaju. Nikad se ranije nije tako predavala drugom tijelu, i nikad se drugo tijelo nije tako predavalo njoj. Ljubavnik je mogao uživati u njenom krilu ali nikad nije živio u njemu, mogao je dodirivati njene grudi ali mu one nikad nisu pružale hranu. Ah, to dojenje! S ljubavlju je promatrala riblje pokrete bezubih usta i zamišljala kako se zajedno s mlijekom u njenog sina pretaču i njene misli, maštanja i snovi. Bilo je to rajsko stanje - tijelo je smjelo biti u potpunosti tijelo i nije ga trebalo pokrivati smokvinim listom. Utonuvši u beskrajno vrijeme savršene smirenosti, živjeli su kao Adam i Eva prije nego što su

11 okusili jabuku sa drveta saznanja. Živjeli su u svojim tijelima izvan dobra i zla, i ne samo to - u raju se lijepo ne razlikuje od ružnog, pa sve ono od čega je tijelo složeno nije za njih bilo ni lijepo ni ružno nego slatko. Slatke su bile desni, makar i bez zuba, slatka je bila dojka, sladak je bio pupak, slatka je bila minijaturna stražnjica, slatka su bila crijeva čiju je aktivnost majka budno pratila, slatko je bilo paperje na maloj, smiješnoj glavi. Brižno je bdjela nad tim kako njen sinčić podriguje, piški i kaki, i to nije bila samo briga njegovateljice za zdravlje djeteta. Ne, za sve potrebe njegovog tijela brinula se sa strašću. Sve to bilo je nešto sasvim novo, jer je pjesnikova majka od djetinjstva osjećala izrazitu odvratnost ne samo prema tuđoj nego i prema vlastitoj tjelesnosti. Bila je sama sebi odvratna kad je morala sjesti na klozet (uvijek je nastojala da je nitko ne vidi kako ulazi u tu prostoriju), a prošla je čak i kroz fazu kad ju je bilo stid da pred drugima jede, uvjerena da su žvakanje i gutanje krajnje neukusne aktivnosti. Tjelesnost njenog sina, uzdignuta iznad svakog gađenja, kao da joj je donijela očišćenje, opravdavajući njeno vlastito tijelo. Kap mlijeka zaostala na naboranoj koži bradavice izgledala je poetično, kao kapljica rose; ponekad bi lako stisla dojku da vidi tu čarobnu kapljicu, uzela je na kažiprst i kušala. Govorila je sebi kako želi okusiti tekućinu kojom se hrani njen sin, ali je u stvari htjela da osjeti ukus svog tijela. Mlijeko je bilo slatko, i taj ju je ukus pomirivao sa svim ostalim tjelesnim sokovima i izlučinama. Počela je prihvaćati vlastito tijelo kao nešto ukusno, ugodno, obično i sasvim normalno, kao sve što je stvorila priroda, kao drvo, kao grm, kao vodu. Na žalost, iz same te tjelesne sreće pjesnikova majka počela je zanemarivati svoje tijelo da bi jednog dana ustanovila kako je već kasno, da će joj koža na trbuhu ostati naborana, s bijelim naprslinama potkožnog vezivnog tkiva, da će joj ostati višak kože koji kao da nije sastavni dio tijela nego neki njegov labavo pričvršćeni omotač. Ta spoznaja je, začudo, nije ispunilo očajem. Njeno tijelo bilo je sretno i s tim naboranim trbuhom, jer je pripadalo očima koje su vidjele svijet samo kao maglovite obrise i nisu znale (ta bile su to rajske oči!) da postoji drugi, okrutni svijet, u kome se tijela dijele na lijepa i ružna.

