Izdavač Centar za obuku sudija Republike Crne Gore Stara varoš 7, ulaz III/1, Podgorica Tel/fax ,

Величина: px
Почињати приказ од странице:

Download "Izdavač Centar za obuku sudija Republike Crne Gore Stara varoš 7, ulaz III/1, Podgorica Tel/fax ,"

Транскрипт

1 ZBORNIK RADOVA sa okruglih stolova posvećenih novom Zakonu o parničnom postupku Republike Crne Gore i novom Zakonu o izvršnom postupku Republike Crne Gore održanih u Podgorici, Budvi i Bijelom Polju (maj-jun 2004.) Štampanje ove publikacije pomogla je Evropska agencija za rekonstrukciju u okviru projekta Podrške Centru za obuku sudija Republike Crne Gore

2 ZBORNIK RADOVA sa okruglih stolova posvećenih novom Zakonu o parničnom postupku Republike Crne Gore i novom Zakonu o izvršnom postupku Republike Crne Gore održanih u Podgorici, Budvi i Bijelom Polju (maj-jun 2004.) Izdavač Centar za obuku sudija Republike Crne Gore Stara varoš 7, ulaz III/1, Podgorica Tel/fax , Priredile Ana Spasić Biljana Perunović Milić Štampa Grafo Crna Gora, Podgorica Tiraž 600 2

3 ZBORNIK RADOVA sa okruglih stolova posvećenih novom Zakonu o parničnom postupku Republike Crne Gore i novom Zakonu o izvršnom postupku Republike Crne Gore održanih u Podgorici, Budvi i Bijelom Polju (maj-jun 2004.) Podgorica Jul

4 4

5 Poštovani, Pred Vama je Zbornik radova sa okruglih stolova posvećenih novom Zakonu o parničnom postupku Republike Crne Gore i novom Zakonu o izvršnom postupku Republike Crne Gore, koji su održani u Podgorici (20-21 maj 2004.), Budvi (24-25 maj 2004.) i Bijelom Polju (9-10 jun 2004.) u organizaciji Ministarstva pravde Republike Crne Gore, Centra za obuku sudija Republike Crne Gore (u oviru projekta Podrške Centru za obuku sudija od strane Evropske agencije za rekonstrukciju) i USAID/ Checchi and Company Consulting, Inc. Izlagači na pomenutim dvodnevnim skupovima bili su članovi radnih grupa koje su radile na izradi nacrta ovih zakona i prisustvovao im je veliki broj sudija iz svih sudova Crne Gore, kao i određeni broj tužilaca i advokata. Kada je u pitanju Zakon o parničnom postupku RCG izlagači su bili: prof. dr. Biljana Đuričin, profesorica Pravnog fakulteta u Podgorici i predsjednica odgovarajuće radne grupe; Dragica Milačić, sudija Vrhovnog suda RCG; Vesna Begović, sudija Vrhovnog suda RCG; Julka Badnjar, sudija Vrhovnog suda RCG i Miraš Radović, sudija Vrhovnog suda RCG. Kada je u pitanju Zakon o izvršnom postupku RCG izlagači su bili: mr Emilija Durutović, sudija Suda Državne zajednice Srbija i Crna Gora i predsjednica odgovarajuće radne grupe; Natalija Filipović, sudija Višeg suda u Podgorici i Radojka Nikolić, sudija Višeg suda u Podgorici. Pored njih u svojstvu izlagača prisustvovao je i advokat Rusmin Nikočević iz Podgorice, kao i prof. Thomas Speedy Rice sa Pravnog fakulteta na Univerzitetu Gonzaga, SAD, čije prisustvo je omogućio USAID/ Checchi and Company Consulting, Inc. 5

6 Sva izlaganja su objavljena u cjelosti u ovoj publikaciji uz izvjesne izmjene u pravcu cjelovitijeg i kvalitetnijeg sadržaja istih, a koje su izvršili sami autori. Uz veliku zahvalnost autorima radova, nadamo se da će Vam ova publikacija biti od koristi. U ime organizatora, CENTAR ZA OBUKU SUDIJA REPUBLIKE CRNE GORE Vlada Republike Crne Gore/Ministarstvo pravde Podrška Centru za obuku sudija RCG, projekat finansira EU posredstvom Evropske agencije za rekonstrukciju USAID/ Checchi and Company Consulting, Inc./ Montenegro Judicial Reform Project 6

7 SADRŽAJ Zakon o parničnom postupku Analiza izmjena Zakona o parničnom postupku Republike Crne Gore... 9 prof.dr.biljana Đuričin Pokretanje postupka i pripremanje glavne rasprave sudija Dragica Milačić Glavna rasprava i odluke sudija Vesna Begović Pravni ljekovi sudija Julka Badnjar Rokovi za preduzimanje parničnih radnji i zloupotreba procesnih ovlašćenja sudija Miraš Radović Problemi u praksi i njihova rješenja u skladu sa ZPP-om advokat Rusmin Nikočević Zakon o izvršnom postupku Glavne promjene koje sadrži Zakon o izvršnom postupku sudija mr Emilja Durutović Izvršenje i garancije izvršenja na pokretnim stvarima sudija Natalija Filipović 7

8 Izvršenje i garancije izvršenja na nepokretnim stvarima sudija Radojka Nikolić Preporuke / Uticaj ZPP-a i ZIP-a na razvoj ekonomije prof. Thomas Speedy Rice 8

9 prof. dr. Biljana Đuričin profesorica Pravnog fakulteta u Podgorici Katedra za Građansko procesno pravo ANALIZA IZMJENA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU REPUBLIKE CRNE GORE Rješenja koja su prisutna u novom Zakonu o parničnom postupku (u daljem tekstu ZPP) mogu se u cjelini razumjeti tek kada se pogleda istorijski kontekst u kojem je nastao i razvijao se današnji model parničnog postupka. Iz toga razloga je neophodno pružiti jednu kraću sliku razvoja parničnog postupka kod nas. Iz prezentovane analize će se vidjeti da su naši zakonodavci strana rješenja prihvatali sa značajnom istorijskom distancom, koja je često dovodila do nepotpunog prihvaćanja, pa i iskrivljivanja početnih ideja, a sve je vodilo ka tome da se parnični postupak u praksi često značajno razlikovao od predviđenog uzora, pa čak i od izričitih zakonskih odredbi. U tom kontekstu dolazi i nova reforma parničnog postupka u Crnoj Gori. Njome se naglašavaju neki do sada ne baš ostvareni instituti kao, na primjer koncentracija, javnost, neposrednost, efikasnost, ali i odbaciju oni koji su se pokazali neostvarljivim u svom izvornom obliku kao što je učešće porotnika. Mora se priznati da su dobra rješenja dosadašnjeg teksta ZPP-a ostala nepromijenjena. Pred dilemom smo: šta će se (nijesmo skloni pitanju hoće li se uopšte) promijeniti stupanjem na snagu novog ZPP-a, da li se radi o kvalitetno novom tekstu koji će vrlo brzo dovesti do bitih promjena. U drugom dijelu ovog teksta će se bliže objasniti pojedine (nikako sve) promjene, posebno one koje vode ka efikasnosti parničnog postupka, jer je ocjena o njegovom dugom trajanju bila jedna od glavnih ciljeva koji se novim Zakonom o parničnom postupku želi postići. Naravno, ukazaće 9

