ALEXANDRE DUMAS. Robin Hood

Величина: px
Почињати приказ од странице:

Download "ALEXANDRE DUMAS. Robin Hood"

Транскрипт

1

2 ALEXANDRE DUMAS Robin Hood Preveo: BOGOLJUB RAJKOVIĆ Naslov originala: ALEXANDRE DUMAS ROBIN HOOD LE PROSCRIT Ilustracije i oprema: MARIJAK JEVŠOVAR BY: &

3 PRVI DIO I II III IV V VI VII VIII IX X XI XII XIII XIV XV XVI XVII XVIII Sadržaj: DRUGI DIO XIX XX XXI XXII XXIII XXIV XXV XXVI XXVII XXVIII XXIX XXX XXXI

4 PRVI DIO I U zalazak sunca jednog martovskog dana godine, za vladavine Henrika II Plantageneta, dva konjanika, koji su izgledali umorni kao i njihovi konji, prolazila su stazama Šervudske šume u grofoviji Nottingham (Notingem). Vrijeme je bilo hladno, još je puhao zimski vjetar, a magla se spuštala nad šumom. Uskoro je bljedoliko sunce zašlo na čitavom horizontu, a sve jači vjetar nagoviještao je burnu noć. Ritsone reče odjednom jedan od jahača pripijajući uz sebe svoj ogrtač vjetar postaje sve jači. Zar vam se ne čini da će nas nevrijeme iznenaditi prije nego što budemo mogli stići? Jeste li bar sigurni da smo na pravom putu? Na najboljem smo putu, milorde! odgovori drugi. Ako me pamćenje ne vara, najviše za jedan sat stići ćemo do kuće čuvara šume. I oboje bez riječi nastaviše put sve dok onaj koji je bio oslovljen s»milorde«ponovo ne zapita glasom u kojem se osjećalo nestrpljenje: Koliko još nedostaje? Desetak minuta, milorde! Nadajmo se... Ali, recite mi da li u vašeg šurjaka, toga Gilberta, možemo imati povjerenja? Potpuno, milorde, Gilbert Head (Žilber Hid) je čovjek sa sela, ali odan i pošten. On ne zna što je to laž, vjeruje svima i ni u koga ne sumnja. On će s ushićenjem punim poštovanja saslušati vašu priču koju ćete mu ispričati i nijednog trenutka neće posumnjati u to da li je ona baš potpuno istinita... Pogledajte, milorde! Vidite li ono svjetlo među drvećem? To je ta kuća! Sjećam se vrlo dobro... Koliko putasam još u mladosti poslije duga dana provedena u lovu dolazio ovamo po ovakvu vremenu! Ritson, pomalo uzbuđen, zašuti zamišljeno sjećajući se prošlosti. Ali plemić prekine njegovo razmišljanje i zapita: Da li dijete još spava?

5 Da, milorde, spava čvrstim snom!... No, kunem vam se, milorde, da ne shvaćam zašto se toliko brinete zbog tog derana, koji je po onom što ja znam jedna opasnost za vašu budućnost. Zašto ga se ne oslobodite zauvijek?... Vi znate da sam potpuno vaš. Recite samo jednu riječ i jedan stisak ruke bit će dovoljan da se uspavani mališan nikada više ne probudi. Prestani! zapovjedi odjednom drugi jahač. Ne želim da ovo nevino dijete umre mojom voljom. Čak i ako se moram pribojavati da jednog dana budem otkriven, više volim da živim u tome strahu nego s grižnjom savjesti da sam počinio zločin. No, siguran sam da tajna rođenja ovoga djeteta neće biti otkrivena, osim u slučaju da me ti izdaš!... Siguran sam da to nećeš učiniti, Ritsone... A što se njega tiče, odgojen od seljaka, ne znajući ništa o svome porijeklu, on neće patiti zbog svoga skromnog života, neće tugovati za imenom i bogatstvom za koje nikada neće doznati, i možda će, tko zna, moći da živi sretno. Radite kako hoćete, milorde reče Ritson ravnodušno. To sam rekao zato što mi se čini da život ovoga djeteta ne zaslužuje nedaće jednoga puta od Huntingdona (Hantingdon) do Nottinghama. Konačno dva jahača sjahaše pred vratima jedne skromne kućice šćućurene u jednom ogranku velike šume. Ej, Gilbert, Gilbert Head! povika Ritson snažnim i veselim glasom. Otvori, sto mu muka! Zar ne čuješ da pada kiša? Otvaraj! Jedan tvoj rođak traži gostoprimstvo. Iz unutrašnjosti najprije dopre rezanje psa, a onda glas nekoga čovjeka zapita: Tko lupa? Prijatelj... Tvoj šurjak, Roland Ritson... Hajde, otvaraj, Gilberte, ja sam... Ne plaši se! Jesi li baš ti Roland Ritson iz Mansfelda? Ja sam, glavom i bradom Roland, Margueritin brat. Vrata se napokon otvoriše, i dva putnika uđu. Gilbert je odmah prepoznao svoga šurjaka i stisnuo mu ruku, a onda se ljubazno obrati strancu: Dobro došli, gospodine, i oprostite mi ako sam za trenutak zaboravio na pravila gostoprimstva ne otvarajući vam odmah vrata da vam pružim stolicu kraj moga ognjišta. Kuća je usamljena, kao

6 što vidite, a po šumi se uvijek skita poneki razbojnik. Ma koliko se osjećao snažan i hrabar, ne nalazim da je uzaludna i stanovita opreznost. Oprostite još jedanput, gospodine, i smatrajte moje skromno prebivalište svojim. Priđite vatri i osušite se... A ja odoh da sklonim vaše konje... Lincoln! pozva on otvarajući vrata uvedi u staju konje ove gospode i daj im dosta sijena i zobi. Na otvorenim vratima pojavio se jedan seljak kao i svi čuvari šume. Bio je postariji, ali snažan. Ušao je u predsoblje i ne gledajući na dva stranca. Onda se približi jedna prijatna, još mlada žena, koju Ritson pozdravi ljubeći je u čelo. Marguerito, sestro draga! uzviknu Ritson gledajući je ushićeno. Nimalo se nisi promijenila. Izgledaš još mlađa i lijepa si kao onda kad ti je naš Gilbert udvarao. Razlog je jednostavan odgovori Marguerita gledajući nježno u muža. Ja sam sretna... Možeš reći da smo oboje sretni upade Gilbert. Tvoja dobra ćud ne dozvoljava nikada da među nama bude prepirke niti ma kakvih razmimoilaženja... No, mislimo i na naše goste. Hajdete, gospodo, skidajte te ogrtače pune vode. A ti, Marguerito, stavi drva na vatru, a na stol najbolje đakonije i čistu posteljinu na krevete... Dok je čuvareva žena požurila da posluša muža, Ritson, oslobađajući se ogrtača, otkri da u naručju drži, umotano u pokrivač od plavog lana, jedno lijepo dijete koje je moglo imati petnaestak mjeseci i svojim je ružičastim i bucmastim licem pokazivalo savršeno zdravlje. Ritson mu oslobodi veze na kapici i, donijevši ga bliže svjetlu, dade znak sestri koja žurno priđe. Evo reče joj jednog poklona koji sam tebi donio. Tako nećeš moći reći da sam došao praznih ruku da te vidim poslije osam godina izbivanja... Pogledaj, zar poklon nije lijep? Sveta Bogorodice! To je dijete?! uzviknu žena. Rolande, da to nije možda tvoje dijete?... Gilbert, dođi da vidiš zlatnoga anđelčića! Dijete? Roland s djetetom? reče Gilbert neveselo gledajući oštro na šurjaka. A onda mu se obrati ozbiljnim glasom: Šta je to, Ritsone? Zar si od vojnika postao odgojitelj djece? Zbog čega juriš dalekim putovima po kiši s djetetom u naručju? Što to

7 treba da znači? Zašto si došao do mene? Odakle ti ovo dijete? Hajde, govori i reci mi istinu... Imam pravo da to doznam... Svakako da ovaj dječačić nije moj, dragi šurjače! odgovori Ritson. Eto, tu je gospodin koji će ti dati objašnjenja koja želiš. A ti, sestro, za to vrijeme budi dobra i oslobodi me ovoga bremena koje mi leži u naručju već dosta vremena. Marguerita uze dijete, odnese ga u svoju sobu i stavi na svoj krevet, a onda ga poljubi i dobro pokri da ne bi ozeblo, pa se vrati u zajedničku sobu. Pri kraju večere plemić koji je bio u Ritsonovu društvu odluči da progovori. Po savjetu ovoga dobrog Ritsona, da vam predložim nešto u vezi s tim mališanom. No, prije svega, osjećam dužnost da vam dam neke podatke o tom jadnom siročetu kome sam, voljom sudbine, ostao jedini zaštitnik. Njegov otac bio je moj dobar prijatelj i moj pobratim po oružju za sve vrijeme naše mladosti koju smo cijelu proveli na bojnim poljima. Prvih dana vladavine našega slavnog vladara Henrika II proveli smo zajedno nekoliko godina u raznim krajevima Francuske : prvo u Normandiji, onda u Akvitaniji i u Poitouu (Poatu). Zatim nas je život razdvojio. Nekoliko godina kasnije našli smo se u Welsu. Moj prijatelj se oženio u Francuskoj jednom djevojkom u koju je do ludila bio zaljubljen i doveo je u Englesku. Ali ovdje su njegovi roditelji, koji pripadaju kraljevskom plemstvu, puni staleških predrasuda, odbili da prihvate kao rođaku mladu nevjestu koja je potjecala iz skromne porodice i bila bogata samo svojom ljepotom i svojim vrlinama. Ovaj nemilosrdni postupak pogodio je srce jadnice, koja je umrla nekoliko dana pošto je na svijet donijela mališana koji se nalazi u vašoj sobi. Otac je povjerio dijete dadilji, i oboje otputovasmo u Francusku kamo su nas zvale naše vojničke dužnosti. Ima već deset mjeseci kako mi je moj prijatelj, smrtno ranjen u jednom okršaju, dao adresu dadilje i zatražio da se zakunem u ime našega čvrstoga prijateljstva da ću se starati o siročetu. Zakleo sam se i hoću da pod svaku cijenu održim zakletvu. Ali moja dužnost je vrlo teška. Ja još provodim život između bitaka i kasarne, a nemam ni porodice, ni prijatelja koji bi mogli da mi budu zamjena. Zbog toga sam bio u najvećoj neprilici, no onda mi pade na um da o mome slučaju govorim s ovim

8 dobričinom Ritsonom. Bila je to zaista prava sreća. On je odmah pomislio na vas. Rekao mi je da poslije osam godina od vjenčanja još nemate tu sreću da imate dijete i da svakako nećete odbiti, razumljivo, uz časnu naknadu, da primite u svoju kućicu ovo dijete, siroče jednog valjanog plemića. Ako mi gospod podari da živim dugo, on će biti stup moje starosti, a ja ću mu ispričati historiju njegovog rođenja i njegovih roditelja i učinit ću ga čovjekom dostojnim svoga oca. Vi ga ipak možete odgojiti skromno do izvjesnog doba uzrasta kao da je vaš sin i možete biti sigurni da to nećete učiniti zabadava. Usvajate li moj prijedlog? Bilo je očevidno da plemić s nestrpljenjem očekuje odgovor. Gilbert je oklijevao gledajući u ženu. Ona je opet izgledala rastresena i kao da je jedino čekala da čuje iz obližnje sobe pravilno disanje uspavanog djeteta. Tada Ritson, koji je potajno ispitivao lica i opazio Gilbertovo oklijevanje, osjećajući da je njegova sestra sasvim raspoložena, upade uvjerljivim glasom: Osmijeh toga anđelčića bit će radost vašega ognjišta, a osim toga čut ćete i prijatan zvuk zlatnika koje će vam ovaj vrsni plemić isplaćivati svake godine u ovo doba. Ja te, Marguerito, već vidim kako nedjeljom vodiš za ruku lijepoga dječačića koji te zove majkom. Bit će svakako obučen kao nijedan mališan na selu i bit će tvoja radost i tvoj ponos. Marguerita nije odgovorila već pogleda na Gilberta hrabreći ga osmijehom. Onda se muž odluči: Prihvaćam vaše prijedloge, gospodine, ali hoću da zadovoljim i Margueritu. Hajde, ženo, otvori mi svoju dušu. To što ti hoćeš, hoću i ja. odgovori Marguerita. Ovaj časni plemić ima pravo On se ne može starati o djetetu. Pa onda? Onda?... Bit ću mu ja majka. Ona se okrene plemiću: Ako jednoga dana dođete da uzmete našeg usvojenog sina, dat ćemo vam ga ožalošćena srca, ali s uvjerenjem da će se kod vas osjećati bolje nego u sirotinjskoj kući jednog čuvara šume. U redu doda Gilbert. Obaveza moje žene vrijedi i za mene. S moje strane kunem se da ću se starati o ovom djetetu i da ću mu biti

9 otac. Eto, plemeniti gospodine, zaloga moje vjernosti. I Gilbert, izvlačeći iza pojasa jednu rukavicu, stavi je na stol. Vjernost za vjernost, rukavica za rukavicu reče sa svoje strane plemić stavljajući također na stol jednu rukavicu. Ali ne smijemo zaboraviti novac za izdržavanje koji sam obećao. Evo, moji dobri prijatelji, svake godine u ovo doba dobit ćete od mene utvrđenu svotu. I izvlačeći ispod prsluka jednu kožnu kesu, pruži je čuvaru šume. Ali Gilbert plemenito odgovori: Zadržite svoje zlato, gospodine. Niti Marguerita prodaje svoje srce, niti ja svoj kruh. Plemić pokuša biti uporan, Ritson ga je u tome podržavao, ali se lugar pokazao kao nesalomljiv. Napokon, na zadovoljstvo svih, Marguerita predloži da svake godine novac za izdržavanje bude položen na sigurno mjesto i tako skupljen bude predan siročetu kad poraste. Tako svi, zadovoljni postignutim sporazumom, odoše na počinak. Sutradan u zoru Gilbert je bio već na nogama i stajao je promatrajući s divljenjem konje dvojice stranaca koje je Lincoln veoma brižljivo timario. Krasne životinje! reče Gilbert gotovo s osjećajem zavisti. Tko bi rekao da su prešle tako dug put? To su prekrasni konji i tko zna koliko su stajali?... Ej, Lincolne, ne zaboravi u drugoj staji naše jadne konje koji su nam, ma koliko slabiji, ipak potrebni. Gilbert uđe u staju gdje su se nalazile njegove rage, ali je nađe praznu. Lincolne! povika on izlazeći. Gdje su naši konji? Jesi li ih već odveo na pašnjak? Ne, gospodaru, još nisam otvarao staju. Čudno! prošapta čuvar šume, a onda odjuri do Ritsonove sobe. Tamo nije našao nikoga. Čudno! Čudno! uzviknu Gilbert ponovo, a onda u sebi pomisli:»otišao je možda da probudi plemića.«ali je i plemićeva soba bila prazna. U tom trenutku izađe iz svoje sobe Marguerita s djetetom u naručju. Znaš li šta je novo? reče joj suprug. Nestali su naši konji. Nestali? Kako? Tvoj brat i plemić iščezli su na našim konjima, a ostavili su nam svoje.