12 Ono što nisu vidjele oči djeteta vidjele su, međutim, oči supruga, koji je poslije Jaromilovog rođenja nastojao da se pomiri sa svojom ženom. Poslije dugog vremena ponovo su uspostavili intimne odnose, ali više nije bilo kao nekad - odabirali su za tjelesnu ljubav prazne trenutke, prilazili su jedno drugom u tami i suzdržljivo. Pjesnikovoj majci to je sigurno odgovaralo - bila je svjesna svog unakaženog tijela i plašila se da bi joj strastvena i previše otvorena tjelesna ljubav mogla oduzeti slatki unutrašnji mir koji joj je dao sin. Ne, ne, nikad neće zaboraviti da joj je muž dao uzbuđenje puno neizvjesnosti, a sin mir ispunjen srećom, pa je i dalje (već je počeo puziti, prohodao je i progovorio) gledala u njemu svoju jedinu utjehu. Jednom se razbolio i majka četrnaest dana doslovno nije oka sklopila, neprestano je bdjela uz njegovo tijelo, toplo od vrućice i zgrčeno od bolova. Te dane provela je kao u transu, a kad je bolest minula, činilo joj se da je sa sinom u naručju prošla kroz carstvo mrtvih i ponovo se vratila. Činilo joj se da ih, poslije svega što su zajedno proživjeli, više nikad ništa ne može rastaviti. Muževo tijelo, zatvoreno u odijelo ili pidžamu, tijelo diskretno i povučeno u sebe, iz dana u dan sve se više udaljavalo od nje, gubilo svojstvo nečeg bliskog, intimnog, a sinovo je i dajje ostalo zavisno od nje. Više ga, doduše, nije dojila ali ga je učila da ide u klozet, svlačila ga i oblačila, umivala i češljala, donosila mu je hranu koju mu je s ljubavlju pripremala. Kad je u četvrtoj godini počeo gubiti apetit, postala je stroga - prisiljavala ga je da jede i prvi put je osjetila da nije samo prijateljica nego i gospodarica njegovog tijela. To se tijelo opiralo, nije htjelo da guta, a moralo je; pratila je, s nekim čudnim zadovoljstvom, taj uzaludni otpor i pokoravanje, sa zanimanjem je gledala u tanki vrat na kojem se ocrtavalo kretanje neželjenog zalogaja. Ah, sinovo tijelo, njen dom i raj, njeno kraljevstvo A sinova duša? Zar ona nije bila njeno kraljevstvo? Oh da da Kad je Jaromil izgovorio prvu riječ, a ta riječ bila fe»mama s Uka je bila luda od sreće. Govor^ne seu kako je sama ispunila čitav misaoni svijet svog srna, svijet koji se zasad sastoji od samo jednog pojma, pa će tako, kad se bude razvijao, rastao i granao, korijen tog svijeta ostati zauvijek i samo ona. Ugodno potaknuta, pažljivo je pratila nastojanja djeteta da obogati svoj rječnik i, svjesna da je sjećanje

13 kratko a život dug, kupila je dnevnik uvezan u tamnocrvene korice i u njega zapisivala sve što je njen sin izgovorio. Uz pomoć tog majčinog dnevnika, ustanovit ćemo da su poslije riječi»mama«brzo slijedile druge riječi, pri čemu se riječ»tata«javlja tek kao osma, poslije baka, deda, ham, tutu, haf i haja. Poslije tih jednostavnih riječi (u majčinom dnevniku uz svaku je riječ dan kratak komentar i naveden datum) nailazimo na prve pokušaje sastavljanja rečenice - saznajemo da je mnogo prije drugog rođendana izjavio mama je dobla, a nekoliko tjedana kasnije rekao mama je fujfuj. Za tu izjavu, izgovorenu kad mu majka prije ručka nije htjela dati sok od malina, dobio je nekoliko udaraca dlanom po guzi i u plaču je rekao: Naci cu dlugu mamu! Zatim je, tjedan dana kasnije, obradovao majku rekavši: Moja mama je najljepša. Jednom drugom prilikom je rekao: Mama, dat cu ti li-zanu pusu, što je trebalo da znači da će isplaziti jezik i liznuti majku po licu. Pošto preskočimo nekoliko listova, doći ćemo do izjave koja privlači pažnju svojim ritmičkim vrijednostima. Baka je jednom rekla Jaromilu da će mu dati jabuku, a onda je zaboravila na to i pojela je sama. Jaromil je osjetio da je prevaren, naljutio se i nekoliko puta ponovio: Baka slagala, jabuku ukrala. U izvjesnom smislu ta se izjava mogla usporediti s već citiranom rečenicom Mama je fujfuj, ali ovog puta nije dobio po guzi - naprotiv, svi su se smijali, čak i baka, i kasnije su često ponavljali te njegove riječi (što pažljivom Jaromilu sigurno nije promaklo). Jaromil teško da je mogao shvatiti razlog tog uspjeha, ali dobro znamo da ga je od batina spasila rima