10 se na potencijalne pozitivne korake naprijed kroz pojedine norme, ali će se upozoriti i na eventualne probleme koji bi, prema dosadašnjoj praksi, mogli dovesti do pogrešnog tumačenja početnih namjera i spriječiti ostvarenje ciljeva koji su bili postavljeni ovim tekstom bržeg, efikasnijeg i ekonomičnijeg postupka. II Zakon o parničnom postupku iz godine je bio pripremljen brzo i sa namjerom da se praznina u ovoj oblasti procesnog zakonodavstva što prije popuni. U svojoj primjeni pokazao je niz nedostatka. Pojedina rješenja su bila pogrešna, nejasna i necjelishodna, a mogle su se uočiti i pojedine nedoslednosti. Na drugoj strani, pokazalo se da ovaj tekst ima i niz prednosti. Zakon o parničnom postupku iz godine nastao je tako što je tekst zakona od godine usklađen sa Ustavom iz godine, djelimično izmijenjen, predložen i donesen kao novi zakon. Međutim, pored svih izmjena i dopuna (najznačajnija je bila 1991.godine, baš na insistiranje onih koji se bave naukom građanskog procesnog prava, posebno Akademika S. Trive), on se u najvećem djelu nije razlikovao od prethodnog, tako da im se mogu uputiti iste zamjerke. Iako je građansko procesno zakonodavstvo u SFRJ nastavilo u najvećem da slijedi svoj uzor austrijski Zivilprozessordnung, ono je, ipak, u određenoj mjeri bilo prilagođeno socijalističkoj, a kasnije samoupravnoj teoriji, u kojoj istražni elementi i sudska aktivnost prisutna u njegovom uzoru, prestaju biti garancija nekih načela kao što su koncentracija, javnost, neposrednost i efikasnost, a postaju zaštitni znak socijalističkog modela čija je prvenstvena ideja da se zaštiti država od stranačke autonomije i dispozicije. U parničnom postupku stranačku inicijativu nije bilo moguće sasvim odstraniti. Za razliku od neki drugih grana prava, u kojima se potenicrala društvena svojina, građansko 10

11 procesno pravo i dalje razvijalo na osnovama klasičnih procesnih instituta. Jedna od posljedica ovakvog poimanja je i sklanjanje po strani parničnog postupka, pred kojim se rješavaju sporedni problemi, i regulišu ostaci privatne svojine kao što su lični i neki imovinski sporovi u društvu u kojem je prvenstveno potencirana tkz. društvena svojina. Na apsurdima društvene svojine nije bilo moguće graditi konzistentan sistem. Otuda model tadašnjeg sudskog postupka, projektovan na sistemu jedinstvene i autoritativne vlasti, pokazivao je sve svoje slabosti, zarobljen objektivnim propisima u materijalnim pravima i organizacionim i funkcionalnim nedorečenostima u procesnim pravima. Valjalo ga je mijenjati i snažno krenuti u reformu sudskog sistema. Uslijed svega toga, brzina i efikasnost suđenja nijesu sve do promjene društvenog sistema početkom devedesetih godina bile u planu reformisanja. Nasuprot, određena sporost i dugotrajnost, kao i pretjerana formalizovanost postupka koristili su se u ponekim slučajevima kao zaštita sudija, koji u samoupravljanju nisu imali punu nezavisnost, što posebno pokazuje ustanova reizbora. S druge strane, zadržane su mnoge mogućnosti da u slučaju neuspjeha u sporu suđenje se ponovi kroz široku lepezu pravnih lijekova. Takođe, kroz načelo istine, kao vrhunski princip u postupku, postojala je neograničena mogućnost iznošenja novih činjenica i predlaganja dokaza (beneficium novorum) kako u prvostepenom, tako i u žalbenom postupku, što znatno sprečava dinamiku parničnog postupka. Uz to, ukorijenjena je praksa žalbenih sudova da se ograničavaju na ukidanje odluke i njeno vraćanje na ponovno suđenje, a jedan od razloga je bio prisustvo načela neposrednosti. Uvodi se u postupak mogućnost državne intervencije putem zahtjeva za zaštitu zakonitosti državnog tužioca, kako republičkog, tako i saveznog. Sve su to bili razlozi koji su u velikom vodili neefikasnosti parničnog postupka. 11

12 Po Ustavnom zakonu za sprovođenje ustava SRJ, Zakon o parničnom postupku je usklađen tek godine, donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a. Ovaj tekst je sadržavao promjene u odnosu na prethodni tekst, ali ne i one koje su se mogle desiti da se radio novi Zakon o parničnom postupku, kojeg su predlagali da se pripremi profesori građanskog procesnog prava, kao i pojedine sudije vrhovnih sudova Crne Gore i Srbije. Prve promjene su bile redakcijskog i terminološkog karaktera i pokazale su se potrebnim za nove izraze koji su korišćeni u Ustavu i zakonima koji su donijeti posle njegovog donošenja. Na primjer, umjesto izraza redovni sud, upotrebljavao se novi izraz sud i sl. No i pored ovih promjena, primjedbe su se mogle uputiti na samu redakciju teksta u smislu nepotrebnih ponavljanja i suvišnih riječi, te uputiti zamjerke i terminologiji, u smislu neupotrebljavanja termina koji su kratki i koji odgovaraju leksici građanskog procesnog prava. Druge su predstavljale rezultat pravila novog Ustava o odnosima u tadašnjoj državi. Tako su iz ZPP-a brisane odredbe koje su se odnosile na nekadašnje vrhovne sudove pokrajina. Treće su predstavljale promjene u pogledu načela parničnog postupka. Takva je bila ona kojom se definišu raspolaganja stranaka koja su u suprotnosti sa prinudnopravnim propisima, javnim poretkom i pravilima morala, kao i redigovanje pravila o jeziku na kojem se vodi parnični postupak. Četvrto, promjene su uslijedile i promijenjenim statusom tkz. društvene svojine. Peto, novčani iznosi određeni ranijim tekstom su povećani, posebno u pogledu revizije. Najzad, određene promjene su bile rezultat iskustva u praksi sudova. Među ovim promjenama najznačajnije su bile one koje su se odnosile na promjene: 1) koje se tiču dostavljanja državnim organima; 12