10 Zašto bi to učinili?! To ti odgonetni ako si pametna, a ja nimalo ne shvaćam. Možda nisu htjeli da vidimo kojim putem su otišli? Ili možda da sakriju neko žalosno djelo? Mislim da su uzeli naše konje jer su odmorni, u zamjenu za svoje koji su bili umorni. Ne! Jer su i njihovi bili u odličnom stanju, a vrijede mnogo više od naših... Sada, kad bolje razmislim, čini mi se da je plemić htio da nam zauzvrat na naše gostoprimstvo ostavi dva konja umjesto naših jadnih raga. Baš tako... Bio je siguran da bi ti odbio njegovu ponudu, pa je pomislio da je bolje da otputuje prije no što ti ustaneš. Ako je tako kao što mislimo, moramo biti zahvalni tom čestitom plemiću. Žao mi je samo što je tvoj brat otišao bez pozdrava... Ali kad pomislim da nam zaštitnik maloga nije rekao ni ime ni mjesto stanovanja... Ako se mali razboli, koga ćemo morati da obavijestimo? A kako je ime malom?... No, treba se pomiriti sa stvarima kakve jesu... Moramo mu dati neko ime, ženo moja! Više bih voljela da ga izabereš ti. Muško je... Dakle, to pripada tebi. Dobro, nazvat ćemo ga imenom moga pokojnoga brata koga sam, kako znaš, jako volio... Neka se, dakle, zove Robin... Robin! Robin! ponovi razdragano dobra Marguerita ljubeći mališana koji joj se osmjehivao kao da mu je ona majka. Nepoznati dječak dobio je dakle ime Robin Head, ali kasnije, ne zna se zašto, prezime Head postalo je Hood (Hud) i s imenom Robin Hood mali stranac postat će kasnije slavan. B a l k a n d o w n l o a d. o r g

11 II Prošlo je petnaest godina od događaja koji smo opisali. Malo siroče raslo je i živjelo još u kući čuvara šume, uvjereno da je pravi sin Gilberta i Marguerite. Jednog lijepog junskog jutra jedan čovjek srednjih godina, obučen kao imućan zemljoradnik, jašući na nemirnom atu, išao je putem koji je vodio iz Šervudske šume prema gradu Mansfeldu. Nebo je bilo bez tračka oblaka, a sunce koje se rađalo već je osvjetljavalo prostranu samoću. U šumi se budila priroda i posljednje noćne magle gubile su se u daljini. Lice putnika odražavalo je ljepotu dana; disao je punim plućima i jakim i prodornim glasom pjevao u vjetar refren jedne stare saske pjesme. U jednom trenutku jedna strijela mu prođe zviždeći tik kraj samoga uha i zabode se u stablo jednoga hrasta. Čovjek, više iznenađen nego zaplašen, skoči s konja i sakri se iza jednoga drveta, nategne luk i spremi se za obranu. Samo, ma koliko se obazirao na sve strane, nije mogao ništa spaziti. Nije znao što da misli o ovom iznenadnom napadu. Svi izgnani iz grofovije poznavali su ga i znali da osim što nije bogat nikada nije uskratio komad kruha i čašu piva nikome tko bi zakucao na njegova vrata. Znao je da nema neprijatelja. Čija bi mogla biti ta nevidljiva ruka koja ga je htjela smrtno pogoditi? Upravo smrtno, jer mu je strijela okrznula sljepoočnicu tako da je zalepršala kosu. Bez ikakva rezultata očekivao je više od četvrt sata novi napad, koji bi otkrio njegova protivnika. Hajde reče napokon strpljenjem ništa ne postigoh... Da pokušamo lukavstvom? I ocjenjujući po pravcu strijele mjesto na kojem se mogao nalaziti neprijatelj, odapne prema tome mjestu jednu svoju strijelu koja se zabode u drvo. Ali nitko nije odgovorio na njegov izazov. Onda odapne i drugu, ali ova je bila zaustavljena u letu jednom drugom strijelom, odapetom s nevidljivog luka, koja je pogodi gotovo pod

12 pravim kutom i obori je okrećući je k zemlji. Udarac je bio tako brz i neočekivan i pokazivao je tako sigurnu ruku i oko da zbunjeni čovjek, zaboravljajući na opasnost, iskoči iz svog skloništa i uzviknu trčeći prema grmu da otkrije tajanstvenog strijelca. Kakav pogodak! Kakav krasan pogodak! Odgovori mu veseo smijeh, a nedaleko od njega jedan srebrnast i prijatan glas zapjeva napola veselu napola strasnu pjesmu. Pa to je Robin što pjeva! Nevaljali Robin!... reče čovjek. Hodi ovamo, dječače! Kako? Ti si se usudio da nišaniš strijelom na svoga oca? Svetoga mu Dunstana, kakav si ti nevaljao sin! Uzeo na nišan moju sijedu glavu? A, tu si, nevaljalče! Eto te tamo, pjevaš pjesmu koju sam sastavio za brata Robina kad je jadnik bio vjeren s May (Mej). Kako je, moj dobri oče? Da vas možda moja strijela nije ranila pogodivši vas malo po uhu? odgovori iza jednoga grma glas mladića koji opet poče da pjeva. Šumska jeka još je ponavljala graciozne refrene, kad jedan mladić, koji je izgledao kao da ima dvadeset godina, dok je zapravo imao samo šesnaest, izađe iz šume i zaustavi se pred starim seljakom. Mladić se smijao i iz poštovanja držao u ruci svoju kapu. Obilje lako zatalasane crne kose uokviravalo je široko i bijelo čelo. Između dugih trepavica sjajile su se dvije tamnoplave zjenice. Izraz Robinova lica pokazivao je, usprkos prostodušnoj mladosti, hrabrost i energiju. Imao je crvene usnice, pravilan nos i vrlo bijele zube. Sunce mu je potamnilo kožu, ali se prirodna bjelina pojavljivala na vratu i sljepoočnicama. Nosio je zelenu kapu s čapljinim perom, bluzu od zelena sukna, pripijenu uz tijelo, obuću od srneće kože, visoke čarape po saskom uzoru, koje su bile vezane povrh gležnjeva jakim steznicima od kože, jednu naramenicu s kopčama od sjajnog čelika, jedan tobolac pun strijela, za pojasom rog i lovački nož, a u ruci luk. Ovako originalna oprema još je više uvećavala mladićevu ljepotu. A da si mi probo lubanju umjesto što si očešao uho? zapita starac s izvještačenom oštrinom. Oprosti mi, oče. Zaista nisam imao namjeru da vam učinim zla. Vjerujem to, dakako, ali se moglo dogoditi! Bio je dovoljan skok moga konja, drhtaj tvoje ruke, greška oka... I tvoja šala postala bi

13 smrtonosna i bilo bi svršeno sa starim Gilbertom Headom. Ali ruka nije zadrhtala, a moje je oko uvijek sigurno! Zaklinjem vas, zaboravite moju grešku. Napravio sam je iz ponosa! Iz ponosa? Da. Jučer ste mi rekli da još nisam takav strijelac da očešem uho srni da bih je poplašio ne ranivši je, a ja... ja sam htio da vam pokažem da je obrnuto... Lijep dokaz! No, dosta o tome, opraštam ti. Samo da ti više ne padne na pamet da me smatraš za srnu. Ne bojte se, oče! povika mladić osjećajno. Ma koliko da sam nestaško, nikada neću zaboraviti poštovanje koje vam dugujem i ne bih htio da vam skinem ni vlas s glave za cijelu Šervudsku šumu. Starac stisnu ruku koju mu je Robin pružio i reče: Neka bog blagoslovi tvoje prekrasno srce! A onda, s naivnim ponosom, do tada prigušivanim, doda: Kad pomislim da je ovo moj učenik! Ja sam ga podučavao da odapinje strijelu. Ako tako nastavi, postat će prvi strijelac Engleske. Neka ni jedna moja strijela ne pogodi cilja ako ikada zaboravim vašu ljubav, oče moj. Sinko moj, ti znaš da sam ja tvoj otac samo po srcu. Ne govorite mi o tome. Prava koja vam je priroda uskratila zaslužili ste očinskom brigom za ovih petnaest godina. Bolje da o tome ne govorimo reče Gilbert nastavljajući put pješice, vodeći konja za uzde. Neki mi predosjećaj kaže da nam prijete skore nesreće. Odakle vam te misli, oče?! Ti si, hvala bogu, odrastao i snažan, ali budućnost koja ti se sprema nije ona koju sam ja predvidio kad sam te gledao kao dijete na koljenima moje Marguerite. Zar je to važno? Ja imam samo jednu želju, a to je da budućnost nalikuje na prošlost i sadašnjost. Ostarjet ćemo, a tajnu tvoga rođenja nećemo otkriti. Zar nikada više niste vidjeli onog hrabrog vojnika koji me je predao vama ili nepoznatoga plemića koji ga je pratio? Plemić je one noći iščeznuo bez traga, a drugi, moj šurjak Ritson, nije se više vraćao niti je poslao neku vijest o sebi. Možda je poginuo u ratu?

14 Možda? Godinu dana nakon što si se ti našao među nama primio sam od jednoga nepoznatoga vjesnika kesu novaca s priloženim pismom koje mi je pročitao moj ispovjednik:»prije dvadeset mjeseci stavio sam pod tvoju zaštitu siroče mojih najmilijih prijatelja, a obavezan sam da ti isplatim godišnju rentu. Napuštam Englesku i ne znam kad ću se vratiti. Sve sam predvidio. Po isteku svake godine ti ćeš se javiti šerifu Nottinghama i bit će ti sve isplaćeno. Odgoji dijete kao da je tvoje. Kad se budem vratio, doći ću da ga uzmem.«nije bilo ni potpisa ni datuma, a glasonoša nije htio ništa da kaže. Što se tiče šerifa, svaki put kad sam ga pitao, odgovorio je da ne zna ni ime ni mjesto boravka toga plemića. Ako te tvoj zaštitnik sada bude tražio, Marguerite i ja ćemo se utješiti misleći jedino da si dobio bogatstvo i počasti koje te čekaju i umrijet ćemo zadovoljni. Živjet ćete vi još dugo! uzviknu Robin. Bog to zna!? Svešišnji će vam to podariti, Neka bude njegova volja, ali u svakom slučaju ti ćeš biti naš jedini nasljednik: kuća, zemlja i tvoja hranarina skupljana za petnaest godina osigurat će te od siromaštva. Tvoji staratelji pokušali su koliko su mogli da ti nadoknade nesreću koja te je pogodila od rođenja... Mladić osjeti da mu se oči pune suzama, ali ovlada svojim uzbuđenjem da ne bi još više uzbudio starca. Okrenu glavu, obrisa oči i povika gotovo veselim glasom: Ne govorite nikada više o tim tužnim trenucima, oče. Do đavola, ako i ne znam svoje pravo ime, plemićko ili plebejsko, ne zaboravljam ono što hoću da budem, a to je: najbolji strijelac koji je ikad odapinjao strijele na šervudske srndaće. To već i jesi, Robine! doda ponosno Gilbert. A zar ja nisam tvoj učitelj? Gilbert ponovo uskoči u sedlo. Treba da se vratim u Mansfeld, a ti možeš za to vrijeme vježbati, tvoja vještina brzo će dostići nekadašnju Gilbertovu. Do viđenja! Robin se neko vrijeme zabavljao skidanjem listova s vrha najvišeg drveća pogocima strijela, a onda, zamoren igrom, opruzi se po travi na jednom proplanku razmišljajući o proteklom razgovoru.

15 Dok je tako sanjario, jednoga trenutka bio je pogođen suvarkom s malo lišća, a onda začu šum granja. Podiže glavu i spazi poplašenog srndaća, istjeranog iz cestara, koji je pretrčavao proplanak i iščezao u šumi. Prvi Robinov pokret bio je da nategne luk i ustrijeli životinju, ali, dok je još nišanio, slučajno opazi na maloj udaljenosti nekog čovjeka šćućurenog iza uzvišice koja je nadvisivala put. Tako skriven mogao je neopaženo vidjeti sve one koji su prolazili putom. Čekao je sa strijelom na tetivi i okom na nišanu. Sudeći po odijelu, izgledao je kao i svi čestiti šumari koji love divljač. Ali da je taj bio zaista lovac, onda ne bi oklijevao ni trenutka da goni pobjeglu životinju. Robin odmah pomisli na zločin i, namjeravajući da ga u tome spriječi, sakri se iza nekoliko bukvi budno pazeći na nepoznatog koji je, još uvijek nepomičan, bio leđima okrenut, prema njemu i nalazio se između njega i puta. Odjednom ga opazi kako je odapeo strijelu prema stazi i kako se napola podiže kao da se htio baciti u pravcu svoga nišana, a onda se psujući zaustavi i poče ponovo nišaniti. Druga strijela bila je popraćena bujicom psovki, dok se Robin pitao šta bi moglo da bude cilj čovjeka koji je već spremao i treću strijelu. Upravo je htio napustiti svoje sklonište kad je, odmaknuvši slučajno nekoliko grana, spazio na zavoju puta jednog plemića i jednu mladu damu koji su izgledali vrlo uznemireni i u neizvjesnosti da li da okrenu ili da se upuste u opasnost. Jednoga trenutka žena kriknu od užasa. Jedna strijela se zabola u jabuku njenog sedla. Više nije bilo nikakve sumnje. Čovjek u zasjedi bio je podli ubojica. Zgražajući se, Robin izabra jednu od najoštrijih strijela, nategne luk i nanišani. Lijeva ruka ubojice ostade zakovana za drvo luka koji je ponovo ugrožavao konjanika i njegovu pratilicu. Crveneći od bijesa i bolova, ovaj se okrenu i pokuša otkriti odakle je došao taj neočekivani napad, ali je naš strijelac ostao sakriven iza bukvi. Robin ga je lako mogao ubiti, ali se zadovoljio time đa ga zaplaši, pošto ga je prethodno dobro kaznio i uputio mu još jednu strijelu koja mu odnese kapu s glave.

16 Užasnut, bandit skoči držeći ranjenu ruku drugom, okrenu se oko sebe, pogleda uokolo zaplašenim očima i pobježe spotičući se i vičući: Ðavo! Pravi đavo! Robin pozdravi njegov bijeg gromkim smijehom i odapne posljednju strijelu, koja je trebala pospješiti njegovu trku i onemogućiti mu za duže vrijeme da bezbolno sjedi. Kad je opasnost prošla, Robin izađe iz svoga skloništa i nemarno se nasloni na stablo obližnjeg hrasta pored šumske staze spremajući se da tako zaželi dobrodošlicu putnicima. No, tek što su ga spazili, prolazeći u kasu, dama kriknu, a konjanik pojuri prema njemu s isukanim mačem u ruci. Ehej, gospodine viteže! povika Robin. Obuzdajte svoj bijes. Strijele koje su odapeli na vas nisu bile moje. Evo, ti bijednice! ponovi razjareni vitez. Ja nisam ubojica, već vaš spasitelj. A gdje je onda ubojica? Govori ili ti siječem glavu! Slušajte me i doznat ćete odgovori hladnokrvno Robin. A što se tiče moje glave, na to nemojte ni misliti. Dozvolite mi da vam stavim do znanja da bi ova strijela uperena na vas dostigla vaše srce prije nego što vaš mač dotakne moju kožu. Zbog toga ga uklonite i poslušajte me. Reći ću vam istinu... Slušam vas! odgovori vitez gotovo zadivljen hladnokrvnošću mladića. Robin u nekoliko riječi ispriča šta se dogodilo. No vitez je još uvijek sumnjičavo držao uzdignut mač. Pogledajte me dobro! Zar ja nalikujem na razbojnika? nastavi Robin. Zaista ne, priznajem ti, mladiću moj! Ne nalikuješ mi na ubojicu odgovori stranac pošto ga je pažljivo odmjerio. Reci mi tko si ti i molim te da nas odvedeš do mjesta gdje bi naši konji mogli da se odmore. Sa zadovoljstvom... Hajdete sa mnom! No, prije svega evo ti ove kese... Sačuvajte svoje zlato, gospodine viteže. Ne znam šta bih. s njime. Zovem se Robin Hood i stanujem sa svojim ocem i majkom

17 na dvije milje odavde, na rubu šume. Dođite i u našoj kući naići ćete na srdačno gostoprimstvo. Djevojka, koja se do tada držala po strani, priđe naprijed i Robin spazi dva sjajna crna oka pod svilenom kapicom koja joj je štitila glavu od jutarnje svježine. Očaran, gutao je očima tu prekrasnu ljepotu, klanjajući se učtivo. Možemo li se pouzdati u riječ ovoga mladića? zapita dama svoga viteza. Robin ponosno podigne glavu i, ne dajući vremena vitezu da odgovori, izjavi: Kad meni ne biste vjerovali, onda na ovoj zemlji ne bi više bilo povjerenja. Dvoje stranaca se nasmijaše i odagnaše svaku sumnju. B a l k a n d o w n l o a d. o r g

18 III U početku se mala grupa kretala šutke. Vitez i dama razmišljali su još o prohujaloj opasnosti, dok se u glavi mladoga strijelca rojio čitav svijet novih misli. Po prvi put on se divio ljepoti jedne žene. Shvatio je da ove skromno obučene osobe, koje su putovale bez pratnje, pripadaju plemstvu, a on se osjećao ravan njima u Šervudskoj šumi, ako ne i jači kad su bile u pitanju razbojničke zasjede. Svjestan toga da ima melodičan glas, zaželio je da ovim putnicima dokaže svoj talent i zapjeva jednu veselu baladu. Ali baš kad je htio Zapjevati, glas mu zanijemi od izuzetnog uzbuđenja. Usne se drhteći sklopiše. Pokuša još jednom, ali je morao ponovo prekinuti. Zaboravio je svoju pjesmu misleći na crne oči lijepe neznanke. Naposljetku je shvatio razlog svoga nemira i razmišljajući o tome nađe svoj mir. Strpljenja! Vidjet ću je brzo bez kapuljače! pomisli u sebi. Vitez se raspitivao kod Robina o ovdašnjim običajima i navikama, ali mu je mladić odgovarao hladno, zauzet mislima o svojoj prvoj ljubavi koja je bila na pomolu. I nisi se plašio razbojnikove osvete u slučaju da si ga promašio? zapita ga stranac. Ne, gospodine, jer je to nemoguće. Nemoguće? Svakako! Nadam se da ne smatrate kao dokaz moje streljačke sposobnosti lekciju koju sam dao onoj bitangi? Zašto da ne? Jer je to beznačajno i ništa vam ne pokazuje. Kakav bi mi bolji dokaz mogao dati? Vidjet ćete ako se ukaže prilika.