i da mu je poezija tada prvi put pružila dokaz svoje magične moći. Listajući stranice majčina dnevnika, naći ćemo još nekoliko sličnih izjava u stihu, a iz njenih komentara vidjet ćemo da su pričinjavale posebnu radost i zadovoljstvo svim ukućanima. Tako je, na primjer, navodno dao ova-16 kav zgusnuti portret služavke Anke: Služavka Anica je kao ribica. Nešto dalje pročitat ćemo: Sumom cemo šetati, srce ce nam igrati. Majka je i sama pretpostavljala da, pored urođenog talenta kojim je Jaromil obdaren, na to stvaralaštvo utječu i dječje slikovnice s pjesmicama, koje mu je čitala u takvim količinama da je lako mogao steći dojam kako se češki govori isključivo u trohejima, ali je u tom pogledu moramo ispraviti. Kudikamo veću ulogu od talenta i literarnih uzora igrao je u svemu tome djed,

14 trezveni praktičar i zakleti neprijatelj poezije, koji je namjerno izmišljao što je mogao gluplje rime i tajno podučavao unuka. Jaromil je vrlo brzo primijetio da njegove riječi svi prate s velikom pažnjom, pa se počeo ponašati u skladu s tim. U početku je govorio radi sporazumijevanja, a sad da bi čuo odobravanje, divljenje ili smijeh. Unaprijed se radovao efektu svojih riječi, a kako se često događalo da željena reakcija izostane, pokušao je privući na sebe pažnju lupetanjem gluposti i prostačkim izrazima. Pokazalo se, međutim, da se to ne isplati - kad je jednom rekao ocu i majci: Svi ste vi pizde (riječ»pizda«čuo je od dječaka iz susjednog vrta i zapamtio je da su se ostali dječaci tome dugo smijali), otac mu je opalio šamar. Poslije tog događaja budno je pratio što odrasli cijene u svojim riječima, što odobravaju, što ne, nad čime se zgražaju, i to mu je omogućilo da jednom, kad je bio s majkom u vrtu izgovori rečenicu zasićenu melankolijom bakinih žalopojki: Mama, život je u stvari kao ovaj korov. Teško je odgonetnuti što je time želio reći; sigurno je, međutim, da nije mislio na vedru bezvrijednost i bezvre-dnu vedrinu, te tipične osobine korova, već je vjerojatno htio na prilično neodređen način opisati život kao nešto tužno i uzaludno. Iako je, prema tome, rekao nešto sasvim suprotno onome što je htio reći, učinak te njegove izjave bio je veličanstven - majka je ušutjela, pomilovala ga po glavi i zagledala mu se u oči vlažnim pogledom. Taj pogled ispunjen ganutošću i divljenjem tako je opio Jaromila da je poželio da ga ponovo vidi. Šetajući, udario je nogom kamen, a onda rekao majci: - Mama, udario sam nogom kamen i sad mi ga je žao, htio bih da ga pomilujem. I zaista se sagnuo i pomilovao kamen. Majka je bila uvjerena da je njen sin ne samo nadaren (naučio je čitati kad je imao pet godina), nego i sasvim izuzetan dječak, osjećajan, sasvim različit od druge djece. O tome je često pričala djedu i baki što je Jaromil, tobože zadubljen u igru s olovnim vojnicima ili konjem, pratio s velikim zanimanjem. Gledao je gostima ravno u oči i zaneseno zamišljao kako u njemu te oči vide sasvim izuzetno, posebno dijete, dijete koje možda uopće i nije dijete. Kad se približio njegov šesti rođendan i kad je za nekoliko mjeseci već trebalo da pođe u školu, obitelj je zaključila da treba da dobije

15 vlastitu sobu i spava sam. Majka je bila tužna što vrijeme tako brzo prolazi, ali se nije protivila. Dogovorila se s mužem da kao rođendanski poklon sin dobije treću, najmanju sobu na katu, da mu kupe kauč i ostali namještaj pogodan za dječju sobu: policu za knjige, ogledalo koje će ga poticati na čistoću i urednost, i mali radni stol. Otac je predložio da se soba ukrasi vlastitim Jaromilovim crtežima i odmah počeo izrezivati paspartue za mazarije s jabukama, kućicama i vrtovima. Iznenada mu je prišla majka i rekla: - Htjela bih da učiniš nešto za mene. - Podigao je pogled a njen glas, suzdržan i odlučan istovremeno, nastavio je: - Daj mi nekoliko listova papira i tuševa u boji. - Nakon toga se zatvorila u svoju sobu, sjela za stol, raširila prvi list papira i počela pažljivo iscrtavati slova. Konačno je umočila kist u crveni tuš i naslikala prvo slovo, veliko 2. Nakon Ž je slijedilo I, dok na kraju nije nastao natpis Život je kao