13 2) koje se odnose na miješanje javnog tužioca u parnični postupak; 3) uslova za izjavljivanje revizije, posebno u radnim sporovima i sl. Bez obzira na prezentirane promjene, a u pogledu trajanja sudskih postupaka, veoma su se često spominjale neodgovarajuće odredbe i pristup ZPP-u. Najčešće se kritika kretala ka tome da su stranke i njihovi zastupnici pojedine procesne forme zloupotrebljavali radi odugovlačenja, pa čak i potpune nemogućnosti toka postupka. Takođe, kritika se kretala i na nedostatak procesne discipline i planiranja postupka, kao i na pojedine formalne zahtjeve koji su u međuvremenu u praksi izgubili smisao, kao što je da u prvom stepenu suđenje bude u prisustvu sudija porotnika. Stvaranjem nove državne zajednice, države - članice, prema Ustavnoj povelji uređuju, obezbjeđuju i štite ljudska i manjinska prava i građanske slobode na svojoj teritoriji, a prema Ustavu RCG se uređuje način ostvarivanja sloboda i prava ako je to neophodno za njihovo ostvarivanje. Time se stvaraju uslovi da Crna Gora pristupi izradi svojih sistemskih zakona u koje spada i ZPP, koji će biti prilagođen potrebama prihvaćenih standarda pravne države i vladavine prava (rule of law), pravne struke i nauke, razvijanja pravne svijesti i profesionalne etike. U tom smislu neposredni ciljevi koji se Zakonom o parničnom postupku žele ostvariti bili bi sledeći: - usklađivanje teksta Zakona sa izmijenjenim društvenoekonomskim i političkim prilikama u novoj državnoj zajednici; - usklađivanje teksta Zakona sa međunarodnim aktima koja su ratifikovana, kao i onim koja su u procesu ratifikacije ili čija ratifikacija tek slijedi, kao i vođenje računa o brojnim preporukama međunarodnih organizacija; 13

14 - poboljšanje pojedinih instituta parničnog postupka i ugrađivanje novih rješenja na koje je sudska praksa i nauka građanskog procesnog prava ukazivala u toku dosadašnje primjene ovog Zakona, a koje će doprinositi većoj efikasnosti parničnog postupka, boljoj pravnoj sigurnosti i većoj zaštiti sloboda i prava građana i pravnih lica. U tom pravcu je poseban akcenat stavljen na pravično suđenje i suđenje u razumnom roku. Takođe, uzeta su u radu i uporednopravna rješenja građanskoprocesnog zakonodavstva kao i nauke građanskog procesnog prava; - usklađivanje sa u međuvremeno donijetim novim zakonskim tekstovima koji su važni za njegovu primjenu, na primjer, Zakon o radu, Zakon o stečajnom postupku, Zakon o privrednim društvima i sl. - terminološko i redakcijsko usklađivanje ZPP-a sa terminilogijom iz Ustavne povelje i pozitivnog zakonodavstva sa kojim je on u komplementarnom odnosu, kao i unapređenje sistematike Zakona. U tom pravcu se poseban akcenat stavio na termine koji su kratki i odgovaraju leksici parničnog postupka. Prilikom izrade radne verzije Zakona o parničnom postupku posebna pažnja se posvetila, kao što je to već naglašeno, međunarodnim konvencijama, preporukama, međunarodnim standardima i sl. koja su u vezi sa sveobuhvatnom materijom parničnog postupka. U tom pravcu su se koristila sledeća: Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, dopunjena protokolom 1. (reguliše pravo na zaštitu svojine, itd.); Nezavistan i nepristrastan sud - međunarodni standardi; Univerzalna deklaracija o nezavisnosti pravosuđa; Opšta pravila o nezavisnosti sudstva; Pravila postupka suda prve instance Evropske zajednice; Pravila postupka Suda pravde Evropske zajednice; Evropski sud pravde - Evropska dokumenta; 14

15 Međunarodna konvencija o građanskim i političkim pravima; Povelja Osnovnih prava Evropske Unije; Savjet Evrope, Komitet Ministara: a) Preporuku br. R (84) 5 o načelima građanskog postupka za unapređivanje ostvarivanja pravde; b) Preporuku br. R (95) 5 o uvođenju i unapređivanju žalbenih postupaka u građanskim i privrednim predmetima; c) Preporuku br. R (86) 12 o mjerama za sprečavanje i smanjivanje opterećenja sudova; d) Preporuku br. R (81) 7 o mjerama koje omogućavaju pristup sudu; e) Preporuku br. R (98) o porodičnoj medijaciji i f) Preporuka br. R (2002) 10 o medijaciji u građanskim stvarima. III Predloženi tekst Zakona o parničnom postupku, prema svojim rješenjima je krupan zahvat i prvi takve vrste u crnogorskom procesnom zakonodavstvu od donošenja zajedničkog teksta iz 1956.godine. Sa njim se kompleksno i potpuno u funkcionalnom smislu regulišu opšta parnica i pojedini posebni parnični postupci, otklanjaju neadekvatna rješenja važećeg teksta, ali i ugrađuju nova, a sve u cilju pružanja adekvatne pravne zaštite kao i da se vođenje postupka učini racionalnijim, efikasnijim i ažurnijim. Državi treba pravo u kome je pravna sigurnost mogućnost njene potvrde. Takvo pravo je u potrebi pravne države, koja po svom konceptu treba sve više da bude servis građana. a) Jedna od najznačajnijih novina novog ZPP-a je u novim načelima, od kojih je, svakako, napuštanje principa kolegijalnosti i uvođenje monokratskog principa u prvostepenom postupku izuzetno značajno. O ovoj promjeni skoro da i nije bilo dilema. Naime, načelo zbornog suđenja je u Ustavu SRJ predstavljalo 15

16 ustavni prinicip, ali se na žalost u poslednjih dvadesetak godina pretvorilo u svoju suprotnost. U suđenju se ono odvijalo uz učešće dvojice sudija porotnika kao laika, koji su uglavnom pripadali krugu penzionera, koji su imali dovoljno slobodnog vremena i kojima je naknada za učešće u poroti dobro došla. Po Zakonu o sudovima, porotnici su imali sva prava i dužnosti sudija, ali u praksi se dešavalo nešto drugo, predstavljali su pasivne promatrače da bi se ispoštovala zakonska forma. Jedna odlična ideja o demokratizaciji suđenja, a posebno kontroli sudije putem porote i njenom aktivnim učešću na način na koji su se, po pravilu, vodili postupci na više ročišta i na kojima su pretežno prisutni podnesci doveli su da je učešće porotnika postalo nemoguće. Međutim, njihovo učešće i dalje je bilo propisano zakonom. Na taj način stvarale su se različite mogućnosti za zloupotrebe i odugovlačenja, jer su propusti u sastavu suda zakonski bili propisani kao apsolutno bitna povreda ZPP-a, što je vodilo ukidanju prvostepene odluke. Prisutne su i druge slabosti u radu porote. Tako, ponekad je teško u parnici razdvojiti činjenično i pravno pitanje, pa se dolazi u situaciju da porotnici odlučuju i o ovom drugom, iako za njega nemaju stručne kvalifikacije. Zatim, veliki nedostatak koji se pripisuje poroti je i u tome da su često neobjektivni i pod uticajem sredine, što je za sudstvo koje treba da bude nezavisno i nepristrasno nezamislivo. Zbog toga, novi ZPP je sasvim izokrenuo prethodno pravilo: kao pravilo ustanovljeno je da će u prvom stepenu suditi pojedinac. 1 Mnogo značajnije teorijske i praktične promjene parničnog postupka planirane su u oblasti odnosa suda i stranaka prema 1 Ova novina je pozitivno ocijenjena od eksperata Savjeta Evrope. Vidi, G. Kodek, Expert opinion on the Draft Code of Civil Procedure, Strasbourg, 2003, str. 5. U citiranom mišljenju se navodi: Obezbjeđivanje samo jednog sudije u prvom stepenu je preporučljivo, a u skladu je sa preporukama Savjeta Evrope i skorijem međunarodnom razvoju. Iskustvo u ostalim centralno i istočno evropskim zemljama pokazuje da tranzicija prema ekonomiji slobodnog tržišta stalno vodi do ogromnog povećanja broja parnica. Raspravljanje svih ovih slučajeva ili makar većine od njih u prisustvu porotnog suđenja bi bilo ogromno opterećenje za cjelokupni sudski sistem. 16