19 Nekoliko minuta proteče u šutnji dok ne stigoše na rub jednog proplanka koji je poprijeko sjekla jedna staza. Baš toga trenutka uzletjela je neka ptica, a jedno lane, zaplašeno lupom konjskih kopita, pretrčavalo je otvoreno zemljište. Pazite! povika Robin držeći jednu strijelu u zubima, dok je drugu namještao na luk. Šta više volite: pernatu ili krznatu divljač? Birajte!... Ali prije nego što je vitez imao vremena da odgovori, lane pade smrtno ranjeno, a odmah zatim i ptičurina je padala na proplanak. Budući da ih niste mogli odabrati dok su još bili živi, izabrat ćete ih večeras kad budu ispečeni! Sjajno! povika mladi vitez. Prekrasno! prošaputa mlada dama. Robin nastavi: Sada treba da idete samo ravno... Iza toga drveća otkrit ćete kuću mog oca. Idem naprijed da vas najavim svojoj majci i da pošaljem našega starog slugu da pokupi divljač. Čim je to rekao, Robin nestade u trku. To je valjan dječak, zar ne, Marianna? dobaci konjanik svojoj suputnici. I lijep je momak! Izgleda mi najljepši strijelac Engleske kojeg sam ikada vidio! Još je jako mlad odgovori mlada dama. Možda još više nego što pokazuje. No, život na čistom zraku razvija tijelo i održava zdravlje. Tako nije u našim zagušljivim gradovima uzdahnu mladi vitez. Vjerujem, dragi gospodine Allane Clare (Alen Kler), da se vaši uzdasi više tiču lijepe vlasnice Šervudske šume, kćerke baruna od Nottinghama, nego ovoga drveća. Pa, u pravu si, draga sestro! Više bih volio živjeti ovdje u jednoj kolibi, zajedno s Christabelom nego sam na prijestolju. Brate, tvoja misao je lijepa, ali pomalo poetična. Zar si siguran da bi Christabel zamijenila otmjeni život za onaj o kojem govoriš? Dragi Allane, ne gaji nadu! Plašim se da ti barun nikada neće dati ruku svoje kćerke... Ako me Christabel zaista voli, bit će joj sa mnom svugdje dobro. Zar predviđaš da će me barun odbiti? Ako bih htio, bila bi dovoljna samo jedna riječ i ponosni bi Fitz Alwine (Fic Aluin) odmah prihvatio

20 moj zahtjev, pred opasnošću da bude prognan a svoj notingemski zamak vidi razoren. Tiho, eto kuće! reče Marianna. Mladićeva majka nas čeka na ulazu. Izgleda mi simpatično. Kao i onaj dječak? odgovori Allan smješkajući se. Nije baš dječak reče tiho djevojka, a iznenadno rumenilo ozari joj lice. Kad je sišla s konja i kad je zabačena kapuljača otkrila njeno lice, Robin je bio tako uzbuđen njenom ljepotom da je uzviknuo: Bio sam siguran da onako lijepe oči mogu da krase samo jedno lijepo lice. Marguerita se, iznenađena strašću svoga sina, okrene prema njemu da ga ukori. Allan se poče smijati, a Mariannu i Robina obli rumenilo. Da bi sakrila svoj nemir, mlada dama zagrli Robinovu majku, kojoj nije izmaklo iz vida da na licu djevojke nije bilo ni traga ljutnje, već samo osmijeh naklonosti. Sat kasnije vratio se kući i Gilbert Head noseći na konju jednoga ranjenika kojeg je našao na putu. Pažljivo ga je skinuo na zemlju i uveo u kuću, pozivajući Margueritu, koja je bila zauzeta oko gostiju. Ovom jadniku treba tvoja njega. Netko se neslano našalio s njime zakivajući mu ruku za luk strijelom dok je nišanio jelena. Požuri, vrlo je slab zbog gubitka krvi. A ti! Budi hrabar i ne daj se! Ozdravit ćeš!... Ranjenik je držao pognuto glavu kao da je htio sakriti svoje lice od gostiju. Tog trenutka vratio se i Robin i približio se ranjeniku. Tek što ga je pogledao, dade znak glavom Gilbertu i udalji se. Oče reče mu tiho nastojte sakriti od naših gostiju prisustvo ovoga ranjenika. Objasnit ću vam kasnije zašto. Kakav bi drugi osjećaj mogao izazvati kod njih osim milosrđa? Saznat ćete večeras, a zasad poslušajte moj savjet, Doznat ću večeras? ponovi nezadovoljno Gilbert. Hoću da znam odmah. Pričekajte, molim vas! Reći ću vam kad budemo sami. Starac se vrati ranjeniku. Trenutak kasnije ovaj uzviknu od bola. Gilbert požuri za Robinom.

21 Jedna od tvojih šala? Zar ti nisam zabranio da vježbaš svoju sposobnost na bićima kao što si i ti sam... Vidjet ćete da... Pogledaj, vrh strijele te otkriva... Nosi naš znak. Pa dobro, ja sam bio odgovori hladno Robin. To je užasno, nedopustivo! Pričekajte sa svojim sudom dobaci mladić. A onda ispriča ocu sve pojedinosti onoga što se dogodilo. Kad je završio, starac mu srdačno stisnu ruku, a onda, uznemiren, nastavi: Potrebno je pažljivo promatrati okolinu kuće. Rana toga bandita brzo će ozdraviti. Da mi se zahvali za moju njegu, u stanju je da se vrati sa svojom družinom i da nas dobro udesi. No, čini mi se doda Gilbert da mi njegovo lice nije nepoznato... Razgovor se prekine čim su se Allan i Marianna približili zahvalivši domaćinu na srdačnoj dobrodošlici. Te je večeri Gilbertova kuća bila puna živosti zbog prisutnih gostiju. Gilbert je stalno pazio na ranjenika, a njegova žena je spremala večeru. Stari sluga Lincoln brinuo se za konje i pažljivo stražario pred kućom. Jedino je Robin bio dokon, ali je zato njegovo srce burno kucalo. Lik mlade Marianne izazivao je u njemu nijemo divljenje. Dok je on bez riječi stajao u jednom uglu dvorane, Allan je hvalio Gilbertu vještinu njegova sina. A starac, uvijek u nadi da će naći nekoga koji bi ga doveo na trag prave Robinove porodice, nije skrivao istinu. Tako je Allan doznao da Robin nije pravi Gilbertov sin i, pretpostavljajući da je nepoznati zaštitnik siročeta došao iz Huntingdona, jer je šerif iz toga mjesta plaćao godišnje izdržavanje, reče: Mi smo iz Huntingdona, ali nikada nismo čuli da se govori išta što bi nam moglo poslužiti da naiđemo na trag. Kad se budemo vratili, brižljivo ćemo se raspitati i pokušat ćemo naći Robinovu porodicu. Moja sestra i ja dugujemo mu život. Nebo tako želi da mu izrazimo našu zahvalnost. Malo-pomalo Allanova pažnja i prijateljske Mariannine riječi vratile su Robinu njegovu uobičajenu veselost, tako da je u kući zavladala još veća srdačnost i veselje.

22 Idući u Nottingham kroz šumu, mi smo zalutali... Mislim da sutra nastavimo put reče Allan. Dragi Robine, hoćete li nam pokazati put? Moja sestra će ostati ovdje s vašom majkom, a uveče ćemo se vratiti. Je li put jako dug? Oko dvanaest milja odgovori Gilbert. Dobar konj prijeđe ga za manje od dva sata. Ja inače moram do šerifa i otpratit ću vas donde. Utoliko bolje, bit će nas troje! povika Robin. Ne, ne! prekine ga Marguerita i šapnu mužu na uho: Što ti pada na pamet? Da ostaviš dvije žene same s tim banditom? Same? nasmije se Gilbert. Zar Lincolna računaš u ništa? A naš pas Lance, koji bi vas obranio od svakog tko bi vas ugrozio? No Gilbert je morao popustiti pred molećivim pogledom žene. I tako je bilo dogovoreno da u zoru Allan i Robin krenu na put. Kad je pala noć, zatvoreni su svi ulazi i svi sjedoše za stol odajući počast lanetu što ga je Robin ustrijelio a Marguerita vješto pripremila i prijateljski razgovarala s Mariannom, dok je Allan s velikim interesom slušao priče o šumarskom životu. Jednoga trenutka poduži zvižduk, koji je dopirao iz sobe gdje se nalazio ranjenik, privuče pažnju svih prisutnih. Svi baciše poglede prema stubištu koje je vodilo na prvi kat. Odmah potom isti takav zvižduk odgovori iz šume. Oko stola poskakaše... Napolju zalaja uznemireni pas, a onda ponovo zavlada potpuna tišina. Ovdje se nešto čudnovato događa! primijeti stari Gilbert. Ne bih se čudio ako su vani u šumi ljudi koji baš nemaju puno obzira i zavlače prste u tuđe džepove. Imate li doista razloga da se plašite lopova? zapita Allan. Ponekad. Mislio sam da imaju više pameti i da napadaju samo bogate. Bogatih nema mnogo pa su prisiljeni da se zadovolje i kruhom kad nemaju pogače. Ne stide se oni pokrasti ni siromaha... Često sam im davao da jedu i da se zagriju, pa ipak su više puta pokušavali da uđu ovamo silom. Marianna zadrhta od straha čuvši to i nesvjesno se primakne Robinu, a onda baci pogled na brata i reče: Vidiš da ni život u šumi nije bez neprijatnosti i opasnosti!

23 Robin nije shvatio da djevojka cilja na bratovu želju da živi na selu. Pridajući to sebi, on oduševljeno povika: Tu je meni sve: zadovoljstvo i čast! A kad i provedem neki dan po okolnim selima, vraćam se svojoj šumi s beskrajnom radošću. Više bih volio umrijeti nego da me netko kazni da živim zatvoren u zidinama nekoga grada. Htio je nastaviti, kadli se začu lupa na vratima. Psi se ustremiše na vrata lajući. Gilbert, Robin i Allan potrčaše prema ulazu, a Marianna pobježe u Margueritino naručje. Ehej! povika stari. Tko to lupa na moja vrata? Odgovori mu jedan još jači udarac. Gilbert ponovi pitanje, ali bijesni lavež pasa onemogućavao je svaki razgovor. Tek poslije nekog vremena vani se čuo jak prodoran glas koji je nadvisio galamu: Otvarajte, ako boga znate! Tko ste vi? Dva fratra. Iz reda svetoga Benedikta. Odakle ste i kamo idete? Dolazimo iz naše opatije u Laitonu a idemo za Mansfeld. Šta hoćete? Zalutali smo u šumi i umiremo od gladi. Tvoj glas ne izgleda da pripada nekom samrtniku. Kako mogu znati da govoriš istinu? Sto mu đavola! Otvori vrata i pogledaj nas! odgovori isti glas, koji je nestrpljivost učinila manje poniznim. Gilbert je oklijevao savjetujući se s drugima. Ali tada se čuo i drugi glas, bojažljivi starački glas koji je preklinjao: Otvori u ime božje ljubavi! Zaklinjem vam se na moći svetoga Benedikta, našeg starog zaštitnika, da moj brat govori istinu. Nas je četvoro... A tu su i psi! povika Gilbert da su ga mogli čuti i vani. Ja otvaram! A vi, Robin i Lincoln, zadržite pse... Puštajte ih ako se radi o varalicama! B a l k a n d o w n l o a d. o r g

24 IV Tek što su se vrata otvorila, na pragu se pojavi jedan čovjek. Bio je mlad, snažan, divovskog stasa, a nosio je crnu fratarsku mantiju s kapuljačom i širokim rukavima. Običan konopac služio mu je kao pojas, a niz pas mu je visilo čislo. Desnom rukom se oslanjao na poveći čvorast štap od drenovače. Za njim je išao isto tako obučeni starčić. Poslije uobičajenog pozdrava, domaćini posjedaše za stol s pridošlicama, a radost i povjerenje ponovo zavladaše. No, domaćini nikako nisu zaboravili ona dva zvižduka, ali o tome nisu govorili da ne zaplaše goste. Stol ti je bogato postavljen reče mladi fratar Gilbertu gutajući poveći komad pečene srnetine. Oprosti što nisam pričekao da me pozoveš za tvoj stol na večeru. To je zbog toga što mi se moj tek, oštar kao oštrica britve, usprotivio. Neka sveta Bogorodica izlije svoju milost i tvojoj kući dodijeli sreću i mir! uzviknu stari fratar lomeći komad kruha, dok je drugi jeo i pio kao neka soldačina. Oprostite mi, dobri oci reče Gilbert što sam vas prisilio da čekate, ali opreznost... U pravu ste. Opreznost nije nikada suvišna reče mladi fratar uzimajući predah između dva zalogaja. Banda nevaljalaca kruži okolinom. I mi smo malo prije bili napadnuti od dvojice takvih bijednika, koji su, usprkos svim našim prosvjedima, tvrdoglavo vjerovali da u našim torbama imamo komad onog zlog metala koji

25 zovu srebro. Svetoga mi Benedikta, odmah su razumjeli kad sam stao da im drenovačom sviram po leđima pravu pjevaniju udaraca. Onda im dug zvižduk, na koji su odgovorili, dade znak za povlačenje. Prisutni oko stola se nijemo pogledaše. Jedino je fratar ostao miran i nastavio da vedro udovoljava svom apetitu. Hvala providnosti božjoj nastavi on poslije kraće stanke. Bez laveža vaših pasa, koje je uznemirio taj zvižduk, mi ne bismo mogli ni da pronađemo vašu kuću. A kad sam vidio da kiša počinje padati, pomislio sam: Evo vode da nam ugasi žeđ baš onako kako nam nalažu i naša pravila. Rekavši to, on napuni čašu i isprazni je u jednom gutljaju. Dobar pas doda on zatim naginjući se da pomiluje staroga Lancea. Ali Lance se odjednom podiže, režeći onjuši zrak i ustremi se na ulaz. Ponovo onjuši i okrenu se gospodaru kao da ga moli da mu otvori. Robine! reče tiho Gilbert. Daj mi moj štap, a ti uzmi svoj. I ja sam ovdje! upadne fratar sasvim tihim glasom. Mišice su mi gvozdene, pesnice od čelika, a povrh svega moja drenovača! Sve vam to stoji na usluzi. Hvala reče mu Gilbert. Budite strpljivi, djeco moja! umiješa se stari fratar. Ne napadajte prvi. Poslušat ćemo vaš savjet. Prije svega... Gilberta prekine uzvik Marguerite koja je nazrela na vrhu stepenica ranjenika za koga su svi mislili da je na umoru u svome krevetu, i nijema od straha pružala ruku prema priviđenju. Svi pogledaše gore, ali više nije bilo nikoga. Šta ti je, Marguerite? Ne plaši se tako! Jadnik se nije ni maknuo. Isuviše je slab. To ti se samo pričinilo... Stari je samo tako govorio, skrivajući svoje mišljenje, da ne zastraši žene. No, odmah je dobacio jedan značajan pogled Robinu, koji se, da ga nitko ne primijeti, nečujno kao mačka uspeo stepenicama. Vrata sobe bila su poluzatvorena i Robin spazi ranjenika kako nagnut kroz prozor sasvim tiho razgovara s nekim napolju. Puzeći podom, Robin se dovuče do samih banditovih nogu i napregnu uho. Djevojka i plemić su ovdje govorio je ranjenik.

26 Zar je moguće? zapita netko izvana. Da. Jutros sam se baš spremao da ih udesim, kad ih je đavo uzeo pod zaštitu. Jedna strijela, koja je došla ni sam ne znam odakle, ranila me u ruku i ja sam pobjegao. Grom i pakao! Slučaj je htio da su pobjegli u kuću baš ovog valjanog čovjeka koji me je našao ranjenog. Utoliko bolje, tako nam svakako neće umaći. Koliko vas je? Ovdje ih ima četvoro. Najteže je ući. Vrata su dobro zatvorena, a imaju i pse. Bolje je što su zatvorena. Tako bar ljepotica i njen brat neće moći da nestanu u gužvi. Pomoći ću vam da uđete kroz prozor. Desna mi je ruka zdrava, vezat ću plahte da vam posluže za penjanje. Spremite se! Zaista! povika odjednom Robin i zgrabivši razbojnika za noge izbaci ga napolje. Ovaj uzaludno pokuša da pruži otpor, izgubi ravnotežu i pade glavom prema zemlji u posudu punu vode koja je bila pod prozorom. Njegovi ortaci, preplašeni iznenadnim padom, razbježaše se po šumi, a Robin siđe i ispriča što se dogodilo. Svi su se u prvi čas nasmijali, ali se Gilbert odmah zatim uvjerio da će se razbojnici vratiti i ponovo se spremi za obranu. Otac Eldred, stari fratar, predloži da se izmoli jedna molitva i svi kleknuše. Molitva još nije bila završena, kad se iz one posude začuše novi isprekidani jauci. Robinova žrtva je dozivala svoje ortake, a ovi, osramoćeni što su pobjegli, vraćali su se natrag da pomognu ranjeniku da izađe iz vode i da naprave novi plan za napad. Žive ili mrtve uzviknu razbojnički poglavica moramo uhvatiti Allana Clarea i njegovu sestru. To je naređenje baruna Fitza Alwinea, i više bih volio da me đavo odnese nego da mu se vratim praznih ruku. Naprijed, momci, pratite me! Ruke na mač i ne štedite nikoga tko vam se odupre. Prvo ćemo pokušati lijepim. Pošto je tako očitao svojoj subraći, pokuca drškom mača na vrata i povika: U ime baruna od Nottinghama, našeg velikog i moćnog gospodara, naređujem ti da otvoriš i predaš nam viteza i damu koji