korov. Pogledala je svoje djelo i zaključila da može biti zadovoljna. Slova su bila pravilna i uglavnom iste veličine. Ipak je uzela nov list papira, precrtala na njega natpis i ovog puta ga obojila tamnoplavim tušem. Činilo joj se da ta boja mnogo bolje odgovara beskrajnoj tuzi dječakove rečenice. Zatim se sjetila kako je Jaromil rekao Baka slagala, jabuku ukrala i, sa sretnim osmijehom na usnama, počela je pisati (ovog puta svijetlocrvenim tušem) Baka je vesela, jabuku pojela. Zatim se, s osmijehom, sjetila izjave Svi ste vi pizde, ali je nije napisala, već je umjesto nje napisala (zelenom bojom) Šumom ćemo šetati, srce će nam igrati, a zatim (ljubičastom) Naša Anica je kao ribica (Jaromil je, doduše, rekao»služavka Anica«, ali majci je riječ»služavka«zvučala previše grubo). Onda se sjetila kako se Jaromil sagnuo i pomilovao kamen, i nakon kraćeg razmišljanja napisala (svijetloplavom bojom) Ne bih mogao povrijediti ni kamen, i tek na kraju, s izvjesnim ustručavanjem ali utoliko radosnije, naslikala (narančastom) Mama, dat ću ti Uzanu pusu i još (zlatnom) Moja mama je najljepša. Dan prije rođendana roditelji su poslali uzbuđenog Jaromila da spava kod bake i počeli prenositi namještaj i ukrašavati zidove. Kad su sutradan ujutro doveli dijete u potpuno izmijenjenu sobu, majka je bila sva izvan sebe od nervoze; Jaromil, međutim, nije učinio ništa da joj olakša situaciju. Stajao je kao ukopan, bez riječi; najveće

16 zanimanje (pa i to suzdržljivo i nesigurno) pokazao je za radni stolić. Bio je to neobičan komad namještaja sličan školskoj klupi, s koso postavljenom pločom koja se mogla podizati i ispod koje se nalazio prostor za bilježnice i knjige, i sa sjedalom čvrsto spojenim sa stolom. - Pa, šta kažeš, zar se ne raduješ? - upitala je, ne izdržavši, majka. - Da, radujem se - odgovorio je dječak. - A što ti se najviše sviđa, reci! - upitao je djed, koji je s bakom promatrao s vrata dugo očekivani prizor. - Klupa - rekao je dječak, sjeo za stolić i počeo podizati i spuštati ploču. - A šta kažeš na slike? - upitao je otac pokazujući na paspartuima opremljene crteže. Dječak, je podigao glavu i nasmijao se. - Znam ih - rekao je. - A kako ti se sviđaju kad ovako vise na zidu? Dječak je i dalje sjedio u svojoj klupi i samo je klimnuo glavom u znak da mu se sviđaju. Majci se stislo srce i najradije bi bila pobjegla iz sobe. Bila je, međutim, tu i nije mogla šutke prijeći preko natpisa na zidu jer bi šutnja bila isto što i negativan komentar. Zato je rekla: - A pogledaj te natpise! Dječak je sjedio oborene glave i gledao u unutrašnjost stola. - Htjela sam, znaš - nastavila je majka, potpuno zbunjena - htjela sam da sačuvaš uspomenu na to kako si se razvijao, od kolijevke do školske klupe, jer si bio pametno dijete i uvijek si svima pričinjavao radost -Govorila je to kao da se pravda, i od puke treme nekoliko je puta ponovila već rečeno dok konačno više nije znala što da kaže, pa je ušutjela. Prevarila se, međutim, ako je pomislila da se Jaromilu nije svidio njen poklon. Nije, doduše, znao što da kaže, ali nije bio nezadovoljan. Uvijek je bio ponosan na svoje rijeci i nikad nije htio da ih govori u prazno, i vidjeti ih sad pažljivo ispisane tušem i pretvorene u slike bio je uspjeh, uspjeh tako ogroman i neočekivan, da, obuzet tremom, nije znao kako da reagira. Shvatio je da je dijete koje izgovara značajne riječi, i osjećao je da bi takvo dijete trebalo i ovom prigodom da kaže nešto vrijedno pažnje. Ništa mu, međutim,