17 dokazivanju. Izraženo leksikom procesnih principa, dosadašnja snažna istražna ovlaštenja suda u određivanju i prikupljanju dokaza gotovo se napuštaju i zamjenjuju maksimom da se dokazi izvode skoro isključivo inicijativom stranaka (raspravno ili akuzatorno načelo). Ovaj značajan iskorak, kojim se Crna Gora oslobađa uticaja sa strane u parničnom postupku ima i dodatna objašnjenja. Glavni razlog ovoga prijedloga je upravo u težnji da se parnični postupak ubrza, odnosno da se otklone pojedini postojeći kočničari dinamike postupka i otklone višegodišnja suđenja. Naime, po svom izvornom konceptu, istražna ovlašćenja imala su za cilj i funkciju upravo brzo, jeftino i efikasno suđenje neopterećeno formalnostima. Međutim, u praksi se to pretvorilo u suprotnost i postalo važan faktor potencijalnih usporavanja parničnog postupka, a tome se mora dodati i mogućnost namjernih zloupotreba koje su za posledicu imale odugovlačenje postupka. Dosadašnje pravilo ZPP-a o mogućnosti izvođenja dokaza po službenoj dužnosti je bilo samo mogućnost. U praksi se ova odedba prihvatala kao obaveza: viši sudovi redovno su ukidali odluke nižih sudova ako bi se nezadovoljna stranka u žalbi pozvala na neke dokaze koje u prvostepenom postupku nisu bili izvedeni, pa čak i ako ih ni jedna od stranaka nije predlagala. Ovaj stav se tumačio u nauci činjenicom da načelo istine ima vrhovnu vrijednost u parnici, a po ZPP-u je sud dužan potpuno i istinito da utvrdi sporne činjenice od kojih zavisi osnovanost zahtjeva, član 7. stav 2. Ovaj stav o prioritetu načela istine nad načelom pravne sigurnosti i efikasnosti vodi porijeklo iz prethodnog perioda koje je u ovom načelu nalazilo opravdanje za kontrolu nad pravosuđem u užem smislu riječi, jer je načelo istine uvijek imalo primat nad pojedinim procesnim formalizmima. Međutim, tekst ZPP-a je pružao više mogućnosti od gore izloženog pristupa. Naime, i pored toga što se dokazi izvode ex 17

18 officio, pravila o parničnim troškovima nijesu dozvoljavala dokazivanje, pa i kad ga određuje sud, ako troškovi izvođenja dokazivanja ne budu predujmljeni od stranaka. U takvim situacijama, drugostepeni sudovi povodom žalbe su polazili od primata načela istine, pa su, po pravilu, ukidali prvostepene odluke zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Vraćanje na početak i ponavljanje postupka suđenja za stranke je značilo novo šikaniranje, a da se ne govori o povećanim troškovima postupka. Situacija nije bila bolja ni u prvostepenom postupku. Na izvođenju pojedinih dokazivanja se istrajavalo, mada se često znalo da su nepotrebni sa aspekta korisnosti i relevatnosti za suđenje. Sve je to dovodilo do odugovlačenja, a radi pribavljanja dokaza po službenoj dužnosti rasprave su se mjesecima odlagale i na donošenje odluka čekalo ponekad i godinama. Ako se ova situaciju pogleda u kontekstu sa načelom beneficium novoruma i procesnom nedisciplinom može se zaključiti da se radi o faktoru koji je sprečavao efikasnost prvostepene rasprave, tj. da ona bude jeftina, brza, neposredna, javna i koncentrisana, upravo kakva je trebala da bude po svom prvobitnom uzoru. Novim ZPP-om dolazi radikalno napuštanje ovlašćenja suda da ex officio izvodi dokaze, tj. sud bi se u izvođenju dokaza morao ograničiti na dokaze koje su stranke predložile, a druge dokaze bi smio izvoditi samo ako su ti dokazi u funkciji da se spriječe nedopuštena raspolaganja stranaka. Novim rješenjem odgovornost za uspjeh dokazivanja je prebačena na stranke, dok za sud je ostala samo kontrolna funkcija u načinu prikupljanja činjeničnog i dokaznog supstrata, a po službenoj dužnosti bi se izvodilo dokazivanje samo radi provjere da stranke ne raspolažu zahtjevima sa kojima ne mogu raspolagati. Ostaje da se vidi kako će jačanje raspravnog načela naći svoju primjenu u praksi i koliko će biti u mogućnosti da doprinese efikasnosti parničnog postupka. Novi tekst ZPP-a će sigurno smanjiti broj ukidanja odluka zbog neizvođenja dokazivanja, pri 18

19 čemu se mora naglasiti da se to odnosi na dokaze koji u postupku nisu bili predloženi od stranaka. Međutim, može se desiti da će i dalje ostati mogućnost jednog ležernog odnosa prema nepotrebnim stranačkim dokaznim prijedlozima i dilema da bi se oni mogli početi i više koristiti. No bez obzira na sve promjene u samom ZPP-u, kao i promjene koje su prisutne u nauci građanskog procesnog prava, one same po sebi neće dovesti do bitnih poboljšanja bez cjelokupne promjene u pristupu i svijesti, tj. faktičkog okretanja od istražnog prema raspravnom načinu postupanja, kao i da će za sve promjene biti potrebni i raznovrsni programi profesionalnog obrazovanja (kako sudija, tako i drugih - advokata, vještaka, medijatora i sl.), kao i duže razdoblje prilagođavanja na novi koncept. Jedan od glavnih pravnopolitičkih ciljeva reforme parničnog postupka odnosio se na potrebu da se u postupku pojača procesna disciplina. Naime, prema nespornoj ocjeni nosilaca ovog projekta, dugotrajnost i neefikasnost suđenja bitno su određeni mogućnošću da stranke, tj. njihovi zastupnici, posebno advokati u postupku uspješno i bez adekvatnih sankcija svoja ovlašćenja koriste kako bi postupak odugovlačile, a ponekad i potpuno sprečavale njegovu dinamiku. Važno je istaći i da su sudije svojom nesposobnošću da postojeće mehanizme iskoriste za suzbijanje zloupotreba, takođe tome doprinosile. Jedna od važnih ideja reforme bila je da se naglasi pravo i dužnost suda da zaštiti i osigura korišćenje procesnim pravima, kao i da mu se adekvatno odrede pojedina, značajna sredstva za suzbijanje svih vidova zloupotreba. U novom tekstu Zakona o parničnom postupku, dosadašnje opšte formulisano i u najvećem dijelu neprimjenjivano načelo parničnog postupka da su stranke dužne savjesno da se koriste svojim procesnim ovlašćenjima konkretizovano je uvođenjem novih instrumenata koja se stavljaju na raspolaganje sudu. Tako pored odredbe o obavezi suda da onemogući svaku zloupotrebu prava, dodaju su u okviru odredbi o Nepoštovanju suda krivične 19