27 se kriju u tvojoj kući. Gilbert ništa ne odgovori. Hoćeš li otvoriti, prokleti odmetnice? Neću! Ne otvaram nikome! E, to ćemo vidjeti! I nastavi da udara po vratima koja bi svakako popustila da nije bilo poprečne željezne šipke postavljene s unutrašnje strane. Gilbert je htio da dobije na vremenu. Dok su razbojnici pokušavali da slome vrata, on je svakome odredio mjesto, pregledao oružje, preporučio opreznost i hladnokrvnost. Žene je sklonio na prvi kat, a Robina je poslao na jedan prozor da promatra neprijatelja. Neću se zadovoljiti samo time da ih promatram reče samom sebi Robin penjući se s lukom u ruci. Ja vam stojim na raspolaganju da otvorim vrata reče mladi fratar. Slažem se. A ti, Lincoln doda Gilbert okrećući se sluzi, snažnom starcu naoružanom ogromnom toljagom ti ćeš stati s druge strane ulaza... Dok su se vršile ove pripreme, razbojnici su, videći da vrata ne popuštaju, promijenili taktiku. Kuća je bila u opasnosti. Na sreću, Robin je bio budan i otrči na vrh stepenica da obavijesti Gilberta. Oče, oni nagomilavaju granje pred ulazom i hoće da ga zapale. Ima ih sedam, ne računajući onog ranjenog! Post im njihov! povika Gilbert. Požurimo! Oče, otvarajte vrata! A svi vi da ste oprezni! Fratar, stojeći sa strane, pruži ruku, podigne prečagu i izvuče katanac. Hrpa granja upadne u prostoriju. Hura! povika razbojnički vođa jurnuvši unutra. Ali drugo i nije dospio da kaže... Lance ga ščepa za gušu, a fratrov i Lincolnov štap padoše mu na tjeme. Odmah se skljokao na zemlju gdje ostade nepomičan. Čovjek koji je naišao za njim doživio je istu sudbinu. To se dogodilo i trećem, ali četvorica ostalih, koje psi nisu zaustavili ne puštajući svoj plijen, uđoše, i razvi se propisan boj. Izbjegavajući krvoproliće, Gilbert i Allan su se zadovoljavali odbijanjem udaraca kopljem. Robin, pomahnitao da pokaže svoju vještinu, otevši jednu sjekiru s kopljem, pridruži se fratru i sluzi. Videći ga, jedan snažan odmetnik

28 poletje na njega, ali Robin izbjegne koplje i punim pogotkom u prsa obori razbojnika koji se stropošta pored zida. Sjajno, Robine! povika Lincoln. Grom i pakao! povika ranjeni razbojnik koji je pljuvao krv i u jednom trenutku se podiže i pojuri na dječaka vitlajući kopljem. Malo je trebalo pa da Robin bude pogođen, ali Lincoln, koji ga nije gubio iz vida, raspali napadača po glavi, a ovaj pade i više se ne podiže. To je četvrti! povika starac smijući se. Na megdanu su ostala samo još trojica. Činilo se da i oni više žele da pobjegnu nego da nastave boj. Ali mladi fratar, zasukanih rukava, otkrivene glave, s mantijom podignutom iznad koljena, nastavi da im miluje leđa ogromnom svojom drenovačom. Dok je on sam nastavio s borbom, Gilbert je uz pomoć Robina i Allana vezivao svladane razbojnike. Dvojica su molila za milost, a treći je već bio izdahnuo. I njihov vođa je bio na samrti, ali je još uvijek uzalud pokušavao da ukloni Lancea koji je jurišao na njega. U pomoć mu je neočekivano pritrčao čovjek koga je Robin bacio s prozora. Došao je k sebi od buke i borbe, ušao je u kuću i upravo je htio probosti psa, kadli ga Robin spazi i oborivši ga na leđa istrže mu bodež i stavi mu koljeno na prsa, dok ga je Gilbert vezivao. U isto vrijeme razbojnički vođa je izdisao. Ostala trojica namjeravali su da umaknu, ali je Lincoln već bio zatvorio vrata iza njihovih leđa. Milost! povika jedan od njih iznemogao od fratrovih udaraca. Nema nikakve milosti! Zar niste htjeli ovakvo milovanje? Pa evo vam ga onda! I toljaga neumorno nastavi. Milost! povikaše odjednom sva trojica. Prije svega, dolje s kopljima! Razbojnici odbaciše koplja. A sada na koljena! Nesretnici kleknuše. Nikada bolje! A sada da osušim svoju batinu. I tako vesela fratrina završi s bujicom batina po leđima savladanih. Poslije toga prekriži ruke i, oslanjajući se laktom desne ruke na svoje oružje, u herkulskom stavu, pobjedonosno reče: Sada je red na domaćinu da odluči o vašoj sudbini. Prema običaju toga vremena, Gilbert je bio gospodar života ovih bitangi i mogao im je oduzeti život. No, on se grozio prolijevanja krvi ako to nije bilo učinjeno u samoobrani. Zbog toga je odlučio, pošto su došli k sebi, da petoro od šest ranjenih budu svezani u red kao

29 kažnjenici na brodovima i da ih Lincoln odvede u najgušći dio šume daleko od kuće i ostavi ih da tamo razmišljaju. Razbojnik koga je Robin ranio nije bio uključen u ovaj konvoj. Gilberte, stavi me na krevet... Moram ti nešto reći reče ovaj kad je starac htio da ga veže. Da te stavim na krevet? Radije bih te objesio o neko drvo. Poslušaj me, za milost božju! Moraš ići s drugima! Saslušaj me, ako želiš svome sinu... umirući ponovi ovaj presahlim glasom. Mome sinu? Gilbert pođe k ulazu da pozove Robina i Allana da mu pomognu prenijeti ranjenika. No ovaj, misleći da ga starac ostavlja, učini posljednji napor i uzviknu: Pogledaj me! Zar me više ne poznaješ? Znam da si razbojnik i izdajica! Pogledaj me dobro. Ja sam Ritson. Roland Ritson, brat tvoje žene. B a l k a n d o w n l o a d. o r g

30 V Poslije te burne večeri došla je tiha i mirna noć. Svi su spavali, samo je Gilbert bdio. Sjedio je kraj Ritsonova kreveta očekujući da bolesnik otvori oči da bi mogao s njim govoriti. Ali časovi su prolazili, a ovaj nije davao znakove života. Tek u zoru se Ritson trže, uzviknu nerazumljive riječi u bunilu, grčevito dohvati Gilbertovu ruku i dovuče je do svojih usana pa reče: Opraštaš li mi? Najprije govori pa ću ti oprostiti! Onda umirem zadovoljan. Ritson je upravo htio početi da se ispovijeda, kad se iz prizemlja začuše veseli glasovi. Spavate li, oče? zapita Robin sa dna stepeništa. Vrijeme je da putujemo u Nottingham ako hoćemo da se vratimo večeras doda Allan Clare. Ako hoćete, ja ću vas otpratiti do Notingemskog dvorca, gdje imam obaviti neke privatne poslove povika mlađi fratar. Hajdete, oče. Siđite jer vas hoćemo pozdraviti. Gilbert je sišao teška srca jer se bojao da će samrtnik svakoga časa izdahnuti. Brzo se rastade od Robina, Allana i fratra, a Marianni i Margueriti reče da ih otprate jedan komad puta. Lincoln je morao nekim poslom do Mansfelda, dok je stari fratar iskoristio priliku da posjeti obližnje selo. Kad je ostao sam, Gilbert se vrati do Ritsonova uzglavlja. Sada smo sami, govori. Neću ti pričati o svim nedaćama koje sam počinio... Bilo bi suviše dugo. A i čemu bi služilo? Tebe zanima samo ono što ću ti reći o Robinu... Hajde, reci mi šta znaš?

31 Kao što se sjećaš započe Ritson napustio sam Mansfeld prije dvadeset i tri godine da bih stupio u službu Philipa Fitzootha (Ficut), baruna od Beasanta (Bisant). Philip je bio mlađi brat grofa od Huntingdona koji je umro prije nego što sam ja ušao u tu kuću, ostavljajući svoje imanje i svoju grofovsku titulu najstarijem sinu Robertu. Taj Robert nije imao sreće. Žena mu je umrla vrlo mlada, a on svu svoju ljubav koju je gajio prema njoj usmjeri na sina kojeg mu je ona ostavila. To dijete bilo je slabašno i bolešljivo, a održalo se u životu samo zahvaljujući velikoj njezi. Ali je i Robert uskoro umro ostavljajući bratu Philipu brigu da se stara o jedinom izdanku njihove porodice. Ali Philip, zaboravljajući što je obećao bratu, slijep od ambicija i pohlepe, imao je samo jednu misao: oteti djetetu sve nasljeđe. Nije se usudio da se utekne nasilju, već pomisli da iskoristi slabo zdravlje maloga Roberta, koji je nosio isto ime kao i njegov otac, jer su mu liječnici predvidjeli brzi kraj ako bude provodio težak i naporan život. Da mu u tome pomognem, Philip me uze u svoju službu i kad ga je kralj poslao u Francusku da zapovijeda jednim dijelom vojske, ostavio me je sa svojim nećakom da izvršim njegovu zamisao. Ali je Robert rastući ojačao i postao momčić koji se nije lako zamarao, tako da je postao otporniji i od mene samoga. Uzalud sam naprezao svoj mozak kako da skršim životnu snagu momka što sam ga odgojio, kad se u njemu odjednom, vjeruj mi, odigra velika promjena: malo-pomalo poče da gubi svoju veselost, prestade da spava, postade šutljiv i poče izbjegavati moje društvo. Odlučio sam se da ga uhodim i jednoga dana sam ga vidio zajedno s jednom djevojkom od sedamnaest ili osamnaest godina. Moj mladi gospodar bio se zaljubio! Kasnije, u želji da mu pomognem, Robert mi povjeri svoju tajnu. No, ja sam s njom odmah upoznao baruna Beasanta. Djevojka se zvala Laura i pripadala je skromnoj plemićkoj porodici čiji je položaj bio niži od Robertova plemstva. Barun mi je naredio da pod svaku cijenu spriječim taj brak. Ali dok sam ja razmišljao kako da to učinim, Robert mi reče da je, htijući se uvjeriti da li ga djevojka zaista voli, sakrio svoje porijeklo pred Laurom, koja je mislila da je on običan čuvar šume. Tom prilikom mi

32 je rekao da će se vjenčanje obaviti u najvećoj tajnosti za nekoliko dana. Tako se i dogodilo. Dvoje mladenaca povuklo se u jednu kućicu u Loockeyu (Lukej), kamo sam ih ja otpratio. Ostavljajući dvorac, Robert je rekao da ide provesti nekoliko mjeseci k stricu u Normandiju. Prošla je godina potpune sreće za dvoje mladih, za koje vrijeme, i pored ponovljenih i oštrih naredbi baruna, nisam mogao i nisam se usudio da ma što učinim protiv njih. Rodio se i sin, ali je on majku stajao života... A taj sin? upadne uznemireno Gilbert. Tko je on? Pa to je dječak kojeg sam ti povjerio prije petnaest godina. To znači da je Robin grof od Huntingdona. Da, Robin je... I Ritson ušuti, zamoren. Nastavi, Rolande, nastavi! Ritson prikupi svu svoju snagu i nastavi: Robert nije mogao podnijeti bol i teško oboli, a baš u to vrijeme barun mi najavi svoj skori dolazak. Groficu Lauru sam sahranio u obližnjem samostanu, a na spomeniku nisam označio njeno porijeklo. Dijete sam povjerio jednoj dadilji. Kad se barun vratio, prebacio je Roberta u zamak, rekavši svojima da je obolio za vrijeme putovanja. No, stanje zdravlja bolesnika svakodnevno se pogoršavalo. Prije no što je umro, pozvao je baruna i zakleo ga na evanđelje da preuzme brigu za odgoj siročeta. Stric se zakleo, ali leš nesretnika još nije bio ni sahranjen, a barun mi naredi da nikome ne govorim ni o vjenčanju njegova nećaka ni o rođenju njegova sina. Obećao sam da ću šutjeti, i zajedno smo ti donijeli dijete. A gdje je sad nasljednik? Utopio se u brodolomu na obali Francuske. A tko ga je naslijedio? William Fitzooth, opat od Ramsava. Opat? Da, opat koji me je uzeo k sebi u službu i prije nekoliko dana nepravedno me otjerao. Zakleo sam se da ću mu se osvetiti... Ali tko su rođaci Robinovi po majci?

33 Grofica Laura, kći sira Guya Ganrwella (Gaj Gemvel). Onoga staroga Guya, oca šest šervudskih lovaca? Njegovom pomoći neće mi biti teško da iz zamka Huntingdon izbacim opata od Ramsava ma koliko da je moćan. Brate moj, hoću li umrijeti osvećen? prošaputa Ritson umirućim glasom. Bit ćeš, ako mi život potraje... Hvala ti! Tako sam bar oprao neke svoje grijehe. Izrekavši ovo, Ritson zamoren zašuti i sklopi oči. Ali ih odmah ponovo otvori, pokuša da se podigne na jednu ruku i uzbuđenim glasom nastavi: Gilberte, zaboravio sam jednu stvar... Vrlo je ozbiljna. Samo kaži! reče Gilbert podupirući mu glavu. Taj vitez i ta dama što su bili ovdje... Šta je bilo sa njima? Htio sam ih ubiti... Jučer... Barun Fitz Alwine me je platio za to... Ne znam šta barun ima protiv njih, ali ih ti obavijesti da dobro paze ako se približe Notingemskom zamku. Da ih obavijestim? Kako!? Sada je suviše kasno. Bože moj, što će se dogoditi sir Allanu?... I Robin je otišao s njim... Gilbert pusti glavu samrtnika da padne na uzglavlje i hitrim koracima poče šetati po sobi. Kad se ponovo približio Ritsonovu krevetu, spazi da je ovaj izdahnuo. Dok se ovo odigravalo u kući čuvara šume, tri naša putnika su prolazila Šervudskom šumom uz veseli razgovor i pjesmu. Jednoga trenutka Robin reče: Sir Allane, sunce se bliži zenitu, a moj želudac se više ne sjeća jutarnjeg doručka. U torbi imam hrane, ako nemate ništa protiv, možemo se okrijepiti i nešto pojesti pored potoka koji protječe nedaleko odavde. Nemam ništa protiv odgovori Allan. U zamak možemo još uvijek doći prije zalaska sunca. Hajdemo do potoka! povika fratar. Do Nottinghama nam treba još tri milje, a dobar ručak i sat odmora neće nas spriječiti da stignemo prije zalaska sunca. Tri suputnika, sjedeći u travi, dobro se ugostiše zahvaljujući Margueriti. Jedna poveća boca staroga vina išla je od jednoga do

34 drugoga, i njihova je razdraganost sve više postajala bučna. Robin je pjevao punim grlom, Allan je hvalio ljepotu svoje vjerenice, a fratar je bez okolišenja pričao o sebi, izjavljujući da se nekada zvao Gilles (Džails) i da je iz dobre zemljoradničke porodice. Prisili su mi nadimak Tuck (Tak) zbog moje vještine u baratanju toljagom reče on. Dobar sam s dobrima, zao sa zlima; ruku uvijek pružam prijatelju, a batinu neprijateljima, pijem s onima koji piju, čitam oremus uglas s bogomoljcima, a znam i vesele pričice za one koji ne vole popovske propovijedi. Eto, takav vam je fratar Tuck! A sada je, sir Allane, na vama red da nam kažete nešto o sebi! Vrlo rado, ako mi dozvolite da govorim odgovori Allan. Toga trenutka Robin je držao još neispražnjenu bocu, a fratar Tuck pruži prema njoj ruku. Trenutak samo! Dat ću ti je ako ne prekidaš sir Allana! uzviknu mladić. Samo je daj, šutjet ću! To ćemo vidjeti kad vitez završi! Žedan sam! A ti pij vodu iz potoka! Fratar napravi grimasu s potcjenjivanjem i opruzi se po travi kao da je htio spavati i nikoga ne slušati. Porijekla sam saskog započe Allan. Otac mi je bio lični prijatelj Thomasa Becketa, ministra Henrika II, ali upravo to prijateljstvo je i bilo uzrok njegove nesreće, jer je poslije ministrove smrti bio prognan. I Robin se ugleda na fratra, jer ga je prošlost Allanove porodice vrlo malo zanimala. Ali čim je mladi plemić počeo govoriti o Marianni, njegove nezainteresiranosti odmah nestade. Slušao ga je tako napeto da nije ni primijetio da se fratar Tuck podigao i iz ruku mu uzeo bocu. Svaki put kad bi Allan prestao govoriti o sestri, Robin je pronalazio neki način da ga opet navede na razgovor o njoj. Ipak, morao je pustiti viteza da naširoko priča o vrlinama svoje vjerenice, plemenite Christabele, kćerke baruna od Nottinghama. A onda, pod utjecajem dobroga vina, mladi vitez postade razgovorljiv i poče govoriti o svojoj mržnji prema barunu. Dok su milosti dvora padale kao kiša na moju porodicu, barun je odobravao moju ljubav i nazivao me svojim sinom. Ali, tek što nam je

35 sreća okrenula leđa, odmah je zatvorio vrata svoje kuće i zakleo se da Christabel nikada neće biti moja žena. A ja sam se sa svoje strane zakleo da ću slomiti njegovu volju i otada se borim bez predaha. Mislim da sam sada na putu da uspijem. Večeras će morati da mi da ruku svoje kćeri. Otkrio sam jednu tajnu koja bi, da se objelodani, za njega bila propast i smrt. Idem da mu kažem: barune od Nottinghama, predlažem ti sporazum: nudim ti mir i spokoj u zamjenu za tvoju kćer. I tako je Allan htio da još o tome priča, kad primijeti da sunce polako počinje silaziti prema horizontu, pa povika: Kasno je, hajdemo. Hajdemo! povikaše i Robin i Tuck dižući se. U grad stigoše za manje od jednog sata i počeše da se penju uz brdo na čijem se vrhu dizao plemićki zamak. Za mene će biti vrata dvorca otvorena čim budem zatražio da govorim s barunom reče Allan. Ali kako ćete vi ući? Ne brini se za to! uzviknu fratar. U zamku je jedna djevojka čiji sam ja ispovjednik i dušobrižnik. Kad hoće, ona odlučuje hoće li se pokretni most podići ili neće, a ja mogu u zamak i danju i noću... Ali, evo, stigosmo. Pažljivo! I fratar povika gromkim glasom: Heberte Lindsay (Lindzej), neka blagoslov moga poštovanog zaštitnika svetoga Benedikta siđe na tebe i sve tvoje... Ej, čuvaru vrata Notingemskog zamka, čuješ li me? Pusti nas da uđemo... Ja pratim dva prijatelja: jedan od njih mora da govori s tvojim gospodarom o vrlo važnim poslovima, a drugi želi odmor. A ja ću, ako dozvoljavaš, tvojoj kćeri održati duhovne propovijedi koje traži njena duša. Jeste li to vi, brate Tuck? začu se iznutra srdačan glas. Dobro došli! Most se odmah spusti i putnici uđoše u zamak. Barun se već povukao u svoju sobu reče Hebert sir Allanu koji je htio da ga odmah odvedu do njega. Ako je to što želite da kažete milordu nešto što se može odgoditi, savjetujem vam da pričekate do sutra. Da nije bolestan? zapita fratar.