17 nije palo na pamet, pa je naprosto oborio glavu. Ali dok je krajičkom oka promatrao svoje vlastite riječi na zidu, okamenjene, očvrsle, trajnije i veće od njega samog, osjećao se nekako omamljen. Činilo mu se da je okružen sam sobom, da je ogroman, da ispunjava cijelu sobu, cijelu kuću. Jaromil je naučio čitati i pisati još prije nego što je krenuo u školu, pa je majka zaključila da bi se mogao upisati ravno u drugi razred; isposlovala je u Ministarstvu posebno odobrenje i Jaromil, nakon što je položio ispit pred komisijom, sjeo je u klupu među učenike godinu dana starije od sebe. Svi su mu se u školi divili, pa se učionica za njega pretvorila u odraz roditeljskog doma. Na školskoj priredbi za Dan majke izišao je kao posljednji na pozornicu i odrecitirao dirljivu pjesmicu o majkama, za što je nagrađen burnim aplauzom publike, sastavljene uglavnom od roditelja. Jednog je dana, međutim, ustanovio da iza publike koja aplaudira pritajeno vreba drugi auditorij, neprijateljski raspoložen prema njemu. Stajao je u prepunoj zubarskoj čekaonici i među pacijentima koji su čekali na red ugledao dječaka iz istog razreda. Stajali su jedan uz drugog naslonjeni na prozor kad je Jaromil primijetio da jedan stariji gospodin s prijaznim osmijehom sluša njihov razgovor. To ga je potaknulo da upita svog druga (nešto povišenim glasom, kako bi ga svi čuli) što bi radio da je ministar prosvjete. Kako njegov drug nije znao što da odgovori, Jaromil je počeo sam razvijati svoje teze, što nije bilo nimalo teško jer je trebalo samo ponoviti priču kojom ga je djed često uveseljavao. E pa, kad bi Jaromil bio ministar prosvjete, škola bi trajala samo dva mjeseca a ferije deset, učitelj bi morao slušati djecu i donositi im užinu iz slastičarne i, uopće, bile bi uvedene mnoge divne novine, koje je Jaromil veoma opširno i veoma glasno opisivao. U tom trenutku otvorila su se vrata ordinacije i na njima se pojavila sestra da pozove slijedećeg pacijenta. Jedna gospođa s poluzatvorenom knjigom na koljenima, prstom čuvajući stranicu koju je čitala, obratila se sestri gotovo plačnim glasom: - Molim vas, sestro, učinite nešto s ovim djetetom. Pravi je užas kako se producira Poslije Božića učitelj je pozvao neke učenike da ispričaju ostalima šta su našli pod borom. Jaromil je počeo nabrajati: konstruktor, skije,

18 klizaljke, knjige - ali je ubrzo primijetio da ga ostala djeca ne promatraju s oduševljenjem koje je želio prenijeti na njih, nego da ga gledaju ravnodušno, a neka čak i zlobno; zastao je i prešutio ostale darove. Ne, ne, ne bojte se, nećemo ponavljati već tisuću puta ispričanu priču o bogatom dječaku koga zbog toga njegovi školski drugovi mrze; ta u razredu je bilo sinova kudikamo bogatijih obitelji, i oni su se dobro slagali s ostalima i nitko im zbog tog bogatstva nije ništa predbacivao. Što se to onda Jaromilovim školskim drugovima nije sviđalo na njemu, što im je smetalo, po čemu se razlikovao od njih? Gotovo nam je neugodno to reći - nije to bilo bogastvo, bila je to ljubav njegove majke. Ta je ljubav ostavljala svoje tragove na svemu - na košulji, frizuri, riječima koje je upotrebljavao, na torbi u kojoj je nosio školske bilježnice i knjigama koje je za zabavu čitao kod kuće. Sve što je imao bilo je posebno odabrano i dotjerano. Košulje koje mu je šila štedljiva baka nekako su, tko zna zašto, više podsjećale na bluze djevojčica nego na dječačke košulje. Dugu kosu morao je nositi zakvačenu majčinom kopčom iznad čela, da mu ne pada na oči, a kad je padala kiša, mama ga je čekala pred školom s ogromnim kišobranom, dok su se njegovi drugovi izuvali i veselo gacali po lokvama. Materinska ljubav otiskuje na čelo dječaka pečat koji razbija simpatije drugova. Jaromil je, doduše, s vremenom naučio da vješto skriva taj pečat, ali do tada je, od slavnog stupanja u školu, morao proživjeti i jedno gorko razdoblje (trajalo je godinu ili dvije dana) kad su mu se drugovi žestoko rugali a nekoliko ga puta iz zabave i istukli. Ipak, i u to najgore vrijeme imao je nekoliko drugova, i za to im je ostao uvijek zahvalan. Recimo o njima nekoliko riječi. Drug broj jedan bio mu je otac. Ponekad je uzimao loptu (kao student je igrao nogomet) i Jaromil je, stojeći između dva stabla u vrtu, zamišljao da je vratar čehoslo-vačke državne reprezentacije. Drug broj dva bio mu je djed. Vodio je Jaromila u obje svoje prodavaonice; jedna od njih bila je velika drogerija koju je već samostalno vodio djedov zet, a druga je bila specijalna prodavaonica parfema u kojoj je radila jedna veoma privlačna dama koja se uvijek ljubezno osmjehivala i dopuštala dječaku da omiriše svaki parfem, tako da je Jaromil ubrzo naučio da po mirisu razlikuje pojedine vrste.