20 odredbe koje sud ovlašćuju da za zloupotrebe procesnih ovlašćenja kazni novčanom kaznom stranku, umješača ili njihove zastupnike, odnosno punomoćnike. Ovim izmjenama je u ZPP ugrađen veoma uspješan mehanizam zaštite koji već tako dugo dobro funkcioniše u common law sistemu poznat pod imenom Contempt of Court koncept. Dosadašnje iskustvo u sličnim situacijama, nije dovelo do željenih rezultata, jer su sudije nerado koristili novčane kazne, a ako su ih i koristili, one su se kretale oko minimuma. Potrebno će biti vrijeme da se sudovi prilagode novim rješenjima u pogledu kazni, jer će sigurno potrajati dok se široki pravni standard zloupotreba prava u postupku ne definiše u sudskoj praksi. Za odlučno primjenjivanje novih sankcija biće potreban sposoban sudija, sa odlučnom voljom i sam disciplinovan, a taj uslov u sadašnjim prilikama možda i neće biti tako lako ispuniti, ako se prisjetimo brojnih finansijskih, stambenih i drugih problema koje pritiskaju naše pravosuđe. Promjene, kojima je cilj bio smanjiti ili onemogućiti neke od u sudskoj praksi dosta čestih slučajeva odugovlačenja postupka su u odnosu na institut izuzeća, kao i one koje se odnose na rokove za podnošenje predloga za povraćaj u pređašnje stanje. Značajna je promjena isključenje mogućnosti da se izuzeće sudije traži bez obrazloženja, ili da se uopšteno traži izuzeće svih sudija nekoga suda, ili ponavljanje zahtjeva za izuzeće o kojima je već odlučeno. Takođe, rokovi za podnošenje predloga za povraćaj u pređašnje stanje su znatno skraćeni u odnosu na postojeće. b) Prema mišljenju kako nauke građanskog procesnog prava, kao i prakse, jedan od osnovnih uzroka neefikasnosti postupka bio je do sada u pravilima i praksi dostavljanja, gdje su se strankama u postupku pružale raznovrsne mogućnosti da izbjegavanjem primanja dostave odugovlače postupak, a ponekad i onemoguće njegovo vođenje godinama. 20

21 Pravila o dostavljanju iz starog ZPP-a, može se s pravom istaći, više su odgovarala prošlom vijeku i da su bolje bila prilagođena seoskoj sredini, nego modernom gradskom životu i kompjuterskoj eri koja je danas naša stvarnost. Vidi se da su odredbe o dostavljanju, po pravilu, insistirale na stvarnom uručenju pismena adresatu, dok su tzv. fiktivne i presumirane dostave bile izuzetak. Postojao je još jedan razlog koji je dovodio do neefikasnosti dostavljanja, a on je u činjenici da se dostavljanje u praksi vršilo preko poštanskih službenika, koji nisu bili obučeni za pravilnu primjenu pravila sudskog dostavljanja, što je imalo za posledicu da su je vršili na isti način kao i poštansku dostavu. Poseban problem su predstavljali sudski dostavljači, koji nijesu bili obučeni, dovoljno opremljeni i sa malom motivacijom za rad, tako da su izazivali brojne probleme. Primjera radi, dostavljanje se vršilo danju, radnim danima kada obično kod kuće nema nikoga, bračni drugovi su na poslu, a djeca eventualno u školi. Druga lica koja bi pismeno mogla primiti u takvoj situaciji nijesu mogla da pomognu, jer nijesu željela preuzeti rizik preuzimanja sudskih podnesaka. Posledica je bila ta da se podnesak vraćao sudu, dostavljanje ponovo sprovodilo, ponekad i više puta, postupak se, po pravilu, nije odvijao, troškovi se nagomilavali, a stranka koja je dolazila na suđenje padala sve više u nepovjerenje u sud i njegovu instituciju. Svi ovi razlozi naveli su redaktore novog ZPP-a da u velikom dijelu promijene pravila o dostavljanju. ZPP uvodi niz novih odredbi s alternativnim metodama dostavljanja, ne bi li se ovaj permanentni problem bar ublažio, ako ne i u potpunosti pokušao izbjeći. Jedna od predviđenih mogućnost sastoji se u upotrebi privatnih dostavnih službi ( pravnih lica registrovanih za dostavljanje pisanih pošiljki ). Takođe, znatno su proširene i vremenske granice dostavljanja što je u funkciji efikasnosti dostave. Novi ZPP predviđa jednu veoma značajnu novinu, a to je dostavljanje pismena od strane stranaka. Po toj novini, dostava podnesaka, osim tužbe, protivnoj strani može uz saglasnost suda 21

22 obaviti i sama stranka. Stranka će jedan primjerak dostaviti protivnoj strani u skladu sa odredbama ovog zakona o dostavljanju, a jedan primjerak će predati sudu uz napomenu da je dostava drugoj strani izvršena. Ova odredba je prilično revolucionarna za domaći procesni sistem. Stoji činjenica da je bilo neophodno unijeti nešto novo što bi poboljšalo efikasnost dostavljanja. Otvaranje novih mogućnosti dostavljanja prema novom ZPPu svakako bi trebalo biti u funkciji efikasnosti parničnog postupka. Mada će praksa navedene novine u dostavljanju u cjelini verifikovati, pojedine promjene idu čak i korak ispod onoga sto je utvrđeno u praksi pojedinih sudova, pa i u nauci građanskog procesnog prava. Ostaje vrijeme da se vidi hoće li ove nove odredbe o dostavljanju dovesti do ubrzanja parničnog postupka. Posebno bi se pažnja morala usresrediti na one odredbe o dostavljanju preko pravnih lica koja obavljaju djelatnost u vidu zanimanja kao i kod onih odredbi koje se odnose na fiktivno dostavljanje putem oglasne table suda. Druga značajna odredba namijenjena jačanju procesne discipline odnosi se na obavezu stranke da o svakoj promjeni adrese obavještava sud tokom postupka, pa i kasnije, do šest mjeseci nakon pravnosnažnosti odluke. Promjene u odnosu na dostavljanje su sigurno jedan značajan dio reforme parničnog postupka usmjeren na njegovo ubrzanje. Ostaje otvorena, sigurno i dalje prisutna poteškoća, rješenje da se dostavljanje obavlja preko poštanskih službi koje su najmanje osposobljene da takva pravila primjenjuju. Nadajmo se da će ovaj vid dostave, ipak, biti izuzetak u budućnosti. c) Jedna od novina u novom ZPP-u je i ta da on ne predviđa mirovanje postupka. Institut mirovanja postupka je veoma često korišćen u sudskoj praksi. Naime, često se dešavalo da tužilac i tuženi nijesu zainteresovani za nastavak postupka, da u jednoj 22