36 Ima kostobolju i trpi kao proklet; ako ga ostavimo samoga, viče za pomoć... Ako mu se netko približi, ugrožava mu život... Otkad je u Palestini dobio udarac sabljom po glavi, milord je izgubio svaku razboritost i čovječno ponašanje. Njegovo me divljanje ne plaši. Hoću odmah da govorim s njim odgovori Allan. Kako hoćete! Ej, Tristrame povika čuvar pozivajući slugu koji je prolazio dvorištem. Kako je njegovo gospodstvo? Kao i obično. Istjerao je napolje liječnika udarcima noge jer mu je ostavio jedan nabor na povezu. A onda je zgrabio bodež i natjerao me da napravim novi povez prijeteći da će mi odsjeći nos ako budem učinio i najmanju grešku. Preklinjem vas, viteže, pričekajte do sutra! reče snuždeno Hebert. Neću da čekam ni minute. Otpratite me! Vi baš zahtijevate? Zahtijevam! Onda neka vam bog pomogne! reče Lindsay krsteći se. Tristrame, otprati plemića do milorda. Tristram, koji je bio sretan da se izvukao iz kandži divlje zvijeri, problijedi od straha i promrmlja: Sigurno njegovo gospodstvo očekuje vašu posjetu? Ne, prijatelju moj. Hoćete li mi dozvoliti da ga prethodno obavijestim? Ne, pratit ću vas, vodite me! Ah, teško meni povika jadnik. Tristram se udalji u pratnji Allana, a stari reče smijući se: Jadni Tristram, penje se stepenicama kao da one vode na vješala... Eh, ja samo gubim vrijeme umjesto da obiđem stražare. Brate Tuck, naći ćete moju kćer u našoj sobi. Idite tamo, eto i mene za jedan sat. Prešavši čitav labirint hodnika, galerija i stepeništa, po kojima bi se Robin hiljadu puta izgubio, fratar Tuck ga odvede do nekih vrata na koja zakuca. Naprijed! odgovori svježi djevojački glas. Uđoše. Čim je ugledala fratra, jedna lijepa djevojka od sedamnaest ili osamnaest godina potrča im, smiješeći se, u susret.

37 Eto pokajnice! pomisli u sebi Robin. Kako je to lijepa djevojčica! Kad je Maude (Mod) pružila ruku Robinu, fratar zatraži da joj Robin da jedan poljubac, a onda je i on poljubi. Dok je Maude spremala namirnice i osvježavajuće piće, Robinu pade u oči da fratar baš nema izgled dušobrižnika. Oče, oče!... gunđao je Tuck. Ja sam samo iskušenik i nisam se još ni zavjetovao. A onda, malo prisnosti među rođacima nema u sebi ništa prijekorno. O, vi ste rođaci? Nisam to znao! Svakako. Moj je djed bio sin nećaka jednoga rođaka Maudine prabake. Zaista blisko srodstvo! Djevojka je pocrvenjela i kao da je molila Robina za samilost. Boce s vinom bile su ispražnjene uz zveket čaša i neobuzdani smijeh. Odjednom se vrata otvoriše i jedan predvodnik u pratnji šest vojnika pojavi se na pragu. Predvodnik učtivo pozdravi djevojku, a onda se stroga lica okrenu drugima: Jeste li vi iz pratnje onoga stranca što je došao da posjeti našega gospodara? Da odgovori bezvoljno Robin. Pa? zapita fratar Tuck. Otpratite me obojica do sobe Njegova gospodstva! A šta ćemo tamo? zapita opet Tuck. Ne znam. To je naređenje... Poslušajte. Robin i Tuck se podigoše. Prijeđoše jednu ogromnu galeriju i dvoranu s oružjem, a onda se predvodnik zaustavi pred jednim zatvorenim vratima i tri puta zakuca. Naprijed! uzviknu jedan glas. Pođite za mnom! reče predvodnik Robinu i Tucku. Naprijed! Zar me ne čujete, hulje, razbojnici, meso za vješala, naprijed! ponovi iznutra barunov glas. Predvodnik otvori vrata. A, eto te najzad! Gdje si bio sve to vrijeme? zapita barun gledajući na predvodnika zvjerskim pogledom. Ako je vašoj milosti po volji... ja...

38 Lažeš! Kako se usuđuješ pravdati se kad si me ostavio da te čekam puna tri sata?! Tri sata? Milord se vara! Nema ni pet minuta. Bezobrazniče! Zar da mi ti proturječiš? Zgrabite ga! okrenu se barun vojnicima. Razoružajte ga i bacite u samicu. Vojnici se približiše predvodniku. Šta to radite? Zar se usuđujete da dotaknete toga čovjeka prije nego što odgovori na moja pitanja? A sada, zlikovce, kad sam ti dao dokaz o mojoj popustljivosti, zar ćeš još oklijevati da mi kažeš da su ova dva psa drugovi one hulje koja je došla da me vrijeđa? Da, milorde. A odakle to znaš, budalo?! Priznali su mi. Zar si se usudio da ih ispituješ bez moga odobrenja? Milorde, to su mi oni rekli kad sam naredio da me doprate. Rekli su mi! Rekli su mi! ponovi barun. Lijep razlog! Ti, dakle, vjeruješ ono što ti kaže prvi na koga naiđeš? Milorde, mislio sam... Tišina, mangupe! Gubi se odavde! Predvodnik dade vojnicima znak da krenu. Čekajte! Predvodnik ih zaustavi. Ne, odlazite! povika barun. Predvodnik opet dade znak za odlazak. Kamo ćete, bijednici?! Predvodnik ponovo naredi da se zaustave. Izađite, izađite, olovni vojnici! Konačno je mala četa mogla proći kroz vrata i udaljiti se navratnanos. Robin je pratio ovaj prizor radoznalo promatrajući više začuđeno nego zaplašeno pomahnitalog gospodara Nottinghama. Bio je to čovjek pedesetih godina, srednjeg rasta, energičnih crta, dugih brkova, crvena lica i čudnog zvjerskog izraza. Na sebi je imao oklop na ljušture i jedan ogrtač s križarskim znakom. Tek što su ostali sami, on povika zlobnim glasom: Dođi naprijed, šervudski vučiću! A i ti, fratre skitnico... Recite mi kako ste se usudili uvući u moj zamak i kakav vas je razbojnički plan

39 natjerao da napustite svoje jazbine. Govorite, inače ja znam odličan način za izvlačenje riječi iz grla nijemih. Robin baci na baruna potcjenjivački pogled i ne odgovori. I fratar je također šutio držeći grčevito svoju toljagu od drenovače. O, pa vi ne odgovarate! Dobro ste se udružili! Jedan sin razbojnika, a drugi prljavi prosjak. Lažeš, barune! odgovori mu mirno Robin. Pazi ti, molim te, podlih robova! Još jedanput ti kažem da lažeš! Ja nisam ničiji rob, i kad bi ovaj fratar pružio ruku prema tebi, to svakako ne bi uradio zbog milostinje. Tuck pomilova štap. Ah, ti se usuđuješ izazivati me i vrijeđati? Budući da ima dosta duge uši, zakujte ga za uši na velika vrata zamka i udarite mu sto šiba. Robin, blijed, ali miran, iskoristi tišinu promatrajući uporno baruna i iz tobolca izvuče jednu strijelu. Barun se napravi da to nije primijetio, ali nastavi blažim tonom: Mogao bih te baciti u samicu, ali tvoja mladost izaziva u meni sažaljenje. No, morat ćeš ipak da odgovoriš na moja pitanja. Nisam u vašoj vlasti kao što to mislite i neću vam odgovoriti! reče Robin. Barun je pobjesnio. A, nisi u mojoj vlasti? Znači, ti ćeš šutjeti, vještičin sine! Čekaj ti samo! Udavit ću te svojim rukama. Robin ostade na mjestu, zategne luk i stavi strijelu, kadli Tuck dobaci medenim glasom: Nadam se, ipak, da to nećete napraviti! Fitz Alwine se okrenu prema njemu kao divlja zvijer: Jezik za zube, đavolji fratre! Nisam vašeg mišljenja, milorde ponovi tiho fratar Tuck. Štoviše, dozvolite mi da vam kažem s punim poštovanjem koje vam pripada da je vaš način ophođenja potpuno pomanjkanje lijepoga ponašanja. Možda ste taj osjećaj izgubili zbog napada kostobolje ili ste ga ostavili na dnu neke boce džina. Robin prasnu u smijeh. Barun, sav izvan sebe, dočepa jedan molitvenik i udari njime u glavu fratra, koji se zatetura, ali se brzo

40 pribra i kako nije bio čovjek koji slične poklone prima a da se odmah ne zahvali, zgrabi svoju strašnu batinu i raspali žestoko po bolnim barunovim leđima. Ovaj zarika kao bik i pruži ruku da dohvati svoj mač. Ali mu Tuck nije dao vremena i počne udarati štapom plemenitog i moćnoga gospodara Nottinghama, koji, usprkos svojoj iznemoglosti, poče trčati po sobi pokušavajući da izbjegne udarce. Barun je nekoliko minuta zvao u pomoć i tek tada je predvodnik odškrinuo vrata i mirno zapitao je li potreban gospodaru. Tada barun potrča ulazu i, ne znajući više kako da sebi da oduška, poče pesnicama i nogama udarati bespomoćnog predvodnika. Naposljetku, zamoren, predahnu i naredi da se uhapse Robin i fratar. Predvodnik pojuri napolje vičući:»na oružje!«a onda se vrati s desetak vojnika. Kad ih je vidio, fratar uze sa stola jedan križ od slonovače i postavi se pred Robinom vičući: U ime svete Bogorodice, naređujem vam da me pustite da prođem. Neka svaka nesreća i isključenje iz crkve zadesi onoga tko se usudi da me u tome spriječi. Ove riječi, izgovorene gromkim glasom, učinile su nepokretnim te soldačine. I fratar izađe bez prepreke. Robin je išao iza njega, ali na jedan barunov znak vojnici se baciše na njega i, pošto su ga razoružali, odbiše ga od ulaza. Skrhan zamorom, barun se skljoka u jedan naslonjač. A sada ćemo se nas dvojica porazgovarati reče on čim mu se vratila moć govora. Ti si dopratio Allana Clarea? Možeš li mi reći razlog zbog čega je on došao k meni? Tačno je da sam ga pratio, ali mi njegovi razlozi nisu poznati. Lažeš. Robin se prezrivo osmjehnu. Koliko vremena poznaješ Allana? Dvadeset i četiri sata. Lažeš, lažeš! Robin ljutito odgovori: Lažem? Vi ste zaista nemoguć čovjek, koji uvijek osporava istinu. Ako lažem, neću više ništa da govorim. Hoćeš li da budeš bačen s kule u opkop zamka, kao što će to biti uskoro tvoj suradnik? Još jedno pitanje: zar vas nitko nije napao kad ste dolazili ovamo?

41 Robin ne odgovori. Pobješnjeli barun skoči i isuka mač. Robin je mirno čekao. Toga trenutka otvoriše se vrata i pojaviše se dva čovjeka s uvijenim glavama u poderanoj odjeći, svoj blatnjavoj. Vidjevši Robina, uzviknuše od iznenađenja, a Robin prepozna u njima s čuđenjem dva noćna napadača. Kad su mu ispričali što se dogodilo, barun grubo povika: Bacite tog bijednika u zatvor. Nećete ga pustiti dok ne prizna i na koljenima ne zatraži oproštenje. A dotle ni kruha ni vode! Neka umre od gladi! Odupirući se ljudima koji su ga vukli, Robin se zaustavi i smješkajući se reče: Zbogom, barune! Budem li morao napustiti zatvor samo pod tim uvjetima, nećemo se više vidjeti. Još jednom, zbogom. Grom i pakao! Kad ćete ga već jednom odvesti? O, ne misli da ću ti dugo praviti društvo, svijetli barune! Ako ti ne želiš da me vidiš, ja to želim još manje. Tek što se našao izvan barunove sobe, Robin poče da pjeva, a njegov svjež i srebrnast glas odjekivao je svodovima galerije zamka sve dok se vrata nisu za njim zatvorila. B a l k a n d o w n l o a d. o r g

42 VI Zatvorenik je dugo osluškivao nejasne zvukove koji su stizali izvana, i kad vojnički koraci više nisu remetili tišinu podzemnog hodnika, počne razmišljati o ozbiljnosti svoga položaja. Bijes i prijetnje svemoćnog plemića nisu ga zabrinjavali. Ali je razmišljao o nemiru i bolu Gilberta i Marguerite, koji su ga uzalud očekivali. Ove tužne misli izazvaše u njemu snažnu želju za slobodom. On poče šetati po ćeliji udarajući tlo nogom i odmjeravajući visinu prozorčića i otpornost željeznih vrata. Ćelija je bila mala i imala je tri otvora: vrata, prozorčić iznad vrata i, sučelice njemu, jedan veći prozor, deset stopa visoko od tla, na kojem su bile postavljene rešetke. Od namještaja tu se nalazio jedan stol, jedna klupa i hrpa slame. Da vidimo što se događa tamo dolje prošapta Robin i, stavljajući klupu na stol, uzvere se do samoga prozora. U jednom trenutku on se trgne. Hvatajući jednu od rešetki, osjeti da ona nije od željeza već od drveta. Radostan zbog toga otkrića, naš junak je smatrao korisnim da promotri kako stoje stvari na drugoj strani: podiže klupu pored vrata i uspne se do prozorčića. No, odmah se povukao natrag opazivši jednoga vojnika kako se približava vratima, očevidno zato da bi ga uhodio kroz rupu na vratima. Robin počne pjevati, a vojnik se udalji. Nešto kasnije čuo ga je kako se vraća. To njegovo dolaženje i odlaženje trajalo je dosta dugo, dok konačno duboka tišina nije zavladala u podzemnom hodniku. Nepovjerljivi Robin ponovo se uspuza i spazi ne jednoga već dvojicu vojnika koji su prisluškivali na ulazu. Upravo je htio sići kad opazi lijepu Maude koja se približavala sa svjetiljkom u ruci i iznenađena vrisnu kad je vidjela Robinovu glavu pomoljenu iznad glava vojnika. Robin se bešumno spusti na zemlju i pričeka. Čuo je djevojku koja je govorila s vojnicima i s hiljadu brbljarija izbjegavala da objasni svoje iznenađenje. Malo kasnije vrata se otvoriše, djevojka uđe

43 unutra, odloži na stol jedan zamotuljak namirnica i zamoli da je ostave nasamo sa zatvorenikom. Eto vas u lijepom sosu! reče ona tek što su se vrata zatvorila. Barun je izvan sebe i kaže da će prema vama postupiti kao prema nevjernicima iz Svete Zemlje. Budite vi sa mnom u zatvoru reče Robin i neću težiti za slobodom. Želite da se šalite? U redu, da govorimo ozbiljno. Recite mi da li znate što se dogodilo sa sir Allanom Clareom, plemićem koji je došao sa mnom, i fratrom Tuckom. Uh, on je u gorem zatvoru od ovoga. On se usudio da kaže barunu da je besramna hulja i da će se oženiti Christabelom protiv njegove volje. Upravo u tom trenutku moja gospodarica i ja ušle smo u sobu. Videći je, sir Allan joj potrča u susret, zagrli je, a ona izgubi svijest, i ja sam je morala odnijeti u njenu sobu. Onda sam se, po njenom nalogu, raspitala o sudbini sir Allana i, kao što sam vam rekla, i on je zatvorenik. Fratar Tuck mi je govorio o vama i ja sam došla... Da mi pomognete pobjeći, zar ne? Hvala. Uskoro ću biti slobodan. Slobodan? Ali kako mislite da ćete se izvući odavde?! Na vratima su dva stražara. Volio bih da ih je hiljadu! Da niste možda neki čarobnjak? Ne, ali sam naučio da se penjem po drveću kao vjeverica i da preskačem jarkove kao srna. Mladić pokaza na prozor i reče na uho Maudi: Rešetke nisu željezne. Maude je odmah shvatila i lice joj se ozari. Sada moram znati gdje ću naći fratra Tucka? U našim sobama odgovori Maude on čeka da milady pošalje da ga pozovu ako joj on bude potreban da spasi sir Allana. Kako mogu doći donde? Kad izađete odavde, idite na lijevo. Idite utvrđenjem dok ne nađete jedna otvorena vrata. Vrata će vas odvesti do stepenica, a stepenice do galerije. Idite galerijom do hodnika u dnu, i tu su naše

44 odaje. Ne nađete li nikoga, to znači da je Tuck bio pozvan od milady. Uđite unutra, a ako ustreba, sakrijte se u neki ormar. Mnogo vam hvala, lijepa Maude, nikada neću zaboraviti vašu dobrotu reče Robin i plaho zagrli djevojku. Sjajno! povika jedan tamničar otvarajući vrata iznenada. Moja čestitanja, gospođice! Vi tako znate tješiti zatvorenike da mi ne bi bilo žao da budem zatvoren u sam kavez. Maude pocrvenje i ostade nijema i uzdrhtala. Ali kad se vojnik približio da je izvede, potpuno se smirila i, podižući ruku, raspali mu dva šamara, a onda pobježe, smijući se kao luda. Tamničar procijedi psovku i protrlja obraze. A onda baci pogled na Robina i izađe zatvarajući vrata treskom. Zatvorenik počne veselo jesti i pijuckati. Nešto kasnije jedan od glave do pete naoružan stražar zamijenio je tamničara. Robin mu raspjevanim glasom poželi laku noć i prijatne snove. Sat kasnije položaj mjeseca opomenuo je Robina da je vrijeme za bježanje. Ponovo se popeo do prozora posluživši se klupom pa bez velike muke iščupa jednu pregradu na rešetki. Onda se šćućuri na podboju prozora i nemirnim pogledom odmjeri razmak koji ga je dijelio od zemlje. Učini mu se suviše visoko da skače. Vezao je svoj opasač za čvrstu pregradu i upravo je htio da se spusti kad je na nekoliko koraka opazio jednoga vojnika, oslonjenog na svoje koplje, koji mu je bio okrenut leđima. Moram biti oprezan! pomisli u sebi i pričeka. Na sreću jedan oblak prekri mjesec, a terasa utonu u gust mrak. Robin skliznu dolje, ali nije imao sreće. Opasač je bio suviše kratak i mladić ostade da visi u zraku. Bio je u neizvjesnosti da li da skoči na zemlju, jer se plašio da šum ne privuče stražarevu pažnju. Ali, pomislivši da mu je sada nemoguće da se popne, jer pregrada ne bi mogla podnijeti teret uspinjanja, pomoli se u sebi i skoči. Na zemlju je dospio bez ozljede, ali ostade nepomičan promatrajući stražara. Kad se uvjerio da ovaj nije ništa primijetio, udalji se kradom u pravcu kojim ga je uputila Maude. Kao što mu je djevojka rekla, našao je jedna otvorena vrata, uspeo se nekim stepenicama, prešao zasvođenom prostorijom i stigao do hodnika.