19 Zatvarao je oči i zahtijevao od djeda da mu stavlja bočicu pod nos a on da pogađa koji je koji miris. - Ti si genij njuha - hvalio ga je djed i Jaromil je maštao o tome kako će postati izumitelj novih mirisa. Drug broj tri bio je Alik, psić bez gospodara koji je izvjesno vrijeme stanovao u vili. Iako je bio neodgojen i neposlušan, Jaromil mu je dugovao zahvalnost za prekrasna sanjarenja, trenutke u kojima ga je zamišljao kao odanog prijatelja koji ga čeka u hodniku pred razredom poslije nastave i vjerno ga prati kući, a svi mu drugovi zavide i žele da idu s njim. Sanjarenje o psima postalo je strast njegove osamljenosti i dovelo ga do nekog čudnog manihejstva - psi su za njega bili dobro životinjskog svijeta, utjelovljenje svih vrlina. Zamišljao je velike ratove pasa i mačaka (ratove s generalima, oficirima i ratnim varkama prethodno uvježbanim u igrama s olovnim vojnicima) i uvijek je bio na strani pasa, kao što čovjek već i treba da bude na strani pravednika. Kako je provodio mnogo vremena u očevoj sobi s olovkom i papirom, psi su postali glavna tema njegovih crteža. Bio je to beskrajan niz epskih prizora u kojima su psi nastupali u ulogama generala, vojnika, nogometaša i vitezova. Kako njihova četveronožna figura nije odgovarala tim ljudskim ulogama, Jaromil ih je crtao s ljudskim tijelom. To je bio velik izum! Ranije, kad god je pokušavao crtati ljude, nailazio je na ozbiljne poteškoće - nije, naime, znao nacrtati ljudsko lice. Izdužene forme pasje glave s tamnom mrljom njuške na vrhu išle su mu bolje od ruke, pa se iz snova i neumjesnosti rodio poseban svijet ljudi s pasjim glavama, svijet likova koje je bilo lako i jednostavno crtati i kombinirati u prizore nogometnih utakmica, ratova i viteških avantura. Jaromil je crtao te scene u nastavcima, trošeći na to ogromne količine papira. Tek drug broj četiri bio je dječak, Jaromilov školski drug, čiji je otac bio školski podvornik, mrzovoljan čovječuljak koji je često tužakao đake direktoru. Đaci su se svetili na njegovom sinu i pretvorili ga u razrednog mučenika. Kad su drugovi počeli da se otuđuju od Jaromila, podvornikov sin ostao je jedini njegov vjerni obožavalac. Tako se dogodilo da je jednog dana pozvan u vilu u predgrađu, tamo

20 ručao, večerao, igrao se s Jaromilom i zajedno s njim pisao domaću zadaću. Slijedeće nedjelje Jaromilov je otac poveo obojicu na nogometnu utakmicu, utakmica je bila veličanstvena, a veličanstven je bio i otac koji je sve igrače poznavao po imenu i stručno komentirao igru, tako da je podvornikov sin kao očaran gledao u njega. Jaromil je bio ponosan. Bili su na prvi pogled komičan par - Jaromil uvijek uredno obučen, podvornikov sin s rupama na laktovima; Jaromil uvijek s brižljivo izrađenim domaćim zadaćama, podvornikov sin jedan od najslabijih učenika. Jaromil se, ipak, prijatno osjećao u blizini vjernog druga jer je podvornikov sin bio izuzetno snažan dječak. Kad su ih jednom zimi drugovi iz razreda napali, morali su se sramno povući. Jaromil je bio ponosan što su savladali nadmoćnog neprijatelja, ali uspješna obrana nikad ne donosi takvu slavu kao uspješan napad. Jednom, dok su se zajedno šetali po praznim parcelama u predgrađu, sreli su djećaka tako blistavo umivenog i lijepo obučenog kao da je pošao na dječji bal. -Mamina maza - rekao je podvornikov sin i ispriječio se dječaku na putu. Počeli su mu postavljati podrugljiva pitanja, sa zadovoljstvom primijetivši da ih se boji. Dječak je konačno skupio hrabrost i pokušao ih odgurnuti i proći. - Kako se usuđuješ! To ćeš skupo platiti! - viknuo je Jaromil, duboko uvrijeđen tim drskim dodirom. Podvornikov je sin to shvatio kao signal i udario dječaka šakom u lice. Intelekt i tjelesna snaga ponekad se izvanredno dopunjuju. Zar Byron nije bio iz dna duše odan boksaču Jacksonu, koji je požrtvovano učio bolešljivog lorda svim mogućim sportskim vještinama? - Nemoj ga tući, samo ga pridrži - rekao je Jaromil svom drugu i otišao da nabere pregršt kopriva. Zatim su prisilili dječaka da se svuče i dobro ga išibali koprivama. - Mamica će se radovati kad vidi kako joj je sinčić lijepo crven - govorio je uz to Jaromil, opijen velikim osjećajem prijateljstva i zajedničke mržnje prema svim maminim mazama. Samo, zašto je u stvari Jaromil ostao jedinac? Zar majka nije željela drugo dijete? Ne, upravo suprotno - ona je i te kako željela da ponovo doživi blaženstvo prvih godina materinstva, ali njen suprug uvijek je navodio bezbroj razloga da se rođenje drugog djeteta još malo