23 fazi postupka tužilac nije zainteresovan za vođenje postupka ili iz drugih razloga nije u mogućnosti da učestvuje u njemu. U praksi je čest slučaj da se postupak umirovi zbog nedolaska stranke, pa se poslije redovno traži povraćaj u pređašnje stanje, ponovo zakazuje glavna rasprava i postupak tako vraća u prethodno stanje i produžava. Ukidanje instituta mirovanja postupka u ZPPu neće predstavljati nedostatak, pošto je predviđeno da ukoliko na pripremno ročište ne dođe tužilac koji je uredno pozvan, smatraće se da je tužba povućena, a dalje je predviđeno da ukoliko tužilac ne dođe na ročište za glavnu raspravu, a bio je uredno pozvan, smatraće se da je povukao tužbu, ukoliko se tuženi ne upusti u raspravljanje po tužbi. Prema tome, u novom zakonu je predviđena mogućnost da se tužba smatra povučenom ukoliko tužilac ne pristupi na raspravu, te je time omogućeno da sud završi postupak ukoliko tužilac nije zainteresovan za njegov nastavak, a o tome ne obavijesti sud. d) Značajne novine su uvedene u postupku dokazivanja. Ogledaju se, prvenstveno, u prisustvu raspravnog načela tokom dokazivanja. Novim tekstom je potenciran teret dokazivanja (onus probandi; burden of proof), koji je u prethodnom tekstu bio određen jednom suviše uopštenom odredbom, a koja je u ovom tekstu konkretizovana. Novine su i u pogledu izvođenja dokazivanja, a sve u svrhu bržeg i ekonomičnijeg postupka. Naime, sud može odrediti izvođenje vještačenja na pripremnom ročištu, određujući da vještak nalaz i mišljenje mora dostaviti strankama najmanje osam dana prije održavanja ročišta za glavnu raspravu. Ova odredba je predviđena da bi se izbjegle situacije u kojima se postupak odugovlači unedogled zbog toga što se potrebno vještačenje vrši veoma sporo. Naime, u dosadašnjoj praksi nijesu rijetki slučajevi da vještak koji je određen da izvede vještačenje isto provodi nekoliko mjeseci, pa čak i godina, tako da se postupak zbog sporog vještačenja ne može okončati. Međutim, da bi vještak u složenijim vještačenjima imao dovoljno 23

24 vremena da pripremi nalaz i mišljenje, sud će glavnu raspravu zakazati najkasnije u roku od 60 dana od dana održavanja pripremnog ročišta. e) U toku pripremanja glavne rasprave došlo je do značajnih izmjena. Najznačajnije su one koje se odnose na odgovor na tužbu i pripremno ročište. Za razliku od prethodnog teksta, odgovor na tužbu je obligatorne prirode. Takva je mogućnost prije novog ZPP-a bila propisana kao izuzetak. Obavezno slanje tužbe na odgovor prema ZPP-a ima dvostruku funkciju: funkciju jačanja procesne discipline i funkciju koncentracije postupka. Naime, novim ZPP-om je uvedena mogućnost da se protiv tuženika koji propusti da podnese pisani odgovor na tužbu, a za to je bio obavezan, donese presuda i time sankcioniše njegova neaktivnost. Uz to, funkcija obaveznog odgovora na tužbu ojačana je zbog nove obaveze tuženog da već uz odgovor na tužbu u potpunosti iznese svoj položaj u odnosu na tužbu, čime bi se stvorile potpunije pretpostavke za koncentraciju glavne rasprave. Posebna pažnja je novim tekstom predviđena održavanju pripremnog ročišta. Ono je i do sada bilo predviđeno, ali praksa pokazuje da se nije baš često održavalo. Po novom zakonu, pripremno ročište je obavezno, osim u slučajevima u kojima sud nakon prijema tužbe i odgovora na tužbu utvrdi da među strankama nema spornih činjenica ili da zbog jednostavnosti spora održavanje pripremnog ročišta nije potrebno. Na pripremnom ročištu sud će rješenjem odrediti dan i čas održavanja glavne rasprave, pitanja o kojima će se na glavnoj raspravi raspravljati, koje će se dokazivanje izvesti, kao i lica koja će se pozvati. Na osnovu odredbi o pripremnom ročištu, novim ZPP-om se težilo da se što više posla obavi na pripremnom ročištu, te da se dobro pripremi ročište za glavnu 24

25 raspravu, na kojem bi trebalo i da se završi postupak, tj. izvede dokazivanje. Ovo je dosta u suprotnosti sa dosadašnjom praksom po kojoj je u prvostepenom postupku dolazilo do čestog odlaganja rasprava, pa su se ročišta za glavnu raspravu vodila 10 i više puta, dok se postupak ne okonča. Ova težnja da se postupak što brže i ekonomičnije okonča je vidljiva i iz odredbi kojima se reguliše tok glavne rasprave. Posebna pažnja je predviđena odlaganju i nastavku ročišta, o čemu postojeći zakon nije vodio računa. Predviđeno je da sud može na predlog stranke odložiti započeto ročište samo ako bez svoje krivice stranka koja to predlaže nije bila u mogućnosti da izvede neki od dokaza čije je izvođenje određeno, a koji je važan za pravilno donošenje odluke. Posebno je važna odredba kojom se reguliše da stranka može samo jednom tražiti odlaganje ročišta iz istog razloga. Takođe, je predviđeno da sud ne može odložiti ročište na neodređeno vrijeme, niti na period duži od 30 dana. Moguće je da će gore navedene odredbe izazvati polemike i različite interpretacije. Naime, u dosadašnjoj praksi je bio čest slučaj da se ročište odlaže na neodređeno vrijeme radi pribavljanja određenih dokaza, na zahtjev stranke ili iz nekog drugog razloga. Odredba kojom se ne dopušta odlaganje ročišta na neodređeno vrijeme očito ima za cilj da ubrza trajanje postupka i izbjegne nepotrebno odugovlačenje. Nesumnjivo da je upravo rascjepkanost glavne rasprave, njeno održavanje na velikom broju ročišta koja su mjesecima, pa ponekad i godinama udaljeni jedni od drugih, sigurno je jedna od glavnih prepreka ubrzanju postupka, pa i smisaonom ostvarenju nekih drugih načela parničnog postupka na kojima je ZPP ustanovljen, kao što su načelo neposrednosti i načelo slobodne ocjene dokaza. Ostaje da se vidi kako će se gore navedena odredba implementirati u praksi, ali i da se ukaže ostalim državnim organima i institucijama da moraju biti veoma ažurni, te dostaviti sudu tražene informacije u veoma kratkom roku ako ih sud od njih traži. 25

26 f) U cilju što bržeg okončanja postupka, pružanja kvalitetne zaštite, sa smanjenjem parničnih troškova, Zakon o parničnom postupku uvodi i mogućnosti alternativnog rješavanja sporova. Radi se o novom rješenju koje do sada u našoj praksi nije bilo prisutno i gdje se posebna uloga daje posredniku (medijatoru). Inače, kada su u pitanju arbitraže, ovakvo rješenje je bilo redovan put da stranke okončaju svoj spor. Naravno, o posredovanju kao alterantivnom rješavanju sporova očekuje se donošenje posebnog zakonskog teksta. Postoji nada da će se putem posredovanja omogućiti i smanjenje zaostalih sudskih predmeta. Ostaje da se vidi u budućnosti da li će posredovanje između stranaka naći mjesto u praksi, kao što je to u većini zemalja, posebno u U.S. U istom cilju se daje mogućnost strankama da zaključe sudsko poravnanje i u postupku po žalbi. Novina je da se sudsko poravnanje može pobijati zbog povreda odredaba parničnog postupka, kao i ako je sudsko poravnanje zaključeno u zabludi, pod uticajem prinude ili prevare. Tužba za pobijanje sudskog poravnanja može se podnijeti u roku od tri mjeseca od dana saznanja za razloge pobijanja, odnosno u roku od tri godine od dana zaključenja sudskog poravnanja. Inače, posredovanje nije nov metod u alternativnom rješavanju sprova, ali je višestruko koristan. Poslednjih godina, posredovanje se pokazuje kao uspješno u mnogim slučajevima, kao što su porodični sporovi, radni sporovi, građanski sporovi, sporovi iz ekološkog prava, i sl. Koristi od medijacije su: 1. Štedi vrijeme i novac; 2. Omogućava privatnost i povjerljivost; 3. Samoopredeljenje je prisutno kod posredovanja; 4. Dopušta i priznaje emocije i osjećanja; 5. Pruža mogućnost za očuvanje odnosa; 6. Omogućava potencijal za konstruisanje kreativnih rješenja; 7. Ona je fleksibilna i neformalna. U nekim slučajevima posredovanje se kombinuje i sa drugim alternativnim metodama koje mogu da budu određene bilo 26