45 U trenutku neodlučnosti, utonuo u dubok mrak, naš je junak upravo lupkao nogom po podu i pipao rukama zid da ne bi pogriješio put, kad čuje jedan pospani glas koji zapita: Tko ste vi? Što radite ovdje? Robin se nasloni leđima o zid i zadrža dah. Nepoznati, koji se i sam zaustavio, pretraživao je tamu vrhom svoga mača. Ne našavši nikoga, neznanac nastavi put procijedivši: Sigurno su škripnula neka vrata. Misleći da će tako najlakše izaći iz tog labirinta, Robin ga je pratio na određenoj udaljenosti. Odjednom neznanac otvori vrata i nestade. Ta vrata vodila su u kapelu. Robin ubrza korak pa i on bešumno uđe i stade iza jednoga stupa. Na mjesečini koja je prodirala u crkvu spazi ženu, umotanu u veo, koja se molila pred jednim grobom. Neznanac, koji je na sebi imao fratarsku kabanicu, opazi ženu, prenu se i približi joj se raširenih ruku šapćući: Christabelo! Djevojka skoči, jako pocrvenje, baci se u naručje neznancu i radosno prošaputa: Allan, dragi moj Allan! B a l k a n d o w n l o a d. o r g

46 VII Gilbert je ispričao ženi historiju Rolanda Ritsona. Pomolimo se bogu za toga nesretnika reče Marguerita skrivajući suze da ne ražalosti muža. Kraj pokojnikova odra bdjeli su on i stari fratar, dok je Lincoln u šumi kopao grob, a onda se odlučiše da pričekaju povratak putnika prije sahrane. U međuvremenu, Marianni je dosadilo da se sama šetka pred ulazom u kuću i, ne obavještavajući Gilberta, udalji se u šumu. Pošto je dugo hodala, sjede pod jedno drvo, a Lance se šćućuri ispred nje promatrajući je svojim pametnim očima. Sumrak je već počeo padati, kad pas skoči i poče tužno zavijati. Djevojka se trgne iz zamišljenosti, pokaja se što se toliko udaljila od kuće i odluči da se brzo vrati. Sada Lance nije išao otraga, već pred njom, okrećući se svakoga trenutka da vidi ide li djevojka za njim. Odjednom se zaustavi, uspravi se na noge, istegne vrat, naćuli uši i zalaja dugo i bijesno. Marianna se zaustavi dršćući. Možda hoće da najavi Allanov dolazak? reče ona pažljivo osluškujući. Pas zašuti, i ona se poče osjećati smjelijom, kadli se iz obližnjeg grma začu šum ubrzanih koraka. Marianna se odmah dade u ludi bijeg, ali se uskoro morala zaustaviti čuvši hrapav i zapovjednički glas koji je vikao: Pozovite psa! Lance, koji je zastao da zaštiti uzmicanje djevojke, skoči za vrat čovjeku koji ju je gonio. Pozovite psa, neću vam učiniti nikakvo zlo. Na prvi Mariannin poziv Lance pusti nepoznatog i dotrča do nje ne gubeći iz vida neznanca.

47 Nepoznati je izgledao bijedno, imao je neurednu bradu i dugu kosu i bio je naoružan lukom i batinom. Uprkos svoje zaplašenosti, Marianna se pretvarala da je mirna. Ne približavajte se reče ona strogo. Razbojnik zastade jer se pas spremao da ponovo skoči na njega. Šta hoćete od mene? Da pođete sa mnom! Kamo? Nije važno kamo... Pođite samo za mnom! Neću da pođem s vama! Onda ću morati da upotrijebim druga sredstva, ali vas upozoravam da vam se ona neće svidjeti. A ja vam kažem da ćete zbog svoje drskosti biti surovo Tsažnjeni. Razbojnik prasnu u smijeh. Zaista cijenim vašu hrabrost, ali ona ničemu neće poslužiti. Znam tko ste, znam da ste stigli tek jutros u kuću Gilberta Heada i da je vaš brat otišao u Nottingham. Ali znam i da sir Allan više neće izaći iz Notingemskog dvorca. Šta ste rekli? povika Marianne preplašeno. Rekao sam da je sir Allan barunov zarobljenik. Za ime božje! prošapta djevojka bolno. Ne sažaljevam vašeg brata... Zašto je otišao da se taci u lavlje ralje? Utoliko gore po njega... A i po vas! Barun se dokopao brata, a ja ću se dokopati sestre... Pođite odmah za mnom, bez mnogo priče! I on napravi jedan korak prema Marianni, koja odskoči natrag vičući: Drži ga, Lance! Hrabra životinja i nije čekala drugo nego da ščepa bandita za gušu. Ali ga ovaj, sviknut na slične borbe, zgrabi u letu i odbaci na dvadeset koraka od sebe. Ne strašeći se, pas se vrati i vještim skokom napade neznanca s boka. Njegovi se zubi zabiše tako snažno u razbojnikovo lice da mu je jedno uho bilo otkinuto i ostalo u ustima psa. Mlaz krvi obli ranjenika koji se naslonio na jedno drvo urlajući od bola. U međuvremenu pas poletje ponovo na njega, ali taj treći napad bio je sudbonosan: neznanac, iako je bio iscrpljen zbog gubitka krvi, zada mu pljoštomice tako jak udarac batinom po lubanji

48 da se jadna životinja otkotrljala do Marianninih nogu i ostala nepomična. Sada je red na nama! povika razbojnik. Prikupljajući svu svoju snagu, djevojka poče očajnički bježati gonjena od razbojnika. Nadala se da će on u tami izgubiti njen trag, ali se mjesec probijao s vremena na vrijeme i osvjetljavao njenu bijelu haljinu. Neznanac se sve više pri«bližavao. Konačno, ona se zaustavi iscrpljena i povika: Allane! Robine! U pomoć!... I pade onesviještena. Razbojnik se već nadvio da je ščepa, kad jedan gromor glasan glas povika: Ej, bijednice, ostavi tu ženu! Bandit se pretvarao da ne čuje i dohvati Mariannu za ramena da bi je podigao. O, ti se praviš gluh? ponovi pridošlica, koji je bio gigantskog stasa i, po svemu sudeći, čuvar šume. Evo ti onda! Ova žena pripada meni! reče odmetnik. Nije istina! Ti si je gonio!... Natrag ili ću te udesiti!... Bandit se povuče. Bacaj strijele, luk i mač! Razbojnik baci oružje na zemlju. A sada okreni leđa i gubi se, inače ću ti potprašiti pete strijelama. Svaki otpor bio je uzaludan, i razbojnik psujući pobježe. Čuvar šume se tada pozabavi onesviještenom djevojkom. Odnio ju je na obalu obližnjeg potoka i poprskao joj sljepoočnice svježom vodom. Marianna otvori oči i prošaputa: Gdje sam? U Šervudskoj šumi odgovori srdačno šumar. Na taj nepoznati glas djevojku ponovo obuze užas i ona kriknu lomeći ruke: Ne činite mi zla! Smirite se, gospođice. Bijednik koji vas je napao sada je daleko i za vas nema više nikakve opasnosti. Marianna je šutjela, još uvijek zaprepaštena i poplašena. Hoćete li doći u moju kuću? Tamo ćete naći mog starog strica i moje rođake koji će dobro znati da vas brane... Molim vas otpratite me do kuće Gilberta Heada.

49 Vi poznajete Gilberta Heada? Jeste li vi njegova rođakinja? Ja vas tamo nisam nikada vidio. Tada Marianna ispriča sve što joj se od prvoga dana dogodilo, a mladi čuvar šume joj reče: Nemoguće je da se večeras vratite do Gilbertove kuće. Suviše je daleko. Kuća moga strica je svega nekoliko koraka odavde. Tamo ćete biti sigurni, a ja ću otići da umirim vaše domaćine. Marianna se srdačno zahvali mladiću i prihvati njegov prijedlog. Dok su koračali, on primijeti da je ona suviše premorena i ponudi joj ruku. Ali djevojka, utonula u svoje misli, nije ga čula i nastavi koračati sama. Zar nemate povjerenja u mene, gospođice? zapita mladić. Zašto nećete da se naslonite na moju ruku? Ah, ne, imam puno povjerenja u vas! odgovori Marianna uzimajući njegovu ruku. Uvjerena sam da ste iskreni. U pravu ste, Mali John (Džon) je nesposoban da nekoga prevari... Samo se naslonite na moju ruku... Ona bi vas u slučaju potrebe mogla i ponijeti a da se ne zamori. Mali John? prošaputa djevojka gledajući gorostasnu pojavu svoga kavalira. Mali John?... Da, Mali John! Nazvali su me tako jer sam visok šest stopa, jer pesnicom mogu ubiti vola, zato što moje noge mogu da prijeđu bez odmora četrdeset milja, jer su moji rođaci, sinovi Guya Gamwella, svi niži od mene. Eto, zašto se ovaj koji ima čast da vam ponudi ruku zove Mali John. I razbojnik koji vas je progonio znao me je dobro i pazio se da vam ne učini zla kad sam se pojavio. No, dozvolite mi da dodam da je moje pravo ime John Bavlot (Bejlot), sinovac sir Guya, i i da sam od rođenja šumar, strijelac po volji, uvjetni čuvar šume, od prije mjesec dana imam dvadeset četiri godine. Razgovarajući i smijući se tako, Marianna i njen pratilac stigoše do Gamwellove kuće, prostrane građevine postavljene na jednom prijatnom mjestu i okružene grupom bijelih kućica. Mali John je morao obuzdati nalet čopora pasa koji ga dočekaše lajanjem, a onda prođe kraj grupe slugu koji ga pozdraviše s poštovanjem i uđe s Mariannom u veliku dvoranu gdje se cijela porodica upravo spremala da sjedne za stol.

50 Striče! povika mladić vodeći djevojku do sjedišta na kome se bio ustoličio sir Guy molim vas za gostoprimstvo ove plemenite dame koju mi je božanska providnost dozvolila da spasim iz kandža bezočnog bandita. Marianna je bila primljena od cijele porodice Gamwell sa srdačnom pažnjom. Smjestili su je za stol i nahranili. Zatim je stara gospođa Gamwell odvede do jedne sobe gdje je smjesti na udoban krevet. Kad se Marianna povukla, Mali John ispriča sve pojedinosti o svojoj avanturi i završi izjavljujući da će odmah otići Gilbertu. U redu! povika William, najmlađi sin sir Guya budući da je gospođica prijateljica Gilberta i moga druga Robina, ja ću te otpratiti. I Mali John i William digoše se od stola i uputiše se šumom. B a l k a n d o w n l o a d. o r g

51 VIII Ostavili smo Robina u maloj kapeli. Još uvijek se krio iza stupa i pitao se kako je Allan uspio da se oslobodi. Nema sumnje da Maude namješta sve ovo barunu. Vjere mi, ako ona nastavi da tako otvara sva vrata na zamku, obećavam joj hiljadu poljubaca! reče u sebi mladić. Poslije dvije godine razdvojenosti, draga Christabel govorio je Allan zaboravio sam za svega jedan tren sve ono što sam propatio. Jeste li zaista trpjeli? zapita djevojka s lakom nevjericom. Zar još možete sumnjati? Kad sam bio istjeran iz zamka, mislio sam da ću umrijeti od bola. Bog je bio milostiv i dozvolio mi je da se isplačem kao dijete, a to mi je dalo snage da živim. Allane, nebo mi je svjedok da biste vi bili sretni kad bi to zavisilo od mene. Znači da mogu očekivati sreću! povika Allan. Bog će učiniti ono što vi želite. Allane, povjerenje koje imam u vas održava me u mojoj usamljenosti. Ja dugujem poslušnost volji svoga oca, ali postoji nešto na što me nikada neće prisiliti. On nas može razdvojiti, ali me ne može prisiliti da volim drugoga. Robin je slušao i uzdišući razmišljao: Oh, kad bi i meni Marianna tako rekla?! Draga Christabel nastavi Allan kako ste uspjeli da pronađete moju ćeliju? Tko mi je otvorio vrata i nabavio ovu odjeću? U mraku nisam mogao prepoznati svoga spasioca. Samo je tiho rekao:»idite tamo u kapelu!«u zamku postoji samo jedna osoba u koju se mogu pouzdati. To je Maude, moja sobarica. Njoj dugujem vaše oslobođenje. Čini se da

52 je ona opila tamničara koji vas je čuvao. Nekim slučajem providnosti Maudin ispovjednik zatekao se u zamku i pristao je da se svuče i vama ustupi svoju odjeću. Još ga ne poznajem, ali bih željela da mu se za to zahvalim. Da se taj fratar ne zove slučajno brat Tuck? Da, prijatelju moj, vi ga poznajete? Pomalo! odgovori mladić smješkajući se. Sigurna sam da je to neki dobar starac. Ali zašto se smijete? Jer taj dobri starac nije tako star kao što mislite. Zar je to važno? A zašto ništa ne govorite o mojoj prijateljici, vašoj sestri? Marianna nas očekuje kod jednoga čestitog šervudskog seljaka. Do ovoga jutra vjerovao sam da će vaš otac pristati da mi da vašu ruku, ali kako me on ne samo odbija već ugrožava i moju slobodu, a možda i život, ne ostaje mi drugo nego da bježimo... Ah, ne, Allane! Nikada neću ostaviti svoga oca! Christabelo, pođite sa mnom ili ću i ja ostati ovdje. Zbunjena djevojka poče plakati, s glavom među rukama, ponavljajući i pored svih Allanovih navaljivanja:»ne, ne, ne, ne mogu!...«u tom se vrata na kapeli otvoriše i pojavi se Maude sa svjetiljkom u ruci u pratnji Tucka, koji na sebi nije imao mantije. Jao, jao!... Draga gospodarice! povika Maude uplakana. Sve je propalo! Sve će nas pobiti! Jao, jao!... Šta to govoriš? zapita preplašena Christabel. Kažem da će nas sve pobiti! Barun neće nikoga poštedjeti. A ja neću da umrem... Šta znače te riječi i taj plač? zapita strogo Allan. Zar mi vi, Tuck, ne možete reći što se to događa? Nemoguće je! odgovori komičnim tonom fratar. Ja znam samo ovo: sjedio sam... Ne, klečao sam... Sjedio! povika Maude. Klečao! uzviknu fratar. Sjedio! povika Maude. Klečao sam, kažem vam... Upravo sam se molio... Pili ste pivo, i to malo više... Draga moja Maude, čini se da vi danas zaboravljate na svoje lijepo ponašanje.