21 odloži. Želja da rodi još jedno dijete u njoj se, doduše, nije gasila, ali se više nije usuđivala navaljivati, plašeći se da će je muž opet odbiti, a svako takvo odbijanje je doživljavala kao poniženje. Što se, međutim, više suzdržavala da govori o svojoj majčinskoj žudnji, to je više razmišljala o njoj. Mislila je na nju kao na nešto nedopušteno, skriveno, pa prema tome i zabranjeno. Misli o tome kako će joj muž napraviti dijete sad su je privlačile ne samo radi samog djeteta, ta predodžba postepeno je poprimala nešto razdražljivo nepristojno. Dođi, napravi mi kćerku, obraćala se u sebi suprugu, i to je zvučalo veoma lascivno. Jednog dana, kasno uvečer, supružnici su se vratili iz posjeta prijateljima u dobrom raspoloženju i Jaromilov otac, kad je legao kraj žene i ugasio svjetlo (spomenuli smo da je od svadbe prilazio ženi samo po mraku, izazivajući u sebi želju dodirom a ne očima), odbacio je s nje pokrivač i sjedinio se s njom. To se nije događalo često i ta činjenica, zajedno s djelovanjem popijenog vina, učinili su da mu se predala sa strašću kakvu već odavno nije bila osjetila. Pomisao da, eto, zajedno prave dijete preplavila joj je mozak i u trenutku kad je osjetila da se suprug približava vrhuncu uživanja nije više mogla da se savlada - počela je u ekstazi vikati neka zaboravi uobičajenu opreznost, neka ostane u njoj, neka joj napravi dijete, neka joj napravi lijepu kćerkicu, i tako ga je čvrsto, grčevito držala uza se da se morao silom otrgnuti kako bi bilo siguran da joj želja neće biti ispunjena. Kad su kasnije umorni ležali jedno uz drugo, majka se privila uz njega i ponovo mu šapnula u uho da želi još jedno dijete; ne, nije htjela dalje navaljivati, više je pokušavala da se na taj način opravda i objasni mu zašto je maloprije onako silovito i neočekivano (i, spremna je priznati, možda i nedolično) izrazila svoju želju za još jednim djetetom. Ovog puta sigurno bi se rodila djevojčica, govorila mu je, u kojoj bi se on mogao vidjeti onako kako ona sebe vidi u Jaromilu. I tad joj je inžinjer rekao (bilo je to prvi put od vjenčanja da je to spomenuo) da on osobno nikad nije želio dijete s njom; ako je kod prvog djeteta morao popustiti on, sad treba da popusti ona; a ako želi da on u drugom djetetu vidi sebe, onda je uvjerava da će najstvarnije vidjeti sebe u djetetu koje se nikad neće roditi.

22 Zatim su ležali jedno pored drugog, majka je šutjela a onda je zajecala i jecala je cijelu noć, muž je nije ni dodirnuo, samo joj je rekao nekoliko utješnih riječi koje se nisu mogle probiti ni pod najviši sloj njenog plača. Činilo joj se da konačno sve shvaća: onaj uz koga živi nikad je nije volio. Tuga u koju je utonula bila je najdublja od svih koje je do tada bila osjetila. Na sreću, kad već muž to nije bio u stanju, pojavio se netko drugi tko će joj donijeti utjehu -bila je to Povijest. Oko tri tjedna poslije opisane noći proglašena je mobilizacija, muž je spakirao potrebne stvari u torbu i otišao na granicu. Rat je bio samo pitanje dana, ljudi su kupovali plinske maske i pregrađivali podrume u skloništa. U nesreći svoje domovine, majka je našla ruku spasiteljicu. Duboko je proživljavala svaki trenutak i provodila duge sate uz sina, slikovito mu objašnjavajući što se događa. Velike sile su se, međutim, sporazumjele u Miinchenu i Jaromilov otac vratio se iz podzemnog utvrđenja, prepu-stivši ga njemačkim vojnicima. Od tog vremena sjedili su svi zajedno u djedovoj sobi u prizemlju i iz večeri u večer raspravljali o pojedinim koracima Povijesti koja je, činilo im se, sve donedavno spavala (ili je vrebala, pretvarajući se da spava), a sad je naglo iskočila iz svog skrovišta da u sjeni njenog ogromnog lika sve ostalo postane nevidljivo. Oh, kako se prijatno majka osjećala u toj sjeni! Kolone Čeha bježale su iz pograničnih oblasti, Češka je ostala usred Evrope kao oguljena naranča, bez ikakve zaštite, a pola godine kasnije, jednog jutra, pojavili su se na praškim ulicama njemački tenkovi. Majka je to vrijeme provela neprestano sjedeći uz vojnika kome nije dopušteno da brani svoju zemlju, potpuno zaboravivši da je to čovjek koji je nikad nije volio. Ali čak i u vrijeme najburnijeg kotrljanja povijesti iz sjene kad-tad izbije svakodnevni život i bračna postelja se opet pojavi u svoj svojoj monumentalnoj trivijalnosti i zapanjujućoj izdržljivosti. Jedne večeri, kad je Jaromilov otac krenuo rukom prema grudima svoje supruge, ona se sjetila da je dodiruje onaj isti čovjek koji ju je ponizio. Odgurnula je ruku i podsjetila ga na grube riječi kojima je reagirao na njenu nježnost.