27 ugovorom ili pojedinim zakonskim pravilima. Upravo, parničarima je ponekad potrebno da se upoznaju i sa tim drugim metodama u namjeri da izaberu onaj metod ARS koji će im biti najprikladniji, posebno u slučaju kada se uspjeh nije mogao postići putem posredovanja. Da bi se postigao efekat u toku posredovanja potrebno je prvo upoznati teorije i porijeklo konflikta i način njegovog rješavanja. Svijest pomaže medijatorima i drugim učesnicima u posredovanju da dođu do napretka i stvore vjeru i osjećaj kod stranaka da posredovanje može pomoći rješenju njihovih problema. U tom pravcu su posebno važne orijentacija i strategija koje posrednik postavlja u postupku medijacije. Međutim, nijesu manje važni ni pristupi samih stranaka u toku procesa posredovanja, kao i njihova iskustva u konfliktnim situacijama. Konflikt se definiše kao situacija u kojoj se indvidue nijesu saglasile ili kada imaju različite potrebe koje vode do tenzija između njih. Najčešće se smatra da je konflikt nešto negativno i da ga treba razriješiti, pa i putem posredovanja. Inače, osnovni model posredovanja se može prikazati u sledećem: 1) pripremni raspored, 2) medijatorov uvod, 3) iznošenje stranačkih zahtjeva, 4) prikupljanje informacija, 5) identifikacija problema i interesa, 6) opciona rješenja, 7) ponuda i pregovaranje, 8) sporazum i 9) zatvaranje postupka. g) Posebna novina u dijelu ZPP-a koja se odnosi na presude je uvođenje presude zbog propuštanja. Takođe, brojne su novine u pogledu donošenja, pismene izrade i dostave presude. Novim ZPP-om je je predviđeno da sud donese presudu i izradi je pismeno najkasnije u roku od 30 dana od dana zaključenje glavne resprave. Redovan slučaj zastoja u parničnom postupku, koji je istovremeno i slučaj nepoštovanja procesnih pravila bio je vezan uz rokove u kojima se presuda treba donijeti, izraditi i dostaviti strankama. Iako je zakon propisivao da se presuda, po pravilu, treba donijeti i usmeno objaviti odmah nakon zaključenja glavne rasprave, u parnicama u sudskoj praksi je takav slučaj prije bio 27

28 izuzetak, nego pravilo. Umjesto toga, praksa je koristila mogućnost da se u složenijim sporovima (posebno je pitanje da je sud o tome sam odlučivao) donošenje presude može odložiti, kada se presuda ne objavljuje, već kasnije dostavlja strankama u vidu pismena. Prema istoj odredbi, pisanu presudu trebalo je izraditi u roku od osam dana po zaključenju glavne rasprave. Međutim, ovaj rok se u sudskoj praksi smatrao nerealnim i suviše kratkim, tako da se rijetko poštovao. Umjesto toga, sudovi su odlagali pisanje i otpravljanje presude mjesecima, ponekad i godinama nakon završetka glavne rasprave, pa čak i u onim posebnim parničnim postupcima koji su hitni, na primjer postupku u radnim sporovima. Na taj način su se igrali sa sudbinama onih koji traže zaštitu, ali i sa stabilnošću pravnog poretka, koja je uvijek poljuljana kada građani nemaju povjerenja u rad organa pravosuđa. Novi tekst u tom pogledu uvodi nove metode koje imaju za cilj ubrzanje postupka i podizanje procesne discipline. Rok za izradu i otpremanje presude, umjesto 8 sada iznosi 30 dana. Sankcije za sudiju koji se ne pridržava novih rješenja nijesu propisane u novom ZPP-u, jer se pošlo od toga da su novi rokovi optimalniji, kao i da za sud koji ih se ne pridržava postoje kaznene odredbe u Zakonu o sudovima. Novina je i to što se predviđa da sud obavijesti stranke o datumu donošenja presude, kao i da su stranke, odnosno njihovi zastupnici ili punomoćnici dužni sami da podignu presudu u zgradi suda. Sve ove novine su u skladu da se postigne efikasnost postupka i pruži kvalitetnija zaštita stranakama. h) Prethodni ZPP-e je u svojim osnovnim odredbama proklamovao načelo istine, tj da je sud dužan da potpuno i istinito utvrdi sporne činjenice od kojih zavisi osnovanost zahtjeva. Kao jedan od indikatora za ostvarivanje načela istine 28

29 je uveden institut beneficium novoruma, po kojem je postojala mogućnost da se tokom postupka iznose nove činjenice i predlažu dokazi. Tako je postavljeno da bi se ostvarilo načelo istine kao jedna od najvažnijih postulata postupka, iako je praksa kao i nauka ukazivala da institut novota onemogućava koncentraciju i vodi sporosti postupka, a strankama pruža mogućnost da zloupotrebljavaju procesna ovlašćenja Upravo, ovaj institut je znatno kočio dinamiku parničnog postupka i redovno ga vraćao na početni stadijum. Mogućnost isticanja novih činjenica i predlaganja dokaza u prvostepenom postupku bila je praktično neograničena, mogle su se iznositi od podnošenja tužbe do zaključenja glavne rasprave. Međutim, beneficium novorum postojao je i tokom postupka po pravnim lijekovima. ZPP je propisivao da se u žalbi mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi. Sud bi i te činjenice i dokaze koji su tek u žalbi izneseni morao da uzme u obzir, a stranka je kao jedinu sankciju imala obavezu da nadoknadi prouzrokovane troškove po pravilu krivice, bez obzira na uspjeh u sporu. Prvi pokušaj da se iznošenje novota dovede u realne okvire je bio sadržan u izmjenama i dopunama ZPP-a iz godine, kojim je isključena mogućnost da se u žalbi predlažu dokazi koji su u prvostepenom postupku bili predloženi, ali ih sud nije izveo, jer stranka nije za njih predujmila troškove. Novi tekst je isključio mogućnost da se u žalbi iznose nove činjenice i predlažu novi dokazi, osim u slučaju ako žalilac pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave pred prvostpenenim sudom. Nedopušteno je postalo i iznošenje novih prigovora u žalbi kada se radi o prigovorima na koje prvostepeni sud ne pazi po službenoj dužnosti (prigovor zastarjelosti i prigovor radi prebijanja). Kao razlog za ukidanje prava na iznošenje novih činjenica i dokaza se ogleda u tome da su česte situacije da stranke svjesno prikrivaju pojedine činjenice i dokaze u prvostepenom postupku, a zatim da bi postigle ukidanje pobijene odluke i vraćanje predmeta na ponovno suđenje, iznose ih kao 29