53 Dosta s moralnim propovijedima i raspravama! prekine ih Allan zapovjedničkim glasom. Recite nam zašto ste došli ovamo i koja nam opasnost prijeti. Poznato vam je da sam dala tamničaru Egbertu da pije vina više nego što je mogao da podnese. On se uspavao. Dok je spavao, pozvao ga je milord, koji je htio vidjeti zatvorenika. Jadni tamničar, još pod djelovanjem vina, pojavio se kod baruna sa šakama na bokovima, i pošto ga je zapitao kako se usuđuje da ga uznemirava u snu, približio se Njegovom gospodstvu i rekao mu udarajući ga podrugljivo rukom po ramenu:»reci mi ti, stara palestinska ruino, kako je sa zdravljem?«vi znate, milady, da Njegovo gospodstvo nije baš dobro raspoloženo. Poslije trenutka iznenađenja, ono je odjednom pomahnitalo i, zgrabivši s Egbertova pojasa ključeve, potražilo ključ od ćelije sir Allana. Ključa nije bilo. Onda je milord pozvao vojnike i otišao do ćelije izjavivši da će, nađe li tamo zatvorenika, objesiti Egberta. Gospodine zaključi Maude obraćajući se Allanu trebalo bi odmah bježati, prije no što moj otac bude obaviješten i zatvori vrata. Idite, dragi Alane! povika Christabel. Ali vi, što ću bez vas? odgovori očajno Allan. Ja ostajem... da smirim ljutnju svoga oca. Onda ostajem i ja! Ne, ne, bježite! Ako me volite, bježite!... Vidjet ćemo se opet! Zakunite se na to! Kunem se! E, onda ću vas poslušati. Hajdemo, Tuck! Možemo poći, ali nas je bilo troje kad smo došli! primijeti fratar. Tu sam povika mladić izlazeći iz svoga skloništa. Uplašena Christabel lako kriknu, a Maude pozdravi Robina osmijehom. Allan zapita: A gdje ste vi bili? Ispričat ću vam svoje doživljaje kad budemo daleko odavde. Priznat ću vam da su mi zidine Notingemskog zamka kao kamen u želucu. Na te riječi Maude pogleda mladića čudnim pogledom. Ali baš toga trenutka odjeknu bat koraka u hodniku koji je vodio u kapelu.

54 Eto baruna! povika Maude. Odlazite brzo! Allan dade Tucku njegovu odjeću, poljubi Christabeli ruku i požuri prema vratima koja mu je pokazala Maude. Robin se galantno nakloni Christabeli i pođe za prijateljima. Dok mi bježimo reče Maude Christabeli pravite se kao da se molite i odgovorite da ne znate ništa. Tek što su se vrata iza bjegunaca zatvorila, barun na čelu svojih vojnika upadne u kapelu. Za to vrijeme družina je brzo promicala uskim hodnikom slijedeći Maude, koja je nosila zapaljenu baklju. Robin primijeti da je ona ubrzala korak i da ga izbjegava. Ljutite se na mene? Da. Šta sam učinio? Ništa. Šta sam onda rekao? Ne pitajte me o tome, to vas neće zanimati. To me žalosti. Brzo ćete se utješiti. Zamalo pa vam zidine neće biti kao kamen u želucu... Ali, ako mi je dosta baruna i njegova zamka, to nipošto nije s vama i vašom dobrotom!... Zaista? Budite u to sigurni. Onda da sklopimo mir! I ona mu pruži ruke, koje Robin srdačno stisnu. Nešto kasnije stigli su do čuvareva mjesta i djevojka pozva starca. Kako!? povika stari Lindsay, koji na sreću nije znao što se dogodilo. Zar odlazite? Zaista, fra Tuck, računao sam da ću s vama popiti koju čašicu. Zar zaista morate ići? Da, sine moj odgovori Tuck. Onda, do viđenja, i tebi i tvojim prijateljima. Pokretni most se spusti i svi izjuriše napolje. Maude zadrža Robina: Hoćete li se vratiti? Vratit ću se. Za to vrijeme učinite mi ljubaznost i pronađite mi luk koji je ostao u barunovoj sobi. Predajte ga onome tko bude došao po njega. Dođite vi sami!

55 U redu, doći ću sam. Zbogom, Maude! Zbogom, Robine! Drhtavica koja priguši djevojčin glas nije dozvolila da se čuje i pozdrav Robinovim prijateljima: Zbogom, sir Allane, zbogom fra Tuck! B a l k a n d o w n l o a d. o r g

56 IX Oko deset uveče, Gilbert, koji je nestrpljivo očekivao da se vrate putnici, ostavi staroga fratra u sobi s mrtvim šurjakom i siđe da zapita Margueritu da li se možda gospođica Marianna uznemirila što se njen brat tako dugo nije vratio. Mislim da se gospođica zatvorila u svoju sobu odgovori Marguerita. Gilbert se popne gore, ali nađe praznu sobu. Odmah se vratio k svojoj ženi i reče: Marguerito, već je deset, a gospođice nema kod kuće. Sada sam se sjetila... Izašla je s Lanceom. Oh, bože, da nije zalutala u šumi?... Možda se dogodila neka nesreća?... U ovo doba u šumi ima vukova i razbojnika. Rekavši to, Gilbert dohvati luk i batinu i izađe da potraži Mariannu. Pošto je prešao jedan dio puta, pomisli da je čuo neko prigušeno cviljenje koje je dolazilo s pobočne staze. Napregne sluh, a onda se bez oklijevanja uputi prema mjestu odakle je dolazilo cviljenje. Bila je duboka tama. Jednoga trenutka čuvar šume zape nogom za nepokretnu masu prostrtu na tlu. Sagne se i pipajući osjeti dlaku neke životinje koja, kao da se preporodila od tog milovanja, zaskviči u znak zahvalnosti. Lance, jadni Lance! uzviknu Gilbert. Pas se pokuša pridići, ali pade zacvilivši ponovo, dok je Gilbert razmišljao: Svakako se dogodilo nešto strašno toj jadnoj djevojci: Lance je htio da je brani, ali se zlo proveo... Hrabro! prošaputa on blago milujući svoga vjernog psa. Hajde, stari moj, reci mi gdje su te

57 ranili? U trbuh? Ne, u trbuh nije!... Da nije u leđa?... Šapu?... Ah, u glavu! Bitanga, htio je da ti razmrska glavu... Ne, dragi moj, nećeš uginuti, budi siguran! Da, izgubio si mnogo krvi, ali ti je imaš dosta... Srce još lupa... Ozdravit ćeš. Gilbert otrča u obližnju živicu i tamo nabra travu koje je ljekovitost dobro poznavao, izgnječi je među dva kamena i stavi na Lanceove rane. Sada te moram ostaviti, jadnice, ali budi miran, vratit ću se da te ponesem. Postarat ću se da brzo ozdraviš... I govoreći svome psu kao da govori s čovjekom, stari šumar uze u naručje životinju i stavi je u jedan žbun, a onda nastavi put u potrazi za Mariannom. Svetoga mi Dunstana! promrmlja ispitujući budnim okom žbunove i proplanke ako na putu naiđem na toga nevaljalca koji je ranio moga jadnoga Lancea, odsvirat ću mu lijepu pjesmu pljoštimicom mača. Gilbert se nađe na stazi kojom je išla Marianna i tako stigne do proplanka u blizini kojega je Mali John oslobodio djevojku. Jednoga trenutka on primijeti sjenku uvećanu mjesečinom koja je izgledala kao silueta nekog drveta. Ali stari Gilbert je bio suviše iskusan a da ne bi vidio da je to sjena nekog čovjeka. On se približi i rukom snažno ščepa za nogu čovjeka koji se bio objesio o jednu granu drveta. Tko ste vi? zapita ga oštrim glasom. Nepoznati se čovjek spusti na zemlju. Tko si? ponovi Gilbert. Šta se to tebe tiče? procijedi stranac kad je vidio da je Gilbert sam. Svakako da me se tiče. Ja sam čuvar šume i u moju nadležnost spada čuvanje šume. A kako mi ličiš na pravoga razbojnika, imam i pravo da pretpostavim da si lovokradica. No, pustit ću te da slobodno odeš ako mi odgovoriš na neka pitanja iskreno, a ako odbiješ, predat ću te šerifu. Pitaj šta želiš, a ja ću vidjeti treba li da ti odgovorim ili ne treba. Jesi li u šumi sreo neku djevojku u bijeloj haljini? Bandit se trgne. Jasno mi je reče Gilbert ti si je svakako vidio... Ali, šta to vidim, ti si ranjen u glavu!? Oho, to je rana od psećih zuba... Ah,

58 bijednice, bitango! Ovamo, da bolje vidim! I Gilbert snažno ždere okrvavljeni zavoj. Neznanac, pomahnitao od bola, optuži samoga sebe rekavši: Kako znaš da je bio pas kad tamo nikoga nije bilo? A djevojka, šta si joj napravio? Govori!... Govori ili ću te ubiti. Dok je Gilbert očekivao odgovor s rukom na ručici mača, bandit iskoristi trenutak i zada mu žestok udarac po glavi lukom koji je čvrsto držao u ruci. Za trenutak opijen, Gilbert brzo dođe sebi, izvuče mač i obasu bujicom udaraca leđa i ruke bandita sve dok se ovaj nije opružio po zemlji kao mrtvac. Ne znam što me zadržava da te dotučem, bijednice povika šumar. Kad nećeš da kažeš gdje je djevojka, ostavljam te ovdje, umri kao divlja životinja! Rekavši to, on se udalji u namjeri da nastavi svoje traganje za djevojkom. Sve više uznemiren, već je počeo gubiti svaku nadu, kad začu jedan glas koji je pjevuckao neke vedre balade koje je on sam spjevao još u mladosti. Nije mogao vidjeti pjevača, ali je osjetio da mu ide u susret istom stazom. To je glupavi William progunđa neraspoloženo Gilbert pogođen u svojoj sujeti pjesnika. Čuj samo kako sakati moju sirotu baladu! Ehej, mladi Williame, ti ne znaš ništa drugo osim da sahranjuješ stihove i muziku... Šta do đavola radiš u ovaj čas u šumi? Ehej! povika mladić. Tko ima hrabrosti da prekida pjesmu Williama Gamwella? Onaj tko je već čuo tvoj glas i, na žalost, ne može da ga zaboravi. Sjajno! To je dobar odgovor! dobaci veselo drugi glas. Istupi naprijed, neznance pun duha! reče onda William izazovnim tonom. Razmislit ću još da li da ti dam jednu lekciju lijepoga ponašanja! I mladić već poče da zamahuje štapom, kad ga njegov sudrug, Mali John, zaustavi u tome. Jesi li poludio, rođače Williame? Zar ne poznaješ Gilbertov glas? Gilbert? Pa da. Onda stvar stoji drukčije! William pojuri prema čuvaru šume vičući:

59 Imam lijepih vijesti za vas. Gospođica je na sigurnom mjestu, kod nas. Moje sestre se brinu za nju. Mali John ju je sreo u šumi i spasio iz ruku nekoga bandita... Jeste li sami, Gilbert? A gdje je Robin? Jutros je otišao u Nottingham, a do prije jednog sata, kad sam izašao, još se nije vratio. Gilberte, što ste tako blijedi? zapita Mali John. Šta vam je? Da se ne osjećate slabo? Ne, imam samo nekih neprijatnosti. Umro mi je šurjak... No, nećemo o tome govoriti. Neka bude po božjoj volji. Miss Marianna nije više u opasnosti, a to je ono što je važno. Zamislite do koje mjere sam bio uznemiren, pogotovu kad sam psa Lancea našao napola uginulog. A tko je to učinio? Tko je takav zločinac? zapita William. Recite mi da mu ja namjestim leđa! Budite mirni, osvetio sam već jadnog Lancea. Ali i ja hoću da mu vratim milo za drago... Bijednik, da bude takva hulja i da postupi sa psom na takav način... To mora da je običan razbojnik! Ako se radi o istom čovjeku koji je napao mladu gospođicu, moramo ga odvesti u Nottingham i predati ga šerifu reče Mali John. Gdje ste ga ostavili, Gilbert? Pođite sa mnom. Čuvar šume je lako pronašao mjesto gdje je ostavio razbojnika da leži na zemlji, ali njega više nije bilo. Bilo da su ga pojeli vuci, bilo da je mrtav, na svaki način neka je mir njegovoj duši reče Mali John. Zbilja, ako vam ne čini teškoću reče Gilbert dođite do moje kuće, mogli biste mi pomoći u jednom dobrom djelu. Kažite o čemu se radi. U kući imam mrtvaca, moga šurjaka. Pomozite mi da ga sahranim. Raspolažite s nama odgovoriše mladići. Bilo je već blizu ponoći kad je mala pogrebna pratnja, koja je izašla iz Gilbertove kuće, pošla prema šumi. Stari fratar Eldred, Tuckov pratilac, čitao je pogrebne molitve, Mali John i Lincoln su nosili lijes, za kojim je išla Marguerita između Gilberta i Williama.

60 Dok su Mali John i Lincoln kopali jamu u podnožju jednoga stabla, Gilbert i njegova žena su molili za jednu dušu koja je vapila za njihovim molitvama. Tek što su posljednji grumeni zemlje pali na mrtvaca, nešto dalje se začu žalosno cviljenje. To me zove jadni Lance reče Gilbert. Ne, nisam te zaboravio, stari prijatelju! Ne sumnjaj u to. Prije nego što pođemo kući, doći ću i po tebe da ti pomognem. B a l k a n d o w n l o a d. o r g

61 X Kao što je Maude ispričala, barun se sa šest vojnika uputio u ćeliju Allana Clarea i našao je praznu. Ah, tako se moja naređenja dobro izvršavaju! povika on. Čemu onda tamničari i zatvori? Gdje je Egbert Lanner? Egbert, koga je jedan vojnik čvrsto držao da ne pobjegne, istupi naprijed više mrtav nego živ. Dođi ovamo. Vidiš li ova vrata, ona su zatvorena. Vidiš li taj prozorčić? I on je zatvoren! A sada mi kaži kako je zarobljenik mogao da pobjegne? Egbert nije odgovarao, a barun odjednom povika: Ah, kako ste glupi, bijednici! Kladim se da od vas nitko nije ni pomislio... Brzo, neka netko od vas otrči do Lindsaya i naredi mu da zatvori sva vrata. Jedan vojnik otrča, ali se izgubi u mračnim hodnicima zatvora i stropošta niz stepenice jednog podruma. Pad je bio smrtonosan, ali to nitko nije primijetio. Bjegunci su imali da zahvale samo ovoj nesreći za svoj izlazak iz zamka. Milorde reče jedan od vojnika dok smo dolazili ovamo, učinilo mi se da sam vidio bljesak jedne baklje u dnu hodnika koji vodi u kapelu. I čekao si do sada da mi to kažeš?! povika barun. Svi ste se zakleli da me otjerate u grob, ali ćete umrijeti prije mene ako se opet ne dokopam toga bijednika. Rekavši to, barun istrgne jednu baklju iz ruku najbližeg vojnika i pojuri u kapelu. Christabel je, stojeći pred grobom svoje majke, izgledala zaista zanijeta u duboko razmišljanje. Kćeri moja, šta radiš ovdje?

62 Molim se! Bez sumnje za onog bijednika koji zaslužuje konopac? Molim se za vas pred grobom svoje majke. A gdje je sir Allan? Ne znam. Hoćeš da me prevariš... On je ovdje. Ja vas ne varam, oče moj, i nikada vas nisam ni varala. Barun se zagleda netremice u blijedo lice svoje kćeri. Ali, baš u tom trenutku vrati se jedan od vojnika i reče: Nismo našli ni jednoga ni drugoga. Šta to znači, ni jednoga ni drugoga? zapita Fitz Alwme, koji tek tada posumnja da je i Robin pobjegao. Da, milorde, oba zarobljenika su pobjegla. Izbezumljeni barun zgrabi snažno za rame vojnika: Ni jednoga ni drugoga? Izjasni se bolje! uzviknu promuklim glasom. Ali vojnik, dršćući od straha, ništa ne odgovori. Prije svega, tko si ti? S vašom dozvolom, vaše gospodstvo, zovem se Gaspard Steinkorf. Bio sam na straži kod kule... Ah, bijednice! Bio si na straži kraj ćelije mladoga šervudskod vuka? Pazi, ako mi kažeš da si mu dopustio da pobjegne, zakovat ću te za zid... Odgovaraj! Ali, vi mi, milorde, prijetite da ćete me ubiti ako priznam! odgovori jadnik. To što sam rekao, održat ću! Onda je bolje da šutim. Barun izvuče bodež, ali mu Christabel zadrža ruku i reče: Oče moj, nemojte prljati krvlju ovaj grob! Barun udari nogom vojnika, uvuče bodež u korice pa se strogo obrati kćeri: Vrati se odmah u svoje odaje, milady... A vi ostali, penjite se na konje i pojurite mansfeldskim putem... Ta dva nevaljalca su se morali uputiti na tu stranu... Morate ih stići! Jeste li razumjeli, morate!? Vojnici poslušaše. Christabel se baš htjela udaljiti kad u kapelu uđe Maude, koja stavi prst na usta i prošaputa: Spasili su se!

63 Mlada djevojka sklopi ruke da se zahvali bogu i pođe k izlazu. Jedan trenutak! povika barun koji je čuo Maudino šaputanje. Vi, dođite ovamo da mi na nešto odgovorite... No? Plašite li se da vas ne pojedem?... Ne znam... Ali, tako ste ljuti, milorde, vidim vas tako neraspoloženog odgovori Maude pretvarajući se da je jako zaplašena. Gospođice Lindsay! Poznati su mi vaši nestašluci i znam dobro da vas namršteno lice baš mnogo ne plaši... Odmah da ste mi rekli tko se to spasio! Nemojte slučajno da izbjegavate odgovor... Dobro sam čuo vaše riječi, bezobraznice! Ali ja nisam rekla, milorde, da se netko spasio odgovori Maude naivnim izgledom. Ah, niste to rekli, drski stvore!... Onda ste rekli da su spašeni... Ne jedan, već dvojica! Ali mlada sobarica odrečno odmahnu glavom. Ma gledaj ti samo lažljivice kako je uporna u odricanju iako je uhvaćena na samom djelu! Maude je promatrala baruna pomalo zbunjenim pogledom, kao da nije razumjela njegove riječi. Ti se praviš luckasta, ali mene nećeš učiniti takvim! Znam sigurno da si na svaki način pomogla bjekstvo dvojice zatvorenika, ali ti savjetujem da ne misliš da si dobila igru. Nisu daleko odmakli i moji će ih ljudi stići... Budi sigurna da ćeš ih za pola sata vidjeti vezane jednog uz drugog okrenutih leđa i bačenih u jarak s kule dvorca... Ali da biste ih vezali, morate ih najprije dovesti ovamo, milorde odgovori Maude s očima koje su sijale od prepređenosti. No, prije nego što ih bacim u jarak, mi ćemo ih ispovjediti... Pa ako budu rekli da ste im bili suučesnik u bjekstvu, onda će doći i na vas red da malo zaplačete, moja graciozna bezobraznice. Po vašoj želji, milorde... Zadovoljna sam da sam to doznala prije, kako bih imala vremena da se pripremim... I Maude napravi jedan dražestan poklon. Drznice! Milady reče sobarica obraćajući se potpuno mirno gospodarici koja je izgledala kao skamenjena od bola prepustite sve meni i povucite se u svoje odaje. Noć postaje sve hladnija.