23 U toj njenoj gesti nije bilo zlobe; htjela je samo reći da krupna pitanja narodne sudbine ne mogu tek tako potisnuti u pozadinu mala pitanja srca; htjela je svom mužu dati priliku da povuče svoje nekadašnje riječi i ponovo uzdigne ono što je tako nepromišljeno bio bacio pod noge. Vjerovala je da je narodna tragedija probudila u njemu novu osjećajnost, i bila je spremna da zahvalno prihvati obično milovanje kao pokajanje i početak novog poglavlja njihove ljubavi. Na nesreću, kad mu je odgurnula ruku, muž se samo okrenuo na drugu stranu i ubrzo zaspao. Nakon velikih studentskih demonstracija u Pragu, Nijemci su zatvorili sve češke visoke škole, a majka je uzalud čekala da suprug ispod pokrivača ponovo potraži rukom njene grudi. Djed je ustanovio da ga lijepa prodavačica mirisa već deset godina potkrada, i nije preživio taj šok - umro je od kapi. Nijemci su odvozili češke studente u vagonima za stoku u koncentracione logore, a majka je otišla k liječniku koji je utvrdio da su joj živci u lošem stanju, i savjetovao joj da otputuje nekamo na oporavak. Preporučio joj je pansion u neposrednoj blizini malog lječilišta okruženog rijekama i ribnjacima, u ljetnim mjesecima omiljeno stjecište izletnika koji vole vodu, ribolov i vožnje čamcima. Bilo je, međutim, tek rano proljeće i majku je oduševila pomisao na šetnje pored tihih voda. A onda se sjetila vesele plesne glazbe koja, zaboravljena, lebdi u zraku vrtnih restorana kao sumorna uspomena na proteklo ljeto, i uplašila se vlastite tuge; zaključila je da tamo ne može otputovati sama. Ah, pa naravno, odmah je znala s kim će putovati! Neprilike sa suprugom i želja za drugim djetetom učinile su da ga je u posljednje vrijeme bila gotovo zaboravila. Kako je bila glupa - ta zaboravljajući ga, radila je sama protiv sebe! - Jaromile, ti si moje prvo i drugo dijete -rekla mu je, privijajući ga uza se, i ljubeći ga po čitavom licu, nastavila svoju šašavu rečenicu: - Ti si moje prvo, drugo, treće, četvrto, peto, šesto i deseto dijete Na peronu ju je dočekala visoka dama sijede kose i uspravnog držanja. Krupan seoski momak uzeo je kovčege i iznio ih pred kolodvor, gdje je već čekao crni fijaker s jednim konjem; momak je sjeo na bok, a Jaromil, majka i visoka dama smjestili su se na sučelice postavljena sjedala i pustili da ih fijaker nosi ulicama gradića sve do trga zatvorenog s jedne strane renesansnim zgradama s

24 lukovima a s druge strane željeznom ogradom, iza koje se nalazio vrt a u njemu stari bršljanom obrasli zamak. Zatim su se spustili niz padinu do rijeke. Jaromil je ugledao redove žutih drvenih kabina, toranj za skakanje, bijelo obojene stolove i stolce a iza njih red topola uz obalu rijeke. Fijaker ih je, međutim, nosio dalje, prema usamljenim vilama raštrkanim oko rijeke. Ispred jedne vile konj je usporio hod, momak je skočio s kola, uzeo kovčege i Jaromil je s majkom krenuo za njim kroz vrt, kroz predvorje, uz stubište, sve dok se nisu našli u sobi sa dva kreveta postavljena jedan uz drugi, kao bračni, i dva prozora od kojih se jedan mogao otvarati kao vrata i vodio na balkon s kojeg se pružao pogled na vrt i rijeku u pozadini. Majka se naslonila na ogradu balkona i duboko udahnula zrak. - Ah, kakav božanski mir! - rekla je, duboko udišući i promatrajući rijeku na kojoj se, privezan uz drveni mo-stić, ljuljao crveno obojen čamac. Istog dana, za večerom serviranom u malom salonu u prizemlju, majka se sprijateljila s postarijim bračnim parom koji je također boravio u pansionu, pa se svake večeri iz salona dugo čuo tihi razgovor. Jaromil je bio svima drag i majka je rado slušala njegovo pripovijedanje, duhovitosti i diskretno hvalisanje. Da, diskretno - Jaromil nikad nije zaboravio onu gospođu iz čekaonice i nikad nije prestao tražiti štit iza kojeg će se sakriti pred njenim zlim pogledom. Naravno, nije prestao čeznuti za tim da mu se drugi dive, ali je naučio da to postiže kratkim rečenicama izgovorenim s dobro odmjerenom dozom naivnosti i skromnosti. Vila usred tihog vrta, tamna rijeka s privezanim čamcem koji je poticao na sanjarenje o dalekim plovidbama, crni fijaker koji se povremeno zaustavljao pred vilom i odvozio visoku damu sličnu kneginji iz priča o zamcima i vitezovima, pusto kupalište, sve to u što ga je donio fijaker kao iz jednog stoljeća u drugo, kao iz jednog sna u drugi, kao iz jedne knjige u drugu, renesansni trg s uskim nadsvođenim prolazom u kojem su, iza stupova, vitezovi vodili dvoboje mačevima, sve je to bio svijet u koji je Jaromil stupio kao opčinjen. Dio tog prekrasnog svijeta bio je i muškarac sa psom. Prvi put su ga vidjeli kako nepomično stoji na obali rijeke, zagledan u valove; na