30 razlog u žalbi. Na jednoj strani, ova značajna izmjena će doprinijeti većoj efikasnosti suđenja. Ostaje da se odgleda njeno prihvatanje i vidi koliko će se uspješno primjenjivati u praksi. S druge strane, na taj način, postupak po žalbi je sveden na kontrolu ispravnosti postupanja suda na osnovu činjenica i dokaza iznesenih do zaključenja glavne rasprave, osim navedenog izuzetka. Novi dokazi i činjenica se i dalje mogu iznositi u vanrednom pravnom lijeku - prijedlogu za ponavljanje postupka. Međutim, ostaje sumnja da sama nemogućnost iznošenja novina u žalbi, osim navedenih izuzetaka, može dovesti do toga da stranake izvrše pritisak na prijedlog za ponavljanje postupka. Od sposobnosti naših sudova da se suprostave ovoj potencijalnoj opasnosti u velikoj mjeri će zavisiti i efekat novog rješenja na ubrzanje toka postupka. Suprotno postupanje bi moglo imati kontra efekat, što bi se negativno odrazilo na pravnosnažnost kao jednu od osnovnih procesnih ustanova, koja je sadržana u pojmu pravnog poretka. Novi ZPP sadrži i određene promjene i pogledu apsolutno bitnih povreda, koje su posledica novih rješenja u drugim procesnim istitutima. Znatno ograničavanje razloga na koje u postupku po žalbi sud pazi po službenoj dužnosti u funkciji je jačanja procesne discipline i pridavanju većeg značaja raspravnom načelu u postupku. Po starom ZPP-u je predviđeno da drugostepeni sud odlučuje o žalbi bez rasprave, a samo izuzetno može zakazati raspravu ako je potrebno da se pred drugostepenim sudom ponove već izvedeni dokazi u prvostepenom postupku, a radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja. Međutim, novim tekstom je predviđeno da drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave. Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja pred drugostepnim sudom potrebno utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već 30

31 izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povreda odredbi parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom i kada je prvostepena presuda već dva puta ukinuta. Namjera radne grupe je bila da se afirmiše provođenje rasprave pred drugostepenim sudom, jer da sada su u praksi to bili rijetki slučajevi. Novina je i da se rasprava održi kada drugostepeni sud utvrdi da su učinjene povrede parničnog postupka. Na ovaj način ako drugostepeni sud utvrdi da je postojala neka povreda postupka, ne ukida automatski prvostepenu presudu, već će sam da održi raspravu i na taj način će postupak u nekim slučajevima biti znatno skraćen. i) Promjene ZPP-a su prisutne i u ustanovi vanrednih pravnih lijekova. Polemika se vodila da li novim tekstom ukinuti zahtjev za zaštitu zakonitosti - pravni lijek državnog tužioca protiv pravnosnažnih presuda donesenih u parničnom postupku. Pored sugestija koje su se čule na stručnoj raspravi i drugih da se ovaj pravni lijek ukine, radna grupa ga je zadržala, ali samo u slučaju iz odredbe člana 416. stav 1. ZPP-a. Prisutni su brojni razlozi koji su ukazivali da se ovaj lijek potpuno izostavi iz sadašnjeg parničnog postupka. Ovaj pravni lijek je kod nas bio prihvaćen iz sovjetskog prava i predstavljao je izrazitu suprotnost demokratskom uređenju u pravnoj državi. Njegov glavni cilj je bio otklanjanje politički nepodobnih odluka, a ne i očuvanje zakonitosti. Njegov pravi smisao je, prema tome, bio da kontroliše pravosuđe, a time se prema pravosuđu već unaprijed izražava nepovjerenje. 2 Praktično posmatrano, zahtjev 2 Vidi: Martin Kuijer, Expert opinion on the Draft Code of Civil Procedure of Montenegro, 2003, str.16; Evropska konvencija o ljudskim pravima, 28.oktobar 1999, Bumarescu-Rumunija (prijava br /95) paragraf U ovom slučaju je došlo do povrede člana 6. Evropske Konvencije o ljudskim pravima. U obrazloženju suda se, pored ostalog, navodi: Pravo na pravično suđenje pred sudom koje je zagarantovano članom 6. paragraf 1. Konvencije mora da se 31

32 za zaštitu zakonitosti predstavlja pokušaj da se stvori novo pravno stanje u korist stranke na čiju štetu je presuđeno. To je veoma teško dovesti u sklad sa shvatanjem da je zahtjev za zaštitu zakonitosti pravni lijek državnog organa, tj.sredstvo da se zaštita zakonitosti postigne po nalogu javnog tužioca. 3 Za njegovo ukidanje su govorili i uporednopravni pregledi, da one zemlje u kojima postoji vladavina prava ne poznaju pravni lijek kojim državni tužilac skreće pažnju vrhovnom sudu na postojanje pravnosnažne odluke, tražeći od njega da je ukine ili preinači, jer je po njegovom mišljenju nezakonita. Postavlja se pitanje: zar nijesu dovoljni prvostepeni postupak, postupak po žalbi i po vanrednim pravnim lijekovima, tj. reviziji i predlogu za ponavljanje?! Pojedine zemlje iz našeg okruženja su ga isključile iz parničnog postupka (Hrvatska i Federacija BIH). Zatim, isticanjem raspravnih elemenata, i stranačkog položaja, kao i njihove odgovornosti ovaj pravni lijek je postao izlišan, pa i potencijalno opasan. 4 Uostalom, zahtjev za zaštitu zakonitosti u praksi i nije bio mnogo korišćen. Revizija kao vanredni pravni lijek je, takođe, pretrpjela određene promjene. Naime, ona nije dopuštena u imovinskopravnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu, na predaju stvari ili izvršenje neke druge činidbe, ako vrijednost predmeta spora pobijenog djela pravnosnažne presude ne prelazi 5000 eura, odnosno u kojima se tužbeni zahtjev ne odnosi na potraživanje u novcu, predaju stvari tumači i u svijetlu odredbi Preambule konvencije u kojoj se, između ostalog, određuje da vladavina prava mora da bude dio zajedničkog nasljeđa država ugovorenica. Jedan od osnovnih aspekata vladavine prava je načelo pravne sigurnosti, koji uključuje res inter alios acta, da kada sudovi donesu konačnu presudu u određenom slučaju, njihova odluka ne smije biti dovedena u pitanje Sud primjećuje da uzimanjem u obzir zahtjeva za zaštitu zakonitosti, Vrhovni sud dovodi u pitanje postupak koji je završen, tj sudsku odluku koja je res iudicata i koja je i izvršna. 3 Vidi, Borivoje Poznić, Da li je potrebna reforma parničnog postupka, Zbornik radova sa savjetovanja pravnika, Budva, jun, Vidi, Kodek, supra note 1, str