64 Ma koliko da je barun bio razdražljiva karaktera, on se osjetio zbunjen pred tom nepokolebljivošću i gotovo mirno zapita: Reci mi, dakle, što si htjela reći s onim:»spašeni, spašeni!«maude shvati da će morati svakako nešto odgovoriti. Evo, da vam objasnim, milorde! reče ona. Istina je da sam izgovorila te riječi, ali sam htjela da govorim o tom nesretnom Egbertu kome ste zaprijetili da ćete ga objesiti... Na sreću još ga niste objesili, neka bude bogu hvala! I Maude glasno zarida. Ovo je već suviše! povika barun. Ti me doista držiš za nekog idiota! Hoćeš li zaista da zloupotrijebiš moje strpljenje? U redu, kad je tako, Egbert će biti obješen, a ako priznaš da ga voliš, bit ćeš obješena i ti! Mnogo vam se zahvaljujem, milorde odgovori sobarica smješkajući se. A onda napravi duboki poklon, okrenu se oko sebe i pođe da se priključi gospodarici koja je izlazila iz kapele. Barun ju je instinktivno pratio pogledom brundajući u sebi i proklinjući drskost i lisičje lukavstvo žene. Ovi lakrdijaški postupci sobarice pobudili su u njemu sve divlje nagone. A Maude, koja se osjećala kao progonjena zvijer, plašeći se zaista nekoga nasilja, potrča naprijed što je brže mogla s bakljom koju je nosila tako da se u jednom trenutku barun našao u potpunoj tami, što izazva kod njega bujicu proklinjanja na cio svijet. Vičite, vičite samo! govorila je u sebi sobarica udaljavajući se. Ali kako ona zaista nije bila loše duše, osjeti grižnju savjesti pri pomisli da je starac u mraku mogao naići na kakvu opasnost. No, toga istog trenutka učini joj se da je čula bolno zapomaganje. U pomoć! U pomoć! vikao je jedan prigušen glas. Gdje ste, milorde? Ovdje, nevaljalice, ovdje, obješenjače! vikao je Fitz Ahvine, čiji glas kao da je dolazio iz podzemlja. Gospode bože, a kako ste se našli tamo dolje? povika Maude spuštajući baklju s vrha stepeništa da bi nazrela baruna koji je ležao ispružen po stepenicama. Na njegovu sreću, on je naišao na jednu prepreku: tijelo jednoga vojnika koji se stropoštao kad je trčao da zatvori vrata na zamku.

65 Vojnik je bio mrtav, dok je barun, koji je još bio zaštićen oklopnom košuljom, gotovo zabio noge u leš i nije zadobio nikakvu povredu. Čak je od toga bilo i koristi. Njegov bijes je istog časa splasnuo. Maude reče on digavši se poslije nekoliko pokušaja uz pomoć sobarice. Vjerujte mi da će vas gospod kazniti zbog nepoštovanja jednoga starca. Oprostite mi, milorde, mislila sam da otpratim milady, uvjerena da će vas otpratiti neki vojnik s bakljom. Hvala svevišnjem da ste ostali živi i zdravi... Naslonite se na moju ruku, milorde. Maude reče opet barun ne zaboravite da me morate podsjetiti na jednu stvar: pijanac koji se uspavao na stepeništu kantine mora biti probuđen s pedeset batina... Budite sigurni, milorde, da to neću zaboraviti. Kamo hoćete ići, milorde? K mojoj kćeri. Jadna milady pomisli Maude. Tek što se bude smjestio u naslonjač, ponovo će je uznemiravati. Kad je barun ulazio, Christabel je upravo promatrala neki manji predmet koji je imala u ruci. Videći oca kako ulazi, ona se požuri da ga sakrije. Šta to imaš u ruci? zapita barun tek što je sjeo na jednu udobnu stolicu. Eto ga, opet počinje! prošapta Maude. Šta si rekla? Rekla sam, milorde, da mi se čini da jako patite. Barun baci srdit pogled na sobaricu, a zatim upita: Reci mi, dakle, kakva je to glupost? Nije to nikakva glupost, oče moj. Pa drugo ne može biti! Onda se vidi da nismo istoga mišljenja. Činjenica je da jedna valjana djevojka uvijek misli jednako kao i njen otac. Ponavljam još jednom: kakva je to glupost? Ali, ja vam se kunem... Milady reče barun glasom koji je, suprotno uobičajenom, bio miran, ali strog. Ako je predmet koji namjeravaš sakriti beznačajan, nema nikakve teškoće da mi ga pokažeš. Podsjećam te da sam ja tvoj otac. Ali, ako je to amajlija, stvar koja bi te natjerala da

66 pocrveniš, daj mi, ipak, da vidim. Ja ne samo da imam pravo u tom pogledu već mi je to i dužnost. Moram te spriječiti da ne ideš u provaliju ako si u opasnosti i da te odande izvučen ako si tamo već upala. Posljednji put, kćeri moja, tražim tu stvarcu što si sakrila za pojas Milorde, to je sitnica odgovori djevojka sva dršćući i crveneći. Sitnica? Od koga?... Djevojka zakoluta očima i ne odgovori. Ne zloupotrebljavaj moje strpljenje... Danas sam ga imao isuviše. Odgovori, je li to slika... Ne mogu vam reći. Christabelin glas postade plačljiv, no ipak nastavi staloženo : Znam, oče moj, da imate pravo da me to pitate, ali ja neću da vam odgovaram, jer moja savjest nema za što da me prekori. Koješta, tvoja savjest nema što da ti predbaci jer je u skladu s tvojim osjećajima. Jako lijepo i moralno! Budite sigurni, oče, da nikada neću obeščastiti naše ime i uspomenu na svoju majku. Sve to kao da hoće reći da sam ja stari nevaljalac... Nisam to rekla, oče moj. Ali to svakako misliš. Uostalom, nije ni važno, a ta slika, koju tako uporno hoćeš da mi zatajiš, znam da je portret onoga bijednika kojeg se usuđuješ voljeti i protiv moje volje. Nemam nikakvu želju da vidim njegovo lice... Ali, poslušaj me dobro... Ti nikada nećeš poći za Allana Clarea... Ubio bih vas oboje svojom rukom prije no što bih pristao na taj brak. Ti se moraš udati za sir Tristrama od Goldsborougha (Goldsbru)... Istina je, nije baš mlad, ali još uvijek je nekoliko godina mlađi od mene, a ni ja još nisam star. Nije ni naročito lijep, i to je istina, ali otkad sreća zavisi od ljepote? Ja nisam bio lijep mladić, pa ipak, tvoja majka ne bi me bila zamijenila za najsjajnijeg lorda na dvoru Henrika II... Uostalom, ružnoća sir Tristrama je solidna garancija za jedan miran i bezbrižan život. Budi sigurna da ti neće biti nevjeran... Osim toga, moram dodati da je beskrajno bogat i veoma utjecajan na dvoru. Jednom riječju, to je čovjek koji mi... zapravo, koji tebi u svakom pogledu odgovara. Još sutra ću mu poslati svoj pristanak... Za četiri dana on će biti ovdje, i prije nego što se završi tjedan dana, ti ćeš postati velika dama.

67 Milorde, nikada se neću udati za toga čovjeka! povika Christabel. Nikada, nikada! Barun prasnu u ciničan smijeh i reče: Ali ja i nisam tražio tvoj pristanak, draga milady. Tebi ostaje da slušaš! Christabel porumeni, obori oči i čvrsto stisnu ruke jednu o drugu kao netko tko se odlučio da donese neopozivu odluku. Ostavljam te da razmišljaš, kćeri reče barun. Vjerujem da i sama vidiš da je potrebno malo razmisliti. Ipak, ne zaboravi da ja od tebe tražim potpunu i apsolutnu poslušnost. Bože moj, imaj milosti prema meni! prošapta djevojka. Barun izađe sliježući ramenima, a kad se vratio u svoju sobu, počeo ju je premjeravati dugim koracima razmišljajući. Prijetnje Allana Clarea zapravo mu se nisu činile takve da bi ih uzeo ozbiljno, ali nepokolebljiva volja njegove kćeri nagnala ga je da o tome više razmisli. Možda ću učiniti bolje ako se prema njoj ponašam blaže razmišljao je u sebi. Volim je zaista i bilo bi mi žao ako bi povjerovala da je žrtva mojih namjera. Bilo bi mi drago da bude sretna, ali ipak bih želio da se uda za moga staroga prijatelja Tristrama, starog ratnog druga. Dakle, treba se prema njoj ponašati ljepše. Ponovo izađe i uputi se kćeri. Kad se zaustavio pred Cristabelinom odajom, čuo je jedan bolan jecaj. Jadno dijete! pomisli Fitz Ahvine otvarajući polako vrata. Christabel je upravo pisala. Oho, moja kći nema drugih želja nego da piše (u to vrijeme samo su svećenici mislili na takve stvari). Ta budala Allan Clare stavio joj je u glavu da škraba po pergamentu. Barun se bešumno približi do Christabele. Kome pišeš? zapita on naglo. Christabel kriknu i pokuša sakriti list pod kojim se nalazio dragocjeni mali portret, ali je barun bio brži i dograbio ga. Zaboravljajući da njen otac ne zna ni čitati ni pisati, Christabel pokuša pobjeći, ali je barun zadrža grubo za ruku, a taj njegov gest imao je za posljedicu da se djevojka onesvijestila.

68 Žene! Žene! progunđa stari križar, polažući Christabelu na postelju. Zatim otvori vrata i gromoglasno povika: Maude! Sobarica odmah dotrča. Stavite u krevet gospodaricu reče barun i udalji se gunđajući. Ja sam, milady govorila je Maude pokušavajući da privede svijesti svoju gospodaricu. Ja sam sama kraj vas, ne bojte se. Christabel naposljetku otvori oči, pogleda oko sebe i videći da je sama sa svojom sobaricom, objesi joj se o vrat i reče: Maude, izgubljena sam! O čemu se radi, milady? Recite mi... Moj otac je uzeo pismo koje sam pisala Allanu. Ali vaš otac ne zna čitati. Dat će pismo svome ispovjedniku da mu ga pročita. Treba vidjeti da li će mu dati vremena. Dajte mi odmah drugi list isti onakav kakav vam je oduzet. Evo ti! Budite mirni, milady, i obrišite oči. Maude je stigla u barunovu sobu dok je ovaj nestrpljivo čekao ispovjednika da mu pročita Christabelino pismo. Milorde reče Maude milady me je poslala do vas da vam kažem da joj date list što ste ga uzeli s njenoga stola. Rekavši to, lukava djevojka pojuri bezobzirno prema ispovjedniku mačjim skokom. Svetoga mi Dunstana, moja kći je zaista poludjela! Zar ti je zaista dala taj nalog? Svakako, milorde... I evo, gotov je! Maude munjevito dohvati pergament koji je fratar držao pod nosom da bi mogao odgonetnuti rukopis. Drznice! povika barun pojurivši prema Maude, koja se u jednom skoku nađe na vratima, a onda, kao da se zaustavila neodlučno, dozvoli da je barun stigne. Daj mi taj list ili ću te objesiti!... Maude obori glavu pretvarajući se da od straha drhti, dok joj je barun vadio iz džepa ne pravo već zamijenjeno pismo. Ne znam šta me sprečava da ti opalim nekoliko šamara, prokleta bezobraznice! reče barun s uzdignutom rukom, dok je drugom

69 vraćao list fratru. Ali ja nisam napravila ništa drugo osim što sam poslušala naređenje milady. Onda ćeš reći mojoj kćeri da će ona biti kažnjena umjesto tebe. Zadovoljna što je tako dobro uspjela u svojoj strategiji, Maude se vesela vrati gospodarici, dok je barun razgovarao s ispovjednikom: Sada smo mirni, pročitajte mi napokon, oče, to što je moja gospođica kći napisala svom bijednom ljubavniku. Fratar poče kroz nos čitati jednu narodnu baladu o četiri godišnja doba. Oče, šta mi to čitate? prekine ga barun. Kakve su to gluposti? Ja sam čitao riječ po riječ ono što je napisano na ovome listu, sine moj... Svakako, ali... ali mi se ipak čini da moja kći, dok je bila tako uzbuđena, nije mislila da piše slične gluposti. Fratar ponovo poče čitati: Jesen donosi magle i beskonačne kiše i u srcu budi tugu... Do đavola! povika barun čini mi se da su to stihovi... Ima li ih još mnogo, oče? Još malo: Bijeli snijeg pokriva šume i vepar se skriva u svome brlogu. Dosta! zaurla barun. Sve sam razumio. To je pjesma o godišnjim dobima... Dosta, oče! Ali starac nastavi čitati:... Ljubavi moja, ljubavi moja, zar ne čuješ... Ljubavi moja, ljubavi moja! dobaci barun ljutitim glasom. Ali kako je to moguće? Christabel je svakako pisala sasvim nešto drugo kad sam je našao. Očevidno su me... Oče, htio bih da ostanem sam. Laku noć! Gospod vas čuvao, milorde reče fratar izlazeći. Ostavimo za trenutak baruna da priprema planove svoje osvete i vratimo se Christabeli i njenoj živahnoj sobarici Maude. Mlada lady je pisala Allanu da je spremna napustiti očevu kuću jer je neopoziva želja njenog oca da pođe za sir Tristrama učinila neophodnom ovu njenu odluku.

70 Kako da mu dostavimo ovo pismo, to je moja briga, milady. Ne brinite se za to reče Maude. Sat kasnije Maude je otišla da probudi jednoga mladića od nekih osamnaest godina, svoga brata po mlijeku. Halberte, hoćeš li mi učiniti veliku uslugu za lady Christabel? Vrlo rado. Mogu li se pouzdati u tebe? Kao u samoga boga odgovori mladić ponosno. A o čemu se radi? Da odmah ustaneš i uzjašeš konja. Ništa lakše. Samo brzo. Čekam te kod pokretnog mosta. Poslije desetak minuta Halbert je pažljivo slušao sobaričina uputstva. Ovo pismo ćeš predati Gilbertu Headu da ga uruči sir Allanu Clareu, a Gilbertovu sinu predat ćeš ovaj luk i te strijele. Također ćeš reći Robinu Hoodu, Gilbertovom sinu, da mu se stavlja na znanje da se vrati u zamak kad bude mogao, jer ovdje postoji jedna osoba koja ga nestrpljivo očekuje. Razumijem. Gledaj da svakako izbjegneš barunove vojnike. Zašto? Objasnit ću ti kad se budeš vratio! Ali, ako ih slučajno sretneš, izmisli neki razlog za svoju noćnu šetnju i pazi dobro da ne izbrbljaš pravi razlog. Halbert je bio već na konju kad djevojka doda: Budeš li pak sreo tri osobe, od kojih je jedna fratar... Brat Tuck? Da. Onda se zaustavi. Njegova dva pratioca su Allan Clare i Robin Hood. Izruči poruku i vrati se odmah. Zbogom, Halberte... Budi siguran da će Grace May čuti od mene da si najhrabriji od svih mladića u Shristendonu. Hura! Hura! za Maude! Hura za Grace! povika mladić i podbode konja. B a l k a n d o w n l o a d. o r g

71 XI U noći, mirnoj i vedroj, osvijetljenoj mjesečinom, tri bjegunca su brzo prelazila šumom. Robin je veselo pjevušio, Allan je bio snužden i zamišljen, a fratar je s gorčinom razmišljao o Maudinoj ravnodušnosti prema njemu i njenoj pažljivosti prema mladom čuvaru šume. Poslije dugoga hoda njih trojica upravo su prelazili jedno raskršće kad spaziše nekoga jahača kako juri u galopu. Robin sakri prijatelje iza drveta i naoružan Tuckovom batinom stade nasred puta. Stoj! povika Robin. Stoj! ponovi gromkim glasom fratar Tuck. Konjanik se zaustavi i povika: Ako me oči ne varaju, preda mnom je otac Gilles (Žil)! Dobro vam veče, oče! Dobro veče! A tko ste vi? zapita Tuck. Kako? Zar se vaša prečasnost ne sjeća više Halberta, Maudinog brata po mlijeku, kćeri Lindsaya, vratara Notingemskog zamka? Da, sada sam te prepoznao... Ali kako to da si sada u šumi? Prije svega reče dječak bacajući lukavi pogled na sir Allana moram nekom Robinu Hoodu, da mu dam... Luk i strijele koje nosiš sa sobom doda Robin. Baš tako! A moram mu staviti i do znanja da se vrati u zamak kad bude mogao, gdje ga jedna osoba nestrpljivo očekuje. A što je za mene rekla? zapita fratar. Ništa. Nijednu riječ? Nijednu.